1 PREDGOVOR ZA KNJIGU Organizacijski razvoj i strateko planiranje u kulturi: Grad Zagreb Sanjina Dragojevia i Tihomira iljka (2008, Zagreb,

Puko otvoreno uilite)

Dr. sc. Darko Luki:

Koristiti ili troiti proraunski novac?

Realistina kulturna politika podrazumijeva bavljenje stvarima koje nae drutvo ini, a ne onim koje mi osjeamo da bi trebalo initi. Justin Lewis

Odazivajui se ljubaznom pozivu urednitva i nakladnika da napiem predgovor za ovu knjigu nalazim se suoen s izazovom pisanja o neemu to ve samom svojom pojavom predstavlja kulturni dogaaj po sebi. Manjkavost slinih knjiga u nas (ak i kad su u pitanju prijevodi inozemne literature, a posebice kad je rije o domaim rukopisima), svaki novi doprinos razmatranju teme ini posebno korisnim i vrijednim dogaajem, gotovo neovisno o njegovu sadraju. Doda li se tome jo i uistinu znaajan i reprezentativan sastav vrlo kompetentnih i strunih osoba i njihovih priloga ovdje okupljenih, jasno je da je posve suvino objanjavati golemu potrebu za ovakvim zbornikom u naoj kulturnoj javnosti. Potreba, meutim, da se on (konano) napravi upuuje nas na samu bit problema kojima se autorice i autori ovdje bave. Iz tekstova o kojima je ovdje rije posve je razvidno da se u promiljanju i pokuajima definiranja teme podrazumijeva otvoren i pluralistian model. Zbog toga bi valjalo ve na razini jezika ustrajati na obliku mnoine. Izraz kulturne politike primjereniji je ukljuujuem poimanju svijeta kultura, negoli izraz kulturna politika deriviran iz iskljuujueg poimanja jedne (dominirajue, dominantne, i naravno, arbitrarno i arbitrirajue prave) kulture. Jezik, meutim, pamti i zna samo ono to je na razini svijesti upoznato i jasno. Ciljevi i nakane ove knjige su zbog toga, izmeu ostalog, i

2 osvijestiti i pojasniti probleme jo uvijek zamagljene i prilino nejasne u iroj javnosti. Posebna je vrijednost i korisnost ove knjige u tome to predstavlja rezultat pokuaja oblikovanja strategije kulturne politike na razini grada Zagreba, jer je samo nakon analize jasno formuliranih strategija napravljenih na lokalnim razinama mogue izraditi odrivu i realnu, demokratsku i kvalitetnu strategiju na nacionalnoj razini. Najmanje tri kljune i temeljno bitne stvari izdvojio bih u ovom zborniku kao iznimno znaajne: osvjetavanje postojeih problema, pojanjavanje potrebe za edukacijom u podruju, i zagovaranje nelinearnosti koncepta kulture. Zbog toga u upravo ta tri segmenta koja nudi ovaj rukopis izdvojiti i pojedinano razmotriti.

Postizanje svijesti o problemima s kojima se susree oblikovanje kulturnih politika u tranzicijskom okruenju

Prije svega valja istaknuti kako je nuno izbjei zamku pesimistinog razmiljanja o manjkavostima strategija kulturnih politika, planiranja kulturne proizvodnje i organizaciji kulturnih aktivnosti u Zagrebu i Hrvatskoj kao o nekakvoj lokalnoj i domaoj posebnosti. Takva pozicija koja se, na alost, nerijetko susree u javnosti pa i u medijima (To pak samo kod nas moe biti!), dvostruko je opasna i tetna. U prvom redu posljedica je nedostatnog poznavanja problematike, i uvodi u raspravu elemente posve nepriline ozbiljnom i strunom razmatranju, a zatim zadrava razmiljanje u zamci vjetaki stvorene svijesti o nekakvoj posebnosti i neusporedivosti nae inferiornosti. Ista je to, naime, ona neuka i provincijalna svijesti koja na oprenom polu vidi nae lokalne i domae pojave kao izuzetne i neusporedive zbog nae superiornosti. Valja se prisjetiti da su se sve tranzicijske zemlje morale suoiti s potpuno jednakim problemima, ali i da je put razvitka nekih manje razvijenih europskih zemalja koje nisu pripadale socijalistikom lageru bio jednako zahtjevan. Nama vrlo korisno i pouno iskustvo nude istraivanja provedena u Republici Irskoj prema kojima, na primjer, od 72 istraena kazalita jo 1995. godine njih 82% nije imalo doslovno nikakav strateki pa ak ni marketinki plan, samo 11% je uope imalo nekakve planove za period od 3 godine i vie, programsku

