HR 2013 1 Hrvatska Poljoprivreda

Cijena 30,00 kn
A S O P I S
M A T I C E
H R V A T S K E
Broj 1
Godite XIII / 2013.
POLJOPRIVREDA
Stota obljetnica roenja Ranka Marinkovia In memoriam Krsto Papi Jugoslavija kao neuspjeli projekt politikih manjina
Tema broja
KNJIEVNI LIST ZA UMJETNOST, KULTURU I ZNANOST
Vijenac je vodei hrvatski kulturni list, koji je Matica hrvatska pokrenula jo davne 1869. radi promicanja hrvatskoga jezika i knjievnosti u nepovoljnim kulturnim i politikim okolnostima 19. stoljea. U demokratskoj Hrvatskoj Vijenac je obnovljen 1993. kao prve novine posveene kulturnoj problematici i ve punih dvadeset godina donosi kritike preglede najvanijih zbivanja u umjetnosti, drutvu i znanosti.
U posljednjih dvadeset godina Vijenac je pratio kulturnu scenu, komentirao drutvena dogaanja i ukazivao na mnoge probleme. Tako je zadau koju je imao u razdoblju oblikovanja nacionalne svijesti Vijenac s posebnom odgovornou nastavio i danas, kada je medijski prostor suvremenoga hrvatskog drutva preplavljen senzacionalizmom pred kojim je kultura nestala s novinskih stranica, a objektivnost ieznula iz drutvenih komentara.
Vijenac nastavlja najbolju tradiciju hrvatskoga novinarstva. Za to su jamac Vijenevi suradnici, vodei hrvatski intelektualci, koji u kritikama i esejima s jasnim stavovima i utemeljenim prosudbama, iz broja u broj, promiljaju svekoliku hrvatsku kulturnu i drutvenu sadanjost.
UVODNA RIJE
Hrvatska revija 1/2013. asopis Matice hrvatske za knjievnost, umjetnost i kulturu ivljenja. Utemeljen 1928. Obnovljen 1951. u Buenos Airesu. Od 1991. ponovno u Hrvatskoj. Izlazi tromjeseno. Nakladnik Matica hrvatska Ulica Matice hrvatske 2, Zagreb Za nakladnika Igor Zidi Glavna urednica Mirjana Poli Bobi Urednitvo Dubravka Orai Toli, Cvijeta Pavlovi, Mirjana Poli Bobi, Josip Uarevi Fotografija na naslovnici European Milk Board Likovno-grafiki urednik eljko Podoreki Suradnici Gojko Bori, Milka Car, Maa Grdei, Mladen Klemeni, Miroslav Kova, Zdenko Kremer, Tomislav Kurelec, Vladimir Lay, Josip Lisac, Lana Molvarec, Kreimir Nemec, Vedran Obuina, Pavao Pavlii, Leo Rafolt, Branko Salaj, Marija Tonkovi ml., Dragutin Vincek Lektura i korektura Mirjana Mataija Tajnica urednitva Dorotea Milas Priprema za tisak Sluba tehnike pripreme MH Tisak Denona d.o.o., Zagreb http://www.matica.hr/hrvatska_revija ISSN 1330-2493 Urednitvo: Zagreb, Ulica Matice hrvatske 2 telefon (01) 48 19 195, (01) 48 78 360 telefaks (01) 48 78 369 e-mail: hrvatska_revija@matica.hr Cijena pojedinog broja iznosi 30,00 kn odnosno 4,50 EUR. Godinja pretplata za Hrvatsku, ukljuujui potarinu, iznosi 120,00 kn, a za inozemstvo 60,00 EUR. Kunske uplate na iro raun broj 2481000-1110106604 kod Kreditne banke Zagreb d.d. Devizne uplate na IBAN broj HR96223600001101517838 kod Zagrebake banke. Objavljivanje Hrvatske revije potpomogli su Ministarstvo kulture RH i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i port grada Zagreba.
Potovani itatelji, pred vama je prvi broj Hrvatske revije za ovu godinu, koji izlazi za Uskrs. Urednitvo sa zadovoljstvom moe rei da je sva etiri prologodinja broja, odnosno jedan dvobroj i dva broja, uspjelo izdati u tijeku druge polovice 2012. godine te da se ovim brojem vraa uobiajenom ritmu izlaenja Revije. Premda je broj uskrnji, moda e vas zauditi to on sadrajem ne prati taj najvei kranski blagdan. Sadraj nije aktualan u tom smislu. Meutim, on nekim prilozima, a posebice Temom broja, itekako prati trenutano vana zbivanja u nas. Tema je broja ovog puta hrvatska poljoprivreda, odnosno tko zna koji u nizu rasap hrvatskoga sela. Kao to ete se uvjeriti, autor Teme broja, Branko Salaj sa suradnicima, podastire nam vrlo strunu usporednu analizu stanja u hrvatskoj poljoprivredi, koje se naalost predobro uklapa u sveope lutanje hrvatske politike. Ilustracije s idilinim motivima kao dodatni kontrast podcrtavaju sumornost stanja, a usporedbe sa seoskim gospodarstvom u Europskoj uniji pokazuju kako se u nas ili ne razumije ili ne eli razumjeti filozofija koju je ta nadnacionalna zajednica kojoj pristupamo iznjedrila i njeguje ju da bi svaka od njezinih lanica sauvala svoje selo. U Povjesnici ovoga puta donosimo dva teksta o novijoj prolosti: zanimljivu povijest zagrebakog predjela rnomerca, razmjerno novijega dijela grada, te raspravu Gojka Boria, po stau jamano najstarijeg revijaa s kojim je ovo urednitvo dosad imalo priliku suraivati, o stajalitima njemake povjesniarke hrvatskog podrijetla Marie-Janine Calic u njezinoj knjizi o povijesti Jugoslavije. U Putovnici donosimo putopis po Japanu protkan nizom zanimljivih opaski o toj velikoj i uvijek zagonetnoj kulturi i civilizaciji hrvatskoga kroatista mlae generacije Lea Rafolta. Rubriku Obljetnice otvara In memoriam nedavno preminulom Krsti Papiu, velikanu hrvatskog filma, iz pera njegova dobra znanca, filmologa Tomislava Kurelca. Slijedi tekst Kreimira Nemeca o stotoj obljetnici roenja drugog velikana hrvatske kulture: knjievnika Ranka Marinkovia. Nastavljamo i kroniku festivala hrvatske kulture u Francuskoj, a u rubrici u kojoj objavljujemo tekstove hrvatskih knjievnika pisane napose za Hrvatsku reviju objavljujemo Pavliiev tekst o osobnom doivljaju popularne kulture ezdesetih godina prolog stoljea. Uvodimo rubriku Altera u kojoj donosimo tekst Zdenka Kremera o ahovskoj igri i nadamo se dobru prijmu toga za Reviju neuobiajena sadraja. I naposljetku, recenziramo tri vana izdanja i prikazujemo jedan skup: tematski dvobroj Matiina Kola posveena sadanjem stanju hrvatskog jezika, knjigu politologa Jure Vujia o borbi euroazijanizma i atlantizma za prevlast u dananjem svijetu, roman Austrijanca Heimita von Doderera Slunjski vodopadi u hrvatskom prijevodu, i, vraajui se stotoj obljetnici Marinkovieva roenja, donosimo osvrt na 6. dane Ranka Marinkovia, odrane u rujnu 2012. u Komii. To je tivo na dar vama za Uskrs, koji vam od srca estitamo. Za urednitvo, s potovanjem, Mirjana Poli Bobi Glavna urednica
HRVATSKA REVIJA 1/2013
Kazalo
TEMA BROJA: POLJOPRIVREDA
Branko Salaj
SELO JO UVIJEK EKA SVOJU PRILIKU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
Branko Salaj i Dragutin Vincek

HRVATSKA POLJOPRIVREDA PRED VRATIMA UNIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
Miroslav Kova
USPOREDBE AUSTRIJSKOG I HRVATSKOG SUSTAVA GOVEDARSTVA . . . . . . 17
Vladimir Lay
NACIONALNI INTERES PREHRAMBENE ODRIVOSTI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
POVJESNICA
Mladen Klemeni
RNOMEREC . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
Gojko Bori
OBJE JUGOSLAVIJE KAO NEUSPJENI PROJEKTI POLITIKIH MANJINA . . . . . 32
PUTOVNICA
Leo Rafolt
EKONOMIJOM POJMOVA UHVATITI PRAVO ZNAENJE: JAPAN KAO NESTABILNI OZNAITELJ. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40
OBLJETNICE
Tomislav Kurelec
IN MEMORIAM KRSTO PAPI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51
Kreimir Nemec
IGNORIRAM STRANU SILU TO PROLAZI PORED MENE . . . . . . . . . . . . . . . 56
KRONIKA: EVO HRVATSKE (CROATIE, LA VOICI)

Marija Tonkovi ml.
DVIJE IZLOBE HRVATSKE UMJETNOSTI NA FESTIVALU CROATIE, LA VOICI . . 60
NEOBJAVLJENA HRVATSKA KNJIEVNOST

Maa Grdei
KAD SU STARI BILI MLADI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70
Pavao Pavlii
SJEANJA NA POPULARNU KULTURU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72
ALTERA
Zdenko Kremer
AHOVSKE ALTERNATIVE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80
RECENZIJE, OSVRTI I PRIKAZI SKUPOVA

Josip Lisac
BITKA ZA JEZIK. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 86
Vedran Obuina
BORBA LEVIJATANA I BEHEMOTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88
Milka Car
SLUNJSKI VODOPADI I HRVATSKI KONTEKST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91
Lana Molvarec
KULTURNO-ZNANSTVENI DOGAAJ U KOMII . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94
Te m a b r o j a: Po l j o p r i v r e d a
Branko Salaj
SELO JO UVIJEK EKA SVOJU PRILIKU

al euroatlantske gospodarske krize zahvatio je Hrvatsku u trenutku kad je dodatno oslabljena nesuvislom domaom politikom i pod pritiskom izazova skorog ulaska u Europsku uniju. Ve odavno potroen gospodarski model doveo je zemlju na sam rub dunikog ponora i dramatino suzio mogunosti izbora. Duniko ropstvo nije fraza ili nekakva udaljena opasnost, babaroga kojom se plai djecu taj izraz u ovom trenutku na alost najbolje saima krutu realnost u kojoj je ak i Vlada procijedila kroz zube da se moramo zaduivati da bismo mogli plaati kamate. Na alost, velik dio politike i drutvene elite zabavljen je ak i u toj ekstremnoj krizi sitnim partikularistikim igricama. Zemlja zato nastavlja svoje razvojno i politiko lutanje, a ono e se posebice nakon ulaska u Uniju iskazati neodrivim. Neke strateke odluke moraju se donijeti vrlo brzo. Meu takve odluke pripada i ona o poziciji hrvatske poljoprivrede prilikom ulaska u EU. Velika neposredna zadaa zemlje jest da na koliko-toliko odrivim temeljima izbalansira platnu bilancu s inozemstvom. Prvi impuls nae politike, uvijek usmjerene na traenje prividno najbezbolnijeg izlaza iz krize, jest da to postigne nastavljenom rasprodajom obiteljskog srebra nacije. To je rjeenje ve i kratkorono vrlo skupo i sve skuplje im je dug vei, a na samo malo dulji rok iskazuje se kao ogranieno i besperspektivno. U tom se kontekstu ak poinje spominjati teki termin gospodarske veleizdaje, to moda nije pretjerano netono ali ni osobito konstruktivno jer nema jasnog adresata, ve se odnosi na nain rada partitokratskog sustava u cjelini. A kad su optueni svi, nije optuen nitko. Treba, dakle, poi od pretpostavke da u politikom sustavu jo uvijek postoji dovoljno impulsa preivljavanja da se mogu sagledati i popraviti neke osnovne zadanosti gospodarskog sustava openito, to bi uvelike pomoglo i u odrivom rjeavanju problema vanjske bilance. No promjena sustava zahtijeva mnogo vremena a do ravnotee u vanjskoj bilanci mora se doi to bre. Bolesnikovo krvarenje koliko god ve preraslo u kronino stanje treba zaustaviti da bi se organizam mogao poeti oporavljati. Godinji gubitak od milijarde dolara koliko Hrvatsku trenutano kota prehrambena ovisnost ima kljunu ulogu u negativnom platnom saldu. Budui da je rije o sektoru u kojem su nae komparativne prednosti daleko najvee
a sekundarni uinci rasta (sigurnost, okoli, infrastruktura) isto tako vani kao i primarni, nema sumnje da tenja vlastitoj prehrambenoj opskrbljenosti mora biti prioritet gospodarske politike. Do promjene moe, meutim, doi jedino radikalnom promjenom dosadanje agrarne politike i jasnim usmjerenjem na regeneraciju obiteljskih gospodarstava na selu po naelima koja su zemljama EU dopustila da unutar svojih ekonomija postignu i odre taj cilj. U ovom prikazu zadrat emo se zato najprije na uzrocima teke situacije u koju je zapala hrvatska poljoprivreda, a zatim upozoriti na neke njezine strukturne specifinosti s obzirom na zajednicu u ije lanstvo ulazimo.
Blizu cilja i to sad?

Politiki je establishment svojedobno praktiki jednoglasno kao nadreen cilj nacionalne politike postavio ulazak u europsku zajednicu a u nastojanjima da to postigne pokazao je neuobiajenu konzistentnost, dapae prozelitski ar, kojim su se pregovarai na suprotnoj strani obilato koristili i naplatili ga. U predstojeem suoavanju s trinim sustavom Unije Hrvatska e se, meutim, imati prilike brzo osvjedoiti da je jedno eljeti ui u taj skup, a neto sasvim drugo precizno znati to se time eli postii, na koji nain i kada. Budui da je strateki pristup odraz svijesti i organizacije onih koji ga primjenjuju, nemogue je preko noi poeti politiku dugorono osmiljavati i racionalno provoditi proces zahtijeva ozbiljan koncentriran napor na vie razina i u raznim podrujima djelatnosti. Do sada je taj napor izostao. U pomanjkanju ozbiljnoga strategijskog okvira u nas se kao recept stabilizacijske politike ve dugo nudi zavoenje reda u javne financije i privlaenje stranih investicija u izvozno orijentiranu proizvodnju. To ve pomalo ritualno ponavljanje starih recepata ne bi samo po sebi bilo loe da aktualna vlada nije ve u svojem prvom pokuaju mehanikih rezova iskusila ilav otpor postojeih struktura ve na razini prorauna samih ministarstava. Ozbiljne utede mogu se, dakle, ostvariti jedino kao dio dubokog preispitivanja i restrukturiranja zadaa, naina poslovanja i nagraivanja u cijelom javnom
Te m a b ro j a: Po lj o p r i v re d a
okruju strani se kapital ograniio na ulaganja u sigurnu i strateki vanu dominaciju postojeih kljunih infrastrukturnih trita (banke, mediji, nafta, telekomunikacije...) i prostora (hoteli, autoceste) kao i pokuaje da uhvati dio zarada distribucije, nabujale u modelu potronje temeljene na zaduivanju.
Imperativ postizanja prehrambene neovisnosti

Naravno, svakoj je politici imanentna napast da biraima povremeno prodaje bajke. U hrvatskoj politici, i na vlasti i u oporbi, to je preraslo u svakodnevnu naviku pa se ona zato, ne marei za sr i pozadinu problema, kao pijan plotu deklarativno vraa uopenim prieljkivanjima izvozne strategije. Na politikoj je areni, meutim, potpuno odsutna svijest da smanjen uvoz daje isti makroekonomski uinak kao povean izvoz a da dobar dio uvoza otpada na poljoprivredu, za koju kao strateku granu gospodarstva ionako vrijedi poseban meunarodni reim. Dapae, strategija konkuriranja uvozu otklanja se kao izraz staromodnih shvaanja o poeljnosti autarkije, kojoj nema mjesta u suvremenom svijetu. Kojeta. Ambicija nacije da osigura vlastitu prehrambenu sposobnost nije izraz zatvaranja prema svijetu, ve izraz prosudbe da na taj nain ima najbolju ansu afirmirati svoje komparativne prednosti i istodobno ispuniti niz drugih ciljeva zajednike europske poljoprivredne politike. Za razliku od orijentacije na izvoz industrijskih proizvoda koja predmnijeva zahtjevne, skupe i sloene tehnologije u obliku teko dostupnih stranih investicija, poljoprivreda moe konkurirati uvozu koristei se zadanim prirodnim geografskim i klimatolokim prednostima svojega poloaja, koristei se poznatom, dostupnom tehnologijom i zemljom kao prirodnim resursom koji vapi za uporabom. Uza zahtjeve sigurnosti upravo to i jesu glavni razlozi da svaka zemlja koja to moe ostvaruje prehrambenu samodostatnost prije nego to ozbiljno zagazi u meunarodnu podjelu rada. Usput, budui da cijene uvoznih poljoprivrednih proizvoda nisu rezultat trine utakmice, ve u mnogo emu jo uvijek ovise o dravnim subvencijama i drugoj otvorenoj i skrivenoj potpori drave, teko je zamisliti da bi se konkurencija takvom uvozu mogla nai na ozbiljnom udaru doktrine slobodnog trita. Tko bi i na osnovi ega mogao uskratiti Hrvatskoj da, uz potivanje preuzetih obveza, iz makroekonomskih i sigurnosnih razloga ostvari upravo onakvu prehrambenu samodostatnost kakvu su ve ostvarile druge europske zemlje? Naravno, u svemu tome valja striktno potivati obveze preuzete ugovorom s EU kao i one sa svjetskom trgovinskom organizacijom WTO. No velika je razlika izmeu pasivnog prihvaanja uinaka raznih komercijalnih strategija, pa i velikih pekulacija koje se dogaaju u tom okviru, i usmjerenog djelovanja na izgradnji odrive trine strukture koja Hrvatskoj omoguuje veu konkurentnost, najprije u sueljavanju s uvozom a zatim i u orijentaciji na izvoz.
sektoru. Takav bi zahvat zacijelo stvorio podlogu za znaajne pomake u poslovnosti privatnog sektora i uvelike pridonio poboljanju ope slike hrvatske konkurentnosti. Dok se to ne obavi preostaju parcijalne tzv. reforme koje se nakon nekog vremena najee iskazuju kao prolazne i kao dobra prilika uvijek novim ministrima i uvijek novim ekipama da dobiju svojih pet minuta medijske pozornosti. Drugi dio recepta kojim se eli izii iz krize vezan je uz ve spomenuti najakutniji problem hrvatskoga gospodarstva, veliku kroninu rupu u platnoj bilanci s inozemstvom, koja se do sada uglavnom pokrivala zaduivanjem. Ta je mogunost sada praktiki zatvorena zbog prevelikoga vanjskog duga. Nastavak trenda moe se jo neko vrijeme rjeavati ubrzanom rasprodajom nacionalnog imutka ili pak veim izvozom odnosno manjim uvozom. Izvozne strategije utemeljene na privlaenju suvremenih konkurentnih tehnologija putem stranih proizvodnih tzv. green-field investicija ve se desetak godina iskazuju hrpom dobrih elja. Za poetak, ni strani ulagai ne mogu izbjei logiku gospodarskog sustava koja izvoz spreava i hrvatskim poduzeima. Teko je naime ak i visokom tehnologijom postii potrebnu rentabilnost ako trokovi za domae usluge, energiju i namete, ugraeni u potencijalnu izvoznu robu, rastu viestruko bre od onih na stranim tritima. A drava u svojem vrludanju oko stabilizacijske politike slijedi upravo taj recept, marljivo irei birokratski aparat i ostavljajui jeftinom uvozu da odrava statistiki privid stabilnosti cijena. Provedba pokojeg ozbiljnijeg projekta koji bi se svojim proizvodima ipak mogao probiti na svjetsko trite obiava se brzo nasukati na greben strukturnih slabosti i nesreenosti hrvatskog drutva kao to je premreenost, krutost i hermetina zatvorenost partitokracije na svim razinama, pravna nesigurnost i sl. Uostalom, i samo dravno tijelo koje je trebalo privui investicije najpoznatije je upravo po administrativnim lutanjima i potpunoj neusmjerenosti. Iste boljke uvelike oteavaju i kratkoronu uinkovitost liberalno-trinog projekta koji se zauzima za privlaenje stranoga kapitala raznim fiskalnim mjerama i olakicama. Nadalje, ostalo je potpuno neiskoriteno iskustvo, znanje i kapital iseljene Hrvatske za koje se moglo pretpostaviti da e u prihvaanju domovinske zbilje biti neto irokogrudniji od stranih ulagaa. U takvom poduzetniki sterilnom
Taj problem nije za Hrvatsku nimalo trivijalan. Naime, upravo velika i rastua ovisnost prehrane o uvozu unato iznimno povoljnim prirodnim uvjetima proizvodnje, prijanjoj tradiciji prehrambene samodostatnosti, pa ak i povijesti visokog izvoza u pojedinim stonim sektorima, jedan je od kljunih razloga ne samo velikog inozemnog zaduivanja nego i zaostajanja u domaem rastu. Trenutano se 4045% potreba hrane mora podmiriti iz inozemstva a tijekom 22 godine postojanja samostalne Hrvatske neto uvoz hrane poveao se na ukupno nekih 11 milijardi dolara. Cijelo je gospodarstvo time izgubilo dodanu vrijednost u visini od otprilike 25 milijardi dolara, odnosno oko 3% bruto domaeg proizvoda godinje, a to je razlika izmeu uspjene i neuspjene ekonomije.
Porazni rezultati poljoprivredne politike

Taj gubitak nije bio primarno rezultat rata, nego loe poljoprivredne politike: tri etvrtine spomenutoga prehrambenog deficita odnose se na drugo, mirnodopsko desetljee. Posebice je opasno to je tijekom tih godina osobito snano povean govei i mlijeni neto uvoz a govedarstvo najzahtjevniji segment poljoprivrede smatra se kljunim i osobito pogodnim u koritenju komparativnih prednosti hrvatske prirode. Od god. 2000. samo je u tom segmentu neto uvoz prouzroio prosjeni gubitak od oko 1% BDP-a godinje, to je red veliine investicija u hrvatske autoceste tijekom istog razdoblja. No nije u pitanju samo gospodarski rast: kad je rije o opskrbi hranom, sve su razvijene zemlje svjesne da je u kriznoj situaciji zemlja bez hrane izgubljena prije nego to je moebitni konflikt i poeo. One kod kojih postoji i najmanja mogunost da budu uvuene u kakav ozbiljan konflikt, odravaju i planove aktivnosti u sluaju ekstremnih izazova. Ti se planovi razrauju, usklauju, obnavljaju i uvjebavaju po raznim segmentima drutva a svima im je zajedniko da daju visok prioritet prehrambenoj samodostatnosti i zalihama hrane. Hrvatska je u 80 godina preivjela toliko drava da katkad nije sigurna je li ih bilo 5 ili 6, prola je kroz tri razorna rata i jo uvijek su joj velika podruja minirana, no jedva da itko razmilja da bi se nekim nevjerojatnim sluajem opet mogla nai u situaciji da ovisi o vlastitoj hrani. Pad je hrvatskih prehrambenih kapaciteta u vlastitoj dravi spektakularan. ak je doktrinarno optereena poljoprivredna politika bive drave u Hrvatskoj uglavnom odrala povijesno dosta konstantan fond od vie od milijun goveda, odnosno oko 600.000 krava. Ve prije poetka Domovinskog rata (1991) on se, meutim, smanjio za otprilike 1/4, na oko 750.000 goveda, odnosno 473.000 krava. Od onda, tijekom cijelog razdoblja neovisnosti, broj se krava smanjio za otprilike 60%, odnosno do kraja 2012. na manje od 190.000, a trend se dodatno zaotrava. Zbog bolje mlijenosti pad u proizvodnji mlijeka bio je dodue manje spektakularan, ali je Hrvatska ipak dospjela u situaciju da ve uvozi 2025% svojih potreba toga proizvoda dnevne potronje i da taj uvoz stalno raste.
Poueni iskustvima drugih, ak i planeri Ministarstva poljoprivrede hladno raunaju da e poveana ovisnost o uvozu u mjeri u kojoj si ga nacija bude mogla priutiti rasprodajom imovine prouzroiti ne samo pad kakvoe nego i rast cijena na tritu koje je sve ovisnije o stranim resursima. U meuvremenu se staje prazne a vie od polovice naih postojeih preradbenih kapaciteta mesa i mlijeka ve zjapi prazno. Upravo je ta kriza govedarstva najbolji primjer slabosti voene politike jer je rije o dijelu gospodarstva s dugom i uspjenom tradicijom u kojem je drava pokuala neto na svoj nain popraviti i u tome doivjela velik neuspjeh. God. 2004. velika su sredstva rezervirana za Operativni program razvitka govedarske proizvodnje kojim je proizvodnja mlijeka i mesa trebala dobiti nov smjer i sadraj. Nakon nekoliko godina cijeli je projekt, meutim, propao jo bre nego je zapoet i nakon to je ostvario vrlo mali dio najvie petinu zamiljenoga. Njegova je provedba tipino za hrvatsku nebrigu za sustavne pripreme pokazala nepripremljenost projekta na najnormalnije zahtjeve to ih je nova proizvodnja postavljala na okolne sustave (zemlja, krediti, izbor pasmina, stabilnost trita u inicijalnom razdoblju), to je brzo dovelo do velikih problema i samo nekoliko godina poslije prisililo mnoge sudionike projekta na zatvaranje objekata a njih same dovelo na rub steaja.
Koncepcijske razlike spram Europe

Glavni imbenik koji je bitno presudio programu bila je, meutim, forsirana primjena pogrene ope koncepcije razvoja hrvatske poljoprivrede. Ve se dugi niz godina bioloki, okolino i socijalno osjetljivo selo pokuava industrijalizirati primjenom tehnologije velikih industrijskih serija, iako se o tome nikada nije vodila neka javna rasprava ili donijele formalne politike odluke. Takva politika posve strana trendovima u ostatku Europe ide na razne naine na ruku velikim korporativnim interesima i veleposjedima uope a maehinski se odnosi spram obiteljskih gospodarstava, dakle upravo onoga bitnog sastojka poljoprivrede na kojem se u cijeloj Zapadnoj Europi inae i temelji organski razvoj sela. Europa je usmjerena na pomo i servisiranje obiteljskih gospodarstava kao okosnice poljoprivrede. U mnogim zemljama niega drugog ni nema neke od najnaprednijih europskih zemalja izriito zakonski zabranjuju trgovakim drutvima vlasnitvo nad poljoprivrednim zemljitem, a gotovo svuda lokalna samouprava nadgleda prodaju poljoprivrednog zemljita! Svojim zadrunim organiziranjem seljaci jaaju svoju trinu snagu i mogunosti racionalnije i jeftinije proizvodnje a izmeu drave i tih organizacija postoji u veini podruja vrlo uska suradnja. Ta se mala privreda iz zemlje u zemlju pokazuje dovoljno uinkovitom da proizvede dovoljno hrane za svoje puanstvo i glavni joj je problem kako izvesti viak. Taj vrlo raireni europski model ostao je, meutim, u Hrvatskoj gotovo nezapaen. Hrvatska politika koja se stalno poziva na europske primjere i zauzima za beskompromisno prihvaanje formalnih pravila i pregovarakih
zahtjeva EU nije bila spremna ili zainteresirana da proui i eventualno preuzme neke elementarne predloke uinkovitog ponaanja ili organizacije gospodarstva u zemljama te iste zajednice. Taj zabrinjavajui manjak kreativne otvorenosti za promjene zasluuje posebnu pozornost jer se moe shvatiti kao najava sline indolencije i u drugim sferama. Obiteljska gospodarstva u trinom modelu europskog tipa mogu posluiti kao primjer organskog rasta ruralnih sredina. Zasluge za dobre rezultate koje su zapadni Europljani postigli u razvoju svojih poljoprivreda mogu se veim dijelom pripisati intenziviranju i rastu proizvodnje najsposobnijih meu obiteljskim gospodarstvima i to ondje gdje su za rast postojali najbolji uvjeti. No i oni manje sposobni i oni koji nemaju najbolje uvjete nastavljaju radom i proizvodnjom i pridonose dobrom ukupnom rezultatu a drava se u tom procesu organskog rasta dri naela konkurentne neutralnosti ili potpore malima kao vanim dijelom sustava koji podupire okoli, ekoloku odrivost, prometnu infrastrukturu, kontrolu prostora...
je neizbjeiva sudbina, ispalo je tako na tritu a radni su nam stolovi ionako pretrpani papirima, toliko toga treba urudbirati, toliko peata udariti... Rezultat je da je nacija svakog tjedna tijekom 2012. za vlastitu prehranu morala uvesti mlijeka i sira u vrijednosti od 2 milijuna dolara vie nego to smo izvezli. A gdje emo ta dva milijuna tjedno nai, e, to je briga nekoga drugog. Nitko se pri tome ne trudi pratiti ak ni najneposrednije posljedice takvog razvoja na tritu, npr. to se dogaa s cijenama proizvoda kojega ponestane posebice trajno iz domae proizvodnje. O konkurentnosti cijena europskih poljoprivrednih proizvoda govori se kao da je rije o trinim cijenama a ne o cijenama to uz razinu proizvodnosti ovise i o raznim dravnim subvencijama kojima se proizvoai motiviraju da nastave svojom djelatnou i tako ispune cijeli spektar zahtjeva koji se na njih postavljaju zbog prostorne vezanosti njihove proizvodnje a i da bi, to se rijetko javno spominje, odrali prehrambenu neovisnost!
Poticaji Ogranienja ruralnog industrijaliziranja

To je bilo tim lake to primjena industrijskih serija na selu ima jasna fizika i druga ogranienja. Nepokretnost resursa namee odreene granice zdravoj i okolino svjesnoj proizvodnji, a te su granice posebno uoljive u stoarstvu, npr. u veliini stada goveda koja se mogu izvoditi na ispau. Nadalje, zbijanje velikih stada na ogranien prostor poveava rizik raznih poasti, odnosno zahtijeva intenziviranje bioloke preventive, koja opet moe imati neeljene posljedice za potroae konanog proizvoda. No najvanija ogranienja uporabe industrijskih metoda na selu proizlaze iz specifine naravi proizvodnog procesa vezanog uz bioloki osjetljiv i nepokretan resurs zemlju kao i iz raznovrsnih ve spomenutih zahtjeva sigurnosti, okolia, ekologije i ravnomjernog razvoja ire zajednice koje taj resurs mora istodobno zadovoljiti. Zato je u poljoprivredi na posve drugi nain nego u industrijskim pogonima vano osigurati da ovjek ostane u uskom doticaju s prirodom a da cijene poljoprivrednih proizvoda pokrivaju i cjelinu zahtjeva i ogranienja koje njihova proizvodnja mora zadovoljiti. Tvrdnje o analogiji izmeu industrije i poljoprivrede najee zavravaju kao ista demagogija. U hrvatskim je javnim raspravama esto prisutan i mazohizam kojim se predmet rasprave, posebice kad je rije o neemu nezgodnom, negativnom ili skupom, tretira kao izolirana pojava koja se odbacuje, a ne dio ire domae ili globalne zbilje koju treba promijeniti. Tako se npr. o hrvatskom selu esto govori kao zaostalom i nekonkurentnom kao da ono nije dio ireg okruja u istom stanju, nego je nekom svojom krivnjom zapalo u sadanje tekoe. Na podatak da je Hrvatska tijekom 20002012. izgubila 4 od 5 isporuitelja mlijeka Ministarstvo poljoprivrede, slikovito govorei, samo slijee ramenima: otpala su manja gospodarstva, pa gubitak mlijeka nije toliko velik a mlijeko je bolje! Nema tu borbe za ovjeka, za zajednicu ne, to Kada se u hrvatskim raspravama subvencije ipak spomenu, esto je to popraeno tvrdnjom kako su one u Hrvatskoj vee nego u Europi. Stvarnost je malo drukija. Kalkulacije u pregovorima oko kuverte direktnih isplata s EU za Hrvatsku, koja se temelji na dosadanjim vrijednostima, zavrile su na procjeni da je prosjeno rije o 278 po hektaru (koji e sve vie financirati iz EU-fondova). Iz slubenih materijala jedne od europskih poljoprivrednih velesila, Nizozemske, proizlazi npr. da je u toj zemlji prosjeni direktni poticaj 2/3 vii od spomenutoga hrvatskoga ( 460/ha), a da proizvoai mlijeka primaju ak 600/ha. I usporedbe s poticajima u Sloveniji pokazuju slinu razliku. Najintrigantnije je da je za znatan dio za Hrvatsku negativne razlike odgovorna potpuna odsutnost vlastite razvojne vizije, o emu vie u nastavku. Slika nazadnog i inertnog sela od kojeg se ne moe oekivati dinamika razvoja poput onoga u Europi sluila je i slui kao argument u nametanju raznih oblika farmersko-industrijskog modela koji e tehnikom velikih brojeva i industrijaliziranom obradom u dugim serijama preporoditi ruralni prostor kad to nisu, kao u zapadnoj Europi, uinila mala i srednje velika obiteljska gospodarstva. Kljunu ulogu u tom modelu ima veleposjed, koji u Hrvatskoj ima dugu tradiciju. Tijekom turskih ratova rastureni su i uniteni neki vrlo veliki feudi ali su stvoreni novi veliki posjedi, od kojih dosta u rukama strane vlastele, odnosno crkvenih zajednica. Nakon to je ban Jelai 1848. ukinuo kmetstvo, trebalo je punih 100 godina i tri tekom mukom provedene agrarne reforme da se doe do prosjene veliine obiteljskog posjeda od oko 3,5 ha. Te su reforme, meutim, ak i nakon 1. svjetskog rata nailazile na struna osporavanja: tako je npr. Vijee gospodarsko-umarskog fakulteta u Zagrebu 1923. prihvatilo Spomenicu (pisanu od tri profesora, s Frangeom na elu) kojom se veleposjedi brane jer bi agrarna reforma [mogla] poljuljati ili ak unazaditi proizvodnju. Tek su socioloka i gospodarska istraivanja plejade znanHRVATSKA REVIJA 1/2013
stvenika uglavnom bliskih tadanjem seljakom pokretu tijekom 1930-ih godina usmjerila pozornost na potrebe i potencijale sela i malih gospodarstava. Hrvatsko je selo tada uspijevalo prehraniti zemlju a nekoliko postotaka proizvodnje ak i izvoziti. No selo se teko izvlailo iz nerazvijenosti jer je u usporedbi s industrijaliziranom Europom bilo pod pritiskom znatno viih poreza a trini monopoli i carinske barijere snano su ga koili u moderniziranju proizvodnje. U odnosu na kupovnu mo ostvarenu utrenjem svojega proizvoda hrvatskom su seljaku umjetno gnojivo, pesticidi i mehanizacija tada tipino bili dva, tri pa i etiri puta skuplji nego npr. njemakom seljaku. Nakon 2. svjetskog rata, u komunistikoj Jugoslaviji, seljaka su se gospodarstva nala na udaru doktrinarno uvjetovanog programa najprije neuspjene kolektivizacije a zatim ambicije da se ruralni prostor industrijalizira pod dravnom paskom. Na obiteljska gospodarstva se nakon velike agrarne reforme i tekog neuspjeha kolektivizacije selo primarno tretiralo kao rezervoar industrijske radne snage u gradovima. Seljake se dugo vremena ak i zakonski onemoguavalo ili porezno kanjavalo u irenju posjeda (npr. veim porezima na trenje privatnoga poljoprivrednog zemljita do 42%), oteavalo se njihovo mehaniziranje trostruko viim porezom na gorivo od onoga koji je vrijedio za kombinate te ih se i na mnoge druge naine guralo u podreene kooperantske odnose s dravnim kombinatima i prehrambenom industrijom. Prehrambene potrebe nametale su ipak neku svoju logiku: sustav se u nekim svojim dijelovima postupno poeo otvarati prema privatnim inicijativama. Znalo se progledati kroz prste rastu pojedinih gospodarstava i doputati neka njihova trina povezivanja, poradilo se na razvijanju kvalitete uzgoja ivotinja i biljne proizvodnje itd.
kad je prosjeno gospodarstvo u iznimno uspjenom austrijskom stoarstvu dralo 17 krava. Samo je 14% svih austrijskih krava u gospodarstvima s vie od 30 krava a samo 1,5% u stadima od 60 i vie grla. Drugi je primjer pogodovanja velikim igraima i skupoj i neuinkovitoj birokratskoj nadgradnji sustava upravo aktualan prijedlog zakona o poljoprivrednom zemljitu, tom najvanijem proizvodnom resursu sela. Provedene i uglavnom vrlo kritine rasprave o tom prijedlogu prikrile su na alost injenicu da su stranake razlike u opem usmjerenju takve politike do sada uglavnom bile vrlo male jer se u javnim raspravama uporno preuivalo to se s politikom zapravo eli postii. Bilo je npr. zanimljivo sredinom sijenja 2013. uti dravnog tajnika Ministarstva poljoprivrede u prethodnoj politikoj garnituri kako u aru strunog osporavanja novog zakona kae da se u njegovo vrijeme u Ministarstvu provodila odluka da se zemlja dodjeljuje po kljuu 2/3 obiteljskim gospodarstvima a 1/3 trgovakim drutvima. A tada je (i jo uvijek) vaei zakon propisivao da prijedloge o raspolaganju dravnim zemljitem podnose jedinice lokalne samouprave, a Ministarstvo ih samo potvruje ili odbacuje!
Vrijednosne zablude
Nakon promjene vlasti 2012. jedna je od prvih odluka novog ministra bila da zamrzne primjenu zakona (!) i da inicira pripreme novoga, koji omoguuje sredinjoj birokraciji da bre i uinkovitije primjenjuje dominantne vrijednosne prosudbe politike. Te se prosudbe pak najbolje mogu iitati iz programa u kojem je sadanja Vlada prilikom preuzimanja vlasti kao svoju vanu zadau navela: definiranje optimalnoga odnosa izmeu farmerske (industrijske) poljoprivrede, koja osigurava cjenovnu konkurentnost na globalnom tritu, i seljake poljoprivrede (mala gospodarstva), koja odrava multifunkcionalnost i diverzifikaciju poljoprivrede, ostvaruje zaposlenje i dohodak brojnim poduzetnicima u poljoprivredi, ublaava siromatvo na selu, koristi okoliu i ruralnom razvoju. Naravno, krajnje je upitna teza da postoji neki optimalni odnos izmeu tih dvaju oblika proizvodnje, odnosno, kad bi i postojao, da je zadaa drave da ga kalibrira. Europska je tradicija da drava ostane neutralna u tom izboru, ako nije ve u samom zaetku zakonski onemoguila korporativnu poljoprivredu. Ponuena formulacija je, meutim, dragocjeno svjedoanstvo o vrednovanjima na kojima poljoprivredna politika i ove i prijanjih vlada stvarno poiva i koje tu politiku odvode u potpuno drugom smjeru od one u Zapadnoj Europi. Semantika poruka ne moe naime biti jasnija u izboru i opisu alternativa a onda i u zakljucima koje podrazumijeva. S jedne je strane vage tzv. farmerska (za svaku sigurnost opisana i kao industrijska) poljoprivreda, za koju se kae da je cjenovno konkurentna na globalnom tritu, to nije
Poljoprivreda nakon neovisnosti

Nakon ostvarenja hrvatske neovisnosti, i djelomice kao rezultat ratnih i poratnih prilika, odnos spram sela razvio se drukije nego u urbanim sredinama. Dok je stanarima i namjetenicima mnogih poduzea omogueno da po povoljnim uvjetima otkupe stanove i dionice, drava je prije oduzeto poljoprivredno zemljite zadrala u svojem vlasnitvu. S naslijeenim je kombinatima i njihovim velikim povrinama najboljeg zemljita drava najprije loe upravljala a onda ih po vrlo povoljnim uvjetima prenijela u velike privatne korporacije. Bili su to prvi konkretni potezi politike koja je eljela ostvariti meunarodnu poljoprivrednu konkurentnost pomou velikih pogona a to je zatim i nastavila i u tekuoj politici, upuujui npr. korisnicima najveih zemljita pet puta vei dio poljoprivrednih poticaja od onih u Europi. Dravna politika slijedi i na mnogo drugih naina implicitnu strategiju velikog skoka o kojoj se inae nije javno ili struno raspravljalo, odnosno politiki odluivalo. Tako je npr. teite ve spomenutoga neuspjenog Operativnog programa govedarstva bilo stavljeno na gradnju kapaciteta za najprije 100 a zatim ak i do 200 krava u doba
nigdje dokazano a i teko je dokazivo na svjetskom tritu na kojem se oituju utjecaji raznih nacionalnih subvencija. Ideja nekakve ope cjenovne konkurentnosti male zemlje na takvom tritu pripada u niim potkrijepljenu fantastiku. S druge se strane u prilog malim gospodarstvima navodi niz dobrih i korisnih svojstava diverzifikacija, multifunkcionalnost, okoli, ruralni razvoj koja po svemu sudei trino nisu ba osobito vrednovana ali, eto, dobro ih je imati a i zapoljavaju neto svijeta pa ublaavaju siromatvo na selu. Treba dakle pomoi i toj socijalnoj kategoriji, a to je sluajno upravo onaj dio nacije koji, vidi vraga, europskoj poljoprivredi daje svu njezinu snagu. Javnost bi vjerojatno poela propitivati smislenost opisanoga hrvatskog puta u ljepu budunost da su joj poznate injenice i da nije stvorena slika sela kao poticajnog bezdana u koji bez nekih veih rezultata u tekuoj proizvodnji nestaju milijarde dravnog novca. Svako malo javnost dobiva svoju porciju traktora s ljudima koji tvrde da im tamo nekih dvadesetak, tridesetak lipa po litri mlijeka ivot znae, ljudi koji zahtijevaju da im se subvencije isplate prije vremena, ljudi koji govore o povijesnim pravima na subvencije. Rezultat je da se na te ljude u njihovoj egzistencijalnoj nevolji katkad gleda kao na obijesne parazite a ak se i pojedinom vanom ministru omakne takva karakterizacija. Medijski folklor s traktorima ba kao i radnika zvidanja i ogoreni pohodi na Markov trg postali su uhodan dio komuniciranja s inertnim birokratskim strukturama. Uestalost tih vanjskih kriza podsjea na injenicu da su poticaji, osim primarne zadae da neutraliziraju strane subvencije ugraene u cijene uvoza, postali i dio obiteljskih prorauna. Ti seljaki prosvjedi i nisu uostalom imanentni samo Hrvatskoj dogaaju se esto i mnogim dijelovima inae dobro ureene Europe i ondje pokazuju slabosti sustava koji potresaju unutarnje slabosti reima cijena i velike pekulacije na sirovinskim burzama. No u uzrono-posljedinoj zbrci koja se stvara u hrvatskoj javnosti zamjenjuju se teze pa se uinak loe voene politike koja dri seosku populaciju na egzistencijalnoj uzdi, koristi kao argument da se tom politikom i nastavi. Kao to je prije spomenuto, podtekst prikrivenih poruka jest: kamo bismo prispjeli da gradimo budunost na zaostalom, ostarjelom, nepovjerljivom i konzervativnom selu?
Hrvatski sustav i seljak u njemu

O svemu tome o Hrvatskoj nije bilo veih rasprava ili nekih naelnih odluka, ali su daleko od oiju javnosti i primarnih proizvoaa na selu donijete dalekosene odluke. Veliki su trgovaki interesi uz odobravanje i pomo drave i meunarodnih kreditnih institucija ostvarili dominaciju nad cijelim ili veim dijelovima vertikalnih lanaca poslovanja, od primarne sirovinske proizvodnje preko prerade i distribucije do uvoza i izvoza. Tako je stvoren za Hrvatsku specifian sustav u kojem se poslovne odvage na najvioj razini tipino svode na izbor, s jedne strane, potrebe dugoronijih investicija ili preuzimanja poslovnih obveza
kojima bi se jaala domaa sirovinska baza i, s druge strane, mogunosti znatno brih i mnogo jednostavnijih zarada na uvozu. Ishod takvog izbora u veini sluajeva nije teko predvidjeti a rezultat na nacionalnoj razini sustavna je nebriga za domau sirovinsku proizvodnju. Je li, dakle, hrvatski seljak nesposoban ili nezainteresiran za mogunosti koje mu trite nudi? Je li i u emu razliit od svoje europske subrae? U pokuajima da odgovori na ta i slina pitanja neformalna je struna skupina ivo selo u svojim javnim nastupima jo od ranog ljeta 2012. upozorila na vanost posjeda zemlje kao glavnog ograniavajuega proizvodnog imbenika i na negativnu ulogu koju je u tom pogledu odigrala drava. Nije seljak taj koji ne eli rasti i razvijati se, nego mu drava to ne omoguuje. Nije u toj konstataciji bilo nita novo ili spektakularno novum se sastojao u injenici da se netko o tome na samo malo sustavniji nain usudio progovoriti u iroj javnosti. Protok velikih svota poticaja, vlast nad velikim povrinama zemljita u dravnom vlasnitvu, veliina infrastrukture koja bdije nad sustavom i razne pojave partitokratskog paternalizma toliko su naime osnaili birokratski sloj koji upravlja poljoprivredom da se svaki takav pokuaj kritikog promiljanja politike doivljava kao izazov. Nakon oduljene agrarne reforme u prvoj Jugoslaviji (19191931) prosjeni je seljaki posjed u Hrvatskoj bio 4,0 ha, to je bilo blizu prosjene razine 1920-ih godina u Njemakoj (4,4 ha) a za oko treinu manje od one u ehoslovakoj (5,9 ha), vicarskoj (6,6 ha) i Nizozemskoj (6,9 ha). Razlike u veliini posjeda nisu, dakle, tada bile dramatine, ali je hrvatsko selo predratnih 1930-ih godina bilo prenapueno. Relativne su cijene mehanizacije i ostalih inputa koji bi omoguili poboljanje proizvodnosti bile i po 3 do 4 puta vie nego npr. u Njemakoj. Radna se snaga zato rabila ekstenzivno, ali je unato svojoj slaboj proizvodnosti selo uspijevalo (djelomice zahvaljujui niskom standardu seljatva i puanstva uope) prehraniti naciju pa i izvoziti neke proizvode, iako je to bilo daleko od zvjezdanih dana stoarstva poetkom 20. stoljea, kad je Hrvatska na izbirljivo beko i minhensko trite znala godinje izvesti i do 130.000 goveda. No i u drugoj polovici 1930-ih godina broj goveda na 1.000 stanovnika zaostajao je samo 20% za onim u Austriji, a sada ih u Austriji ima dvostruko vie. God. 1955., nakon tektonskih promjena u ratu i porau, veliina prosjenog dobra u Hrvatskoj smanjena je na 3,5 ha, a do 2003. iz ve spomenutih razloga pala je za jo jednu treinu, na 2,4 ha. Samo sedam godina poslije (2010) administrativnom operacijom izdvajanja iz popisa veeg broja maloposjednika koji nisu uli u porezni sustav konano se postie prosjek od 5,6 ha. Istodobno se povrina obiteljskoga gospodarstva po Europi poveala oko 3 puta, pa je tako primjerice u vedskoj porasla s 14,2 ha na 42 ha a u Francuskoj s 12 ha na 36 ha. Tijekom tih gotovo pola stoljea hrvatski je seljak, dakle, pretrpio najvei relativni gubitak svojega kljunoga proizvodnog resursa zemlje. Bio je to rezultat kombinacije dravnog rada i nerada. Aktivna je dravna politika dostupnost tomu resursu tijekom dugog razdoblja ne samo zakonski limitirala nego i na druge naine silila obiteljska gospodarstva da se uklapaju u dravne i paradravne sustave seljak je guran u situaciHRVATSKA REVIJA 1/2013
SKUPINA IVO SELO predlae da se po uzoru na europske primjere

rast hrvatske poljoprivrede temelji na ivotnoj snazi malih i srednje velikih obiteljskih gospodarstava a da strateki bude usmjereno na razvitak stoarstva, posebice govedarstva. Prijedlog Platforme nove poljoprivredne politike koju je skupina ponudila poetkom lipnja 2012. izazvao je veliko zanimanje javnosti i medija a sredinom posinca 2012. na tu je temu odran i Okrugli stol u Matici hrvatskoj.
lanovi neformalne i nadstranake skupine (slijeva nadesno): Miljenko Ernoi, Branko Salaj, Miroslav Kova i Dragutin Vincek. Ernoi i Vincek su doktori agronomije iz Varadina, Kova magistar agronomije iz Poege a Salaj makroekonomist iz Lumbarde.
ju kooperanta kombinata ili prehrambene industrije s vrlo ogranienim mogunostima vlastitih poslovnih inicijativa i izlaska na trite a seoska infrastruktura se nije razvijala. Kontrolom otkupnih cijena drava je omoguavala i prelijevanje dohotka iz primarne proizvodnje u razne lokalne i regionalne aktivnosti financirane od kombinata kao nositelja lokalnoga gospodarstva. Istodobno drava nije poduzimala gotovo nita da promjenama zakona i drugim inicijativama sprijei parcelizaciju naslijeenog posjeda, provede komasaciju rasprenih zemljita, inicira stvaranje zadruga za zajedniku ispau na terenima raznih vlasnika itd. te na taj nain omogui racionalniju proizvodnju.
I dalje business as usual?

U Republici Hrvatskoj situacija se zapravo nije bitno promijenila. Drava je vlasnik otprilike ukupno etvrtine poljoprivrednih povrina i iskazala se kao izrazito lo upravlja. Na raspolaganje trita posljednjih je desetak godina stavila samo 29% tih povrina i dopustila da u vrijeme kada proizvoai vape za zemljom dobar dio ostalog zemljita zarasta u korov, ikaru i umu. Od onoga to je stavljeno na trite dano je u krai zakup 45% a oko 55% je prodano ili dano u dugotrajni zakup (koncesiju). U potonjem sluaju rije je bila o najveim i najplodnijim dravnim arealima koji su jeftino prodani ili dani u dugorone koncesije po vrlo povoljnim uvjetima, a u nekim sluajevima praktiki poklonjeni velikim interesentima, pri emu su obiteljska gospodarstva bila najee ak i formalno iskljuena iz konkurencije.
Poetkom 2012. drava se, iako zapravo jo uvijek ne zna s nekom veom sigurnou to je njezino (!), konano odluila da na raspolaganje trita stavi i najvei dio ostatka zemljita, uglavnom slabije kvalitete. Prijedlog novog Zakona o poljoprivrednom zemljitu predvia da to u potpunosti bude u obliku dugotrajnog zakupa, da o njemu odluuje velika dravna Agencija umjesto, kao do sada, jedinice lokalne samouprave, a da glavni kriterij bude najvie vrednovan gospodarski program i u konanici novac. Taj je prijedlog naiao na burne kritike, koje su osobito u oblikovanju gospodarskog programa ali i u mnogim drugim dijelovima Zakona prepoznale znakove favoriziranja velikih poduzea i trgovakih drutava na tetu obiteljskih gospodarstava. Koliko je pak sustav jo uvijek zarobljen u stari nain razmiljanja, najbolje pokazuje injenica da se ne usuuje prepustiti seljaku samome da na tritu vrednuje plodove svojega najdragocjenijeg resursa, ve mora imati birokraciju koja e najprije umovati nad kriterijima dodjele a zatim ga iz godine u godinu nadgledati. Dravna politika ostavlja na taj nain najvei dio obiteljskih gospodarstava ne samo na malom posjedu nego i bez prave pomoi da nadoknade slabosti svojega dugotrajno podinjenog poloaja: manjkava iskustva irokoga poslovnog razmiljanja, odluivanja i udruivanja, nepovjerenje u ono to im se nudi i predlae itd. To se moe uoiti npr. u sporosti i nedaama prilikom osnivanja zadruga i poslovnih zajednica, a i estim sluajevima privatizacije opih interesa, ili sumnji da e do nje doi. Ima i uestalih pojava da se drava ili pojedini slubenici paternalistiki mijeaju u poslove organiziranja interesnih skupina, favoriziraju po kojeg pojedinca ili skupinu i na taj nain vladaju. Sve se to uklapa u prije opisan okvir vrednovanja koja u obiteljskim gospodarstvima vide marginalan segment poljoprivrede i svoje nade polau u velike interesente i industrijaliziranje proizvodnje. Razlika koja u tom pravcu postoji izmeu europskih i hrvatskih dunosnika i politika dola je tijekom 2012. do najjasnijeg izraaja u odnosu na sukobe u sektoru mljekarstva. U svojim praktiki jedinstvenim miljenjima europarlamentarci su se zauzeli za jaanje imanentno slabe pregovarake pozicije proizvoaa, to je Europska komisija ubrzo zatim formalizirala i u uredbu (kod nas poznatu kao Mlijeni paket). U Hrvatskoj se pak istodobno dogaalo neto sasvim drugo: ministar se u dva trina sukoba otvoreno medijski stavio na stranu dominantne preraivake industrije a propustio provesti mogue mjere zatite Zakonom o ureenju trita poljoprivrednih proizvoda. Mlijeni je paket pak upleo u rasprave o tehnikim detaljima tako da je javnosti pa i samim proizvoaima promaknuo njegov smisao a do daljnjega su ostale neiskoritene potencijalno velike mogunosti koje paket daje dravi da stabilizira trite. Nespremnost slubene politike da u obiteljskom gospodarstvu prepozna kljuni element napretka na selu, umjesto da se i dalje preputa industrijalizacijskim snovima, moda je vei hendikep za razvoj sela u zapadnoeuropskom pravcu ak i od samoga manjka zemljita.
10
TE M A
BROJA:
PO L J O PR I V R EDA
Branko Salaj i Dragutin Vincek
HRVATSKA POLJOPRIVREDA PRED VRATIMA UNIJE

N
ekoliko mjeseci prije oekivanog ulaska u Europsku uniju u Hrvatskoj se mnogo nagaa o onome to nas ondje oekuje. Puno je upitnika posebice oko poljoprivrede, podruja u kojem je Unija otila najdalje u stvaranju jedinstvenog trita ne samo u pogledu trinih pravila nego i utjecaja na proizvodnju i sve ono to ona uvjetuje u nacionalnim prostorima. Strateki interes svake zemlje da na tom prostoru prehrani svoje stanovnitvo i pri tome sauva kulturu i zdravlje tla i okolia u veini su sluajeva bili doveli do zasebnih reguliranja toga dijela gospodarstva. Kad je poeo proces europskog okupljanja, jedno je od najteih pitanja bilo kako uskladiti te politike tako da se one na zajednikom tritu ne izrode u izvor nelojalne konkurencije i prijepora. Da bi se shvatila dinamika okupljanja oko zajednike politike, i kako se ona razvijala, treba, meutim, najprije biti naistu o kojoj je Europi, odnosno kojoj Uniji, rije. Za poetak, postoje dvije politike Europe: Europa domovina de Gaullea i Adenauera, dakle konfederacija suverenih drava s barem formalno jednakim pravima, i savezna Europa koja pokuava okupiti kontinent u zajednicu u kojoj bi nacionalne drave bile tek izraz povijesnih zasebnosti unutar jedne zajednike ljuske, u krajnjoj liniji neto poput amerikog modela Sjedinjenih Drava Europe. Jasno je da prva polako prerasta u drugu, ali je neizvjesno dokle e i kako brzo ii taj proces. Oni koji Europu ele vidjeti kao globalnog igraa i ravnopravnog partnera SAD-u, Kini, Japanu i nekom ruskom energetsko-sirovinskom bloku, ele to bru federalizaciju. S druge se strane u raznim dravama djelomice i kao rezultat gospodarskih i politikih kriza pojavljuju sve snaniji otpori toj federalnoj tendenciji jer ona osjetno udaljava politike procese i odluke od birakih tijela. I u jednoj i u drugoj koncepciji postoji naravno megarealnost velikih sila iji se utjecaj ne moe do kraja iitati iz slova formalnih ugovora i dogovora, ali je u kljunim trenutcima i te kako prisutna i odluujua. Za razumijevanje rada triju najvanijih institucija Europske unije vano je imati na umu dihotomiju izmeu konfederalne i federalne Europe. Najvii je i najutjecajniji organ Unije konfederalno Europsko vijee, koje na redovitim sastancima okuplja ministre zemalja lanica razliitih resora a najvanije i najosjetljivije odluke preputa sastancima ministara vanjskih poslova. Ono to Vijee odlui bilo je a i jo uvijek je u velikoj mjeri zakon. Vijee je, dakle, vlada, ali vlada koja vlada preko izvrnog organa, Komisije. Pri donoenju odluka donedavna je vrijedilo apsolutno konfederalno naelo jednoglasnosti, ali se ono posljednjim promjenama unijskog ugovora za mnoga pitanja zamijenilo naelom kvalificirane veine, koje iziskuje od velikih sila da koaliraju s malima. Tendencija je takoer da se u proces odluivanja u veem broju pitanja ukljuuju i suodluke europskih parlamentaraca. Na drugom je polu federalistike podjele Europski parlament, u kojem birai zemalja lanica neposredno biraju svoje predstavnike po kvotama koje malim dravama osiguravaju natproporcionalnu zastupljenost. Poetno je to bila tek neobvezujua priaonica kao blijed odraz nacionalnih politikih podjela, ali je osobito posljednjim promjenama ugovora o Uniji Parlament dobio na utjecaju kao suodluitelj u nekim odlukama Vijea pa tako postao i medijski zapaeniji forum za rasprave o zajednikim pitanjima. U tom pogledu npr. rasprave Odbora za poljoprivredu slue senzibiliziranju javnosti i pomau u pronalaenju kompromisnih rjeenja za tekue probleme europskog sela. Tree je vano tijelo Unije njezin izvrni organ Europska komisija, koja je Hrvatskoj do sada bila daleko najvaniji sugovornik i pregovaraki partner. Njezine formalne mogunosti da autonomno odluuje u velikim pitanjima politike i prorauna iznimno su skuene, ali ona zbog naravi i uestalosti svojih tekuih doticaja i u provedbi politikih odluka ima velik praktini utjecaj. Koliko god bila inovnika i birokratska, Komisija zato ostaje vrlo vana i u projiciranju politikog utjecaja i u odluivanju o podjeli proraunskih sredstava.
Zahtjevi lanstva
U sva tri zasebna tijela Unije poljoprivreda ima vrlo specifian prostor i specijaliste a Hrvatska u tu ahovsku simultanku na tri ploe ulazi s nezavidnom pozadinom loih rezultata i dojma odreene pregovarake konfuzije, ostavljenih tijekom pristupnih tzv. pregovora koji su se kao i na drugim podrujima zapravo sveli na odraivanja preuzetih zadaa. lanica toga kluba mora, dakle, imati krajnje promiljen pristup a izgledi da ga hrvatska politika formulira nisu najbolji jer ta aktivnost zacijelo ne moe raunati na financiranje iz eurofondova. Prvo i osnovno, Hrvatska mora znati to hoe i to moe te pri tome raspoznati vano od nevanoga. Kad se jedan vrlo uspjean povjerenik za poljoprivredu Europske komisije nakon naputanja dunosti prije nekoliko godina
11
Iz jedne e-poruke Zvonka Trdia, aktivista akavskog sabora

U listopadu 2010. godine imao sam priliku putovati automobilom kroz Francusko sredogorje, iz Provence do Strasbourga pa kroz Njemaku kui. Nikada ne u zaboraviti dionicu od Avignona do Lyona. Gotovo pola dana punom brzinom vozili smo se kroz KRAVE! U poetku sam bio zadivljen prekrasnim prizorima. Nekoliko puta smo zastajali da bih snimio panjake prepune bijelih goveda. Nakon par sati vonje obuzela me nevjerojatna tuga. Blenuo sam kroz prozore automobila prisjeajui se davnih putovanja vlakom iz Ogulina djedu i baki u Hrvatsko zagorje. Gotovo cijelim putem imao sam nos nalijepljen na prozoru vlaka i gledao nebrojene krave, konje i ljude kako kose travu, spremaju sijeno, kopaju i obrauju polja. Sve je rodilo i plodilo cijelim putem, s jedne i druge strane vlaka. Gledajui iz jureeg automobila te prostrane livade prepune goveda, odjednom me poelo stiskati u prsima i bubnjati u glavi. Osjeao sam potrebu izai iz auta, sjesti na travu i plakati! Ubrzo me estoko zaboljela glava. Kreo je, vozei automobil, svako toliko pogledavao u mene, jer je primijetio da se sa mnom neto udno dogaa. Pa zar smo mi Hrvati uistinu tako velike budale? Zar smo mi toliko bogatiji od Francuza da nama krave nisu potrebne, a njima jesu. Ne u dalje!
pojavio u Zagrebu kao konzultant, hrvatski su mu politiari poeli objanjavati koji bi nam briselski fondovi bili od koristi. Kae se da ih je on brzo prekinuo: Zaboravite to. Za poetak, recite mi to biste vi eljeli, to vas mui, koji su vai ciljevi!. Taj naputak nije u meuvremenu postao ni manje aktualan ali ni manje zahtjevan za elitu zemlje koju se stoljeima poduavalo, esto brutalno, da svoje velike brige prepusti velikima. Po naravi stvari poljoprivreda je vrlo specifina i u svakoj zemlji strateki vana proizvodna djelatnost. Iza prividno jedinstvene zajednike politike Europske unije na tom polju postoje velike razlike pa se stalno dogaaju mijene u kojima Hrvatska mora biti intenzivno prisutna, udruivati se s istomiljenicima i dobro poznavati suprotstavljene argumente. U sasvim praktinom operativnom pogledu Hrvatska mora imati funkcionirajui tekui radni odnos sa specijaliziranim dijelovima Komisije. Ona mora unutar Vijea, i to ne samo na ministarskoj razini, odnosno pri povremenim sastancima samih ministara, vrlo pozorno oslukivati elje i zahtjeve drugih te vezivati svoje elje uz njihove. Konano, Hrvatska mora u odboru za poljoprivredu Parlamenta imati nekoga tko e na tom popritu miljenja na vie jezika moi kontaktirati sa specijaliziranim politiarima iz drugih zemalja, osjeati politiko bilo drugih ruralnih sredina i kod njih stvarati razumijevanje za hrvatske probleme i interese. Zar je uope potrebno nabrajati tako elementarne zahtjeve koje aktualizira lanstvo u jednoj velikoj organizaci-
ji? Bilo bi dobro da nije. No, je li itko u naoj dravnoj upravi tri mjeseca prije ulaska u Uniju u odnosu na predstojeu simultanku postavio organigram s ucrtanim konkretnim osobama i osiguranim resursima, dogovorenim i uvjebanim linijama komunikacija s raznim dravnim slubama, odnosno kad je rije o informacijama otvorenog i poluotvorenog tipa, i s relevantnim ljudima u parlamentarnoj oporbi, najvanijim organizacijama interesenata, specijaliziranim novinarima itd.? Je li pri isticanju kandidatskih lista za predstojee izbore za Europski parlament netko u nekoj stranci i trenutak pomislio da na koliko-toliko realistino izborno mjesto na listi postavi kandidata koji bi barem priblino odgovarao zahtjevima kandidature u Odbor za poljoprivredu? Naravno da je odgovor na sva ta pitanja nijean. Puno je jednostavnije podlei impulsu pa svaki put kad neto poe po krivu pronai nekog Pedra, eventualno jo bolje i bezbolnije sve svaliti na kakvu urotu ili, najjednostavnije, povui se na rezervnu poziciju da je Hrvatska mali igra kojem je naravno i najudobnije mjesto pod stolom! Koliko smo nauili od pregovora, kako se obino nazivaju sastanci na kojima su nam se predavale liste zahtjeva? Kad je rije o uenju neega korisnog za budunost ne treba odbaciti ni tu vrstu openja. Poznato je da je u taj uvjetno pregovaraki proces na podruju poljoprivrede bio, kao i drugdje, stvarno ukljuen samo vrlo malen broj ljudi kao da se radilo o vrhunskim dravnim tajnama, a ne uglavnom o potrebi da se realno procijene razni aspekti zahtjeva kojima je druga strana uvjetovala nastavak razgovora. Postojala je dodue velika referentna skupina, ali se ona uglavnom informirala nesustavno, naknadno i bez dubljih rasprava pa je i njezin stvarni doprinos, koliko se zna, bio iznimno ogranien. injenica da su takav odnos prihvatile i parlamentarne stranke, interesne udruge i mediji govori rjeito o jo uvijek velikom demokratskom nesnalaenju i neiskustvu hrvatskog drutva. U znaku velike tajnovitosti oko Europske unije stvarao se i jo se uvijek stvara nimbus neupitnog autoriteta jedinstvenog bloka koji sve neto trai, zapovijeda, odobrava ili ne odobrava a dobre i poslune ali osiromaene ake povremeno zaspe svjetlucavom tvrdom valutom. Nespremni smo prihvatiti realnost Unije kao meunarodne asocijacije koja i nakon vie od 60 godina i esto uz velike muke traga za vlastitim identitetom a iji je istinski velik uspjeh da je preivjela. Nespremnost suoavanja s realnou i fascinacija pekunijarnim dobitcima bez obzira na to koliko i gdje oni odgovaraju naim potrebama svjedoi o ogranienosti hrvatskoga javnog prostora i kapacitira sposobnost kreativnog ukljuivanja u europsku obitelj. Preesto se u Hrvata uje: o tome nema smisla raspravljati zadano je iz Bruxellesa!
Zajednika poljoprivredna politika (ZPP)

