Miljenko Jurkovi

Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu Odsjek za povijest umjetnosti Izvorni znanstveni rad predan 14. 6. 1989.

Problem kontinuiteta izmeu antike i romanike u umjetnosti istonog Jadrana

Povijest, pa ni umjetnost, ne poznaju britkih rezova ni dubokih cezura, ve su u permanentnom procesu mutacije. Tako je nuno kontinuitet u veoj ili manjoj mjeri uvijek prisutan i nikad se posve ne lome sve spone s prethodnim razdobljem. I u mijeni stilova ne postoje njihove jasne i strogo omeene granice, ve postupna mutacija, pa se tek onda kada se raspozna veina elemenata koji karakteriziraju stil, govori o njemu. Dakako da se od niti kontinuiteta, koje su mnogovrsne, neke kidaju, neke produuju, ali nikad u pravilnom ritmu, nikad u istoj koliini. A ono razdoblje u kojem su niti s prethodnim u veoj mjeri pokidane, i kada se tek stvaraju odreene novosti koje e definirati nastupajue stilsko razdoblje, zovemo prijelaznim dobom. Stoga se i naelno problem kontinuiteta drukije razmatra i rjeava kad su u pitanju jasno definirane stilske epohe, a njegovoj sloenosti pridonose ona povijesnoumjetnika razdoblja na razmeu stilova, jer se upravo u njima ponajvie lome prihvaena naela s onima to utiru put novom.
1

1. Istraivanja predromanike umjetnosti u evropskim razmjerima doivjela su procvat tek pedesetih godina ovog stoljea, i tek se od tada pojedini kronoloki segmenti ranoga srednjeg vijeka, razliito nazivani, sistematiziraju kao pojedini kvalitativni pomaci, gubei karakter prijelaznih razdoblja i dobivajui atribute stila, to nije bez znaenja za izuavanje problema kontinuiteta. U taj je kontekst neobino vano smjestiti i sva ona teorijska razmiljanja o pitanju kontinuiteta na istonojadranskom prostoru, jer im stalno rastue spoznaje o evropskome ranom srednjem vijeku poblie odreuju dosege i znaaj. Najcjelovitija je u tom pogledu teza M . Preloga o pasivnoj negaciji antike, a u pokojem je segmentu upotpunjavaju noviji rezultati saeti u sintezi predromanike u Dalmaciji . Rapania. Upravo u kontekstu novijih saznanja o evropskome ranom srednjem vijeku namee se radi boljeg razjanjenja problema kao prvo pitanje unutarnje periodizacije i vrednovanje stilskih karakteristika razdoblja. Tako je prilino vano ustanoviti da je od definiranja pojma predromanici zapravo negiran karakter stila, a vrijeme obuhvaalo upravo period izmeu antike i romanike. U tom je smislu nuno razmatrati i Prelogovu tezu, koji, polazei od istih premisa suvremene mu evropske znanosti, na bazi istraivanja forme, odnosno elemenata oblikovanja, predromaniku ne razmatra kao odreeni stil, niti razluuje razliite segmente unutar razdoblja. Svakako da uklanjanje tih premisa nuno dovodi do diferenciranja u stilskom pogledu dvaju razdoblja unutar zadanoga vremenskog raspona - stilski raspoznatljivog fenomena predromanike i prethodeeg mu razdoblja 7. i 8. stoljea, onog koje nije vie ni kasna antika, a nije jo ni odreeni 'stil' ranog srednjeg vijeka predromanika. Nuno je dakle prije svega pokuati definirati umjetniki izriaj 7. i 8. stoljea, pa tek potom poblie razmotriti u kakvom je odnosu spram ranokranske odnosno paleobizantske umjetnosti 6. stoljea. Stilskome definiranju umjetnosti 7. i 8. stoljea svakako e morati prethoditi potpunije uspostavljanje korpusa spomenika uz neizbjene revizije dosadanjih datiranja pojedinih ostvarenja, poput mnogih nastalih u sredinjim dijelovima balkanskog prostora. No i izuzetno malen broj dosad raspoznatih crkava i fragmenata skulpture, kojima e se uskoro pridodati i niz slinih s neistraenog Kvarnera, doputa zasad barem pribliavanje rjeenjima u opim okvirima koji su odredili vrijeme njihova nastanka.
2 3 4 5 6 7 8

Saetak Uz praenje stanja istraivanja ranoga srednjeg vijeka u Evropi i kritikim ispitivanjem ve iznesenih postavki o pitanju kontinuiteta, u raspravi se nastoji pokazati sloenost procesa razvoja umjetnosti na istonom Jadranu u promatranom razdoblju. Odvojivi ranosrednjovjekovnu umjetnost 7. i 8. stoljea od nastupajueg stila predromanike, uvruje se za to razdoblje teza M. Preloga o pasivnoj negaciji antike. Nasuprot tome, istonojadranska predromanika 9-11. stoljea ne promatra se kao jedinstven umjetniki fenomen, ve postavlja teza da istoni Jadran 9. stoljea nije jedinstven umjetniki prostor, nego zasebne cjeline odreene politikim granicama, u kojima razliito oitovanje odreuju razliite liturgijske koncepcije. Tek u poodmakloj fazi razvoja stila, nestajanjem razliitih podloga, formira se specifina istonojadranska predromanika sa svojim regionalnim obiljejima. U pitanju kontinuiteta, dok Bizantska Dalmacija u 9. stoljeu i dalje rjeava naslijeene paleobizantske probleme, u Hrvatskoj dolazi do kvalitativnog pomaka u oblikovanju prostora i samim time do raskida s nekim elementima kontinuiteta.