3 (repertoarnu) strategiju imalo je samo 17% kazalita, a strategiju gostovanja 14%.1 Samo deset godina kasnije, u Republici Irskoj ne postoji nijedna kulturna ustanova bez razraenog stratekog plana i jasno zacrtanih ciljeva djelovanja usklaenih s naelnom regionalnom i dravnom kulturnom politikom. Poseban proces tranzicije koje je prola Kraljevina panjolska na putu od totalitarnog sustava u kulturnoj izolaciji do jedne od najliberalnijih zemalja Europe s vjerojatno najbrim porastom kulturnih programa u posljednjih petnaest godina u svijetu, kao i put koji je prola Republika Finska u zakanjelom konstituiranju nacionalnih modela kulture i kulturne politike, za nae prilike takoer moe ponuditi neobino korisna iskustva2. Razumije se da su iskustva tranzicijskih zemalja pojedinano i skupno takoer izuzetno pouna. Hrvatsko oito kanjenje u tranziciji kulture mora se sagledati u kontekstu, na primjer, fantastine brzine Rumunjske, ili sustavnosti Maarske, ili vrlo niskog stupnja konfliktnosti tranzicije u Sloveniji, ili u relativnoj radikalnosti promjena u ekoj koje odlikuju i visoki postotak proraunskih sredstava namijenjen kulturi i ustrajno projektiranje kulturnih strategija kroz nevladine organizacijeSamo u kontesktualiziranju problema nalaze se mogui odgovori na pitanja koja su ovdje postavljena, pa je i u tome naglaena potrebnost i vrijednost ovog zbornika. Takoer valja naglasiti da ovaj zbornik ipak ne poinje razmatranje problema u potpuno praznom prostoru. Njemu je prethodila znaajna publikacija Hrvatska u 21. stljeu strategija kulturnog razvitka dokument (2003), a tom je dokumentu, pak, prethodio Izvjetaj o kulturnoj politici RH iz 1998. godine, koji i danas predstavlja iznimno kvalitetno skeniranje postojeeg (zateenog) stanja u kulturi. Kao nacrt ope i naelne strategije kulturne politike, Dokument iz 2003. predstavlja dobar poticaj za preciznije oblikovanje misije i vizije strategije, iz ega bi trebala slijediti razrada strategije i izrada operativno-taktikih planova ostvarenja. Na alost, trenutno stanje ne ukazuje na to da se u daljem koritenju tog materijala daleko uznapredovalo. Jedina bitna manjkavost tog dokumenta je u tome da relativno povrno razmatra provedivost i odrivost prijedloga kao i mogue unutarnje slabosti i vanjske opasnosti za njegovu provedbu, to je, drim, i osnovni razlog zastoja u njegovoj kasnijoj razradi, primjeni i realizaciji. Najvei doprinos
Usp. Darko Luki, Marketing i produkcija scenskih umjetnosti, Hrvatski centar ITI UNESCO, Zagreb, 2006. str. 169 i dalje 2 isto
1

4 tog dokumenta je, meutim, na konceptualnoj razini - vrlo suvremeno i inovativno definiranje koncepta nelinearnosti kulture, nedvojbeno najveom zaslugom teorijskog pristupa dr.sc. Vjerana Katunaria. Bez strategije je nemogue kvalitetno provoditi stvarnu kulturnu politiku, mogue je samo odravati i kvantitativno manipulirati kulturnu infrastrukturu, materijalnu i nematerijalnu, (gradnjom novih objekata, utemeljenjem novih ustanova i manifestacija, poticanjem novih programa, smanjivanjem postojeih, i sl.) ali bez ikakve jasne svijesti o tome zato se sve to radi (za koga, s kojim ciljem, pod koju cijenu) Takvo je djelovanje nalik putovanju na koje smo krenuli ne znajui ni kamo ni zato putujemo lutanje razliite brzine i zanimljivosti, s nuno neadekvatnim prtljagom i posve neizvjesnim ishodom. U pukom bi argonu primjeren izraz za to bio glavinjanje. Na alost, iz najveeg dijela tekstova u ovom zborniku moemo vidjeti da i uz najvee napore ostvarujemo, uglavnom, upravo takve uinke. Kvantitativna naela evaluiranja postignua kulturnih politika, i prigodne recenzije (neizbjeno ideologizirane prosudbe) svakako su vrlo primjereni za predizbornu upotrebu, i, na alost, njihova se primjenjivost uglavnom na tome i zaustavlja. Neovisno o politikoj opciji i ideolokoj poziciji, u izvjetajima uinaka najee susreemo kvantitaivna nabrajanja koja sugeriraju porast brojki u odnosu na prethodno razdoblje (uglavnom mandatno ogranieno), ali takvi podaci uz nepostojanje jasne strategije s vizijom, misijom i projektnim planovima, ne mogu ukazivati ni na to drugo doli na posve neplanirano i gotovo sluajno bujanje programa. Umnaanje bez cilja i reda nije rast nego metastaziranje, a upravo je takvo stanje mogue razaznati u poplavi brojanih pokazatelja. Kad nabrajaju brojke ostvarenih programa, valjalo bi podnositelje izvijea uporno prekidati nevinim djejim pitanjem A zato ste sve to uinili? Odgovori bi bili svakako zabavni. Samo jasna strategija ima precizne odgovore na takve (vrlo logine, suvisle i u sluaju biraa i poreznih obveznika posve legitimne) upite. A takve strategije nema, i ova knjiga o tome govori i takvo stanje pokuava promijeniti.3
Kad se u izvijeu kae da smo ostvarili, na primjer, 3564 (komada) nekakvih kulturnih programa, rije je o posve irelevantnom podatku ako ne znamo zato i s kojim ciljem su ti programi uope realizirani. Moda je bilo potrebno 5217 takvih programa, skromnijih i jeftinijih od navedenih, ili bi pak bilo sasvim dostatno 300-400 takvih programa, znatno skupljih i ambicioznijih, ili je moda svih 3564 bilo posve nepotrebno ili ak tetno Kako je to mogue znati ako nikakva strategija ne nudi jasne okvire u kojima sami programi imaju smisao i opravdanost i parametre za njihovu procjenu?
3