Vjerojatno nema podruja u Uniji gdje su ambicije i kodificiranje jedinstvenog nastupa prisutnije od Zajednike poljoprivredne politike (ZPP). Ipak, koliko god ne bi imao pravo cinik koji bi ustvrdio da se zajednitvo ZPP-a svodi
12
samo na ime, tvrdnja ne bi bila ni potpuno neutemeljena ako se eli podvui da politike nacionalnih drava i na tom podruju zadravaju vanu ulogu a posve su odgovorne za formuliranje stratekih ciljeva u okviru zajednike regulative. Uzmimo samo primjer izravnih isplata koje Unija upuuje poljoprivrednicima. ZPP slijedi ve desetak godina naelo da potpore ne bi smjele usmjeravati proizvodnju pa se one isplauju po hektaru poljoprivrednog zemljita. Oko prosjeka za cijelu Uniju, 262/ha, kriju se, meutim, velike razlike: dok se u Rumunjskoj, Bugarskoj i Poljskoj u prosjeku isplauje manje od 200 eura, nai susjedi Talijani i Slovenci primaju iznadprosjenu potporu a seljaci u Njemakoj 344, u poljoprivrednoj velesili Nizozemskoj 460, a u Grkoj ak vie od 500 eura po hektaru. Kako je do tih razlika dolo duga je pria, ali je pri njihovu utvrivanju najvaniji kriterij bila visina prethodnih nacionalnih potpora. Drugim rijeima, ZPP je vie-manje preuzela zateklo stanje i zamrznula ga, a promjene ostvaruje tako da u sloenom procesu dugih diskusija postupno mijenja smjer politike. Oito je, dakle, da ZPP nije ni nakon 60 godina postojanja rijeila poetni problem razlika u nacionalnim potporama kad se u hrvatskim raspravama o cijenama poljoprivrednih proizvoda govori kao rezultatu trinog natjecanja, taj se detalj, uza sve ostalo, olako zaboravlja. U diskusijama u trima glavnim tijelima Unije uvijek se naglaava potreba da pravila ostave prostora za koliko-toliko elastinu primjenu na sve one gospodarske, kulturne, geografske i klimatoloke razliitosti koje su bit i dra Europe. Nekad se u tome uspije, nekad i ne. Pouka koju iz toga treba izvui jest da se i u Europi lei kako si prostre. Onaj tko protrati vrijeme i energiju lovei neke fondove bez jasne koncepcije u kojem bi mu dijelu njegova razraenoga poslovnog plana sredstva dobro dola, unaprijed se svrstao meu gubitnike. A ono to vrijedi za pojedince jo neusporedivo vie vrijedi za dravne dunosnike koji u takvom okruju moraju pratiti smjer promjena, oslukivati rasprave i u njima angairano sudjelovati, ne zaboravljajui da ono to oni sami ne uine u korist svoje zemlje nee za njih uiniti nitko drugi. Tijekom 60-ak godina svojega postojanja Zajednika poljoprivredna politika (ZPP) prola je vie faza razvoja i u njima mijenjala ciljeve i sredstva a donekle i dominantne politike konfiguracije. Poelo je 1962. s ambicijom da se konkurencija na zajednikom tritu oslobodi uinaka raznih nacionalnih programa koji su raznim subvencijama pokuavali poveati proizvodnju i osigurati prehrambenu samodostatnost. To je omogueno politikom trgovinom iji je klju bio dogovor da Francuska otvori Njemakoj svoje trite industrijskih proizvoda a zauzvrat preko prorauna tadanje Europske zajednice dobije pozamanu pomo (iz njemakih izvora) svojoj tada zastarjeloj poljoprivredi. Zahvaljujui stabilizaciji trita, proizvodnost poljoprivrede posvuda je snano porasla i s vremenom poela stvarati probleme vika hrane pa i nelojalne konkurencije spram npr. nerazvijenih zemalja. No i sama se Zajednica, poslije Unija, postupno irila pa su znaajna sredstva usmjerena posebice u razvoj junoeuropskih zemalja: panjolske, Italije i Grke. Ta je po-
plava EU-novca imala i neeljenih okolinih i socijalnih posljedica: sada se navodno iz zraka na dijelu panjolske obale mogu uoiti desetci kilometara plastenika u kojima uvezena radna snaga iz oblinje Afrike proizvodi povre. Nakon uruavanja sovjetskog bloka i zavretka hladnog rata, a u situaciji u kojoj je veina lanica ostvarila samodostatnost u vlastitoj prehrani, bilo je vano smanjiti proizvodnju i usmjeriti pozornost na druge aspekte ivota vezane uz poljoprivredu, posebice okoli i cjelovitost razvitka ruralnog prostora. Bio je to rezultat brige da metode sve intenzivnije obrade zemlje ne unite okoli ali i bojazni vezanih uz nastavak irenja Unije. Politiari u zemljama EU-jezgre doivjeli su da su se ubrzo nakon to se poeo primjenjivati sustav poticaja odreenim kulturama bilja ili uzgoju ivotinja morali odgovarati za stanje na tritu pojedinih artikala pa tako i za trokove brda uskladitenog maslaca i mesa koji su se povremeno pojavljivali. Pad blokovske podjele poetkom 1990-ih godina i jaanje ideologije istog trinog pristupa stvorilo je pogodnu klimu da se pree na ve spomenuti sustav neutralnih isplata po povrini zemljita i tako odluke o vrsti proizvodnje prebace na seljake. Meu dvanaest novopridolih zemalja Srednje i Istone Europe bilo je i nekoliko onih s velikom i uglavnom nerazvijenom poljoprivredom za koje se moglo pretpostaviti da e postati neposrednim konkurentima starih lanica a istoni blok se i kao cjelina na Zapadu doivljavao kao potencijalni agrarni suparnik. O tome se malo pisalo, ali je nesumnjivo utjecalo na smanjenje ambicija starosjedilaca da novopridolima odmah otvore vrata punim iznosima potpore kakvu su ve dugo vremena uivali zapadni proizvoai. Proirenje je posredno pridonijelo i jaanju ekoloke i okoline svijesti na Zapadu, to se mnogim siromanijim istonim pridolicama moglo uiniti luksuzom i izrazom prikrivenog protekcionizma. Uklapanje novih lanica u sustav europskih poticaja vremenski se oduljilo a njih same obogatilo iskustvom da su se pravila igre na tritu znatno promijenila s obzirom na vrijeme kad su samo sanjale o pristupu Uniji.
8.000 7.000 6.000 Proizvodnja po kravi (kg/god.) 5.000 4.000 3.000 2.000 1.000 0 Hrvatska EU 15 EU 12 EU 27 Proizvodnja mlijeka po kravi u sustavu kontrole Hrvatska i EU 2011.
13
No i u novim uvjetima svima njima, a u budunosti i Hrvatskoj, bio je velik iskorak da mogu raunati sa zadanim pravnim okvirima, stabilnou administrativnog sustava i odreenim zajamenim prihodima te u tom sreenom okviru planirati na dulji rok nego to su to inile prije. Nitko od njih nije u okviru svojih nacionalnih drava iskusio da mu sredstva budu osigurana sedam godina unaprijed i to po dogovorenim mjerilima. Vijee ministara se nakon dugih pregovora dogovorilo da u okviru neto smanjenog prorauna za ZPP u razdoblju 20142020. smanji i udio poljoprivrede u ukupnim sredstvima Unije, no on bi ipak iznosio impresivne 363 milijarde eura, odnosno 140 tisua eura na dan. Treba pri tome uoiti da se udio poljoprivrede od 1970-ih do dananjih dana prepolovio (od 70% na 34%), djelomice i kao rezultat izdvajanja sredstava protiv ope nerazvijenosti novih lanica u posebne tzv. kohezijske fondove. Europski je parlament, meutim, cijeli dugoroni proraun odbio potvrditi pa e se o njemu voditi pregovori s Vijeem vjerojatno do ljeta 2013. U tako predvienom proraunskom prostoru za poljoprivredu vie od tri etvrtine sredstava (77%) namijenjeno je tzv. stupu I, tj. izravnim isplatama proizvoaima bez obzira na vrstu i koliinu proizvodnje a ostatak e financirati mjere opeg ruralnog razvoja u stupu II. No za sredstva se treba kvalificirati zadovoljavanjem brojnih uvjeta vezanih uz higijenu/sigurnost hrane, zdravlje i dobrobit ivotinja, bioloke i krajobrazne zatite. Pri tome sustav omoguuje lanicama odreenu fleksibilnost time to se manji dio sredstava na nacionalnoj razini moe premjestiti s jednog stupa na drugi.
Hrvatski udio u proraunu

Hrvatska e u iduem sedmogodinjem proraunskom razdoblju (20142020) vjerojatno moi povui do 11,7 milijardi eura, od ega 8 milijardi iz kohezijske politike, 3,5 milijarde iz zajednike poljoprivredne politike te 200 mi-
lijuna za schengensku granicu. U tom razdoblju Hrvatska mora uplatiti izmeu 3,5 i 4 milijarde eura. Stvarni obujam primanja i njihov uinak ovisit e o mnogim imbenicima: prihvaanju zahtjevnih programskih prijedloga, mogunostima Hrvatske da sama sufinancira brojne projekte, udjelu stranih konzultanata i proizvoaa itd. Bio bi zato nesumnjiv uspjeh kad bi se u zemlju povratio barem udvostruen iznos vlastitih uplata. to se izravnih plaanja poljoprivrednicima tie, Hrvatska je ispregovarala godinju omotnicu sredstava u iznosu od 373 milijuna. Podijeljeno s brojem trenutano prijavljenih hektara (u tzv. ARKOD-sustavu registriranja obraenih povrina), poticaj iznosi otprilike 278 /ha. Ta e se brojka, meutim, sigurno smanjiti zbog upisa dodatnih povrina u sustav ija omotnica ostaje nepromijenjena. Plaanje e se izvoditi tako da proraun Europske unije u 2013. iz prorauna RH preuzme isplatu etvrtine iznosa pa zatim nastavi godinje preuzimati najprije po 5% a zatim 10% ukupne omotnice do zavrne 2022., kada e sva izravna plaanja dolaziti iz europske blagajne. Tijekom iduih nekoliko godina hrvatski e poljoprivrednici dakle biti i dalje uvelike ovisni o proraunu RH pa bi im kronina kriza dravnih financija mogla dodatno pogorati poloaj. Kako su poticaji vaan dohodak obiteljskih gospodarstava, zanimljivo je usporediti aktualne poticaje hrvatskog poljoprivrednika i njegova prvog susjeda iz Slovenije. Slovenski poljoprivrednik ima trenutano u prosjeku po hektaru poljoprivredne povrine u razliitim poticajnim razredima i do dva puta vei poticaj. Ako se raunica pojednostavni i uzmu u obzir razlike u strukturi zemljita (vie oranica u Hrvatskoj), moglo bi se zakljuiti da je prosjena razlika manja, ali da bi slovenski seljak ipak mogao trenutano u prosjeku primati 3545% vie poticaja od hrvatskoga. Uloga poticaja je posebno velika u prilikama kad obiteljskim gospodarstvima jo uvijek nije omogueno da se afirmiraju kao dominantan trini imbenik, ve u njima jo uvijek prevladava element ekonomije preivljavanja i proizvodnje za vlastite potrebe a time i ovisnost o poticajima kao vanom izvoru monetizacije.
Usporedba visine poticaja (u ) u Sloveniji i Hrvatskoj na hektar (ha) u 2013. Slovenija Oranica Osnovni poticaj Tei uvjeti gospodarenja Integrirana proizvodnja Zelene povrine oranica preko zime Mjere ouvanja trajnih panjaka UKUPNO (EUR) 7511156 322600 60187 197 172 84 282671 418551 103210 Livada/panjak 137400 60187 Oranica 278* 33140* 107133* Hrvatska Livada/panjak 70* 33140*
*Vjerojatno manje zbog oekivanog rasta broja prijavljenih ha / procjena autora
14
Kako upravljati tritem?

Jedna je od estih kritika hrvatske taktike u pregovorima s Unijom da se pozornost usmjerila na izravne poticaje, a vrlo se povrno prelo preko mogunosti koje se otvaraju u europskom sufinanciranju opeg ruralnog razvitka. Ta gotovo etvrtina proraunskog prostora predvienog za poljoprivredu odnosi se upravo na one kljune aspekte ivota u seoskom prostoru u kojima je nae zaostajanje najoitije i u kome se esto odraavaju i nae specifine tegobe prouzrokovane ratom. No izostanak nekih veih inicijativa s hrvatske strane moe se protumaiti i injenicom da Hrvatska tijekom svih ovih godina nije bila u stanju donijeti neki vlastiti okvirni program za ruralni prostor i da ne shvaa kako ukljuiti trite u taj proces. ak i kad je drava nakon dugog zavlaenja odluila aktivirati stotine tisua hektara poljoprivrednog zemljita u svojem vlasnitvu, ona to pokuava uiniti kao da joj je glavna briga stvoriti i zaposliti to veu birokraciju umjesto da prostore to jednostavnije i bre privede svrsi. Sve to seljak treba kad se nae u posjedu zemlje jest spoznaja da e drava uiniti to moe da u najveoj moguoj mjeri stabilizira cijene proizvoda koji se od njega oekuju. Nesnalaenje oko izbora izmeu trinih mehanizama i administrativnog nadgledanja proizvodnje nije na alost neka iznimka. U klimi u kojoj mnogi jo uvijek oekuju rjeenje drutvenih i razvojnih problema od onemoale i okotale drave, drugi, dinaminiji dio zauzima se za privatne inicijative u okviru trinoga gospodarstva. Puno se energije troi na rasprave oko tih dvaju pristupa kao da su oni meusobno potpuno iskljuivi, umjesto da se shvati da je gospodarstvo najuspjenije kad profilira trite i jaa trine mehanizme unutar iroko postavljenih razvojnih okvira. Treba konano prihvatiti da vizija i strategija kojom se ta vizija eli ostvariti u konanici neki okvirni plan i hijerarhija takvih planova nije i ne smije biti neka nova petoljetka, ve upuivanje na smjer u kojem elimo da se slobodno drutvo razvija. U pregovorima s Europskom unijom esto je bila izraena odsutnost stratekog ili barem dugoronog razmiljanja na razini drave. Slika potpune podlonosti pregovarakim diktatima velikog europskog brata koja dominira u naoj javnosti skriva tu vanu i u nas potpuno preuenu komponentu. Jednostavna je istina da mi sami esto ne znamo to hoemo. Nije toga manjkalo ni u briselskim raspravama o poljoprivredi pa smo esto bez pravog temelja u vlastitim upravnim, strunim i financijskim kapacitetima i uz minimalne prosvjede preuzimali obveze koje su skupe i teko ostvarive u kratkom roku. Tako smo se npr. obvezali brzo primijeniti Unijinu tzv. nitratnu direktivu ija je svrha zaustaviti oneienje podzemnih voda nitratima iz poljoprivredne proizvodnje. Moemo se izloiti vrlo velikim kaznama kad izostanu, a izostale su, energine tehnike i organizacijske pripreme zahtjevnog sustava monitoringa i provedbe, a poljoprivredna gospodarstva ne dobiju dovoljno vremena i eventualno pomo u kreditiranju provedbe potrebnih mjera zatite okolia. To je samo jedan od mnogih primjera negativnih rezultata same dinamike pristupanja u kojoj je Europska unija iz politikih razloga na posve nov nain maksimalno
inzistirala na dalekosenim uvjetovanjima a Hrvatska odgovarala brzopoteznim pravnim usklaivanjem bez pravih provedbenih mjera. Operativno su proradile one institucije i praktina primjena onih pravila koji su bili izravno vani za komercijalne EU-interese, odnosno hrvatske mogunosti da uhodanim slijedom primaju EU-sredstva. Obje su strane, dakle, pridonijele da se dobar dio pretpristupnih aktivnosti sveo na pravne formalije, a ne na produbljivanje obostranog razumijevanja slinosti i razlika, ime bi se olakalo i ubrzalo vrijednosno urastanje Hrvatske u europsku obitelj. U Hrvatskoj je taj pristup pogodovao i inae prisutnoj napasti da se ivot ogranii na formalije pa da se, katkad iz neznanja, kao argument i u najozbiljnijim unutarnjopolitikim raspravama, rabi esto neutemeljena tvrdnja kako se to ba tako radi u Europi. Pravi ar Europe, a barem za sada i Europske unije, nije uniformnost pravila, nego razina usklaenosti koja doputa raznim sustavima da koegzistiraju jer poivaju na istim ili slinim vrijednosnim zasadama.
Dvostruka mjerila
Poljoprivreda prua dobar primjer dvostrukih mjerila kad se s jedne strane pristupni ugovor s Europskom unijom tumai kao neto to potpuno odreuje okvire domae djelatnosti i razvoja a s druge se strane domaa politika u predmetu za predmetom nastavlja ponaati u opreci sa iroko prihvaenim trendovima u europskom agraru pa i temeljnim naelima europske politike na selu. Nezainteresiranost da se izvuku pouke u velikom planu, iz naina na koji se s pomou obiteljskih gospodarstava razvila uspjena europska poljoprivreda, najoigledniji je pokazatelj da je zazivanje europskih primjera u drugim sluajevima esto samo taktike prirode i da se koristi kao jeftin neobvezujui argument u nedostatku drugih. U nizu pitanja koja su se aktualizirala npr. tijekom 2012. dolazilo je do jasnog raskoraka izmeu EU-vrednovanja i poteza hrvatske poljoprivredne politike. Dok europska politika u bavljenju seljaka i drugim gospodarskim aktivnostima vidi dobrodoao dodatak primanjima, hrvatski ministar to navodi kao povod da ih se vie ne tretira kao seljake. Dok je Unija zabrinuta za pregovaraku slabost proizvoaa mlijeka u odnosu na velike otkupljivae/preraivae pa nakon dugih konzultacija donosi ak i formalne odredbe koje bi trebale ojaati slabu proizvoaku pregovaraku poziciju, vodei ljudi ministarstva se tijekom dvaju sueljavanja tih skupina otvoreno i bez najmanjih skrupula stavljaju na stranu jaih, preraivake industrije. To se poslije oituje i u nainu na koji se priprema provedba odgovarajue EU-uredbe. Zanimljiv je i primjer trino neutralnih izravnih plaanja EU-poljoprivrednicima po hektaru obradive zemlje. U Europi je uoena dvojbena trina neutralnost toga naela jer dodatno uveava trokovnu prednost velikih posjeda pa mnoge zemlje isplatu nacionalne omotnice upotpunjuju drugim sredstvima za manja obiteljska gospodarstva. U Europskom parlamentu velika veina zastupHRVATSKA REVIJA 1/2013
15
nika inzistira da se naelo regresivnosti u odnosu na veliinu gospodarstva, tzv. modulacija, primijeni na razini Unije u iduem sedmogodinjem razdoblju. Jedan je visoki francuski dunosnik ve slavodobitno uskliknuo da e britanska kraljica konano prestati dobivati poklone na svoj imetak. No ispostavilo se da se Komisija tomu protivi pod utjecajem upravo Britanaca i, zanimljivo, Nijemaca, koji u bivoj Istonoj Njemakoj imaju nekoliko velikih dobara. Konana odluka jo nije donesena, no Hrvatska, koja je u domaim isplatama primjenjivala modulaciju, makar u vrlo blagom obliku, ve ju je prole godine ukinula favorizirajui i na taj nain velika dobra. Kao da je instinktivno osjetila da europski vjetrovi puu u protivnom smjeru!
Osnovni problem: neshvaanje uloge obiteljskoga gospodarstva u Europi

Kao to je ve spomenuto, najvea hrvatska slabost u odnosu na Europu nije vezana za ugovorne obveze spram Europske unije, nego poiva u nespremnosti da se prepozna do koje je mjere osnovni vrijednosni izbor hrvatske poljoprivredne politike industrijalizacija sela u raskoraku s europskim. Kao dio indoktrinacije javnosti posljednjih nekoliko godina ona je bombardirana informacijama kako mala obiteljska poljoprivredna gospodarstva nee opstati na zahtjevnom i konkurentnom tritu Europske unije. ak i ako ne poznajete tematiku poljoprivredne politike Europske unije, dovoljno se provozati Slovenijom i Austrijom, zemljama s kojima imamo puno zajednikoga, i puno e toga biti jasnije. Nema nigdje nekih velikih aglomeracija, uglavnom nema ni velikih stada, a ni parcele nisu ba velike. A divit ete se ureenom krajobrazu, divnoj prirodi, sjest ete u oblinji kafi na osvjeenje, a moda sasvim blizu ugledate staju s 10 krava, koje su klju malog ali materijalno osiguranoga gospodarstva. U Europskoj uniji se malim gospodarstvima (engl.: subsistence and semi-subsistence farms tj. odriva i poluodriva) smatraju ona koja proizvode hranu za vlastite potrebe i u vrlo malom postotku sudjeluju na tritu. Svrstava ih se obino po fizikoj veliini (do 5 ha), mari gospodarske aktivnosti (ESU = 1,200) i sudjelovanju na tritu, a namjerno se izbjeglo postavljanje bilo kakvih minimuma i prepustilo zemljama lanicama da same donesu kriterije. Tako je primjerice Bugarska definirala malu farmu izmeu 1 i 4 tzv. ESU (dakle otprilike 1,2005,000), Litva 24 ESU, Rumunjska 28 ESU. Posljednja dva proirenja, u 2004. i 2007., unijela su u Europsku uniju milijune malih gospodarstava. Njihova konkurentnost i trina integracija vrlo su niske. Ta se mala gospodarstva najee nalaze u zapostavljenim regijama, gdje prije svega slue kao potpora lokalnim zajednicama i
vanim drutvenim i kulturnim uslugama te uzdravanju okolia, pa bi njihov nestanak imao velik utjecaj na ruralna podruja unutar Europske unije. Prema slubenoj statistici registrirano je vie od 11 milijuna malih gospodarstava (manje od 8 ESU) a od tog je broja vie od polovice ak manje od 1 ESU. Mala gospodarstva ine izmeu treine i gotovo polovice ukupnog broja poljoprivrednih gospodarstva u raznim zemljama. Ponegdje se udio malih gospodarstava smanjuje, ali ima i zemalja gdje se poveava (Estonija, Slovaka, eka). U nekim od razvijenijih zemalja Europske unije (Portugal, Grka, Italija, Velika Britanija, panjolska i Austrija) evidentirano je da je vie od 50% gospodarstva djelovalo na razini manjoj od 8 ESU, tj. kao mala gospodarstva. Hrvatska se u svojoj novijoj povijesti nije trebala sramiti injenice da je cijela zemlja u prosjeku jedno malo gospodarstvo (vie od 90% je manje od 5 ha), jer ak i neke zemlje EU-15 imaju u svojoj strukturi po toj mjeri velik broj malih poljoprivrednih gospodarstava (Portugal 76%; Italija 76.8%; Grka 75.4%; panjolska 53.2%), dok se zastupljenost malih u novim lanicama (EU-12) kree izmeu 50 i 95%. Uloga i opstanak malih gospodarstava ne ovise u prvom redu o ekonomskom razvoju, ve uglavnom o poljoprivrednoj politici, naslijeenoj zemljinoj strukturi, politici gospodarenja zemljom i kulturi pojedinog naroda. Vanu ulogu u njihovu preivljavanju imala je starija populacija poljoprivrednika, koja ne eli mijenjati svoje navike ili se ne eli odvojiti od primarne proizvodnje. Meutim, pojavljuju se i novi mlai, obrazovani narataji, motivirani da poveaju svoje poslovanje razvojem poljoprivredne proizvodnje ili diverzifikacijom kroz nepoljoprivredne djelatnosti. Mala gospodarstva mogu u Hrvatskoj preivjeti kao to preivljavaju drugdje a mnoga od njih mogu, ba kao i posvuda u Europi, biti vaan izvor rasta. Formula preivljavanja je jednostavna: za one koji nemaju ambicije da rastu treba smanjiti ovisnost o prihodima iz primarne proizvodnje i to kombinirati s drugim vrstama djelatnosti. Zato je vano s pomou ruralnog i regionalnog razvoja poboljavati atraktivnost seoskog prostora i tako poveavati mogunosti zapoljavanja. Onima koji ele i mogu rasti potrebno je u prvom redu osigurati zemlju. Politika koja se gubi u snovima skoka u velike proizvodne serije a ne osigurava da seljaci eljni rasta mogu doi do zemlje ini teku pogreku, a to je na alost hrvatska stvarnost ve dugo vremena. Nema jednog zareza u europskoj regulativi koji bi spreavao brzo aktiviranje zemljita u dravnom vlasnitvu i brzu razradu provedbe svih onih mjera i politika koje su potrebne da se aktivira i zemljite u privatnom vlasnitvu. To je jednostavan odgovor na enigmu zato je hrvatska poljoprivreda u odnosu na europsku zapela. Zapela je jer ne dolazi do svojega primarnog faktora proizvodnje, a politika, umjesto da joj olaka da ga dobije, kuka kako nema s kime raditi.
16
Miroslav Kova USPOREDBE AUSTRIJSKOG I HRVATSKOG SUSTAVA GOVEDARSTVA

Kategorija usporedbe Povrina: Drava (broj stanovnika) Obradivo poljoprivredno zemljite Vlasnitvo nad: poljoprivrednim zemljitem umom Prosjena veliina poljoprivrednoga gospodarstva Ukupan broj krava (2011) Broj krava na 1000 stanovnika Prodaja poljoprivrednog zemljita AUSTRIJA 83,9 tisua km (8,4 mil. stanovnika) 1,37 mil. ha* 98% privatno 81% privatno 34 ha 784.000 94 Namjena onima koji se bave poljoprivredom kontrola gruntovnice na lokalnoj razini HRVATSKA 56,5 tisua km (4,3 mil. stanovnika) 0,85 mil. ha* 67% privatno (rasparceliranost) 19% privatno 5 ha 206.000 46 Nema organiziranog trita prodaje poljoprivrednicima Prodaja bez kriterija i ukljuivanja neposredne lokalne zajednice (posebice one dravne zemlje) Volonterske interesne udruge (velik broj nestabilna lanska podloga) Bez prave funkcije Djelokrug dravnih institucija, ovisnost o dravnim dotacijama Uzgojne udruge nisu operativni provoditelji uzgojnih programa Organizirana kroz dravnu instituciju U sustavu PDV-a oko 70% poljoprivrednika Na mlijeku utreni PDV prosljeuje se dravi 2 s udjelom stranog vlasnitva 2 u vlasnitvu komercijalnih firmi (bez vlasnikog udjela uzgajivaa) Dominira nekoliko velikih u vlasnitvu komercijalnih tvrtki (korporacija) 38% Veliki korporativni sustavi uz snanu potporu dravnih institucija Vrlo malen broj mladih s obiteljskih gospodarstava na kolovanju (kole u gradovima) Beznaajan izvoz u 2011. 0,65 mlrd. kg (162 kg/stanovniku) Potrebno zaposliti 2 veterinara sa zavrenim fakultetom te jednog veterinarskog tehniara uz zahtjevne prostorne uvjete (urede) i opremu 1 (2 aukcije/godinu)
Distribucija krava po veliini stada u Austriji i Hrvatskoj

Iako u mnogo emu sline, Austrija i Hrvatska su posljednjih 70-ak godina organizirale poljoprivrednu proizvodnju na sasvim razliitim temeljima. Austrijska se politika usmjerila na ovjeka i njegovo uklapanje u sustav u kojem se osjea doma. Postigla je visoku uinkovitost rastom manjih i srednje velikih gospodarstava i zadrune suradnje. U Hrvatskoj su birokratizirane dravne strukture pokuavale industrijalizirati proizvodnju zapostavljajui mala gospodarstva i forsirajui vrlo velike pogone.
Organiziranost poljoprivrednika
Profesionalne interesne udruge bazirane na privatnom interesu (npr. 18 profesionalnih uzgojnih udruga u govedarstvu) Uzgojne udruge nositelji i provoditelji uzgojnih programa
40 Udio u ukupnom broju krava 35 30 25 20 15 10 5 0 1-5 6-10 11-20 21-30 31-100 Broj krava u stadu
Funkcija temeljnog uzgoja
Austrija Hrvatska
Kontrola proizvodnosti i kvalitete (uzgojnog rada) Porezna politika
Organizirana kroz kontrolne udruge U sustavu PDV-a 23% poljoprivrednika Na mlijeku utreni PDV ostavlja se poljoprivredniku 5 u vlasnitvu domaih uzgajivaa i poljoprivrednika te 1 banka bikovskog sjemena Prevladava velik broj manjih kapaciteta u vlasnitvu proizvoaa 12% Obiteljska poljoprivredna gospodarstva i lokalno donoenje odluka 80% mladih dolazi na kolovanje s OPG i onamo se vraa (elitne kole na selu) 34.700 uzgojnih grla izvezeno u 2011. 3.3 mlrd. kg (366 kg/stanovniku) Diplomirani veterinar moe nakon zavretka fakulteta obavljati sve poslove uz minimalne prostorne uvjete (ured) i opremu 13 (146 aukcija uzgojnih grla/godinu)
>100
Uzgojni centri (umjetno osjemenjivanje) Preraivaki kapaciteti Kamatna kreditna stopa Strategija razvoja
Tablica saima kako su se te politike odrazile na strukturu govedarstva. Austrijsko je govedarstvo svojom uinkovitou daleko odmaknulo hrvatskome. Prije 1. svjetskog rata Hrvatska je na austrijsko i bavarsko trite godinje izvozila i do 130.000 goveda, sada po broju krava na 1000 stanovnika zaostaje za Austrijom vie od 50% i sve je ovisnija o stranom uzgoju i uvozu mlijeka i mesa. Dvije zemlje imaju vrlo slian prosjean broj krava po gospodarstvu ali dijagram 1 pokazuje da se iza prosjeka skriva velika razlika austrijski je kravlji fond koncentriran u manjim i srednje velikim gospodarstvima, doim je Hrvatska zemlja ekstrema: hrvatske su krave relativno najbrojnije u najmanjoj kategoriji stada, a cijelih 15% je u kategoriji stada s vie od 100 krava, koja u Austriji praktiki ne postoji.
kolstvo u poljoprivredi
Izvozna orijentacija uzgojnih grla goveda (2011) Proizvodnja mlijeka (2011) Otvaranje veterinarske ambulante (Zapoinjanje rada) Aukcijske dvorane *World Bank
17
TE M A
BROJA:
PO L J O PR I V R EDA
Vladimir Lay
NACIONALNI INTERES PREHRAMBENE ODRIVOSTI

Sedam smrtnih grijeha politike prema poljoprivredi i selu
ugorono odriv razvoj Hrvatske iziskuje plan afirmacije i obrane nacionalnih interesa a on e se nametnuti u vrijeme ulaska u EU u novom, istaknutom svjetlu. Taj plan na prvom mjestu zahtijeva dovoljnu proizvodnju hrane kod kue, u Hrvatskoj, dakle prehrambeni suverenitet. Na istoj razini elementarne snage i vanosti za opstanak nalazi se plan uvanja i osiguranja dovoljnih koliina pitke vode i vode uope. Njima je uz bok, tu negdje po vanosti, plan osiguranja dostupnosti, odnosno domae proizvodnje dovoljnih koliina energije ili energetski suverenitet. Svi su ostali nacionalni interesi odrivog razvoja znaajni,1 ali nisu na toj primarnoj razini znaaja. to imamo u praksi? Velik pad hrvatskih prehrambenih kapaciteta i slabljenje prehrambenog suvereniteta ili, drugaije reeno, neovisnosti. Jedna sinteza razvojnih podataka i analiza drutvenih procesa u vremenu 19902012. pokazale su da je Republika Hrvatska upravljana od partitokratskog sustava (sustav vladavine politikih partija kao centara drutvene moi i odluivanja pri emu profil stranaka i koalicija nije od posebnog znaaja) uvuena u niz samorazgraujuih, samodestruktivnih procesa koje karakterizira proizvodnja tete na vlastiti raun. Na djelu je intenzivna vertikalna, slojevna i horizontalna, regionalna postupna drutvena dezintegracija. Posljednjih pet godina raste masovno siromaenje, socijalna bijeda i socijalna marginalizacija i iskljuenost i u gradovima i na selu. Do sada dosegnuta kvaliteta ivljenja se u tiini raspada, razvojne perspektive za mnoge stanovnike Republike Hrvatske smanjuju se ili ak zatvaraju. Politika hrvatskih (ne vie nekih tuinskih!) upravljaa spram sela i poljoprivrede 19902012. odvijala se u kontekstu hrvatskog tipa kapitalizma u smjeru koji razgrauje i ruralnu sredinu i poljoprivredu, odnosno ne podupire rast i razvoj proizvodnje domae hrane. Je li to dugorono odrivo za prehrambenu sigurnost graana ove zemlje i za prehrambeni suverenitet Hrvatske? Nije. Odgovara li to nacionalnim interesima odrivog razvoja Hrvatske? Ne, nikako i ni na koji nain, ne! Pogledajmo razvitak kroz prizmu dugorone, poeljne odrivosti i obrane nacionalnih razvojnih interesa Hrvatske kao nae zajednice i
1
locusa, kao obrane ivotnosti ivota naih ljudi. Uoavamo sedam smrtnih grijeha hrvatske prehrambene politike i odnosa prema selu, odnosno one polustihijske i, ini nam se, ipak nedovoljno osvijetene i nedovoljno koherentne i uinkovite skupine procesa koju, eto, nazivamo politikom. To su:
Republika Hrvatska godinama vie hrane uvozi a manje izvozi

Godine 2012. hrvatski uvoz hrane bio je 2,53 milijarde a izvoz oko 1,59 milijardi kuna.2 Negativna razlika od oko milijardu kuna stabilna je s manjim odstupanjima ve nekoliko godina. Dakle, kao to Branko Salaj ovdje ustvruje, 40-45% potreba hrane mora se podmiriti neto uvozom iz inozemstva. Tijekom 22 godine postojanja samostalne Hrvatske neto uvoz hrane sumarno je doao na ukupno oko 11 milijardi dolara a ukupni gubitak koji je to prouzroilo u krunom tijeku narodnoga gospodarstva penje se i do 25 milijardi dolara. Godinji gubitak od dvije milijarde dolara ima znaajnu ulogu u negativnom platnom saldu Republike Hrvatske. Koliko se cesta moglo izgraditi od tih 25 milijardi dolara ili vie od 140 milijardi kuna? Koliko novih osnovnih kola kako bismo dosegnuli situaciju da nam djeca u 21. stoljeu vie ne moraju ii u kolu u popodnevnom turnusu? Smanjen uvoz daje isti makroekonomski uinak kao povean izvoz. Poveati poljoprivrednu proizvodnju kako bismo mogli konkurirati uvozu a poslije prijei i na izvoz nije autarkija, to god o tome uvozni lobiji govorili, to je put afirmacije naih komparativnih prednosti. To sve politiki poredak, vladajui sustav miljenja i djelovanja, kao da ne razumije i ne prihvaa kao argument za drugaiju, odrivu poljoprivrednu politiku i praksu.
Broj poljoprivrednih domainstava stalno se smanjuje

Selo stari, izolira se kulturno, prometno i na sve druge naine. Potrebno je jasno usmjerenje na regeneraciju obiteljskih gospodarstava na selu po naelima odrivosti.
2
Lay, Vladimir, imlea, Draen: Nacionalni interesi razvoja Hrvatske kroz prizmu koncepta odrivog razvoja. Zagreb : Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, 2012 (monografija).
Uzgred, cijene uvoznih poljoprivrednih proizvoda nisu rezultat trine utakmice, ve u mnogo emu jo uvijek ovise o dravnim subvencijama i drugoj otvorenoj i skrivenoj potpori drave.
18
Destruktivan odnos kapitalistike hrvatske drave prema individualnim poljoprivrednim gospodarstvima

U Europi je model male privrede u poljoprivredi (itaj manja i mala poljoprivredna gospodarstva) vrlo uspjean, ali u Hrvatskoj kao da uinkovitost toga modela nije zapaena. Ona su ondje naprosto primjer organskog rasta ruralnih sredina. Tijekom 67 desetljea napredna se seljaka gospodarstva u Hrvatskoj spreavalo da poveaju svoje posjede a sada ih se prikazuje kao socijalne sluajeve i nastavlja im se oteavati da se domognu povrina potrebnih za odrivu proizvodnju. Rezultat takve restriktivne politike prije svega nezadovoljavajua veliina gospodarstava navodi kao argument da takav seljak ne moe posluiti kao temelj rasta, kakav je inae u cijeloj Zapadnoj Europi. Malo posjednitvo zapravo se svodi na razinu socijalne kategorije kojoj poticaji pomau da preivi. Tako se zamjenom teza reciklira prostor za nastavak loe politike prijanje su doktrinarne zablude samo zamijenjene favoriziranjem partikularnih interesa velikih korporacija (kojima je inae u nekima od najnaprednijih europskih zemalja, kao vedskoj i vicarskoj, zabranjen i sm posjed poljoprivrednog zemljita!). Takvi procesi i odnosi u konanici ne pridonose razvoju i kvaliteti prehrambene domae produkcije te prehrambenom suverenitetu Hrvatske.
Sustav potpora treba sustavno i brzo okretati prema glavnom cilju odrivosti produkcije hrane kako bismo za desetak godina dosegnuli razinu punoga prehrambenog suvereniteta.
U djelovanju dravne uprave dominira birokratski odnos, neuivljen u probleme sela i poljoprivrede, bahatost i otuenost od naroda, slaba kompetencija
Najnoviji prijedlog Zakona o poljoprivrednom zemljitu dobar je primjer kako dravna uprava na razne naine favorizira korporativne interese. Na djelu je birokratska pasivnost i nepoimanje znaajnih mogunosti vlastitog djelovanja i inicijativa da preporodi selo i poljoprivredu. Zatvorena je, bez drutvene svijesti da joj je zadaa podupirati dijalog meu akterima u pitanjima poljoprivrede i prehrambene produkcije. Svojom slabom kompetencijom, a poglavito birokratskim nehajem, dovodi nas u situaciju da bismo se ubrzo nakon ulaska u Uniju mogli nai na udaru velikih kazni i oteanog koritenja strukturnih fondova EU.
Drava raspolae velikim povrinama poljoprivrednog zemljita koje se nije oplodilo u domaoj proizvodnji hrane
Zarobljenost toga dragocjenog resursa jest grijeh. Oslobaanje toga kapitala preko davanja zemljita na koritenje individualnim poljoprivrednicima kroz vrlo povoljne koncesije na vrlo dugi rok put je, uz neke druge preduvjete, da se postupno povea proizvodnja i osigura prehrambeni suverenitet. Komu to jo nije jasno? Ili zemlju kroz razne marifetluke treba preputati korporacijama, bankama, strancima, socijalnim snagama sve vie otuenim od ljudi, od naroda?
Seljaci / poljoprivrednici teko se i sporo okupljaju oko artikuliranja svojih interesa i zajednikih stavova politiki sustav ne ohrabruje stvaranje i jaanje nove autentine seljake politike snage
Iznimno se teko seljaci i poljoprivrednici organiziraju i okupljaju oko zajednikih interesa. Na djelu su tendencije meusobnoga ljudskog nepovjerenja, manjak iskustva dobrovoljnog okupljanja oko zajednikih interesa i solidarnih aktivnosti. Politiki sustav ne ohrabruje ni interesno ni politiko organiziranje seljatva i poljoprivrednika. Svoju autentinu politiku stranku nemaju, no ini se da se raa ovih dana jer HSS to (vie) nije. Brojne poljoprivredne udruge i zadruge odvie su fragmentirane a regionalna razliitost Hrvatske tu fragmentiranost jo i uveava. Konavljanin s Iloaninom kao da interesno nema nita!
Dosadanji je sustav potpore (subvencije, dozvole, krediti i sl.) individualnim poljoprivrednim proizvoaima u konanici neadekvatan, neproduktivan i neuinkovit
Kod nas se sustav dotacija prikazuje kao sustav s izrazito socijalnom notom a usporedba s poticajima u EU pokazuje da je udio domainstava koja dobivaju potpore u nas upola manji nego u Zapadnoj Europi (u Hrvatskoj samo oko 40% domainstava) a da je, polazei od ukupnih potpora kao baze, udio potpora koji se u Hrvatskoj isplauje najveim imanjima 5 puta vei od onoga u EU-15. Unutar te kategorije s najviim potporama, oni najvei dobivaju najvie. Ukratko, orijentacija na velike a zanemarivanje manjih i malih jasno su razvidni.
***
Navedenih sedam grijeha nisu jedini, ali su stoerni za odrivost sela, individualnoga poljoprivrednog proizvoaa i proizvodnju domae hrane, a odatle za prehrambenu odrivost i suverenitet. Kao lanica EU Hrvatska treba teiti prehrambenoj suverenosti i postati neto izvoznik zdrave hrane u EU. Zrakoplove, automobile i mobitele hrvatske proizvodnje zasigurno neemo izvoziti, ve ih i dalje samo uvoziti.
19
Pov j e s n i c a
Mladen Klemeni
RNOMEREC
Od Mandalice do Mitnice
U literaturi o prolosti Zagreba postoji izrazit nerazmjer glede zastupljenosti i obraenosti pojedinih gradskih dijelova. Najstariji dijelovi grada (Gornji grad, Kaptol, Donji grad) obraeni su oekivano detaljno i dobro. Nasuprot tomu, ostali dijelovi grada obraeni su tek sporadino. U monografskim opisima grada pripada im malo ili nimalo prostora. To se podjednako odnosi i na novoizgraene dijelove grada kao i na dijelove grada nastale na terenu negdanjih prigradskih sela. Veina stanovnika Zagreba, meutim, stanuje ba u takvim nepovijesnim dijelovima grada pa u literaturi o svojem kvartu ne mogu pronai relevantne podatke, niti mogu na slikama vidjeti kako su ti dijelovi neko izgledali. A lokalnu povijest imaju svi dijelovi grada bez obzira na to kada su nastali pa i oni bez graevina koje su prepoznate kao kulturnopovijesne i arhitektonske vrijednosti te su zbog toga predmet pozornosti strunjaka, graana i turista. Jedan je od takvih, dosad manje opisivanih dijelova grada, i rnomerec, predjel u zapadnom dijelu grada izmeu Donjega grada na istoku, Kustoije na zapadu te Trenjevke na jugu, od koje ga otro dijeli eljeznika pruga. Od 1999. rnomerec je i jedna od slubeno proglaenih gradskih etvrti, a obuhvaa priblino isti dio grada to ga je do 1992. obuhvaala istoimena opina koja je postojala u tadanjem ustroju. Sadanja gradska etvrt obuhvaa 24,33 etvorna kilometra, a prema popisu stanovnitva iz 2001. na tom je podruju bilo 38 762 st., dok ih je prema prvim rezultatima popisa 2011. bilo 39 040. Naziv rnomerec dolazi od naziva medvednikog potoka i negdanjega prigradskog sela, koji se u povijesnim izvorima javljaju u oblicima (e)rnomerec i (e)rnomerci. U uem smislu odnosi se iskljuivo na dio oko negdanjeg okretita tramvaja uz negdanju zapadnu gradsku mitnicu, gdje to ime nosi i ulica koja od Ilice uz potok vodi prema sjeveru. Ima li taj naziv ikakve veze s mjerenjem na crno, kako se nerijetko spominje u jednoj od gradskih legendi, u povijesnim izvorima nema potvrde. Dananja gradska etvrt topografski se sastoji od dva osnova dijela, nizinskog i brdskog. Nizinski dio prostor je prvotne urbanizacije tog dijela grada oko Ilice kao glavne prometnice i osi oko koje se urbanizacija odvijala. Brdski dio sjeverno od Ilice obuhvaa najjunije medvednike obronke i prostor je negdanjih prigradskih sela, postupno inkorporiranih u gradsko tkivo tijekom 20. st.. Najstariji i jo uvijek glavni kvartovski objekti, a to su tvornice i vojarne, smjeteni su u nizinskom dijelu podruja. Brdski odnosno prigorski dio, s iznimkom bolnice na Svetom Duhu, iskljuivo je rezidencijalno podruje. Sredinji dio gradske etvrti, simboliki omeen identifikacijskim dvjema tokama na Ilici, Mandalicom i Mitnicom, meusobno udaljenima priblino 1 km, ima obiljeja kvarta u cjelini. Jo od kraja 19. stoljea to je sastavni dio grada, no s razmjerno malo objekata koji se istiu arhitektonskom vrijednou. U reprezentativnom priruniku Arhitektonski vodi Zagreb 18982010 zasebno je obraeno samo 6 objekata s rnomerekog podruja, to je skromno s obzirom na njegov poloaj i dugovjenu uklopljenost u urbano podruje. Ipak, u proteklih 120 godina, otkad je sastavni dio gradskoga tkiva, na tom se razmjerno malom prostoru zasigurno nagomilalo mnogo nenapisane povijesti. Koliko su samo rnomereke vojarne u tom razdoblju udomile razliitih vojski: carskih, kraljevskih, narodnih i nenarodnih pa i meunarodnih! A u sjeni visoke politike dogaala se tu svakodnevna povijest obinih stanovnika grada, mahom radnika, slubenika i sitnih obrtnika. elei zadovoljiti vlastitu znatielju te potaknuti zanimanje za kvartovsku prolost u irem krugu negdanjih i dananjih stanovnika, prikupio sam neto podataka o urbanom razvoju tog dijela grada iz dostupne literature, iz zaviajne zbirke Zagrabiensia u zagrebakoj Gradskoj knjinici te napose iz dosjea pojedinih kunih brojeva pohranjenih u Dravnom arhivu u Zagrebu. Od velike pomoi bili su i stari planovi grada odnosno izvorno nacrti, svojevrsne snimke stanja u pojedinim razdobljima. Kao snimke poetnog stanja i prvih bitnih graevinskih zahvata posluili su planovi iz 1878. i 1898. Na planu iz 1923. ucrtani su ve svi vei objekti koji su odredili tijek urbanizacije, dok planovi iz 1944. i oni iz 1950-ih i 1960-ih godina omoguuju uvid u kasnija zbivanja. Prikupio sam i stanovit broj starih fotografija koje zorno pokazuju kako je rnomerec izgledao u minulom vremenu. Fotografije su ponajprije prikupljene u okviru pripreme izlobe Od Mandalice do Mitnice, s podnaslovom Crtice iz prolosti rnomerca, koju je u svibnju i lipnju 2012. postavila Knjinica Vladimira Nazora u Vodovodnoj ulici. Ovaj prilog u mnogome se sastoji od materijala prikupljenih u okviru spomenute kvartovske izlobe, koja je javnosti nakon zatvaranja u prostoru i dalje dostupna u elektronikom obliku kao jedna od virtualnih izlobi na portalu Gradske knjinice.
20
Pov j e s n i c a
Podruje rnomerca na planu grada iz 1923; crveno su oznaene ulice u planu za gradnju
Pruga, tvornice i vojarne

Nakon izgradnje eljeznike pruge, koja je Zagreb 1862. povezala s Europom, zapoinje postupna izgradnja donjogradskog urbanog podruja. Gradsko se podruje u drugoj polovici 19. stoljea sputa s prigorskih obronaka i poinje se iriti na dotad uglavnom nenastanjeni ravniarski prostor izmeu medvednikih obronaka i pruge, koja grad titi od estih poplava tada jo neregulirane rijeke Save. Smjetaj prvoga eljeznikoga kolodvora, dananjega Zapadnoga kolodvora, na zapadni rub Donjega grada, bio je presudan da se grad u sljedeoj etapi nastavi iriti ponajprije prema zapadu, a ne prema istoku. Rezultat takva prostornog razvoja jako se dobro uoava na planu grada iz 1898. Sve do potkraj 19. st. kolodvor je bio ne samo glavna prometna toka nego i presudan imbenik smjera irenja ali i izgleda i funkcija novih gradskih dijelova. U blizini prvoga zagrebakoga kolodvora smjestile su se ponajprije raznovrsne tvornice pa je upravo na podru-
ju rnomerca nastala prva industrijska zona. Potkraj 19. i na poetku 20. stoljea na tom je podruju izgraeno i nekoliko vojarni, kojima se dotad traio smjetaj i u drugim dijelovima grada, to je bio drugi dominantni sadraj podruja izmeu Kolodvorske (dananje Austrijske) ulice i potoka rnomerca. Neki od spomenutih industrijskih i vojnih objekata vidljivi su na planu grada iz 1898., no potpunije ih se moe uoiti na planu iz 1923. Kao rezultat izgradnje industrijskih pogona vezanih za eljezniku prugu te prostranih kompleksa vojarni, dio grada izmeu Ilice i pruge nije se odmah oblikovao kao urbani produetak Donjega grada iako je na oba spomenuta plana vidljivo da je regulatornom osnovom danas bi se reklo urbanistikim planom bila predviena izgradnja pravilnih blokova zgrada po uzoru na Donji grad. U svojem formativnom razdoblju na prijelazu iz 19. u 20. stoljee, kao preteno industrijska i vojna zona, rnomerec je fizionomski dobio izgled gradske periferije. Stambene kue, uglavnom prizemnice s okunicama i jednokatHRVATSKA REVIJA 1/2013
21
Pov j e s n i c a
Zrana snimka podruja rnomerca izmeu Vodovodne ulice i Topnike vojarne oko 1929. godine (izvor: D. Kneevi: Zagreb u sreditu)
nice, gradile su se sporadino izmeu tvornica i vojarni, a tek mjestimice u odvojenim segmentima nastali su planski graeni viekatni blokovi izmeu kojih su nastajale ulice kakve danas poznajemo. Periferijska je gradnja razbacanih prizemnica postupno ustupala mjesto viekatnim urbanim blokovima tijekom cijelog 20. st., a taj proces nije zavren ni do dananjih dana. O postupnosti izgradnje svjedoe planovi grada iz 1940-ih i 1960-ih godina, a o dugotrajnosti procesa urbanizacije ostatci prvotnog izgleda Ilice i drugih ulica vidljivi mjestimice i na poetku 21. stoljea.
Prva industrijska zona

eljeznika pruga uvjetovala je da na dijelu grada u njezinoj neposrednoj blizini u drugoj polovici 19. st. nastane prva industrijska zona u koju se smjestili mnogobrojni industrijski pogoni, radionice i skladita. Veina njih tijekom vremena prestala je raditi pa su i fiziki uklonjeni, na njihovu su mjestu izgraeni stambeni objekti i zgrade, a samo pojedini i danas djeluju na svojim prvotnim lokacijama. Najznaajniji rnomereki industrijski objekti, kako po prostoru koji zauzimaju tako i po opsegu i dugotrajnosti proizvodnje pa stoga i po broju zaposlenih radnika, jesu tvornice Franck i Pliva te Zagrebaka pivovara. Tvornica Franck u Vodovodnoj ulici utemeljena je 1892. kao jedna od podrunica njemake tvrtke Heinrich Franck Shne iz Ludwigsburga. Raditi je poela 21. lipnja 1893. pod imenom Hinka Francka sinovi. Proizvodila je kavovinu, zamjenu za kavu koja se dobivala od cikorije, a plasirala ju je na trite u Hrvatskoj i ostalim dijelovima Monarhije. Da bi se tvornici osigurala potrebna sirovina, zasaena je plemenita cikorija u Moslavini, a suara i otkup organizirani su u Bjelovaru. Prvotno je tvornica zapoljavala oko 200 uglavnom nekvalificiranih radnika. Upravno i tehniko osoblje bili su stranci dovedeni iz drugih Franckovih tvornica u Europi. Nakon 1920. tvornica je pretvorena u dioniko drutvo, a njemaki kapital zamijenjen ekim, francuskim i engleskim. Od 1924. proizvodila se znamenita Kneippova jemena kava. Tvornica je vie puta modernizirana. Sredinom 1930-ih u njezinu krugu bile su 33 zgrade i objekta. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata tvornica potpada pod ratnu privredu, a 1945. je nacionalizirana. Od sredine 20. st. proizvodnja je proirena. Godine 1992. tvornica je privatizirana i nalazi se u vlasnitvu zaposlenih kao dioniko drutvo.
Pogled od tvornice Franck prema pivovari u 1920-im godinama, prije izgradnje Prilaza baruna Filipovia na tom dijelu (izvor: Tvornica Franck)
22
Pov j e s n i c a
Ulaz u pivovaru s Ilice
Dvorina zgrada u Domobranskoj ulici u kojoj je neko bila tvornica DIS
Farmaceutska tvornica Pliva smjestila se juno od Prilaza baruna Filipovia i zapadno od Cankareve ulice. Godine 1928. na to je mjesto iz Karlovca preseljena tvornica Katel d.d. Tadanji vlasnik Eugen Ladanyi 1935. u toj je tvornici u suradnji s kemiarom Vladimirom Prelogom zapoeo proizvodnju lijekova prema vlastitim recepturama. Uoi Drugoga svjetskog rata tvornica je nakon ujedinjenja s jo nekim srodnim ustanovama preimenovana u Banovinski zavod za proizvodnju lijekova biolokog i kemijskog sastava (PLIBAH), koji je 1941. postao Dravni zavod za proizvodnju lijekova i vakcina (PLIVA), a nastavila se uspjeno razvijati i nakon Drugoga svjetskog rata. Za urbanizaciju rnomerca posebice je vana bila pivovara, koja i danas djeluje na prvotnoj lokaciji u Ilici. U drugoj polovici 19. stoljea manje zagrebake manufakturne pivovare nisu vie mogle podmirivati potrebe graanstva pa se potkraj 1880-ih poelo razmiljati o izgradnji industrijske pivovare. Osnivaka skuptina Zagrebake dionike pivovare i tvornice slada odrana je 1892., a odmah potom pristupilo se izgradnji tvornikoga kompleksa u Ilici prema nacrtu zagrebakog arhitekta Kune Waidmanna, a u izvedbi graditelja Janka Grahora. U opremi i konstrukciji tvornikog postrojenja znaajnu su ulogu imali eki majstori i savjetnici. Pivovara je sveano otvorena 12. srpnja 1893. Sveanost otvorenja bila je prvorazredni drutveni dogaaj pa je za tu zgodu ak produljena i pruga tada jo konjskoga tramvaja koja je inae imala okretite kod gostionice K Mandalici. Uz pogon pivovare ureen je i veliki vrt za 1500 gostiju pa je pivovara ubrzo postala omiljenim mjestom gostiju. Uoi Prvoga svjetskog rata poslovanje pivovare osnaeno je kapitalom znamenitih poduzetnikih obitelji Alexander i Lbe, koje su ve imale iskustva s proizvodnjom piva u Sisku i Poegi. Zagrebaka pivovara poela je 1925. proizvoditi tamno pivo Tomislav i Jelai pivo. Prvo se pod nepromijenjenim nazivom odralo sve do dananjih da-
na, to je rijedak sluaj u nas, iako nikad nije postalo popularno i rasprostranjeno kao neke druge vrste, primjerice Oujsko pivo. Nakon Drugoga svjetskog rata pivovara je nacionalizirana, nakon ponovne privatizacije od 1994. u veinskom je vlasnitvu belgijskoga pivarskoga giganta Interbrew (InBev), a od 2009. regionalnoga pivarskoga koncerna StarBev. Osim Francka, Plive i pivovare bilo je i drugih industrijskih i manufakturnih objekata, od kojih spominjemo one vee i bitnije, navedene u povijesnom pregledu M. Kolar-Dimitrijevi. Uza eljezniku prugu, s istone strane Vodovodne ulice, preselila se 1872. tvornica parketa koju je 1879. preuzeo veletrgovac, poduzetnik i industrijalac Guido Pongratz. Priblino u isto vrijeme u dananjoj Slovenskoj ulici radila je pilana, a prije Prvoga svjetskog rata u dananjoj Reljkovievoj ulici poela je raditi i radionica vojne odjee, pretea tvornice Kamensko. U krugu konjanike vojarne u prilazu baruna Filipovia 1923. poela je raditi tkaonica pamunih tkanina Hermanna Pollacka. Takoer u Prilazu baruna Filipovia na kbr. 20 bila je tvornica alata brae evik, pretea Prvomajske. U Domobranskoj ulici 1932. osnovana je Domaa industrija sijalica (DIS), koja se nakon Drugoga svjetskog rata ujedinila s tvornicom TE. Zgrada koja je pripadala DIS-u postoji i danas, no nije vidljiva s ulice jer se nalazi unutar stambenog bloka DomobranskaIlicaSv. DuhKuniak. Godine 1941. u Ilici 235 kod Mitnice osnovana je tvornica papira i kartonae Boraek, dananja tvornica ambalae Grafokarton.
rnomereke vojarne
Zbog poveanja broja vojnika i uvoenja modernog naoruanja u drugoj polovici 19. st. te neadekvatnoga kapaciteta i opreme dotadanjih vojarni, pristupilo se u Zagrebu gradnji novih vojarni, kojih je znatan dio smjeten na taHRVATSKA REVIJA 1/2013
23
Pov j e s n i c a
Razglednica Topnike vojarne, u pozadini kapela na Sv. Duhu
Poslovno-stambeni centar rnomerec u gradnji na mjestu negdanje Konjanike vojarne (snimljeno u sijenju 2012)
danjoj zapadnoj gradskoj periferiji odnosno na podruju rnomerca, gdje je tada bilo dovoljno slobodnog prostora. Najvea i najstarija je Pjeaka vojarna, izgraena izmeu Ilice i kolodvora. Njezina lokacija utvrena je 1887., graena je 188889. a nazvana je prema prijestolonasljedniku Rudolfu, koji je i poloio kamen temeljac. Rudolfova vojarna, koja se izmeu dvaju svjetskih ratova nazivala vojarnom Nikole ubia Zrinskog, zadrala je vojnu namjenu do 1978., kada je porueno 10 od 14 zgrada. Smjetajem i zauzetim prostorom Rudolfova je vojarna bitno utjecala na kasniji urbani razvoj rnomerca. Nekadanji vojarnski prostor preureen je potkraj 1970-ih godina u gradski park, pritom je vei broj objekata poruen, dok su preostale etiri zgrade sauvane i zatiene kao vrijedni primjeri vojne arhitekture te preureene za smjetaj ureda dravne i gradske uprave. Neposredno uz Rudolfovu vojarnu izgraena je u Reljkovievoj ulici i tzv. Bataljunska vojarna, gdje se nakon 1945. smjestila tekstilna tvornica Kamensko. Domobranska vojarna izgraena je u Ilici 242. Njezina lokacija utvrena je 1894., a graena je 189899. Nakon Prvoga svjetskog rata nazivala se vojarnom Kralja Aleksandra, a za NDH u nju je smjetena Domobranska akademija. Nakon 1990. preimenovana je u vojarnu Kralj Tomislav. Temeljem sporazuma s Vladom RH, vojarnu 2006. preuzima Zagrebaka nadbiskupija, te nakon obnove dijela zgrada u njima pokree Hrvatsko katoliko sveuilite, a dio daje u najam privatnim obrazovnim ustanovama. Jedina rnomereka vojarna koja je do danas sauvala vojnu namjenu jest Topnika vojarna, izgraena u Ilici 256. Lokacija je utvrena 1895., a vojarna izgraena do 1906. te nazvana vojarnom cara Franje Josipa I. Nakon Prvoga svjetskog rata nazivala se vojarnom Kralja Petra. Obrazovnu namjenu imala je ve i dok se njome sluila JNA, a nakon 1990. u vojarnu je smjeteno Hrvatsko vojno uilite Petar Zrinski, koje se sastoji od nekoliko ustanova: Ratne kole Ban Josip Jelai, Zapovjedno-stoerne kole Blago Zadro, asnike kole, doasnike kole te kole stranih jezika Katarina Zrinska.
U Ilici, preko puta Topnike vojarne, izgraena je Vozarska vojarna. Lokacija je utvrena 1901., a vojarna izgraena 1903; nakon Prvoga svjetskog rata nazivala se vojarnom Jelai. U 1990-im godinama ondje je bilo sjedite mirovne misije UN-a (UNPF Headquarters). Nakon 2000. Ministarstvo pravosua RH u krugu vojarne ureuje Trg pravde te je do 2011. smjestilo Opinski kazneni sud i Odjel za mlade istoga suda. Izmeu eljeznike pruge i Prilaza baruna Filipovia je Konjanika vojarna. Lokacija je utvrena 1901., a vojarna je izgraena 191011. Nakon Prvoga svjetskog rata nazivala se Miia vojarna. Od 1924. u krugu vojarne je Tvornica za pamunu industriju d.d. (poslije Tvorpam), podrunica beke tvrtke Hermann Polack i sinovi. Od 1964. tvornica je s jo dvije tvrtke ujedinjena u Tekstilni kombinat Zagreb (TKZ). Na prostoru vojarne u tijeku je izgradnja stambeno-poslovnog Centra rnomerec. Kao zatieni spomenik kulture ouvana je jedino zgrada negdanje jahaonice, potom tvornike tkaonice, gdje je nakon preureenja 2011. otvorena galerija Lauba kua za ljude i umjetnost, privatni projekt tvrtke Filip Trade, u kojoj vlasnik Tomislav Kliko izlae vlastitu zbirku umjetnina. Na Kuniaku, u neposrednoj blizini Domobranske vojarne izgraena je 1911. Domobranska etna bolnica. Funkciju bolnice zadrala je sve do 1990-ih godina, kada je preureena te je u nju smjeteno sjedite obavjetajnih slubi RH.
Ilica i Prilaz baruna Filipovia