Majsan, tlocrt starokranske memorije s ugraenom svodnom konstrukcijom (po I. Fiskoviu) Majsan, Plan of the Early Christian Memoria with the interpolation vault construction (by I. Fiskovi) of

Heterogenost pojavnih oblika, a u arhitekturi se oituju u rasponu od istonih unesenih formi (Mirine na Krku) do adaptacija ranijih gradnji (memorija na Majsanu), ili u skulpturi od kvalitetnih radova zadarskih radionica " do rustinih skulptura iz Gale ili Bijaa, ne doputa zasad njihovu stilsku klasifikaciju. Time su jo uvijek preuranjeni pokuaji kvalificiranja perioda kao prijelaznog, jer se u zbiru toliko raznolikih oitovanja ne mogu ustanoviti zakonitosti u preuzimanju starih naela ili utiranja putova novom likovnom izrazu, doim se to ipak moe initi za svaki spomenik zasebno. Tako je zasad jedina mogunost razdoblje zvati ranosrednjovjekovno u smislu diferenciranja spram nadolazee predromanike. U praenju pak opih postavki razvoja, kontekst smanjene produkcije i djelomino loije kvalitete izraevina svakako su smanjen prostor kranske zajednice zbog novih etnikih promjena, dugo ostajanje ranijih graevina u funkciji i snani ekonomski potresi u drutvu. Luei te objektivne okolnosti razvoja koje su rezultirale u arhitekturi mahom adaptacijama postojeih gradnji, a u skulpturi stalnim opadanjem kvalitete, u likovnom je izrazu krajnji doseg razdoblja upravo pasivna negacija antike. Naime, u formi i u funkciji, raspoznate graevine proslijeivahu sutinske navade kasnoantike arhitekture bez usvajanja korjenitih promjena potaknutih s Istoka ili Zapada. Unato tome to smijemo naslutiti da su utjecaji s juga ili istoka i u meufazama inae vre zasnovanih poglavlja razvoja graditeljske misli i prakse na Sredozemlju bili stalniji, ostaje injenica da i povremeno oivljavanje bizantskog utjecaja u oblikovanju, uz stalno preuzimanje domae batine ne pokazuje bitne novosti u funkcioniranju prostora. Pritom se ne smije smetnuti s uma da je paleobizantska batina 6. stoljea u svojoj biti jednaka u domaoj sredini i istonim izvoritima, te, premda se sve premise razvijaju upravo kroz ovo razdoblje, da njezino aktivno preoblikovanje i potpuno novo osmiljavanje nastupa na Istoku tek s 9. stoljeem. Zornije od arhitekture, proces pasivne negacije antike pokazuje skulptura 7. i 8. stoljea, na kojoj se korak po korak moe pratiti u Rieglovu smislu postupno nestajanje volumena i svih onih kvaliteta, koje su nekada karakterizirale antiknu skulpturu, a da se pritom ne ostvaruje ni jedna zaista nova kvaliteta.
9 1 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20

2. Kada se meutim razmatra razdoblje predromanike, u kritikom preispitivanju ranije iznesenih teza o kontinuitetu, poglavito najcjelovitije Prelogove, i promicanju novijih spoznaja, potrebno je voditi rauna o nekoliko uzrono-posljedino vezanih problema.

S obzirom na sam pozitivni materijal, nuna je stalna kritika revizija osnovnih podataka o samim spomenicima, uz uvoenje u rjeavanje problema niz novopronadenih objekata. U tom pogledu potrebno je zadrati se na jednom znaajnom primjeru koji iz temelja mijenja gornju kronoloku granicu pasivne negacije antike. Rije je o skupini crkava iz centra hrvatske ranosrednjovjekovne drave, onima s oblim kontraforima. U novije je vrijeme I. Petricioli, viekratno ih analizirajui s razliitih aspekata, ustanovio da ih se mora datirati u drugu polovicu 9. stoljea, ime se nuno kraj pasivne negacije antike mora odrediti tim vremenom, slijedei dosljedno Prelogovu misao. Naime analizirajui one pojave koje u odnosu na neposrednu tradiciju manifestiraju nove arhitektonske koncepcije, ime predstavljaju jasne dokumente za formiranje novih odnosa prema graevnoj masi, karakteristinih za novu epohu u historiji arhitekture, svrstava, meu ostalim, i crkvu Sv. Spasa na vrelu Cetine, odnosno crkve s oblim kontraforima. Njihovim novim kronolokim odreenjem u 9. stoljee te se potpuno ispravno utvrene novosti u oblikovanju, a time i prestanak pasivne negacije antike, sputaju u 9. stoljee, a implicite se predromanika sasvim jasno pokazuje kao stilski definirano razdoblje u odnosu spram ranije batine. U daljnjem promicanju problema namee se za definiranje poloaja predromanike u Dalmaciji ustanovljenje osnovnih promjena u arhitektonskom oblikovanju Zapada i Istoka i neposredne batine iz koje te promjene proizlaze. Ako se za arhitekturu Istoka potrebno u potpunosti sloiti s M . Prelogom da se u njezinu razvoju zbiva postepeno odvajanje od antike putem daljnjeg kreativnog preoblikovanja njenih osnovnih graevnih tipova, dotle tezu da na Zapadu do kraja prvog tisuljea nema kreativnog prevladavanja neposredne antikne graevne batine nakon novih istraivakih rezultata nije mogue sasvim prihvatiti. Ona je upravo utemeljena na negiranju stila, i pritom samo na analizi graevne forme. No analizirajui predromaniku arhitekturu Zapada u sprezi forme i funkcije, ukazuje se u procesu razvoja sasvim druga slika. Odvajanje predromanike arhitekture od svoje kasnoantike batine na Zapadu se dogaalo prije svega u promjeni funkcije koja je nuno diktirala i promjenu oblika. ' Kada se konano uzme u obzir sama forma, npr. u karolinkim bazilikalnim gradnjama, uoava se kao prvo transformacija jedinstvenoga ranokranskog prostora u kompleksni organizam u kojem kretanje odreuje liturgija. Nepoklapanje unutarnjeg prostora i njegove vanjske ljuske, nepravilnosti u tlorisu i kompoziciji pojedinih dijelova graevne mase nisu rezultat tek pukog pokuaja imitiranja ranijih uzora, ve proizlaze nuno iz liturgijske im namjene, a itav organizam postaje savreno skladna scena drukije osmiljenog znaenja u odnosu na prostor ranokranske bazilike. Konano, zar bipolarnost prvih karolinkih crkava, koje e proslijediti i otonska arhitektura, rijeena u prvome momentu postavljanjem zapadne apside, pa potom westwerka kao autonomnog polifunkcionalnog prostora, ne mijenja iz osnove batinjenu bazilikalnu koncepciju uzdunog kretanja? U praenju transformacije umjetnike batine kasne antike nita ne znai injenica da je westwerk kao forma preuzet iz bizantske arhitekture, kao to je i ideja palatinske kapele, naprimjer, jer konana transformacija, a time i kvalitativno novo rjeenje, proizlazi iz ukupno osmiljene graevine, a ne njezinih segmenata, a sve zajedno, kao ni u jednom drugom razdoblju povijesti umjetnosti, promijenjene i kvalitativno novoosmiljene funkcije.
21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31