5 Jedno od temeljnih orua za provedbu kulturnih politika svugdje, pa i u nas, je svakako sustav subvencioniranja. Ali ve dugo se upravo taj osnovni mehanizam pokazuje kao vrlo problematino orue i postavlja u svijetu razvijene demokracije krajnje ozbiljna pitanja. Na primjer, ostvareni su uinci dravnih subvencija na kazalite u istraivanju Committee for Cultural Co-Operation of The Council of Europe jo 1977. godine uzbunjujue upozorili na golem socioklulturni problem kojemu se do danas u nas nije ozbiljno pristupilo. Korist, naime, od dravnih subvencija, pokazalo je to istraivanje, ima vrlo uzak krug graana, i to upravo visokoobrazovana via srednja klasa. Pojednostavljeno, politikom subvencija kulturni se programi, dakle, pojeftinjuju zbog onih koji ionako ve ionako imaju i dovoljno novaca, i dovoljno edukacije, i dovoljno zadovoljenih kulturnih potreba, ukratko, sredstva svih poreznih obveznika troe se za zadvoljavanje kulturnih potreba izmeu 2-10% stanovnitva, ovisno o zemlji. U takvim modelima, pokazalo se, u najboljem sluaju, ak 90% graana (poreznih obveznika i biraa) ostaje takvom politikom uskraeno za sustavnu i promiljenu dravnu skrb o vlastitim kulturnim potrebama. Temeljem takvih podataka provedene su u najrazvijenijim europskim zemljama i potrebne prilagodbe u proteklih trideset godina. Najznaajniji je svakako bio prijelaz s modela demokratizacije kulture na model kulturne demokracije. Implementacija modela kulturne demokracije preferira regionalni razvitak pred centraliziranim, to podrazumijeva i regionalizirane sustave kulturnih politika koordinirane sa sredinje razine. Raunalnim rijenikom mogli bismo rei kako u takvim sluajevima Ministarstva kulture (ili sline ustanove) slue kao server (posluitelj) za veliki broj razliitih web stranica. Takvim pristupom te su drave uspjele nadii dvojnost i dvojbu: dravno reguliranje (odozgo) ili trino (samo)reguliranje (odozdo) upravo uspostavom ukljuujueg i fleksibilnog modela kreativnog networka. Vano bi u naim prilikama bilo razmotriti i drugi veliki problem koji je u najrazvijenijim europskim zemljama uoen kao manjkavost modela demokratizacije kulture. Na primjer, model gostovanja najveih kulturnih ustanova, poput nacionalnih kazalinih kua, orkestara ili muzeja osim u vedskoj 4- svugdje nailazi na istovjetne probleme. Najvei
4

vedske nacionalne ustanove dune su predstaviti svoj rad u cijeloj zemlji, gostujui i u najmanjim mjestima koja nemaju odgovarajuu infrastrukturu. Na prigovore zagovornika elitne kulture da je upravo sablanjivo izvoditi npr. Labue jezero u seoskoj sportskoj dvorani, kreatori vedske kulturne politike odgovaraju kako Nacionalni balet ima tamo izvedbene mogunosti u odnosu na Stockholm jednako toliko

6 konzumenti subvencija zbog sloenosti i zahtjevnosti svojih produkcija najmanje su spremni i sposobni odgovoriti potrebama sluenja iroj zajednici otvaranju svojih programa velikom broju poreznih obveznika (platitelja njihovog postojanja) i unato prestinim titulama nacionalnih ustanova, po sastavu svojih konzumenata u najveoj mjeri ostaju posve lokalne ustanove, otvorene gotovo iskljuivo stanovnicima gradova u kojima se nalaze (i to tek manjem postotku njihova stanovnitva) i eventualno ponekog veeg grada u dravi koji raspolae infrastrukturom potrebnom za primanje tako sloenih programa. U takvim sluajevima, opravdanje za njihov nacionalni status i nerazmjerno visoke subvencije moe opravdati jedino njihovo reprezentiranje nacionalnih kultura na meunarodnoj razini. Ako ga, naravno ima u toliko znaajnoj mjeri. U velikoj mjeri ova knjiga otvara uvid u vaan problem tranzicijskih pristupa kulturnim politikama. Rije je o injenici da se pod kulturnim politikama uglavnom podrazumijeva poimanje kulture po kojemu birokracije i administracije, potpomognute strunim savjetima ili savjetnicima (simbolino i rjee kod konzervativnih, realnije i ee kod neto liberalnijih koncepcija) imaju pravo i mo (kod konzervativnih koncepcija) ili pak odgovornost i zadau (kod onih liberalnijih) (pro)voditi kulturnu politiku kao izdvojeno postavljen (i najee nominalno privilegiran) segment drutvenog ivota. U oba sluaja, meutim, rije je o kulturtregerskim konceptima koji premalo uvaavaju konkretno okruenje unutar kojega kulture funkcioniraju, i, u konanici, graane i njihove stvarne potrebe to bi podrazumijevalo poimanje tog posla kao upravljanje i koordiniranje kulturom u neprestanoj interakciji s njezinim okruenjem ili okruenjima (unutar koncepcije graanskog drutva kao interaktivne zajednice mrenog tipa). Iako se ograniava uglavnom na grad Zagreb, ova knjiga svakako nudi poticajna razmiljanja o mogunostima oblikovanja kulturnih politika na iroj, pa ak i nacionalnoj razini. Model glavnoga grada pokazuje da bi Hrvatska svakako trebala koristiti kao prednost injenicu da je zemlja gradova u okruenju ne susreemo zemlju s tako velikim brojem povijesno i tradicionalno izgraenih urbanih sredita s pripadajuom

umanjene koliko su, u usporedbi s prijestolnicom manje i kolske, zdravstvene, stambene i druge mogunosti stanovnika tog mjesta, ali da one nikad nee postati bolje ukoliko ti stanovnici ne vide da postoji znatno vie i bolje. Rije je o izrazito demokratinom i izrazito socijalnom konceptu kulturne politike