Dvije su glavne uzdune ulice koje prolaze cijelom duljinom nizinskog dijela grada Ilica i Prilaz baruna FilipoviaUlica grada Mainza. Upravo je Ilica bila glavna os irenja grada prema rnomercu u drugoj polovici 19. stoljea. Njezin zapadni dio koji je zavravao kod potoka rnomerca prvotno se nazivao Gornjom Ilicom, to je vidljivo na nekim starim zemljovidima i planovima. Od 1891. Ilicom je do Vodovodne ulice vozio konjski tramvaj, a 1911. pruga je elektrificira-
24
Pov j e s n i c a
Pogled niz Ilicu u 1920-im godinama, snimljeno priblino sa sadanjega kbr. 171 (izvor: Tvornica Franck)
na i produljena do rnomerca. Ilica je prvi put asfaltirana 1928. Zapadno od rnomerca, prema Kustoiji i Vrapu, produljena je tek nakon Drugoga svjetskog rata. Tijekom cijelog 20. st. du Ilice su dotrajale prizemnice i jednokatnice postupno ustupale mjesto viekatnim stambenim zgradama i blokovima zgrada. Zbog toga danas na dijelu Ilice koji nas zanima jedna uz drugu stoje zgrade vrlo razliite starosti. Ima kua podignutih prije Prvoga svjetskog rata, primjera prvotne gradnje, uglavnom niih od ostalih, potom su tu viekatne zgrade podignute izmeu dvaju svjetskih ratova ili pak one iz 1950-ih i 1960-ih godina, koje su u pravilu gradile pojedine tvornice ili ustanove za svoje zaposlenike (primjerice zgrada na kbr. 230, koju je gradila tvornica Me-Ga, ili kbr. 181, koju je gradila Tipografija), a na-
posljetku ima i nedavnih interpolacija iz 1990-ih godina. Proces preoblikovanja Ilice ni do danas nije potpuno zavren. Uz Ilicu i dalje stoje primjeri prizemnih kua prvotne izgradnje: na kunim brojevima 199 i 201 u ruevnom su stanju dvije vjerojatno najstarije postojee kue. Tona godina izgradnje tih objekata nije poznata, no s velikom se sigurnou moe pretpostaviti da je to bilo jo u 19. st., a njihovo trenutano stanje upuuje na to da se u skoroj budunosti i na njihovu mjestu mogu oekivati nove interpolacije. Dananji Prilaz baruna Filipovia ini urbanistiku i prometnu cjelinu s Ulicom grada Mainza. Ta prometnica, od Trga Francuske Republike do Zagrebake dugaka oko 1,5 km, graena je etapno, to se takoer zorno vidi
Ilica kod ugla s Domobranskom 1967 (izvor: Muzej grada Zagreba)
Stare kue na Ilici (kbr. 199 i 201), snimljene u oujku 2011.
25
Pov j e s n i c a
Gradska mitnica na Ilici
Gostionica K Mandalici na Ilici
na starim planovima grada. U regulatornoj osnovi grada ucrtana je od 1887. kao iroka magistrala koja se izvorno nadovezuje na Prilaz Gj. Deelia. Ostvarenje takve magistrale u punoj duljini onemoguila je, meutim, izgradnja Rudolfove vojarne. Naziv Prilaz baruna Filipovia dobila je 1908., a prije toga nazivala se Spojnom cestom. U cijeloj dananjoj duljini Prilaz je izgraen tek nakon Drugoga svjetskog rata na planu grada iz 1944. vidljivo je da jo uvijek nedostaje dionica izmeu Vodovodne i Selske. Prema regulatornoj osnovi vidljivoj na planu grada iz 1898., na sredinjem dijelu Prilaza bio je predvien Trg I. Priblino na tom mjestu izgraena je nakon Drugoga svjetskog rata zgrada opine rnomerec, u koju je od 1968. smjeten Sredinji institut za tumore i sline bolesti. Ulica grada Mainza tek je na poetku 21. st. u cijelosti omeena kompaktnim viekatnim blokovima zgrada, dok je Prilaz baruna Filipovia i dalje znatno otvoreniji, omeen meusobno udaljenim samostojeim stambenim i javnim objektima, zelenim povrinama, tvornikim kompleksima i ostatcima nekadanjih vojarni koji su tek u 21. st. podvrgnuti prenamjeni.
Mandalica i Mitnica
Kao svojevrsni meai dijela grada predstavljena ovim prilogom, kao njegovi amblematski detalji, uzete su dvije markantne toke koje simboliziraju ne samo sredinji dio rnomerca nego i njegovo postupno irenje prema zapadu. Mandaliina ulica nazvana je prema starom nazivu za marelicu (mandalicu) i oblinjoj gostionici K Mandalici. Gostionicu je 1866. otvorio gradski zastupnik Antun Kocijan (18301894) u kui u Ilici br. 214. te ju vodio sa suprugom Urulom. Nazvana je u skladu s tada rairenim obiajem imenovanja ulica i predjela prema oblinjim stablima (primjerice Nad lipom, Orehovec). Gostionica je s vremenom stekla veliku popularnost meu graanstvom, osobito kao okupljalite hrvatske, tada oporbene inteligencije, a u predizborno vrijeme postajala bi svojevrsni politiki stoer. Kocijanovi su bili skloni i gradskoj sirotinji, koja je dobivala besplatnu hranu. Nakon Kocijanove smrti gostioni-
Ugao Mandaliine i Ilice 1964; ruenje ostataka gostionice K Mandalici
26
Pov j e s n i c a
upna crkva sv. Antuna Padovanskog na Sv. Duhu u 1950-im godinama (izvor: Hrvatski dravni arhiv)
cu je djelomice naslijedio te ju nastavio voditi dotadanji zaposlenik Francek Zemljak (18601928). Zemljak je popularnu gostionicu vodio do 1920., kada je prela u druge ruke. Kua u kojoj se gostionica nalazila uklonjena je u 1960-im godinama. Zanimljivo je da je Zemljakov otac vodio gostionicu K murvi, koja se nalazila u Vodovodnoj ulici prije nego to je ondje izgraena Franckova tvornica cikorije. Mitnica je mjesto na rubu grada gdje se naplaivala pristojba za robu koja se unosila u grad radi trgovine. Obino je to bila jednokatnica s podrumom i uredovnicom za mitnicu i redarstvo, opremljena potrebnim vagama te s rampom na cesti ispred nje. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljee u Zagrebu je bilo desetak mitnica. Vie njih ucrtano je na planu grada iz 1923., a na naem podruju dvije, ona vea na Ilici i druga, manja, na Svetom Duhu neposredno ispod crkve, gdje su pristojbe plaali seljaci koji su dolazili iz prigorskih sela. Sve su ukinute nakon 1945., no u usmenoj predaji i pamenju Zagrepana jedino se onu mitnicu gdje Ilicu presijeca potok rnomerec uvrijeilo i dalje nazivati Mitnicom. Do tamo je 1911. produena i tramvajska pruga te je ureeno tramvajsko okretite, koje je tek 1980. pomaknuto s Mitnice na dananje mjesto, na prostor koji je prije toga zauzimala ciglana. Prije nego to je pruga produljena do rnomereke Mitnice, gradska je mitnica bila istonije, to je i logino budui da je i gradska mea bila na Ilici blie Trgu bana Jelaia. Na poloajnom nacrtu iz projektne dokumentacije za gradnju kole na Sv. Duhu iz 1893., koji sam pronaao u koritenoj arhivskoj grai, gradska je mitnica ucrtana na uglu Svetog Duha i Ilice. Mandalica i Mitnica, dakle, dvije su vieznane toke, bitne u prolosti grada, jedna kao omiljeno mjesto okupljanja stanovnika, a druga kao mjesto ulaska u grad. Svoje prvotno znaenje obje su s vremenom izgubile, no nastavile su ivjeti u usmenoj predaji, odnosno opredmeene u
Poloajni nacrt iz 1893., sastavni dio dokumentacije za gradnju kole na Sv. Duhu (na uglu Sv. Duha i Ilice ucrtana je mitnica)
nazivu jedne ulice te popularne peenjarnice uz potok rnomerec, koja se nalazi neto sjevernije od stvarne lokacije negdanje zapadne gradske mitnice.
Jo neke starije ulice

Sveti Duh je najstariji toponim na promatranom podruju. To je negdanje selo nastalo oko istoimene kapelice koja je postojala ve u 15. st. Razorena je udarom groma 1810., a na njezinu mjestu sagraena je 1832. nova i danas postojea kapela. Kapelu sv. Duha preuzeli su 1922. franjevci konventualci (Sv. Jeronima) nakon to su zbog talijanske okupacije bili prisiljeni napustiti samostan u Cresu. Uz kapelu postupno grade samostan, a potom i novo svetite. upa je osnovana 1932., a upna crkva sv. Antuna gradi
27
Pov j e s n i c a
Gradske kue na uglu Prilaza baruna Filipovia i Cankareve ulice oko 1930. godine (izvor: Dravni arhiv u Zagrebu)
Zgrada Plive u estinskom dolu neposredno nakon useljenja 1960. godine (izvor: Dravni arhiv u Zagrebu)
se 193134. prema nacrtu dr. Jurja Denzlera. Blagoslovio ju je 8. XII. 1934. zagrebaki nadbiskup dr. Anton Bauer, a prvu misu sluio je njegov nasljednik Alojzije Stepinac. Zvonik crkve, takoer predvien prvotnim nacrtom, dograen je tek 2008. Od Ilice pokraj kapele i crkve vodi ulica takoer nazvana Svetim Duhom, kojom se stie i do istoimene bolnice. U prve bolnike zgrade 1922. preseljena je Ortopedska bolnica, a 1928. tamo je preseljeno i 168 ubogara iz ubonice u Novoj Vesi. Godine 1930. na Sv. Duh je preseljena Bolnica milosrdne brae (od 1918. Zakladna bolnica) s Jelaieva trga, a ubogari su preseljeni u gradske kue na Selskoj cesti. Nakon Drugoga svjetskog rata bolnica je nazvana imenom Josipa Kajfea, lijenika Zakladne bolnice poginulog 1944. u partizanima. Prema njemu nazvan je i dio istoga prigorskog brijega Kajfeovim brijegom. Na mjestu negdanjih vonjaka i vinograda poetkom 1980-ih ondje je prema projektu Ante Marinovia Uzelca izgraeno terasasto stambeno naselje sastavljeno od 9 nizova s ukupno 75 stambenih jedinica. Meu starije rnomereke ulice svakako ide i Domobranska. Glavni je objekt u toj ulici prostrani kompleks Domobranske vojarne, izgraen prema projektu Milana Lenucija. Vojarna je predana vojnom domobranskom eraru u rujnu 1899. Narodne novine od 30. 9. 1899. donijele su vijest o preuzimanju vojarne i posljednjem sastanku mjeovitog povjerenstva koje je potpisalo zapisnik o predaji vojarne, u kojem je ustanovljeno da nova domobranska vojarna u zdravstvenom, vojnikom i tehnikom obziru osim nekojih neznatnih mana, koje e gradska opina kao ustupnik vojarne najveom pripravnou odstraniti, odgovara potpuno svojoj svrsi, te da koli vanjskim ukrasom, toli unutranjim uredjenjem zadovoljuje najveim zahtjevima, to se mogu da stave za ukonaenje vojske. Zato je povjerenstvo preuzelo vojarnu i jednoduno ju kvalificiralo kao vojarnu I. razreda. Vojarna je zauzela blok zapadno od pivovare, a sa zapadne strane vojarne formirana je ulica nazvana prema njoj Domobranskom. Najstarija je zgrada u ulici ugao-
na zgrada s Domobranske i Ilice, izgraena priblino kada i vojarna. Zahtjev za izdavanje graevinske dozvole za tu zgradu podnio je 1898. Adam Stipeti, pekar iz Vlake ulice. Stambena dozvola za tu zgradu Stipetiu, tada ve pekaru i kuevlasniku, odobrena je 1899. Veina ostalih stambenih zgrada s lijeve strane ulice izgraena je u 1930im godinama, a postojei kompaktan stambeni blok upotpunjen je tek u 1970-im godinama. S dvorine je strane tih zgrada objekt gdje je neko poslovala spomenuta Domaa industrija sijalica (DIS), jedan od manjih industrijskih pogona na podruju rnomerca. U istom dvorinom prostoru uz DIS bio je i prizemni objekt, izgraen 1940. za skladite koa, koji je 1949. adaptiran za potrebe Instituta za lake metale i jedno vrijeme bio sjedite ustanove. Na tom mjestu danas se nalaze garae. Domobranska se ulica prema sjeveru nastavlja u prigorsku dolinu nazvanu estinski dol, koja vodi prema starim prigorskim selima Dediima i estinama. Literarno ga je opisala Blanka Dovjak Matkovi u djelu Zagrebaka pria: estinski dol bijae dio zagrebakog predgraa u kojem su ivjeli tvorniki i graevinski radnici, tramvajci, eljezniari, potari, portiri, pilari, nosai.... estinskim dolom protjee potok Kuniak. Njegovo prirodno korito, nadsvoeno izmeu dvaju svjetskih ratova, vidljivo je na starijim planovima grada. Na poetku je estinskog dola dugaka zgrada koju je 1960. izgradila Pliva za svoje zaposlenike. Domobransku ulicu presijeca Kuniak, ulica koja povezuje Mandaliinu i Sveti Duh, a konfiguracijski prati samo podnoje prvih prigorskih obronaka. Nazvana je prema sljemenskom potoku koji protjee estinskim dolom i sijee ulicu. Obodna je ulica pivovare i Domobranske vojarne sa sjeverne strane. Prema stanju na planovima grada do 1960-ih, Kuniak je bio jedinstvena ulica, no nakon izgradnje nebodera u Domobranskoj ulici podijeljen je u dva dijela, meusobno odvojena parkom ureenim oko nebodera: dulji istoni, izmeu Mandaliine i Domobranske, koji je zadrao naziv Kuniak, te krai zapadni dio, izmeu Domobranske ulice i Svetoga Duha, koji je jedno vrije-
28
Pov j e s n i c a
me (do poetka 1990-ih) nosio zasebno ime Pavlekovieva ulica. U jedinstvenu ulicu Kuniak je ponovno spojen tek u drugoj polovici 1990-ih godina. Na Kuniaku se stambene kue nalaze iskljuivo s desne, sjeverne strane ulice. Prizemna uglovnica s Mandaliinom ulicom (Kuniak kbr. 2), u kojoj se danas nalazi pekara, izgraena je 1892. Na kunim brojevima izmeu Mandaliine i Antunovca najstarije su kue graene poetkom 20. stoljea, primjerice kbr. 8 i kbr. 1, obje graene 1909. Iz istog su razdoblja i kbr. 24, gdje se danas nalazi gostionica Marenda i dograena autopraonica, prvotno izgraena 1913., odnosno kbr. 26 iz 1911. Budui da Kuniak ocrtava samo podnoje medvednikih obronaka, od te ulice prema sjeveru svi se odvojci uspinju uzbrdo, kao primjerice ulica Antunovac, kojom se uspinje prema Vrhovcu i Zatiju, odnosno Ulica grada Gualdo Tadino, koja vodi na Kajfeov brijeg. U nizinskom dijelu rnomerca dvije su stare ulice Selska cesta i Vodovodna ulica. Budui da su nastale prije veine ostalih objekata na tom podruju, znaajno su utjecale na njihovu lokaciju. Obje vode od Ilice prema jugu i presijecaju eljezniku prugu, ali se bitno razlikuju svojom duljinom. Selska cesta na promatranom rnomerekom podruju sjeverno od pruge ima samo svoj poetak, te se nastavlja juno od pruge i jedna je od vanijih gradskih prometnica u smjeru sjeverjug. Njezina trasa definirana je jo u 19. stoljeu. To je bila spojna cesta Sv. Duha i prigradskog sela Horvati, dugo vremena tangencijalna u odnosu na tadanje urbano podruje. I Vodovodna ulica datira iz 19. st. Takoer vodi od Ilice prema jugu, no razmjerno je kratka i zavrava odmah juno od eljeznike pruge, tako da se praktiki cijelom svojom duljinom nalazi na rnomerekom podruju. Okomita je na Prilaz baruna Filipovia-Ulicu grada Mainza i zapravo je mea izmeu dva razliito imenovana dijela te, uz Ilicu, jedina uzduna rnomereka prometnica. Vodovodna ulica ime je dobila jer je iz Ilice vodila do postrojenja prvoga gradskog vodovoda koje je 1878. puteno u pogon na lokaciji uz prugu pa je ulica ucrtana i na planu grada iz iste godine. Zanimljivih objekata ima i u kratkoj Cankarevoj ulici, koja od Ilice vodi prema jugu do eljeznike pruge. Najstariji objekt u ulici je stambeni blok trokatnih gradskih kua izmeu Prilaza baruna Filipovia, Cankareve (kbr. 1220) i Preernove, graen izmeu 1928. i 1938. Projektiran je kao cjelina s unutranjim dvoritem, a projektanti su bili Edo Miklosz Schreiner i Ivan Zemljak. Sredinji poloaj u toj ulici zauzima osnovna kola, nazvana kao i ulica. Graena je u dvije etape 195657., s prostranim igralitem iza kolske zgrade. Izgradnjom kole formirane su juno i sjeverno od nje i dvije kratke ulice okomite na Cankarevu, takoer nazvane prema slovenskim knjievnicima Gregoriu i Preernu. etverokatna uglovnica Cankareve (kbr. 6) i Gregorieve (kbr. 2) je zgrada Zagrebake pivovare iz 1962., koja na proelju zgrade ima znakovlje pivovare. Dio Cankareve juno od Prilaza baruna Filipovia omeen je sa zapadne strane prostranim tvornikim kompleksom Plive, dok je s istone strane, na mjestu nekadanje Konjanike vojarne, u tijeku izgradnja stambeno-poslovnog centra rnomerec.
Znamenje pivovare na zgradi u Cankarevoj ulici
Nazivi ulica
Nazive ulica na promatranom podruju mogue je razvrstati u nekoliko skupina ovisno o tome po kome ili emu su imenovane. S obzirom na vojarne izgraene u austrougarskom razdoblju, nije udno da je stanovit broj ulica nazvan prema austrijskim vojnim asnicima. Uz Ilicu glavna uzduna prometnica nazvana je prema barunu Josipu Filipoviu, carskom generalu i vojskovoi, koji je zapovijedao austrijskom vojskom za okupacije BiH 1878. Jedna od kratkih ulica izmeu Prilaza baruna Filipovia i Ilice nazvana je prema Janku Vukoviu Podkapelskom, mornarikom asniku koji je 1918. imenovan admiralom i zapovjednikom austrougarske flote, a iste je godine potonuo s bojnim brodom Viribus Unitis u pulskoj luci. Ulica sa zapadne strane pivovare nazvana je prema Filipu Vukasoviu, asniku i graditelju cesta na podruju Vojne krajine. Jo jedna od spojnih ulica Ilice i Prilaza baruna Filipovia nazvana je prema uri aniu, asniku i dobrotvoru, koji je takoer sudjelovao u okupaciji BiH, a zasluan je i za uvoenje hrvatskog jezika u domobranstvo. Nekoliko ulica nazvano je prema dominantnim objektima uz koje se nalaze ili prema kojima vode. Domobranska i Topnika ulica nazvane su prema vojarnama, dok je Vodovodna ulica pristupna ulica gradskome vodovodu. U istoj kategoriji je i ulica Sv. Duh, nazvana prema istoimenoj kapelici uz upnu crkvu sv. Antuna, kao i Selska cesta, koja se na nju nadovezuje juno od Ilice, a u davnini je vodila prema prigradskim selima, ponajprije selu Horvati. Donekle u tu kategoriju pripada i Vrtlarska ulica, nazvana po vrtovima koji su se ondje nalazili.
29
Pov j e s n i c a
Table ulinih brojeva s negdanjim nazivima ulice u Domobranskoj (snimljeno u veljai 2011)
Lokalna toponomastika sljedei je izvor naziva. U toj skupini su ulice Podolje, Kuniak, Antunovac, Vrhovec, estinski dol, nazvane prema prigorskim obroncima ili dolinama, odnosno rnomerec, ulica nazvana prema istoimenom medvednikom potoku. Mandaliina ulica i ulica Nad lipom nazvane su prema markantnim stablima koja su se ondje nalazila. Svojevrsni slovenski kutak ine tri ulice nazvane prema slovenskim knjievnicima Ivanu Cankaru, Francetu Preernu i Simonu Gregoriu. Tematski, premda ne i zemljopisno, u istoj su skupini i ulica nazvana prema slovenskom politiaru i publicistu Janezu Bleiweisu (180881) te Slovenska ulica, nazvana u ast susjednoga naroda ija je povijest stoljeima bila povezana s hrvatskom povijeu. Dvije ulice nazvane su prema inozemnim gradovima: njemakom gradu Mainzu, prvome gradu s kojim je Zagreb 1967. uspostavio suradnju, te talijanskom, tonije umbrijskom gradiu Gualdo Tadino. Povod njegovu uvrtenju u ulino nazivlje bila je suradnja organizacija dobrovoljnih davatelja krvi rnomerca i tamonjega Crvenoga kria. Nazivi ulica, koji se u strunoj literaturi nazivaju hodonimima, u vremenskom su retrospektu bili podloni promjenama tj. preimenovanjima. Takvih primjera ima i na naem dijelu grada. Najvie puta mijenjao se naziv Domobranske ulice. Ulica je 1947. preimenovana u Ulicu X. korpusa, prema formaciji Narodnooslobodilake vojske Jugoslavije formiranoj 1944., koja je djelovala u sjevernoj Hrvatskoj (tzv. zagrebaki korpus). Od 1970. do 1991. zvala se Szabova ulica, prema muzeologu i povjesniaru Gjuri Szabu, a potom joj je vraeno prvotno ime, dok je prema Szabu nazvana ulica izmeu Prilaza baruna Filipovia i Ilice kod okretita na rnomercu, koja se dotad nazivala Demonjinom ulicom, prema narodnom heroju Nikoli Demonji. Ime narodnoga heroja Ive Lole Ribara imao je nakon Drugoga svjetskog rata i Prilaz baruna Filipovia, prvotno pak nazivan Spojnom cestom. Godine 1990. vraeno je ime baruna Filipovia, no samo za dulji, zapadni dio Prilaza, dok je krai istoni dio ponio ime grada Mainza. U razdoblju 195090. bio je promijenjen i naziv Svetoga Duha. Ulica je dobila ime po pukom pjesniku i haesesovskom aktivistu Mihovilu Pavleku Mikini, kako je nazvana, a i danas se naziva i osnovna kola u toj ulici. Krae vrijeme bio je promijenjen i naziv dijela ulica Kuniak izmeu Domobranske i Svetoga Duha, u Pavlekovieva ulica. Tragovi spomenutih promjena jo su vidljivi na pojedinim zgradama gdje su zaostale table s kunim brojevima. U Domobranskoj ulici uoili smo table na kojima su osim dananjeg vidljiva oba prijanja naziva, a nekadanji
kola Ivana Cankara u 1960-im godinama
naziv ulice uoili smo i na zgradama u Ulici grada Mainza, odnosno u Prilazu baruna Filipovia. Osim preimenovanja vidljivi su i tragovi prenumeracije pojedinih zgrada, to je takoer bila posljedica preimenovanja ulica.
kole i knjinica
Na promatranom podruju radi nekoliko kolskih ustanova. Za identifikaciju stanovnika s kvartom posebno su bitne osnovne kole. Najstarija je osnovna kola u ulici Sveti Duh. Oba kola pri Svetom Duhu u Zagrebu osnovana je 1875., a raditi je poela u unajmljenoj zgradi u blizini pivovare. Dananja kolska zgrada izgraena je 1895 96. i u njoj je otvorena Nia puka obospolna kola kod Sv. Duha. Nakon Drugoga svjetskog rata kola je nazvana prema pukom pjesniku i haesesovskom aktivistu Mihovilu Pavleku Mikini, ubijenom u logoru 1942. Postojea kolska zgrada jedna je od najstarijih kolskih zgrada u Zagrebu. Od postojeih kolskih zgrada u gradu od nje su neto starije jedino one u Varavskoj i Krajikoj ulici, obje izgraene 1890., a iste godine kada i kola na Svetom Duhu izgraena je i kola u Ulici Isidora Krnjavog. Godine 1912. nadograen je sjeverni i juni dio kolske zgrade, a sljedee godine i drugi kat. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata u koli je bila vojarna odnosno vojna bolnica. Sve do 1957., kada je izgraena nova osnovna kola u Cankarevoj ulici, bila je to jedina kola za djecu s podruja rnomerca. U prigorskom dijelu rnomerekog podruja danas djeluje i Osnovna kola Medvedgrad u Strmoj cesti. Osnovna kola Nad lipom je ustanova za specijalni odgoj i obrazovanje djece s posebnim potrebama. U dananjoj zgradi u ulici Nad lipom nalazi se od 1980. kolsku namjenu imala je i zgrada na Prilazu baruna Filipovia koja se danas nalazi u vlasnitvu tvornice Franck. Ondje je 1952. smjetena Uiteljska struna kola, koja je 1962. postala XII. gimnazijom te se koristila zgradom do preseljenja u novu zgradu u Dubravi 1984.
30
Pov j e s n i c a
Negdanja zgrada gimnazije, danas upravna zgrada Francka, na Prilazu baruna Filipovia, snimljeno u 1920-im godinama (izvor: Tvornica Franck)
Zapadnije na Prilazu Baruna Filipovia, preko puta tvornice Pliva, nalaze se i Tekstilno-tehnoloki fakultet Sveuilita u Zagrebu te Srednja kola za tekstil, kou i dizajn. Knjinica Vladimira Nazora sa sjeditem u Vodovodnoj ulici, zapravo na uglu Vodovodne i Ulice grada Mainza, glavna je ustanova u podruju kulture koja za graane rnomerca osim pruanja usluga itanja periodike i posudbe knjiga organizira i izlobe. Utemeljena je 1948. kao Knjinica za djecu i odrasle s prvotnim sjeditem u Slovenskoj ulici. Djeji odjel, tzv. Pionirska knjinica, izdvaja se 1954. i seli u Ilicu 218 (ugao Ilice i Mandaliine). U sadanje prostore knjinica u Vodovodnoj useljava se 1969. U sastavu te knjinice na podruju rnomerca kao ogranak od 1983. djeluje i Knjinica Kajfeov brijeg, smjetena u jednome od (polu)solitera na medvednikome obronku prema kojem je i nazvana. Izvan rnomerca u sastavu Knjinice Vladimira Nazora su ogranci odnosno knjinice u Kustoiji, Vrapu, Gornjem Vrapu, Podsusedu i panskom.
rnomerec razlikuje od ostalih dijelova grada. Od centra do rnomerca i dalje se, osim naravno pjeice, dolazi istom tramvajskom prugom, no sve je manje putnika koji iz drugih dijelova grada u ranim jutarnjim satima idu tim putem do svojih radnih mjesta u tvornicama. Ipak, mirisi prenja kave ili pak kuhanja sladovine to se povremeno ire iz tvornice Franck odnosno iz Zagrebake pivovare mogu se u Zagrebu i dalje osjetiti samo u dijelu grada izmeu Mandalice i Mitnice. Sve je manje i vojnika oko rnomerekih vojarni. Moe ih se vidjeti samo jo oko Topnike vojarne jer nekih vojarni iz austrougarskog doba vie nema a neke su dobile druge stanare, primjerice studente. rnomerec je danas sve vie samo miran gradski kvart za stanovanje, u neposrednoj blizini samoga centra grada a ipak podalje od glavnih gradskih zbivanja.
Literatura
Haniar Buljan, Ivana i Jaki, Nataa (2009), Dovretak nedovrenog. O izgradnji zvonika crkve svetog Antuna Padovanskog u Zagrebu. Kvartal kronika povijesti umjetnosti u Hrvatskoj VI, 1/2, str. 101105. Kneevi, Snjeka (2006), Zagrebake vojarne iz doba Habsburke monarhije geneza, urbanistiki i financijski aspekti. Elaborat, Zavod za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Kneevi, Snjeka (2003), Zagreb u sreditu. Barbat, Zagreb. Kolar, Mira (2002), Zagrebaka pivovara do 1945, Hrvatska revija, god. II, br. 3, str. 3340. Kolar-Dimitrijevi, Mira (1985), Povijesni pregled podruja opine rnomerec do Drugog svjetskog rata. U: rnomerec u narodnooslobodilakoj borbi, zbornik sjeanja, str. 3145. Laslo, Aleksander (2011), Arhitektonski vodi Zagreb 18982010. Arhitekst i Drutvo arhitekata Zagreba. Zagreb na geodetsko-katastarskim zemljovidima i u zemljinim knjigama, katalog izlobe, Zagreb, 1994. Zagrebaki leksikon, svezak 1 i 2, Leksikografski zavod Miroslav Krlea i Masmedia, Zagreb, 2006.
Zakljuak
Podatci objavljeni u ovome pregledu tek su fragmenti za cjelovitu kvartovsku povijest rnomerca i potpuniji prikaz urbanog razvoja tog dijela Zagreba. Obrisi dananjeg tlocrta tog dijela grada postavljeni su potkraj 19. stoljea, kada su ondje smjetene prva industrijska zona i nekoliko vojarni koje su zauzele prostrane blokove oko kojih su se tek potom poele formirati ulice. Tijekom veeg dijela 20. stoljea trajala je popuna prostora izmeu tih najvanijih objekata i konano oblikovanje pojedinih ulica a prema kraju 20. stoljea zapoela je i preobrazba negdanjih tvornica i vojarni. Taj se proces nastavio i na poetku 21. stoljea te traje i dalje. Staro ustupa umjesto novomu, no neki sadraji ostaju i dalje bitno kvartovsko obiljeje po kojem se
31
Pov j e s n i c a
Gojko Bori
OBJE JUGOSLAVIJE KAO NEUSPJENI PROJEKTI POLITIKIH MANJINA

Polemika s glavnim naglascima u knjizi Marie-Janine Calic Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert
Marie-Janine Calic
ad u oceanu objavljenih knjiga i ostalih publikacija na njemakom govornom podruju, najveem u Europi, s oko 100 milijuna pripadnika i golemom knjinom produkcijom, naiemo na ime koje zavrava na -i ili nas inae podsjea na hrvatsko podrijetlo, poveano smo zainteresirani za njegovo/njezino djelo i lik. Tako je odavno i s povjesniarkom Marie-Janine Calic, koja, to sam osobno doivio, ne ispravlja one koji njezino prezime izgovaraju kao Kalik. Vidio sam u tome moda kakav privatni razlog ili uvjerenje da su imena, kako je rekao Goethe, Schall und Rauch ili u hrvatskom prijevodu zvuk i dim, dakle nevana, no u tome se ne slaem s velikim njemakim pjesnikom i znanstvenikom. U trima zemljama njemakoga jezika ive i rade mnogobrojni hrvatski znanstvenici, profesori, portai i glumci, s prezimenom na -i ili bez, koji se ne stide rei da su Hrvati/ce, jer to nije prednost, a ni mana. No svatko se moe svojim podrijetlom koristiti kako eli, pa ga i preuivati, to nas koji o tome piemo ne obvezuje da u toj mimikriji sudjelujemo. U Njemakoj postoje etiri povjesniara s prezimenom Mommsen i Nolte, i nije zazorno upozoriti na njihove rodbinske veze. Uzimam neke podatke iz Wikipedije i prepisujem ih: Marie-Janine Calic roena je 1962. u Berlinu, njemaka je povjesniarka, politika savjetnica i profesorica na Sveuilitu Ludwig Maximillian (LMU) u Mnchenu. Doktorirala je radom Socijalna povijest Srbije 1815.1941., djelovala je kao znanstvena suradnica u vladinoj Zakladi za povijest i politiku te bila savjetnica izaslanika UN-a za bivu Jugoslaviju u Zagrebu i posebnoga koordinatora za Pakt o stabilnosti za jugoistonu Europu u Bruxellesu. Od 2004. profesorica je za povijest istone i jugoistone Europe na Sveuilitu LMU u Mnchenu. Teite je njezina znanstve-
nog rada izuavanje konflikata, gospodarstva i drutvenih prilika jugoistone Europe. Osim spomenutog doktorata objavila je knjige Rat u Bosni i Hercegovini, The Western Balkan on the Road Towards European Integration i Povijest Jugoslavije u 20. stoljeu (njemaki original Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert). Osim toga njezini su radovi objavljeni u nizu drugih znanstvenih zbirki kao i u odgovarajuim asopisima. Wikipedia spominje da je ki novinara i povjesniara Eduarda alia (19102003), kojega njegov kolega, akademik Petar Stri, naveliko hvali u Ljetopisu HAZU za god. 2003. kao znanstvenika i publicista svjetskoga glasa. Naa bi se autorica itekako mogla ponositi svojih podrijetlom. Stri o E. aliu pie: Bio je i ostao u 20. i u poecima 21. stoljea najpoznatiji hrvatski povjesniar, politolog i publicist u stranom svijetu. Opsena i ambiciozna knjiga Povijest Jugoslavije u 20. stoljeu ima 415 stranica, a sastoji se od poglavlja: Junoslavenski pokret i osnivanje drave, Prva Jugoslavija (1918.1941.), Drugi svjetski rat, Socijalistika Jugoslavija (1945.1980.), Nakon Tita (1980.1991.), Propast (1991. do dananjice) i Prilozi. Ta podjela djelomino nije tona jer se u njoj sugerira da socijalizma (u biti komunizma) vie nije bilo nakon smrti Josipa Broza Tita, a i smjetaj Jugoslavije u 20. stoljee kao da govori kako je ona postojala prije i poslije obaju stoljea, a nije. Nije ba ispravna autoriina tvrdnja kako ni jedna europska zemlja nije bila tako arena, viestrana i zamrena kao Jugoslavija, jer je u tom pogledu negdanji Sovjetski Savez bio mnogo kompliciraniji. Prvu Jugoslaviju karakterizira kao dravu optereenu nacionalnim pitanjem, civilizacijski zaostalu, sa siromanim malograanstvom, ovisnu o vanjskim hegemonijalnim silama, ali pri tome dodaje kako se u svojoj knjizi nastojala udaljiti od
32
Pov j e s n i c a
uobiajenih objanjenja jugoslavenskoga problema (vjerod i naciju, esto mijeajui te nazive ili ih poistovjeujui, na meunacionalna mrnja) stavljajui u prvi plan strukno autorica kae kako nije bilo jugoslavenske nacije, da bi turalne imbenike, kao to su etnokulturoloke protivnosti ju na nekoliko mjesta spomenula bez navodnika. Njezina i civilizacijske nespojivosti. Kae kako je sredinje pitanje tvrdnja da Srbi, Hrvati i Muslimani (Crnogorce znakovito knjige tko je, kako i pod kojim uvjetima, kao to su etnine navodi) govore istim jezikom sasvim je neznanstveke slinosti i razlike, postao predmetom konflikata. S druna. Usporediti hrvatski sa srpskim kao njemaki s austrijge strane tvrdi da razlike i nespojivosti kultura i civilizacija skim (koji ne postoji kao poseban jezik) svjedoanstvo je nisu bile uzrokom propasti prve i druge Jugoslavije, nego autoriina nepoznavanja osnovnih osobina spomenutih njihovo politiziranje. To je vrlo pretjerana teza jer krivnju junoslavenskih jezika, a to se njoj kao poznavateljici tih za propast prebacuje na ispolitizirane sudionike raspada, a idioma (nadamo se da ih je svladala) nikako nije smjelo ne na neizbjeive uzroke koji su postojali ve u zaetku te dogoditi, premda moramo ustvrditi da je u tom neznanju dravne zajednice i nikad nisu bili prevladani. Uvia da ni prati i vei dio njemakih slavista. domaim strunjacima nije uspjelo stvoriti zajedniku povjesnicu, postojao je tzv. znanstveni federalizam, ali da Jugoslaviju nije mogue objasniti samo s obzirom na njePogrjeke koje su se mogle izbjei zin poetak i kraj, nego u njezinu ukupnu trajanju, s ime Neprecizna je kad pie da se Vojna krajina (Militrgrense mogu sloiti isto kao i s konstatacijom kako su objaze) protezala uzdu Save i Dunava, a nije, nego od Jadrana njenja jugoslavenske prolosti vrlo emocionalna, ali i sama pa sve duboko u maarski teritorij s nazivima Hrvatska i podlijee tomu kad ee daje veu vanost jugoslavenSlavonska vojna krajina. Pri kraju Dvojne Monarhije u Hrskom zajednitvu nego razlikama, koje su bile znatno duvatskoj nije vladala Srpsko-hrvatska koalicija, nego Hrvatblje od jedinstva. Zauuje kad tvrdi kako je istona Bosna sko-srpska (to je autorici vjerojatno i psiholoki problem srce Jugoslavije, ne spominjui povijesnu istinu da je Drijer Hrvati, valjda, nikad ne mogu biti prvi kad su u drutvu na odavno bila razdjelnica izmeu istonog i zapadnoga krsa Srbima). Za hrvatskoga bana Dragutina Khuen-Hdranstva (Bizanta i Rima) pa time i njihovih uljudbi te da je varyja ne moe se rei da je bio matek stvaranjem paradrave Republike arski namjesnik jer je bio i hrvatski Srpske ta granica prebaena duboko u plemi (bana se ne smije nazivati gusmjeru zapada. Autorica bi se prije privernerom i vicekraljem), ali trebala bliila istini o uzrocima nefunkcioniraje dodati da je takoer bio velik prijanja i propasti dviju Jugoslavija da je najtelj Srba u Hrvatskoj na tetu veinskoprije podvrgnula kritici jugoslavenstvo, ga naroda. Ilirizam je bio samo pokuaj ono kraljevsko kao i komunistiko, kao stvaranja zajednike nacije od Sloveideologiju promaenu ve u svojem zanaca, Hrvata i Srba, ali to nije moglo etku. uspjeti zbog toga to su oni ve bili preNije mogue objasniti nepostojarasli u nacije, kao i zbog velikog otpora nje jugoslavenske nacije, kako ona ini, Srbijanaca i Slovenaca svakom nadnatvrdnjom kako se nije tono znalo to cionalnom jugoslavenstvu. To je treznai biti Slovencem, Hrvatom ili Srbibala naglasiti, a nije. S druge strane ne nom. ak i u sitnicama grijei kad anmoe se hrvatstvo (Kroatismus) nazvatiaustrijske Srbe u Bosni oznaava sati malograanskim iredentizmom mo Bosancima, a bili su itekako srpski jer Starevieva misao kako su Slovennacionalisti. Ne odgovara zbilji njezina ci i Srbi zapravo Hrvati nikad nije bila tvrdnja kako su Slovenci za vrijeme Aupretvorena u praksu hrvatske politike, stro-Ugarske bili nacionalno jedinstveve je bila odgovor na Karaieve beni, dok su Hrvati bili raspreni u ak smislice kao to su Srbi, svi i svuda, sedam administrativnih jedinica jer srpski narod triju vjerozakona i svi Slovenci nisu imali teritorij nazvan svosu tokavci Srbi, to i danas nalazimo jim imenom, dok su Hrvati posjedovali kod nekih Srbijanaca. To autorica nije barem Kraljevinu Hrvatsku-Slavoniju, Naslovnica knjige Geschichte uoila. Nije ispravno muslimane u BiH a i razlike meu Srbima u njihovoj Kra- Jugoslawiens im 20. Jahrhundert (s malim ili velikim slovom, svejedno) ljevini, hrvatskoj Trojednici, ugarskoj (Povijest Jugoslavije u XX. stoljeu), izd. Beck, Mnchen, 2010. nazivati Bonjacima prije nego to su Vojvodini i austrougarskoj BiH, bile su se sami takvima proglasili, jer je naziv barem civilizacijski velike. Na prijelaBonjak bio zemljopisni a ne etniki pojam. S druge strazu iz 19. u 20. stoljee postojale su barem tri vrlo uoljine pravilno je ustvrdila kako Kllayu nije uspjelo stvoriti ve junoslavenske nacije: Slovenci, Hrvati i Srbi, te tri nebonjaku naciju, to je i sam poslije uvidio. Bosanskosigurne, kao Crnogorci, Muslimani i Makedonci. Bilo je hercegovaki muslimani nisu doivjeli svoj nacionalni prenacionalnih preklapanja, prijelaza iz jedne nacije u drugu, porod, kako tvrdi Calic, za vrijeme Austro-Ugarske i prve osporavanja nacionalne pripadnosti (to neki Srbijanci ine Jugoslavije, nego tek u SFRJ administrativnom odredbom i danas), stvaranja umjetnih nacija (Srbohrvati, Jugoslakomunistike vlasti. Austro-Ugarska je dobila pravo zaveni), ali to su bile prilino rubne pojave. Istina je da neki uzeti Bosnu i Hercegovinu, ak privolom srpske saveznice jugoslavenski znanstvenici nisu pojmovno razlikovali naHRVATSKA REVIJA 1/2013
33
Pov j e s n i c a
Rusije, ali to se ne moe usporediti sa srbijanskim irenjem na Kosovo i Makedoniju, koje autorica naziva osloboenjem. Nevjerojatno je da ne zna kako je Hrvatski sabor zamolio cara Franju Josipa (koji je bio i hrvatski kralj) da Bosnu i Hercegovinu pripoji hrvatskim zemljama, ali on je to odbio s nepolitikim objanjenjem da je Sabor time prekoraio svoje ovlasti, ne osporivi povijesne tvrdnje u tom prijedlogu. Autorica navodi kako je Be platio Turskoj 2,5 milijuna funti obeteenja za BiH, ali pretjeruje kad pie da je aneksija izazvala ogorenje u Hrvata, Srba i Slovenaca Dvojne Monarhije. Calic pravilno primjeuje kako Srbijanci, za razliku od Hrvata, nisu imali iskustva s vienacionalnou u svojoj dravi, dodajui kako su srbijanski balkanski ratovi bili osvajaki i zloinaki spram civilnoga puanstva. Autorica dodue pie da je srpski nacionalizam imao tendencije snane samosvijesti, iredentizma i ekspanzionizma, ali to odmah nastoji ublaiti rijeima kako se temeljem toga ne moe nuno izvesti velikosrpska osvajaka pomama, to je nelogino. Spominjui mitologiju junih Slavena, Calic izostavlja Bugare i njihovo nepriznavanje posebne makedonske nacije. Pravilno zakljuuje razlike izmeu hrvatske i srpske nacionalne misli. Pie kako je kod Hrvata ona zasnovana na katolikom univerzalizmu, dravnopravnom kontinuitetu i ideji konstantnoga povijesnoga teritorija, dok se kod Srbijanaca (naziva ju kulturnim nacionalizmom?) temeljila na neovisnosti srpske drave i Srpske pravoslavne crkve te na povijesnoj misiji okupljanja svih junoslavenskih naroda u reiji Kraljevine Srbije, ali iz toga ne izvodi zakljuak kako su Srbijanci svaku Jugoslaviju smatrali poveanom Srbijom. Jugoslavenstvo je bilo strano srbijanskoj politikoj eliti. Kad spominje jugoslavenstvo, morala je uoiti, a nije, da je ono bilo drukije kod Slovenaca i Hrvata nego kod Srbijanaca. Kae da se jugoslavenstvo zasnivalo na anarhizmu, populizmu i socijalizmu, no trebala je dodati da je i ono bilo svojevrsni nacionalizam, ak gore od toga, nacionalizam bez nacije. Calic je nesumnjivo u pravu kad veli kako su srpska nacionalna agitacija i ekspanzionizam ugroavali unutarnju stabilnost i vanjsku sigurnost Dvojne Monarhije. Da bi to zaustavila, Austro-Ugarska je izazvala Prvi svjetski rat, ali, kako pie Calic, Dvojna Monarhija poslala je na Srbiju slabo financiranu, traljavo opremljenu i nedovoljno motiviranu vojsku (to je malo poznato), no ona je ipak izgurala srbijansku vojsku iz njezine drave, iz ega se moglo zakljuiti kako je time demaskirano navodno srbijansko junatvo. Bugarska se prikljuila Austro-Ugarskoj jer je htjela naplatiti Srbiji raun za njezino posrbljavanje bugarskih krajeva nakon balkanskih rativa; valjda misli na Makedoniju, ali nije navela. Calic pravilno pie da je Srbija preuveliavala svoju ulogu muenice i rtve u Prvom svjetskom ratu, no trebala je nastaviti i rei da se tendencije astronomskog uveliavanja vlastitih rtava nastavljaju do danas. Nije tona njezina tvrdnja da su neki politiari u Jugoslavenskom narodnom odboru bili iz Srbije, bili su samo iz junoslavenskih dijelova Austro-Ugarske Monarhije. Tono je, kako ustvruje, da su Hrvati vidjeli u buduoj dravi tvorevinu ravnopravnih naroda, a Srbijanci dar za svoju osloboditeljsku borbu, no Calic ipak zakljuuje protivno reenomu: Jugoslavija nije umjetna drava diktirana makijavelistikim interesima veli-
kih sila, nego konglomerat kulturnih slinosti, povezanosti naselja, nezadovoljenih nacionalizama, socijalno-ekonomskih zahtjeva, ali i posljedica anakronog, oholog i reformama nesklonoga habsburkoga sustava, no osnivanje drave nije moralo biti nuno i neizbjeivo bolno ... Postojao je i strah od zahvata stranih sila, posebice Italije u Istri i Dalmaciji. Mislim da je ta definicija formiranja prve Jugoslavija samo donekle tona i karakteristina za autoriino pisanje. Ona nastoji svoje, nazovimo ga bez ironije, idealistiko miljenje o nunosti stvaranja Jugoslavije pomiriti s vie nego vidljivim razlikama izmeu ideja koje su bile pogrjene i jo gorih njihovih primjena u zbilji. Da je prihvatila misao kako se valjanost svake ideje mora mjeriti samo prema rezultatima njezina ostvarenja, mogla je izbjeu svoju dilemu glede jugoslavenstva, koje je i kao ideja bilo, kako bi rekao Krlea, izvan prostora i vremena od onoga asa kad ilirizam nije mogao uroditi stvaranjem jugoslavenske nacije. A to se tie interesa velikih sila Francuske i Velike Britanije, oito je da su one kumovale prvoj Jugoslaviji kako bi sprijeile germanski Drang nach Osten, no to autorica ne vidi, to je upravo nevjerojatno jer o tome postoji obilna literatura.
Neuspjeni start drave s pogrjenom vizijom

Povjesniarka Marie-Janine Calic misli da su granice prve Jugoslavije bile zadovoljavajue za njezine narode, no to nije bilo tako jer je oko pola milijuna Hrvata i Slovenaca ostalo u susjednim zemljama Italiji i Austriji, neposredno uz meudravne mee. Ona tvrdi da je tadanja Jugoslavija bila zasnovana na individualnim, a ne kolektivnim (narodnosnim) pravima, to je bilo u skladu sa zapadnoeuropskim pojmom o dravi kao naciji. To drim neispravnim jer unato propagandistikim tvrdnjama o troimenom narodu, te Hrvatima, Slovencima i Srbima kao plemenima jednoga te istoga naroda, oni su faktino bili nacije, to su znali svi sudionici politikih zbivanja, ali neki nisu uzimali u obzir. Srbi su teko odustali od svojeg imena (i to je bio znak da su nacija) pa zajednika drava u poetku nije dobila ime Jugoslavija, a to je poslije ispravio kralj diktator Aleksandar Karaorevi proglasivi Kraljevinu Jugoslaviju. Spominjui priznate narode (zapravo nacije), zaboravlja nepriznate, kao Makedonce i Crnogorce, te injenicu da se golema veina narodnih zastupnika muslimana u jugoslavenskoj Ustavotvornoj skuptini deklarirala Hrvatima. Popisi puanstva nisu ili po narodnosnoj, nego vjerskoj pripadnosti, pa je i to krivotvorilo sliku nacionalnih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji. Calic se koristi udnim izrazom kad pie da je Stjepan Radi stvaranje Jugoslavije denuncirao kao nedemokratsko. Denuncirao? Valjda razotkrivao, a nije ni spomenula kako se on od pristae austrijskog jugoslavenstva pretvorio u hrvatskog republikanca. HSS je i po miljenju hrvatskog povjesniara s njemakom diplomom Aleksandra Jakira izvrio konanu nacionalnu integraciju hrvatskoga naroda (A. Jakir: Dalmatien zwischen den Weltkriegen, Mnchen, 1999). Calic citira Biania, koji je u svojoj knjizi Ekonomska podloga hrvatskog pitanja ustvrdio kako je Jugoslavija dobivala
34
Pov j e s n i c a
80 posto poreza iz bivih austrougarskih pokrajina, dok je 70 posto infrastrukturnih investicija odlazilo u Srbiju i Crnu Goru. Pie o velikom nerazmjeru izmeu broja srpskih i hrvatskih ministara kao i o hrvatskom osjeaju diskriminiranja. To nije bio samo osjeaj, nego stvarno diskriminiranje. Calic dri da su HRSS i KPJ bili jedini radikalni protivnici jugoslavenske monarhije, pri emu izostavlja hrvatske, makedonske i crnogorske nacionaliste, koji svi skupa nisu bili samo rubne pojave, kako tvrdi, navodei da je ljotievaca bilo pet do est tisua, a ustaa oko etiri tisue. Slabosti parlamenta dobro su dole kralju Aleksandru za donoenje autokratskih odluka, pie Calic, a ne specificira koje su to slabosti bile. Ipak ustvruje da je slubeni Beograd reagirao s pozicije superiornosti i policijskoga nasilja. Vlast je nalazila potporu u etnikim postrojbama i Orjuni. Navodi da je etnika bilo oko pola milijuna, a pristaa Stojadinovievih smeih koulja (profaista) oko dvjesto tisua. Njima nasuprot bile su katolike (hrvatske i slovenske) organizacije, od kojih neke naziva faistikima, tono onako kako su to inili komunisti. Nije posve korektno ustae proglasiti faistima (Ernst Nolte u svojoj knjizi Die faschistischen Bewegungen, Mnchen, 1966., pie da ih se takvima moe proglasiti samo na prvi pogled), barem ne do uspostave NDH. Tvrdi da su ustae htjeli Veliku Hrvatsku, ukljuujui u nju i Crnu Goru (?), Sandak i dio Vojvodine, ali ne navodi da je to traenje bilo osnaeno tvrdnjom kako su muslimani cvijet naroda hrvatskoga (Starevi), to se poslije i pokazalo kad su masovno prili Ustakom pokretu poetkom 1941. Za razliku od ustaa srpski su ljotievci bili deklarativni faisti. Ipak priznaje da faizam nije u Jugoslaviji prodro u iroke mase jer su one bile ukotvljene u vjerske, obiteljske i socijalne odnoaje suprotne tomu pokretu, no izbjegava rei da je taj pokret bio uglavnom hrvatski. ak i agrarna reforma nije uspjela jer su vei dio zemlje dobivali ratni veterani nevini poljodjelstvu, no ne kae da su veinom bili srpski solunai. Srpska crkva bila je podlona dravi, ali o Katolikoj crkvi tvrdi da se u novoj dravi bojala gubitka svojih povlastica, premda je njezina hijerarhija uglavnom bila projugoslavenski orijentirana. Katolika crkva traila je samo ravnopravnost s pravoslavljem, nita vie.
sova, u Bugarskoj dvostruko vie. Nije istina, kako pie, da su Josipa Broza izabrali jugoslavenski komunisti za generalnog sekretara Partije, na to ga je mjesto postavila Kominterna. Uope ne spominje to je radio u Moskvi, da je kratko vrijeme gostovao u panjolskom graanskom ratu i temeljito oistio KPJ od svojih politikih protivnika, od kojih su neki poslije smrtno stradali u Gulagu. I o tome postoji dostatna struna literatura na stranim jezicima ako ne vjeruje domaima. Kraljevina Jugoslavija se mnogo prije ugrozbe od nacizma gospodarski preorijentirala prema Treem Reichu i postigla modus vivendi s faistikom Italijom. No ni to ju nije spasilo od propasti jer, kako pie Calic, za razliku od slinih slabosti ostalih europskih drava, Jugoslavija je patila od pomanjkanja legitimiteta i deficita funkcionalnosti drave te centralizma, koji je poticao ekskluzivne nacionalizme. Stvaranje Banovine Hrvatske kao moebitnoga poetka federalizacije Jugoslavije dolo je prekasno. Calic spominje Maekove dodire s talijanskim predstavnicima, no ne dodaje da su oni bili iskljuivo taktike naravi kako bi se omekala kruta beogradska stajalita glede administrativne podjele drave. HSS nije mogao organizirati nekakav ustanak protiv Jugoslavije, kako je proizlazilo iz zabiljeki o tim susretima. Protiv hrvatsko-srpske nagodbe bili su komunisti i ustae, svaki iz svojih posebnih razloga. Srpski kulturni klub Slobodana Jovanovia (danas naveliko slavljena u Srbiji) predlagao je stvaranje Velike Srbije od svih preostalih pokrajina izvan Banovine Hrvatske i Dravske banovine. Banovina se nikako ne smije nazvati velikom Hrvatskom, kako piu neki njemaki publicisti. Za martovski dravni udar 1941. kae da je bio organiziran i od britanskih agenata, ali da to nije bilo odluujue, to nije dokazala. Zavravajui poglavlje o prvoj Jugoslaviji, pogrjeno zakljuuje da ona nije propala zbog unutarnjih proturjenosti, nego zbog vanjske agresije, a to je vrlo povrno, jer bila je to mjeavina jednoga i drugoga. Mnogo govori injenica da se za Kraljevinu Jugoslaviju nitko nije htio boriti, pa ni komunisti, koji su pozvali na ustanak protiv njemakih i talijanskih okupatora tek nakon napada Treega Reicha na Sovjetski Savez.
Karaorevska Jugoslavija morala je propasti

Prva Jugoslavija nije ni u emu bila uspjena. Ustvruje da je podjela na devet banovina ila na tetu Hrvata jer su Srbi imali veinu u njih est, Slovenci bili zadovoljni s jednom, Dravskom, u kojoj su imali veliku veinu, dok su Hrvati imali veinu samo u dvjema. Aleksandrova diktatura nije nita rijeila, nego je samo produbila nove podjele. U gospodarskoj depresiji tridesetih godina najvei su gubitnici bili seljaci. Uza sve propagandistike napore, jugoslavenstvo je ostalo utvara dravotvornih elita i utopija koja nije dobila pristanak regionalnih politikih, vjerskih i kulturnih autoriteta, pravilno primjeuje autorica. ak su i komunisti do 1937. bili za razbijanje Jugoslavije. Oni su na prvim izborima u Jugoslaviji 1920. dobili 12,5 posto gla-
Slom Kraljevine Jugoslavije, kratkotrajna NDH i propast komunistike SFRJ

O uzrocima propasti prve Jugoslavije postoje kod njemakih i austrijskih povjesniara neke nebitne razlike u miljenjima, no kad je rije o Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj oni su potpuno sloni u odbijanju te tvorevine sa svim njezinim sadrajima, to se moe tumaiti i osjeajem krivnje za njemako kumovanje ustakom reimu. To moemo nai kod Rudolfa Kiszlinga (Die Kroaten Der Schicksalweg eines Sdslawenvolkes, Graz-Kln, 1956), Holma Sundhausena (Geschichte Jugoslawiens, Berlin, Kln, Mainz, 1982) i Ludwiga Steindorfa (Kroatien, Regensburg, 2001), da spomenem samo najvanije autore i njihova djela. Povjesniarka Marie-Janine Calic pokazuje slino, blago reeno, nesnalaenje u ocjenjivanju prilika u NDH kao
35
Pov j e s n i c a
i glede ocjene tadanjih suprotstavljenih gerilskih pokreta. Pri tome pravi i izbjeive pogrjeke, primjerice kad pie da je Italija Rimskim ugovorima s NDH dobila cijelu Dalmaciju, ali nije, nego samo njezine dijelove, u koje ne pripada Bokokotorski zaljev, kako pie, jer nije bio ni dio Banovine Hrvatske. Antiidovski zakoni u NDH bili su proglaeni u travnju 1941., ali prvi takvi zakoni stupili su na snagu ve pri kraju Kraljevine Jugoslavije, kako pie povjesniar Mario Grevi u svojem prilogu u zborniku Kroatischer Unabhngigkitskampf: berechtigt und gerecht, Zagreb, 2011. Piui o muslimanima, propustila je rei da su listom bili za NDH, a njihov glavni predstavnik Daferbeg Kulenovi bio je Paveliev zamjenik. Pokuaji nekih muslimana da Bosnu prikljue Treem Reichu (to su Nijemci odbili) bio je periferne naravi. Kao i mnogi drugi njemaki povjesniari i publicisti, obilno se slui dnevnikom glavnoga njemakoga generala u Zagrebu Edmunda Glaise von Horstenaua, koji je naveliko napadao Paveliev reim, djelomino s pravom, ali kao ratni zloinac nije pouzdan svjedok. Izmiljotina je tvrdnja da je antisemitizam u Srbiji bio manji nego u Hrvatskoj zar srbijanski kvislinzi nisu slavodobitno javili u Berlin kako je Srbija postala Judenfrei (slobodna od idova), kao to pie Walter Monaschek u svojoj studiji Serbien ist judenfrei, Mnchen, 1995. Paveli i neki njegovi suradnici ak su bili rodbinski povezani sa idovima, a Katolika crkva sa zagrebakim nadbiskupom Stepincem pomagala je koliko je mogla progonjenim idovima, o emu postoji obilna literatura na hrvatskom i engleskom. Tono je ocijenila etniku taktiku ekanja, suradnju s okupatorima i kasnije masovno prikljuivanje partizanima. Za nju su etnici glede zloina isti kao i ustae, ali uti o ne manjim partizanskim zlodjelima. U poetku komunistikog ustanka nije bilo ni govora o socijalistikoj revoluciji, kako pie autorica, jer su komunisti vjeto skrivali svoje poslijeratne ciljeve. Vjerno opisuje neuspjeh partizana u Srbiji i Crnoj Gori na poetku ustanka, nakon ega je Tito, kako pie, naredio partizanima bijeg u srce NDH. Do preokreta u korist partizana dolo je tek nakon talijanske kapitulacije u rujnu 1943., kad su oni zaplijenili goleme koliine oruja i kad je svakomu bilo jasno da e Njemaka biti pobijeena. I ovdje pravi izbjeive pogrjeke kad pie da je AVNOJ proglasio Jugoslaviju kao socijalistiku federativnu dravu ravnopravnih naroda (rije socijalizam nije bila tada u uporabi) i da su Britanci Tita prebacili na Vis zrakoplovom iz Bihaa, gdje su ga Nijemci gotovo uhitili; ne, to su bili Sovjeti. Neispravan je autoriin opis politikih prilika u NDH, pogotovo to se tie tzv. pokatoliavanja pravoslavnih Srba jer postoje dokumenti da su te pojave djelomino bile i u funkciji njihova spaavanja od ustakih progona, a to nije primijetila. Osim toga, trebala je navesti da je oko 200.000 katolika prelo, to silom to milom, na pravoslavlje u Kraljevini Jugoslaviji. Izraz grkoistonjaci za pravoslavce preuzeo je ustaki reim iz austrougarske terminologije, no netoan je jer su Srbi ve bili nacija. Pogrjeno prikazuje ulogu nadbiskupa Stepinca, spoitavajui mu da je u NDH bio vojni vikar, isto je bio i u Kraljevini Jugoslaviji kao predsjednik Biskupskih konferencija. Navodi da su ustae teili etniki istoj Hrvatskoj, ali ne dodaje samo pod uvjetom da se muslimane smatra Hrvatima. S druge strane pie o di-
rektivi generala Drae Mihailovia o etnikom ienju od svih nesrpskih naroda prostora zapadno od Drine i donosi odgovarajui etniki zemljovid velike Srbije gotovo do Zagreba. Tono primjeuje da su u etnikom ienju sudjelovali Nijemci, Bugari i Talijani, premda taj pojam tada nije postojao, ali su akcije te vrste bile oevidne. Izvrsno ustvruje da su komunisti od samog poetka Drugoga svjetskog rata ciljevito teili promjeni sustava ili, drukije reeno, uvoenju komunistike diktature nakon svoje pobjede. Ve tijekom rata tzv. narodni sudovi nemilosrdno su osuivali i likvidirali narodne neprijatelje, to je bio znak to ih eka nakon rata. Zanimljiv je autoriin podatak o nacionalnom sastavu NOV-a u proljee 1944.: 44 % Srbi, 30 % Hrvati, 10 % Slovenci, 4 % Crnogorci i 2,5 % muslimani. Uzmemo li da je Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji bili oko 22 posto, njihov je udio u NOB-u bio natprosjean, dok je udio muslimana bio minimalan, to postavlja pitanje gdje su u to vrijeme bili? Pa jasno, u postrojbama NDH, o emu danas ne ele ni uti. Sve u svemu, vrijedno je citirati miljenje Marie-Janine Calic: Jugoslavija je bila nakon Sovjetskoga Saveza druga zemlja u Europi koja je vlastitim snagama uvela komunizam, ali to u obje zemlje nije bilo mogue bez rata. Navodi kako su komunisti naveliko pretjerali s brojem od 1,7 milijuna ratnih rtava. Calic spominje stvarne brojke, no nije dodala da su muslimani u postotcima imali najvie rtava, to ponovno dokazuje da su se kao vojnici i civili nalazili na protivnoj strani.
Komunistika Jugoslavija kroz autoriine ruiaste naoale