Kada se meutim ispitaju osnovne promjene u arhitektonskom oblikovanju na tlu itave Evrope u zadanome vremen-

skom rasponu, na mnogim e se mjestima ustanoviti ispravnost Prelogove teze o pasivnoj negaciji antike. Pritom treba voditi rauna o kljunom momentu, koji e biti vaan i za razumijevanje istonojadranske predromanike, a taj je da je Zapad zapravo nejedinstven umjetniki prostor. Tako e se na mnogim prostorima, poput dijelova italskog tla, naprimjer, sasvim jasno uoiti proces pasivne negacije antike, dok e u drugim krajevima, kako je to jasno pokazano za centar karolinkog imperija, kvalitativni pomak uslijediti u 9. stoljeu. No jednaka je situacija prisutna i u Bizantu. Kvalitativno nova rjeenja u oblikovanju prostora, kako ih je Prelog definirao, nisu prisutna na itavom prostoru Istoka. 3. Transponiranje takve globalne situacije na istonojadransko podruje nuno pretpostavlja nova polazita za razmatranje pitanja kontinuiteta. Ta se polazita iskazuju kroz definiranje umjetnikog izraza na Jadranu izmeu 9. i 11. stoljea. Istoni Jadran 9. stoljea nejedinstven je umjetniki prostor granine sredine. Dvojako mu oitovanje, u osnovi omeeno dravnim granicama Hrvatske i bizantske teme Dalmacije, odreuju dva razliita liturgijska ustrojstva, koja prema svojim zahtjevima modeliraju oblike. Tek u poodmakloj fazi razvoja stila, nestajanjem tih podloga razliitom oitovanju, formira se jedinstvena istonojadranska predromanika sa svojim regionalnim obiljejima, a razlozi njezinoj ve odavno uoenoj posebnosti lee upravo u dvojakoj podlozi razvoja. U slojevitom i postupnom razjanjenju teze, vane za daljnje razmatranje problema kontinuiteta, valja svakako poi od kritikog preispitivanja dosadanjih spoznaja. Uspostavljene tipologije predromanike arhitekture na istonom Jadranu, raene iskljuivo prema morfolokom kriteriju, naime sugeriraju u rasprostranjenosti tipova jedinstven umjetniki prostor istonog Jadrana, utanaivi tek pojam regionalizma da bi se ukazalo na razliitu gustou pojedinih tipova u pojedinim geografskim regijama. Takve su podjele nuno rezultat prihvaanja ispravne teze da se umjetnost onoga doba regionalno oituje. Meutim temeljna je pogreka u takvim razmiljanjima nevoenje rauna o prostornoj i vremenskoj distanci spomenika. Pa kako se u tako uspostavljenim tipologijama stvarno i mogu nai jednaki oblici u razliitim dijelovima istonog Jadrana u irokom vremenskom rasponu od 9. do 11. stoljea, to se ini da se jadranska predromanika stilski svugdje jednako oituje. Meutim kada se u razmatranje ukljui i kronoloka komponenta, slika izgleda sasvim drukija.
32 33

opepoznate istine da umjetnost ne poznaje granica, niti politikih niti etnikih, i da se razlike pojavljuju tek u regionalnim varijantama. I svakako da e mnogi oblici, njihova geneza, tehnike gradnje, pa konano i tipovi u arhitekturi istonog Jadrana pokazati ispravnost toga poimanja, kao, naprimjer, junodalmatinski tip kao regionalni fenomen, ili pak, kako se ocrtavaju razliite regionalne varijante u okviru Bizantskog Carstva, ili pak varijante u okviru karolinkog imperija. Ali nikome nee pasti na pamet da govori o razliitim regionalnim varijantama usporeujui, naprimjer, Siriju i Provansu, ve e ih razmatrati na vioj, globalnoj razini stilski potpuno razliitih koncepcija. A upravo je o tome rije na istonoj obali Jadrana u 9. stoljeu. On je granina sredina izmeu Bizantskog i Karolinkog Carstva i u njemu se ogleda paralelan ivot dviju potpuno razliitih koncepcija u 9. stoljeu. I, kako bi bilo potpuno besmisleno tvrditi da se dvije koncepcije razliitoga crkvenog ustrojstva, razliite liturgije, pa konano i razliitoga razvojnog puta mogu manifestirati regionalno, to je sasvim jasno da se oituju u okviru dravnih tvorevina. A to su na ovom podruju upravo Hrvatska i Bizantska Dalmacija, uz, naravno, june Sklavinije i Istru, izuavanje kojih moe samo upotpuniti sliku. Ove nas konstatacije neumitno navode na analizu konkretnog materijala 9. stoljea, da bi se, u nedostatku pisanih izvora koji bi potvrdili tezu, pokazalo kako crkva u Hrvatskoj i Bizantskoj Dalmaciji sprovodi razliitu liturgiju, a koja onda nuno odreuje i razliite forme. Pritom valja poi od onih elemenata koji su specifini i razliiti u obje sredine. Ve je naglaeno da su to u Hrvatskoj westwerk i trostuka apsida. I, ako je za westwerk sasvim jasno i bez poblie analize da je on tipian produkt karolinkog svijeta i u formi i prvenstveno u funkciji, potrebno je ipak zadrati se na trostrukoj apsidi koja gotovo potpuno razrjeava problem. Kako na ovome mjestu nije potrebno ui u detalje geneze troapsidaliteta u evropskoj arhitekturi, koja je, uzgred reeno, dvojaka, dovoljno je upozoriti na injenicu da se u srednjem vijeku, u funkcionalnom smislu, trostruka apsida kao mjesto za tri oltara poinje koristiti u rimskoj liturgiji, koju ubrzo potom, u vrijeme Pipina, prihvaa franaka drava. Dokazi za to moda su najvidljiviji u regijama Karolinkog Carstva najbliim Hrvatskoj - sjeverna Italija, juna vicarska, Istra. Kako se na veem broju crkava u Hrvatskoj koje se datiraju u 9. stoljee pojavljuje trostruka apsida, a skromni ostaci kod nekih pokazali su postojanje triju oltara, nema nikakve sumnje u koritenje zapadne liturgije u Hrvatskoj dravi 9. stoljea.
36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46