7 materijalnom i nematerijalnom kulturnom infrastrukturom. Regionalna razliitost i multikulturalnost hrvatske tradicije takoer je izazov za oblikovanje otvorene i sofisticirane mree kulturnih politika, a posebna tema za razmiljanje je i postojea (ali i nepostojea) infrastruktura gospodarska, obrazovna, urbana, zdravstvena, zabavna, turistika Za poetak, u buduim oblikovanjima strategije kulturnih politika svakako bi se ozbiljnije trebali razmotriti i potrebni resursi za njihovu provedbu vrijeme, novac, infrastruktura, ali moda prije svega humani resursi, ime se bavi dio ovoga zbornika posveen edukaciji. Svakako ne bi tetila i jedna ozbiljna SWOT analiza stanja u hrvatskoj kulturi kao ni SWOT analiza postojeih naina provedbe kulturnih aktivnosti (za koje bi, na alost, naziv strategija kulturne politike ipak bio preambiciozan i neodgovarajui). Za jedan suvremen model bilo bi nuno, za poetak, (koristei se iskustvima najrazvijenijih europskih zemalja) u oblikovanju i provedbi kulturnih politika autoritet funkcije zamijeniti autoritetom kompetencije, to provjereno otvara mogunosti da se kulturni sustavi samoodravaju i samoreguliraju, pri emu koncept kulturnog menadmenta postaje kreativan, a ne arbitrarano-administrativan proces. Zadaa je politikih struktura (lokalnih i dravnih) osigurati okruenje (to podrazumijeva legislativu, infrastrukturu, sustave vrijednosti) i, u naim uvjetima ponajprije osigurati edukaciju potrebnih (i zabrinjavajue nedostatnih) kadrova. U procesu debirokratiziranja i depolitiziranja kulture, vano je prije svega postii drutveni i politiki konsenzus oko odgovora na pitanja: Slui li kultura politici ili politika kulturi? Za koga se proizvodi i odrava kultura za graane koji to plaaju, za kulturne djelatnike koji ju proizvode, za kritiare koji ju procjenjuju, ili za politike i politiare koji vode kulturnu politiku? Ti odgovori nipoto nisu posve jednoznani ni samorazumljivi, i svaki je, zapravo, mogu. Ali upravo oni bitno odreuju i kulturu i kulturnu politiku jednog drutva. I ako ih nema, nalazimo se u prostoru neodreenosti u kojemu je sve podjednako mogue i sve podjednako (ne)bitno. Odgovori na takva pitanja svugdje u svijetu temeljno odreuju i vrstu kulturne politike i, naravno, posljedino, njezinu strategiju i provedbu, i svaka kultura zrcali stanje odgovora na navedena pitanja, neovisno o tom jesu li odgovori jasno dati ili pak ni sama pitanja uope nisu jasno postavljena.

Potreba za edukacijom u podruju kulturnog menadmenta, kulturnih politika i kulturalnih studija

O manjkavostima stratekog planiranja, posljedicama nekompetentnog menadmenta i kaotine proizvodnje u kulturi ne svjedoi samo ova knjiga nego i sama potreba da se njezini koautori okupe oko projekta iz kojega je nastala. Njezini rezultati ukazuju na golemu potrebu edukacije i stvaranja kritine mase strunih i kompetentnih kadrova bez ijeg je sudjelovanja u provedbi svaka strategija unaprijed osuena na sudbinu prigodno ukoriene i neupotrebljive publikacije. U suvremenom su svijetu najbitniji kapital postali upravo ljudi, a u malim dravama ljudski su resursi istovremeno i najdeficitarniji i presudno najvaniji kapital. Investiranje u kadrove (educiranje, zadravanje, pa, po potrebi, i uvoz ljudi) predstavlja bitnu strategiju napretka suvremenih drutava. U Hrvatskoj su ljudi jo uvijek podcijenjeni kao bitan resurs, i unato naglaavanjima vanosti pojmova kao to su izvrsnost ili drutvo znanja, konkretna ulaganja u educiranje kadrova i u programe zaustavljanja odljeva mozgova (a pogotovo poticanje priljeva mozgova) tek su na deklarativnoj razini. Investiranje u ljudske resurse nikad nije troak, nego pametno ulaganje. Upravo i samo ljudi stvaraju projekte, projekti pronalaze i donose novac, pa je bez strategije stvaranja odgovarajuih humanih resursa svaka druga strategija suvino gubljenje vremena i energije. Ve sam napomenuo kako je posebno znaajno da ova knjiga nastoji vrlo konkretnim primjerima i praktinim iskustvima pojasniti i osvijestiti u nas jo uvijek nedostatno osvijetenu bitnu razliku izmeu demokratizacije kulture i kulturne demokracije. U vezi s tim problemom, pri izradi odrivih strategija mislim da bi bilo vrlo korisno za poetak sagledati iskustva kojima je u francuskoj kulturnoj politici ministar Lang devedesetih godina uspio osuvremeniti i nadii postojei arhaian, provjereno nefunkcionalan i dananjem vremenu neprimjeren Malrauxov koncept, koji je u poetnoj fazi primjene donio vrlo korisne promjene nacionalnoj kulturi, ali je ve krajem osamdesetih, uvjeren sam, bio jednim od osnovnih razloga relativnog zaostajanja francuskog kulturnog modela u odnosu na rastue nove koncepte u Europi. Izbjegavanje ponavljanja slinih grjeaka