Nakon svibnja 1945. nije bila uspostavljena socijalistika, nego u stilu sovjetske terminologije Federativna Narodna Republika Jugoslavija. U njezinu reimu nije moglo biti ni govora o sredinjim postulatima slobode i demokracije, kako pie Calic, i o mjeavini komunizma i graanske demokracije, kad su onih nekoliko nekomunistikih ministara u sredinjoj vladi i nekim republikim vladama bili samo korisne budale koje je reim ubrzo odbacio. Nije tona tvrdnja da osim JNA nije bilo nijedne opejugoslavenske institucije, a to su onda bili SKJ i Udba? Calic tono uoava ekonomsko propadanje Jugoslavije unato mnogobrojnim, ali neuspjenim reformama. Dobro je uoila manjkavosti samoupravljanja s obzirom na manjak strunosti tzv. samoupravljaa. Osim toga, nastavlja, globalna kriza i postindustrijsko drutvo delegitimirali su jugoslavenski socijalistiki sustav. Njezini opisi stalne krize jugoslavenske ekonomije uglavnom su opirni i toni, ali nedovoljno analitini. Naime, da je samo rekla kako je bio prevelik utjecaj politike na privredu, stvari bi bile mnogo jasnije. Mislim da je cijeli drutveni i materijalni razvoj Jugoslavije od 1945. do 1990. bio obiljeen samovoljnim odlukama KPJ (SKJ) i tankog sloja menadera, bez elje da se u odluivanje ukljui ostale graane, neovisne intelektualce i narode kao posebne cjeline. To autorica nije ni priblino tono opisala. Posebno zauuje to je poslijeratne nasilne mjere jugoslavenskog reima u industriji
36
Pov j e s n i c a
i poljoprivredi nazvala modernizacijom; formalno je to moda moglo biti, ali bez demokratskog odluivanja onih kojih se to ticalo. Donosi zanimljiv podatak o odbojnosti prema ulanjenju u Savez komunista, koje je bilo najvee u Sloveniji (88 %) i Hrvatskoj (70 %) prema Srbiji (40 %), ali ne donosi objanjenje zato je to tako, kao to i uope njezina ralamba sastava i djelovanja Saveza komunista nije gotovo spomena vrijedna. Kad govori o istoj politici, nije dovoljno precizna, moda je ak jednostrana. Primjerice, citira optubu protiv Tumana iz 1981. godine, ali ne navodi ni slova o njegovoj obrani. Nepravedna je prema Stepincu kad pie da je osuen kao ratni zloinac, a ne smatra potrebnim dodati da je to bio jedan od mnogih slinih insceniranih procesa u komunistikom bloku protiv vrhovnika Katolike crkve kao to su bili Mindszenty u Maarskoj i Wyszyski u Poljskoj. Spominje uvarovu Bijelu knjigu protiv kritikih intelektualaca, ali ne navodi da je u njoj bilo mnogo vie srbijanskih nego hrvatskih imena, to je svjedoanstvo o veim (polu)slobodama u Beogradu, dok je u Zagrebu, nakon sloma Hrvatskoga proljea, vladala zloglasna hrvatska utnja. S druge strane posvetila je znatno veu pozornost slovenskom nezadovoljstvu. Pri opisu kosovskih nemira napominje da su ih podjarili agenti Envera Hoxhe, to bi se moglo shvatiti kao prepisivanje tvrdnji srpske propagande. Nastoji umanjiti uinke zloglasnoga Memoranduma SANU te kae da on nije sadravao konkretne planove o etnikom ienju i gotov program rata, no to nitko ne tvrdi, ali je on bio kapsula na eksplozivu srpskoga nacionalistikog ekspanzionizma, prema njegovoj kljunoj tvrdnji da su Srbi proli najgore od svih ostalih naroda u Jugoslaviji, temeljem ega je zapoeo srpski rat protiv susjednih naroda i republika. S time u vezi ne spominje noenje motiju cara Lazara po buduim granicama Velike Srbije. Udara po Miloeviu da je prvi mobilizirao mase te da je kosovski mit stavio u sredite srpske politike komunikacije, ali nedovoljno tumai posljedice svega toga za nesrbe u Jugoslaviji, ali i za same Srbe. Uoila je da su i nekad kritiki srpski intelektualci pristali uz Miloevia. Besmislica je njezina tvrdnja da su samo Slovenija te s malim gubitcima Hrvatska i Crna Gora nakon Drugoga svjetskoga rata sauvale svoje teritorije, dok je Srbija razbijena na tri drave (?), valjda zaboravljajui da je ta podjela bila povod Miloeviu da zapone prekrajanje najprije Srbije (O Srbijo u tri dela, ponovno e biti cela), s kasnijim krvavim pokuajima da to uini u cijeloj Jugoslaviji. Upravo je groteskna njezina tvrdnja da je Srbija izgubila svoja povijesna naselja u Hrvatskoj i svoj Jeruzalem, Kosovo. ista velikosrpska propaganda. Tzv. Krajina u nas nikad nije bila dio Srbije, a Kosovo je imalo veliku albansku veinu i onda kad ga je Srbija dobila kao plijen balkanskih ratova, koje danas neki utjecajni srbijanski povjesniari nazivaju svetima. Calic spominje uzaludne napore premijera Ante Markovia da ekonomski sanira zemlju unato pomoi iz inozemstva. Inflacija se popela na astronomsku visinu od 2700 posto. U isto vrijeme Miloevi je predlagao veinsko odluivanje graana bez utjecaja republika (pokrajine je ve bio ukinuo). Slovenski predsjednik Kuan i njegov hrvat-
ski kolega Tuman nudili su konfederaciju, to je Beograd odmah odbio. Muslimani i Makedonci vidjeli su rjeenje u asimetrinoj federaciji, no i to Beogradu nije bilo po volji. Calic pronalazi krivnju i u prijelazu na demokratskije odnose i u transformaciji sustava, koji su djelovali kao potpiriva etnizacije i dezintegracije. Vrlo zanimljiva tvrdnja, iz koje se moe proitati kako su demokracija i buenje nacionalne svijesti prouzrokovali propast Jugoslavije, koja se, dakle, mogla odrati samo pod pritiskom diktature, ali zato to nije zakljuila. Osim toga, Tita vie nije bilo i sovjetska opasnost nije postojala. Mnogo je stroa kad pie o hrvatskom pravom ili izmiljenom nacionalizmu. Vrlo malo pie o Hrvatskom proljeu i tragediji nakon njegova guenja u Karaorevu, ije posljedice Hrvati osjeaju do danas jer sinovi i unuci tadanjih Titovih egzekutora i danas djelomino vladaju u Hrvatskoj. Neshvatljiva je njezina tvrdnja da je hrvatska teroristika skupina Otpor (luburievci) imala svoje glasilo Novu Hrvatsku (London), koju su hrvatski verbalni ekstremisti napadali kao kompromisersku, ak projugoslavensku, no ona to, naravno, nije bila. Bolne su njezine nepravde spram Crkve u Hrvata kad pie da je za vrijeme NDH postojala nesveta alijansa izmeu Crkve, franjevaca i ustakoga reima; nita drukije nisu tvrdili komunisti i etnici. Pie da su franjevci u okolici Meugorja, njih 74, bili osueni na smrt; bilo je to posve drukije, naprosto su bez suda i pravde poubijani i spaljeni, o emu takoer postoje autentina svjedoanstva. Citira Tumanove grijehe spram idova, ali ne navodi njegove kasnije ispravke tih zabluda. Smeta joj Bleiburg, ali ne kae zato. Nije shvatila ni Tumanovu pomirbu, koja se nije odnosila na poziv emigrantima i gastarbajterima da se vrate u domovinu, nego na pomirenje ljevice i desnice u Hrvatskoj uoi srpske agresije. esto citirajui navodno umjerene srpske i hrvatske autore (prema paroli: Mir, mir, nitko nije kriv), nastoji izjednaiti krivnju za posljednji jugoslavenski rat, koji naziva nasljednim, to god to znailo. Ipak naziva srpsku agresiju pravim imenom i tvrdi kako Beogradu nije bilo stalo da sprijei secesiju (Srbija to nije mogla, to Calic ne eli prihvatiti), nego da okupi sve Srbe u jednoj dravi. Ustvruje da je JNA podupirala srpske ustanike i da su oni u Hrvatskoj otjerali oko pola milijuna Hrvata iz svoje Srpske Republike Krajine (SRK). Ta je brojka sigurno pretjerana. Ne shvaa ustavni poloaj Srba u naoj dravi, koji nikad nisu bili konstitutivna nacija unutar Socijalistike Republike Hrvatske. Navodi bijes i strah Srba spram hrvatskih simbola (grb, zastava), premda su bili u uporabi i za vrijeme komunizma, a to su ih ustae bili uzurpirali bila je samo izlika za tvrdnje o ugroenosti domicilnih Srba. Spominje plave kacige u SRK, ali ne navodi kako nisu obavile svoja tri najvanija zadatka: razoruati pobunjene Srbe, omoguiti povratak izbjeglica i otvoriti granice prema ostaloj Hrvatskoj. U intervjuu Frankfurter Allgemeine Zeitungu (15. 1. 2012) Calic ponovno tvrdi da su hrvatski simboli (zastava, grb) uznemirili domae Srbe, ali priznaje da su te bojazni bile difuzne te da je glavni motiv za njihov nasilni otpor protiv hrvatske drave bila elja da ostanu u Jugoslaviji pod jednim zajednikim krovom, to je bilo neovisno o traumatskim iskustvima iz Drugoga
37
Pov j e s n i c a
svjetskoga rata. Vidi se da moe shvatiti neke vane stvari, ali u svojoj knjizi toga se nije uvijek drala. Na strani je onih koji nisu htjeli priznati Hrvatsku na vrijeme, osuuje Genschera i bonnsku vladu. Postavlja nevjerojatno pitanje: zato su Hrvati i Slovenci imali pravo na samoodreenje, a Srbi u Hrvatskoj i Bosni te Albanci na Kosovu nisu? To je stvarno besmisleno jer samo kompletne nacije imaju to pravo, a ne nacionalne manjine. Ne moe se, kako ona ini, hrvatska Herceg-Bosna usporediti s Republikom Srpskom jer je hrvatska tvorevina odmah priznala suverenitet cijele Bosne i Hercegovine, a Banja Luka tek nakon Daytona, i to tek djelomino do danas. Uostalom, Dayton je ukinuo Herceg-Bosnu, a Srbima s njihovih oko 30 posto stanovnika u BiH dao 49 posto teritorija te nesretne zemlje. Sve reeno ne nalazimo u knjizi Marie-Janine Calic. Rat u ratu, kako je bio nazvan kratkotrajni oruani sukob Hrvata i Bonjaka u BiH, stvarno je naruio njihov i opehrvatski imid, ali Calic ne opisuje uzroke toga suvinog sukoba, naime elju Bonjaka da zauzmu onoliko prostora koliko su izgubili u ratu s bosanskohercegovakim Srbima. Izmeu njezinih podataka i neophodnih zakljuaka o ratu u BiH zjapi provalija nedoreenosti. Unitene su gotovo sve damije i dvije treine katolikih crkava na podruju na koje su doli Srbi, dok je broj poruenih pravoslavnih bogomolja i manastira bio znatno manji. To je trebala spomenuti. Po obiaju mnogih drugih tvrdi da je Srebrenica prvi pravno priznati genocid u Europi nakon 1945., no znatno vei je onaj hrvatski u Bleiburgu i na krinom putu. Tvrdi pri kraju da je Olujom protjerano od 150.000 do 200.000 Srba iz SRK, ali ne pada joj na pamet saznati da je taj bijeg bio uglavnom samoorganiziran, kako je dokumentirano dokazao Nikica Bari u svojoj sjajnoj knjizi Srpska pobuna u Hrvatskoj 19001995, naklada Golden MarketingTehnika knjiga, Zagreb, 2005.
to je ostalo od Jugoslavije u knjizi Marie-Janine Calic

Dok se u prijanjim poglavljima ove povijesne studije ipak nalo mnogo vie kritikih podataka i zakljuaka o Jugoslaviji i jugoslavenstvu nego to pristaje njezinoj glavnoj tezi da ta drava ipak nije morala propasti, u zakljunom poglavlju kao da eli izbrisati logiku uzroka i posljedica glede neuspjeha Jugoslavije kao ideje i zbilje. Poziva u pomo Radu Ivekovi, koja je Jugoslaviju oznaila otvorenom i tolerantnom zemljom jer je njoj osobno nacionalno opredjeljenje bilo posve strano. Ivekovika i njoj slini uvijek su bili manjinci u svakoj pojedinoj jugoslavenskoj naciji zasebno. U svojoj prevelikoj ljubavi spram Jugoslavije Calic tvrdi da je ideja jugoslavenstva bila povezana s prosvjetiteljstvom, napretkom, humanizmom, razumom i znanou, jezino-kulturnim zajednitvom Hrvata i Srba (a to je sa Slovencima?), da su time bile zahvaene ne samo elite nego i obini ljudi, a sve su to bile puke elje jugoslavenskih nacionalista bez dodira sa suprotnom zbiljom. Ipak priznaje da je junoslavensko ujedinjenje dolo prekasno, ali nije dovoljno izriita kad to nastoji objasniti. Nije opazila da je pokuaj kralja diktatora Aleksandra Karaor-
evia da dekretom skroji jugoslavensku naciju zadao posljednji udarac tzv. jugoslavenskom jedinstvu. Drugi pokuaj preko stvaranja uvarove jugoslavenske sinteze bio je posljednji krik jugoslavenstva pred start velikosrpskog ekspanzionizma. Edvard Kardelj i Vladimir Bakari prorokovali su, svaki na svoj nain, propast Jugoslavije. Prvi je rekao kako Jugoslavija ne e biti potrebna ako Europa postane socijalistika (ironijom povijesti postala je kapitalistika), a drugi je zapomagao da e Jugoslaviji doi kraj ako nestane naeg socijalistikog samoupravnog sustava (itaj komunizma). Calic pridaje veliku vanost jugokomunistikim industrijskim i uope privrednim uspjesima, to ipak izgleda pretjerano, ali je potpuno zatajila kad pie o nekakvom jugoslavenskom radikalnom humanizmu i patriotskim vrlinama, koji nisu postojali. Komunisti su u nas upropastili graanske vrline, a svoje nove i bolje nisu stvorili, to se vidi ak i u sadanjim negativnim posljedicama njihove vladavine. Jugokomunizam je bio mjeavina marksizma i lamperaja, Partija je poputanjima u sporednim stvarima korumpirala intelektualce i gospodarstvenike, pa i obine ljude, koji su se zadovoljavali poluslobodama. SKJ sastojao se od tankog sloja fanatika, golemog broja oportunista i dosta protivnika reima koje je Partija nagurala u svoje lanstvo da bi ih mogla kontrolirati. Titov reim nije trpio razmjenu vrijednosti s inozemstvom koje bi ga mogle ugroziti. Sve reeno Calic nije uoila. Ona radije ide u opisivanje mogunosti koje se nisu zbile kad pie kako na vlast ne bi doli ni faistiki ustae, a ni komunisti da Hitler nije napao Jugoslaviju, nego bi pobijedio seljaki pokret, pri emu ne kae hrvatski, kao najjai u zemlji, koji je imao simpatizere ak i u umadiji. Calic dri da je modernizacija drutva raspirivala nacionalizme, no ne uvia razlike u tome jer su Makedonci i Slovenci, pa donekle i Muslimani, mogli buno razvijati svoje nacionalne posebnosti, to je u najveoj mjeri bilo zabranjeno Hrvatima i sa stanovitim odstojanjem Srbima. udno je to nije uoila te tako jasne razlike. Nasuprot tomu vrlo je tono opazila mane jugoslavenske industrijalizacije dva desetljea prije propasti drave, jer je, kako naglaava, njezino gospodarstvo bilo slabo financirano, tehnoloki zaostalo i naveliko birokratizirano. Svaki pokuaj demokratiziranja jugoslavenskoga drutva, tako pie Calic, podupirao je dezintegraciju zemlje, ali ne objanjava zato, premda je to bilo oevidno, jer su komunisti rado gurali nacionalne probleme pod tepih, a o rjeavanju ostalih goruih pitanja imali teorijske kule u oblacima bez mogunosti praktinoga rjeavanja. Prema autorici, Jugoslavija je propala jer vladajui nisu prevladali goleme ekonomske razlike izmeu zapada i jugoistoka zemlje, potom je dola velika svjetska gospodarska kriza, na koju nisu nali odgovore, te je ieznuo konflikt izmeu istoka i zapada od kojega je Beograd profitirao. U svemu tome autorica ima pravo, ali nije navela najvei razlog za raspad Jugoslavije, naime taj da jugoslavenski komunisti nisu imali politikog dara da sve unutarnje razlike i suprotnosti u dravi i drutvu shvate kao neto normalno, da ih prihvate prema izreci jedinstvo u razlikama, namjesto tzv. bratstva i jedinstva, koje je bilo romantina izmiljotina bez uporita u zbilji. Jugoslavenski komunisti nisu imali odgovore na ve-
38
Pov j e s n i c a
likosrpski ekspanzionizam, koji Calic prilino nedovoljno opisuje kao da za nj trai neko razumijevanje. Takoer ne uvia veliki mamac s adresom Europske unije, u koju Slovenci i Hrvati nisu htjeli otputovati preko Beograda. Ona takoer nije opazila vrlo opasno srpsko rusofilstvo, koje je neko vrijeme potisnuo ak i Titov reim. Nije potpuno istinita njezina tvrdnja da je eskalacija postjugoslavenskih ratova bila prouzrokovana slomom institucija i gubitkom dravnog monopola u uporabi sile. Jugoslavija kao drava i nije mogla funkcionirati jer nije bila nacija. Njezini su se stupovi poeli ruiti nakon Titove smrti, prekinutoga kongresa SKJ, srbizacije JNA i nestanka suprotnosti izmeu Istoka i Zapada, ime je nesvrstanost postala suvina. Sve to njemaka povjesniarka nije dovoljno temeljito opisala i odgovarajue analizirala. Naalost, njezini krajnji zakljuci u povijesnoj studiji Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert, kako Jugoslavija ipak nije morala propasti, esto naveliko odudaraju od vrlo snane protivne dokumentacije i dosta tonih argumenata protiv te umjetne tvorevine kroz gotovo cijelu knjigu.
Odjek knjige Marie-Janine Calic u njemakim medijima

Posebno se otro s knjigom obraunao Lothar Hbelt u konzervativnom Frankfurter Allgemeine Zeitungu (3. 1. 2011). On je u njoj pronaao misaone suprotnosti, naivno prekrajanje povijesti i krive procjene. Zamjera joj pomanjkanje kritikog odnosa spram izvora kao i marksistikolenjinistiki argon. ak uoava da nije dovoljno ovladala njemakim jezikom, jer da joj nije materinski. Mislim da je ta kritika pretjerana. Suprotno miljenje zastupa Renate Wiggershaus u lijevoliberalnom Frankfurter Rundschau (20. 12. 2010), koja prihvaa tezu Marie-Janine Calic da Jugoslavija nije propala zbog meunacionalne mrnje, nego zbog njezina politikog instrumentaliziranja, te da je pretvaranje jugoslavenskog agrarnog drutva u industrijsko drutvo europski fenomen, pri emu kritiarka zaboravlja vanu stvar, naime da je Europi za taj prijelaz trebalo vie od jednog stoljea, a SFRJ samo dva desetljea, to nije ilo bez nasilja. Slino tvrdi analitiarka Doris Akrap u krajnje ljeviarskom Die Tageszeitungu (6. 1. 2010), koja se takoer slae s Marie-Janine Calic kako Jugoslavija nije propala zbog stoljetnih etnikih ve aktualnih socio-ekonomskih sukoba, to god to znailo. Najveu pohvalu knjizi Marie-Janine Calic napisala je Liljana Radoni s Bekog sveuilita (H/Soz/u/Kult, br. 3 /2011), ponavljajui vei dio njezinih jugobolnih teza, ali dodajui njima svoje jo vee zamjerke glede ocjene ustatva s jedne te etnitva s druge strane, ije zloine smatra blaima jer, za razliku od ustaa koji su san o velikoj Hrvatskoj etiri godine pretvorili u zloinaku zbilju, etnici to nisu inili u okviru dravnog terora, kao da rtvama jednih i drugih nije svejedno u ije su ime bili ubijani i proganjani. Iza te obrane etnitva kriju se papci srpske promidbe najnie razine. Ona povlauje tvrdnji Marie-Janine Calic kako seljaci u Jugoslaviji, za razliku od onih u Sovjetskom Savezu, nisu terorom bili stjerani u novu eru i kako su komunisti relativno libe-
ralno postupali s kritiarima svoga reima. Jedno i drugo opake su lai jer, primjerice, u SFRJ je bilo vie politikih zatvorenika po glavi stanovnika nego u SSSR-u. Komunisti su u Bosanskoj krajini ak silom oruja uguili seljaku pobunu protiv kolektivizacije, a u drugim dijelovima drave pritisak na seljake nije bio nita manje brutalan nego ruskih boljevika na tamonje hazjajine, odreda nazivane kulacima. Radonika hvali izbjegavanje Marie-Janine Calic da se u sluaju Jugoslavije stavi na stranu njezinih protivnika ili pristaa, to nije istina, kako dokazuju neki njezini kritiari. Tomu dodaje da je izbjegavala ontologizirajue hrvatstvo jer da su Hrvati sami sebe katkad oznaivali lokalnim imenima, Slavonac, Dalmatinac, Istranin, kao da je to iskljuivalo zajedniko hrvatsko ime, i kao da tih pojava nije bile i u drugih naroda, primjerice Slovenaca (Koruci, Kranjci, Primorci) i Srbijanaca (Vojvoani, umadinci) itd. Vie je nego oito da Radonika mnogo vie boluje od jugonostalgije nego njezina posestrima Calicka. Posebno otru kritiku stajalita Marie-Janine Calic (a time i Ljiljane Radoni) objavila je mnogo bolja poznavateljica naih i susjednih prilika s adresom u Njemakoj, Dunja Meli, u frankfurtskom asopisu Kommune, br. 4/2011. Meli odmah upozorava na fenomen da i 20 godina nakon raspada Jugoslavije ona i dalje postoji u glavama nekih kao slika iz fantazije. Poseban bonus uivaju one publikacije, pie Meli, koje njeguju taj fenomen, izazivajui dojam da su antinacionalistike, a u biti su itekako nacionalistike, jugonacionalistike. Postoji mit jugoslavenstva bez Jugoslavije. Marie-Janine Calic ne eli shvatiti da su razlike meu narodima u Jugoslaviji bile znatno vee nego njihovo zajednitvo, pri emu Meli citira njemakog povjesniara Holma Sundhausena i hrvatsku povjesniarku Mirjanu Gross, koji su stalno upozoravali na goleme gospodarske razlike izmeu Hrvatske i Srbije. Marksisti su, pie Meli, pokuali stvoriti zajednitvo borbom protiv siromatva, ali u tome nisu uspjeli, tako da su razlike u razvoju sjevernih i junih republika SFRJ bile sline onima izmeu eke i Jemena. Ona kritizira Marie-Janine Calic zbog posebno blagog odnosa spram srpske narodne skupine, a metoda kojom se tu sluila bilo je minimaliziranje kompromitirajuih dogaaja iz srpske povijesti. Ubojstvo Stjepana Radia i drugova u beogradskoj Skuptini 1928. Calic je pretvorila u nedogaaj. Ona isto tako postupa s umanjivanjem zloudnosti ovinistikih prijedloga u odnosu na nesrbe Ilije Garaanina i Vase ubrilovia. Kad pie o Kosovu, posebno istie tamonju sustavnu diskriminaciju Srba, izostavljajui mnogo veu srbijansku represiju prema Albancima. Calic je otila toliko daleko u zamagljivanju Miloevieve politike da neupuenima moe izgledati kao da je rat u razbucanoj Jugoslaviji izbio izmeu Slovenije i Hrvatske, to Meli dri dosad nedostignutim krivotvorenjem injenica. Calic je glede Kosova i Hrvatske, zakljuuje Meli, temeljito pobrkala uzroke i posljedice, zakljuujui kako injenice nemaju nikakvu ulogu u glavama onih koji jo misle da postoji Jugoslavija. udi se kako je jedna renomirana nakladnika kua mogla izdati knjigu u kojoj dva najvanija dogaaja u prolom desetljeu u Srbiji, skidanje Miloevia s vlasti i ubojstvo Zorana inia, nisu ispravno ili uope nisu opisana, a to je upravo sluaj s knjigom Marie-Janine Calic.
39
Pu tov n i c a
Leo Rafolt Ekonomijom pojmova uhvatiti pravo znaenje:
JAPAN KAO NESTABILNI OZNAITELJ

Prostori koji znae
U mnogim se esejima Edward Said zauzima za prebacivanje interesa s kronoloke ili temporalne perspektive u humanistikim i drutvenim znanostima na onu, po njemu mnogo svrsishodniju, nipoto apovijesnu, geografsko-prostornu perspektivu. Neki od tekstova o ideologiji prostornosti sakupljeni su u njegovoj knjizi Refleksije o egzilu iz 2000. Njegovo je tumaenje ideologije prostornosti, naravno, sasvim razumljivo iz perspektive postkolonijalnog teoretiara, zbog ega se time na ovom mjestu neu baviti. Meutim, mnogo je vanije istaknuti da prostori uistinu znae, zrae svojevrsnom energijom, sa svim svojim negativnim i pozitivnim aspektima, o kojima se govori u dnevnicima putovanja, donekle i u putopisima, osobnim zabiljekama ili portretima krajeva, etnografskim izvjeima iz dalekih zemalja. Putovati se, dapae, moe i zamiljajui, jer posve je legitimno pisati o drugim krajevima a ne kroiti u njih, oblikovati vlastite itinerare i predodbe o svemu to nas s tim krajevima povezuje ili razdvaja. Na takav su
Zen je uistinu nevjerojatno jednostavan sve dok ne pokuamo mudrovati ili se kolebati! (Alan Watts)
nain o Novom svijetu pisali i budui kolonizatori, jo prije nego to su ga i u geopolitikom smislu osvojili. Frano ale pretpostavio je da se u jednoj od Indija iz Negromantova prologa komediji Dundo Maroje Marina Dria nalazi predodba Dalekoga istoka, moda ak Kine i Japana, to je manje vjerojatno, jer su nazivi za te daleke zemlje u tadanjem geografskom rjeniku ve bili ustaljeni. No, to to je neko podruje geografski i kartografski fiksirano, kao osobita toka na karti, nipoto ne znai da je fiksirano u pamenju, sjeanju, intimnom etnografskom istraivanju. Ono ne polazi od krutih okvira, prostornih mjera, geopolitikih normi, konvencija, nego stvara vlastita znaenja i manipulira njihovim vikovima proizvoljno, djetinjasto svojeglavo, autokratski suvereno, ba kao marionetama u lutkar-
Pogled na jezero, Hram Saih, Kyoto (foto: Leo Rafolt)
40
P u tov n i c a
Proienje dimom, Asakusa, Tokio (foto: Leo Rafolt)
skoj predstavi. Takva su znaenja vlastita, ali ne u smislu svojatanja, nego ponajprije u smislu izviranja, jer proizvode snopove asocijacija i misli koje jedna drugu postupno ukidaju. To je zen, istie Alan Watts, vremenoprostor gdje jedna misao slijedi drugu, bez prekida. No, dopustite li tim mislima da se poveu u lanac, vezujete se. Prostori se oblikuju na razliite naine, putovanjem, zamiljanjem, sanjanjem, upoznavanjem drugih, drukijih ljudi. Moda najee fizikim prelaenjem granice izmeu poznatoga i nepoznatoga: tijelo prelazi granicu, tijelo putuje, mirie nove mirise, iskuava nove okuse, spava u novim prostorima, obitava. Budistiki sveenik i filozof Taisen Deshimaru napominje da su ljudi zapostavili prirodnu samoregulaciju tijela, svoju automatsku mudrost i podvrgnuli te regulacijske centre raznim vrstama nasilja koja naruavaju prirodni ritam. Zapravo ne bismo trebali neprestano razmiljati jer mozak nije jedina stvar koja misli. Tijelo posjeduje sposobnost pamenja prostora, ini mi se da sam to iskusio i na mnogim svojim putovanjima. Uvjeren sam da postoji nekoliko naina kako sebi ovjek moe predstavljati Japan, a svaki od tih naina, doista, ima svoje mjesto u nekom osobnom scenariju o toj zemlji, dokumentu koji ima posve osobno, vlastito, izvorno znaenje. I moja predodba Japana zasniva se na nekoliko paralelnih scenarija koje bih mogao osvijestiti, kako to prilii filologu, jedino pojmovno. Uistinu, razmiljajui o Japanu, bilo da boravim u toj, bartovski reeno, tvornici semioze, rasadniku znaenja, bilo da sam iz Japana izmjeten, daleko, ne mogu si pomoi a da ne razmiljam o tome kako napisati neto o Japanu. Meutim, ne monografiju, ne knjigu znanstvenog tipa, koja bi prirodno izranjala iz moje akademske biografije, primjerice iz interesa za japansku dramu i kazalite ili za japansku filozofiju tijela, ne dnevnik, ne putopis, iako su to anrovi koje sam oduvijek volio itati. Nezahvalno je, dodue, govoriti i o nekom osobnom poj-
movniku jer je i na taj nain raskrinkan djeli moje isto akademske biografije, neto to me uz Japan vezuje, ali me ne vezuje samo to i, nipoto, upravo to. Dva su oekivana, gotovo konvencionalna, nikako jedino mogua, uvoda u neku zamiljenu knjigu o toj zemlji, osobito ako dolaze iz filoloke perspektive: prvi kree od Rolanda Barthesa, drugi od Darka Suvina. Tu ponajprije mislim na Barthesovu knjigu eseja Carstvo znakova (1989) te na Suvinove tekstove japanoloke i teatroloke orijentacije objavljene u knjizi Predavanja o Japanu: eseji o nekim interkulturalnim poloajima (1996). Priznajem, naprotiv, fascinacija svime japanskim u meni je egzistirala puno prije susreta s Barthesovim semiotikim studijama ili pak sa suvinovskim zanimljivim teatrolokim galaksijama. Ona se kretala znaenjskim prostranstvima Kurosawinih filmova, simbolima ispunjenom zenbudistikom i intoistikom filozofijom, zagonetnom ikonografijom japanskog buda, svijeta borilakih vjetina. Postojalo je neto onkraj semioze bartovskog tipa to me privlailo Japanu i, posljedino, to je japansku kulturu privlailo meni. Svoju zbirku eseja o znaenjima u Japanu Barthes otvara sljedeim ulomkom: Tekst ne objanjava slike. Slike ne ilustriraju tekst: svaka slika bila je za mene polazite neke vrste vizualnog kolebanja analogna gubljenju smisla to ga Zen naziva Satori; tekst i slike, meusobno se isprepliui, ele osigurati kretanje, razmjenu ovih oznaitelja: tijela, lica, pisma, i u njima ele itati uzmicanje znakova. Gubljenje smisla o kojem progovara francuski filozof i koje namjerno stavlja u kurziv teko da bi se moglo povezati s filozofijom zena, barem ne na taj nain. Potpuna praznina, japanski mu, svojevrsno obeznaenje koje egzistira u svakom segmentu japanske kulture, mnogo vie govori o kolopletu (snopova) znaenja koje ta kultura generira, proizvodi, fiksira i raspruje nego o naoko diskriminatorHRVATSKA REVIJA 1/2013
41
P u tov n i c a
Srea, Hram Ninomiya, Kobe (foto: Leo Rafolt)
nom stajalitu o neuvenom sustavu simbola potpuno odvojenom od naeg. Za mene je pitanje drugosti Japana posve irelevantno, zbog ega i bartovske japanoloke analize danas, s odmakom, itam s odreenom dozom gorine, ak i nesimpatije. Svjestan sam da analize francuskog filozofa nipoto nisu stereotipizirajue i u ideolokom smislu monolitne, no ini mi se da polaze od pogrene premise: ako se drugost Japana uope moe (ili mora) konceptualizirati, onda to ne moe nikako biti na temelju drugosti jezika kao strukture, kao to je sugerirano u tekstovima Bez rijei te donekle u Tri pisma. Japanska se kultura temelji na semiotikom potencijalu znakovlja, odnosno pisma kao pokreta tijela (ili ruku) koje, onkraj binarizma i dekartovske logike, rukovodi um-tijela, ne-svijest i pod-svijest (kenzai ishigi, senzai ishigi). Logocentrizam zapadnjakog tipa dokida se u svim aspektima japanske svakodnevice, meu ostalim i u samom procesu imenovanja, denominacije. Primjerice, pojam osobnog imena u japanskom drutvu donedavno je bio posve arbitraran: osobno ime koje bi se dodjeljivalo prilikom roenja vrlo se esto u odrasloj dobi mijenjalo jer se smatralo da je ono ponajvie stvar osobnog izbora, nipoto nekog unaprijed odreenoga roditeljskog ili obiteljskog uzusa ili autoriteta; nadalje, izgovorna struktura imena u Japanu ne znai nita jer zapravo ne govori nita dok se ne fiksira pismom, znakovljem kanji, pri emu je izbor tono odreenog znakovlja od iznimne vanosti. Japanska se osobna imena piu starim znakovljem, naslijeenim iz kineskoga grafijskog sustava, koje se naziva kanji, dok se za strana imena u japanskom jeziku upotrebljava posebno prilagoeno pismo, katakana. Proces imenovanja, uvjeren sam, a priori je diskriminatoran proces jer pojednostavljuje, izostavlja, poopuje i stigmatizira. Uistinu, paradoksalnim mi se ini da Japan ne mogu pojmiti kao drugost, ne ulazei pritom u problematiku njegove naknadne, neizbjeive okcidentalizacije, bilo preko Kurosawinih filmova, Murakamijevih romana, manga-kulture ili harajuku-stilova, butoh-performansa ili taiko-bubnjara, da spomenem samo neke segmente japanske kulture koji su danas planetarno popularni. to vie itam o Japanu, ne nuno interpretacije/analize na tragu bartovske ili suvinovske strukturalistike ili marksistike hermeneutike, sve mi se vie ini da ga neprestano pokuavam reorijentalizirati. Svjestan sam da to katkad inim nasilno, bez prave
potrebe, no ne mogu se oteti dojmu da u si takvu tvornicu semioze lake objasniti ako se vratim na nultu toku. Na mnogobrojnim putovanjima po Japanu uvijek se vraam izvorima, netaknutim i malim budistikim i intoistikim svetitima, zabaenim ulicama velegrada Tokija-Yokohame, Kobea-Osake ili putovima hodoasnika (Kamakura, Yamagata, Tsuwano). Povratak tradiciji svojstven je, uostalom, i Japancima, a prodire u gotovo sve segmente ivota. Izvrstan je primjer za to popularnost tradicijskih pripovijesti o duhovima-demonima (obake). Putujete li u Japan u ljetno doba godine, posebice u srpnju, na televiziji, radiju, u kazalitima i javnim prostorima naii ete na sadraje nalik onima iz filmova strave. Tijekom srpnja, za vrijeme budistikih festivala (obon), japanska e svakodnevica biti proeta duhovima umrlih, ljudi i ivotinja, a katkad i neivih stvari, poput kiobrana. Ti se demoni najee nazivaju bakemono i japanska su varijanta kranskog rituala duhova, na primjer, u blagdanskom kontekstu Svih svetih. U kontekstu koji nalikuje konzumeristikom Halloween Day ipak se uvaju mnoge vrijednosti japanske tradicijske kulture, dodue, na taj nain, posredovane multimedijskim high-techom u full-HD rezoluciji. U Japanu sam boravio u mnogo navrata iz mnogo razloga, s drukijim motivacijama i posve disparatnim ambicijama. Poesto Japan posjeujem iz isto akademskih razloga, preteito predajui na sveuilitima u Tokiju, Osaki i Sapporu. Japanski obrazovni sustav vrlo je sloen, pri emu je u sustav visokog obrazovanja posvema prodrla amerika obrazovna moda. Akademska godina, donekle, slijedi kalendar prekooceanskih privatnih sveuilita, studentski se ivot odvija u okviru kampusa i sl. No, i u tako organiziranom sustavu esto sam nailazio na relikte (tradicijske) japanske svakodnevice koje sam, dakako, ugurao pod semantiku intimnog pojma reorijentalizacije. Na primjer, u dobrom mi je sjeanju ostalo jedno predavanje na Odsjeku za studije sukoba (Department for Conflict Studies) na Sveuilitu u Osaki, gdje sam predavao bos, u arapama, u predavaonici za plenarna i gostujua predavanja koja je ureena u tradicionalnom japanskom stilu, u skladu sa svim uzusima tatami-kulture. Interkulturalni ili transkulturalni assaying, da se posluim Suvinovim terminom, u tome je trenutku bio podcrtan nizom imbenika: etniki heterogenoj publici predstavljao sam knjievnu antropologiju u kontekstu humanistikih znanosti te sam se pritom
42
P u tov n i c a
nerijetko sluio primjerom drame Radovana Ivia Sunani grad, eksplicirajui veze izmeu n-dramaturgije i avangardnog transkulturalizma, a cijelo to vrijeme u publici je sjedila kolegica s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, trenutano stipendistica Odsjeka za socijalnu antropologiju Sveuilita u Oxfordu, koju otprije nisam poznavao i koja se u Japanu nala po zadatku, piui doktorat o japanskoj obiteljskoj svakodnevici. Slinih sam iskustava u Japanu imao napretek, primjerice u kolovozu 2012., kad sam u baru u tradicionalnoj tokijskoj etvrti Golden Gai, na proslavi doktorata prijatelja Nepalca, nakon niza godina opet sreo kolegicu (slavisticu) sa Sveuilita u Sofiji. ivot kao da se neprestano upisuje u ono to radim, u ono to prouavam, to me zanima i ime se bavim. Kako bih onda neto to se uvijek iznova ispostavlja kao blisko, poznato, prepoznato, uope i mogao percipirati kao drugost. I praksa i lektira pokazali su mi da je stvaranje alteriteta ili drugosti, u najveem broju sluajeva, rezultat ekonomije miljenja, simplifikacije koja ne podastire argumente. Iz toga bih razloga ovo misaono putovanje Japanom, paradoksalno, htio utemeljiti upravo na ekonomino-semantikoj moi pojmovlja. Jedan od boljih prikaza japanske kulture, drutva i svakodnevice, ini mi se, dolazi iz pera panjolskog techno-geeka Hctora Garcje. Njegova knjiga A Geek in Japan nosi vrlo zanimljiv podnaslov Discovering the Land of Manga, Anime, Zen, and the Tea Ceremony i upravo se svim tim aspektima japanske kulture bavi. Na osebujan nain, u formi blogera, Garca itatelju nastoji raskrinkati razloge japanske specifinosti, analizirajui pritom povijest i podrijetlo japanskoga naroda, tradicionalna umijea i umjetnosti, obiljeja mentaliteta i karaktera, narodnu simbologiju, radnu etiku i obiteljsku svakodnevicu i medijsku kulturu. U temeljima e japanskog mentaliteta, na primjer, Garca pronai sloenu diskrepanciju izmeu istinskih elja i iskrenog miljenja pojedinaca, koji se zasnivaju na osobnom iskustvu, intimi, apatiji ili emocijama (honne) i, s druge strane, socijalnih imperativa koje pojedincu namee drutvo, kao izvorite zajednitva i zajednikog dobra i kao transcendentna norma i vrijednost koju nitko ne dovodi u pitanje (tatemae). Oblicima takve socijalne obligativnosti proeta je japanska svakodnevica, a panjolski autor daje i dva odlina primjera: Pretpostavimo da smo pozvani na aj kod japanskog domaina, pribliava se vrijeme veere i domain nas upita: elite li ostati na veeri? To je tatemae, neto to netko mora uiniti kao socijalnu obvezu. Pristojan odgovor glasio bi nekako poput ovog: Hvala vam, nisam gladan. [] Zamislite da elite kupiti kartu za neto, no nema vie slobodnih mjesta. Prodava karata nee vam dati izravan odgovor poput ovog: Nema vie karata. Umjesto toga, ostavit e vas da ekate, pretvarati se da trai neto na raunalu i poet e raditi grimase, govorei chotto [] Mogao bi se i savjetovati sa efom. Naposljetku, kad se ve osjeate kao da
Ceremonija djevojica, Svetite Shimogamo, Kyoto (foto: Leo Rafolt)
ste u potpunosti potratili svoje vrijeme ekajui, rei e neto poput: Pronai mjesto je teko, chotto To je tatemae u svojoj punini. Primjeri takve komunikacijske redundancije u Japanu su uistinu mnogobrojni. Film Izgubljeno u prijevodu redateljice Sofije Copolle temelji se na spomenutom konceptu bezlinosti i indirektnosti. Naime, ljubavna veza dvoje amerikih protagonista u Tokiju, koja bi se mogla odigrati prema holivudskim uzusima, naprotiv, u potpunosti se stapa s kontekstom, postaje suspregnuta. Jedini kontakt izmeu ostarjelog amerikog glumca koji dobiva pristojnu koliinu novca da glumi u reklami za japanski viski i mlade djevojke, koja se dosauje u tokijskom hotelu kao pratnja amerikom rokeru, naime, dogaa se u hotelskoj sobi, u krevetu, kada joj on rukom dotakne noni prst. Neizravnost i beskontaktnost, tipini za japansku kulturu, tako se oprimjeruju na najbolji mogui nain. Takvi oblici socijalnih konvencija duboko su ukorijenjeni u mentalitetu japanskog ovjeka i esto se u japanolokoj literaturi ekspliciraju preko pojmova, simbola, koji tu kulturu konstituiraju. Uhvatiti se u kotac s tim pojmovima vrlo je teko i to mi i nije namjera. Meutim, takvim oblikom semantike ekonomizacije prisjetit u se onog to je u japanskoj kulturi, barem za mene, vrijedno reorijentalizirati.
Put kao know-how japanske kulture

Jedan je od temeljnih pojmova japanske kulture zasigurno pojam puta (d ili michi), a njegovu bih tumaenju pristupio s jednog ponovno vrlo intimnog stajalita. Naime, 2007. prvi sam put proitao knjigu Kenjira Yoshigasakija Unutarnje putovanje stranca, u kojoj se na zanimljiv nain interpretiraju zablude ili, blae reeno, nezgrapnosti zapadnjakog tumaenja percepcije, i to na primjeru borilakog umijea (bud). Na temelju dugogodinjeg iskustva u borilakim vjetinama znao sam da sa zapadnom filozofijom tijela valja baratati vrlo oprezno, jer je nedostatna i iskljuiva, dualistika, zanemaruje um-tijela i percepciju
43
P u tov n i c a
nja ega kao temeljne, distinktivne odlike ljudskosti. Takva posljedino antihumanistika ideja lei u sri zen-filozofije, barem kako ju Zapadu predstavlja D. T. Suzuki: Kao i u engleskom jeziku, japanska rije michi (koja se moe izgovarati kao d), u znaenju staze ili puta, nerijetko se upotrebljava kao metafora ivotnog putovanja. ovjek koji ivi nemoralan ivot nazvat e se fudtoku ili onaj koji nije na putu vrline. Michi takoer oznaava duhovnu vrijednost neke vjetine. Kad (napisano znakovima za cvijee i put) je umijee oblikovanja cvijea; kend je umijee borbe sabljom; shint je pak put bogova, tradicionalna japanska religija. O sloenosti umjetnosti njegovanja puta, u smislu kako sam ga maloprije definirao, govori i injenica da taj pojam egzistira na granici izmeu svijeta materijalno-praktinog i duhovnog. Naime, upravo su forme (kata) konkretnomaterijalni know-how na temelju kojih se ui tehnika i vjetina (waza). Japanci ne vole ni krenuti na put prije nego to svladaju sloeni sustav unaprijed zadanih rituala, koji ih obvezuje te koji oblikuje ponaanje gotovo svakog pojedinca. Primjera takve dosljednosti uistinu je pregrt: od ritualne izmjene posjetnica prije poslovnog sastanka, stalnih naklona u svakodnevnom ivotu, strogo zadanog rituala prije poetka sumo borbe, sve do strogo normiranoga meusobnog toenja pia u restoranima (u Japanu se, naime, vjeruje da je nepristojno sam sebe posluivati). Jedan se od najstroe normiranih i, u smislu njegove protenosti i utjecaja, najdalekosenijih kulturnih kodova japanskog drutva vrlo esto spominje u strunoj literaturi, bilo filozofske i antropoloke, ekonomske ili pak povijesne i politoloke provenijencije. Rije je o pojmu bushid, koji primarno oznaava put ratnika, samuraja (bushi), iako u prenesenom znaenju esto simbolizira neupitnu lojalnost i uslunost. Etike vrijednosti puta ratnitva, meutim, nisu izumrle s feudalnim Japanom, nego se danas odnose na bilo koji oblik neprijeporne i besprigovorne privrenosti stvarnom i simbolikom autoritetu, najee u poslovnom ivotu. Japanski filozof i diplomatski asnik Inazo Nitobe jo je 1899. godine zakljuio da je bushid japanski odgovor kranstvu, kao izvorite svih moralnih i opekulturnih vrijednosti japanskog naroda. S primjerima takve neupitne (katkad i posve nekritike) lojalnosti u suvremenom sam se Japanu susretao nebrojeno mnogo puta. Uenici su vjerni svojim uiteljima, a radnici svojim efovima itd. esto mi se inilo da je takva podlonost autoritetima optereujua i neiskrena, u nekom smislu kontraproduktivna. Na gostujuim predavanjima, primjerice, rijetko sam se kad susretao s polemikokritiki intoniranim pitanjima, iako su mi neke teze katkad bile i prenategnute. Autoritet gost-predavaa izgleda da je bio i ostao neupitan. Dodue, poslije sam shvatio da je takvo ponaanje kolega i studenata povezano s jo jednom
Ulazak sumoka, Ryokugikan, Tokio (foto: Leo Rafolt)
onog sredita koje se u japanskoj kulturi iznimno cijeni hara. tovie, knjiga koju sam maloas spomenuo upuuje na jo jednu razliku izmeu zapadnjakog i istonjakog miljenja, pa onda i japanskog. Za istonu filozofiju tipino je kruno, radijalno miljenje, koje nije apriorno i kojim se do rjeenja problema ne nastoji doi najkraim putem. Sam put (d) na taj je nain vaniji od cilja i, u konanici, mogueg no nikako konanog rjeenja. Takav, izvorno zen-intonirani nain miljenja, na simboliki se nain ponajee prispodobljuje jednim od najpoznatijih japanskih umijea puta, putom strijele (kyud), koji je toliko blizak izvornoj filozofiji zena. O tome u nekoliko navrata pie i japanski filozof Daisetz Teitaro Suzuki, istiui ljepotu apsurda krunosti u uenju: Na glazbenim ljestvicama ovjek moe krenuti od najnieg tona i postepeno se dizati do najvieg. Kad se dostigne najvii ton, ovjek uvia da se on nalazi odmah pokraj onog najnieg. Na slian nain, kada se postigne najvii stupanj u prouavanju budistikog uenja, ovjek se pretvara u vrstu glupana koji ne zna nita o Budhi, nita o njegovu uenju i lien je cjelokupnog znanja ili tekovina uenja. Neznanje i tetni utjecaji koji karakteriziraju prvi stupanj stapaju se u Nepokretnu prazninu posljednjeg stupnja budistikog uenja: intelektualni prorauni gube se iz vida i prevladava stanje bez-um-nosti (mushin) ili bes-mislenosti (munen). Postoji niz umijea u tradicionalnoj japanskoj kulturi koja oprimjeruju taj nain poimanja puta koji je uvijek radijalan, kruan. Spomenuti japanski filozof na drugom pak mjestu, na slian nain, usporeuje ajnu ceremoniju (chad), kaligrafiju (shod) i vjetinu rukovanja sabljom (iaid), istiui pritom korespondentnost njihove unutranje filozofinosti, koja eliminira mogunost postoja-
44
P u tov n i c a
preutnom normom gosta se gotovo nikad ne smije dovesti u neugodnu situaciju, kako se ne bi osramotio, izgubio lice (menboku) pred drugima. D je od Japanaca uinio marljive i sistemu vjerne strojeve koji tee jedino savrenstvu. O tome svjedoi i japanska uzreica da je cilj svakog vladara u narodu uveati kami, razinu opeg ili vrhunaravnog dobra, boanstvenosti, na dobrobit svih. Jednim se od najveih kritiara takvoga grupnog mentaliteta, antropoloki oblikovanog u formi nasljedovanja puta, danas smatra japanski nobelovac Kenzabur e, koji Japance nerijetko naziva nemisleim mravima, o emu svjedoi i njihov sustav obrazovanja utemeljen na nekritikom, nekreativnom ponavljanju: Ako komad papira kae da A mora biti uinjeno prema proceduri B, Japanci e uvijek upotrijebiti takvu B proceduru, a da nikada nee pomisliti na mogunost postojanja boljeg puta. Ako im se pak objasni da bi C procedura mogla biti bolja od B, sumnjiavo e vas pogledati, kao da neto nasluuju, no nakon toga e nastaviti raditi prema metodi B. U poslovnom svijetu mogli bi skoiti na C proceduru, ali bi pritom izmijenili svu papirologiju i napravili temeljitu studiju promjene koja bi mogla trajati nekoliko mjeseci, pa ak i godina. Slijeenje puta, u nekom univerzalnom smislu, ini mi se, valjalo bi ipak promatrati u pozitivnom svjetlu. Takvih je primjera uistinu mnogo, da spomenem samo krajnje raznovrstan svijet tradicionalnih i modernih japanskih borilakih vjetina. Marljivo uenje i vjebanje neke ritualizirane forme ponaanja u japanskoj se kulturi naziva gud. Vrijednost se takvog ponaanja, tovie, ogleda u injenici
da se sredite pozornosti prebacuje na sam in pokuavanja, truda, marljive, ambiciozne ljudske naravi, pri emu konani ishod gotovo da i nije vaan. Ili, iskazano rjenikom zen-filozofije: duhovnost se nalazi na putu, a ne u njegovoj konanici. Negdje na putu izmeu prostorija hrvatskog veleposlanstva u Tokiju i jednog europskog restorana smjetenog u blizini carske palae, 20. listopada 2009., sad ve bivi hrvatski veleposlanik u Japanu i izvrstan poznavatelj te zemlje, Drago tambuk, poklonio mi je englesko izdanje jedne intrigantne, netom objavljene knjige. S prijevodom (vieznanog) naslova valjalo bi se jednom uhvatiti u kotac, no za ovu prigodu prevodim ga kao Bud putovi ratnitva Japana. U jednom od uvodnih tekstova Kanno Kakumyo, profesor na Sveuilitu u Tokiju, daje krai prikaz razvoja pojma bushid u japanskoj kulturi, da bi ga naposljetku definirao kao niz naputaka za ivot u mirnodopskom razdoblju. U tom smislu, taj pojam valja definirati kao etiku normu, princip samorazvoja koji ukljuuje, paralelno, kultiviranje duha i tijela te, s druge strane, nain obrazovanja nalik europskim humanistikim studijima 15. stoljea. Od idealnoga feudalnog ratnika oekivalo se da se usavrava istodobno u ratnikom umijeu i u cijelom nizu umjetnosti, o emu svjedoi pojam koji je postao i sinegdoha kultiviranog ratnitva bunburyd, knjievno i ratniko umijee su jedno. Semantiku puta u japanskom jeziku zato ne treba shvaati olako, jer je on zasigurno neto vie od prevladavanja fizikalne prostornosti, stvarne ili imaginarne distance, a inkorporiran je duboko, u gotovo sve segmente svakodnevice tog naroda, bilo kao oblik (samo)razvoja (shugyoho, kaihatsuho) ili kao neka vrsta osobnog putovanja-hodoasnitva.
Ulaz u Ryokan, Nara (foto: Leo Rafolt)
45
P u tov n i c a
Harmonija i savrenstvo
Harmonija (wa) je jo jedan pojam koji proizlazi iz moje vlastite ekonomije miljenja o Japanu, premda, istodobno, u svakodnevici te zemlje ima presudnu ulogu. Kao narod poljoprivrednika, seljaka, Japanci su morali nauiti iskoritavati sve raspoloive resurse na vrlo ogranienom prostoru, odnosno, podreivati osobne i obiteljske interese interesima, skladu zajednice. Harmonino pristupanje ureenju prostora, odijevanju, urbanizmu i arhitekturi, svim kulturnim ritualima i umjetnostima, sve su to odlike koje proizlaze iz ideala skladnosti, toliko tipinog za Japan. Ideal harmonije omoguuje besprijekorno funkcioniranje japanskog drutva, jer osigurava slobodan protok ivotne energije (ki), tonije stalno utimavanje pojedinca i zajednice s njima transcendirajuim zakonima, prirodnim ili tradicijskim. Pojam ki energije u japanskom se jeziku upotrebljava na posve drukiji nain nego, primjerice, u kineskom, odakle zapravo i dolazi. U Japanu se pod tim pojmom ponajvie razumijeva oblik usklaenosti s prirodom, ravnotea koja pojedinca sjedinjuje sa svemirom, dok se kineska kultura njime koristi ponajprije u medicinsko-terapeutske svrhe. Tako e, na primjer, Japanci za ovjeka koji je lud rei kichigai, a za zdravlje genki, koristei se pritom istim simbolom (kanji). Ki u japanskoj kulturi, naime, nadilazi dihotomiju i binarizam tjelesnog i racionalnog, materijalnog i duhovnog, jer je postao sastavni dio svakodnevice, kao mehanizam sjedinjenja tijela (tai) i uma (shin) ili duha (sei), odnosno prirodna instanca koja harmonizira pojedinca i okolinu. Takav tip harmoninosti, iz europske perspektive, moe se initi pomalo izmjetenim, ak i utopijskim, kao to na jednom mjestu zamjeuje Darko Suvin, komentirajui prije spomenutu Barthesovu knjigu: to impliciraju Barthesove opreke Istoka i Zapada ili Japana i Europe? Prvenstveno dvije stvari. Prvo, da je on, usprkos potrazi za sustavom, jo uvijek [] pod strahovitim utjecajem prostorne dislokacije: u smislu tjelesnog osjeanja smetnje zbog vremenske razlike [jet lag], neitljivost pisma i ponaanja, drukija procjena roda i dobi uistinu, za Europljanina, Japan je na pola puta do Mjeseca. Meutim, harmonija ovdje uva poredak tako da eliminira svaki oblik diskriminatornog ili samopromidbenog miljenja. Ona slui poretku kao neki tip uniformirajueg mehanizma, na koji ba svi pristaju i koji, zapravo, svima i odgovara. Japansko se drutvo esto definira kao uniformno ili pak monolitno, univerzalizirajue u svojoj sklonosti prema dokidanju razlika. Tenja za harmonizacijom u japanskom je drutvo toliko snana da proima sve, od kulture i umjetnosti, visokog biznisa i politike, trgovine, sve do meuljudskih odnosa. U jednom od Flemingovih romana o britanskom tajnom agentu Jamesu Bondu gospodin Blofeld odjednom priupita tajnog agenta: Jeste li ikad uli japanski izraz kiri sute gomen?, na to mu Bond
odgovara: Blofeldu, potedi me Lafcadija Hearna!, implicirajui time na figuru jednog od najpoznatijih prevoditelja vrijednosti japanske kulture na zapadu. Inae, japanski izraz na koji Blofeld referira doslovno znai posjei i otii, i potjee iz feudalnog Japana, no danas se u prenesenom znaenju upotrebljava kao forma unaprijedne isprike radi budue harmonizacije odnosa. ini mi se, tovie, da bi harmoninost japanske kulture valjalo tumaiti i u jo jednom kljuu, tonije iz perspektive minimalistikog svjetonazora koji je u Japanu jo uvijek prisutan, iako je rije o zemlji s kojom je preporuljivo biti poslovni partner, drutvu koje je tehnoloki najrazvijenije u svijetu, kulturi koja je jedna od najbogatijih i najstarijih i sl. Minimalizam japanskog tipa mogao bi se obgrliti frazom o zemlji mjere i minimalnih kontakata. U literaturi se poesto nailazi na nekoliko moguih objanjenja takvog svjetonazora, meu kojima dominira ono o sveprisutnom otonom mentalitetu. Danas se takvoj inzularnoj perspektivi moe pristupiti na barem tri naina, pri emu izoliranost otonog tipa moe biti izniman hendikep Japana (prookcidentalni pristup), zatim njegova prednost (antiokcidentalni pristup), naposljetku i svojevrstan znaenjski viak (nemogunost komunikacije s tim neshvatljivim Drugim). Ruenje harmonijskog ureenja japanskog drutva i kulture, u smislu prigrljivanja svega zapadnjakoga, najee amerikog, u suvremenom je Japanu naoigled prisutno. Radikalni primjeri okcidentalizacije tog tipa pokreti su koji nastoje dokinuti toboe kompliciran sustav japanskog (tro)pisma i zamijeniti ga, toboe univerzalnijim, latininim (romaji) sustavom. O znaenjskim vikovima s kojima se susreemo u svojevrsnom brainstorming opisivanju japanske kulture svjedoe i sljedei primjeri, koji mnogo vie govore o europskoj taksonomijsko-sistematizacijskoj svijesti negoli o (moebitnoj) japanskoj drugosti. Japanski jezik tumai se najee kao sloen i kompliciran sustav znakova, nasuprot jednostavnosti, na primjer, latininog pisma. Meutim, japanski jezik je u svojoj govornoj strukturi relativno jednostavan, a tekoe u baratanju japanskim pismnima proizlaze iz ostataka kineskog ideografskog pisma (kanji) u japanskom grafijskom sustavu. Nadalje, japanski nain prehrane najee se poistovjeuje iskljuivo s jednim parom levistrosovske opreke izmeu sirovog i kuhanog, pri emu se zanemaruje injenica da je to samo jedan aspekt prebogate japanske kulinarske kulture. Kurosawa je, primjerice, danas postao pars pro toto japanske kinematografije, iako on nije ni tipian predstavnik klasinog filma te zemlje, a teme je, uglavnom, crpio iz Shakespeareovih drama. Vidljivo je, stoga, da ekonomija miljenja djeluje prije svega kao otegotna okolnost u pristupanju harmoninosti i sloenosti Japana. Pokuao bih zato i problemu (opravdanosti) harmonije (wabi) u japanskoj kulturi pristupiti preko jednog pojma koji je tomu inherentnom skladu itekako srodan, tovie i podupire ga: rije je o pojmu iki, koji se najee prevodi kao mjera, so-
46
P u tov n i c a
Detalj s ulice, Tokio (foto: Leo Rafolt)
fisticiranost i jednostavnost, za razliku od dijametralno suprotnih pojmova yabo ili busui. Japanski teoretiar Kuki Shuzo taj je fenomen jo 1930. definirao kao estetski ideal japanskog ovjeka, oblikovan u razdoblju Tokugawa. O snazi toga stilistikog ideala harmonije ili apsolutne jednostavnosti govori i injenica da je pojam u stranim jezicima poeo pogreno oznaavati sve japansko. Govorei u kategorijama europske estetike, primjerice, koncept iki mogao bi se usporediti s klasinim stilom, koji stoji nasuprot zakukuljenom, kompliciranom, katkad i vrlo kiastom maniristikom stilu. Postoji, dapae, i jedna mnogo izvornija definicija japanske tenje za jednostavnou ili harmonijom tog tipa. Pojmom wabi-sabi u toj se kulturi oznaava sloen estetski utemeljen svjetonazor koji prihvaa nesavrenost i nezaokruenost ljepote. Podrijetlo je takve estetske norme u budistikom vjerovanju da je egzistencija, sama po sebi, parcijalna, a bitno ju odreuju tri obiljeja: nestalnost, patnja i praznina. Primjeri takvog poimanja stila u Japanu su sveprisutni, od nesimetrine jednostavnosti ikebane, koja je, zapravo, puno harmoninija od simetrine harmonije, preko zen-vrtova, koji su decentrirani, izmjeteni, jednostavni u svojoj predanosti nepravilnim oblicima (ba kao urbanistike strukture velegradova), ajne ceremonije, koja trai nesavreno posue, potom atonalne honkyoku shakuhachi glazbe zen-redovnika i sl. Jedan je od ponajboljih in situ primjera takve vrste harmonijske nesavrenosti, izgleda, japanski urbanistiki sustav i, posljedino, algoritam adresiranja u velikim urbanim jezgrama. Doista, pronai bilo koji oblik sistematinosti u nainu na koji su rasporeene kune adrese u japanskim gradovima, posebice Tokiju, nemogua je misija, ekvivalentna borhesovsko-fukoovskom pokuaju usustavljivanja ili hijerarhizacije kineske enciklopedije ivotinja. No, u japanskim gradovima, ak i onim najveim, vlada izniman sklad oblika i sadraja, harmonija koja poiva upravo na ideji nedovrenosti, kontinuirane tenje, podsjetimo se puta. Jedan od naina na koji Japanci nastoje postii harmoniju u meuljudskim odnosima sastoji se u ostavljanju vlastitog ega postrani. Takav oblik skro-
mnosti, poniznosti, najee se naziva kenjo ili kenson, a podrazumijeva i koji god oblik namjerne derogacije vlastitih sposobnosti i vrlina, u bilo kojoj sferi ivota. Najmanje je najvee, jezgrovito je univerzalno, kratkoa se presijava u opirnosti ini se da su premise azijskog naina miljenja uope. Ima li u tako strogo postavljenom sustavu vrijednosti i pravila onda uope mjesta za intimnost, za osjeaje? O osjeajima se u Japanu u to sam se nebrojeno puta uvjerio nikad ne govori.
O ekonomiji pojmovlja
Prije nekoliko tjedana jedan me dobar prijatelj, koji ve niz godina ivi i radi kao romanopisac, dramatiar i slobodni redatelj u francuskoj prijestolnici, inae po majinoj strani Japanac a po oevoj hrvatskoga podrijetla, zamolio da mu poaljem nekoliko svojih japanskih fotografija, kako bi ih uvrstio u izlobu u jednom ad hoc umjetnikom prostoru u parikoj etvrti Pigalle. Nije mi bilo toliko teko ni mukotrpno izabrati fotografije, kao ni staviti neki naslov koji bi ih semantiki obgrljivao. Naslov toga japanskog ciklusa trebao je biti Yves, no prijatelj me nije posluao te je fotografije okupio pod nekim drugim naslovom, koji im moda i bolje pristaje. Dodue, prijatelj-u-ulozi-izbornika nije znao da je za mene taj naslov, koji se, nipoto sluajno, podudarao s njegovim imenom, bio viestruko simbolian, a rekao bih i simptomatian za moj odnos s Japanom. Podrazumijevao je neki oblik izmjetenosti, meu-poloaj ili pak in-between-identity, izmeu kulture kojoj teimo, kojoj se divimo, ije postavke nekim vlastitim postupcima elimo nasljedovati, s jedne strane, i kulture kojoj pripadamo, konteksta u kojem se raamo, s druge. Za njega su te fotografije valjda bile samo fotografije Japana, za mene, naprotiv, o tome sam mu nekoliko puta pisao, moje vlastito vienje mojega vlastitog odnosa prema Japanu. U jednoj od mnogobrojnih knjiga japanoloke tematike Vladimir Devid prepriava zgodu kojoj je, ako se ne varam, prisustvovao, a koja na zanimljiv nain pokazuje koliko se hermeHRVATSKA REVIJA 1/2013
47
P u tov n i c a
Yoshinao Nanbu, Budka u meditaciji, Hram Sannomiya, Kobe (foto: Leo Rafolt)
klone kao u Americi u pravni sustav. Japanci e stoga esto pronalaziti zaobilazne putove da bi iskazali zahvalnost, divljenje, lojalnost, a izbjegli izravan emocionalni utjecaj ili jasno pokazivanje osjeaja; ak i u ekstremnim kontekstima, u tome e, zanimljivo, uspijevati. Dobar je primjer za to potresna monografija koju sam u rujnu 2012. kupio u Hiroimi, u memorijalnom muzeju posveenom rtvama atomske bombe. Rije je o knjizi koja okuplja crtee i jezgrovite komentare hibakusha, to je zajedniki naziv za ljude koji su preivjeli atomsku katastrofu i njezine posljedice. Ispod jednoga crno-bijelog crtea naslovljenoga Njihovo vrijeme smrti je blizu, koji prikazuje polugolu majku s polugolim djetetom u krilu, mrtvim, i starijim djetetom naslonjenim na njezina bedra, stoji sljedei tekst: Nisam mogao uiniti nita za ovu doslovno golu obitelj, kojoj je koa otpadala. Dojene je bilo ve mrtvo, a i dijete i majka su bili blizu smrti. Kako li su dospjeli tako daleko u tim tijelima? Nisam mogao ostati tu. Dok sam odlazio, iza mene, kao biem su me oinuli umirui urlici majke. Negdje u blizini naiao sam na slamnatu prostirku i pomislio kako bi trebalo zatititi ta tijela od izravne suneve svjetlosti. Osjetio sam da majine velike oi bulje u nebo i prodiru u dubine mojega srca. Jesam li mogao togod uiniti, osim pokriti ih slamnatom prostirkom? Bez rijei, sklopio sam ruke i napustio mjesto. Tekst je, oito, napisao netko trei, promatra, takoer hibakusha, opisujui taj stravini prizor vjerodostojnou i preciznou ratnog fotografa. Kad sam prvi put proitao taj tekst, a isto mi se dogodilo prilikom itanja svih ostalih vizualno-narativnih svjedoanstava u monografiji, nisam se nikako mogao oteti dojmu da je opis previe bezlian, neangairan, ak i pomalo bezosjeajan. No u tumaenju crtea nisam mogao primijeniti tezu koja bi inae bila lako primjenjiva da je rije o ratnoj fotografiji da je prostorna distanca pretvorena u svojevrsnu etiku distancu, optimalnu projekciju uasa koji se dogaa daleko od nas i u kojem mi nipoto ne sudjelujemo. Ili, rijeima Susan Sontag, ratna fotografija strave, ljudskog stradanja i krvoprolia moe biti umjetniki artefakt jer govori o neemu to se u perspektivi fotografa ili potencijalne publike osuuje. Samilost je nestabilan osjeaj, uvjerava nas Sontag, treba ga prevesti u djelovanje, da ne izblijedi i ne nestane, da se ne pretvori u ravnodunost. Stranci su esto uvjereni da je emocionalni hendikep u obiteljskim, drutvenim, socijalnim, ljubavnim i inim odnosima, mogue, uvjetovan osobitim odnosom Japanaca prema smrti. U tom se sluaju u argumentaciju uvodi i posve fluidan i znaenjski nejasan i nestabilan pojam samoubojstva (seppuku). Meutim, nesporazumi u vezi s tim pojmom proizlaze barem iz dviju injenica: prvo, praksa u feudalnom Japanu uope ne biljei toliki broj ritualnih samoubojstava kako se to izvan Japana predstavlja; dru-
neutiki kodovi Japana i Europe doista razlikuju. Devid je prisustvovao razgovoru izmeu zaposlenice i poslodavca, u kojem mu ona objanjava da joj je potreban slobodan dan radi pogreba, odnosno zbog nedavne smrti oca. No, objanjava mu to na, iz europske perspektive, vrlo udan nain, gotovo kominim hihotanjem i veoma jezgrovito. Razlog za takav oblik komunikacije valja traiti u etikom kodu ugraenom duboko unutar japanskog ovjeka, prema kojem se sugovorniku ni u kom sluaju ne smije prenijeti negativna emocija, odnosno dovesti ga u bilo koji oblik neugode. Nejapanski promatra tog dogaaja neizbjeivo se nalazi u in-between poziciji, vjerojatno jer pokuava tumaiti beskrajno udne okolnosti na temelju etikih, kulturnih ili drutvenih kodova koji su njemu inherentni, koji su obiljeje njegova vlastitoga kulturnog i civilizacijskog miljea: semantika se njegova poimanja osjeaja pritom sasvim sigurno ne poklapa sa semantikom koju tom pojmu pridaje japanska zaposlenica, ba kao to se i moje i Yvesovo znaenje ili poimanje naslova ciklusa japanskih fotografija Yves nije nikako moglo poklopiti. Na primjere takvih semantikih diskrepancija stranac e u Japanu nailaziti esto, no na ovom u se mjestu usredotoiti tek na jedan snop pojmovlja koji je za Europljane neshvatljiv, a tie se japanskog iskazivanja emocija (j). U svakodnevnoj praktinoj etici te zemlje postoji snana no esto prikrivena napetost izmeu osobnog interesa i intimnih osjeaja (ninj) s jedne i sistemske dunosti (giri) s druge strane. Koncept giri potjee iz feudalnog Japana, kad su samuraji takav oblik dunosti iskazivali prema feudalnom vazalu koji se skrbi o njihovim obiteljima, odnosno o cjelokupnoj zajednici. U tradicionalnom Japanu sistemska dunost tog tipa poesto je diktirala izbor partnera, kao, uostalom, i u europskoj feudalnoj povijesti, no danas bi se mogla tumaiti, donekle, i u komercijalistiko-kapitalistikom kljuu, primjerice u obvezi davanja poklona za odreene usluge, pravilno postupanje i ispunjavanje obveza. U Japanu je koliina poklanjanja zapanjujua. Prema jednom istraivanju, ista se koliina novca u Japanu troi na po-
48
P u tov n i c a
go, seppuku je pojam koji i feudalnom vazalu i njegovoj samurajskoj klasi, svojom mitologizacijskom snagom, omoguuje red u vojnim postrojbama i svojevrsnu eliminaciju (mogunosti) straha od smrti u nadolazeim bitkama. Iz smirenog prihvaanja smrti kao mogunosti, bilo iz osjeaja lojalnosti prema sistemu, asti ili dunosti (seppuku, esto pogreno nazivan harakiri), bilo u ratnikom pohodu, naime, ne proizlazi emocionalni manjak, hendikep, nego ba suprotno emocionalna nadmo koja unificira zajednicu u istoj ideji (giri). Nijanse osjeaja u tome su smislu, ini mi se, u Japanu vrlo rijetke, odnosno ne pokazuju se prema van. Nebrojeno sam se puta susretao s djevojkama prenaglaene senzualnosti koje, hinei osjeaje, ulaze u ulogu neke televizijske junakinje. Nadalje, transfer osjeaja meu prijateljima ili unutar obitelji veoma je kompliciran i rukovodi se nizom kodova, ritualiziranih gesti, od kojih svaka ima funkciju eliminirati imaginarnu distancu postavljenu izmeu pojedinaca. U prije spomenutom filmu Sofije Copolle veza, kakva god da bila, na japanski nain, izmeu dvaju protagonista, kulminirat e u zavrnom zagrljaju i apatu, koji su holivudskim zavretcima naviknuti gledatelji na sveznajuem Youtube kanalu, tovie, pokuali i deifrirati, modifikacijom zvuka i eliminacijom suvine buke. Ideja filma upravo je suprotno, ostaviti vezu nedoreenom, japanskom, socijalno suspregnutom, zalihosnom. Jedan je od najsloenijih mehanizama koji regulira razine emocionalne ukljuenosti ili pak iskljuenosti pojedinaca u odnosu na njegov kontekst, izvanjski svijet, i obrnuto, onaj izmeu soto i uchi. Yoji Yamakuse donosi zanimljiv primjer u knjizi Dua Japana iz 2012: Japanci nazivaju ljude koji su im bliski unutranjim (uchi), a one s kojima imaju suvie distanciran, impersonalni odnos, kao izvanjski (soto). Kako bi smanjili rizik emocionalnih komplikacija, Japanci su tako skloni otvorenije razgovarati o osjeajima samo s ljudima za koje su uvjereni da su i unutar njihova socijalnoga kruga. U poslovnom svijetu oni vole izai na veeru ili pie ak i sa svojim poslovnim suparnicima, kako bi izgradili odnos u kojem obje strane mogu biti unutra. To e im, uvjereni su, pomoi u poslu. S druge strane, prenoenje tradicijski uvjetovanog odnosa izmeu soto i uchi ne treba smetnuti s uma da je Japan dugo bio siromana (otona) zajednica s ne tako neiscrpnim resursima u sferu modernog drutva, poesto i u sferu politike, esto dovodi i do njegove profanacije. Na tim neformalnim veerama, druenjima i pijankama, nakon zavretka poslovnog dana, granice unutranjosti katkad se znaju suvie rastegnuti, to dovodi do estog zanemarivanja, ak i potiskivanja gotovo svega izreenog i uinjenog, dakako iz perspektive dana poslije. Postupak integracije u japansko drutvo, samim time, mukotrpno i zahtjevno je iskustvo, koje od pojedinaca, najee stranaca, zahtijeva i pristajanje na kompromise koji, katkad, granie
Zeleno lice zen vrta, Kamakura (foto: Leo Rafolt)
s ludou. S Japancima je zbog toga iznimno teko iskreno prijateljevati, jer ui u krug uchi odnosa nije tako lako. Ostati u sferi izvanjskog prijateljstva, meutim, u Japanu ne znai biti na crnoj listi, izoliran u nekom svijetu nelagode. Naprotiv, Japanci e se prema ljudima koje ne smatraju svojima ponaati iznimno pristojno, tovie i neiskreno uljudno, no odreeni stupanj distanciranosti te rezerve u odnosima ipak e biti neizbjean. Pojam o kojem se rijetko kad otvoreno raspravlja u Japanu, a oznauje etniku, rasnu ili, katkad, nacionalnu drugost, zasigurno je poznat i izvan te zemlje: rije je o izrazu gaijin, primjerice u znaenju stranac. Dodue, izvorno znaenje pojma, barem kako ga biljee japanski srednjovjekovni izvori, opasno je blisko znaenju neprijatelj, stranac koji znai prijetnju, to i u suvremenom japanskom jeziku dovodi do pejorativnog tumaenja tog pojma. Izraz gaijin danas se u Japanu tumai kao politiki nekorektan pojam, pri emu se nerijetko u javnim nastupima, osobito u televizijskim i radijskim emisijama, izbjegava ili zamjenjuje pojmom gaikokujin ili pak honorifikom gaikoku no kata, u znaenju osoba iz strane zemlje, gospodin, gospoa iz strane zemlje. Pretjerivanje u politikoj korektnosti ovdje je itekako vidljivo pa e se u japanskom jeziku katkad pronai honorifici, primjerice, i za strane aute (gaikoku no kuruma).
Nenametljiva lakoa postojanja