Prouava li se, naprimjer, arhitektura samo 9. stoljea, dakako samo na onim primjerima koji se zasad mogu argumentirano smjestiti u 9. stoljee, uoit e se razliiti tipovi u razliitim podrujima, ali ne definirani na regionalnoj osnovi, ve odreeni politikim granicama. Zamijetit e se da u hrvatskoj dravi postoji niz crkava koje na zapadnoj strani imaju westwerk, a na istonoj zavravaju troapsidalnim svetitem. Pogleda li se pak teritorij Bizantske Dalmacije, u 9. stoljeu nema niti traga tim oblicima. Zauzvrat, u Bizantskoj Dalmaciji i u junim Sklavinijama koristit e se, naprimjer, kupola, kojoj pak u Hrvatskoj u 9. stoljeu nema traga. Ve je ova najnia razina iitavanja dovoljna da upozori kako je istoni Jadran u 9. stoljeu stvarno nejedinstven umjetniki prostor. To zanimljivije postaje vidjeti zato se te bitne razlike ne oituju regionalno, ve s obzirom na pripadnost pojedinim politikim jedinicama. Dakako da ovakvo inzistiranje na politikim granicama moe izazvati sumnju u ispravnost teze, zbog
35

34

U Bizantskoj Dalmaciji takva su rjeenja apsolutno nemogua. Istona se liturgija koristi starim ranokranskim naelom jednog oltara u crkvi. A ako se i pojavljuju tri apsidalna prostora, a Istok je ak i njihova kolijevka u smislu forme, one imaju posve drugu funkciju - protezisa i diakonikona, kakav je sluaj, naprimjer, u dubrovakoj katedrali. Ili e, premda zasad ne vidim niti jedan takav sluaj na istonom Jadranu, bone apside stvarno nositi oltare, ali u tom e sluaju svaka od tri apside imati svoju niu za protezis, koji je u istonoj liturgiji neophodan. Tada su bone apside, u najveem broju sluajeva, i formalno odvojene od sredinjeg prostora svetita, u funkciji privatnih kapela. U oba sluaja, kad su bone apside protezis i diakonikon ili privatne kapele, one su u oblikovanju dakle odvojene, i time, ako niim drugim, zorno pokazuju svoju funkciju. U 9. se stoljeu dakle, bez obzira na vrhovnu jurisdikciju nad Crkvom, dalmatinski gradovi slue istonom liturgijom. Tako u Bizantskoj Dalmaciji nema u 9. stoljeu niti jedne
47 48 49 50 51

Dubrovnik, bizantska katedrala, prva faza (po J . Stoiu) Dubrovnik, Byzantine Cathedral, first layer (by J. Stoi)

crkve kojoj bi tri apside imale oltarnu funkciju. Iznimka je jedino zadarski Sv. Donat, koji time postaje kljuni spomenik za izuavanje. Istraivanja P. Veia pokazala su da je ta crkva graena u dvije faze, pri emu je donji dio, sustavno provedenog troapsidaliteta u vezi s prvotnim titularom - Sv. Trojstvom, morao biti izgraen prije aachenskog mira. Bila gornja zona izgraena kasnije, ili je ve u toku rada dolo do promjene nacrta, ostaje injenica da rasporedom prostora i njegovim funkcijama - patuljastim transeptom te protezisom i diakonikonom, prema interpretaciji J. Stoia, pokazuje ponovnu uspostavu bizantske vlasti i vraanje istonoj liturgiji. Pogleda li se pak situacija u bizantskoj temi Dalmacije ili junim Sklavinijama, i razmotre njezine specifinosti u arhitekturi, a koje se nee pojaviti u Hrvatskoj 9. stoljea, dovoljno je, uz ve naznaene druge elemente, vratiti se kupoli. Iako je pri sadanjem stanju istraivanja teko precizno odrediti koje su graevine ovog podruja nastale ba u 9. stoljeu, ustanovljenje geneze junodalmatinskog kupolnog tipa u lokalnoj batini omoguava raspravu na opim osnovama. Ako je jasno da se u kontinuitetu i koncentraciji gradnje podvlai regionalnost pojave, jo je oitije da je prema prototipovima odnos dalje izvedenih oblika bio vie sadrajne negoli formalne naravi. Upravo stoga to je sadraj - funkcija, oitan u prouenim prototipovima, blizak aktualnim liturgijskim htijenjima i novim bizantskim impulsima, mogao se tip neometano razvijati. A blizak je stoga to na itavom podruju jo od 6. stoljea neprekidno i dalje funkcionira na opoj razini ista liturgija koja se koristi u Bizantu, pa tako nema i ne moe biti lomova kakvi su se dogodili, naprimjer, u Hrvatskoj. Na opoj razini dakle istonojadranska arhitektura 9. stoljea oituje se razliito u politikim cjelinama oprenoga crkveno-liturgijskog ustrojstva. Pritom je sasvim jasno da ostali morfoloki elementi koji stilski odreuju spomenike ne moraju biti i nisu razliiti, to je upravo i omoguavalo uvrenje ideje o jedinstvenome umjetnikom prostoru istonog Jadrana. Poevi od istih, naslijeenih tehnika gradnje, koje ionako ne sudjeluju u definiranju stila, pa do dekorativnih sustava ili pojedinih arhitektonskih oblika, uoavaju se mnoge slinosti,
52 53 54 55 56