9 ini mi se dobrodolim, budui da se preesto u raspravama o hrvatskim modelima pozivamo na Malrauxa. Takva zazivanja uistinu se doimaju poput gorljivih uvjeravanja kako je elektrini pisai stroj bolji od mehanikog izreena u vrijeme pisanja na raunalu ili palmu. Edukacija u medijskoj pismenosti (koja je neizostavan kolegij na svim relevantnijim studijima kulture i medija u razvijenom svijetu) svakako bi pomogla u uspjenijem noenju s entropijom medijskog informacijskog spama koji je zasuo i zatrpao sve tranzicijske zemlje, zatekavi ih posve nespremne na izazove slobodnih medija. Ta buka informacija u velikoj mjeri usporava i prijei uspostavu kvalitetnih i kvalitativnih sustava vrijednosti. Prema prirodi ljudske psihologije svi osobno kao konzumenti najee biramo ono to nam je poznato (poznato je medijsko pravilo: The public wants what the public gets publika eli ono to joj daje) i zato je strategijama kulturnih politika nuno poticati i razvijati takvo kulturno okruenje koje informira i educira, proiruje horizonte i budi intelektualnu radoznalost, kako bi ono to poznajemo (pa tako i elimo) bilo znatno sloenije i ire postavljeno od onoga to nam medijska buka namee kao sustave poeljnih vrijednosti. Takav je odabir nuno uvjetovan opom educiranou. Educiranje je druga, i kljuna sastavnica u procesu oblikovanja kulturnih politika koji nam je prijeko potreban, a sastoji se od najmanje 5 stupnjeva. 1) postizanje svijesti o problemima 2) stjecanje znanja o tome kako probleme rjeavati 3) primjena steenih znanja 4) postizanje oekivanih rezultata 5) koritenje postignutih rezultata U tom procesu, meutim, valja voditi rauna o tome da od toke 1 do toke 5 raste veliina faktora vrijeme i opada veliina faktora ljudskih resursa. Pojednostavljeno, to vie odmie proces od postizanja svijesti o problemu do primjene rezultata, s porastom tog vremena smanjuje se broj ljudi koji sudjeluju u realizaciji filtrirajui se i suavajui od toke 1 do toke 5 po modelu lijevka. Ili, jo jednostavnije proces zahtijeva dovoljno vremena i u poetnoj fazi to vei broj sudionika, od kojih e tek vrlo mali postotak dospjeti u skupinu onih koji e postignute rezultate moi uspjeno primjenjivati. Od obavijetene skupine, nastat e (manja) skupina zainteresiranih, od nje pak (jo manja),

10 skupina educiranih, nakon toga (jo manja) skupina motiviranih i potom (jo manja) skupina uspjenih, i konano, najmanja skupina ustrajnih. Bez obzira na to za kakav se model kulturne politike odluili, njezine su strategija i provedba bez educiranih i kompetentnih kadrova nemogue. U odabiru modela, pak, Hrvatska, uostalom, i nema previe manevarskog prostora. Stremi li prema razvijenom zapadnom svijetu, ponuena su joj samo tri mogua modela koje Justin Lewis uoava kao dva temeljna modela kulturnih politika u SAD i visokorazvijenoj Europi, i trei koji predstavlja njihovu prijemosnicu i pomiruje njihove oprenosti. Prema prvom modelu vlade aktivno apstiniraju od uplitanja u kulturu i u potpunosti je preputaju tritu. Prema drugom, vlade oblikuju kulturne politike prema tradiciji i ciljanim vrijednostima vlastite umjetnosti i kulture. Nijedan od ta dva modela, uoava Lewis, niti je demokratian niti dinamian5 i zbog toga predlae kao trei model radikalno redefiniranje uloge drave u oblikovanju i provoenju kulturne politike kao prikladnu kombinaciju subvencija i reguliranja uz uvaavanje neizbjenih utjecaja trita na kulturni ivot koji oznauje pojmom trinog cenzorstva (market censorship). Ne moete najprije promicati vrijednosti slobodnog trita u kulturi () a potom se aliti kad ono proizvede neto to nam se ne svia6 upozorava Lewis na neizbjene posljedice slobodnotrinog gospodarstva u kulturi. Ali za ukljuivanje kulture u okruenje koje bitno odreuje slobodno trite postoje uinkoviti, znanstveno postavljeni i praktino provjereni mehanizmi, kao to su studije utjecaja, koje pojanjavaju interakciju gospodarstva i drugih sektora u lokalnim ekonomijama s kulturnim programima i predviaju ulaganja i dobiti, pomau kod planiranja popravka odreenih regionalnih slabosti, pomau u formuliranju javnih politika (pa tako i kulturnih), ukazuju na vanost postizanja negospodarskih ciljeva u gospodarstvu kao to su socijalna pravednost, prosvjeenost stanovnitva i sl. to otvara mjesto i za podruje animacije gospodarstva u kulturnim politikama. Sve je ovo, naravno, mogue ugraditi u domae strategije i prakse njihove provedbe tek ako se materija poznaje i ako se njome u dostatnoj mjeri ovlada na razini strunosti i kompetencija, to nuno zahtijeva educiranje kadrova potrebnih za takve poslove.
5

Justin Lewis, Designing a Cultural Policy, u knjizi The Politics of Culture, The New Press, New York, 2000., str. 80 6 Isto, str. 85

11 Postojei sustavi visokog kolstva u izvjesnoj mjeri svakako omoguuju da takva edukacija bude suvremena, interdisciplinarna, doivotna, i primjenjiva. Problem u Hrvatskoj u ovom trenutku jo uvijek postoji u nespremnosti postojeeg sustava osnovne i srednjokolske izobrazbe da pripremi budue studente za takav oblik edukacije, na emu se intenzivno radi, ali za takve procese nuno treba vremena. Problem se komplicira injenicom da zbog tranzicijske situacije i objektivnog zakanjenja, Hrvatska tog vremena nema previe. Vrlo korisna i uinkovita privremena prijemosnica (nuno ubrzavanje procesa edukacije) svakako je i u mrei seminara, strunih i znanstvenih poslijediplomskih studija, dodatne edukacije i ukljuivanja u mreu europskih radionica, ije je intenzivirano koritenje takoer (ili u trenutnoj situaciji ak i prije svega) posao osmiljenih i sustavnih kulturnih politika. Ova je knjiga rezultat jednog takvog napora.