Odnos izmeu unutranjeg i izvanjskog zapravo je kljuan za razumijevanje japanske kulture i, posljedino, mentaliteta japanskoga naroda. Spomenuti odnos, ponajprije, upuuje na nevjerojatan sklad izmeu, semiotikim rjenikom reeno, sadraja i forme u svim podrujima njihova ivota. Vidljivo je to u nainu na koji posluuju hranu i kulinarskoj simetriji, u dizajnu interijera, nenametljivoj strukturi i arhitektonskoj logici hramova i zen-vrtova, nenametljivoj fabulaciji u n-dramaturgiji ili sofisticiranoj strukturi i ljepoti kazalita kabuki ili u automobilskoj induHRVATSKA REVIJA 1/2013
49
P u tov n i c a
striji. Jednom prilikom prijatelj Japanac, koji dulje vrijeme ivi na razmeu Europe i Japana, rekao mi je da Zemlju Izlazeeg Sunca treba tumaiti kao haori, tradicionalan odjevni predmet, ogrta, tipian za japansku feudalnu klasu: s izvanjske strane haori je naoko uniforman, bez mnogo detalja, lijep u svojoj jednostavnosti ili, najee, jednobojnosti, no njegova se prava ljepota krije iznutra, skrivena od oiju promatraa, gdje se nalazi unikatni crte sa svilenkasto izvezenom kaligrafijom, primjerice. To je olienje japanskog poimanja finoe (tsuya), koja je nenametljiva u svojoj eleganciji (miyabi), ispraznosti (k) ili nitavnosti (mu). Fini sklad oblika tako uzrokuje svojevrstan proiavajui uinak, nalik estetskom satoriju, koji je pak neizbjeivo posljedica duboke i kontemplativne mirnoe (ygen). Estetsko iskustvo u Japanu uvijek je duboko intimno etiko iskustvo koje se temelji na istinskom traenju sklada ne nuno i njegovu pronalaenju to i prilii kulturi utemeljenoj na osobitoj kombinaciji intoistike tradicije i zen-filozofije. Zanimljivo je da o toj filozofiji traenja i dosezanja u jednoj pripovjednoj minijaturi progovara Ivo Andri. U Prii iz Japana autor opisuje zamiljeni drutveno-politiki poredak jedne daleke zemlje u kojoj se dogaa ustanak ili pobuna tristopedesetorice protiv okrutne i arogantne carske vlasti, nakon smrti vladarice (nejapanskog imena) Au-Ung. Pria se otvara opisom sudbine jednog od prognanika, pjesnika Mori Ipo, koji je tri godine proivio na najmanjem od Sedam Otoka, u kuici od rogoza. A kad je carica oboljela i njena mo stala sve vie da opada, njemu je uspjelo, kao i veini od Tristopedesetorice da se povrati u glavni grad Jedo. Stanovao je nakraj grada u jednom krilu neke sveenike zgrade. Nakon cariine smrti urotnici su preuzeli vlast i podijelili si ovlasti i asti zemlje Sedam Otoka. Na jednom su vijeu primijetili da pjesnik nedostaje, a kad su poslali robove po njega, oni su se vratili s oprotajnom porukom koja, nepotpuna, jer je staraki nestrpljiv predsjednik vijea prekinuo itanje, izgleda ovako: Mori Ipo pozdravlja, na rastanku, drugove svoje zavjerenike! Blagodarim vam, drugovi moji, na zajednikoj patnji i vjeri i pobjedi i molim vas da mi oprostite to ne mogu da s vama dijelim i vlast kao to sam dijelio borbu. Ali pjesnici su protivno od drugih ljudi vjerni samo u nevolji, a naputaju one kojima je dobro. Mi, pjesnici, smo za borbu roeni; strasni smo lovci, ali od plijena ne jedemo. Tanka je i nevidljiva pregrada to me dijeli od vas, ali zar nije i otrica maa tanka pa ipak je smrtonosna; bez tete po svoju duu ne bih mogao preko nje do vas, jer mi podnosimo sve osim vlasti. Zato vas ostavljam, drugovi zavjerenici, i idem da potraim ima li gdjegod koja misao koja nije ostvarena i koja tenja to nije izvojevana. A vi vladajte razborito i sreno, ali doe li ikad na nae carstvo od Sedam Otoka kakva bijeda i iskuenje i bude potrebna borba i utjeha u borbi, potraite me molim vas.
Iako je cijela pria u potpunosti nejapanska i, u svojoj fantazmatskoj jezgrovitosti, ipak blia kineskom imaginariju, u njoj se prepoznaje klasina zen-ideja o putu, dosezanju i traenju, koji su mnogo vaniji od samog dostignua. A to je neto to bih rado postavio na kljuno mjesto u ovoj ekonomiji miljenja o Japanu. Priznajem, opet sam se uhvatio u zamku (hermeneutike) vlastitog iskustva. Na poetku ovog eseja obeao sam si da neu antropologizirati vlastito (o)sjeanje Japana, da u ga pokuati predstaviti to izravnije i to neposrednije. No, ini mi se, previe sam se sluio tuim rijeima i tuim glasovima, trudei se svoje doivljaje usustaviti na akademski ambiciozan nain, taksonomizirati ih te im pridati neku spoznajnu ili barem metodoloku reetku. Teko je, uistinu, podrediti se doivljaju neposredno ili posve neoptereeno. Moda se za takvo to ipak treba predati monatvu i samoi, osloboditi se sprega profesije, saznanja, nune i sveprotene znanstvene spoznaje. Mnogima je to teko. Putnik i avanturist Davor Rostuhar jednom je prilikom napisao da je najtee krenuti, a poslije sve sjedne na svoje mjesto, jer je pisanje knjige podjednako velik pothvat kao i podue putovanje, ima svoju strukturu, dinamiku, smisao, uspone i padove. Ima trenutke kad se paralizirani ne moemo ni pomaknuti s mjesta i trenutke kad se kreemo, letimo, istodobno svjesni da uope nismo mi ti koji upravljaju svojim koracima. No, u poetku je samo ideja. Rekao bih da pisanje o putovanju donekle i ograniava (o)sjeanje putovanja, osobito ako je rije o ukalupljenom anru, kojem akademski um neizbjeivo tei. Bez obzira na to, osjeam da takvo neposredno doivljeno Japana postoji negdje duboko u meni, samo ga ne mogu narativizirati. A moda to i nije potrebno, jer ja se sa svojih putovanja gotovo nikad i ne vraam.
Literatura
Deshimaru, Taisen. 2008. Pitanja Zen uitelju, Zagreb: Naklada Antares d.o.o. Deshimaru, Taisen. 2009. Zen i borilake vjetine, Zagreb: Naklada Antares d.o.o. Juniper, Andrew. 2003. Wabi Sabi: the Japanese Art of Impermanence, North Clarendon: Tuttle Publishing. Kitahara, Michio. 1989. Children of the Sun: the Japanese and the Outside World, Sandgate: Paul Norbury Publications. Nitobe, Inazo. 2007. Bushido: kodeks samuraja, Zagreb: Planetopija. Rankin, Andrew. 2011. Seppuku: A History of Samurai Suicide, Tokyo: Kodansha. Shuzo, Kuki. 2008. The Structure of Iki, Tokyo: Kodansha. Suzuki, Daisetz T. 2005. Zen i samuraji, Karlovac: Diorama. Suzuki, Daisetz T. 2006. Zen Buddhism. Doubleday-New York: Three Leaves Press. Watts, Alan. 2008. to je tao? / to je zen?, Zagreb: Planetopija. Yamakuse, Yoji. 2012. Soul of Japan: The Visible Essence, Tokyo: IBC Publishing. Yoshigasaki, Kenjiro. 2001. Unutarnje putovanje stranca, Zagreb: Zona Vitae.
50
OBLJETNICE
Tomislav Kurelec
In memoriam KRSTO PAPI

(19332013)
rstu Papia upoznao sam za stolom u kavani Corso, gdje su se oko Vladimira Vukovia i Hrvoja Lisinskog okupljali mladi filmski kritiari od kojih e veina (Zoran Tadi, Petar Krelja, Branko Ivanda) postati istaknuti filmski redatelji poput njihovih uzora francuskih novovalovaca, a Ante Peterli nakon nezasluenih negativnih odjeka njegova jedinoga cjeloveernjeg filma Sluajni ivot izrasti u kljunu osobnost razvoja filmologije u nas. Bilo je to nakon Papieva redateljskog prvijenca ekati u omnibusu Klju (1965), kojim su debitirali i Antun Vrdoljak i Vana Kljakovi. Vjerojatno je i pisanje kritiara koji su se okupljali u Corsu o potrebi da se i mladima prui ansa na filmu navelo Jadran film na produkciju tog filma, pa su ti kritiari s neskrivenim zadovoljstvom doekali uspjeh Kljua kao znaka promjena nabolje u hrvatskoj kinematografiji, ali i onoga iz svoje sredine koji je prvi potvrdio i autorski talent. Premda su gotovo sve sudionike tih kavanskih sjedeljki povezivale prijateljske veze, a i druenja izvan kavane, od zajednikih gledanja nogometnih utakmica uivo ili u televizijskim prijenosima do veernjih kartanja, razgovori su se u prvom redu vodili o filmu, a vrlo malo o osobnim stvarima. Iako sam se nekoliko godina gotovo svakod-
nevno viao s Krstom, kojega sam doivljavao kao pravog Zagrepanina, a njegovo mjesto roenja (Vuji Do u Crnoj Gori, na tromei s Hercegovinom i Hrvatskom) kao pomalo bizaran, ali ne i posebno bitan detalj, glavninu podataka o njegovoj mladosti saznao sam iz opsenog razgovora to su ga su s njim vodili Juraj Kuko, Daniel Rafaeli i Tomislav aki za Hrvatski filmski ljetopis (br. 61, proljee 2010), koji je pola broja stotinu stranica velikog formata posvetio Papiu kao svojevrstan nacrt potpune monografije u zasebnoj knjizi, koju je taj veliki hrvatski filma nedvojbeno zasluio. Iz tog sam razgovora saznao da mu se otac izmeu dvaju svjetskih ratova vratio iz Amerike, da je tijekom Drugoga svjetskog rata bio antifaist, pa je Krsto to vrijeme proveo u zbijegu u rodnom mjestu, u koje se obitelj nakon dolaska maarskih faista vratila iz Vojvodine, kamo se naselila. Kada je nakon rata trebalo ubrzano nadoknaditi izgubljene kolske godine, otac ga je, da bi to obavio to prije, prijavio kao dvije godine starijega, tako da je Papi po vlastitim rijeima bio dvije godine mlai no to je pisalo u njegovim dokumentima. Otac mu je rano preminuo pa se kolovao u raznim krajevima Jugoslavije ivei naizmjeHRVATSKA REVIJA 1/2013
51
O b lj et n i c e
Scena iz filma Mala seoska priredba
nino kod rodbine ili u domovima (tako da iz rane mladosti ima iskustva slina zbivanjima u ivotu sa stricem). Gimnaziju je zavrio u Sarajevu, gdje je ivio kod rodbine i tada je poeo objavljivati novinske tekstove, a za vrijeme studija jugoslavistike i rusistike u Zagrebu u sarajevskom se Osloboenju povremeno javljao kao dopisnik iz Zagreba. Ipak, mnogo mu je vanije bilo pisanje filmskih kritika za Studentski list. Na to se naslanjalo i razmiljanje o drugim filmskim autorima, prouavanje literature o filmu, ali i o drugim temama, pri emu mu je znaajno pomagalo znanje francuskog jezika, na kojem je proitao i Tune trope Claudea Lvi-Straussa, knjigu koja ga je oduevila i utjecala na etnografske elemente njegovih dokumentaraca. Sve to omoguilo mu je da postane kompleksnija stvaralaka osobnost, dok je filmski zanat uio kao asistent znaajnih redatelja, pri emu je, kako je sam rekao, najvie nauio od Fedora Hanekovia kao drugi asistent redatelja na filmu Svoga tela gospodar, a isto tako uzastopnim gledanjem (i do desetak puta) filmova koji su mu se posebno svidjeli. Iako se nerijetko govorilo kako mu je u prvim koracima na filmu presudno pomogao bliski roak Veljko Bulaji, angairajui ga kao asistenta reije, to se dogodilo tek onda kada je Papi u tom poslu ve stekao profesionalni ugled. Tim se svojim znanjima i o tehnici i o umjetnosti pokretnih slika on ipak nije razmetao u kavani Corso, nego je vie uivao u zabavljanju drutva svojim specifinim osjeajem za humor i iznimnom duhovitou, pa se moda mogao stei pogrean dojam da je utjecaj francuskoga novog vala, vidljiv u njegovim poetcima, doao preko ostalih lanova toga neformalnog drutva, koji su o tome, tada dominantnom modernistikom pravcu mnogo govorili. Treba pritom napomenuti da je za dobar dio kritiara iz Corsa najznaajniji doprinos novog vala bio u ranijem, kritiarskom djelovanju njegovih tada ve priznatih redatelja, koji su pedesetih godina u asopisu Cahiers du cinma revalorizirali amerike redatelje anrovskih filmova kao prave autore i klasike izraavanja filmskim sredstvima a ne ekranizacijama knjievnosti. Zbog toga je Fadil Hadi itavo drutvo i nazvao hikokovcima. Ipak, bilo je i onih kojima su poput Krste Papia posebno inspirativni bili ba filmovi novovalovaca, meu kojima je on vie volio Truffauta i Chabrola nego Godarda, to se vidjelo i u njegovim redateljskim poetcima, posebice u njegovoj prii iz omnibusa Klju, u kojem je atmosfera koju gradi filmska kamera znaajnija od krtih dijaloga i fabule o mladom pa-
ru koji njeguje staricu i eka njezinu smrt kako bi naslijedio njezin stan, ali im je poslije teko ivjeti u tom prostoru sa spoznajom da ih je starica voljela. Ipak, unato naglaenim novovalovskim stilskim karakteristikama, ekati je jedini dio tog omnibusa koji se bavi i znaajnim drutvenim problemom (nemogunou veine mladih ljudi da steknu vlastiti stan) na nain karakteristian za Papia bez pojednostavljenih polarizacija na pozitivne i negativne elemente i likove. Iako su i u prvom cjeloveernjem igranom Papievu filmu Iluzija (1967) bili vidljivi neki elementi novovalovskog prosedea, navlastito u oblikovanju ljubavnog trokuta dvojice brae koja vole istu enu, kritika postojeih drutvenih odnosa postala je znatno izraenija jer je mlai brat student, a stariji nekadanji borac kojeg mjesto u drutvu, a posebice nain kako je do njega doao i kako se njime koristi, postavlja pitanja i o izdaji nekadanjih ideala. Veina tada etabliranih kritiara negativno je ocijenila film, a Papi je ustvrdio da nije dobio ni jednu pozitivnu kritiku, to i nije tono jer znam da je osim moje na Radio Zagrebu bilo jo nekoliko pozitivnih, ali premalo da bi promijenile opi dojam. Otuda i Papiev izraziti antagonizam prema filmskoj kritici openito, bez obzira na to to se u mladosti i sam njome bavio a i na to da su upravo mlai kritiari prije nekoliko godina revalorizirali i pozitivno ocijenili Iluziju. Meutim, bez obzira na takav prijam Iluzije, a i prilian broj zamjerki na njegovu sliku postojeih drutvenih odnosa, to je moglo ugroziti izglede za njegovu ozbiljniju redateljsku karijeru, Papi nije odustao od naglaene drutvene kritinosti, a u zadravanju statusa autora koji obeava bitno mu je pomogao i hvaljeni dokumentarac Halo Mnchen (1968), o promjeni mentaliteta stanovnika Dalmatinske zagore zahvaljujui utjecajima to ih donose gastarbajteri, to je posebno vidljivo na mjesnom sajmu na kojem atrakcijama postaju novi radioaparati i automobili. Taj je film Papi snimio prije zavretka Iluzije, ali ga je montirao i potpuno zavrio nakon njezine premijere u uvjerenju da su mu vrata igranog filma zatvorena. Uspjeh tog dokumentarca naveo ga je da jo ambicioznije zamisli sljedee, s idejom da e nagrade na jugoslavenskom festivalu kratkog metra u Beogradu, a pogotovo na tada najznaajnijem svjetskom festivalu te vrste u zapadnonjemakom Oberhausenu, koje se i u naoj sredini itekako cijenilo, omoguiti da se ponovo okua i u cjeloveernjem igranom filmu. Tako su sljedee 1969. godine uz remek-djelo igranog filma Lisice nastala jo dva hvaljena i nagraivana dokumentarca Kad te moja akija ubode i vor. Na ideju za prvi (snimljen prije Lisica) Papi je doao itajui o brojnim ubojstvima bez dubljih razloga u jednom dijelu Bosne, ali film ipak nije sniman na originalnim lokacijama jer vlasti u susjednoj republici nisu eljele da se oni iz drugih krajeva tadanje zajednike drave bave njihovim problemima, pa je taj dokumentarac sniman preteno u Hrvatskoj. Njegov najkompleksniji dokumentarac vor (snimljen poslije Lisica) prati sudbine ljudi koji se zadravaju na tada novoj i modernoj eljeznikoj postaji u Vinkovcima. Papi tu na vrlo duhovit nain uplee i odnos vlasti prema filmovima o ozbiljnim problemima, jer je osoba koju najvie snima samodopadni eljezniar koji stalno upozorava da ne valja snimati tune prizore i negativnosti, nego treba po-
52
O b lj et n i c e
kazati velike uspjehe samoupravnog socijalizma poput izgradnje te nove eljeznike postaje. Te elemente humora u kontrastu s turobnom stvarnou i njezinom tragikominou Papi jo vie naglaava u sljedeim dokumentarcima koji ba tim elementima osvajaju vrlo iroku publiku. Tako je film o brojnim ilegalnim amaterskim radiostanicama Nek se uje i na glas (1971) na prijelazu iz komedije u efektnu grotesku, dok Mala seoska priredba (1972) parodijom zaluenosti medijima i estradom daje ne samo zabavnu i karikiranu nego i vrlo slojevitu sliku tadanjih drutvenih odnosa, a Specijalni vlakovi (1972), o masovnom odlasku na rad u Njemaku, unato nekim kominim detaljima prava su tragedija ne samo pojedinaca koje nakon dolaska u Mnchen prozivaju po brojevima, a ne imenima, to budi teka sjeanja na nedavnu prolost, nego i drutvenog sustava koji je nekada proklamirao potpuno suprotne ideale. Te majstorske dokumentarce najee se promatralo kao rijetke, ali iznimno vrijedne hrvatske doprinose jugoslavenskom crnom valu uz nastojanje da se logiki obrazloi nagli Papiev prijelaz iz poklonika francuskoga novog vala u drutvenu kritinost tada najznaajnije struje u kinematografijama SFRJ. Iako za takvo odreenje Papieva stvaranja tog vremena ima argumenata, oni mogu funkcionirati jedino u mnogo irem i ne samo filmskom kontekstu. to se filma tie, jedina (u kavani Corso takoer uvaavana) ozbiljna alternativa naglaeno modernistikim kretanjima francuskoga novog vala jest britanski socijalni film (Lindsay Anderson, Karel Reisz, Tony Richardson) nastao na zasadama dokumentaristikog pokreta Free Cinema, koji u prvi plan istie drutvenu kritinost za koju je bitna autentinost, koju ostvaruju takoer inovativnim prosedeom, bliskim dokumentarizmu i estinom to ju donose mladi gnjevni ljudi kakvi u to doba snano odreuju kretanja i u tamonjem kazalitu i knjievnosti. A tomu treba dodati da je u Zagrebu na prijelazu iz pedesetih u ezdesete godine prolog stoljea pravu senzaciju izazvalo prikazivanje vizualno iznimno sugestivnih, a drutveno neoekivano snano kritikih dokumentaraca (i to iz zemlje mnogo rigidnijeg socijalizma) poljske crne serije. Sigurno se Papi bar djelomice inspirirao i takvim pristupima ulozi filma u suvremenom drutvu, a to je drutvo i na Istoku i na Zapadu u vrijeme Papievih filmskih poetaka podrhtavalo od unutranjih napetosti, koje su izbile na povrinu studentskim buntom 1968. od Amerike do Europe, a u njoj od Pariza do Varave (pa ak i u nas), a posebno socijalizmom s ljudskim licem Prakog proljea, koje su okupacijom ehoslovake okonale snage Varavskog pakta. U Hrvatskoj su drutvene napetosti ubrzo postale vidljive na drugom, nacionalnom planu s Hrvatskim proljeem. Papievi dokumentarci nisu se bavili tim presudnim politikim dogaajima, ali su se u njima nazirale ljudske dimenzije odnosa pojedinca prema turbulentnim promjenama u njegovoj okolini, a ivotna uvjerljivost manjih zajednica upuivala je i na ozbiljne probleme drutva u cjelini. Zato je Papiev dokumentaristiki opus, a posebice taj njegov centralni i najznaajniji dio po kojem je zauzeo iznimno mjesto ne samo u okvirima nae nego i europske kinematografije (potvreno nizom nagrada u Oberhausenu) najee povezivan s filmom istine (cinma vrit), a i
Jagoda Kaloper i Fabijan ovagovi u Lisicama
sam je Papi govorio da je najee odabirao takve dokumentarce za gledanje. Meutim, iz posve tehnikih, ali zato ne manje presudnih razloga nitko od naih dokumentarista tog vremena pa ni Krsto Papi nije mogao snimati takvu vrstu dokumentaraca. U proraunu naih tadanjih dokumentarnih filmova najvea je stavka bila cijena filmske vrpce i autori su je dobivali tek trostruko vie od onoga koliko je film trebao trajati. S tako malo vrpce nije se moglo skrivenom kamerom, pa ak ni otvoreno u dogovoru s ljudima o kojima se radilo snimati due periode bilo kakva njihova djelovanja ili segmenta ivota da bi se potom u montai izabrali oni dijelovi koji su bili karakteristini za pojedine situacije ili sudbine i uz to mogli prezentirati autorov svjetonazor i filmski stil. Papi zasigurno nije bio jedini koji je zbog toga najprije snimao ton (magnetofonske su vrpce bile jeftinije, a i moglo se na njih vie puta snimati), razgovarajui s protagonistima svojih pria, da bi ih onda zamolio da pred kamerom ponove nazanimljivije dijelove onoga to su ve jednom ispriali. No, Papievi su dokumentarci bili jedinstveni po nainu na koji je on uspostavio kontakt s ljudima koje je snimao, ali i suradnju sa snimateljima da reagiraju u pravom trenutku, tako da su te scene bile potpuno ivotno uvjerljive i doista djelovale kao pravi cinma vrit, iako su taj svoj efekt zapravo postizale postupkom koji je, strogo uzevi, bio blii igranom nego dokumentarnom filmu. A da Papi to nije radio samo iz nude nego iz pobuda bliskih Godardovoj tezi da svaki vrijedan igrani film tei da postane dokumentarni, a svaki dobar dokumentarac igrani pokazao je i njegov drugi cjeloveernji film Lisice (1969), koji nedvojbeno pripada samom vrhu hrvatske kinematografije. U vrijeme njegova nastanka bitan element ocjene tog djela bila je hrabrost da se prvi put na filmu progovori o do tada preuivanoj temi obrauna s informbiroovcima kao i to da je rije o jednom od rijetkih (a u svakom sluaju i najboljem) hrvatskih prinosa tada u kinematografijama Jugoslavije dominantnom crnom valu. A ba je takvo odreenje u trenutku nastanka filma donijelo cijeli niz problema. Najprije je cenzura (koja se licemjerno zvala potpuno drugaije) tek s jednim glasom vie dala doputenje za prikazivanje filma, potom je bilo pitanje kako e se film vrednovati na Pulskom festivalu, gdje ga je od odbacivanja navodno spasio Tito, kojemu se film svidio, pa je onda nagraen Velikom zlatnom arenom kao najbolji film, PaHRVATSKA REVIJA 1/2013
53
O b lj et n i c e
pi Zlatnom arenom kao najbolji redatelj, a Jagoda Kaloper i Adem ejvan Srebrnim arenama za uloge. Unato tomu savezna komisija nije odobrila da se po elji selektora film prikae kao predstavnik Jugoslavije u slubenoj konkurenciji festivala u Cannesu, pa je prikazan u prateem programu Petnaest dana autora, u kojem je predstavljao samo svojega tvorca, a ne i zemlju iz koje je doao. A i u toj zemlji primjerice nije uao u distribuciju u Bosni i Hercegovini, dok je u Beogradu nakon intervencije partijskoga komiteta skinut s repertoara nakon tri dana. Danas je ipak zanimljivije nai razloge zbog kojih su Lisice u potpunosti izdrale kunju vremena. Bitno je da se film nije zadrao na razini provokacije i dnevnoga politikog angamana, nego djeluje gotovo kao sugestivni dokumentarac o vremenu straha u kojem je ivot obinog ovjeka bio igraka vlastodraca koji su se i sami mogli nai u istoj situaciji. Tako lokalni monik (ejvan) koji siluje mladu (Kaloper) tijekom svadbe na selu u Dalmatinskoj zagori nekoliko godina nakon zavretka Drugoga svjetskog rata i sam postaje rtvom sustava koji ga poinje smatrati neprijateljem. Drama meutim nije samo osobna nego i cijeloga podneblja i ljudi koji ondje ive i koji se ne usude usprotiviti zloinu tako dugo dok bi to moglo ugroziti njihovu egzistenciju, a traginost ne nastaje samo kao posljedica bitnog utjecaja tadanjeg sustava na kompleksne i cjelovite likove ili kroz njihovo neraspoznavanje silnica vremena koje e im razoriti egzistenciju nego i sugestivnim prikazom (politike) moi koja e unititi ne samo rtve nego i one koji njome u jednom trenutku vladaju. Ipak, jo je bitnija atmosfera straha koju unosi dolazak na svadbu dvojice udbaa za koje se ne zna koga e uhapsiti i koji prerastaju funkcije likova i postaju zlo kao takvo. No, ni sjajne interpretacije tih uloga onkraj ljudskosti Ilije Ivezia i Fahre Konjhodia, kao ni dojmljivi protagonisti Jagoda Kaloper, Adem ejvan i u ulozi prestraenog mladoenje Fabijan ovagovi ne bi bili dovoljni da sva ta znaenja koja daleko nadilaze okvir prie ne djeluju i iznimno ivotno uvjerljivo zahvaljujui gotovo dokumentaristikom redateljskom prosedeu. Manje je naglaena, ali ipak bitna u prikazu ambijenta i mentaliteta dokumentaristika metoda u Predstavi Hamleta u Mrdui Donjoj (1973) prema drami Ive Breana, fabularno vrlo sloenoj prii o postavljanju Hamleta na prostoru i u vremenu u kojem se zbivaju i Lisice. Nova je to varijacija teme o meuzavisnosti moi i zla, obogaena i razmatranjem odnosa istine i lai, umjetnosti i stvarnosti, privida i zbilje, to ima tragine posljedice za najpozitivnije protagoniste te iznimno duhovite, emocionalno dojmljive i vizualno atraktivne tragikomedije, u pojedinim trenutcima bliske groteski. Ono po emu se taj Hamlet iz Zagore bitno razlikuje od Lisica nije samo to to zli monik Bukara (primitivna verzija kralja Klaudija) nije svladan nego i u mnogo diferenciranijem prikazu stanovnika sela, od kojih tek polovica ostaje na iu i piu Bukarine proslave pobjede, a ostali svojim odlaskom najavljuju otpor prema strahu i vlasti koja ga proizvodi. Film je u doba nastanka doivljen kao zakanjeli odjek crnog vala, koji je tadanja vlast prisilom izbacila iz jugoslavenskih kinematografija, pa su ga dravotvorni kritiari napadali kao politiki nepodobna, ali nisu uspjeli naruiti dojam
Ivica Vidovi, Mirjana Majurec i Fabijan ovagovi u Izbavitelju
da je rije o jednom od redateljevih najboljih ostvarenja, u kojem su autentinost ambijenta i uvjerljivost glumakih kreacija bitne sastavnice kreiranja znaenjski kompleksnoga filmskog svijeta. Strah je odrednica i sljedeega velikog Papieva filma Izbavitelj (1976), jednog od rijetkih hrvatskih filmova fantastike (s elementima horora), inspiriranog novelom ruskog pisca Aleksandra Grina o ljudima takorima koji preuzimaju vlast i pripremaju diktaturu u nekoj neodreenoj zemlji tridesetih godina . Ni taj film, dobitnik Grand Prixa, uglavnom nije u vrijeme nastanka bio ocijenjen kao to zasluuje, dijelom zbog onih koji nisu bili sigurni u politiku podobnost autora, a dijelom zbog onih koji su film protumaili kao anakronu metaforu o raanju davno nestalog faizma, na to je upuivalo i zanimljivo scenografsko rjeenje Drage Turine u kojem se slavlje ljudi-takora odvija za golemim stolom u obliku polovice kukastoga kria, iako je to nedvojbeno asociralo i na ostale vrste totalitarizma, to je Papi potencirao u svojevrsnom remakeu tog filma Infekciji (2003), koji je veina kritiara ocijenila slabim kao formalno, a ne bitno moderniziranje. To mi se ne ini potpuno opravdanim jer je Infekcija naglaenije pokazala kako instrumenti demokracije mogu omoguiti stvaranje diktature, a autor je prebacivanje vremena radnje u suvremenost iskoristio za dojmljiv prikaz kljune uloge medija (posebice televizije) u stvaranju lane slike svijeta to omoguuje manipulaciju i diktaturu. Kod kritike nije puno bolje prola ni Tajna Nikole Tesle (1980), jedini Papiev film na engleskom jeziku s meunarodnom glumakom ekipom u kojoj je bio i veliki Orson Welles u ulozi J. P. Morgana, financijera, ali i konkurenta Nikole Tesle, kojeg je glumio Petar Boovi. Iako se Papi dugo bavio Teslom, ipak nije do kraja uspio oblikovati svoje ideje o filmu koji nee biti sterotipna biografija, nego prikaz najznaajnijih Teslinih ideja. Nakon toga je slijedila duga pauza u kojoj je uz nekoliko dokumentaraca ponajvie snimao naruene filmove. A onda se vratio filmom ivot sa stricem (1988), koji je uz Lisice njegov najvei domet u igranom filmu, a i jedan od internacionalno najuspjenijih hrvatskih filmova, nominiran za Zlatni globus u kategoriji najboljeg filma s neengleskoga govornog podruja, a i dobitnik nagrade kritike za najbolji film na tada A-festivalu (to znai jednom od desetak najznaajnijih na svijetu) u Montrealu. Prema romanu Ivana Aralice Okvir za mrnju
54
O b lj et n i c e
Papi je oslikao sudbinu djeaka koji zbog sklonosti da misli svojom glavom stradava u akom domu u Istri 1951. u vrijeme dogmatskih obrauna sa staljinizmom. Redatelj je novim, vrlo uspjenim povezivanjem igranog filma i gotovo dokumentaristikog oivljavanja vremena, prostora i mentaliteta stvorio uvjerljivu rekonstrukciju razdoblja i odnosa meu kompleksnim likovima iz ega je proiziao mikrosvijet koji ima svoju lokalnu boju i pokazuje mentalitet i ivotnu uvjerljivost sredine koja je zrcalo drutva to se u mnogim sastavnicama nije mijenjalo desetljeima. Film je samo u Zagrebu privukao u kina gotovo sto etrdeset tisua gledatelja u vremenu u kojem su se filmski autori (meu kojima je on nedvojbeno prednjaio) u svojim djelima hrabrije i kritinije odnosili prema postojeem drutvu pred raspadom nego su se to usudili mediji. Takvu sloenu i nijansiranu sliku drutva od lomova 1971. do uspostave neovisnosti Papi je nastojao ostvariti i u Prii iz Hrvatske (1991) o naem Romeu i Juliji, ljubavi djeaka iz obitelji koja je nastradala zbog potpore Hrvatskom proljeu i keri udbaa koji prelazi u policiju nove drave. Iako film ima niz uspjelih sekvenci, a Papi se opet trudio izbjei crno-bijelu podjelu protagonista te nai razloge i neetinih postupaka pojedinih likova, ipak i taj film pokazuje bitan uzrok pada vrijednosti ne samo nae nego i svih kinematografija tranzicijskih zemalja neposredno nakon promjene drutvenog ureenja. U socijalizmu su autori nastojali filmskim postupcima zaobii cenzuru i tako pronalazili mnoga efektna rjeenja, a nakon raspada toga drutvenog sustava nisu mogli odoljeti tomu da neke stvari iskau izravno pa su tako umanjili i svoju kreativnost i domete svojih filmova. Meutim, te je nedostatke potpuno prevladao film koji pripada vrhuncima Papieva opusa Kad mrtvi zapjevaju (1998), o dvojici dugogodinjih prijatelja gastarbajtera koji se ele vratiti u domovinu, pa se ekonomski emigrant dosjeti proglasiti se mrtvim kako bi tako dobio novac, dok se politiki emigrant u strahu od progona jugoslavenskih tajnih slubi teko odluuje otpratiti njegov le. Ve ta temeljna situacija nudi dovoljno kominih elemenata, kojima se Papi koristi za iznimno duhovita rjeenja. Potom se radnja odvija s nizom neoekivanih obrata, ponajvie zbog toga to su prijatelji sa svojom pustolovinom ne znajui uletjeli u sukobe na poetku Domovinskog rata, te fabula zalazi i na podruja farse i fantastike. Papi pak s nizom razraenih epizodnih likova na svoj karakteristini nain u veem dijelu filma naglaava gotovo dokumentaristiki prikaz mjesta radnje, da bi u kontrastu izmeu realistinog izgleda prizora i njegova esto grotesknog smisla postizao i kominost sekvence i njezinu znaenjsku kompleksnost, to rezultira vrlo vrijednim i originalnim ostvarenjem. Nakon toga uslijedila su dva u nas slabije prihvaena djela ve spomenuta Infekcija i Cvjetni trg (2012), koji sadri gotovo sve sastojke najboljih Papievih filmova, osobito tretman pojedinca kao rtve drutvenih odnosa kojima se pokazuju manjkavosti drutva u cjelini, ali ipak ne uspijeva postii dojmljivost uspjelih Papievih ostvarenja zbog djelominog odustajanja od dokumentaristikog prikaza sredine, uvjetovanog moda i time to krugove zagrebakog drutva od onih visokih preko mafijakih do umjetnikih i nije jednostavno prikazati na taj nain i pritom postii
Davor Janji i Miodrag Krivokapi u ivotu sa stricem
ivotnu uvjerljivost. Ipak, ini se da gledatelji u inozemstvu ne osjeaju te probleme, pa su na stranim festivalima ti filmovi bili primljeni bolje nego u nas, a na festivalu u Montrealu, na kojem je Krsto Papi jo 2004. dobio nagradu za ivotno djelo (dvije godine prije nego to mu je u nas za to dodijeljena Nagrada Vladimir Nazor) Cvjetni trg je bio ne samo u slubenoj konkurenciji nego i dobio posebnu nagradu za slobodu govora (Freedom of Speech Award). Bez obzira na to, jasno je da svi filmovi jednog autora ne mogu biti iste vrijednosti, ali po broju vrhunskih ostvarenja i u cjeloveernjim igranim filmovima i u dokumentarcima Krsto Papi je nedvojbeno jedan od najveih hrvatskih filmaa svih vremena, a njegova smrt (u Zagrebu, 7. veljae 2013) nenadoknadiv gubitak ne samo za njegovu obitelj nego i mnogobrojne prijatelje, a i cijelu hrvatsku kinematografiju.
Krsto Papi na snimanju Cvjetnog trga
55
Obljetnice
Kreimir Nemec
IGNORIRAM STRANU SILU TO PROLAZI PORED MENE

Antitehnoloka semantika u Kiklopu
Uz 100. obljetnicu roenja Ranka Marinkovia
Tijekom 2013. na razliite se naine obiljeuje 100. obljetnica roenja hrvatskoga knjievnoga klasika Ranka Marinkovia (19132001). Nastojei svratiti pozornost kulturne javnosti na suvremenost njegova opusa, nije dovoljno zadrati se tek na prigodnim rijeima ve je potrebno istaknuti najnovije znanstvene i strune spoznaje o dometima Marinkovieva djela u svjetskom kontekstu, osobito u kontekstu sprege znanosti o knjievnosti i kulturne antropologije, koja potie na nove interdisciplinarne zakljuke o vrijednosti knjievnosti u povijesti civilizacije. Povodom obljetnice roenja jednoga od najveih hrvatskih knjievnika XX. stoljea, u Hrvatskoj reviji donosimo najrecentniju analizu Marinkovieva remek-djela, romana Kiklop te, u rubrici Recenzije, osvrti i prikazi skupova, osvrt na znanstveni skup koji je nedavno okupio istraivae i tovatelje Marinkovieva opusa. iranju lika Rampiona uzor bio antimodernistiki pisac David Herbert Lawrence. Maestro je u svojem misaonom otporu tehnici i tehnolokom umu asimilirao bogatu tradiciju pesimistine zapadne intelektualne povijesti u rasponu od Spenglera preko Heideggera do Mumforda, ali i umjetnike artikulacije antimodernizma E. Pounda, T. S. Eliota, Rilkea, Joycea i dr. No nije na odmet upozoriti i na domae poticaje, na antitehniku semantiku u tekstovima Antuna Branka imia, Nikole opa i osobito Tina Ujevia, pjesnika koji je znatno utjecao ne samo na kreiranje Maestrova lika nego i njegova svjetonazora. Od samoga poetka u romanu se tematiziraju posljedice suvremene industrijske civilizacije i nastoji demontirati kult tehnolokoga progresa. Time se i Marinkovi pridruuje plejadi umjetnika koji su pred tekovinama moderne civilizacije osjeali strah i zazor. Dodue, jo poetkom 20. stoljea neki su pjesnici slavili produkte industrijalizacije i doprinos tehnike opem drutvenom napretku. Tako, primjerice, F. T. Marinetti u svojem prvom manifestu futurizma 1909. godine izrie pohvalu ljepoti brzine tvrdei da je trkai automobil ljepi od Nike sa Samotrake i da treba opjevati none vibracije arsenala i brodogradilita, zapaljenih od jakih elektrinih luna i tvornice objeene o oblake zavitim nitima svoga dima.2 I Majakovski je bio pod snanim dojmom industrijskoga razvoja, osobito snage elektrine struje, dok brojni avangardni pjesnici fascinirani kinetikom i novim ritmovima civilizacije pjevaju sa zanosom o jureim vlakovima3 i zrakoplovima4. No brzo se javljaju i snane reakcije kritiara tehnologije i ruilaca mita o progresu. Karl Kraus jo je 1908. godine proroanski napisao: Bili smo dovoljno napredni da izgradimo stroj, ali previe primitivni da bismo ga prisilili da nam slui.5 Ve na prvim stranicama Marinkovieva romana suprotstavljene su predmoderna (obrtnika, zanatska) i agresivna industrijska proizvodnja. Kiklop, znamo, i zapoinje reklamnim diskursom, onom poznatom MAAR-ovom reklamom (MAARMAARzavie glas s krova) kojoj nije cilj samo pre2
I.
U aru prepirke o aktualnom trenutku ovjeanstva i o putu kojim ide moderno drutvo, Maestro u jednom trenutku dobacuje Melkioru: Ja ne mrzim nita. Odbacujem suvino (102).1 A to suvino po njemu su tehnika, tehnologija, elektrina struja, strojevi, mehanizmi, tramvaji i druga prometala. Njih smatra krivcima za potpunu dehumanizaciju ovjeanstva, a i nadolazei sumrak svijeta prouzroila je upravo tehnologija, dakako ratna. Marinkoviev Maestro pojavljuje se u Kiklopu u ulozi dijagnostiara moderne civilizacije i kritiara tehnolokoga bezumlja koje e doivjeti kulminaciju u svjetskom ratu. Europski modernistiki roman doveo je na pozornicu mnotvo likova, uglavnom humanistikih intelektualaca, koji su suvremenu industrijsko-tehnoloku eru vrednovali negativnim predznakom. Podsjetimo se, primjerice, filozofa Meingasta iz Musilova ovjeka bez svojstava ili Rampiona iz Huxleyeva Kontrapunkta. Zanimljivo je da su oba lika nastala na temelju stvarnih predloaka: kao prototip Meingastu posluio je klasik antimodernistike filozofije Ludwig Klages, dok je Huxleyu u kre1
Stranice u zagradama odnose se na izdanje: Ranko Marinkovi, Kiklop. Priredio Ivo Frange. PSHK, knj. 138, Zagreb, 1981.
Usp. Arsen Wenzelides, Il futurismo. Savremenik IV/1909., br. 3, str. 175176. Usp. Aleksandar Flaker, eljeznika poezija. U knjizi: Poetika osporavanja. Zagreb, 1982., str. 219234. Usp. Felix Philipp Ingold, Literatur und Aviatik. Europische Flugdichtung 19091927. Frankfurt/Main, 1980. Usp. Karl Kraus, Apokalypse. U: Werke VIII, Mnchen, 1960., str. 11.
56
O b lj et n i c e
II.
Svoju nelagodu u modernom drutvu Maestro je izrazio eksplicitno na brojnim mjestima u romanu. tovie, moe se rei i da je razvio prilino zaokruen antimodernistiki misaoni projekt u kojem upozorava na opasnosti od tehnike i na negativne posljedice njezine nekontrolirane primjene na ovjekov duh. Po Maestrovu miljenju kult stroja i tobonji tehnoloki napredak unose nered u ljudski ivot. Strojna tehnika dovodi do dehumanizacije i dokida ovjekovu prisnu vezu s prirodom. Takva su razmiljanja na tragu Spenglerove teze po kojoj tehnika ne oslobaa ovjeka i ne uteuje mu rad, nego, naprotiv, vodi ropstvu pretvarajui radnika i poduzetnika u poslunike stroja.7 Danas znamo da strojevi nisu vrsto pod naom kontrolom, nego se, naprotiv, ini da se razvijaju svojom imanentnom logikom, esto i posve suprotno od elje svojih izumitelja i korisnika. Po Heideggerovu miljenju moderna se tehnika pervertirala u monu svrhu ovjekova ivota preobrazivi se iz poloaja slunosti u mo kojoj ovjek slui.8 Sve je oitija injenica da se ljudi moraju prilagoavati ritmu tehnikoga napretka. Langdon Winner formulirao je taj zaokret ovako: tehnologije nisu puka pomona sredstva ljudske djelatnosti nego i mone sile koje imaju svoj doprinos u preoblikovanju te djelatnosti i njezina smisla i znaenja9. Maestro lucidno primjeuje da je u suvremenom drutvu oduevljenje strojem i tehnolokim progresom postalo svojevrsno idolopoklonstvo, jedna nova religija (on se koristi sintagmom nova teologija), utopijski san koji ovjeku obeava sretniju budunost u kojoj e stroj raditi umjesto njega, a on e se za to vrijeme moi mirno posvetiti hedonistikim uicima. No posrijedi je trivijalni optimizam ukorijenjen u civilizaciji koju karakterizira kriza duha, dekadencija i opsjednutost materijalnim dobrima. Spengler je smatrao da takva faustovska kultura, kao tipino zapadnjako civilizacijsko opredjeljenje, dovodi na koncu do gaenja prema ivotu (taedium vitae) i do poveanja samoubojstava. Kao i svi antimodernisti, i Maestro se vraa iskonu radu ljudskih ruku. Na tehnoloki progres gleda kao na autonomni proces koji je izmaknuo ovjekovoj kontroli. Na izravno Melkiorovo pitanje bi li se ovjeanstvo moralo odrei tehnikoga napretka, Maestro odgovara: A moda bi se i odreklo ovjeanstvo da ga tko upita? Ali tko, Eustahije, pita ovjeanstvo? ovjeanstvo ima samo ruke, energiju svojih deset prsta Ne zna ovjeanstvo to su konjske snage ukoliko to nisu snage konja na etiri noge. (424) Promotrimo jo jedan karakteristian primjer u kojem se Maestro pojavljuje u ulozi branitelja iste duhovnosti. Na Melkiorovu primjedbu da je elektrika u mnogome usreila ovjeanstvo, Maestro odgovara protupitanjem, pravim malim biserom antitehnike misli: ovjeanstvo? Koje ovjeanstvo? // Ima raznih ovjeanstava. Zar stari Grci nisu bili ovjeanstvo? U emu je to
7
Ranko Marinkovi ispred HNK-a u Zagrebu
poruiti proizvod, tj. nagovoriti konzumenta na kupnju, nego i izraziti drutvenu mo. Reklama i oglaivaka praksa bitni su oznaitelji kapitalistike industrijske privrede. Raymond Williams nazvao ih je slubenom umjetnou modernoga kapitalistikog drutva. Po njegovu miljenju reklame tvore institucionalizirani sustav komercijalizacije, informacije i uvjeravanja.6 Upravo je u Kiklopu persuazivna strategija mone svjetlee ton-filmske reklame MAARA suprotstavljena nemonom zapomaganju slijepca koji prodaje obine konane svezice. Posrijedi je sudar agresivne tehnologije i nemone, inferiorne rukotvorine: MAAR-CENTROREKLAM objavljuje urbi et orbi s visokoga krova svoj visoki standard. Od njegove silne akustike jedva se i uje iz mrane vee nemono zapomaganje slijepca-prodavaa: Konane svezice, crne ute dva dinara; deset kuverata i deset papira est dinara Monotona slijepeva litanija zvui umorno i bez uvjeravanja; jadna usmena reklama eli samo da prikrije prosjaenje, to i nita vie. (9) I Melkior, omamljen raskonom iluzijom koju nudi reklama, ponizno gleda iz svoga prizemnog stanja MAAR-ovu visoku fatamorganu, slua glas sa onoga svijeta i pije kao koka naslikanu udobnost blagostanja (9). Ipak, u trenutku reklamne opsjene javio mu se glas prokletih malih stvari: konanih svezica koje stoje samo dva dinara. Ba toliko imao je i on u svome depu. U daljnjem fabularnom razvoju suvremeni znanstveno-tehniki svijet podvrgnut je radikalnoj kritici. U romanu se stavlja naglasak na instrumentalnu bit tehnike i postavlja pitanje prave uloge tehnikih naprava, aparata i sredstava na antropologijskoj razini. emu sve to skupa slui, jesu li strojevi zaista u funkciji poveanja ovjekova blagostanja, kakva im je socijalna svrha, je li tehnologija izraz ovjekove volje? Maestro je preuzeo na sebe odgovore na ta pitanja.
6
Usp. Raymond Williams, Advertising: The Magic System. U: Problems in Materialism and Culture. London, 1980., str. 170195.
Usp. Oswald Spengler, Der Mensch und die Technik. Beitrag zu einer Philosophie des Lebens. Mnchen, 1931., str. 56. Martin Heidegger, Pitanje o tehnici. U knjizi: Kraj filozofije i zadaa miljenja. Preveo J. Brki. Zagreb, 1996., str. 56. Usp. Langdon Winner, Technologies as Forms of Life. U zborniku Readings in the Philosophy of Technology. Ur. David M. Kaplan. Lanham, 2004., str. 105.
57
O b lj et n i c e
Aristotel bio nesretan bez visokog napona? Pa on je znao za trljanje jantara, ali ga je prezreo. Trljanje. Imao je vanijih misli od trljanja. Zar bi Dante pisao bolje stihove pod mlijenom aruljom? Da je Leonardu bila potrebna neka elektrika, ve bi on bio zavrtio tamo neke tokove da iskre vrcaju. Strojeve je konstruirao, ostali su nacrti, pa kako ne bi A ipak je naslikao onu perfidnu feminu to se smjeka, he, he (101) Maestro osjea poseban prijezir prema ljubiteljima strojeva (pogrdno ih naziva mainistima) koji misle da su sve oni pronali i da s njima zapoinje civilizacija. Spominje vladara Azteka Montezumu koji nije imao mehanizme, a pravio je okoladu. S posebnom gorinom govori o prepotenciji ljubitelja stroja, o benzinskoj inspiraciji, o apsurdnom ubrzanju civilizacijskoga ritma, o bezrazlonoj urbi i hektici: A oni lete, lepraju, uri im se. Kamo? Kamo strojari, bravari, mehaniari, oferi? (101) Ni prema automobilskom boomu nije ravnoduan. Zgren kreten u limenoj kanti to juri ulicama zar je to jo ovjek? pita se Maestro. Svoju poziciju opisuje kao svjesno odricanje od tehnolokog progresa i vrsto stajanje na zemlji: Neka samo izvoli Progres, neka proe. Ja ostajem! Neka juri, neka leti! Ja, biped obini, hodam na svoje dvije noge, zadovoljan to osjeam zemlju pod nogama, sretan to je gazim, gazim, gazim! (100) U skladu sa svojim svjetonazorom, Maestro osobno nikada ne koristi ni tramvaj nego itav sat pjeai do redakcije. Pjeaenje, hodanje, vezanost za zemlju smatra ovjekovom bitnom, upravo antropolokom crtom. Uoava vrste veze izmeu hoda i govora: Ljudska misao se i rodila u hodu. Grci su mislili na ulici. Peripatetici su etali. Ljudi i govore kako hodaju; to je moja teorija, ako vam se ne gadi. Neka se lingvisti i kako se ve zovu ti strunjaci, objese, kad nisu opazili tu najoigledniju injenicu. A to je govor nego miljenje? Drukije govori onaj kome opanci upadaju u blato, nego onaj koji hoda po asfaltu. Tvrda rije gortaka kao kamen po kome gaze. Oni to brzaju u hodu brzo i govore; oni to vuku noge, vuku i rijei. // U govoru je sva plastika tla, tempo kretanja u prostoru. Ritam i melodija hodanja. Ljudi hodaju u duru i molu. (102) Maestro lucidno potencira i vezu izmeu brzine hoda i naina miljenja. Kao uvjereni pjeak, on osobno vie voli priati nego pisati: pjeakom ritmu vie i odgovara govornitvo i usmena literatura nego pisana rije. Zato on, neposredno prije smrti, Melkioru s neskrivenim bijesom govori protiv knjige i Gutenbergova izuma koji je mislima oduzeo lakou i dostojanstvo: Ne mrtite se, knjiki Eustahije, knjiga nije vrijedna naeg potovanja. Zaista, zaista vam kaem da su misao, mata, osjeaj otupili u olovu i smoli. Knjiga je nametnula duhu, glupo, teko (osobito teko!) i sasvim neadekvatno tijelo. Jeste li se kada upitali, perolaki Eustahije, zato je knjizi potrebna tolika teina? Ako je ita glupavo na svijetu, to je ta teina. Slavimo Gutenbergazato? zato to je od misli napravio opeku. Da bi se misli kon-zer-virale! Mumije, osueni bakalari. Borgisi, garmondi, petiti, kurzivi da bi misli bile jasne, da bi se sauvale za narataje. Homer i Sokrat nisu napisali ni slova, a ipak su se sauvali za na-
rataje. Zar su Sokratu bili potrebni kurzivi da bi mu misli bile jasne? (411) Poznato je da je upravo skok iz oralne kulture u pisanu imao dubinske posljedice i za na jezik i za na um.10 U Platonovu dijalogu Fedar Sokrat je ivi razgovor stavljao iznad rijei zapisanih u crnu vodu tinte. Smatrao je da e pisana rije izmijeniti ovjekov um i sprijeiti nas u postizanju misaone dubine i mudrosti. Iste je posljedice prouzroio i skok s pisanja perom i tintom na tisak ili pisai stroj. Preavi zbog problema s vidom na pisanje pisaom kuglom, i Friedrich Nietzsche je uoio da ono ime piemo znatno utjee na nain oblikovanja naih misli.11 Moemo samo nagaati kakve e posljedice proizvesti internetska revolucija na misao i psihu ovjeka.
III.
Maestro je posebno negativno nastrojen prema elektrinoj energiji i njezinim vodiima bakrenim icama i dalekovodima. Kae na jednom mjestu: Ignoriram stranu silu to prolazi pored mene. Idi, idi, silna besmislico, a mene pusti na miru, ne trebam te ja (102). Ta mrnja prema elektrinoj struji bit e proleptiki nagovjetaj njegove smrti u najpoznatijoj epizodi Kiklopa. No puno prije epizode s Maestrovim samoubojstvom i Melkior Tresi je pokuao testirati svoj odnos prema tehnici u poznatoj sceni dvoboja s tramvajem. Taj ekscentrini prizor neki su interpreti tumaili u kljuu utjecaja ekspresionizma na Marinkovievu poetiku.12 U trenutku kad je njime ovladao udan, neobjanjiv prkos, Melkior je stao na tramvajske tranice i mirno ekao nalet eljezne ivotinje koja kao i tenk na zadnjim stranicama romana inkarnira stranu snagu tehnike. Scena je indikativna zbog elje da se ukroti tijelo, savlada strah i izdri misao o smrti do smrti. Tramvaj se pojavljuje u obliju personificirane glupe grdosije (mamlaz eljezni) koja govori ovjeku da mu se ukloni s puta jer e ga inae zdrobiti. No na pruzi mu se isprijeila ljudska volja i misao, jaa od straha pred njegovom gvoarijom. U insceniranom dvoboju ovjeka i stroja oekivano pobjeuje ovjek. Uostalom, na samom poetku romana jedan je prolaznik dobacio Melkioru Ne gine se danas od tramvaja, moj gospodine (15). Cijeli je prizor stiliziran u skladu s antitehnikim stavom u romanu: Doi glupi tramvaju!... A tramvaj je i dolazio glupo: Kad ba hoe Na dvadeset, na deset, na pet metara! Lupa u zvono panino, zapomae, moli: makni se, ovjee! ovjee! Ti si pametan, ja sam glup, u redu ali mi se ukloni! Vidi koliki sam, zdrobit u te! Glupane veliki, moja je odluka vea od tebe! Ja ne pravim samoubojstvo, mamlazu eljezni! Tu sam postavio pred tebe svoju misao, hajde, zgazi je ako moe!
10
11
12
Usp. o tome: Walter J. Ong, Orality and Literacy. LondonNew York, 1982. Usp. Christian J. Emden, Nietzsche on Language, Consciousness, and the Body. Champaign, 2005., str. 2729. Usp. Renate Hansen Kokoru, Ranko Marinkovi i ekspresionizam. U: Suvremenost Ranka Marinkovia. Zbornik radova sa 4. dana Ranka Marinkovia. Komia, 2010., str. 1929.
58
O b lj et n i c e
Tramvaj se odjednom trgne razumno. Zagrohe strahovito (neto mu se zaprai pod nogama) i stane na mjestu kao da ga je neka ogromna sila lupila po gubici. (183) No imaju li kakve veze struja, beina telegrafija i moderna tehnoloka uda zasnovana na racionalnoj osnovi s umjetnou? Ve je Melkior, razmiljajui o budunosti, artikulirao kako e izgledati naa umjetnost sutra: Estetsko sutra: kad je ovjek otkrio rugobu materije, umjetnici postadoe obrtnici runoga. (168) Maestro primjeuje da tehniki pristup prirodi i tehnifikacija svih podruja ivota (tzv. pantehnicizam) zarobljuju ljudski duh i ugroavaju ljudsku kreativnost. Znanstveno-tehnika civilizacija ukazuje mu se kao civilizacija raaravanja (Entzauberung) koja naruava misao o ovjekovim mitskim temeljima.13 Maestro brani tezu da umjetnost ima svoju logiku, dok tehnika gui njezinu auratinost: Kakva je to poezija nastala u autu, u avionu, neka mi se kae! Maenje zadnjice! (100). Maestrovi stavovi u velikoj mjeri koreliraju s nekim Ujevievim antimodernistikim varijacijama. U nizu pjesama nastalima dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljea (Sutrusni tramvaji, Pamenje plonika, Ulini pjevai, Meu spratovima, Stihovi su postali grad, Fotoreporter s krilima arhanela) Ujevi je zaokupljen urbano-tehnikim svijetom, dinamikom pulsacijom ulice, irenjem vizualnih iskustava i okunim dahom grada. U eseju Dike ter hvaljenja zatitniku sloga (1940) pie o elektrici i telekomunikacijama te razvija teze koje je, mutatis mutandis, preuzeo i Marinkovi u Kiklopu: Ali svi ovi uspjesi u tehnici i tampi ne tiu se neposredno knjievnosti. Istaknuto je u svim zemljama da ljudi koji telefoniraju ne potuju ni jezik ni gramatiku. Knjievnosti je brzina nepotrebna: ona trai samoe, povuenosti i sabranosti, a osobito tiine. // Nije knjizi potrebno urbe, njen je put sporiji, ali i izdrljiviji i plodniji. Nije knjizi potrebno aviona: putuje polako razmiljeno. Ne treba knjiga telefona ni beinosti, a mnogo je bolje da knjievnost tedi ivce.14
IV.
U skladu sa svojim antimodernistikim svjetonazorom, u koji su ugraene i tehnofobija i urbanofobija, Maestro prezire grad i sve industrijske tekovine koje se povezuju s urbanom civilizacijom. Vie bi mu, oito, odgovarali agrarni ritmovi. Pritom mu nimalo ne smeta to se misli da su njegova uvjerenja nazadna i smijena (398). Nije se uvrijedio ni na Melkiorove ironine primjedbe o elektrinom svjetlu jer, kako kae, uvrijediti se moe netko tko propagira svoje ideje, trai sljedbenike, a on meu takve ne pripada. Maestro ivi na rubu grada, u predgrau, u podruju neasfaltirane, blatne, mrane periferije u kojem su uglavnom stada potleuica to su se do koljena ukopale u zemlju od skromnosti i siromakog stida (400401). Predgrae sugerira iskorijenjenost; ono je ostalo prebivalitem svih vrsta neeljenih, odbaenih od grada.15 Kad vodi Melkiora u svoj dom kako bi osobno prisustvovao uprizorenju njegove medicinski
13 14
iste smrti, Maestro namjerno odabire put koji vodi kroz jarke i blato. Na pitanje ima li i neki drugi put, odgovara: Ima, zaobilazni, cestom. ak i osvijetljen elektrikom, ali htio sam vam pokazati moj put, mrani put (399). Poslije e jo jasnije ponoviti: Elektrino svijetlo to nije moj put (398). I taj se prizor direktno referira na rijei esejistikoga subjekta u Ujevievu tekstu El sentimiento tragico de la vida (1922): Ovdje nema elektrike. I ne treba mi veeras elektrike koju mrzim.16 Maestrov dom nalazi se u mranoj grdosiji, stovaritu kopiladi gradskih sibarita: ondje su neudane majke doekivale plodove svoje grene ljubavi (400). U stubitu zaudara na ustajali kupus, urin i neoprane ene, a u skromnu stanu, u kojem je pod obloen slojem osuenog blata, nema elektrine rasvjete, nego gori skromna petrolejka. Mali balkon gleda na pusta polja periferije utonula u mokru i gustu no (413). Taj mikrosvijet, ta otmjena oskudica, mala prirodna oaza u okruenju otuujue urbane i mehanizirane civilizacije, bit e popritem umetnute ali semantiki vane, gotovo nosive prie u kojoj je Maestro Melkioru demonstrirao medicinski istu smrt: groteskan suicid izazvan mokrenjem na ice oblinjega elektrinog dalekovoda. in je pomno isplaniran jer Maestro ve na samom poetku romana jasno kae da je on odabrao svoju smrt ve odavno, prije nego je svoje tijelo prodao anatomskom institutu (104). Neposredno prije smrti artikulirao je smisao svoje elje: Sada elim ostaviti samo svoj neoteeni kostur // prema ugovoru, gore, s InstitutomDa bi studenti mogli na meni studirati i postati lijenicima, a zatim i sami postati kosturima. Eto vam, Eustahije, jednakosti i bratstva (426). I tim posljednjim inom, radikalnom konkretizacijom antiprometejske regresije17, Maestro eli obraniti etiki dignitet ovjekove egzistencije: Ja potujem uspravnost, ljudsko dostojanstvo (424). Uostalom, i prometejski mit, na kojem poiva ideja napretka, sniava se i troi u banalnosti tehnike civilizacije. Suvremeno prometejstvo najbolje se ogleda u izumu ibice, koju Maestro posprdno naziva plamenom na vrhu akalice i kuhinjskim prometejstvom. Razgovor koji je prethodio suicidu prava je mala riznica antimodernistikih teza. Njegova dramaturgija otkriva da Maestro svojom sudbinom eli na neki nain prokazati sablast tehnike, osobito struje. On govori o mrnji na bakrene ice (399), o elektrinoj stolici, o elektronu kao naem bogu, o visokom naponu opasnom po ivot, o mrtvakoj glavi koja stoji na dnu stupa i kao upozorenje, ali i kao svojevrsni mamac (414). Za zujanje ica na oblinjem dalekovodu, koje nalikuje glasanju zrikavaca, kae da je to molitva avlu, pravom gospodaru struje (414), dok humanistima iz kavane Corso poruuje: Ne dam ni nokta s malog nonog prsta za njihove elektrine centrale (423). Konano kae i da treba umrijeti od struje kako bi se upoznala ta gadost. Sam in samospaljivanja strujom, dakle prometejskim izumom, po svome je karakteru ritualan jer oponaa obrednu praksu18 u kojoj se Maestro eli vratiti prirodi ist, neoskvrnut, ali i osloboen svih balasta tehnike civilizacije. Zato moemo na kraju ponoviti njegove ponosno izreene rijei: Nitko jo nije tako umro! Tako adekvatno! Tako triumfalno-ironino. Simbolino! Tako kompletno (104).
16
15
Usp. Morana ale, Oko Kiklopa. Zagreb, 2005., str. 65. Sabrana djela Tina Ujevia. Knjiga XIII. Feljtoni II. Putopisi. Priredio Dubravko Jeli. Zagreb, 1965., str. 198. Usp. Joel Kotkin, Povijest grada. Preveo Z. Gavran. Zagreb, 2008., str. 206.
17 18
Usp. Tin Ujevi, Eseji i kritike. Priredio ime Vueti. PSHK, knjiga 88, Zagreb, 1970., str. 365. M. ale, op. cit., str. 221. M. ale, op. cit., str. 67.
59
K r o n i k a: Evo H r va t s ke (C r o a t i e, l a vo i c i )
Marija Tonkovi ml.
DVIJE IZLOBE HRVATSKE UMJETNOSTI NA FESTIVALU CROATIE, LA VOICI