a one sasvim jasno proizlaze iz zajednike batine cjelokupnog tla. To je pogotovo vidljivo u skulpturi, identinoj na itavom podruju, uz, dakako, regionalne varijante, to je i sasvim logino kada se zna da je njezina geneza tekla paralelno i na istim osnovama na irokom prostoru Mediterana. Kada se, nadalje, promatra arhitektura na istonoj obali Jadrana u svojim oitovanjima kroz cijelo razdoblje predromanike, uoit e se postupno nestajanje razlika tako karakteristinih za 9. stoljee. U Bizantskoj Dalmaciji pojavit e se, naprimjer, westwerk, kao na Sv. Lovri u Zadru u 11. stoljeu, u Hrvatsku e ui kupola, kao na solinskom Sv. Stjepanu u 10. stoljeu, itd. Precizirati vrijeme kada se doista zbiva simbioza dviju koncepcija u jedinstvenu istonojadransku predromaniku, koja se otada regionalno oituje, u dananjem stanju istraivanja gotovo je nemogue, no nee se mnogo pogrijeiti ako se ugrubo odredi vremenom druge polovice 10. stoljea. U sklopu poznatih nam povijesnih i drutvenih mijena tek je mogue nazrijeti uvjete toj simbiozi, poput ireg procesa pokrtavanja iz gradova od konca 9. stoljea, rezultata splitskih sabora, ulaska rimske liturgije u dalmatinsku crkvu, prisustva hrvatskog vladara u Dalmaciji putem darivanja itd.

4.
Kada se, prema netom iznesenom poopenom vienju razvoja umjetnosti na istonom Jadranu, raspravlja o kontinuitetu ili diskontinuitetu, nuno je jo i precizirati stav prema samom pojmu, odnosno tretirati ga u zbiru njegovih sadrajnih sastavnica. U vertikalnom slijedu praenja sloenog procesa razvoja, izdvojena prva ranosrednjovjekovna stoljea, 7. i 8, doista ne usvajaju promjene koje se paralelno zbivaju na Istoku i Zapadu. Malobrojni spomenici koje danas iz tog vremena poznajemo, i u arhitekturi i u skulpturi, doslovce odraavaju svojim oblikovnim i funkcionalnim rjeenjima tezu o pasivnoj negaciji antike. Stojei u razvoju graditeljske prakse na zasadama 6. stoljea, spomenici toga doba pasivno prenose u 6. stoljeu zapoet evolutivni proces u smislu istone varijante, po

V r e l o Cetine, tlocrt crkve sv. Spasa (arhitektonski snimak: Ivan Tenek) Vrelo Cetine, Plan of St. Saviour Church (architectural survey: Ivan Tenek)

Biskupija - Stupovi, tlocrt crkve sv. Cecilije (arhitektonski snimak: Ivan Tenek) Biskupija - Stupovi, Plan of St. Cecilia Church (architectural survey: Ivan Tenek)

emu su donekle razliiti od suvremenih rjeenja Zapada i Istoka. Sloenija situacija nastaje u 9. stoljeu. Rezultati kratkog perioda mutacije, u kojem su u sloenim povijesnim mijenama jedini mogui uvari tradicije gradske radionice, pa svjei impulsi sa Zapada i Istoka, sastavnice su formiranja novog stila, predromanike. Kroz 9. stoljee ona se oituje na dva opisana naina, a rastavljajui pojam kontinuitet na njegove sadrajne elemente, slika razvoja i udjela pojedinih sastavaka postaje umnogome jasnija. Kada se raspravlja o formi, funkciji i prostornim odnosima u arhitekturi, vidljivo je da spomenici 9. stoljea u Bizantskoj Dalmaciji i junim Sklavinijama rjeavaju naslijeene paleobizantske probleme (a gradovi su upravo nosioci tradicije) onako kako ih je M . Prelog obrazloio, u smislu pasivne negacije antike. Zato je ta arhitektura poneto razliita od one na Istoku i one na Zapadu. Od arhitekture na Istoku razliita je jer ne nastavlja evolutivni proces zapoet u 6. stoljeu, a od zapadne upravo zato to ve ima zapoet proces u smislu istone varijante. Pa i novi bizantski impulsi, a ogledaju se, naprimjer, u dubrovakoj katedrali, jesu impulsi bizantske provincije, i ne pokazuju kvalitativno nova rjeenja kojima ve barataju centri Bizanta. Oblici koji se pojavljuju na tlu Hrvatske tijekom 9. stoljea, a u vezi sa zapadnim impulsima i novim funkcionalnim rjeenjima pokazuju pak niz novosti u odnosu na raniju batinu tla, i prema Prelogovim rijeima znae kvalitativni pomak u odnosu na nju. to je Prelog spomenike na kojima se te promjene zapaaju datirao mnogo kasnije, u 11. stoljee, nipoto ne mijenja bit. Drugim rijeima, unoenje novih funkcija koje trae novu formu znai dakle u tom segmentu raskid s tradicijom i , konano, prekid jedne od niti kontinuiteta. Kada se meutim raspravlja o pojedinanim elementima forme ili sustavima ralanjenja zidnog plata, liturgijskom namjetaju crkava, pa konano i tehnikama gradnje, sasvim se jasno uoava njihova geneza iz lokalne batine na itavom podruju istonog Jadrana, a time, naravno, i njihov kontinuitet. Ta tradicija, ouvana u gradovima, i , konano, brojnim ranokranskim crkvama jo u funkciji, ivjet e jo i mnogo kasnije, kada e razvoj umjetnosti u Dalmaciji krenuti tokom
57 58 59 60 61