Nelinearnost koncepta kulture

Ve sam napomenuo kako je u Dokumentu strategije iz 2003. kljuna toka preokreta uvoenje pojma nelinearnosti kulture. Kulturalna heterogenost suvremenih drutava, pa tako i hrvatskoga, nalae naputanje starih monokulturnih koncepcija kulture, a potom i kulturne politike. Nije, naime, uope sporno da nam je kultura potrebna i u tolikoj mjeri vana da zahtijeva drutvenu brigu na razini strategije kulturne politike. Ali kakva je to kultura? Tko su njezini konzumenti i kakvi su? to sve odreuje proizvode koji im treba ponuditi? Zadaa strategija kulturne politike jest, ponovimo, i u tome da donese odluku za koga se proizvodi i odrava kultura, nakon ega e biti puno jasnije kakva je to kultura, (ili, tonije, kakve su to kulture), da bi se tek nakon toga moglo promiljeno planirati naine njezine provedbe. Vrlo korisnim mogu biti ve postojea (tridesetak godina stara) iskustva najrazvijenijih zemalja Europe. Ve spominjani francuski podaci CDED istraivanja iz 1975. pokazali su, na primjer, da se i nakon vrlo aktivne, masovne i skupe akcije omasovljenja klasine glazbe, struktura posjetitelja koncerata i dalje sastojala od 95% osoba profesionalno ili edukacijom vezanih za klasinu glazbu. Uzimajui u obzir vrlo visoke subvencije i golem broj gratis ulaznica, prihodi od ulaznica pokrivali su

12 tako tek oko 3% trokova najveih festivala klasine glazbe. U Njemakoj i vedskoj osamdesetih je godina takoer uoen trend profesionaliziranja publike veina redovitih posjetitelja koncerata, izlobi, knjievnih manifestacija ili kazalinih predstava pripadala je skupinama ljudi profesionalno ili edukacijski povezanih s tim umjetnostima, ili krugu ljubitelja pasioniranih konzumenata. U svim sluajevima bilo je rijei o vrlo malom postotku populacije. Analiziranje i razmatranje tako zabrinjavajuih rezultata usmjerilo je fokus na samo pitanje to je uope kultura. Svi navedeni podaci bili su posljedica poimanja kulture iskljuivo kao visoke kulture, to je otvorilo prostor za kljuno pitanje to sve jest kultura ili bi moglo biti. Ve spominjani Langov kopernikanski obrat u francuskoj kulturnoj politici posljedica je upravo takvog naina miljenja. Posjeti etabliranim kazalinim ustanovama (uglavnom smjetenim u Parizu), na primjer, u vrijeme moguih naknadnih procjena uinaka Malrauxova koncepta, u Francuskoj nisu biljeili nikakav pad ni porast u cijelom periodu od 1973. do 1989. godine. Nakon Langovih reformi, brojke posjetitelja kazalinih predstava su naglo poele rasti, ali su u istraivanje ukljuene sve vrste kazalita u cijeloj zemlji. Problem je, naime, uoen u injenici da se pojam kulture doivljavao vie kao iskljuujui negoli ukljuujui. Kvalifikacije poput onih: To ne spada u kulturu! To nije umjetnost! mogle su se uti mnogo ee od onih Nije li ovo jedan novi oblik kulture?. Zbog toga se koncept kulture oblikovan, zapravo, jo u doba prosvjetiteljstva, krajem 20. stoljea nuno morao dovesti u pitanje. Jednako kao i prije prosvjetiteljstva, visoka je umjetnost i danas posve marginalna pojava za veinu stanovnika ak i u visoko razvijenim drutvima.7 Sva nastojanja da se visoka kultura demokratiziranjem kulture (u demokracijama) ili organiziranim prosvjeivanjem (u totalitarizmima) priblii masama ostala su bez relevantnih dugoronih uinaka. Zbog toga Lewis s pravom ocjenjuje svakovrsno poticanje i nagovaranje ljudi da idu u operu i balet (zanimalo ih to ili ne) kao pregorljivo, (prefanatino) ili strateki naivno, usporeujui ga ak s pokrtavanjem domorodaca u kolonijalnim vremenima, i napominje da je takvo ponaanje vie opresivno nego filantropsko.8