I oni se zadivie (hrvatska srednjovjekovna umjetnost), Hrvatska fotografija okom Petera Knappa
amo nekoliko mjeseci uoi ulaska Hrvatske u Europsku uniju, Francuska je, poput one druge domovine koju prema Benjaminu Franklinu ima svaki ovjek, irom otvorila vrata hrvatskoj umjetnosti. Umjetnika osebujnost Hrvatske na tri se mjeseca, putem festivala Croatie, la voici, smjestila u sredite meunarodne scene. Tijekom tri mjeseca Francuska je bila domain ukupno ezdeset dogaaja na ak etrdeset pet razliitih lokacija. Veina ih je odrana u Parizu, ali i u Amiensu, Dijonu, Poitiersu i Marseillesu. Iza brojki kriju se izlobe i mnogobrojni koncerti, filmske projekcije, nastupi proslavljenih glazbenika koji su se mogli sluati i na Radio France te ciklusi performansa suvremenih hrvatskih umjetnika. Kako bi se to vie graana zainteresiralo za batinu nae zemlje, odrali su se i okrugli stol hrvatskih i francuskih knjievnika i filozofa, kolski sat o Hrvatskoj, a na Sorbonnei su organizirana predavanja francuskih i hrvatskih profesora. Program je zaokruio gospodarski program, gastronomske veeri i prijateljska vaterpolska utakmica. Hrvatska je umjetnost Francuze povela na putovanje kroz dizajn, grafiku, modu i tradiciju. Festival Croatie, la voici isprepleo je povijest, zaetke hrvatske kulture i njezinu suvremenu stvarnost proevi ih duhom ive tradicije i stavljajui je u kontekst neprekidnih europskih uzora. Ili, kako je to, aludirajui na ulazakpovratak Hrvatske u Europu, zakljuio francuski predsjednik Franois Hollande na otvorenju izlobe I oni se zadivie: Hrvatska se nikamo ne vraa. Ona je ovdje oduvijek i bila.
I oni se zadivie
Milju kako hrvatska umjetnost zapoinje srednjim vijekom, 9. je listopada u parikom muzeju Cluny otvorena izloba hrvatskoga srednjovjekovnoga blaga simbolina naziva I oni se zadivie. Uoi Martinja dooe hodoasnici pred Zadar u Hrvatsku. I opazie da je to grad zatvoren visokim zidovima i visokim tornjevima i da bi uzalud traili ljepi i bogatiji grad. I kad ga ugledae hodoasnici, mnogo se zadivie i
rekoe jedan drugome: Kako bi se mogao osvojiti silom takav grad, ako ga sam Bog ne bi osvojio?. Ovim je rijeima kroniar etvrtoga kriarskog rata, Geoffroy de Villehardouin, 1210. godine u svojoj knjizi Osvajanje Konstantinopola opisao reakciju hodoasnika-ratnika i opsadu Zadra 1202. godine, pri kojoj povjesniari biljee i nesmiljenu pljaku grada. Izloba postavljena u muzeju Cluny jo nas je jedanput pozvala da podijelimo tu opinjenost francuskoga medievalnog ovjeka hrvatskom kulturnom batinom. U protokolarnom smislu, otvaranje izlobe I oni se zadivie bio je vrhunac Festivala hrvatske kulture u Francuskoj. Izlobu su pripremili Nikola Jaki, profesor na Odsjeku povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zadru i Miljenko Domijan, konzervator u Ministarstvu kulture. Muzej Cluny ili Nacionalni muzej srednjeg vijeka smjeten je izmeu triju iznimnih parikih spomenika, kraj galo-rimskih termi iz IIII. stoljea, gostinjca opatije Cluny (kasno XV. stoljee) i Sveuilita Sorbonne. Muzej je osnovan 1843. godine zahvaljujui Alexandreu Du Sommerardu, pasioniranom kolekcionaru srednjovjekovne umjetnosti, koji je ivio u prostoru Clunyja. Tijekom godina zbirka se obogaivala novim eksponatima, a danas se dri jednim od najboljih prikaza 15 stoljea povijesti umjetnosti: od rimskog razdoblja Galije do poetka XVI. stoljea. Godine 1257. Robert de Sorbon osnovao je Sveuilite Sorbonne (Sorbona) u sreditu podruja koje e se poslije poeti nazivati Latinska etvrt. Opati iz opatije Cluny u Burgundiji koji su odlazili na studije u Pariz htjeli su imati vlastiti gostinjac, svoj pied--terre. U drugoj polovici XIII. stoljea izgraena je prvobitna zgrada Sorbone, a gostinjac na temelju ruevnih rimskih termi. Potkraj XV. stoljea Jacques dAmboise, opat iz Clunyja (14851510), odluuje obnoviti pariki gostinjac te muzej Cluny zadobiva svoj dananji izgled zadravi prekrasan srednjovjekovni park u kojem su sauvani tipini onodobni uzgoji: povre, lonanice, ljekovito bilje (kadulja, izop, pelin) i cvijee. Muzej Cluny, odnosno istoimeni gostinjac, podijeljen je u obliku slova E u dva krila i sredinje zdanje, a s vanjske je strane ograen zidom. U unutranjosti muzej je zadrao izvor-
60
K ro n i k a: E vo H r vats ke (C ro a t i e, l a vo i c i)
Tapiserija Zatvor ljubavi
ni izgled opatijskoga gostinjca: raspored i veliinu soba te kapelicu. Vjerojatno su najslavniji eksponati est tapiserija Gospa i jednorog, koje je 1841. godine u dvorcu Boussac otkrio pisac Prosper Mrime, a upravo su kroz spise George Sand ubrzo u javnosti postale legendom. Za Hrvatsku je posebno zanimljiva tapiserija Zatvor ljubavi iz XV. stoljea, koja prikazuje scenu susreta junakinje Laureolle i kastiljske kraljice iz istoimenoga panjolskoga srednjovjekovnog romana Carcel de amor. Naime, ista se takva tapiserija nalazila i u dvorcu obitelji Zrinski u akovcu, a danas je dio stalnog postava Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Kvantitativno mala izloba (naime, izloena su samo 43 djela) objanjena je neadekvatnou uvjeta unutar ponuenih 150 kvadrata. Budui da se nisu mogli zadovoljiti svi klimatski uvjeti, pa ak ni u prijenosu, Jaki i Domijan odluili su kako u Parizu nee izlagati umjetnine izraene od organskih materijala poput slika na dasci ili drvenih skulptura poput raspela zbog njihove vrijednosti i rizika kojemu bi ih izloili neprilagoenim konzervatorskim uvjetima. Malen je izlobeni prostor uvjetovao i eksponate manjih formata pa su tako na pariku izlobu stigli relikvijari iz sakralnih riznica Dubrovnika, Zadra, Trogira i Splita i zadivljujui nakit koji je, kao to su se posjetitelji gurali u redu kako bi vidjeli ensku anuvinsku krunu, moda tako jednom zadivio i kriare u Zadru. Izloba I oni se zadivie scenografski je podijeljena u dvije prostorije, gdje je kronoloki predstavljeno proimanje hrvatske kulture s europskim utjecajima i razmjenama. Prva prostorija tako predstavlja karolinku arhitekturu i njezine temelje u paleokranskoj umjetnosti koji se dokazuju elementima empora i kancela u Zadru i Puli. Izloeni rukopisi slikovit su prikaz razmjene umjetnikih oblika i ideja. Unutar europskih utjecaja, ponajvie iz Italije i Francuske, Hrvatska je dokazala kako je posjedovala vlastite radionice i na taj
enska kruna
nain sudjelovala u kolanju i mijeanju ideja, integrirajui vodee ideje Zapada i Orijenta. U srcu srednjega vijeka, u jednoj od najljepih medievalnih muzejskih zbirki, na nevelikom prostoru, smjestila se i hrvatska zbirka. Izloeni manji predmeti nipoto nisu manje vrijedni. Vie od polovicu izlobe ine relikvijari, posebice rijetki relikvijari antropomorfnog tipa kojima se Hrvatska moe podiiti ne samo brojem ve i virtuoznou izrade.
Antropomorfni relikvijari
Kao to je, naime, tijelo jedno, iako ima mnogo udova, i svi udovi tijela, tvore jedno tijelo. 1 Kor, XII, 12
61
Kameni spomenici i antropomorfni relikvijari
U prvim se stoljeima kranstva gledanje na zemaljske ostatke muenika ili apostola u potpunosti mijenja. Nakon poetne nepovredivosti rimskog prava, koje je branilo izgradnju obredne arhitekture, a u tom sluaju i grobova, ubrzo se poputa eljama vjernika. Svetaki tjelesni ostatci poinju se ekshumirati, postaju predmetom oboavanja, a dijelovi njihova tijela pronose se kranskim svijetom uz prateu auru udotvornosti. Naime, vjerovalo se kako se u trenutku muenja Boja sila slila u njihovo tijelo. Na kraju IV. stoljea, prijenosom relikvija svete brae, Neronovih muenika, Gervazija i Protazija, po nalogu milanskog biskupa Ambrozija, tovanje svetakih relikvija zapoinje se drati estitim inom za dobrobit zajednice. Godine 396., ili ubrzo nakon nje, ruenski biskup Viktricije dobiva od Ambrozija na dar nekoliko vrijednih svetakih relikvija, ponajprije zemaljskih ostataka apostola i muenika. Poetak duge tradicije relikvijara bitan je i zbog razmiljanja o nunoj gradnji crkava gdje bi se ostatci uvali i tovali. No, prije svega, vjernici su traili dokaz ponajprije vrijednosne naravi. Biskup Viktricije u svojem se najpoznatijem djelu De laude sanctorum (kasno IV. stoljee) obraa estitim vjernicima objanjavajui kako dio tijela svetca relikvija posjeduje udotvornu mo i pomae nam u mukotrpnom putu do obeanog raja. Koristei se kodificiranim crkvenim dogmama, opisuje na koji nain Otac, Sin i Duh Sveti obitavaju u jednoj tvari koja se objedinjuje u vjerniku; tvari u tijelu, krvi i duhu stavljajui tako ovjeka u poloaj utjelovljenog Trojstva. Ako je komadi Kristove tunike izbavio mnoge od bolesti i nevolja, tada e zasigurno sveto mjesto
na kojem se uvaju relikvije posjedovati jednaku udotvornu silu. Viktricije patnju svetih predstavlja kao nasljedovanje Krista. Krist je Bog, a prema tome je i svako razdvajanje ve u zaetku nemogue. Takvu analogiju uspostavlja i kod svetih moi: dio e uvijek zastupati cjelinu, u djeliu svetakog tijela uvijek e se odraavati njegova istinska bit. Sva genijalnost Viktricijeve retorike dolazi do punog izraaja kada opisuje kako e ak i plamen (misli se, naravno, na mueniku smrt) sauvati jasnou i neoskvrnjenost svetakog tijela. Vodei se Viktricijem, vjernik e u darovanim relikvijama, razjedinjenim dijelovima tijela, prepoznati puninu u svoj njezinoj savrenosti, a udesne e moi relikvije pomagati na isti nain kao to je to inio i svetac tijekom svojega duhovnog ivota. Devet stoljea poslije, raspodjelom svetih moi, svaka e crkva posjedovati svoju vrijednu relikviju. Veina se relikvijara nalazi iza oltara, skrivena od oiju vjernika. Najzanimljiviji su dio upravo relikvijari koji, nakon poetne izrade u obliku pozlaene kutije, ciborija ili pokaznice posude sa staklenim sredinjim dijelom koji je omoguavao vjernicima da vide moi polako poinju zadobivati antropomorfni oblik, najosebujnijega dijela umjetnosti relikvijara. Na antropomorfnim e se relikvijarima prikazima ruke, glave, stopala, noge ili biste utjeloviti jedna posve nova anatomija svetoga. Antropomorfni se relikvijari javljaju relativno rano. Moda je najstariji primjer noga svetog Andrije, blago katedrale u Trvesu, iz 977. godine. Iako oblik tih relikvijara izravno evocira njihov sadraj (katkad ak vidljiv i kroz
62
Gracijanov dekret
kristalni dio), stvarni sadraj relikvija esto je mnogo sloeniji. Relikvijar svetog Andrije iz Trvesa ne sadri samo kotane ostatke apostolove noge ve i sandale te relikvije drugih svetaca. Primjerice, u relikvijarima izraenima u obliku ruke najee su se nalazile kosti raznih svetaca, a takav je tip antropomorfnog relikvijara koriten ponajprije u liturgiji tijekom blagoslivljanja vjernika ili kako bi se pojaala metafora o odnosu dijelova i cjeline navedena u Poslanici svetoga Pavla i u traktatu biskupa Viktricija. Riznice hrvatskih crkava bogate su mnogobrojnim antropomorfnim relikvijarima, poput vrijedne riznice dubrovake katedrale. Neki su hrvatski relikvijari prihvatili odreeni obrazac prikazivanja koji odraava svijet smisla i ideje, no relikvijari svetakih lubanji mnogo su ee izraivani nalik ciborijima nego u antropomorfnom obliku koji bi izravno evocirao njihov sadraj. Ponajbolji je primjer s parike izlobe relikvijar ruke svetoga Vlaha, koji datira iz kasnoga XII. stoljea, a spomenut je i 1335. godine u inventaru stare dubrovake katedrale. Relikvijar je izraen od zlata, filigrana, emajla, dragoga kamenja i bisera. Na sredini prednje strane ake nalazi se rozeta ukraena safirom, biserima i dragim kamenjem. Podlaktica je izraena u obliku valjka podijeljenog na horizontalna polja ukraena filigranom i s pet svetakih ikona. Na relikvijaru se nalazilo ukupno devet slika svetaca zatitnika Dubrovnika, Petra, Andrije, Lovra, ali i Ahileja i Vlaha. Relikvijar ruke svetog Vlaha sjajan je primjer stilskih paralelizama s talijanskim staurotekama poput one iz grada Cosenza u pokrajini Kalabriji. Vjeruje se kako je relikvijar izraen u Palermu, glavnom gradu normanskoga kraljevstva Sicilije tijekom kratke vladavine Normana u Dubrovniku. U postavu izlobe I oni se zadivie trebalo bi istaknuti i antropomorfni relikvijar glave svetog Ivana Milostivog, koji se uva u riznici splitske katedrale. Najstariji popis inventara riznice datira iz 1342. godine te spominje nekoliko relikvijara glave. U jednom od njih su se, pretpostavlja se, nalazile kosti lubanje svetog Ivana apostola. Kako je i spo-
Nakit
menuto, u relikvijarima su se pohranjivale moi nekoliko svetaca pa je tako tijekom nekoliko stoljea relikvijar nosio ime svetog Pavla, da bi konano 1751. godine bio prozvan relikvijarom svetog Ivana Milostivog. Izraen je od srebra i stakla, a kroz stakleni dio na elu razabire se udotvorna svetaka relikvija. Kruno Prijatelj i Joko Belamari uoili su svojevrsnu slinost glave-relikvijara i apostola uklesanih na desnom portalu katedrale u Trogiru, to je doba nastanka relikvijara svetog Ivana Milostivog smjestilo u kasno XIII. stoljee. Istaknut u jo i dva relikvijara u obliku stopala svetog Anselma, koje je 1309. godine, od pozlaenog srebra, dao izraditi kancelar bana Pavla I. Bribirskog i upravitelj ninske crkve, Radoslav Utieni iz Skradina, o emu svjedoe i dva latinska natpisa oko glenja obaju stopala koja dva relikvijara ujedinjuju u koherentnu cjelinu. U isto je vrijeme izraen i relikvijar ruke svetog Anselma, no on, naalost, nije predstavljen na parikoj izlobi.
63
Nakit i rukopisi
Nakon relikvijara, koji ine gotovo polovicu izlobe, po brojnosti je najzastupljeniji hrvatski srednjovjekovni nakit. U prvom su redu na izlobi predstavljene naunice, prstenje, ogrlice, privjesci, remenje i kruna. Izloeni nakit vidljivo se nastavlja na tradiciju kasne antike ili bizantske kulture. Potrebno je naglasiti kako je nakit izraen od zlata, srebra, srebra mijeana s bakrom, istog bakra i bronce. Zasigurno najljepi izloak (s kojega francuski novinari nisu mogli maknuti pogled, stoga je za njegovo fotografiranje nastao podui red) bila je enska anuvinska kruna iz XIV. stoljea, izniman gotiki zlatarski i draguljarski rad, izraena od pozlaenog srebra, rubina, safira i bisera. Kruna se danas uva u SICU (Stalna izloba crkvene umjetnosti) Zlato i srebro Zadra, a izvorno se nalazila u krinji koju je, prema sauvanom ugovoru iz 1377. godine, dala izraditi kraljica Elizabeta Kotromani, supruga hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika Velikog Anuvinca. Gornji dio krune izraen je u obliku deset cvjetova ljiljana od kojih je svaki ukraen dragim kamenjem i biserima. U donjem dijelu krune nalaze se safiri okrueni sa est bisera i etiri rubina. Zanimljiv je i podatak da je enska anuvinska kruna potpuno identina onoj koja je 1755. godine otkrivena u ruevinama katedrale u rumunjskom gradu Oradea, u grobu Elizabetine keri, kraljice Marije, preminule 1395. godine. Od ostalih eksponata na izlobi I oni se zadivie vrijedi istaknuti Gracijanov dekret, tiskan u Bologni potkraj XIII. stoljea, koji je pohranjen u dominikanskom samostanu u Dubrovniku. Gracijanov dekret crkvenopravna je zbirka srednjovjekovnih zakona koju je oko 1140. godine sastavio benediktinac Gracijan, ije je ime ovjekovjeio i Dante u X. pjevanju svojega Raja. Dubrovaka verzija Gracijanova dekreta sadri i komentare Bartolomeja iz Brescie napisane u XIII. stoljeu. Tekst je pisan u dva stupa, a minijature u tom kodeksu ilustriraju razliite pravne predmete, odnosno causae. Inicijali sadre dvije razliite slike koje predstavljaju sukcesivne faze pravnih sluajeva. Primjerice, u inicijalu P causae XXX. aludira se na probleme koji se mogu javiti tijekom krtenja, poput neoekivane zamjene djece. Prisutnost Gracijanova dekreta u dominikanskom samostanu u Dubrovniku dokazuje interes lokalne propovjedne brae za kanonsko pravo, to uostalom pokazuje i injenica da to nije jedini dubrovaki zbornik takve vrste.
Mitra biskupa Gyule
Crkveno ruho i kameni spomenici

Izloba I oni se zadivie pokazala je dominaciju predmeta s podruja Mediterana. Ipak, iz riznice zagrebake katedrale u Pariz je stigla dragocjena mitra biskupa Gyule iz XIV. stoljea, koja je, ako se nadoveemo na mediteransku prevlast, isto tako izraena u Veneciji ili je moda ak rad venecijanskog zlatara koji je boravio u Dalmaciji. Srednjovjekovna mitra ponovno je obnovljena u XVI. stoljeu, tonije 1549. godine, za vrijeme biskupovanja Wolfganga Gyule, odakle i potjee njezino ime. Povrina mitre prekrivena je nizovima inkrustiranih bisera, a njezini su rubovi pokriveni ploicama pozlaenoga srebra u neprekinutom slijedu. Najvee ploice postavljene su okomito, dijelei mitru na dva jednaka dijela, dok su ploice manjih dimen-
zija na vanjskim rubovima proporcionalne veliini inkrustiranih dragulja. Na prednjem dijelu mitre prikazano je raspee te simboli svetoga Mateja i svetoga Ivana, dok su na stranjoj strani izvezeni inicijali biskupova imena i godina 1549. pisana arapskim brojkama. Pretpostavlja se da slovo Z oznaava Zagrebaku nadbiskupiju, dok inicijal okruuje krilati lav svetoga Marka i vol svetoga Luke postavljeni okomito. S iste se strane nalazi reljefni prikaz svetoga Franje odjevena u tuniku s ikonografskim simbolom knjige te figure svetog Stjepana i svetoga Ladislava, maarskoga kralja i zatitnika Zagrebake nadbiskupije. Na prednjem se dijelu nalazi i medaljon koji prikazuje Navjetenje. Mitra je ukraena s tristotinjak dragih kamena: safirima, rubinima i smaragdima postavljenima na okvire razliitih oblika. Neki su, pak, posve geometrijski, dok drugi evociraju ruine latice. Prema Jakiu, takav tip dekoracije bio je karakteristian za mletake zlatare. Slian se raspored dragoga kamenja i zlatnih ploica nalazi i na anuvinskoj kruni kraljice Elizabete iz riznice crkve svetoga imuna u Zadru. Zbog neodgovarajuih klimatskih uvjeta i transporta, na parikoj se izlobi hrvatske srednjovjekovne umjetnosti mogao izloiti vrlo malen broj kamenih spomenika. Naravno, prednost su dobili manji, no nita manje vrijedni eksponati. Jedan je od etiriju izloenih kamenih spomenika i zabat oltarne grede iz Uzdolja iz 895. godine, koji je
64
uz svoje umjetniko znaenje i bitan povijesni dokument. Pronaen je 1886. godine u grobljanskoj predromanikoj crkvi u mjestu Uzdolju kraj Knina. Na zabatu se, na djelomino izbrisanom natpisu, moe raspoznati ime kneza Mutimira i godina 895., koja odgovara godini izrade zabata. Zabat se u predromanikim i romanikim crkvama nalazio na sredini pregrade iznad prolaza iz broda u svetite. Uzdoljski zabat pripada iljatom tipu oblikovanja (postoji i obli), to je, zbog svoje vee povrine, omoguilo i vei broj dekoracija. U sredini dekorativnoga polja zabata nalazi se kri iji su krakovi ispunjeni pleterom. U prostoru ispod vodoravnoga kraka nalaze se dvije golubice koje, okrenute jedna prema drugoj, kljucaju grozd, dok se iznad vodoravne haste nalazi cvijee, pretpostavljeno rue. Francuski dio organizacije izlobe I oni se zadivie, Michel Huynh i lizabeth Taburet-Delahaye, posebno je isticao francusko podrijetlo hrvatskog pletera. Naime, Hrvati su primili kranstvo ekspanzijom Karla Velikog, kada se pleterna plastika ve bila proirila u raznim krajevima njegove drave, posebice na sjeveru Italije. Tada su preuzeli i formalni okvir nove vjere: drukijega sveenika, drukiji obred, crkve, svijee, tamjan te, dakako, crkveni namjetaj na kojem je bila dekoracija pleterne plastike koju Hrvati nisu stvorili, ve prihvatili neodvojivo od poimanja nove vjere. Politika podlonost Francima i dodir s njihovom vrhovnom dravnom upravom uzrokovali su preureenje ustroja tadanje vlasti po uzoru na franaki dvor. No, istina je da Hrvati nisu ostali samo na uzorcima koje su preuzeli pokrtavanjem, ve su dalje sami stvarali vlastite motive i interpretacije. Kratkim pregledom glavnih eksponata izlobe hrvatske srednjovjekovne umjetnosti u Parizu I oni se zadivie htjela se pokazati trajna egzistencija hrvatske umjetnosti u Europi i pokuati barem malo doarati zadivljenost hrvatskom kulturnom batinom, ba kao to su se Francuzi XXI. st. zatravili ljepotom hrvatske gotike krune, podijelivi osjeaj s drevnim francuskim kriarima u Zadru kako je to opisao kroniar Geoffroy de Villehardouin 1210. godine.
Peter Knapp Courreges, 1965.
esto reproducirane portrete slavne Twiggy, Jean Shrimpton i mnogobrojne editorijale za modne kue Dior i Cardin, Knapp prekida s haute couture glamurom i posveuje se autorskoj fotografiji. Prvi put dolazi u Hrvatsku 1976. godine na poziv slikara Ivana Picelja, s kojim je desetak godina suraivao u parikoj galeriji Denise Ren. Mnogo godina kasnije, na poziv Petra Dabca, Knapp ponovno dolazi u Hrvatsku, no ovoga puta odrava vlastiti masterclass za mlade fotografe i sineaste. U intervjuu je priznao kako je za njega Hrvatska oduvijek bila vezana za fotografiju te se zato rado odazvao pozivu za suradnju na projektu Croatie, la voici. Peter Knapp je izbor radova za izlobu pripremio u suradnji s muzejskom savjetnicom i voditeljicom Zbirke starije fotografije u Muzeju za umjetnost i obrt, dr. sc. Marijom Tonkovi.
O izlobi
Izloba je obuhvatila pregled hrvatske fotografije od 1930-ih godina sve do danas, podijeljen u dva segmenta koja je mogue okarakterizirati kao fotografsko neko i fotografsko sada. Razdoblje XX. stoljea prikazano je u radovima ure Janekovia, Toe Dabca, Milana i Slavke Pavi te Mladena Tudora, a nau suvremenost simbolizira mlaa generacija: Ivan Faktor, Boris Cvjetanovi, Marko Ercegovi i Jelena Blagovi, predstavljeni samostalnim dionicama. Na pitanje zato, primjerice, nema otaca hrvatske fotografije, grofa Karla i Jurja Drakovia, odgovor je bio slian kao i za eksponate u muzeju Cluny. Naime, u Cit internationale des Arts nisu se mogli zadovoljiti svi uvjeti za izlaganje dagerotipija i kalotipija, poglavito to se tie rasvjete i optimalne temperature. Autorska dionica Borisa Cvjetanovia posveena malom formatu otvorena je u sklopu manifestacije Mois de Photo (Mjesec fotografije). Peter Knapp u postavi izlobe nije slijedio dijakronijski tijek, ve je povezivanjem modernih autora s hrvatskim fotografskim klasicima podcrtao proetost poetaka i suvremenosti hrvatske fotografije, koju je obiljeilo i tehniko odvajanje prema strukturi narativnoga i prema filmskom mediju.
Hrvatska fotografija okom Petera Knappa

Drugi pol hrvatske umjetnosti u Parizu, prikazan kroz relativno mlad medij fotografije, predstavljen je u izlobenom prostoru Cit internationale des Arts pod imenom Hrvatska fotografija okom Petera Knappa, koji je i potpisao koncepciju izlobe. Peter Knapp javnosti je poznat ponajprije kao legendarni modni fotograf, koji je karijeru zapoeo kasnih 50-ih godina, u razdoblju koje se esto naziva zlatnim dobom novinske fotografije. Knapp je niz godina bio umjetniki direktor francuskog izdanja asopisa Elle te njegov slubeni fotograf, a suraivao je s uglednim publikacijama poput asopisa Stern, The Sunday Times i Vogue. Upravo je tih godina pokrenuo pravu revoluciju u modnoj fotografiji, a izlagao je u vodeim svjetskim muzejima, tik uz slavnog Andyja Warhola. Na vrhuncu popularnosti ili, jednostavnije reeno, nakon to je snimio kultne i danas
65
U izlobu je ukljuen i izbor od 16 filmova iz HRT-ova dokumentarca Fotografija u Hrvatskoj (Marija Tonkovi, Neda Ritz i Ana Marija Habjan). Osim emisija Fotografija u Hrvatskoj o Toi Dabcu, uri Janekoviu, Milanu i Slavki Pavi, Mladenu Tudoru i Borisu Cvjetanoviu, na ovaj su nain predstavljeni i fotografi Peter Salcher, Karlo Drakovi, Juraj Drakovi, Ivana Tomljenovi, Petar Dabac, Antun Marai, Pavo Urban, Jasenko Rasol i Sofija Silvia te fotografija pripadnika grupe Polet. Takoer, uz izlobu su predavanja odrali elimir Koevi, Sandra Krii Roban, Antun Marai i Marina Viculin. Nakon zatvaranja u Parizu, izloba je predstavljena i u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, od 17. sijenja do 3. oujka 2013. Unutar projekta predstavljanja hrvatske kulture povodom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji u srpnju 2013. godine, u tijeku su pregovori o postavljanju izlobe u nekoliko metropola zemalja lanica Europske unije. Kad je Peter Knapp govorio o svojem odabiru za izlobu Hrvatska fotografija okom Petera Knappa, ustvrdio je kako se dananja fotografija moe vidljivo podijeliti na onu namijenjenu galerijama i na fotografiju za masovne medije. Galerijska je fotografija, prema Knappu, usmjerena na duhovne kvalitete ivota, nade, strahove, istine ili pak ljepote, dok je masovna fotografija preuzela ulogu informiranja i dokumentiranja. Galerijska fotografija posjeduje ogranienu kvantitetu, dok se fotografija masovnih medija moe tiskati u tisuama primjeraka. Takoer, razlikovat e analogne i digitalne tehnologije te e u hrvatskoj izlobi vidjeti susret dviju generacija. Analogna generacija o sebi govori kao o fotografima, o fotografiji kao primijenjenoj umjetnosti koja mora zavesti publiku s pomou savrene ekspresije snova i tenji u kojima e se ogledati upravo publika, a ne kondenzirani autorski afiniteti. Knapp e fotografiju okarakterizirati (a slino ju je opisao i u razgovoru o budunosti modne fotografije) i prema naelu trajnosti i kratkotrajnosti. Naime, on fotografiju vidi kao oblik vjene informacije koju moemo neogranieno gledati i beskonano joj se vraati. S druge strane televizija ili pak radio predstavljaju iskljuivo trenutani doivljaj. Knapp je objasnio kako kod tiskanih medija sami odabirete kada ete gledati i koliko vremena elite posvetiti nekoj fotografiji te niste preputeni odreenom redateljskom vienju. Reklama se moe zaustaviti, pregledavati vie puta, no nita ne ostaje za vjenost. U tome je prednost tiskanih medija. Zanimljiva je pria s fotografijama objavljenima na internetu, koje su dvojne prirode: one su istodobno trenutani doivljaj, ali i vjeno svjedoanstvo svojega postojanja. Fotografija istodobno moe postojati i kao multimedijski sadraj, ali i na stranicama asopisa. Svoj odabir Knapp opravdava potencijalima (odnosno nemogunostima) izlobenog prostora Cit internationale des Arts i ograniavanju na dvije kljune teme: na fotografiju zlatnoga doba tiskanih medija, reportau i fotonovinarstvo te suvremenu fotografsku stvarnost. Izabrao je djela Toe Dabca, ure Janekovia, Mladena Tudora, Slavke i Milana Pavia te ih je smjestio na prvi kat izlobene dvorane, a s Leilom Topi, kustosicom zagrebakog Muzeja suvremene umjetnosti, odluio se za reprezentativne fotografije autora mlae generacije: Ivana Faktora, Marka Ercegovia, Jelene Blagovi i Borisa Cvjetanovia.
Fotografsko neko
Knapp svoj izbor zapoinje fotografijom 30-ih godina XX. stoljea, u doba kada se hrvatska fotografija afirmirala u dvjema domenama: u obliku umjetnikog izraza i kao dokument suvremenoga tiska. Dvojica umjetnika koja su povezala te tendencije kao i prijeratnu i poslijeratnu fotografiju bili su Too Dabac (19071970) i uro Janekovi (19121989). Obojica su se fotografijom koristila kao izrazom ljeviarskog angamana u hrvatskoj umjetnosti izlaui na individualnim i zajednikim izlobama te objavljujui svoje fotografije u onodobnom ilustriranom tisku. Iako se Dabac proslavio svojim socijalno angairanim ciklusom Ljudi s ulice (193238), Peter Knapp ga je odluio predstaviti u irem razdoblju i s poneto drukijim fotografijama, koje su odjednom ukljuile velika prostranstva jakih dijagonala i snanih perspektivnih skraenja postignutih razliitim poloajima kamere. Godine 1933., na samom poetku svoje karijere, Dabac sudjeluje u iriranom odabiru danas kultne izlobe Second Philadelphia International Salon of Photography nagovjeujui time svoju kreativnu figuru koja e imati presudan znaaj u razvoju hrvatske fotografije XX. stoljea, ali i u kulturnoj povijesti grada Zagreba. Umjetniko okruenje Zagreba tijekom 20-ih i 30-ih godina, u kojima se Dabac formirao kao umjetnik, omoguilo je fotografiji afirmaciju legitimnog umjetnikog djela. Na to je nedvojbeno utjecao i stilski pluralizam europske fotografije. Na poetku svojega rada Dabac se, u sklopu Fotokluba Zagreb, jednog od najvanijih promotora onodobne hrvatske fotografske umjetnosti, bavio drutvenim i nacionalnim temama, no istodobno je bio sklon eksperimentima, dokazujui na taj nain kako je itekako svjestan sinkronih avangardnih tendencija u Rusiji i Njemakoj. Utjecaj se ponajbolje vidi u Dabevoj orijentiranosti na detalje, eksperimente, upotrebu ekstremnih rakursa i planova ili jednostavnije, na utjecaj kole Nove stvarnosti, kada izlae zajedno s istaknutim imenima poput Lszla Moholy-Nagya, Mana Raya i Edwarda Westona. Fotografijama predstavljenima na izlobi Hrvatska fotografija okom Petera Knappa nastojao se obuhvatiti cjelokupni kreativni ivot Toe Dabca izlaui tako slike izdvojene iz veih ciklusa kako bi se pokrilo to vie tema i stilskih pristupa i na taj nain predstavilo parikoj publici i djeli njegova zapanjujuega stvaralakog rada. Donedavno je opus ure Janekovia (19121989) bio potpuno nepoznat pa se moe rei kako je rije o moda najvanijem otkriu u recentnoj povijesti hrvatske fotografije. Godine 2009. u Muzeju za umjetnost i obrt pripremljena je retrospektiva koja je otkrila Janekovia kao oca svih anrova suvremene hrvatske fotografije: angairane umjetnosti, fotoreportae te sportske i reklamne fotografije. Na nagovor Franje Mosingera, fotourednika u asopisu Kulisa, Janekovi postaje jedan od prvih novinskih fotografa u Hrvatskoj. Tko je bio taj iznimni fotograf koji je zabiljeio sva iole vanija dogaanja u tom razdoblju? Pokuavajui razrijeiti tu enigmu, otkrilo se da je taj fotograf poslije postao istaknuti sveuilini profesor meliorativne pedologije i pionir agroekologije u Hrvatskoj, koji se potom fotografijom nastavio baviti samo hobistiki. Ve 1932.
66
uro Janekovi Ispred zgrade Burze, oko 1934.
Too Dabac Nat, 1935.
godine Janekovi objavljuje svoje prve fotografije u asopisu Kulisa, gdje uvodi direktnu fotografiju s mnotvom neposrednih moment-snimki, raznih spontanih ili organiziranih dogaaja. Sredinom 1935. godine Janekovi fotografira cijelu jadransku obalu stvarajui tako razglednice i turistike prospekte s maritimnim motivima, dok su etnografski i pejzani elementi snimljeni u maniri koja je poslije prozvana stilom zagrebake kole. Janekovi svoj fotografski credo razvija slobodno, osloboen anrovskih i tematskih odreenja. Od svih hrvatskih fotografa moda je bio najblii pokretu Nove stvarnosti, a posebno znaenje dobiva i u usporedbi s Aleksandrom Rodenkom. Iako je novinska fotografija diktirala vlastite teme, Janekovi je uspjeno vodio kameru od opega k posebnom. Promatrajui naizgled beznaajne objekte, znaenje im je pruio tek u cjelini. Janekovieve fotografije bile su esto reproducirane u tisku dokazujui visok stupanj tehnike razine hrvatske fotografije. I doista, sve Janekovieve fotografije odraavaju vodee i sinkrone europske tendencije u koje su bile ukljuene. Janekovieve tendencije nastavio je Milan Pavi (19141986), iji rad povezuje Janekovia s fotografskom produkcijom 50-ih godina. Nakon poslijeratnoga diktata socijalnog realizma, benevolentnija politika klima usmjerava fotografe da u svojim djelima trae izravne poveznice sa stvarnim svijetom. Ideologija i neprekinutost tradicije padaju u drugi plan. Umjerenou i sofisticiranim ukusom, Pavi je uspio izbjei tendenciozni realizam te je hrvatsku fotografiju doveo na rub apstrakcije. Zajedno s Toom Dabcem, Marijanom Szabom i Mladenom Greviem, Pavi oivljava nain fotografiranja zagrebake kole i postaje aktivan lan Fotokluba Zagreb. U doba striktnih tematskih koncepcija Pavi zadrava svoj fotografski repertoar primjenjujui na njega ideje i pristupe stilske tradicije tridesetih godina. Kao profesionalni novinski fotograf snima mnogobrojne slubene
dogaaje, a bitne su i njegove interakcije s inovativnim zbivanjima u fotografiji: geometrijskim slikarstvom, konstruktivizmom i strukturalnom prirodom. Pavi je bio jedan od prvih hrvatskih fotografa koji je u fotografiji utjelovio cjelokupno bogatstvo novootkrivenih tema u likovnoj umjetnosti. Njegova brojna putovanja, posebice ona po Americi 1964. godine, otkrivaju veliko ivotno iskustvo. Pavi je osjetio i prenio umjetniki senzibilitet 60-ih godina i ameriki nain ivota, ali je i na neki nain predosjetio raanje pop-kulture na umjetnikom horizontu. Njegova supruga Slavka Pavi (1927) svoj je umjetniki rad zapoela 1950-ih godina u razdoblju umjetnikoga kovitlanja: tradicija se ve uvelike kodificirala, dok se, s druge strane, otvaraju novi prostori umjetnike kreativnosti. Prepoznavanje tradicije znailo je ponajprije svijest o tematskom sadraju, realnim opisima s naglaskom na naraciju, posebice socijalnu naraciju u duhu 30-ih godina, nacionalnu tijekom 40-ih i ideoloku u 50-ima. Usporedno s legitimitetom fotografskoga realizma, inherentnim didaktikim impulsom i krajem diktata socijalnog realizma, istrauju se novi oblici apstrakcije. U vremenu ogrezlom u dihotomiju izmeu dokumentaristike preciznosti i fotografije kao vizualne apstrakcije, Slavka Pavi pronala je svoj izraz u sintezi elemenata te antinomije. Njezin je svijet realistian, organiziran po naelu neke autonomne vizualne logike. Senzibilitet Slavke Pavi je u prvom redu vizualan, tj. ikonografski neutralan. Nikada nije teila prikazati velianstvenost povijesti, ve ovjekovjeiti sitne detalje svakodnevice. Ne ulicu, ve ulinu poeziju. Tijekom mnogo godina suradnica i suputnica Mladena Pavia, Slavka je svoj fotografski svijet izgradila u paralelama koje se u mnogo toaka podudaraju s Milanovim, no u karakteristino osobnom stilu, u svoj svojoj senzibilnosti po kojoj je prepoznatljiva. Ugled Slavke Pavi danas je od trajne vanosti: od skromne i povuene umjetnice tijekom vremena postala je jedna od najznaajnijih figura povijesti hrvatske fotografije druge polovice XX. stoljea.
67
Milan Pavi Linije, 1962.
Slavka Pavi Prolaz, 1951.
Mladen Tudor (1935), dugogodinji novinski fotograf asopisa Globus, Vjesnik u srijedu i Start, nadmaio je skromne zahtjeve fotografije tiskanih publikacija. Svoj je umjetniki rad zapoeo kada je poetika talijanskoga neorealizma bila ve uvelike kodificirana, kada su inspiracije Edwardom Steichenom bile pomalo na zalasku te kada je opus Henrija Cartier-Bressona u potpunosti odredio suvremeni senzibilitet. Iz tog nam razloga, predstavlja Marai, nije teko otkriti elemente filmskog i fotografskog iskustva obiljeena intenzivnim zanimanjem za ljudsko, drutveno i sudbinski. Tijekom svoje duge profesionalne karijere, Tudor dokazuje duboku empatiju za aktere svojih fotografija, osjea se stanovito zanimanje, no bez najmanje primjese patetike ili pak kritinosti. Marai uoava stanovitu dosljednost u izbjegavanju verbalizacija i sugestivnosti naslova omoguujui fotografijama da priaju vlastitu priu. Moda je najbolji primjer fotografija istaice u muzeju koja je zastala pred slikom Pabla Picassa. Mladen Tudor jedan je od fotografa koji u skladu sa suvremenom kozmopolitskom inozemnom praksom i vlastitim umjetnikim vienjem na najbolji nain utjelovljuju novinsku i umjetniku fotografiju, a svojim je dosjetljivim i antidogmatikim umom uspio predoiti svu nesigurnost, optimizam, humoresknost i polifoniju ljudskoga ivota.
Fotografija hrvatske suvremenosti

Jelena Blagovi (1983) svoj je ciklus fotografija naslovila Prije mene. U njemu ona diskretno ulazi u prolost svoje majke. Njezine fotografije bude nau znatielju i prisiljavaju nas da itamo izmeu redaka pisama i suvenira koje je njezina majka uvala u kutijama i ladicama prije Jelenina roenja. Iva Prosoli pita se odakle potjee elja za izgradnjom vlastitog identiteta rekonstrukcijom obiteljske prolosti. Kakva jaka veza izgrauje prolost, u emu je ona relevantna danas? Prolost na fotografijama Jelene Blagovi satkana je od materijalnih dokaza i injenica, no kada one prestaju, gdje tono poinje njihova in-
terpretacija? uvanje uspomena oduvijek je bilo temeljna ljudska potreba, esto nesvjesna i automatizirana, posebice kada je rije o obiteljskom nasljeu kao elementu od emocionalne vanosti. Njihovo arhiviranje moemo promatrati kao logian korak preslagivanja naih uspomena i uspomena naih predaka. Razlozi su uvijek vie ili manje opravdani, no njihov je rezultat uvijek osobne, drutvene ili politike naravi. Jelena Blagovi, stvarajui vezu s prolou, pokuava prepoznati i definirati sebe samu. Naglaavajui vanost obiteljskog nasljea, snima obiteljske albume, knjige, razglednice i novce koji se nalaze na antiknim krinjama. Odjednom iz intimnih uspomena lanova jedne obitelji nie svjedoanstvo jedne epohe, jednoga prolog vremena. Marko Ercegovi (1975) ivi i promatra nae vrijeme, na svijet i nae ivote. Knapp zapisuje kako nas njegove teme, a posebice detalji, navode da se pribliimo toj paleti ekspresije kako bismo proniknuli u autorove namjere. U ciklusu Pokazujem Ercegovi precizno shvaa kada e se subjekt tretirati koloristiki, a kada crnobijelo. U svojem prepoznatljivom stilu stvara vidljive poveznice meu svojim fotografijama koje tim putem zadobivaju narativnu vrijednost. Greiner zapisuje kako njegova posebnost lei u sinergiji motiva i njegova raspoloenja, u odreenom stanju svijesti koje ga prisiljava na spremnost u kojoj se prepoznaju motivi. Iako subjekti Ercegovievih fotografija nisu ni u kojem pogledu spektakularni, kao izdvojeni elementi ne mogu postojati bez imanentnog autorskog pogleda. Serija fotografija Pokazujem na izlobi Hrvatska fotografija okom Petera Knappa ima dvostruku ulogu. Sam se naslov moe shvatiti kao logina interpretacija izraza, umjetnikog pokazivanja, no opet, gledajui motive Ercegovievih fotografija, moe se dokazati kako su upravo fotografirani ti koji pokazuju, a on, kao fotograf, samo snima taj in pokazivanja. Na taj se nain dobiva i trodimenzionalni autorski svijet. Na odabranim fotografijama Ercegovi takoer pokazuje, zamijenivi tradicionalnu kretnju upiranja prstom objektivom svoga fotoaparata prikazom motiva koji
68
Mladen Tudor Zagreb, 1967.
Jelena Blagovi Obiteljsko srebro, 2007.
su privukli njegovu panju. Greiner tvrdi kako ciklus Pokazujem, budui da dokazuje vjenu prisutnost fotografa, predstavlja cjelokupno Ercegovievo shvaanje fotografije fotografije kao vjenoga podsjetnika na postojanje vie paralelnih svjetova, na okolnosti, povrinska obiljeja vremena koja se time pretvaraju u znakove koji e tako moi definirati ne samo svoje vrijeme ve i povijest koja se polako kree k svojoj transcendentalnosti. Ivan Faktor (1953) izlae svoje radove naslovljene Kangaroo Court, ciklus fotografskih reinterpretacija filmskih scena. Koristei se tradicionalnim i modernim tehnikama, snima injenine fotografije, filmove i videosnimke, a odijevajui svoje modele u nekadanje kostime, svojim portretima ljudske veliine pridaje neobinu prisutnost. Usporedbom crnobijelih i fotografija u boji, Faktor nas dovodi do refleksije o mogunostima izraza kromatskog i formalnog. Viculin navodi kako je Ivan Faktor oduvijek bio filmofil i multimedijalni umjetnik te su sva njegova djela, nastala od kraja 70-ih godina XX. stoljea pa sve do danas, izrasla iz njegove osobne veze s kamerom koja mu je omoguila da istupi iz ogranienosti stvarnog svijeta. Budui da se tako zalazi u virtualnost, otvara se beskonano polje igara fikcionalnoga i imaginarnoga. Sloen multimedijalni rad Kangaroo Court prikazan na izlobi Hrvatska fotografija okom Petera Knappa, jo jednog preispituje monu ulogu pogleda. Kao i kod fotografija Marka Ercegovia, rije je o dualnosti: o pogledu fotografa i pogledu fotografiranoga. Na taj je nain Faktor izvrnuo perspektivnu situaciju poput velike rekonstrukcije slavne scene iz Langova filma M. Pogled se sada usmjerava prema nama pa tako prestajemo biti puki promatrai djela vizualne umjetnosti. Oni koji gledaju postat e bezuvjetni sudionici. Na taj nain, elimo li zaista shvatiti Faktorovu fotografiju, moramo se izloiti pogledima u svoj njihovoj dvojnoj prirodi. Boris Cvjetanovi (1953) takoer povezuje dvije teme: svoju prolost u fotoreportai i sadanji intimni autorski svijet. Karijeru je zapoeo ranih 80-ih, kada je bio i jedan od
predstavnika onoga to se nazivalo nova novinska fotografija pokreta u kojem su fotografi mlae generacije u dotada objektivan i funkcionalan medij fotografije unijeli jezik subjektivnosti i osobne ekspresije. U tom kontekstu on snima fotoreportae iz rudnika, kola, bolnica ili pak zatvora, no istodobno svaka od fotografija pripovijeda svoju vlastitu, privatnu priu o ljudima s ruba egzistencije, o bolesnima, slabima ili o onima koji su jednostavno odustali. Cvitanovi je svojom fotografijom otkrio i najmraniji sloj ciklusa: prizore iz bolnica, djecu iji je jedini dom od prvih trenutaka bilo bolniko okruenje, umirui starci, svi osamljeni ljudi u bespuima vlastite patnje. Drugi nas dio izloenih fotografija dovodi iz univerzuma drugih u gotovo dnevnike fotografske zapise samog autora. Cvjetanovi ovjekovjeuje obiteljske scene nastale na ljetovanju, snima svoju rodbinu, prijatelje, enu i ker Bugu, ali i ljepote samotnog boravka. Za to vienje kao kljuni pojam autor navodi dokolicu, osloboenje od svakodnevnih obveza i poslovnog tempa, trenutke kada besposlica nije grijeh, ve mudrost. A ljepota je inherentna dokolici. Izlaganjem fotografija, autorska intima ne gubi aroliju u kojoj je stvorena, ve svojom prezentacijom u gledatelju priziva one tople, voljene, naizgled sasvim beznaajne ljudske osjeaje.
Europska integracija
Sada kada Hrvatska postaje zemljom lanicom Europske unije, djela fotografskih umjetnika, kao i hrvatska umjetnost u cijelosti, poevi od njezina usustavljivanja u srednjem vijeku, Europa se jo jednom upoznaje s tim dijelom svoje povijesti duha. Dokazujui kompleksne stilske formacije i zajedniku morfologiju i ideologiju te svjedoei o proimanju utjecaja, tijekom trajanja festivala Croatie, la voici, Hrvatska e se (re)integrirati u zajedniku povijest europske umjetnosti i kulture. Ali, njoj je oduvijek i pripadala.
69
N e o b j av l j e n a h r va t s k a k n j i ev n o s t
Maa Grdei
KAD SU STARI BILI MLADI