tipinim za evropski Zapad, i upravo stapanje te tradicije s novim formalnim elementima predstavljat e jednu od karakteristinih crta cjelokupne srednjovjekovne umjetnosti Dalmacije. Stapanje te tradicije s tipino zapadnim elementima u formi, a dodao bih, jo vanije u funkciji, dogodilo se meutim ve u toku 9. stoljea. Samo, pritom se mora voditi rauna o tome da vanjsko oitovanje tih iz batine preuzetih sekundarnih elemenata stila ne moe biti osnovna kvalifikativna podloga u raspravi niti o predromanici kao stilu niti o pitanju kontinuiteta. Upravo su ti elementi, odavno uoeni kod veine istraivaa, tvorili izvedenu sliku o jedinstvenosti istonojadranske predromanike i , jo vie, do teza da se ona kao stilski novum, koji ima svoje podrijetlo u gradskoj tradiciji, prenosi u zalee. Osnovni pak parametri stilskog definiranja, organizacija prostora i njegovo funkcioniranje pokazuju, naprotiv, svu sloenost problema i dvojakost arhitekture 9. stoljea, a time u jednoj sredini prekid odreenih niti kontinuiteta, a u drugoj njihovo daljnje odravanje. Potiranjem prvotnih razlika i simbiozom dviju koncepcija - a na tome problemu, trenutku kada se to zbiva, povijesnim i drutvenim okolnostima koje su to omoguile, na materijalu koji tu simbiozu pokazuje, morat e se jo mnogo istraivati istonojadranska predromanika doivljava svoj puni procvat, oitujui se arhitekturom unekoliko specifinom u odnosu na suvremenu u Evropi. Saimanjem dviju koncepcija ona neminovno i dalje nosi sve elemente kontinuiteta iz ranijeg razdoblja, u koji su se uplele i niti novih rjeenja unesenih u 9. stoljeu sa Zapada.
62 61

Ta i takva predromanika moe u sloenom procesu razvoja stila posluiti kao argumentacija jo jednoj znaajnoj misli M . Preloga, o dvije struje u formiranju jadranske romanike. Ako je jedna, ona zapadna - protoromanika arhitektura mahom benediktinskih samostana sasvim jasna, ova druga, jedinstvena i samo jadranska, proizlazi upravo iz ranije simbioze dviju koncepcija u jadranskoj predromanici, kojoj su zaeci, naprimjer, u solinskom Sv. Stjepanu, a dosljedni reprezentanti, naprimjer, Sv. Lovro u Zadru ili Sv. Stjepan i Mojsije u Solinu.
64

Biljeke
1 Meutim kada se govori o prijelaznom dobu, nuno je postaviti osnovno pitanje: O d ega i prema emu? A k o se i moe pozitivno odgovoriti na prvo, za drugo nema velikog opravdanja. O n o je postavljeno iz nae historijske perspektive, dakle a posteriori, i ne moe se pravdati u vremenu i prostoru o kojem se raspravlja. ini mi se stoga opravdanijim da se umjesto termina prijelazno razdoblje u takvim sluajevima koristi vrijeme mutacije, ime se izbjegava pomiljanje na cenzure u razvoju, ali i pejorativni smisao koji se esto daje prvom terminu. 2 Najavljena su sintezama J. H U B E R T A (L'art prroman en France, 1938) i P. V E R Z O N E A (L'archittetura religiosa dell'alto medio evo nell'Italia settentrionale, M i l a n o , 1942), da bi se od tada poela sustavnije izuavati ranosrednjovjekovna umjetnost. Poinju se odravati kongresi o ranome srednjem vijeku (prvi 1949. u L i n z u ) , velike izlobe (prva 1950. u Mnchenu - A r s Sacra), pa Settimane u Spoletu, itd. V i d i o tome i C . H E I T Z , Nouvelles interprtations de l'art carolingien, Revue de l'art 1-2, Paris, 1968, str. 105. 3 M . P R E L O G , Izmeu antike i romanike, Peristil, 1, Zagreb, 1954, str. 5. N a tom su mjestu valorizirane i dvije ranije teze, jednako vane za razrjeenje problema, ona L J . K A R A M A N A (Iz kolijevke hrvatske prolosti, Zagreb, 1930) i E . D Y G G V E A (History of Salonitan Christianity, Oslo, 1951). 4 . R A P A N I , Predromaniko doba u Dalmaciji, Split, 1987. 5 V i d i , meu ostalim: J. H U B E R T , nav. dj.; G . D E H I O , Geschichte der Deutschen Kunst, Berlin-Leipzig, 1921. 6 K a k o period definira . R A P A N I , nav. dj., str. 115. 7 Ve je A . G R A B A R (Essai sur l'art des Lombards en Italie, Academia Nazionale dei Lincei, R o m a , 1974, str. 33) nastojao neke od mnogih skulptura s teritorija Bosne i Hercegovine, koja se mahom datira u 6. stoljee, pomaknuti prema 7. i 8. stoljeu. 8 V i d i u : M . J U R K O V I , Pleterna skulptura Kvarnera, arheolokog drutva, sv. 13, u tisku. izd. Hrvatskog