7 8

Isto, str. 86 Isto, str. 88

13 Osim toga, kako smo ve napomenuli, u demokratskom je svijetu takva politika i upitnog legitimiteta i sumnjive demokratinosti. U svim europskim modelima manje ili vie izdanog subvencioniranja kulture, kultura se financira uglavnom iz poreza graana, pa bi bilo demokratino i, uostalom, posve logino da oni zauzvrat imaju pravo dobiti (preciznije za svoje porezne novce kupiti) onakvu kulturu kakvu uistinu trebaju i ele. U sluaju kad im administracije i birokracije nude kulturu kakvu one (administracije i birokracije) ele, ili pak misle da bi graanima bilo najbolje ponuditi, gomilaju se poraavajue evaluacije o posjeenosti kulturnih programa, a nezadovoljavajui su i rezultati studija utjecaja kulture na drutvo (ako takva istraivanja uope postoje). Zbog toga je u suvremenim koncepcijama kulturnih politika jedno od kljunih pitanja za oblikovanje misije i vizije strategije pitanje: Tko su konzumenti kulture? Sliku konzumenata kulturnih sadraja tvori vrlo ozbiljno istraena slika populacije. Koliko ih je (po regijama), tko su, (istraeni po dobnoj, spolnoj, rodnoj, obrazovnoj, ekonomskoj pripadnosti), koliko slobodnog vremena imaju i koliko postotak tog slobodnog vremena koriste za kulturu, koje konkurentske sadraje preferirajuNa takvu mapu konzumenata valja dodati raster kulturne infrastrukture u zemlji (kriterij dostupnosti sadraja) i potom je mogue imati prilino vrste i jasne osnove za strategije kulturne politike. Pritom je nuno uvaavati kulturalne i tradicijske razliitosti i posebnosti svake sredine. Ma koliko liberalno i netradicionalistiki usmjerena, realistina kulturna politike jednostavno ne moe zanemarivati objektivna tradicijska naslijea i inercije. Primjerice, u Velikoj Britaniji ak 98% pripadnika vie klase redovito konzumira kulturu, dok je u srednjoj i nioj klasi ukupno taj postotak 58%. U panjolskoj, pak, upravo suprotno, oni s visokim primanjima predstavljaju tek 1,46% publike, dok oni sa srednjim primanjima ine 64,80% (veinu) gledatelja. Jedan od razloga nalazi se svakako i u razliitosti anglikanskog i katolikog tradicijskog poimanja privatnog i javnog, kao i u razliitom povijesnom naslijeu obveza viih slojeva prema javnom pojavljivanju ili pak suzdravanju od svakog profaniranja. Proirenje pojma kulture sa uskog i ograniavajueg prostora visoke kulture (preciznije visoke umjetnosti) i ukljuivanje najireg spektra novih podruja kulturnog ivota i djelovanja, uvaavanje supkultura, uvaavanje naglih izazova popularne i masovne kulture, uvaavanje brzih promjena kulturnih krajolika i pojava posve novih stilova

14 ivota i oblika kulturnog djelovanja, urodilo je dobrim rezultatima u zemljama koje su primijenile modele kulturne demokracije. ak i one se, meutim, upravo nalaze pred jo jednim novim izazovom koji ne zaobilazi ni manje razvijene zemlje. Sve vei broj mladih (zahvaljujui suvremenim tehnologijama, informatikoj preobrazbi svijeta i medijskoj globalizaciji), zapravo itave generacije mlaih i mladih ljudi, ve neko vrijeme voljno ili nesvjesno sudjeluju u procesima kulturne konvergencije (ili konvergentne kulture), novim modelima kulturne proizvodnje oznaenim pojmom kulture sudionitva i novim drutvenim strukturama opisanim pojmom zajednike inteligencije, i ta je prevana manjina (budua aktivna radna, biraka i porezna populacija) iz postojeih, statinih, monocentrinih i linearnih promiljanja kulturne politike posve iskljuena. Meutim, samo je pitanje vremena kad e upravo ta populacija dosegnuti kritinu masu stanovnitva koja e najvjerojatnije, iskljuiti takvu kulturnu politiku iz vlastitog drutvenog ivota i minorizirati je u kontekstu vlastitih sustava drutvenih vrijednosti do razine neupotrebljiva recidiva nes(p)retne tranzicijske prolosti. Ve prisutne tenzije izmeu dominirajuih kulturnih modela i brojnih urbanih supkulturnih gibanja daju naslutiti kako je izravan konflikt izmeu kulturalnih koncepcija prolosti i koncepta budunosti upravo neizbjean. Ukoliko se, naravno, u strategije kulturnih politika ne ukljui suvremenost u svim njezinim oblicima, otvorena prema predvidivoj budunosti i golemim demokratskim potencijalima novih kulturnih trendova. U ovom svjetlu upozoravajue odzvanja pitanje prof. Henry Jenkinsa (kojega s pravom nazivaju McLuhanom 21. stoljea): Jesu li uistinu ideoloka i estetika istoa vrjednije od preobrazbe nae kulture?9

Zakljuak

Mogunosti diseminacije materijala koji se nalazi u ovom zborniku potencijalno su velike. U prvom redu, dragocjene su u procesu edukacije. Zatim, korisne su kao reference za budua osmiljavanja strategija kulturnih politika. I, konano, upozoravaju na zabrinjavajue probleme koji mogu predstavljati ogranienja, ali u isto vrijeme ukazuju na vrlo optimistinu sliku golemih demokratskih potencijala u kulturi koji mogu
9

Henry jenkins: Convergence Culture, New York University Press, new York/London 2006. str. 249