Uz Pavliiev esej o popularnoj kulturi ezdesetih
avao Pavlii jedan je od malobrojnih hrvatskih pisaca koje iroj publici nije potrebno posebno predstavljati. Svima su poznate njegove fantastine novele, kultni krimii, knjige za djecu i romani, meu kojima posebno mjesto zauzimaju Koraljna vrata, tekst koji je posve zaslueno postao dijelom kanona hrvatske knjievnosti. Poznate su i njegove autobiografske proze, kao to su Dunav, apudl, Kruh i mast, Vodi po Vukovaru, veinom posveene autorovu odrastanju i njegovu rodnom gradu. Premda i dalje pie kako romane tako i cijenjene knjievnoznanstvene studije, u posljednje vrijeme u Pavliievu se opusu pojavljuju i poneto drukiji tekstovi. Prvi takav tekst bila je knjiga Bilo pa prolo (2011), a drugi je esej Sjeanja na popularnu kulturu, objavljen u ovom broju Hrvatske revije. Na naslovnici knjige Bilo pa prolo stoji podnaslov Autobiografski zapisi, no premda sadri velik broj informacija o autorovu privatnom i profesionalnom ivotu, taj se tekst ipak ne moe nazvati autobiografijom u uem smislu rijei. Bilo pa prolo nije nastalo iz pobude za pripovijedanjem o sebi, nego iz elje da se oslika duh vremena jednog posve odreenog desetljea nedavne hrvatske povijesti sedamdesetih godina prologa stoljea. Kako sam autor kae u kratkom predgovoru knjizi, pripovijedao je o sebi samo ono to mu se inilo da je tipino, pa se dogaalo i drugim ljudima. U tom smislu zgode iz njegova ivota slue da bi se olakalo pripovijedanje o politikim, drutvenim i kulturnim fenomenima toga desetljea te da bi im se pristupilo odozdol, ne iz perspektive povjesniara koji nudi znanstveno utemeljene zakljuke o razdoblju, nego s gledita obinog sudionika koji je na vlastitoj koi iskusio tadanju svakodnevicu. Stoga bi moda bilo primjerenije knjigu smjestiti u umjetniko-znanstveni anr eseja, s obzirom na to da se u njoj kombiniraju osobni pogled i autobiografski elementi sa zakljucima openitijega, teorijskog tipa. Dok se Bilo pa prolo bavi sedamdesetim godinama 20. stoljea, esej Sjeanja na popularnu kulturu posveen je ezdesetima. U knjizi Bilo pa prolo Pavlii kombinira pripovijedanje o dogaajima iz privatnoga (brak, roenje djeteta, podstanarstvo, prijateljstvo s Antom Peterliem) i profesionalnoga ivota (diploma, zaposlenje na fakultetu, prva predavanja, petak na Odsjeku za komparativnu knjievnost, vlastito pisanje) sa zbivanjima na kulturnoj (Dani hvarskoga kazalita, Sekcija za teoriju knjievnosti, knjievni asopisi, izdavatvo) i politikoj sceni (Hrvatsko proljee i njegove posljedice, Titova bolest i smrt), no mnogo prostora zauzimaju i sjeanja na popularnu kulturu
i svakodnevicu (ekspres-restorani, promjene u modi, glazbeni festivali, putovanja u Trst, nestaice kave, Alan Ford). U eseju o ezdesetima popularna, odnosno masovna kultura u prvom je planu te je fokus na trima fenomenima: masovnim pjesmama, odnosu prema tijelu (osobito u vezi s kozmetikom) i plesnjacima. Stjee se dojam da je ovdje autobiografsko pripovijedanje jo vie u funkciji rasprave o fenomenima popularne kulture te da se za njime najvie posee u svrhu pruanja konkretnih primjera za neke openitije tvrdnje. Osobna perspektiva jo uvijek je prisutna, meutim, za razliku od Bilo pa prolo, gdje je svakoj godini posveeno novo poglavlje, ovdje su poglavlja koncipirana kao komentar odreenoga kulturnog problema te se stoga i zakljuci ine vrima i univerzalnijima, a sam tekst jo jasnije esejistikim. U ovom je tekstu vea i distanca izmeu pripovjedaeva kasnijeg ili dananjeg pogleda na stvari i njegovih mladenakih stajalita. Premda je ta razlika postojala i u Bilo pa prolo, ovdje je ona jae naglaena, posve sigurno i zato to je pripovjedaevo doivljajno ja sada deset godina mlae. I stoga ovaj esej vie zvui kao svoenje rauna od prethodne knjige, te nas ostavlja s dalekosenijim zakljucima. Meutim, ni pripovjedno ja ne predstavlja se kao u potpunosti pouzdana pripovjedna instancija. Kako sam autor pie u Bilo pa prolo, pisao je iz glave, knjizi nije prethodilo arhivsko istraivanje, nego je nastala iskljuivo na temelju sjeanja. Nesavrenost pripovjedaeva pamenja osobito je vidljiva u onim dijelovima Sjeanja na popularnu kulturu u kojima otvoreno priznaje da se neke informacije vie ne sjea. Danas je lako u Google upisati stihove Sjeti se, Nina, one jeseni kad si otila i saznati da je posrijedi pjesma naslovljena Vrbe, pa i posluati nekoliko njezinih verzija na YouTubeu, ak i onu Stevana Zaria. Ili pak doi do informacije da stihovi Tebi san ve njeno sklapa oi, laku no... pripadaju pjesmi Srce, laku no, koju je izvodio Ivo Robi. No, pripovjeda ba naglaava da je zaboravio toan naslov jer mu je od injenica koje lako moe provjeriti, odnosno od onoga to britanski teoretiar kulture Raymond Williams naziva zabiljeenom kulturom, mnogo vanija ivljena kultura toga razdoblja. Po Williamsu pojam ivljene kulture podrazumijeva materijalno iskustvo egzistencije u nekom vremenu i na nekom prostoru koje je u potpunosti dostupno iskljuivo onima koji su ivjeli u tom vremenu i na tom prostoru. ivljena kultura usko je povezana s pojmom strukture osjeaja, osobitog osjeaja ivota i osobitog zajednitva
70
N e o b j av lj e n a h r vats k a k n j i ev n o s t
Pavao Pavlii
iskustva o kojem onima koji u njemu sudjeluju gotovo da i nije potrebno govoriti. Kako Pavlii pie u Bilo pa prolo: [...] dugo ve znam da se povijest ne moe prizvati niti rekonstruirati, jer ono to je u njoj bitno esto se i ne sastoji od injenica, nego od nekih odnosa koji se podrazumijevaju, nekih slutnja koje lebde u zraku, nekog osjeaja svijeta koji je svima zajedniki. ivljenoj se kulturi, ako nismo i sami njezini sudionici i poznavaoci njezine strukture osjeaja, moemo pribliiti jedino preko zabiljeene kulture, odnosno kulture nekog razdoblja koja nam se oituje iskljuivo kroz svoje tekstualne tragove. Kako je tih tragova beskonano mnogo, treba se provesti odreeni proces selekcije koji Williams naziva selektivnom tradicijom, odnosno neprekidnim izborom i reizborom onoga to vrijedi pamtiti. Prva se selekcija obavlja jo u samom razdoblju, meutim, ona je podlona nizu kasnijih izmjena. Tako i Pavliievi zapisi o 1960-ima i 1970-ima postaju dijelom selektivne tradicije, jer onima koji nisu sudjelovali u ivljenoj kulturi tih razdoblja nude informacije koje su ve prole barem dva postupka selekcije: ostale su u autorovu sjeanju, a potom ule i u njegove tekstove. Koliko je ivljena kultura nedohvatljiva autsajderima, zorno pokazuje jedan od primjera iz Sjeanja na popularnu kulturu. Premda Google zna za Vrbe i Srce, laku no, lokalne parodijske pjesmice poput Muo, muo, muo, u menzi sam ruo neto tee dospijevaju do statusa zabiljeene kulture. Moda emo ih pamtiti jedino zbog ovoga Pavliieva eseja! Za pretpostaviti je stoga da i adresat ovoga eseja, kao i knjige Bilo pa prolo, nije netko tko ima iskustvo ivljene
kulture 1960-ih i 1970-ih. Dapae, takvi sudionici razdoblja mogli bi imati i razne prigovore na tonost iznesenih informacija ili na ton pripovijedanja jer su njima iste stvari ostale u sjeanju barem mrvicu drukije. Idealni recipijenti teksta roeni su, dakle, potkraj 1970-ih ili poslije, a moda jo uvijek idu u osnovnu kolu te ih zanima povijest njihovih roditelja ili baka i djedova. Nije uvijek lako zakljuiti kakvom se adresatu tekst obraa jer pripovjeda povremeno ini stvari sloenijima ispunjavajui funkciju knjievnog znanstvenika, odnosno stihologa kada analizira stilske figure u masovnim pjesmama ili razmatra znaenje naina na koje su se strane pjesme prilagoavale domaem kontekstu, a povremeno preuzima ulogu usmenog pripovjedaa koji se izravno obraa svojim sluateljima Evo, kad smo ve na plai, da vam kaem... ili Moete li vi zamisliti...? te o Kiklopu govori kao da ga objanjava nekomu tko za Melkiora Tresia jo nije uo. Ipak, zakljuci do kojih dolazi na kraju svakog od triju poglavlja jednako su zanimljivi i knjievno obrazovanim itateljima i obinim itateljima. Ve je u Bilo pa prolo naglaeno da se knjiga mogla zvati i Prijelazno razdoblje jer u socijalizmu su sva razdoblja bila prijelazna. Iz ovoga se eseja, meutim, ini da je kraj 1960-ih znaio prijelazno razdoblje u dubljem smislu, ne samo smjenu desetljea nego doista i smjenu epoha. Prijelaz iz epohe modernizma u epohu postmodernizma ovdje je efektno prikazan ne na temelju promjena u umjetnikim postupcima ili knjievnim tehnikama, nego kroz primjere iz popularne kulture u kojima se zorno vidi promjena strukture osjeaja ili duha vremena. Masovna kultura koju su dijelili svi i koja je do odreene mjere nametnuta odozgo tijekom 1960ih raslojila se u vie razliitih, partikularnih kultura pa ak i supkultura kojima vie pristaje epitet popularna, s obzirom na to da u njihovoj proizvodnji sudjeluju i sami njihovi potroai. Masovne pjesme zamijenili su ansonijeri, kantautori, rokeri te se i sama publika podijelila, prirodni izgled nestao je zbog raznolike upotrebe kozmetike, minke i mode, dok su stare plesnjake gdje se jo uvijek plesalo u parovima istisnuli moderniji klubovi u kojima je svatko plesao za sebe. Jedinstvo kolektiva, ako ga je ikada bilo, sada je zamijenjeno fokusom na pojedinca i (dananjim) beskonanim mogunostima izbora vrlo partikularnih i specijaliziranih kulturnih proizvoda. Pavlii u svojim esejima o ivotu u socijalizmu ne nudi ni nostalginu, romantiziranu sliku razdoblja ni estoku kritiku, nego zarazno jednostavnim i skromnim pripovijedanjem uspijeva doarati ono to je nama mlaim itateljima gotovo posve nedohvatljivo: strukturu osjeaja, tadanju svakodnevicu u svim njezinim kompleksnostima. Rije je o razdoblju koje izaziva na interes i znatielju ne samo zato to elimo znati kako se ivjelo dok su stariji od nas bili mladi nego i zato to se sve to odvijalo u drugom dravnom i drutvenom ureenju, koje je posljednjih dvadesetak godina predmetom neprestane i esto vrlo konfliktne javne rasprave. Svima nama koje umjesto simplificiranih politikih parola zanima kako je bilo Pavlii u Bilo pa prolo daje paljiv i poten odgovor: Pokuavam zapravo rei ovo: stvari su postojale jedne pokraj drugih, i nita nije bilo jednostavno kako su to ljudi poslije pokuali prikazati.
71
N e o b j av l j e n a h r va t s k a k n j i ev n o s t
Pavao Pavlii
SJEANJA NA POPULARNU KULTURU

Masovne pjesme
Kad sam izaao iz vile u parku, bio sam vrlo zadovoljan, pa sam osjetio elju da zazvidim. Jer, u vili je bila zubarska ordinacija u kojoj su meni upravo stavili plombu, a sve je prolo bez boli, samo to idua dva sata nisam smio jesti. Pa, kako da onda ne budem veseo? Tono se sjeam: sipila je kiica, sputao sam se strmom ulicom prema gradu, pa sam nakubio usta i pokuao zazvidati Zviduk u osam. Ta je pjesma bila veliki hit u izvedbi ora Marjanovia, a meni se nekako uinilo da je upravo ona najprimjerenija za tu priliku. Jer, zgodno mi je bilo da zvidim pjesmu u kojoj se pripovijeda upravo o zvidanju. U tekstu se govori iz perspektive momka koji i nakon rastanka dolazi pod djevojin prozor i zvidi njihov stari znak (takve znakove imali su tada svi parovi i sva mladenaka drutva), premda nje iza toga prozora ve odavno nema. I, moda je upravo ta tema bila glavni razlog to sam elio zazvidati tu pjesmu. Jer, u njoj se govorilo o ljubavi, a meni je tada bilo otprilike trinaest godina i pomalo sam poeo nasluivati koliko je ljubav vana. Stao sam uviati i kako se uz nju barem u poeziji, onoj pjevanoj esto vezuje bol i rastanak, pa mi se i ta situacija tunoga etaa koji zvidi uzalud inila osobito poetinom. Odnekud sam znao da je pjesmu napisao Darko Kralji, Zagrepanin koji je karijeru napravio u Beogradu: on je bio prvi kompozitor zabavne glazbe ije sam ime upamtio, pa sam to ime doekivao kao starog znanca svaki put kad bi ga spomenuli na radiju. Nisam se mogao nauditi kako je taj Darko Kralji kadar od obinih stvari poput, recimo, vozikanja unom po rijeci napraviti neto to se mene doima kao poezija. Ima on tako pjesmu koja se zove amac na Tisi, gdje kae:
Darko Kralji, Koncert za stare prijatelje
Zato su mi se sviale i druge stvari koje je Kralji napisao. Zapravo bih mogao rei da mi je on o mogunostima poetskoga izraavanja otkrio vie nego pjesme to sam ih nalazio u itankama. Da se kine kapi na prozorskom staklu usporede sa suzama zaljubljenika koji pod tim prozorom zvidi, meni je djelovalo kao nekakvo otkrie:
Te kine kapi na oknima zadnje suze dve u oima, zaboravljeni sni!

Ali, gotovo sam siguran da se tu nipoto ne moe raditi samo o ljubavi. Jer, iz tih sam pjesama doznavao tota i o drugim podrujima ivota. Eto, recimo, ranih pedesetih godina bila je u popularnoj glazbi jako esta ferijalna tematika, koja je, dodue, ukljuivala i ljetne ljubavi, ali jo vie simpatiju prema pojedinim uzmorskim mjestima, a i prema ljudima koji ondje ive. Bila je npr. pjesma koja se zvala Kostreno, Kostreno, pa se trebalo raspitati o emu se tu radi, te doznati da se tako zove mjesto i onda se iuavati nad tim neobinim imenom. Iz toga doba potjee i Krkljuova Serenada Opatiji, a i cijeli niz drugih takvih pjesama, koje tematiziraju ponajvie Hrvatsko primorje, premda je bilo i drugih ambijenata: na primjer, vrlo je popularna bila Nardellijeva skladba koja zapoinje stihom Tamo na rivi ekat u te, mala, a u kojoj se spominje i dubrovaka Porporela.
Po tihoj smo reci zagrljeni esto plovili mi, u malenom amcu smo se tada prvi put poljubili. Sad kraj mene vie nisi, amcem plovim sam po Tisi, al jo te uvek volim ja. Ja sam pred sobom cijeli ivot gledao Dunav i amce, pa mi svejedno nikad ne bi palo na pamet da rijeka moe biti poprite neije ljubavne drame. A pri tome, ono to se u pjesmi govori ne izgleda kao nekakva patetika i gnjavaa, kao kod onih pjesnika iz naeg kolskog asopisa, nego su ti stihovi takvi da ih i obian ovjek moe prigrliti. 72
najvei narodnjaki hitovi toga doba zapravo su evocirali zauvijek izgubljeni svijet, poput pjesme Kafu mi, draga, ispeci, ili jo vie one koja se zove Stade se cvijee rosom kititi, a kae:
Dadoe mene mladu za stara, dadoe mene starcu zbog para, da mu ja mlada kuu redujem, da mu ja sijedu bradu milujem.
Nije tada vie bilo bogatih staraca to se ene mladim djevojkama (pogotovo ne bradatih), pa je situacija koja se u pjesmi opisuje zapravo poigravanje tradicijskim motivima. A to znai da tu ve postoji svjestan odnos prema mediju, gotovo kao nekakav manirizam, to se vidi i po injenici da se u toj pjesmi rabi maniristika figure zvana paregmenon:
Zvonimir Krklju
Ali, vano je to to se tu nije radilo samo o dojmovima kontinentalaca, nego se pokuavala dati rije i stanovnicima mjesta na obali, a ja sam istom mnogo kasnije shvatio da se tu najee radilo o fuliranciji. Mnogo se, recimo, pjevalo o sviama, mriama i barkama, pa se pjesma Ribar plete mriu svoju (s refrenom Zapivaj pismu, ribaru stari) bila ve i tada svima popela na vrh glave, jer su je tulila sva vesela drutva. No, osobito popularna bila je jedno vrijeme popijevka koja je govorila:
Samo ja tuna tugu tugujem, samo ja alno alost alujem.

Uope, kad se danas ovjek svega toga prisjeti, uvia da su za tu glazbu bile presudne neke pojave kojih on u ono doba nije bio svjestan. Poinje to ve i od samoga termina: pod narodnom glazbom podrazumijevale su se na raznim radiostanicama i u raznim krajevima Jugoslavije razliite stvari. Kad bi se na Radio-Zagrebu reklo da slijedi emisija narodne glazbe, onda je to znailo da e se uti izvedba dalmatinskih klapa, pa posavski drmei, meimurske popevke, slavonske poskoice i sline stvari. A kad bi se na Radio-Beogradu ili Radio-Sarajevu reklo da slijedi narodna muzika, onda ste mogli znati da e to biti pjesme poput Kafu mi draga ispeci, ili Stade se cvijee rosom kititi. Za Zagreb je narodna glazba bila tradicija, a za Beograd i Sarajevo ona je bila ono to e ba u to vrijeme dobiti ime novokomponovana narodna pesma. To je valjda i razlog to Zagreb nikada nije imao ni jednu narodnjaku zvijezdu, premda su se beogradske i sarajevske pjesme sluale i u Hrvatskoj. I, bilo je vano to su se sluale, pa makar se mnogi na njih i mrtili. Jer, narodne pjesme su govorei o aiku i sevdahu, o starom gradu Viegradu gdje pjevaju slavuji, o Suljaginoj Fati koja je ula u magazu sama, o tome kako netko uva ovce u donje strnjike i o tome kako netko drugi jedva eka da nedjelja doe, pa da dragi u jagode poe otkrivale arenilo drutva u kojem ivimo. Nekome je ta spoznaja bila razlog za veselje, nekome razlog za zdvojnost, ali nema nikakve sumnje da su nas te narodne i narodne pjesme kojeemu pouile i proirile nam vidike. A zabavne pjesme inile su to, dakako, jo i vie. Jer, njima nije bilo dovoljno da nam otkriju kako postoje mnogobrojne pokrajine koje se razlikuju i po govoru i po melodici, nego se u njima slutio i veliki svijet. Slutio se prije svega po tome to su se svjetski hitovi promptno prepjevavali, esto i prije nego to bismo se stigli bolje upoznati s originalom. A ti su hitovi opet u mnogo sluajeva bili posveeni nekim gradovima i zemljama, i upravo su te pjesme bile osobito popularne, ili smo mi ba njih najvie prevodili i izvodili. Bila je tako pjesma Volim Pariz kad je sunce, volim Pariz kad je snijeg, pa Arrivederci Roma, pa Istambul, Pod parikim nebom, onda Guadalajara i Granada. Ako se tome pridoda da je Ivo Robi pjevao o Meksiku, Predrag Gojkovi Cune o Jaliscu, a Duan Jaki o podmoskovskim
Ja sam mladi Dalmatinac i ribara svih ljubimac, kua mi je barka, jidro i katarka, moje drage ljubav arka! Danas bih lako razabrao da je u pitanju muak, jer znam da ne postoji na svijetu Dalmatinac a isto tako ni Istranin ili Primorac koji bi jarbol nazvao katarkom, ali u ono doba meni se i to svialo. Svialo mi se moda i zato to sam iz tih pjesama shvatio da postoje ljudi koji govore sasvim drugaije nego mi, a drugaije i ive. Pa kao to se iz sevdalinki vidjelo da negdje postoji Bosna i da ljudi u njoj upotrebljavaju mnogo turskih rijei, a kad pjevaju, onda izvijaju glasom kao eljugari, tako se iz zabavnih pjesama moglo naslutiti kako je drutvo raslojeno geografski i socijalno i kako je to prilino vana stvar. Zanimljive su, recimo, bile makedonske pjesme, a neke su od njih kao Bitola, moj roden kraj stekle status hitova (premda jo nismo znali tu rije), dok je jedna postala obavezan dio svake bezazlenije pijanke, jer je govorila: Kako to e taa aa polna so vino Tako e i mojto srce polno sjadovi. Jer, vrijedila je, kao to sam ve prije rekao, podjela na narodnu i zabavnu glazbu. Narodna glazba imala je svoje zvijezde koje su se zvale Aleksandar Sarievski, Nada Mamula, Beba Selimovi, Himzo Polovina, Safet Isovi, Sava Jeremi-frula, Radojka i Tine ivkovi. Njihove su pjesme ispoetka bile ako ne ba sasvim narodne, a onda imitacija i nastavak narodnih pjesama, pa su govorile o uvanju ovaca i o stajanju na demirli penderu, da bi se poslije poele obraati ovjeku koji se nalazi na prijelazu iz sela u grad, pa nostalgino nastoji uspostaviti nekadanju idilu. Doista,
73
Ivo Robi
veerima, bit e jasno da smo iz pjesama doznavali ne samo kako svijet izgleda i ega sve u njemu ima, nego i kako o njemu treba pjevati i misliti. Bilo je lijepo uti svjetske pjesme u izvedbi naih pjevaa, pa onda i razumjeti o emu se u njima zapravo govori. Ali, jo je ljepe bilo to to su tu bili prisutni svi stupnjevi prijelaza izmeu svijeta i nas, pa su neke pjesme bile prevedene djelomino, neke sasvim, a neke i promijenjene do neprepoznatljivosti. Recimo, pjesma Arrivederci, Roma nije se mogla pjevati drugaije nego tako da ta kljuna sintagma ostane na talijanskome, a to je nama onda davalo osjeaj da smo postali pravi svjetski ljudi. U drugu ruku, u pjesmi Moulin Rouge stvari se nisu dale metriki uskladiti, pa je u naem prijevodu posve izostao naziv toga lokala, te se pjevalo O, kai da l zna, kai da l pamti. Bilo je napokon i sluajeva da se strana pjesma nije ni prepjevavala, nego se koristila samo njezina melodija, posve izvan konteksta. Sjeam se, recimo, da je postojala reklama u kojoj se poznata popijevka Jingle Bells pjevala ovako: Tkanina, Tkanina, to je pravi raj; jer, proizvoau se nije isplatilo da naruuje novu melodiju (a moda nije imao ni od koga), a boini sadraj izvorne pjesme malo je kome bio poznat. To je, dakako, esto vodilo u parodiju, pa je i parodija bilo mnogo, osobito takvih u kojima su se strane rijei tumaile po pukoj etimologiji. Tako je u pjesmi Mucho, mucho, mucho ta glavna rije postala ime, ili moda nadimak, a pridodan je i primjeren socijalistiki kontekst koji govori o drutvenoj prehrani:
ko me nee, nema sree, dok su se instrumentalne verzije popularnih lagera izvodile na nain narodnog orkestra, uz emane i harmoniku, otprilike onako kako danas onaj austrijski sastav sve velike svjetske hitove okree na alpski folklor. Ako se uzme u obzir kako su nas malo o svijetu i o nama samima uile one instance koje su za to bile zaduene (novine, knjige), postaje jasno zato nam je bilo vano ono to smo doznavali iz pjesama na radiju. A to je najzanimljivije, i sama je vlast toga bila nekako svjesna, pa je zato i pridavala veliko znaenje zabavnoj glazbi. Jer, nju je iskustvo nauilo da popularni pjevai na naem terenu lako postaju politiki vane pojave. ak sam i ja bio neto nauo o slavnome Vojinu Popoviu, koji je ranih pedesetih svaki dan pjevao na radiju, a onda je za vrijeme nekoga gostovanja naprosto emigrirao i nitko ga vie nije smio ni spomenuti. Znajui, dakle, sve to je znala, drava je podravala sve ono to se dogaalo na glazbenim festivalima, prije svega na opatijskome. Jer, radilo se tu o pokuaju da se dvije muhe ubiju jednim udarcem: s jedne strane, da se narodu ponudi domaa glazba u jednako sjajnom omotu kakav je bio i onaj u San Remu; a u drugu ruku, da se pokae kako i mi moemo tehniki izvesti sve ono to mogu i stranci. A trea muha bila je moda u tome da se socijalistika stvarnost opjeva na popularan nain: pamtim da je bila pjesma o momku koji raznosi mlijeko (i upozna ljubav svoga ivota), o prodavau novina, o mornarima, sportaima i o studentima: Studentski ivot je lijep, tra-la-la, briga nas za prazan dep, tra-la-la, i sve u tom stilu, a onda sredinja dosjetka: A ako ti, kolega, ipak potonu sve lae, u naruju kolegice zaborav se nae. Radilo se moda tu i o irenju bratstva i jedinstva, jer od poetka su na opatijskom festivalu bili pjevai iz svih republika (pokrajine se tada jo nisu spominjale), pa smo svi dobro znali razliku izmeu Marjane Deraj i Majde Sepe, svi smo znali tko je Nina Spirova, tko Zoran Georgievski, a tko Sabahudin Kurt. Najdalje je u tom smjeru otiao Omladinski festival zabavne muzike u Subotici, jer on je naglaeno zanemarivao republike granice. Proizveo je barem jedan veliki hit, kojemu sam zaboravio toan naslov, ali se sjeam autora, izvoaa i stihova. Autor je bio Zdenko Runji, i to je njemu bio prvi pravi uspjeh i jedan od najveih u njegovoj karijeri. Pjesmu je iz vodio stanoviti Stevan Zari, koji je ubrzo zaboravljen, ali su zato tu stvar poslije dohvatili drugi izvoai, pa do danas postoji valjda i desetak njezinih varijanata. A ila je ovako: Dvije su vrbe pokraj rijeke tiho plakale, dok su se vlati ovim poljem tuno njihale. Sjeti se, Nina,
Muo, Muo, Muo, u menzi sam ruo, hrana nam je fina, puna vitamina.
Parodija koju sam upravo naveo nije dospjela u medije, nego je imala lokalni domet, kao i ono kad su vas, naavi na radiju ozbiljnu glazbu, pitali elite li neto od umara ili od ofera (Schumanna ili Chopina). Ali, parodije su se njegovale i na radiostanicama, u humoristikim emisijama. Ondje se pjesma Come prima, pi di prima t amer pretvarala u
ko me prima, taj me ima, 74

Lola Novakovi
4M Pria se, 1969.
Festival Opatija 1962.
one jeseni kad si otila, bio je vjetar, zar ne pamti.

Jedno su vrijeme te stihove pjevuile tisue i tisue ljudi, pa je radio dobro razumio da se radi o neemu vanom, te je spremno prenosio sve po redu festivale, a poslije je to inila televizija. O svakom festivalu o pjesmama, izvedbama i svemu ostalome pisali su se analitiki osvrti u novinama. A koliko je sve skupa bilo ozbiljno, vidi se i po tome to se svaka pjesma nudila u dvije izvedbe, jednom uz gudaki orkestar, a drugi put uz plesni sastav. Sve to se oko festivala dogaalo bilo je vano, i sve se dobro zapaalo i pamtilo. Razlog je u tome to je repertoar scenskih atrakcija bio tada vrlo skuen, pa je svaka promjena padala u oi. Vladao je obiaj da pjeva bude pred mikrofonom uglavnom nepomian (jer ni mikrofoni nisu bili ba neki, pa nisu mnogo hvatali), tek to bi se tu i tamo premjestio s noge na nogu ili napravio kakvu neupadljivu gestu. Pri tome je svaki od izvoaa imao svoje tosove, pa je jedan gestikulirao samo lijevom rukom, drugi je ravnomjerno okretao lice svim dijelovima auditorija kao da dri politiki govor, trei je malo dizao obrve, a malo se mrtio. A ta mimika esto nije bila u skladu sa sadrajem pjesama: pjeva koji se obiavao smjekati dok pjeva, smjekao se i onda kad je izjavljivao da plae i pati. I zato, kad bi netko imalo naruio pravilo da se samo stoji i pjeva, o tome bi se naveliko raspravljalo: kad je kvartet 4M unio u izvedbu elemente koreografije (a ona se sastojala u tome da svi pjevai u isto vrijeme podignu desnu ruku ili uine korak ulijevo), novine su pisale kako je to bila sletska vjeba. Kad je Lola Novakovi na zagrebakom festivalu pjevala Ti nisi doao dok su joj suze tekle niz lice, sutradan je o tome brujala cijela Jugoslavija. A kad je ore Marjanovi koji je i inae bio avangarda scenskoga pokreta u nekoj prilici skinuo sako i zavitlao njime iznad glave, u tampi se tjednima diskutiralo je li to primjereno javnom nastupu ili nije. A morao je ore Marjanovi imati sako, jer nita drugo i nije dolazilo u obzir. Tada su se, naime, pjevai odijevali vrlo formalno, osobito na festivalima, pa nije moglo biti ni govora o nekim specijalnim kostimima, ili opet o tome da se nastupi u poderanim trapericama kao danas. Sve su pjevaice imale veernje haljine koje su se ljatile od ljokica, natapirane frizure i visoke pete, a svi su pjevai imali kravate. Nije se, dodue, tada mnogo u novinama komen-
tiralo kako se tko obukao (to se smatralo tekom malograantinom), ali se zato dobro znalo to se smije a to se ne smije. Pogotovo zato to je i publika na festivalima bila vrlo formalno odjevena i za mnoge u gledalitu to je bila najsveanija veer u godini. Pa ako bi im jo tko rekao kako ih je vidio na televiziji (dok bi kamera arala po auditoriju), tko bi im bio ravan! Zato nije nikakvo udo to su se festivali poslije poeli mnoiti, a potom i gubiti na vanosti. A to nije bilo samo posljedica inflacije takvih priredaba, nego i posljedica nestanka onoga mjesta to su ga te manifestacije nekad zauzimale. Jer, one su s vremenom izgubile ulogu mjerila ukusa, mode, glazbenih trendova. I jo vie, sama zabavna glazba izgubila je mo da nam otvara nove svjetove, da nas ui o zemljopisu, povijesti, o knjievnosti i urbanom ivotu. Postala je ono to joj ime kae da jest, to jest zabava. A upravo je tada ona sama poela odbacivati taj naziv, pa su ambiciozniji izvoai stali sebe nazivati ansonijerima, ili rokerima, ili kantautorima, a za svoj glazbeni stil poeli su tvrditi da je nain ivota. Tako se onda i publika podijelila, i nita vie nije bilo onako masovno i onako popularno kako su to bile one pjesme kad je Ivo Robi pjevao o jabukama i trenjama, a Gabi Novak pjesmom eljela sretan put. Ali, sve je to jo bilo daleko onoga dana kad sam ja izaao od zubara i pokuao zvidati Zviduk u osam. A ustanovio sam da zvidati ne mogu, jer mi je jezik utrnuo. Stajao sam na ulici, na sitnoj kii, kubio usne i pokuavao istisnuti kakav zvuk, ali nije ilo. I, mogu vam rei da me je to zabrinulo kao malo to drugo u tome razdoblju mojega ivota.
Sletska vjeba
U Marinkovievu Kiklopu pripovijeda se o ovjeku koji se boji da bi mogao poginuti u ratu, pa zato nastoji smraviti toliko da ga zbog slabosti ne uzmu u vojsku. Taj ovjek po imenu Melkior Tresi mnogo mozga o svojoj situaciji, pa, izmeu ostaloga, dolazi do zakljuka kako njegovo tijelo nipoto nije samo njegovo, nego da pripada i dravi, jer graanin je obavezan liti krv za kralja i domovinu. Zato Melkior kombinira kako bi bilo lijepo kad bi mogao poslati kralju malo krvi u boici, te se tako rijeiti duga.
75
Roman je izaao 1965., i mi smo tada jako dobro razumjeli Melkiorova razmiljanja. Jer, u to je doba jo uvijek drava polagala pravo na nae tijelo, a mi smo se morali boriti da i sami dobijemo nad njim neto vlasti. Ta je naa borba pomalo davala rezultate, pa se tako i drutveni napredak oitovao prije svega kao sve vee nae osvajanje prava na vlastito tijelo. A u toj sferi, rei u odmah, lei i glavna razlika izmeu tadanjega i sadanjeg vremena. No, idemo redom. Rekao sam da je drava polagala pravo na nae tijelo. inila je ona to zduno i uvijek, ali njezina se prisutnost osobito oitovala na dva naina, pri emu bismo mogli radi bolje preglednosti jedan nazvati negativnim, a drugi pozitivnim. Negativni nain gospodarenja drave naim tijelom sastojao se u tome to je ona tijelo definirala kao neprestani izvor opasnosti. Tijelo je sklono da navue razliite bolesti, a te bolesti mogu biti zarazne dakle ugroziti druga tijela pa mogu znaiti i troak za zajednicu. Drava se zato jako trudila da te mnogobrojne prijetnje pravodobno otkloni, pa je maltretirala svoje podanike kojekakvim preventivama uzdu i poprijeko, a oni su se tome mirno podvrgavali. Vladao je, na primjer, silan strah od uiju, pa se zato poduzimalo svata da se one suzbiju. Recimo, gdje je god bio kakav kolektiv, tu su se njegovi lanovi iali do glave. U vojsci se to uzimalo kao normalno, a isto tako i u djejim domovima. Ali, ilo je to i dalje: do glave su barem ispoetka iali i na radnim akcijama, a povremeno i u odmaralitima. U kolu su dolazile razne medicinske sestre, pa nam jednome po jednome pregledavale vlasite, te ponekad konstatirale da netko ima gnjide i preporuivale da se tjeme mae petrolejem. Jednako zduno kao i ui istrebljivali su se i svi drugi slini nametnici, recimo picajzle. Kad sam ja iao na radne akcije (prvi put 1962.), vie nisu iali do glave, ali su zato zapraivali diditijem, i to ne po glavi, nego ispod pazuha i izmeu nogu, to je takoer bilo prilino poniavajue. DDT je, uostalom, bio velika tema toga vremena, jer svi su za njega znali i svuda se pojavljivao, te se nekako inilo da je upravo on prvi preduvjet kakve-takve higijene. Higijena je, da kaem jo i to, tada bila jedna od najee rabljenih rijei, te je u kolskim razredima osim redara postojao jo i higijeniar (s crvenim kriem oko rukava), premda nije bilo posve jasno to bi on zapravo trebao raditi, i zato se sve svodilo na potjeru za papiriima koje je netko bacio ispod klupe. Drugi veliki strah bila je tuberkuloza, od koje se tada doista umiralo, pa su postojale cijele obitelji koje su od nje patile, a ljudi su se intimizirali s terminom tebece i bolesnike iza lea zvali tuberanima. Redovito su nas cijepili protiv suice, drali nam o njoj predavanja (ponekad i uz filmove), a u svakom javnom prostoru stajala je ploica s malim crvenim kriem na kojoj je pisalo NE PLJUJ NA POD. U ambulantama su bili jo i ilustrirani panoi na kojima se objanjavalo sve to je o tuberkulozi potrebno znati. U tim ambulantama, a i na mnogim drugim mjestima, stajale su u kutu pljuvanice, s poklopcem koji se otvarao pritiskom na pedalu, i ljudi su se njima obilato sluili. Bilo je i drugih opasnih bolesti, poput, recimo, djeje paralize (svi smo znali za Salkovu vakcinu), pa onda velikog kalja i zauaka. Bitno je u svemu tome ovo: nije bilo toga postupka koji drava ne bi bila vlasna poduzeti, samo da se bolesti sprije-
e. A mi smo strpljivo kroza sve to prolazili, premda nam se katkada inilo da tih mjera ipak ima malo previe. Nae su nam rane godine ostale u sjeanju kao jedan beskrajan niz vakcina i zapraivanja, pa smo s vremenom shvatili kako je sva ta preventiva imala zadau vie da nas zastrai, a manje da nam pomogne, i vie da uvrsti vlast drave nad naim tijelom, a manje da to tijelo oelii. To je, kaem, bila negativna strana dravnog upravljanja naim tijelom. Pozitivna strana bilo je to to je drava sebi pripisivala zaslugu za sve to je nae tijelo eventualno postiglo, pa je bila spremna u razumnoj mjeri u njega i ulagati. Jer, kljuni je pojam tada bila fiskultura. Danas e ponekoga i zauditi zato je trebalo skraivati izraz fizika kultura, a ja u mu rei da je to bilo po ruskom uzoru, kao to se i pokrajina Kosovo i Metohija u ono vrijeme poluslubeno zvala Kosmet. Ono to se danas u koli zove tjelesni odgoj, mi smo zvali fiskultura, ali taj je pojam zapravo obuhvaao i mnogo vea podruja, pa je u sebe ukljuivao i sve sportove, i rekreaciju, i jutarnju gimnastiku i tota drugo, a postojali su i ljudi koji su se zvali fiskulturnici. Fiskulturnici nisu bili ono to su danas sportai, nego vie nekakvi prosvjetitelji, oni koji ire tjelesnu kulturu meu narodom, pa i vlastitim primjerom pokazuju koje su koristi od te fiskulture. Bili su to, po naravi stvari, prije svega nastavnici tjelesnog odgoja, ali i razni drugi entuzijasti, osobito oni iz Drutva za fiziku kulturu Partizan. Oni su nosili zastave na sletovima koji su se svake godine organizirali za Dan mladosti, a isto su tako na tim sletovima kad bi zavrile sve one dosadne skupne vjebe pokazivali pred glavnom tribinom kako se radi na ruama ili kako se preskakuje kozli. Drava je, dakako, na sve naine propagirala fiziku kulturu, pa je za sportae koji su odreda bili amateri uvela novani dodatak zvan hranarina, a isto se tako proulo da onaj tko se ulani u neki klub moe imati materijalne koristi, ako ne drugaije, a onda u obliku trenirke i sportskih papua. Sve se to radilo u ime jaanja kolektivnog duha, pa su se zato prvi disidenti mogli identificirati upravo po tome to su prema fiskulturi bili suzdrani. A oni najei meu njima ne samo da su izbjegavali sat tjelesnog odgoja kad god su mogli, nego ak nisu ili ni na utakmice. To su vjerojatno bili oni isti koji su prvi osjetili da se drava nekako previe mijea u nae zdravlje, da ima preveliku vlast nad naim tijelom, te da bismo moda i mi trebali tu ostvariti nekakva prava. I, sad se tu razvila prava ideoloka bitka, jer stvar je vrlo brzo s praktinoga terena skliznula na naelni. Drava je, naime, u stvarima tijela svagda inzistirala na prirodnosti, te je od kozmetike priznavala samo sapun i pastu za zube, a sve je drugo smatrala luksuzom. A mi smo upravo za tim luksuzom koliko god neznatan bio arko udili. Osjeali smo da nam to treba i da na to imamo pravo, pa ako je to znailo da emo time postati neprirodni i zastraniti, bili smo spremni i na to pristati. A to je ve znailo kako smo zreli da prihvatimo ideologiju razliitu od one koju drava propagira. Da smo se, ukratko, voljni prodati za malo pomade. A da je ljubav drave prema prirodnosti bila uvjetovana izrazito ideoloki, pokazat u na jednom jednostavnom primjeru. Kad ovjek danas gleda fotografije iz onoga vre-
76
Deterdent Nila, Saponia Osijek
Zubna pasta Kalodont, Saponia Osijek
mena fotografije koje su snimljene na plaama uz more i na rijekama onda se moe i zauditi kako su oskudne bile kupae gaice u mukaraca: bile su, jednostavno reeno, tako tijesne da je iz njih ispadala guzica. enski kostimi bili su neto decentniji, ali se ipak bikini kod nas pojavio vrlo rano i proao vrlo glatko. A bilo je to prilino rigidno doba, kad je svaka manifestacija spolnosti u javnom ivotu doivljavala osudu. Tako se onda one oskudne mudante i grudnjaci mogu objasniti samo time to se radilo o neemu prirodnom: tijelo se, radi zdravlja, mora to vie izloiti suncu, a tome onakvi kostimi pogoduju. I, tako nitko nije pravio pitanje. Prirodnost je, valja znati, bila jedan od temelja ideologije. Logika je bila ova: ono to nije sasvim prirodno, to lako postaje dekadentno, a to znai zapadnjako, a to znai idejno neprihvatljivo. Evo, kad smo ve na plai, da vam kaem kako su tada izgledale ene. Moete li vi zamisliti da se one uope nisu depilirale? Dakako, ne zbog neimatine, nego radi prirodnosti. Na sve strane mogli ste vidjeti ljepotice u modernim kostimima od lasteksa, a ispod pazuha virili su im uperci dlaka. A o onome to se danas zove bikini-zona nije nitko ni mislio, pa je i tu bilo dlaka na sve strane. Kao da su upravo dlake najvii dokaz ideoloke ispravnosti, one se nisu uklanjale. ak i kad su poeli prvi nai gramofonski hitovi, pa su se izvoai na omotu ploe slikali u boji, mogli ste jasno vidjeti kako pjevaica ima dlakave noge. I, ni njoj ni ikome drugom nije to bilo neobino. Treba, dodue, istini za volju, kazati da u svemu tome nije bila kriva samo drava, nego i naa tradicija: na je svijet bio uvjeren da pazuha briju samo kurvetine, pa da to pristojnoj eni ne prilii. A u drugu ruku, postojali su meu mukarcima teoretiari koji su tvrdili kako je dlakavost u ena znak vatrene naravi i spolne nezasitnosti. Ukratko i oni liberalni i oni zasukani bili su za dlake, pa je zato i bilo tako kako je bilo. Ali, i to se s vremenom stalo polako mijenjati, prije svega zahvaljujui naoj elji da ovladamo vlastitim tijelom. I, mislim da je stvar i krenula upravo od depilacije, prvo one bikini-zone, a onda i svega drugoga. Ili je moda ipak sve zapoelo od zdravlja? Jer, ljeti je prilo sunce, pa se trebalo neim mazati da se ovjek zatiti od opeklina. Tako su se onda pojavile kreme: nivea, solea, pa onda jo neke kojima sam zaboravio imena, samo pamtim da se jedna zvala
Krem Ten San. A kad se to zakotrljalo, onda vie nije moglo stati, pa su nakon krema za sunanje dole razne vrste paste za zube, jer prije je bio samo Kalodont, u crvenoj kutiji i s okusom maline. Imena su im bila egzotina Azulyn, Hygia i slino kao i imena sapuna, kojih je takoer sad bilo vie. Nakon pasta i sapuna stigle su druge zanimljive stvari, a nekako mi se ini da je u inovacijama prednjaila osjeka Saponija: ona je, na primjer, prva lansirala specijalni deterdent za fino rublje, to se inilo kao vrhunac luksuza. I ne samo to, nego je kutiju toga deterdenta odluila ukrasiti enskim licem, pa je raspisala natjeaj, i tisue ena slale su svoje fotografije u nadi da e upravo one dospjeti na ambalau Nile, kako se deterdent zvao. Doli su potom mali i jeftini etuiji s priborom za manikiranje (karice, turpijice, lopatice), ni ruevi nisu bili onako jednolini kao prije, krenula je i minka, ak i maskara, a ni parfemi vie nisu bili samo crna maka i pokoeno sijeno, nego je bilo i drugih. Ukratko, poeli smo pomalo osvajati svoje tijelo, a ono se iz stroja koji treba odravati poelo pretvarati u estetski objekt. Na plaama su se vidjeli mladii koji su preko zime dizali utege i bildali, pa sad hodaju po pontonu i napuhuju se da ih svi gledaju. Djevojke su se paljivo i ozbiljno tretirale kojekakvim losionima, a onda bi se izvalile na arene runike i itale revije o modi. Sve smo vie sami odluivali to emo sa svojim tijelom poduzeti, drava je sve manje polagala pravo na njega, jer nestalo je i uiju i tuberkuloze i djeje paralize. Poelo se initi da nije vie vano ni zdravlje ni prirodnost, nego neto sasvim drugo. Tako je to teklo i tako smo pomalo postali potpuni gospodari svojega tijela. Postali smo njegovi gospodari do te mjere da smo ga stali zloupotrebljavati, pa je ova dananja estetska kirurgija zapravo logian ishod jednoga procesa koji je poeo nekada davno, da bi na kraju teror zdravlja zamijenio terorom ljepote. Kao to je prije trebalo biti fiskulturnik, tako je sada potrebno biti metroseksualac, ili kako se ve zovu sve te budalatine. A da se i ne govori o depilaciji: da se danas koja ena pojavi na plai neobrijanih pazuha, izazvalo bi to vee zgraanje nego to ga je u ono doba mogla izazvati ena koja bi pazuha ipak obrijala. ak se ni u vojsku vie ne ide, i nitko vie ne razumije Melkiora Tresia.
77
Dame biraju
Sredinom ezdesetih oko svoje dvadesete godine prestao sam odlaziti na plesove. Nije to bilo zato to sam preao iz Vukovara u Zagreb, pa bio bez pravog drutva, a ni zato to sam postao student, pa poeo misliti kako sam iznad te vrste zabave. Razlozi uope nisu bili naelni, jer nekoliko sam puta pokuao otii, a onda vidio da to naprosto nema smisla. Jasno sam osjeao kako mi ondje nije mjesto. Kad sam se upitao odakle taj osjeaj dolazi, uinilo mi se da to ima nekakve veze s dobi. Jer, na tim plesovima ljudi su bili ili izrazito stariji ili izrazito mlai od mene. A kad kaem izrazito, onda mislim tri ili etiri godine, a to je u tom ivotnom razdoblju silno mnogo. Ukratko, na jednim sam se plesovima osjeao prestar, a na drugima premlad. A to je jo zanimljivije, otkrio sam da je slino i s mojim vrnjacima: nisam poznavao nikoga na svojoj godini na fakultetu tko bi redovito iao na plesove, i nisam poznavao nikoga kome bi ples bio omiljeni nain zabave i najsigurniji put afirmacije kod suprotnog spola. Kao da smo i ja i moja generacija upali u nekakav vremenski procijep i ondje zaglavili. Poeo sam se pitati o emu se radi. A onda su mi same okolnosti u kojima sam ivio ponudile odgovor na to pitanje, koje se meni u onim godinama i onoj situaciji ba i nije inilo onako bezazlenim kako moda danas zvui. U to sam vrijeme, naime, stanovao u domu i hranio sam se u Studentskom centru. A to znai da sam na ta dva mjesta provodio veinu svojega vremena, ako se izuzme fakultet i ako se izuzmu knjinice po kojima sam obilazio. Dom i Studentski centar sluili su za zadovoljavanje temeljnih ivotnih potreba: da ima gdje skloniti glavu i da ima gdje neto pojesti. Upravo zato, te su institucije nastojale obogatiti svoju ponudu neim to e biti iznad te elementarne razine. Zato su u Studentskom centru imali razliite izlobe, tribine, ak i kino i kazalite, dok su u domu neprestano organizirali gostovanja nekakvih predavaa, prireivali diskusije i slino. I, na obje strane postojao je ples. A upravo zbog toga plesa sve ovo i govorim, jer on se na ta dva mjesta toliko razlikovao da je to naprosto moralo znaiti neto vano. U domu a onaj u kojem sam ja tada stanovao zvao se Cvjetno naselje postojala je ovelika dvorana koja je nastala tako to su mostom spojili dva paviljona najblie ulazu, te na taj nain dobili prostor za okupljanje. Ondje je svake subote i nedjelje svirala iva glazba i bio je ples. Moram neto kazati i o glazbi i o plesu, jer ubrzo e se vidjeti zato je to znakovito. Dakle, to se tie glazbe, presudan je bio sastav orkestra i repertoar. U bendu je bio elektrini klavir, saksofon, truba, kontrabas i naravno bubnjevi, a bila je i elektrina gitara, premda najee u ulozi prateeg instrumenta. Dakako da se i pjevalo, a pjeva je, koliko se mogu sjetiti, bio posve nepoznat, to vjerojatno znai da je i cijeli bend bio sastavljen od studenata. Taj je sastav svirao standarde: poznate, malo starije i malo novije lagere, kao i druge pjesme uz koje se moglo plesati, uz neto noviteta s tada popularnih glazbenih festivala. Pazilo se da budu ravnomjerno zastupljeni bri i polaganiji brojevi, pa da mogu doi na svoje i oni koji bi htjeli pokazati plesnu vjetinu, a i oni koji bi pokuali malko
vre stisnuti kolegicu s kojom pleu. Ples se zavravao pjesmom kojoj vie ne znam naslov, ali znam poetne stihove:
Tebi san polako sklapa oi, laku no, laku no, laku no... Ta je pjesma prilino stara i prilino sladunjava bila u skladu s opim stilom tih plesnih priredaba. Jer, tu je sve bilo posve konvencionalno i nalik na ono to smo viali jo pedesetih, kad smo prvi put promolili nos u dvoranu za ples. Jer, sve je tu bilo programirano: za ples je trebalo moliti ne samo djevojku, nego i kavalira, trebalo je za vrijeme plesa voditi odreenu vrstu razgovora, znalo se koliko je puta pristojno doi po neku djevojku, i tako dalje. Sad ono vano: glavna publika na tim plesovima bili su provincijalci (stanovnici doma i njihovi znanci), pa otuda staromodnost i njihove odjee i njihove glazbe i njihovih manira. I najvanije: na tim su plesovima tada (kolske godine 1966/67) svi bili stariji od mene, ukljuujui i djevojke, jer sve su to bili apsolventi ili studenti viih godina. Jasno se vidjelo da oni ve razmiljaju o braku i planiraju svoj budui ivot, a ja sam osjeao da ni s njihovim statusom ni s njihovim nainom zabave nemam nita zajedniko. Drugaije je bilo u Studentskom centru, i to jako drugaije. Ondje su postojala dva prostora za ples, zimski i ljetni. Zimski je bio u dvorani na drugom katu (koja je inae sluila kao itaonica) i ondje je uvijek bila strana guva. Ljetni prostor bio je u dvoritu i nalazio se izmeu menze i kafia, pa se i izvana mogao vidjeti i bend i plesai. I, moglo se vidjeti kakvi su. Premda je jo samo koju godinu prije na tome plesu svirao sastav Tomice Simovia, a pjevao Arsen Dedi, sad su ondje prevladali gitaristiki sastavi. A to znai da je glazba bila mnogo bunija nego u domu, jer su zvunici bili jai, a osim toga, pjeva se derao iz svega glasa, bubnjar je razbijao bubnjeve, a gitaristi su drmali one fendere do iznemoglosti, tako da bi ovjeku poela od buke igrati utroba, ak i ako je kao ja samo promatrao cijelu tu predstavu kroz staklo. Ovi su deki, dakako, svirali i pjesme koje su primjerene takvome stilu: nikakve lagere, nikakve standarde i evergrine, nego sve neke novije stvari skinute s Radio-Luxemburga, ili bar takve koje su do tada bile kod nas nepoznate. Svirali su, na primjer Roboti, i tu bi se po nekoliko puta ponovila pjesma Mramor, kamen i eljezo, za koju sam ja istom mnogo kasnije doznao da je njemakoga podrijetla. Uz tu se glazbu, naravno i plesalo drugaije nego uz onu u domu. Dodue, jo je uvijek postojao obiaj da momak zamoli djevojku za ples, ali sve ostalo to bi potom dolo bilo je novo. Odveo bi on nju do podija, ondje bi stali jedno nasuprot drugome, a onda bi poeli izvoditi plesne pokrete ne dodirujui se, nego se samo gledajui i eventualno razgovarajui. A to je, kad se pogleda iz tradicionalistike perspektive (koja je bila i moja), bilo pomalo besmisleno: pa, majka mu stara, ples i slui tome da bi se ljudi dodirivali, i kakva onda ima smisla da par plee odvojeno? Dodue, razumio sam ja da i taj nain ve ima neku svoju tradiciju, a nju je uspostavio jo twist, poetkom ezdesetih, kad su se svi vrtjeli i uvijali, pa su twist plesale i debele gospoe u haljinama od lamea na doecima nove godine, dok su veliku priredbu na kojoj se plesao samo twist nazvali Tvisti-
78
Roboti Oh, jeee..., 1967.
Arsen Dedi ovjek kao ja, 1969.
lite. Ali, twist je bio i proao, a ovo mi se ipak inilo malo previe. No, koga je bilo briga to se meni ini? Konvencija se razvijala i dalje: nakon stanovitoga vremena, ovjek vie nije ni morao imati partnericu, nego bi se naprosto popeo na podij gdje se ionako nije znalo tko je s kim, jer svi su se vrtjeli na sve strane i poeo plesati za svoj gro. I, nikome to nije bilo neobino, jer bila je to logina posljedica procesa kojem smo svjedoili u to vrijeme. Svatko naime, ne samo da je mogao plesati sam, nego je i morao, ak i onda kad je imao partnericu, budui da se nije trebao s njom usklaivati, nego je uspostavljao neki svoj odnos prema glazbi. Rei e tkogod: to i nije bilo tako loe za osamljene ljude. I to je zacijelo tono, nevolja je samo u tome to je takvih ljudi bilo sve vie. Ali, dok sam sve to promatrao, meni je i u Studentskom centru bio vaan socijalni moment, ba kao i u domu. I, shvatio sam da se od tih modernih plesaa razlikujem ak dvostruko. Prvo, veina njih bili su roeni Zagrepani, to se vidjelo po odjei i ulo se po govoru, pa je provincijalac poput mene tu bio donekle frustriran. No, bilo je tu jo neto: svi ti plesai bili su zapravo srednjokolci, dakle iz moje studentske perspektive zapravo djeurlija. Ja im nisam pripadao. A o tome bih se osvjedoio osobito onda kad bih vidio nekoga mojih godina ili starijeg gdje pokuava s onim balavcima plesati: bilo je to vie tuno nego smijeno. I tako, te su dvije plesne priredbe ona u domu i ona u Centru postale za mene nekakvi modeli. One su slikovito prikazivale dvije uloge to ih ples moe igrati u drutvu, pa su ak, pogledajmo istini u oi, reprezentirale i dvije povijesne epohe. Oni to su u Cvjetnom naselju plesali uz saksofon koji je izvodio stare hitove, zapravo su pripadali prolosti, a ovi to su se u Studentskom centru drmali uz gitare i najnoviji repertoar, pripadali su budunosti. Izmeu njih bila je sadanjost, prolazna i nevana, ba kao i ja i moja generacija. A kako je vrijeme teklo, tako sam bivao sve uvjereniji da je ta razlika duboka i vana, a da su one dvije plesne dvorane istinski simboline. Sjetio sam se, recimo, da zapaanja o plesu poveem s velikim temama toga vremena, to jest s drogom i sa seksualnom revolucijom, pa mi se uinilo da se sve savreno slae. Onome tko konzumira stimulanse, ne treba glazba, nego mu treba samo ritam, i njegovo je plesanje tek instinktivno trzanje na koje nas ve i samo na-
e tijelo sili: takav ovjek nema kada misliti ni na plesne figure ni na partnericu, nego se predaje glazbi. A onda, nee valjda biti da je ba sluajno to su se plesni partneri stali razdvajati upravo u doba sve veega oslobaanja spolnosti. Jer, u vrijeme kad su na tom polju postojali mnogi tabui, ples je mogao biti simbol koitusa, pa je mogao biti i zamjena za nj, a institucija plesa bila je dragocjena prilika da se ljudi dodirnu i da jedno drugome neto vano priapnu. A u vrijeme kad se lako i brzo prelazi na stvar, kad se vrlo rano stjeu prva iskustva, nisu potrebne sve one udvarake kerefeke, a ni sva ona metaforika to je ples u sebi sadri. Ve je tada bilo jasno tko e pobijediti: ono u Cvjetnom naselju osueno je na propast, a ovo u Studentskom centru osvojit e svijet. Ali, tada jo nismo bili svjesni da zapravo ivimo na granici meu epohama, a da je nain na koji se plee tek jedan od znakova da tu granicu pomalo prelazimo. Ili je moda ples alegorija cijele te promjene? Govorim, dakako, o onome to se danas smatra opim mjestom kulturne povijesti: upravo u drugoj polovici ezdesetih godina modernizam se ugasio, da bi ustupio mjesto postmoderni. Tvrdi se ak da su studentska gibanja 1968. (gibanja drugaija, ali opet ne posve razliita od plesnih) bila posljednja modernistika revolucija i da je nakon njih nastupilo neto drugo. Razlike izmeu modernizma i postmodernizma pak jedni autori opisuju ovako, drugi onako, ali se svi slau da je za modernizam karakteristina ideologija koja objanjava kolektivitet, to jest klasu, naciju, civilizaciju, dok postmoderna vie ne vjeruje da su takva objanjenja mogua, pa se okree pojedincu: kolektiv pomalo nestaje, ostaje samo individuum u svojoj suoenosti s posljednjim stvarima. I kako onda da to ovjeka ne podsjeti na ono to se zbivalo na plesnim podijima toga vremena? U modernizmu u Cvjetnom naselju ljudi su jo plesali u parovima i vjerovali da sve to cijela ta dvorana i sve oko nje ima neki zajedniki smisao. U postmodernizmu u Studentskom centru svatko je ostao sam s glazbom: mogao je raditi to je god htio, ali to vie nikome, pa ni njemu samome, nije bilo vano. Svjestan sam da je ovo moje zakljuivanje olako i brzopleto, ali nisam mogao odoljeti a da ga ne izloim, sve se nadajui da e barem biti efektno, kao kakva dobra plesna figura.
79
A l te r a
Zdenko Kremer
AHOVSKE ALTERNATIVE
Pregled najzanimljivijih varijacija na temu ahovske igre
ahovskoj igri svatko od nas zacijelo zna ono osnovno poznaje izgled ahovske ploe, razlikuje ahovske figure, jasna su mu sva pravila igre, moda zna i kako idu neka otvaranja. Veina nas zna neto i o povijesti aha, ahovskim prvacima, slavnim meevima i poznatim ahovskim turnirima (premda treba primijetiti kako je popularnost ahovske igre u ovo nae vrijeme sve manja). No neto je manje poznato da postoje ahovske alternative, tj. igre koje su neto slino klasinom ahu igri po odreenim pravilima na kvadratinoj ploi dimenzija 8x8 polja, u kojoj sudjeluju bijela i crna vojska s po 16 figura ali nisu ba to isto. Autor ovoga lanka doao je na ideju o jednoj ahovskoj alternativi prije neto manje od tri desetljea, kad mu je palo na pamet da bi se ah mogao igrati i na ploi koja nije kvadratina, nego okrugla, s tim da ahovska polja omeuje osam koncentrinih krunica i pramen od 4 pravca smjetenih simetrino u odnosu na sredite tih krunica, koji plou, tj. krug odreen krunicom najveeg radijusa, dijele na pravilne krike. Polja na toj alternativnoj ahovskoj ploi predstavljaju dakle isjeci krunih vijenaca definiranih sus(l)jednim (koncentrinim) krunicama. Treba napomenuti da i polja u sredinjem dijelu ploe takoer ine kruni vijenac, a ne krug, jer pretpostavljamo da zajedniko sredite krunica ne pripada ploi. Ta je pretpostavka prirodna jer se tako realizira simetrinost njezine bijele i crne strane. Figure je zgodno poslagati unutar prva dva vanjska, odnosno prva dva unutranja kruna vijenca bijele odnosno crne figure stavljamo u vanjski (onaj najveeg opsega) i unutranji (onaj najmanjeg opsega), dok pjeake slaemo ispred njih (u prvi susjedni). Moemo uzeti da je raspored figura analogan onome u izvornoj ahovskoj igri bijelu kraljicu stavimo na jedno bijelo polje u naznaenom vijencu, a crnu na nasuprotno crno polje, kraljeve stavimo zdesna, odnosno slijeva, i onda slaemo ostale figure kao i obino. Jasno je da
e na ovaj nain topovi stajati jedan uz drugi.1 Ako sad jo pretpostavimo da za kretanje figura vrijede potpuno jednaka pravila kao u izvornom ahu, onda smo potpuno definirali igru koju moemo nazvati okruglim ahom ili ahom na cilindru. Nije naime teko zakljuiti da igra koja se dobije na taj nain odgovara ahovskoj igri na ploi kod koje su linije a i h slijepljene jedna uz drugu polje a1 uz h1, a2 uz h2, ... , a8 uz h8, a takvim se lijepljenjem dobiva, jasno, cilindar. Zanimljivo je primijetiti da su u takvoj igri mogue pozicije u kojima jedna teka figura napada protivniku figuru s dvije strane i slijeva i zdesna pa je ovdje mo tih figura znatno vea (to inae pomalo kvari zanimljivost i opi dojam same igre). Okrugli (odnosno cilindrini) ah s poetnim rasporedom figura prikazan je na sl. 1. Sad kad smo smislili jednu ahovsku alternativu, nije teko smisliti jo mnogo njih. Moemo recimo definirati drugu cilindrinu verziju, kod koje su figure poslagane radijalno, pri emu bi bilo prikladno dodati jo jedan red pjeaka, jer se u tom sluaju topovi i kraljice meusobno napadaju svaka vojska bi u tom sluaju imala ukupno 24 figure te pritom poveati broj polja, dodavanjem barem 6 novih redova da bi razmak vojski, gledajui s obje strane, bio (barem) po 4 polja a moemo razmiljati o dodavanju 8 ili ak 10 redova (s obzirom na veliinu obiju vojski). Moemo takoer zamisliti ahovsku igru na kugli ili Mbiusovoj vrpci (vidi nie). Pripomenimo da u ta dva sluaja plou ne bismo mogli projicirati u dvije dimenzije, kao to smo to uinili s onom cilindrinom, bez deformacije njezine topologije.
1
Ovdje se namee ideja da raspored figura malo promijenimo recimo da topove stavimo na mjesto skakaa, a na njihovo mjesto po jednog skakaa i lovca ili da promjenu poloaja topova napravimo na neki drugi nain. Takoer, moemo uvesti i neka nova pravila, koja se tiu recimo dosega tekih figura (radi njihove poveane moi) i sl.
80
H R VATS K A R E V I JA 1/2013
A l te ra
No u dananje vrijeme vie nema smisla izmiljati nove ahovske varijante jer ih je vjerojatno ve izmislio netko drugi, to moemo saznati preko interneta. Naime, kako ve pie u Wikipediji, do danas je registrirano vie od 2000 razliitih alternativnih varijanti ahovske igre. Postoje razni naini na koje moemo modificirati klasinu ahovsku igru i tako stvoriti njezinu alternativnu varijantu. Alternativna se varijanta od one klasine moe razlikovati po drugaij(e/i)m: (a) rasporedu figura na poetku; (b) pravilima igre razliito kretanje figura te razliit nain rokade i unapreenja pjeaka; (c) figurama koje sudjeluju u igri manji ili vei broj postojeih figura ili neke nove; (d) obliku ploe razliita veliina, topologija ili dimenzionalnost ploe te razliit oblik polja. Jasno, ti se zahtjevi mogu meusobno kombinirati pa tako nastaje nepregledno mnotvo alternativnih ahovskih igara uzimajui u obzir zahtjev (d) dobivamo ih zapravo beskonano mnogo.2 U ovome emo lanku razmotriti (jo) neke od tih igara koje su stekle iru popularnost ili su po neemu posebno zanimljive.
za uspjeh pokazuje puno bitnijim poznavanje ahovske teorije nego talent i intuicija igraa. U toj ahovskoj varijanti ahovske su figure (u prvom i osmom redu) poetno rasporeene na sluajan nain, pa teorije ahovskih otvaranja ovdje vie ne pomau. Pritom se postavljaju tri uvjeta: (i) raspored crnih i bijelih figura je isti; (ii) lovci zapoinju igru na poljima razliite boje; (iii) kralj se nalazi negdje izmeu dva topa. Sva druga pravila ostaju ista. Poetna pozicija figura odreuje se, prema prihvaenoj konvenciji, bacanjem kocke primjerice, prvim bacanjem odreuje se pozicija bijelog lovca na crnom polju (brojka 1 odgovara prvom crnom polju (a1), brojka 2 drugom (c1), brojka 3 treem (e1), brojka 4 etvrtom (g1), dok se za 5 i 6 kocka baca ponovo), zatim pozicija drugog lovca (onog na crnom polju), itd. Brojka 960 dolazi od broja moguih poetnih pozicija: 4 (mogue pozicije prvog lovca) x 4 (mogue pozicije drugog lovca) x 6 (moguih pozicija prvog skakaa) x 5 (moguih pozicija drugog skakaa) x 4 (mogue pozicije kraljice) x 1 (mogua pozicija topova i kralja zbog zahtjeva (iii)) / 2 (jer se skakai ne mogu razlikovati) = 960. Jasno je da svaka od tih pozicija ima sebi identinu inaicu, koja predstavlja njezinu zrcalnu sliku (u oba je sluaja rije o istoj igri, tj. igri u ogledalu), no asimetrija nastaje zbog pravila rokade koje glasi da se rokada moe izvesti uz iste uvjete (nepomicanje figura i nepostojanje zapreka na trasi rokade), te da kralj i top, neovisno o svom poetnom poloaju uvijek stavljaju na pozicije na koje dolaze rokadom u klasinoj ahovskoj igri (polja c1/8 i d1/8 pri velikoj, odnosno g1/8 i e1/8 pri maloj, respektivno). Modifikacijom tog pravila, tako da zahtijevamo da se pri rokadi kralj pomakne za dva mjesta prema topu ili preko topa, a da se top pomakne na polje koje je kralj pritom preao, osim u sluaju kad su top i kralj jedan do drugoga u kutu ploe, pri kojemu jednostavno zamjenjujemo njihova mjesta, dobivamo jo jednu alternativnu ahovsku varijantu nazvanu Chess480 ovdje, prema gore navedenoj primjedbi o zrcalnoj simetriji, imamo tono upola manji broj razliitih poetnih pozicija. No, ta ahovska varijanta nije toliko popularna, kao ni druge varijacije Chessa960 (Chess250, Corner Chess, Double Fischer Random Chess i sl.). Jedna karakteristina poetna pozicija figura u Fischerovu Chessu960 prikazana je na sl. 2. ahovske alternative kod kojih imamo drugaija pravila igre, odnosno razliite figure, nije teko izmisliti. Pitanje je samo je li takva alternativa dovoljno zanimljiva za igranje i jesu li bijele i crne snage uravnoteene ako im se sastav i brojnost vojski razlikuju. Neke od igara toga tipa prikazane su na slikama koje slijede. Na sl. 3 prikazane su igre kod kojih imamo razliit broj figura, ali pravila ostaju ista, osim pravila za rokadu koja je u Peasants Revoltu nemogua. Kod ahovskih alternativa na sl. 4 oito moramo uvesti neka nova pravila, jer fiH R VATS K A R E V I JA 1/2013
Slika 1. Okrugli (cilindrini) ah3
Jedna je od onih popularnijih Fischerov Chess960, u kojem se organiziraju i svjetska prvenstva. Tu ahovsku varijantu predloio je godine 1996. bivi svjetski ahovski prvak Robert Bobby Fischer (19432008), motiviran stanjem u suvremenom natjecateljskom ahu, gdje se
2
U ahovske alternative mogu se ubrojiti i varijante s vie igraa, one kod kojih je mogue povui vie poteza odjednom, te one s elementima sluajnosti, gdje igra ukljuuje bacanje kocke ili izvlaenje karata. Sliku je izradio Draen Pencel. Ostale slike preuzete su iz Wikipedije.
81
A l te ra
Slika 2. Chess960 Roberta Fischera
Pawns game Slika 3. Pjeaci za kraljicu i Seljaka buna
Peasants revolt
Marxist game Slika 4. Marksistiki ah i Republikanski ah
Republican game
gura kralja ne postoji, pa on ne moe biti matiran. Prirodno bi bilo rei da se poraenim smatra onaj tko ostane bez ijedne figure na ploi. No u varijanti Marxist moemo uvesti i pravilo da pobjeuje onaj tko prvi dovede pjeaka do suprotnoga kraja ploe. Ovdje se moe otvoriti i pitanje unapreenja pjeaka recimo moe li se pjeak koji je doao do suprotnoga kraja ploe, u varijanti Republican, unaprijediti u kraljicu. U varijanti Marxist moemo uvesti recimo i pravilo o promjeni smjera gibanja pjeaka koji je doao do kraja ploe uz eventualnu promjenu linije u kojoj se nalazi. Uglavnom, varijacijom pravila igre kod tih ahovskih alternativa mogue je dobiti brojne varijante takve igre, iju smislenost i zanimljivost moe utvrditi jedino provjera u praksi. Heksagonalni ah ahovska je alternativa kod koje su promijenjeni i oblik ploe i oblik polja, pa su samim tim drugaija i pravila igre. Kao to moemo naslutiti iz naziva,
ahovska polja ovdje nisu kvadrati nego heksagoni, a i sama je ploa heksagonalnog oblika. Osim bijelih i crnih polja, postoje i ona sive boje, i s tim se u vezi pojavljuje jo jedan (trei) lovac onaj ije je kretanje ogranieno samo na siva polja, a u nekim se varijantama pojavljuje i trei skaka. Uvoenje je sivih polja prirodno jer se heksagoni koji pokrivaju ravninu pruaju u tri razliita smjera. Najpoznatija varijanta heksagonalnog aha jest ona koju je izmislio Poljak Wadysaw Glinski 1936. godine. Popularna je bila posebno u zemljama Istone Europe, gdje su se, osobito u drugoj polovici prolog stoljea, odravali brojni turniri, pa ak i prvenstva pojedinih zemalja (Poljska, Madarska, Sovjetski Savez). Figure u toj igri ine one iste kao u klasinom ahu, uz dodatak jo jednog lovca (koji se giba po sivim poljima) i jednog pjeaka. Izgled heksagonalne ploe i poetna pozicija figura u ovoj varijanti ahovske igre prikazani su na
82
A l te ra
Slika 5. Heksagonalni ah Wadysawa Glinskoga
sl. 5. Kretanje figura zadano je po analogiji s klasinim ahom, samo to ovdje, iz gore spomenutog razloga, umjesto tri smjera kretanja figura (lijevo-desno, naprijed-nazad i dijagonalno), imamo njih est (u smjeru pruanja heksagonskih polja i u smjeru vrhova svakoga takvog polja, 3 + 3 = 6). Topovi se kreu u smjeru pruanja polja, tj. kroz njihove stranice, lovci u smjeru vrhova polja, tj. kroz njihove vrhove (i du zajednike stranice dvaju susjednih heksagona, tako da ne napadaju ni jedno od polja koje granii s onim na kojemu se nalaze), dok skaka skae kroz vrh polja na kojem se poetno nalazio i onda dijagonalno kroz jednu od dvije dalje stranice heksagonskog polja na kojem se tim pomakom naao. Pjeaci se, kao i prije, kreu samo naprijed, a napadaju susjedna polja u smjeru gore-lijevo i gore-desno (NW i NE) ako su bijeli, odnosno dolje-lijevo ili dolje-desno (SW i SE) ako su crni. U toj igri rokade nisu doputene. to se tie notacije na sl. 5, slova oznaavaju vertikalne linije (nizovi heksagonalnih polja koji meusobno granie preko svoje gornje i donje stranice), a brojke redove koji se u sredinjoj toki, tj. na sredinjoj liniji (f), savijaju za 120o (smjer donjeg ruba ploe). Osim heksagonalnog aha Glinskoga postoje i varijante McCooeya i Shafrana, koje pretpostavljaju drugaiji poetni raspored figura i neto promijenjena pravila (kretanje pjeaka, mogunost rokada i dr.), a postoje jo neke manje poznate varijante (recimo varijanta s tri igraa, kod koje su tri vojske smjetene du rubova heksagonalne ploe koji se ne dodiruju).
Slika 6. Trodimenzionalni ah Ferdinanda Macka
83
A l te ra
ahovska alternativa koja se od klasinog aha razlikuje po svojoj dimenzionalnosti, pa samim tim i po drugaijoj ploi i po drugaijim pravilima, a i po drugaijim figurama i njihovu rasporedu, jest Raumschach, ah u tri dimenzije koji je 1907. godine smislio Nijemac Ferdinand Mack. Plou4 za tu igru moemo predoiti kao kocku s baznom plohom dimenzija 5x5 i 5 nivoa ili katova. Na dva najnia kata poetno je smjetena bijela vojska, a na dva najvia crna. Katovi ploe oznaavaju se velikim slovima (A-E), dok se linije i redovi oznaavaju po obiaju, malim slovima (a-e) i brojevima (1-5) respektivno. Prikaz ploe s poetnim pozicijama bijelih i crnih figura dan je na sl. 6. Crnim tokama odnosno kriiima oznaena su polja na koja se moe pomaknuti odnosno koja napada pjeak na poziciji Bd2. Nova je figura u toj varijanti ahovske igre jednorog, koji je na slici prikazan simbolom preokrenutoga skakaa. Ta figura kree se u smjeru vrhova kocke koja predstavlja (trodimenzionalno) polje na kojem se trenutano nalazi (dakle u 8 smjerova, kroz vrhove susjednih kocaka). Skakai, lovci i topovi kreu se isto kao i u klasinom ahu, ali u sve tri ravnine koje prolaze kroz polje na kojima se trenutano nalaze. To znai da se lovci kreu kroz bridove susjednih kocki (polja), topovi kroz plohe, dok se skaka, u svojem uobiajenom L skoku, kree najprije u jednom od 6, a onda u jednom od 4 mogua smjera, okomita na prethodni smjer. Kretanje kraljice kombinacija je kretanja jednoroga, lovaca i topova. Kralj se kree u istim smjerovima kao i kraljica, ali moe napredovati samo za jedno polje, dok pjeak moe napredovati samo u smjerovima naprijed ili gore ako je bijeli, i naprijed gledano sa suprotne strane ili dolje ako je crni, i to samo za jedno polje, a napada u smjeru kroz bridove susjednih kocaka (polja), i to naprijed i gore odnosno naprijed gledano sa suprotne strane i dolje respektivno. U ovoj igri nema pomicanja pjeaka za dva polja, en passanta i rokada. Promocija pjeaka u figuru dogaa se kad on doe do nasuprotnog ruba ploe, tj. linije E5 ako je crni ili linije A1 ako je bijeli. Jasno je da varijanata trodimenzionalnog aha moe biti mnotvo moemo mijenjati dimenzije ploe (a i dimenzije pojedinih njezinih katova), broj, raspored i vrstu figura te pravila za njihovo kretanje. No treba pripomenuti da se poveanjem dimenzija ploe (ako uzimamo da je ploa kubina, to ne mora biti) jako poveava broj ahovskih polja ploa za Raumschach zato i jest tako malih dimenzija (5x5x5), jer ve u tom sluaju broj ahovskih polja iznosi 125. Recimo kad bismo definirali prirodnu ekstenziju klasinog aha u tri dimenzije, s ploom 8x8x8 imali bismo ukupno 512 polja. Zato bi za takvu ekstenziju svakako trebalo figure postavljene du jednog ruba u pri4
Taj termin je moda neprikladan u ovom kontekstu, jer podrazumijeva dvodimenzionalan geometrijski objekt, no koristimo se njim u generaliziranom smislu.
zemlju (na donjem katu), odnosno onoga nasuprotnoga na gornjem, okruiti pjeacima sa sve tri strane (prednje, gornje, tj. donje, i dijagonalne), a korisno bi bilo meu njih ubaciti i nekoliko jednoroga (4 ili vie), da bi se pojaala dinamika igre iz tog su razloga jednorozi i uvedeni u Raumschach. No jasno je da bi takva igra bila vrlo dugotrajna i zamorna. Osim tih varijanti trodimenzionalnog aha poznate su jo neke recimo ona s 8x8 ploom na tri kata ili ona kod koje su razliiti katovi razliitih dimenzija. Dalje poopenje ahovske igre moe initi igra u 4 dimenzije, kod koje plou predstavlja etverodimenzionalna kocka (teserakt), no takva razmatranja preputamo zainteresiranim itateljima. Na kraju emo rei neto o ahovskoj alternativi zvanoj Mbiusov ah ili ah na Mbiusovoj vrpci, koja je u prouavanju ahovskih alternativa pala na pamet i autoru ovoga lanka (premda su takve vrste ahovskih igara smislili i drugi entuzijasti, kao to se to moe vidjeti na internetu), a o emu je ve napisao vie tekstova. Mbiusova vrpca je ploha koja nastaje lijepljenjem dviju nasuprotnih stranica pravokutnika jedne uz drugu i to tako da ako vrhove pravokutnika oznaimo redom (recimo smjerom suprotnim od smjera kretanja kazaljki na satu) s A, B, C, D, onda toku A lijepimo uz C i B uz D (primijetimo da lijepljenjem A uz B i C uz D dobivamo cilindar), to znai da jednu stranicu pravokutnika najprije treba preokrenuti odnosno izvinuti, pa tek onda slijepiti uz drugu stranicu. Ta ploha, za razliku od cilindra, ima samo jedan rub i jednu stranu (zgodno je da itatelj napravi Mbiusovu vrpcu od papira, pa onda sam istrai njezina svojstva). Izgled Mbiusove vrpce prikazan je na sl. 7. ahovska ploa za Mbiusovu igru moe se napraviti tako da uzmemo pravokutnik dimenzija 8x18 polja (8 linija i 18 redova koje oznaavamo brojkama i slovima kao u klasinom ahu), jedan njegov krai rub preokrenemo i onda slijepimo s drugim kraim rubom dakle polje a1 lijepimo uz h18, ..., h1 uz a18. Primijetimo da su polja a1 i h18 crna, odnosno da su b1 i g18 bijela, itd. Prema tome na takvoj je ploi naruen slijed crno-bijelih polja to znai da gibanje lovaca nee biti ogranieno samo na bijela, odnosno samo na crna polja. Dakako, da bismo osigurali pravilan slijed crno-bijelih polja, mogli bismo dodati ili oduzeti jedan redak, no to neemo uiniti iz razloga simetrinosti poloaja vojski. Naime, vojske emo rasporediti popreno, od jednog (dijela) ruba vrpce do drugoga (du retka s 8 polja), pa kako odmah vidimo da bi u sluaju samo jednog reda pjeaka topovi napadali jedni druge, a svaka bi kraljica drala u ahu suprotnoga kralja, dodat emo jo jedan red pjeaka koji spreavaju te napade. Dakle, vojske e zauzeti 3 + 3 = 6 redaka, to znai da ih moemo rasporediti simetrino, tako da budu razmaknute za 6 polja i s jedne i s druge strane. Ako bismo imali neparan broj redova, to bi, jasno, znailo da vojske nuno moraju biti razmaknute
84
A l te ra
Slika 7. Mbiusova vrpca
za razliit broj polja s jedne odnosno s druge strane. Dakako, igre kod kojih ploa ima 19, 17 ili bilo koji neparni broj redaka (dovoljno velik da sve figure stanu na plou), kod kojih je kretanje lovaca ogranieno na polja iste boje, dodatne su varijante Mbiusova aha, koje nam se ine malo manje prirodnima, premda se moda u praksi mogu pokazati prikladnijima. ahovske vojske sada moemo rasporediti analogno klasinom ahu u redak 1 stavimo figure po istom redoslijedu top, skaka, lovac itd., u redak 2 jedan, a u redak 18 drugi niz pjeaka. Crne figure slaemo u redak 10, a pjeake u retke 9 i 11. Pravila za kretanje figura, ukljuivo i rokade, ostaju ista, problem je ovdje samo pravilo za unapreenje pjeaka, koji nikada ne moe doi do kraja ahovske ploe. Moemo uzeti da se pjeak ne unapreuje uope, da se unapreuje u sluaju da doe do linije u kojoj poetno stoje protivnike figure (linije 1 i 10), ili ak da se unapreuje nakon to napravi puni krug i vrati se na svoje poetno polje (to na prvi pogled izgleda kao zaista velik pothvat). Tako, dakako, dobivamo tri nove varijante Mbiusova aha. Napomenimo da je problem Mbiusova aha u tome to je nezgodan za igranje. Kao to smo rekli na poetku, Mbiusovu ahovsku plou ne moemo projicirati u ravninu bez deformiranja njezine topologije (ne moe se u dvije dimenzije smjestiti homeomorfno), tako da je ploa dobivena takvim projiciranjem prilino nepregledna. Poduzetniji i spretniji ljubitelj ahovskih alternativa mogao bi pokuati izraditi trodimenzionalnu plou za tu igru, no ovdje treba upozoriti na dvije stvari. Kao prvo, iz sl. 7 vidimo da je ta ploha uvijena tako da figure na nekim poljima (barem u gravitacijskom polju Zemlje) ne bi mogle stajati uspravno ili na bilo koji drugi nain, osim ako su za to polje nekako privrene (recimo magnetom). Drugi je problem u tome to Mbiusova vrpca ima samo jednu stranu (kao to smo gore napomenuli) tako da figura svojim gibanjem moe doi (s lica) na nalije nekog polja (odgovarajue polje s druge, donje strane ploe), koje nije drugo
polje, nego to isto. Bitno je primijetiti da nalije nekog polja na Mbiusovoj ahovskoj ploi predstavlja to isto polje, jer se u sluaju da je ploa neprozirna moe dogoditi da se zbog nepanje na istom polju nau dvije figure jedna s jedne, a druga s druge strane ploe, to je dakako nekorektna pozicija. Zato bi svakako bilo prikladno da ploa bude izraena od prozirnog materijala. Moda bi bilo zgodno ugraditi lampice (lederice u obliku figura) unutar same prozirne ploe, tj. na svakom polju, pomou kojih se moe simbolizirati pozicija odreene figure na tom polju, a koje se mogu na prikladan nain kontrolirati. Druga je mogunost da izradimo dvostruke figure, tako da dva primjerka iste figure slijepimo po njihovoj horizontalnoj bazi, dakle s njihove donje strane (kao to izgledaju likovi na igraim kartama), koje se onda mogu utaknuti u pojedino polje na ploi polja bi u tom sluaju trebala imati rupe kroz koje bi se figura mogla staviti, s nekim sistemom (recimo gumenim prstenom ili magnetom) pomou kojega bi se privrstila uz plou. Autor ovoga teksta mora priznati da je o tome samo razmiljao, ali da se nikad nije upustio u izradu vjerne Mbiusove ahovske ploe dakle one u tri dimenzije pa ne zna bi li se te ideje pokazale prikladnim u praksi, odnosno kako bi uope bile izvedive. Inae, zanimljivo je da se u vezi s Mbiusovim ahom, ali i drugim varijantama ahovske igre mogu formulirati zanimljivi matematiki zadatci. Oni se odnose upravo na okolnost da nalije polja na Mbiusovoj ploi, kako smo ve naglasili, predstavlja isto to polje, a da pri pretpostavci da to tako nije, dobivamo drugaiju topologiju ploe (ovdje konkretno cilindrinu). Napomenimo na kraju da je tehnika koja bi pomogla u igranju ovakvih igara na jednostavan i vizualno prikladan nain holografija, posebno ona kompjutorski upravljana. S obzirom na njezin napredak, sasvim je sigurno da emo jednom u budunosti, pomou ureaja za holografsko projiciranje, i u vlastitom domu moi igrati i Mbiusovu i neke od trodimenzionalnih ahovskih alternativa, uz pravi ugoaj njihove trodimenzionalnosti, a zacijelo e nam ta tehnika omoguiti da naslutimo i ugoaj dimenzija koje u naem svijetu ne postoje, recimo one etvrte, pa emo pomou njihovih hologramskih projekcija u tri dimenzije igrati i ah na ve spomenutom teseraktu (etverodimenzionalna kocka) ili na nekoj dvodimenzionalnoj plohi koja se ne moe smjestiti u trodimenzionalni prostor, kao to je recimo Kleinova boca.5 Koliko emo dugo na to morati ekati, teko je procijeniti, ali teko da e za to trebati jedno desetljee.
Kleinova je boca dvodimenzionalna ploha koja nastaje lijepljenjem dviju Mbiusovih vrpca du njihovih (jedinstvenih) rubova. Zainteresirani italac lako moe utvrditi da je tako to nemogue izvesti (u tri dimenzije) koritenjem dviju Mbiusovih vrpci jednakih dimenzija napravljenih od papira. Da se uiniti neto takvo (tj. da se potpuno slijepe dvije Mbiusove vrpce), potrebna je jedna dimenzija vie.
85
R e c e n z i j e, o sv r t i i p r i k a z i s k u p ova
Josip Lisac
BITKA ZA JEZIK
Urednik: Ernest Fier; Kolo 56, 2012; nakladnik: Matica hrvatska; opseg: 320 str.
doba kad je 1842. poeo izlaziti asopis Kolo upravo je jezik bio sredstvom hrvatske narodne borbe za politiku i nacionalnu ravnopravnost. U to je doba jezik razumijevan kao najbolja i najsvetija veza s preima, s tradicijom, pa su tadanji preporoditelji, kao davno prije pop Martinac, poistovjeivali narod i jezik. Oni su i ujedinili Hrvate na jeziku tokavskoga tipa vodei pritom rauna i o ostalim hrvatskim narjejima. Kolo nije izlazilo kontinuirano od 1842., a u njemu su suraivali najistaknutiji hrvatski pisci i znanstvenici sve do danas. Spominjem ovdje jezino pitanje u doba pokretanja Kola jer je u posljednjem dvobroju toga periodika za 2012. upravo hrvat-
skom jeziku posveena glavna pozornost. Poloaj hrvatskoga jezika juer, danas, sutra to je upravo tema Kola kojoj je posveeno blizu polovice sveska od 320 stranica. O temi broja piu Leopold Auburger (Poloaj hrvatskoga knjievnog jezika i njegova pravopisa juer, danas i sutra), Artur Bagdasarov (Zakon o hrvatskome jeziku i pravopisni konsenzus), Ernest Fier (Rije unaprijed o nunosti zatite hrvatskoga jezika), Mario Grevi (Institucionalna jezina politika u Republici Hrvatskoj i poloaj hrvatskoga jezika danas), Mislav Jei (Hrvatski jezik na pragu Europske unije), Radoslav Katii (O poloaju hrvatskoga jezika), August Kovaec (Hrvatska danas bez sustavne jezine politike), Tihomil Matrovi (Meunarodno priznanje hrvatskoga jezika), Ranko Matasovi (etiri crna scenarija o budunosti hrvatskoga jezika (i razlozi zato oni nisu vjerojatni)), Andrea Sapunar Kneevi i Marijana Togonal (Hrvatski jezik i mediji). Na kraju bloka dodano je niz institucionalnih dokumenata o poloaju hrvatskoga jezika. Rije je o dokumentima Matice hrvatske, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Drutva hrvatskih knjievnika, kao i o prijedlogu Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. Fier istie da bi donoenje Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga standardnog jezika ujedno oznailo da se hrvatska Vlada skrbi o statusu, zatiti i koritenju iznimno vanoga nacionalnoga kulturnog dobra. Jei misli da je danas posebno vana za razvoj hrvatskoga jezika skrb za razvoj jezinoga nazivlja. Kovaec podvlai kako skrb za ureenost vlastitoga standardnog jezika nije nacionalizam i ne moe se takvim oznaavati. Katii obznanjuje da je Vijee za normu hrvatskoga standardnog jezika kao legitimirano struno tijelo donosilo obvezujue zakljuke, a da je drugo pitanje tko ih se pridravao i jesu li vlasti od koga traile da ih se pridrava. Auburger, autor vanoga djela o hrvatskom jeziku i serbokroatizmu, naglaava da serbokroatizam cjelokupnu tokavtinu propagira kao srpsku. Bagdasarov pretpostavlja da novi hrvatski pravopis (u izradi) jezino stanje ne e popraviti, nego e ga jo vie zakomplicirati. Grevi upozorava na tezu da se u novije vrijeme izvan hrvatske jezine zajednice i protiv ustavne odredbe o slubenom jeziku Republike Hrvatske stvara novi unitarizam, s politikim posljedicama, naravno. Matasovi se pita kako hrvatska djeca mogu vjerovati da je vrijedno njegovati hr-
86
R e c e n z i j e, o s v r t i i p r i k a z i s k u p ova
Hrvatska danas bez sustavne jezine politike
vatski standardni jezik i upoznavati njegovu povijest, ako im je glavna ambicija iskoristiti svoje obrazovanje da bi to prije emigrirali u neku zemlju gdje se uope ne govori hrvatski?. Matrovi podsjea da je meunarodno priznanje hrvatskoga jezika znaajno postignue, dok Andrea Sapunar Kneevi i Marijana Togonal upozoravaju da uope ne postoji sustavna zakonska regulativa i obveza uporabe hrvatskoga jezika u razliitim podrujima drutvenog ivota, posebice u javnoj komunikaciji. Urednitvo Kola uspjelo je okupiti reprezentativnu suradnju, a i tema je vrlo aktualna, pa e novi svezak Kola zanimati mnoge. Naalost, 8. svibnja 2012. ministar znanosti, obrazovanja i porta dr. sc. eljko Jovanovi ukinuo je Vijee za normu hrvatskoga standardnog jezika, pa je ve to bio dovoljan razlog da ubrzo Drutvo hrvatskih knjievnika donese Zakljuke o hrvatskome standardnom jeziku, a oglasio se tim povodom i Razred za filoloke znanosti HAZU. Razlozi za nezadovoljstvo brojni su, pri emu osobito mislimo na nedonoenje Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga standardnog jezika, po emu se Hrvatska razlikuje u odnosu na mnoge europske i u odnosu na ostale slavenske drave. Razumije se da nisu sve vijesti negativne, pa se tako podsjeamo na meunarodno priznanje hrvatskoga jezika 2008. i na odluku Europske unije da hrvatski jezik bude njezin 24. slubeni jezik. Ipak, kad jednim pogledom obuhvatimo posljednjih dvadesetak godina, ne moemo rei da smo stanjem s hrvatskim jezikom zadovoljni. To izgleda malo neobino jer bismo u slobodnoj zemlji oekivali neto drugo: miran i sustavan rad, poboljanu jezinu kulturu, velika znanstvena ostvarenja. Ostvarenja su mnogo manja od oekivanja. Moe se o tom misliti kako hoe, ali to, naravno, nije sluajno. Postojale su i postoje snage kojima dobar poloaj hrvatskoga jezika ne odgovara i zato i jest tako kako jest. Vidjeli smo da meu Slavenima jedino Hrvati nemaju zakona o standardnom jeziku, podcrtali smo da je ukinuto i Vijee za normu hrvatskoga standardnog jezika. Hrvatska duga borba za nacionalnu slobodu ujedno je i duga borba za materinski jezik dobroga funkcioniranja i slobodnoga razvoja, jezika koji se prirodno temelji na vlastitoj batini i koji naravno ivi plodei se blagom to ivi u njegovim dijalektima. Razumije se da vrijeme donosi mnotvo promjena pa i tuta i tma novih pojmova, pa to po prirodi stvari prati i standardni jezik, ali ivot standardnoga jezika mora biti dobro organiziran da bi uspjeno izvravao svoje zadae prilagoavajui se novim zahtjevima. Svi stilovi standardnoga jezika moraju biti pripravljeni u svojim funkcioniranjima, pripravljeni da uzmognu biti na raspolaganju svima kojima su potrebni. Jasno je da je u naim prilikama vaan odnos s drugim oblicima standardne novotokavtine (bonjakom, crnogorskom i srpskom), ali to ne znai da hrvatski standardni jezik treba u bilo kom smislu ovisiti o njima. Ne treba im se pribliavati niti se treba od njih udaljavati, naravno i potpuno neovisan o njima. To ujedno znai u naelu isti takav odnos prema drugim standardnim jezicima ukljuujui i one najvanije. Sve to pretpostavlja samostalno hrvatsko odluivanje o vlastitu standardnom jeziku, o njegovim obiljejima i o njegovim komunikacijskim kretanjima. To je osobito vano, jer se zadiranje u nacionalna jezina prava teko podnosi (npr.
August Kovaec
oderne civilizirane drave na svojim prostorima sustavno vode rauna o jeziku javne i slubene uporabe, tu uporabu svjesno reguliraju i usmjeravaju te, radi opega interesa, dogovorno odreuju okv okvire komunikacijskih sloboda u jeziku. Apsolutna sloboda, koja nema ma nin kakvih dogovorenih granica, redovito zavrava u anarhiji. Jezik zik javja ne i slubene komunikacije, ili standardni jezik, premouje regionalgion ne i dijalektalne razlike meu jezinim oblicima izvan slubene i jav javne uporabe, i socijalne jezine razlike, prihvaajui za cijeli dravni avni ili Hrvatski jezik na kao pragu Europske unije nacionalni prostor te za sve drutvene slojeve jedan i manje ili vie j jedard Mislav Jei* dinstven, stabilan i elastian oblik danoga jezika. Istodobno standardni jezik, kao i knjievni, povezuje dananje jezino stanje na nacionalnom nalno ili dravnom prostoru s jezinim stanjima u prolosti tj. jezinom trad tradicijom. Nastanak standardnoga jezika dugotrajan je i sloen proces oces pa se u dananjem obliku standardnoga jezika nuno odraavaju slojevi ojevi iz prolosti. Svaki standardni jezik ima dvojake norme. Jedno su inherentne erent (implicitne) norme kakve ima svaki prirodni idiom, npr. mjesni govor, govor a A.norme, koje se svjesno dogovaraju kada je nuno, drugo su eksplicitne no, ili mogue, birati izmeu vie rjeenja. rvatski bi jezik idue godine (2013.) trebao postati jedan od sluKada su se standardni jezici oblikovali uNe samostalnim dravama vama s benih jezika Europske unije. To je najvea vijest o jeziku. samo samostalnosti, u preuzimanju ovoga ili onog oblika obli da je u Hrvatskoj dugom slubenitradicijom jezik, pa i u meunarodnome protokolu, nego neg standardnoga jezika ulogu imalo politiko sredite, glavni ni grad, gra e postati slubenim jezikom i u EU, vanu i timeje dobiti oito meunarodno meunarodn vladajui sloj, dravna administracija, sredinji poloaj na nacionalnom nalno priznanje. E. standardni Fier: Rije unaprijed prostoru i sl. Kada su se jezici oblikovali kod naroda bez ez vlav Radnih je jezika Europske unije u uem smislu manje, zapravo tr stite jedinstvene drave, odabir odreenoga oblika tri: standardnoga a jezika jezi engleski, francuski i njemaki (nijedan slavenski), ali slubenih imas27, 2 bio je rezultat uglavnom svjesnoga izbora u skladu manje ili vie dug dugoRije unaprijed o nunosti zatite hrvatskoga a hrvatski e biti dvadesetiosmi. rono projiciranim kulturnim i politikim ciljevima. U zemljama a s dud jezika Do sada je 27gom zemalja lanicajedinstvene Europske unije prijavilo slubena 23 sluben tradicijom drave (ili pak vie drava kulturno vrsto vrs jezika Unije. To su: povezanih) brigu o standardnom jeziku i njegovu oblikovanju (norminorm Ernest Fier ranju) preuzele su, od 17. stoljea naovamo, akademije ili pak prestina esti INDOEUROPSKI: romanski portugalski, panjolski, francuski, talijanski, rumunjsk rumunjski KOLO 5-6 / 2012. 107 1 keltski: irski germanski engleski, nizozemski, danski, njemaki, vedski slavenski: poljski, 1. eki, slovaki, slovenski, bugarski baltiki: litavski, latvijski (letonski) ri su iznimno vana razloga presudila to je sadanje trolano ured grki: grki. nitvo Kola ovaj svezak (br. 5-6/2012.) najstarijega Matiinog asopisa posvetilo sredinjoj (glavnoj) temi pod naslovom Poloaj hrUGROFINSKI: vatskoga jezika juer, danas, sutra. Prvi i svakako najvaniji razlog za takvu odluku urednitvo je utvrdilo u injenici da je aktualni ministar maarski, nski, estonski. znanosti, obrazovanja i sporta, dr. sc. eljko Jovanovi, 8. svibnja 2012. naprasno raspustio (ukinuo) Vijee za normu hrvatskoga standardnoga je* Autorizirani tekst izlaganja na godinjoj Drutva hrvatskih knjievnika, odran odranoj zika. Drugi su razlog predstavljali jasni Zakljuci oskuptini hrvatskome standar16. lipnja 2012. u Zagrebu. dnom jeziku, usvojeni jednoglasno na godinjoj skuptini Drutva hrvatskih knjievnika odranoj 16. lipnja 2012. A samo dva dana kasnije, 5-6 /se 2012. 99 9 18. lipnja 2012., KOLO oglasio i javnom Izjavom Razred za loloke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u povodu odluke o ukidanju Vijea za normu hrvatskoga standardnog jezika, to je bio trei neposredni razlog i povod za elaboraciju ove prevane jezine teme u Kolu. Treba s tim u svezi takoer naglasiti kako su ve na spomenutoj godinjoj skuptini DHK o toj temi i izravno referirala dvojica istaknutih hrvatskih jezikoslovaca, akademici Mislav Jei i August Kovaec, iz ijih su temeljnih stavova, uostalom, i formulirani glavni zakljuci ove knjievnike udruge. Budui da su se o istoj temi na poziv urednitva Kola odmah bili spremni tekstualno oitovati i drugi mjerodavni hrvatski jezini strunjaci pa ak i dvojica iznimno uglednih inozemnih kroatista (Leopold Auburger iz Mnchena i Artur Bagdasarov iz Moskve), jamano bi ve i citirani institucionalni dokumenti i autorski lanci kompetentnih strunjaka bili dostatni za oblikovanje posebnoga asopisnog temata. No, da bi se ova nadasve aktualna jezina problematika
KOLO 5-6 / 2012.
93
promjenom naziva ministarstava), a pravo na skrb o vlastitu jeziku svakako je temeljno. Posebno se na tom zadravam jer je u povijesti to pravo Hrvatima esto oduzimano, s tekim posljedicama. I danas ivimo u uvjerenju da harmonian ivot hrvatskoga jezika i njegovih govornika nekom nije po volji, pa zato i tolika zabrinutost mnogih i elja da se barem znanstvena prouavanja hrvatskoga jezika odvijaju u miru i u to povoljnijim uvjetima. Doista se nije ugodno i u dananjem trenutku podsjeati na tetu koju je npr. Khuen nanio hrvatskom jeziku. Zato i danas treba imati na umu da se posljednja bitka bije za jezik. To je osobito vano, a ja vjerujem da je glavnina hrvatske jezine zajednice za tu borbu pripravna, pa i za velika odricanja. To je, dakako, samo dio problema, jer se i njegovanje hrvatske jezine kulture odvija u vrlo nepovoljnim uvjetima. Nije dovoljno samo mirno njegovanje jezine kulture, naravno, nuna je i dobra organizacija ivota u dravi openito. U povodu ukidanja Vijea za normu hrvatskoga standardnog jezika isticala se je potreba opoziva odluke i popravljanja tete, kao i to da je ta odluka nepromiljena. Naalost, bojim se da je promiljena!
87
Vedran Obuina
BORBA LEVIJATANA I BEHEMOTA