kraju, izd. Hrvatskog arheolokog drutva, sv. 12/1987, dubrovakom Zagreb, 1988, str. 190. 18 Isto, str. 204. 19 Isto. 20 M . P R E L O G , nav. dj., bilj. 15 na str. 8. 21 Isto, str. 8. 22 I. P E T R I C I O L I , Oko datiranja umjetnikih spomenika ranog srednjeg vijeka, Gunjain zbornik, Zagreb, 1980, str. 113; ISTI, Prilog diskusiji o starohrvatskim crkvama s oblim kontraforima, izd. Hrvatskog arheolokog drutva, sv. 8, Split, 1984, str. 221. 23 M . P R E L O G , nav. dj., str. 14. 24 Isto, str. 11. 25 L'epoque carolingienne illustre bien ce processus. Une liturgie en profonde mutation modle la silhouette des prestigieuses glises bties au znith du rgne carolingien. . . . l a distribution de l'espace liturgique subit des modifications profondes qui entranent, dans l'architecture, des variations parfois considerables ( C . H E I T Z , Architecture et liturgie processionnelle l'poque prromane, Revue de l'art, 24, Paris, 1974, str. 30). 26 M . P R E L O G , nav. dj., str. 9. 27 O problemu promjene znaenja najcjelovitije je pisao C . N O R B E R G - S H U L Z , Meaning in Western Architecture, Studio Vista, L o n d o n , 1975, str. 120 i dalje. 28 V i d i o tom problemu one temeljne meu brojnim novijim radovima: C . H E I T Z , Recherches sur les rapports entre Architecture et Liturgie l'poque carolingienne, Paris, 1963; ISTI, L'architecture religieuse carolingienne, les formes et leurs fonctions, Paris, 1980. Z a usporedbu prostornih odnosa, sravni sa: C . N O R B E R G - S C H U L Z , nav. dj. 29 G. B A N D M A N N , Mittelalterliche Architektur als Bedeutungstrger, B e r l i n , 1951, 1985, str. 207. 30 T . F . M A T H E W S , Architecture et liturgie dans les premires glises palatiales de Constantinople, Revue de l'art 24, Paris, 1974, str. 22. 31 C . H E I T Z , nav. dj. (bilj. 25), str. 30: Toutes les priodes de l'art n'offrent pas une gale osmose entre liturgie et architecture. Parfois mme, la liturgie, tablie, fige, se coule de la manire la plus routinire... L'epoque carolingienne, en revanche, comme nous venons de le dire, prsente l'exemple inverse: la qute spirituelle atteint un degr tel que nous voyons gouvernants temporels et spirituels se surpasser pour donner une forme leur pense religieuse. Z a vanost liturgijskih promjena koje mijenjaju funkcije pojedinih dijelova graevine, vidi: C . V O G E L , Introduction aux sources de l'histoire du culte chrtien du Moyen Age, Studi Medievali I, Spoleto, s.a. (1966). 32 Najdosljednija je u tome ona T . M A R A S O V I A , Prilog morfolokoj klasifikaciji ranosrednjovjekovne arhitekture u Dalmaciji, u : Prilozi istraivanju starohrvatske arhitekture, Split, 1978. 33 T . M A R A S O V I , Regionalizam u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije, Starohrvatska prosvjeta, 14/1984, str. 135. 34 M . J U R K O V I , Crkve s westwerkom na istonom Jadranu, Prilozi povijesti umjetnosti u D a l m a c i j i , 26, Split, 1986/87, str. 61.
8

9 Z a adaptacije na junom Jadranu vidi: I. F I S K O V I , Prilog prouavanju porijekla predromanike arhitekture na junom Jadranu, Starohrvatska prosvjeta ( S H P ) , 15/1985, Split, 1986, str. 133. 10 I. P E T R I C I O L I , Fragmenti skulpture od 6. do 8. stoljea iz Zadra, Diadora, 1, Zadar, 1959, str. 175. 11 Veim dijelom sve te skulpture sabire . R A P A N I , nav. dj., str. 115 i d. 12 K a k o ga naziva . R A P A N I , nav. dj., str. 115. 13 Tako je . R A P A N I , nav. dj., str. 115. i dalje, koji je najopirnije pisao o skulpturi tog razdoblja, dobro rasvijetlio djelatnost splitske radionice s kraja 8. stoljea. U arhitekturi je pojedinane primjere adaptacija temeljito obradio I. F I S K O V I , nav. dj. 14 K a k o je to predloio I. F I S K O V I , nav. dj., bilj. 23 na str. 138. 15 Z a ope postavke razvoja s tih aspekata vidi najpotpuniji prikaz u : . R A P A N I , nav. dj., passim. 16 M . P R E L O G , nav. dj., passim. 17 I. F I S K O V I , Srednjovjekovna preureenja ranokranskih svetita u

35 Usp. T. M A R A S O V I , Prilog morfolokoj klasifikaciji, passim. 36 K o l i k o su te ispravne spoznaje u nas ukorijenjene, vidi se i po tome to se, i kad je bilo zamijeeno da postoje oblici specifini samo za Bizantsku Dalmaciju i samo za Hrvatsku (usp. V . G V O Z D A N O V I , Znaaj starohrvatske arhitekture za opu povijest evropske predromanike, u : Prilozi istraivanju starohrvatske arhitekture, Split, 1978, bilj. 2, na str. 145), nije krenulo dalje u objanjenje razloga. Prepreka tome upravo je tipoloka slika, k o j a , ne vodei rauna o datacijama, daje uvjerenje o jedinstvenome umjetnikom prostoru. 37 T . M A R A S O V I , Regionalni junodalmatinski tip u arhitekturi ranog srednjeg vijeka, Beritiev zbornik, Dubrovnik, 1960, str. 33. 38 C . M A N G O , Architettura Bizantina, M i l a n o , 1978. 39 K . J. C O N A N T , Carolingian and Romanesque Architecture, Norwich, 1979. 40 Z a opu crkveno-povijesnu situaciju vidi u : N . K L A I , Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1975.
4 2