15 predstavljati izazove kreatorima kulturnih politika u Zagrebu i Hrvatskoj. Posve sam uvjeren da e po svom sadraju i nainu obrade tema, kao i zbog slinosti i razlika samih problema, knjiga biti vrlo korisna i u znatno irem prostoru. Neka korisna europska iskustva mogu nam svima biti upravo dragocjena u buduim bavljenjima ovim problemima.Od svih je europskih zemalja Kraljevina panjolska najsustavnije istraila svoje konzumente kulture. Svi koji se bave kulturnom politikom u toj zemlji polaze od egzaktnih pokazatelja i znaju da, na primjer, ene ine 62,8% konzumenata, a mukarci 32,8%. Ili da oko 40% svih konzumenata ine osobe sa sveuilinom izobrazbom i samci. Ili jo detaljnije - prema anru kazalina publika preferira : komediju 34,3%, mjuzikl 20,9%, klasine dramske predstave 21,5%, suvremene dramske tekstove 19,2%, eksperimentalno kazalite 10,5%. Kad se publika razvrsta prema socijalnom statusu, uvjerljivo zanimanje za sve oblike kulture pokazuje via klasa, dok se srednja u najveem postotku odluuje za popularnije oblike - komediju i mjuzikl. Nekoliko sveuilita i vie instituta, mnotvo pojedinanih znanstvenika i suradnika viegodinjim je sustavnim znanstvenim istraivanjem opskrbilo panjolsku politiku takvim podacima i ona zbog toga nema prevelikih problema u oblikovanju strategija i uvjeravanju saborskih zastupnika u egzaktnost predvienih prorauna. Kreatori kulturnih politika u Ujedinjenom kraljevstvu, na primjer, pouzdano znaju da u zemlji jakog trinog i gospodarskog usmjerenja Britanci izdvajaju 0,61% kunog budeta za kulturu. U Hrvatskoj, naravno, ne raspolaemo ni priblino tako preciznim podacima. Imajui u vidu da je provedba takvih istraivanja prilino dugotrajan, skup i za predizborna izvijea nedovoljno vidljiv i atraktivan posao, razumljivo je da nikad nije ni spadala u prioritete ulaganja u kulturi. Osobno, meutim, mislim, kako sreivanje takvih podataka ne samo da je prioritet, nego je i preduvjet svakog ozbiljnog ulaganja u kulturu, bez kojega su sve ostale aktivnosti uglavnom proizvoljne i voluntaristike improvizacije u troenju proraunskih sredstava unaprijed liene svakog dugotrajnog uinka i korisnosti. Ako i moemo koristiti istraivanja drugih europskih zemalja provedena, na primjer, u prometu, zdravstvu, urbanizmu, trgovini ili kolstvu, zbog lokalnih posebnosti imanentnih kulturi, tua iskustva moemo praktino koristiti iskljuivo za usporedbe. A bez vlastitih preciznih podataka takve vrste, uistinu je vrlo teko dati uvjerljiv odgovor na pitanja poput onih za koga se kreira kulturna politika, koliko ona i zato kota, koje (i

16 ije) potrebe zadovoljava, s kojim ciljevima se poduzima neki projekt i kakva je opravdanost pojedinih ulaganja. Ministar je rekao tako (naravno, uvijek postoji neto sofisticiranija jezina formulacija) ostaje jedini mogui toan odgovor i za graane, i za saborske zastupnike, i za kulturne djelatnike, i za potencijalne sponzore i za mogue europske zaklade. Je li takav odgovor dovoljno uvjerljiv i do kad e to biti? Nisu dovoljno uvjerljive ak ni vrlo demokratine forme decentraliziranog odluivanja na razini raznih savjetnikih tijela i vijea iji profesionalni i struni autoritet (ma kako neupitan bio) ostaje nedostatan da popuni objektivnu prazninu u nepoznavanju injenica stanja na terenu. Ako i lokalni prodava brze hrane svoja ulaganja u proizvodnju sendvia usklauje s injenicom blizine kole, fakulteta ili kolodvora, zato dravna tijela ne bi trebala potronju golemih iznosa proraunskog novca usklaivati sa stvarnim brojem konzumenata odreenih programa i sadraja? Tako bi se taj novac investirao i koristio, zato to znamo to nam treba i zbog ega, a ne jednostavno troio, valjda zato to sve zemlje imaju nekakvu kulturu pa tako trebamo i mi (nekakvu). Uvaavanje naela kulturne demokracije podrazumijeva i usmjeravanje kulturnih politika prema stvarnim konzumentima kulturnih sadraja, i ono jednostavno ne moe ostati zatvoreno u zamiljene idealne modele poeljnih oblika kulture. Ideja nelinearnosti kulture, ipak, otvara mogunost za vee ukljuivanje otvorenih potreba i mogunosti (i novih izazova) za promiljanje odrivih strategija kulturnih politika.

Izabrana Literatura:

Bradford, Gigi ,Michael Garry i Glenn Wallach (ur.): The politics of Culture, Policy Perspectives for individuals, Institutions, and Communities, The New Press, New York, 2000

Cvjetianin, Biserka i Vjeran Katunari (ur.): Kulturna politika Republike Hrvatske nacionalni izvjetaj Ministarstvo kulture RH, Zagreb 1998.

17 Cvjetianin, Biserka i Vjeran Katunari (ur.): Hrvatska u 21. stoljeu strategija kulturnog razvitka Ministarstvo kulture RH, Zagreb, 2003.

Dragievi-ei, Milena i Sanjin Dragojevi: Arts Management in Turbulent Times European Cultural Foundation, Amsterdam, 2005.

Fitzgibbon, Marian i Anne Kelly: From Maestro to Manager, Oak Tree Press, Dublin, 1997.

Garcia, Manuel Cuadrado i Gloria Berenguer Contri: El Consumo de Servicios Culturales, ESIC, Madrid, 2002.

Gelder, Ken i Sarah Thornton (ur.): The Subcultures Reader, Routledge, London, 1997.

Hagoort, Giep: Cultural Entrepreneurship, Phadeon, Utrecht, 1993.

Jenkins, Henry: Convergence Culture, New York University Press, New York, 2006.

Luki, Darko: Produkcija i marketing scenskih umjetnosti, Hrvatski centar ITI UNESCO, Zagreb, 2006.

Pavii, Jurica, Nika Alfirevi i Ljiljana Aleksi: Marketing i menadment u kulturi i umjetnosti, Masmedia, Zagreb, 2006.

Roche, Nancy i Jaan Whitehead (ur.):

18 The Art of Governance, TCG, New York, 2005.

Weeda, Hanneloes, Corina Suteu i Cas Smithuijsen (ur.): The Arts, Politics and Change, European Cultural Foundation, Amsterdam, 2005.