48 J. L A S S U S , Sanctuaires chrtiens 49 J. S T O I , Prikaz nalaza ispod katedrale i Bunieve poljane u Dubrovniku, izd. Hrvatskog arheolokog drutva, sv. 12/1987, Zagreb, 1988, str. 15. 50 T . F. M A T H E W S , Private Liturgy in Byzantine Architecture; Towards a Re-appraisal, Cahiers Archologiques, 30, Paris, 1982, str. 125. 51 T o e se konano vidjeti i na kasnijim splitskim saborima, pitanju glagoljice, grkim tekstovima u opticaju itd. 52 P. V E I , Crkva sv. Trojstva (sv. Donata) u Zadru, M a l a biblioteka Godinjaka zatite spomenika kulture Hrvatske, Zagreb, 1985. 53 J. S T O I , Sakralna umjetnost u provinciji Dalmaciji izmeu 7. i 9. stoljea, referat proitan na Simpoziju o crkvenoj umjetnosti kod Hrvata, Split, 1985. 54 I. F I S K O V I , Prilog prouavanju (nav. dj. u bilj. 9), passim. 55 I. F I S K O V I , Srednjovjekovna preureenja (nav. dj. u bilj. 17), str. 155. 56 I tu se onda moe vezati na pojedine povijesne podatke, naprimjer one o pokrtavanju. Konstatin Porfirogenet sasvim je u pravu kad kae da se provodi iz T e m e , nakon stabiliziranja prilika za Bazilija I. T a k o arhitektura u junim Sklavinijama potvruje povijesni izvor, jednako kako arhitektura u Hrvatskoj potvruje podatke o pokrtavanju iz akvilejskog kruga, dakle sa Zapada. Z a rjeenje problema u historiografiji sravni s N . K L A I , nav. dj. 57 M . P R E L O G , nav. dj., str. 12. 58 U s p . . R A P A N I , nav. dj., passim. 59 M . P R E L O G , nav. dj., str. 12. 60 J . S T O I , Prikaz nalaza (nav. dj. u bilj. 49), str. 22. 61 M . P R E L O G , nav. dj., str. 14. 62 Isto. 63 K a k o to utvruje . R A P A N I , nav. dj., str. 35. 64 M . P R E L O G , nav. dj., bilj. na str. 14. de Syrie, Paris, 1947.

41 M . J U R K O V I , nav. dj., passim. 42 Openito o tome moda najsloenijem problemu evropske arhitekture, jo nepotpuno rijeenom, u : P. V E R Z O N E , nav. dj., C . H E I T Z , L'architecture religieuse (bilj. 28), str. 24; C . V O G E L , nav. dj. 43 C . V O G E L , La rforme culturelle sous Ppin le Bref et sous Charlemagne, G r a z , 1965. 44 C . H E I T Z , L'architecture religieuse (28), str. 24-27; R . C A N O V A D A L Z I O , Le chiese delle tre Venezie anteriori al mille, Padova, 1987. 45 Usp. S. G U N J A A , Starohrvatska crkva i groblje na Lopukoj glavici, Starohrvatska prosvjeta, 3, 1954, str. 12. 46 Trostruka apsida moda i vre od bilo kojeg drugog izvora kao kameni svjedok govori o osnovnim liturgijskim naelima u upotrebi u Hrvatskoj, pa se ove spoznaje mogu koristiti i dalje, u razjanjenju pitanja franakog utjecaja na pokrtavanje Hrvata, u obrazloenju tovanja franakih svetaca u Hrvatskoj, imena sveenika, sluaja biskupa Teodozija itd. Djelomino sam o tim problemima izvijestio na simpoziju Etnogeneza Hrvata u ranom srednjem vijeku, odranom u Zagrebu 1989, referatom: Franaki utjecaj na konstituiranje crkvene umjetnosti u Hrvatskoj (u pripremi za tisak). 47 V i d i : T. F. M A T H E W S , The Early Churches of Architecture and Liturgy, University Park, P a . , 1971. Constantinople,

cies. These were basically defined by state borders dividing the Byzantine Province of Dalmatia from the Croatian Principality, determined by two different liturgical models which demanded different artistic expression. Only in the later phase, when these divisions no longer existed, a unified eastern Adriatic pre-Romanesque style was formed, marked by regional charasteristics. However, although its defining special features were noticed long ago, it must be stressed that they derived from the doubleOur awareness of the continuities in early medieval eastern ness of their background. Adriatic art develops with the accumulation of data regarding In support of this thesis, the author of the paper points out that the European art of that period. However, older theses are also the architecture of the Croatian Principality in the ninth century relevant, especially that put forward by Professor Milan Prelogwas inspired by western sources which were suitable for the in 1954 (Peristil 1, p. 5) whichclaimsthat our early medieval art western liturgy practiced in Croatia. The introduction of new reflected a passive negation of classical models. forms, such as the westwerk, or triple apses for altars, represent Reviewing existing views on the development of art in this area innovations in form, function and space organization which between the seventh and eleventh century, it has been necessary break with earlier traditions. In contrast, in the ninth century to divide this period into two parts: the period of the 7-8th c, asDalmatia was solving certain inherited paleobyzantine proyet stylistically undefined, and the pre-Romanesque period blems, accepting those impulses from the East which were in spanning the 9-11th centuries, which is a clearly definable styliaccordance with the liturgical practices of Byzantine Dalmatia. stic phenomenon. Consequently, in this area there was no break in continuity such Following the complex developments of the 7th and 8th c, one as the one which characterizes Croatia. In the course of the tenth century the differences between these notices that contemporary changes taking place in both East and two political units were gradually disappearing, although the West were not accepted in this area. The few architectural and sculptural monuments of that period which have survived, re-historical circumstances are still insufficiently known. However, main therefore testimonials of the passive rejection of classical they may be inferred from the widening process of conversion styles both in their form and function. The architectural monu-moving from the cities of Byzantine Dalmatia into the Croatian hinterland from the ninth century onward, the results of the Split ments reflect practices accepted in the 6th c, they are the passive assemblies, the presence of the Croatian ruler in Byzantine Dalreproduction of certain Eastern variants. These are mostly rematia by way of gifts, the acceptance of the Roman liturgy in modelings of existing early Christian structures by inserting domes in the central part of the nave. This continues the evolution Byzantine Dalmatia etc. After this the two architectural concepts of the practice of combining central and longiludial building, began to merge, forms were created which combined elements begun in the sixth century, without however introducing any of both areas of influence, which resulted in the development and flowering of a special pre-Romanesque style of the eastern qualitative changes. In the ninth century the situation became more complex. In a complex historical situation the traditions Adriatic area, differing from both East and West. Related to the preserved by the urban workshops were combined with new in-question of continuity, the merging of the two concepts influences from East and West, which led to the forming of a newevitably contains all the elements of tradition with which are also style, the pre-Romanesque. In the ninth century the eastern enmeshed elements of new solutions introduced in the ninth Adriatic was a border area marked by diverse artistic tenden- century from the West.

Summary Miljenko Jurkovi Problem of the Continuity between Classical and Romanesque Art of the Eastern Adriatic