Rat svjetova: euroazijanizam protiv atlantizma. Vlastita naklada, Zagreb, 2012., 244 str.
ijetko se u hrvatskoj politolokoj pa i iroj drutvenoznanstvenoj zajednici moe pronai dubok uvid u multipolarnost suvremenog svijeta. Kako je, naalost, injenica da znanstveni trendovi u Hrvatsku stiu sa zakanjenjem od desetak pa i vie godina, iznimno je vano obratiti pozornost na svako djelo koje se udaljava od ustaljene industrije podjednakih naslova i tema. U tome moru ponavljanja kao da se svi dre one slavne Fukuyamine
tvrdnje da je doao kraj povijesti, nakon to je bipolarno doba hladnog rata stiglo kraju i ustupilo svjetsku pozornicu amerikoj unipolarnosti. Problem nije samo u tome to se prouavatelji geopolitike dre zacrtanog terena ve i u tome to je takvo razumijevanje amerikog politologa iz osnove pogreno. Zato treba pozdraviti knjigu pravnika i politologa Jure Vujia, koji se ve dugi niz godina bavi istraivanjem na podruju geopolitike i geostrategije. Taj francuski ak ve samim svojim obrazovanjem iskae iz linije politologa koji su svoje bedeme znanja gradili na tradiciji srednjoeuropskog nadahnua, ali balkanske provenijencije. Francuski raison daje mu mogunost da sagleda stvari iz naoko nemoguega kutka, naime francuskog nacionalizma. Veliina francuskoga nacionalnog duha dovoljno je jaka da se istakne kao protutea amerikoj prevlasti, makar i ne bila realno jaa u sredstvima i sili. S toga je gledita mnogo bolje promatrati svijet, koji je, po nunosti same providnosti, stalno u promjenama.
Sukob proiziao iz mitoloke podjele svijeta

Nakon to je slabi predsjednik Boris Jeljcin otiao s kormila Ruske Federacije, a predsjednikovanje preuzeo Vladimir Putin, mnogi su prouavatelji ruske politike ostali zateeni. to sad? Kamo e se okrenuti Rusija, i to ona doista moe uiniti? Mnogima nije bilo jasno zato Rusi toliko vole Putina, koji posjeduje autoritarne crte vladanja. Tu nema dvojbe Putin je prvi ovjek koji je nakon ruskih heroja iz minulih vremena dao Rusima identitet. Njegovo snano ne povratku sovjetizma i istodobno zidanje odreene multikulturalnosti u Rusiji zakljueno je definiranjem ruske nacije. Putin je Rusima rekao gdje su granice Rusije i ponovio da je Rusija i u tim granicama iznimno velika sila. To se dokazuje i utjecajem to ga Rusija ima u svijetu, a posebno u svojem susjedstvu, koje u ovom sluaju obasee gotovo polovicu svijeta. Odnosi prema Kavkazu i Ukrajini, povezanosti s Berlinom, Teheranom, Delhijem i An-
88
karom, uvijek ambivalentne veze s Kinom, disidentstvo u Vijeu sigurnosti UN-a i mnogobrojne druge geopolitike teme odraz su jednoga starijeg i puno dubljeg teorema ruskog medvjeda. On se naziva euroazijanizmom. Vuji predmnijeva da je atlantizam, kao ideja vodilja anglosaskog svijeta okrenutog vladanjem morima, poznat iroj javnosti, pa zato fokus usmjerava prema razumijevanju euroazijanizma. Temi pristupa interdisciplinarno, euroazijanizam secira ideoloki, promatra model euroazijske civilizacije, prouava njegovu viziju svijeta, kao i geopolitiku viziju, te na kraju postavlja euroazijanizam nasuprot atlantizmu, to naziva (nipoto samo deskriptivno) borbom Levijatana i Behemota. Vuji se ne skanjuje prikazati ezoterinu sliku svijeta. Nasuprot znanstvenim istuncima, koji ne shvaaju stvarnu bit interdisciplinarnosti, autor objanjava temelje dviju vizija svijeta u teozofiji, kabali i drugim ezoterinim uenjima koji su stvarali (i jo uvijek stvaraju) kulture, drave, drutva i naine ivota. Kabalisti razumijevaju svijet kao odnos mora i kopna, to je izravno ishodite geopolitike vizije heartlanda i rimlanda, kopnenih i pomorskih sila, koji se sukobljuju u kozmikim ratovima svjetova. Kit Levijatan, kao predstavnik pomorskih silnica, stoji nasuprot biku ili slonu Behemotu, koji ocrtava kopnene snage. Trenutano su u toj opreci SAD i Rusija, nekad su to bile druge drave, ali naelo je isto. No, nije ovdje rije o monolitnim ideologijama. Euroazijanizam u sebi sadri nekoliko kola, a, iako se temelji na dugotrajnim idejnim i geopolitikim strukturama, sam je pokret novijeg datuma, nastao u raspadu Sovjetskog Saveza i ponovnog raanja Rusije. Smjernice su viestruke, o emu se govori ve u uvodu knjige, gdje prof. dr. Robert Steuckers, flamanski prouavatelj politike kulture, navodi nekoliko interpretacija euroazijanizma: 1) o njemu se moe govoriti kao da je rije o novom proizvodu sovjetskog sustava; 2) pozivati se na rusko carsko naslijee i ideologe ruskog euroazijanizma 20-ih i 30-ih godina; 3) kao turskomongolska sinteza ruskoga geopolitikog panturanizma; 4) reducirati euroazijansku ideologiju na izopaen oblik revolucionarnog tradicionalizma, koji se artikulira oko ruskog pravoslavlja i srednjoazijskog islama, takoer predstavljajui geopolitiku protuteu svakoj pomorskoj sili usredotoenoj prema Indijskom oceanu i Indijskom potkontinentu. Odgovor na pitanje to je euroazijanizam ne treba traiti u knjizi autor na nj ne odgovara, ve svaku interpretaciju saima u jedan zajedniki euroazijatski nazivnik. Istodobno, naglaava prisutne struje, od imperijalnog usmjerenja Aleksandra Panarina, preko slavensko-turske platforme Eduarda Bagramova, pa do metapolitikih ideja Aleksandra Gjeljevia Dugina. Svaka od tih struja izbija na vidjelo kad se prouava ruska vanjska politika.
Svijet izmeu arobnog i realnog

Prvi dio knjige nosi naziv Ideoloki izvori euroazijanizma. Ovdje autor naglaava pozivanje euroazijanista na rusku konzervativnu revoluciju, koja promie antimodernistike i kontrarevolucionarne ideje, vrednote krvi i tla, ouvanje organske povijesne cjeline, sintezu ruskog naro-
da i ruske drave, sve potkrijepljeno mistinom i pravoslavno-teolokom notom. U tom je smislu Rusija bila blia kontinentalnom europskom poimanju svijeta, osobito onom njemakom, pa je zanimljivo da su slobodnozidarske loe u Rusiji bile poprilino nalik njemakima, u kojima je, nasuprot loama u Francuskoj i Engleskoj, prevladavao nacionalni, imperijalni, proviteki i srednjovjekovni duh. Korpus antimodernistikih intelektualaca tada je zapoeo naveliko uspostavljati veze po euroazijskom prostoru. S druge strane, Vuji naglaava specifinosti euroazijatske misli u obliku tzv. istonika (vostonik), definicije Rusa koji nije ni Europljanin ni Azijac, ali je okrenut i jednom i drugom. Konstantin Leontjev, jedan od najveih izvora euroazijatske ideje, pronalazi mitski temelj euroazijanizma u azijatizmu, u skitskom mitu. S druge strane, takav azijatizam nije samo vezan uz skitsko-slavensku kombinaciju ve se povezuje i s tatarskim i drugim turanskim elementima, kroz naslijee Zlatne horde. Sve je to zajedno uklopljeno u arijevski mit koji govori da su Slaveni i turanski narodi arijevskog podrijetla. Perenijalna ideja euroazijanizma vidljiva je i iz drugih izvorita, kao to je iranski filozof Seyyed Hossein Nasr, a nastavljena je u germanskim teorijama koje su naposljetku postale i sastavnim dijelom nacionalsocijalistikih ezoterinih krugova. Autor napominje da nacionalsocijalizam temelje crpi iz euroazijskih duhovnih vjerovanja, filozofija, religija (mongolski, tibetanski lamaizam) i hinduistike klasine kulture. U nizu osoba koje su imale ulogu u oivljavanju euroazijatskog Behemota autor izdvaja Savitru Devi, tradicionalista Juliusa Evolu, eurosovjetista Jeana Thiriarta, razne nacionalboljeviste i druge zagovornike metafizike euroazijanizma. Drugi dio knjige nazvan je Euroazijski model civilizacije. Autor postavlja euroazijanizam kao kulturu koja se razvija unutar ciklinih epoha i putem impulzija, za razliku od linearne i progresivne koncepcije svijeta i povijesti kakva postoji na Zapadu. Time civilizaciju euroazijanizma postavlja kroz naslijee Herdera, Spenglera i Braudela, kroz policentrino razumijevanje svijeta. U tome sudjeluje i njemaka ideja Europe, kao i potvrda MacInderove podjele svijeta na heartland i rimland, te djelomino i potvrda Huntingtonove teze o sukobu civilizacija. Novi euroazijanizam priklanja se staroj ideji treega kontinenta koji implicira ideju treega drutvenog i gospodarskog puta, a to znai ni Zapad, ni Istok, ni kapitalizam ni komunizam, ni parlamentarna demokracija ni totalitarizam. U irim razmjerima, euroazijanisti vide 21. stoljee kao vrijeme borbe izmeu atlantizma (unipolarni mondijalizam i globalizacija) i euroazijanizma (multipolarni svijet), u emu se oni zauzimaju za sustavnu i neophodnu reviziju politike, ideoloke, etnike i vjerske povijesti ovjeanstva. Tehnokratski Zapad je u tome potpuno dekadentan i zapravo osuen na propast jer nije uveo rehabilitaciju duhovnih vrednota. Zauzvrat, ruska zaostalost i kult barbarstva znak je duboke i prikrivene prednosti. Trei dio knjige, Euroazijanizam kao vizija svijeta (Weltanschaung), donosi glavna naela euroazijanizma: 1) diferencijalnost, pluralnost sustava vrijednosti, to je suprotno dominaciji jedne ideologije; 2) tradicija nasuprot ukinuu kultura, dogmi i otkrivanja tradicionalnih drutava; 3) prava, istinska nacija, suprotna krajnjem bogatstvu
89
i nekolonijalnoj hegemoniji Sjevera; 4) etnije kao vrednote i subjekti povijesti nasuprot depersonalizaciji nacija zarobljenih u umjetnoj drutvenoj konstrukciji; 5) socijalna pravda i ljudska solidarnost nasuprot izrabljivanju i poniavanju ovjeka. No, nije ovdje rije o klasinom nacionalizmu, jer se pod ruskim narodom i dravom obuhvaaju mnogobrojne etnije i narodi koji obitavaju na euroazijskom podruju, a koji su ujedinjeni pod dravnim i vjerskim vodstvom Moskve Treeg Rima. Taj vjerski element nije pravoslavan, ve je duboko duhovan i multivjerski orijentiran. Tako u sebi euroazijatski ideal svetog carstva obuhvaa i islam i budizam. Pravna zasada tog carstva poiva u zemlji i povijesnim tradicijama svih naroda, a na toj se raznolikosti zasniva i ekonomija, s pluralnou ekonomskih modela i slobodnim gospodarskim razvojem. Ipak, strateki sektori kao vojna industrija, komunikacija i transport moraju biti pod strogom dravnom upravom. Vuji se dotie i umjetnosti, koja je u euroazijatskom pokretu spoj modernog i tradicionalnog, otvorena avangardi, ali uvijek s primjesom arobnog i mitolokog.
Ruski geopolitiki lukovi

etvrti dio Vujieve knjige bavi se Geopolitikom vizijom euroazijanizma. Ona se temelji na sakralnosti i mitu, a autor citira i Carla Schmitta, koji kae da su suvremena politika naela zapravo sekularizirani teoloki politiki koncepti. Geopolitike su vizije stvorene na temelju cjelokupne metapolitike ideje euroazijanizma, a praktino se ponovno zasnivaju na jedinstvu Rusije, odnosu kontinentalnih i pomorskih silnica te na konceptu velikih prostora. To su angloameriki luk, euroafriki luk, paneuropski luk i pacifiko-dalekoistono podruje. U tim zonama eu-
roazijanizam eli uspostaviti jedinstvo Rusije i srednje Azije, to se oito postie preko Zajednice nezavisnih drava (ZND), ali i osima MoskvaTeheran, MoskvaDelhi i MoskvaAnkara, kao i povezivanjem sa sreditima na Kavkazu. Preko Ukrajine i Bjelorusije, geopolitiki se pribliava (kontinentalnoj) Europi, te se zaokruuje energetskom velikom igrom. Peti dio knjige nazvan je Euroazijanizam protiv atlantizma: Levijatan protiv Behemota. Ovdje Vuji povlai poznate relacije izmeu Rusije i atlantistikih drava koje se prelamaju u meunarodnim organizacijama kao to je NATO ili UN. Autor ukratko predstavlja atlantizam kao imperijalnu republiku, nadahnutu amerikim kranskim fundamentalizmom i atlantskim univerzalizmom, koji poiva na dobro poznatim odrednicama anglosaske kulture. Vujieva knjiga pati od odreenih nedostataka, kao to je npr. detaljnije vienje uloge Ruske pravoslavne crkve i stav Vladimira Putina. Mnogi dananji prouavatelji ruske politike slau se da je prijeko potrebno pratiti Rusku pravoslavnu crkvu i kompanije kao to je Gazprom, kako bi se vidjelo ono to stoji izmeu redaka izjava Putina i Medvjedeva. Takoer, prouavanje mitoloke i ezoterine povijesti euroazijatske misli ostaje nedoreeno ako se ne poveu suvremena ezoterina drutva u iru sliku sa zagovornicima euroazijanizma u Rusiji. Tehniki gledano, knjiga pati od previe tipfelera i nedostatnog lektoriranja. Od Jure Vujia oekuje se da nastavi s razradom teza koje su postavljene u knjizi jer se ini da svako poglavlje ima potencijal izrastanja u novi rad. Takva je specijalizacija openito vana za Hrvatsku, a zbog boljeg razumijevanja ruskih politikih i gospodarskih poteza, i to posebno meu hrvatskim diplomatima i poduzetnicima. Razumijevanje je to koje vie ne moe ostati tabula rasa pregovaraa u politikim i gospodarskim vodama jer se vieslojan ruski raison moe shvatiti tek razluivanjem ruske samopercepcije.
90
Milka Car
SLUNJSKI VODOPADI I HRVATSKI KONTEKST

Heimito von Doderer: Slunjski vodopadi, prev. Andy Jeli, Leykam international: Zagreb, 2012., str. 399, cijena 220 kn, ISBN 978-953-7534-96-7.
odine 2001. u Berlinu hrvatska knjievnica Irena Vrk-Dengleru), u hrvatskoj je recepciji bio dugo zapostavljen ljan dovrila je kriminalistiki roman pod naslovom te je od njegova opsenoga narativnog djela preveden saSmrt dolazi sa suncem, u kojem njezin beki inspektor VII. mo rani kriminalistiki roman Umorstvo koje svatko poiokruga Leo Winter putuje vlakom preko Semmeringa na nja (1963., ponovljeno izdanje 2012., Umorstvo koje svatko mjesto mogueg zloina i u svojoj putnoj torbi nosi knjiini) i tek je u ovom romanu predstavljen njegov sredinji icu koju mu je preporuila supruga: Brzo je proitao natematski kompleks. Dodererova smrt 1966. godine takoer slov knjiice: Vodopadi Slunja. Opet stari Heimito, Eva? obiljeava neku vrstu knjievnopovijesne mijene u poslijeDa. Ali vano je da Doderer sm niratnoj austrijskoj knjievnosti jer se otkad nije bio tamo, u Slunju. On je saprilike u to doba stari majstori povlamo posjedovao razglednicu tog mjesta. e, a mladi autor Peter Handke odrao Na temelju te slike nastala je itava prije svoj provokativni govor protiv Grupe a, itav roman. Tako se u hrvatskoj 47 u Princetownu, u kojem je napao reknjievnosti pojavljuje roman austrijnomirane autore i optuio ih za politiskog autora Heimita von Doderera kao ku i knjievnu impotenciju. Osim toga, vaan motiv i prije nego to je Dodeu to se doba u Austriji odvija politirerovo djelo bilo prevedeno na hrvatki raspad Velike koalicije, to predstavski. Iako je o tom romanu austrijskoga lja kraj restaurativnog razdoblja nakon klasika kasne moderne dosta pisano u Drugoga svjetskog rata i najavljuje nohrvatskoj germanistici i esto se spovo shvaanje knjievnosti u prijelomminjao kao naslov koji izravno upuuje nim kasnim ezdesetim godinama 20. na hrvatske krajeve, tek se 2012. godistoljea. ne nakladnika kua Leykam internaZa razliku od takvih drutvenih i tional odvaila na nakladniki pothvat knjievnih previranja, Doderer se teobjavljivanja Dodererova opsenog romatski nadovezuje na konzervativnu mana u uzornom prijevodu Andyja pripovjednu tradiciju s motivima staJelia. re Austrije i oivljava ju svojim srediIako je Heimito von Doderer nakon njim poetolokim naelom tzv. aperuspjeha svojeg opsenog romana iz cepcije kojem pridaje konzervirajuu 1951. godine, velike drutvene kroniulogu. injenicu to se Doderer nakon ke Strudlhofstiege, smatran neprijepor- Naslovnica izdanja romana Slunjski traumatinog razdoblja Drugoga svjetnim autoritetom austrijske knjievno- vodopadi u hrvatskom prijevodu skog rata posveuje vedroj umjetnosti sti i reprezentativnim predstavnikom pripovijedanja, kritiari njegova djela prve generacije pripovjedaa nakon Drugoga svjetskog ratumaili su kao eskapistiku strategiju i ahistorinu pozicita, u koju se ubrajaju autori starije velegradske generacije ju autora koji se u tridesetim godinama 20. stoljea duboko poput Alexandera Lernet-Holenije, Eliasa Canettija ili svekompromitirao ulanivi se u nacionalsocijalistiku stranano-auratske knjievnosti A. P. Gtersloha, kao i velikaku NSDAP. Svoju kontroverznu, janusovsku poziciju konom kasne austrijske moderne (po Wendelinu Schmidtmentira iskljuivo u poetolokim i dnevnikim zapisima u
91
kojima razvija koncepciju totalnog ili ak nijemog romana a to je, po Dodereru, oblik romana koji utke oblikuje te se time pribliava tada esto spominjanim pokuajima istog pripovijedanja koje bi u sebi objedinilo glazbene i likovne elemente. Time se odluuje za pripovijedanje kao pustolovinu vrline, no istodobno valja napomenuti kako njegovo nepoljuljano uvjerenje u mogunost pripovijedanja ne iskljuuje istodobnu autorefleksivnu svijest o krizi pripovijedanja u stalnoj potrazi za idealnom kompozicijom romana koja bi odgovarala dinaminoj slici prologa svijeta. to podrazumijeva pod pripovjednom pustolovinom pojanjava u svojoj poetolokoj raspravi o Temeljima i funkciji romana iz 1959. godine. Rije je o opsenom projektu narativnoga osvajanja vanjskoga svijeta kojim bi potvrdio svoje nepoljuljano uvjerenje o mogunosti pripovijedanja o svijetu (W. Schmidt-Dengler) s jedne, kao i svijest o potrebi za formalno strogo razraenom narativnom strukturom romana s druge strane. Roman Slunjski vodopadi primjer je takve totalne strategije, jer je koncipiran kao prvi dio u nizu nedovrene tetralogije koja je trebala oslikavati prolost kao dubinu godina. Podnaslov romana glasi Roman br. 7, ime jasno aludira na Beethovenovu Sedmu simfoniju, iji je oblik nastojao prebaciti u narativnu strukturu romana. Iako u svojim romanima brie autobiografske reference, jasno je da poetoloka stajalita izvodi iz promiljanja vlastitih iskustava. Tako u svojoj kratkoj autobiografskoj biljeci za sebe tvrdi kako je vodio iznimno dugaak ivot, ali ne u kronolokom smislu, nego stoga to je bio prepun povijesnih mijena. Spominje kako je bio k. k. asnik, ruski zarobljenik u Sibiru, pjeice je na povratku iz zarobljenitva preao kirgike stepe, da bi s dvadeset pet upisao studij povijesti u Beu, a s dvadeset devet godina objavio svoju prvu knjigu, koju opisuje kao obuzdavanje i hlaenje vlastitih ambicija. Doivio je pad dviju monarhija, dviju republika i dviju diktatura te se odluuje za ivotnu mehaniku indirektnog puta u uvjerenju kako je sadanjost prolost koja se neprekidno vraa te se u sri pripovjednog nalazi smrt stvari. Odumiranju i ravnodunosti zbilje Doderer svojom realistikom i naturalistikom pripovjednom tehnikom suprotstavlja ideju o dubini godina i realistika naela. Po njemu bi prikazana empirija trebala govoriti sama za sebe. Iz toga proizlazi da svijet shvaa kao univerzalan, a ne povijesni i time odbija koncepciju povijesnoga romana, a povijesnim fundusom koristi se kao stranim inventarom koji treba nositi likove. Daleko ga vie zanimaju egzistencijalistika pitanja, poput projekcije u neshvatljivo, duboko unutarnje, kao i naela epicentrinoga pripovijedanja s potragom za narativnom ravnoteom u vie rukavaca romaneskne radnje. Kao problem se u takvom realistikom pismu pojavljuje opisivanje jedinstva u mnotvu zbivanja jer autor prikazivanjem povrine mora povezivati radnju i djelovanje likova te ostvariti prodor u dubinu vremena. Iz toga proizlazi kao je ishodite njegova pripovijedanja uvijek zbilja, kao i paradoksalno istodobni njezin gubitak, te ju iz drutvene empirije prebacuje u kompozicijsku, stilistiku i jezinu igru. Pri tome u sreditu zanimanja ostaje znanost o ovjeku na temelju dijalektike vanjskog i unutarnjeg te pokuava skupiti i prikazati svjetlucave toke iz zbilje. Jasno je kako autor mimetiku problematiku pri-
povijedanja prebacuje u filozofsku, i njegovi su romani u potrazi za univerzalnim jer je zbilja uvijek dvostruko shvaena: prva ili prava zbilja ostaje skrivena kao zbilja ivota u cjelini i skladu, a normalna svijest do nje ne moe doprijeti jer nije u stanju apercepirati i osloboditi se zamki ideolokih, politikih, birokratskih ili seksualno-patolokih okolnosti. Time se pripovjeda profilira kao konzervativni promatra ljudi, koji nema tenju razotkrivati ideologiju, nego prati proces oljuenja likova kroz drugo roenje s onu stranu svih ideologija. Jedino pripovjeda posjeduje pripovjednu silu (kako u svojem lanku poziciju auktorijalnog pripovjedaa naziva U. Dronske) kao poveznicu vanjskog i unutarnjeg te u svojem gotovo baroknom modelu svijeta odreenim likovima doputa stanje apercepcije, odnosno uvianja punine ivota. Posebice je roman Strudlhofstiege pozornica ivota i ponovnih susreta, praena pogledom auktorijalnog pripovjedaa unatrag, u dubinu godina. Pri tome su svi prikazani odnosi iskljuivo privatni, jer time autor naglaava ono to u vremenu ostaje nepromjenjivo. Time istodobno istie austrijski kontinuitet u programu ponovnog osvajanja vanjskog, empirijskog svijeta. Iz toga proizlazi kako su njegovi romani naizgled proeti zbiljom zbivanja zapravo u neprekidnoj potrazi za prvom, stvarnom i istom zbiljom. Time autor uporno ustraje na konceptima reda pratei naela objektivnosti i totaliteta. Istodobno ironizira upravo ta naela jer se njegovi romani temelje na igri izmeu fikcije i zbilje. Stoga bi se moglo rei da je njegov konzervativizam duboko rascijepljen, a njegova modernost evidentna upravo u pukotinama pripovjednog svijeta. Iako se poziva na klasine filozofske i knjievne uzore poput I. Kanta, A. Schopenhauera, O. Weiningera, S. Freuda, R. M. Rilkea ili ve spomenutog F. Dostojevskog, njegovi romani prepuni meusobno isprepletenih rukavaca radnje i narativne napetosti nisu samo odraz zatvorenoga konzervativnog i konzervirajuega pripovjednog svijeta nego takoer upuuju na tipine austrijske dualizme izmeu tradicije i avangarde. Stoga ne zauuje injenica to je pripadnik neoavangardistike Beke grupe i veliki avangardistiki autor Oswald Wiener u svojem eksperimentalnom romanu Die Verbesserung von Mitteleuropa jedno poglavlje posvetio upravo Dr. Heimitu von Dodereru. Njegovi su romani od romana Strudlhofstiege (naalost jo uvijek neprevedenog) vremenski i topografski precizno odreeni. Kompleksnom konstrukcijom likova autor prikazuje drutvo na prijelazu iz 19. u 20. stoljee, odnosno doba prije Prvoga svjetskog rata. Pri tome se koncentrira na poetski krajolik, obiteljske i erotske veze u Beu na mijeni stoljea. Stoga grad Be kao urbano i kulturno sredite svakako ima sredinju ulogu. Njegovim se najvanijim djelom smatra Beka trilogija; uz Strudlhofstiege, to je jo opseni roman o paleu palae pravde 1924. godine Demoni, u kojima prostor ima nosivu ulogu u radnji romana, a pogled pripovjedaa probija povrinu zbivanja i prikazuje ruilaku snagu mitskih predodbi. Zbog toga su esta tumaenja kako Dodererovi romani nastaju iz prostornog smjetanja i vjerno odraavaju auru odreenog prostora te je jasno da naslovni vodopadi smjeteni na rubu Habsburke Monarhije u njegovu kasnom remek-djelu Slunjski vodopadi imaju upravo ulogu epicentra
92
iz kojeg se grana niz vremenskih i topografskih koordinata radnje. Kao polazita za roman Slunjski vodopadi navode se dva elementa. U prvom autor nastoji obuhvatiti auru prostora, potaknut slikom vode koja okomito pada, to ga navodi na pitanje Je li mogue da pojedinac supstancijalno iscrpi svoj ivot? te je pria o nesretnoj sudbini engleskog tvorniara Donalda Claytona pokuaj pripovjednog odgovora na Dodererovo kljuno pitanje kako filozofsku potku prebaciti u roman. Drugi je autorov motiv prikazivanje dubine vremena i djeakih sjeanja. Tako u romanu detaljno prikazuje Trei beki okrug iz vlastitoga gimnazijskog doba na temelju sjeanja, no istodobno potpuno naputa autobiografski pristup, jer programski zahtijeva da romanopisac mora napustiti sve egocentrino i posvetiti se objektivnom prikazu dubine godina. Tako prikazuje mehaniku ivota i znanost o ivotu kroz smisleno odreene topografske i prostorne koordinate razgranate romaneskne radnje. Posebno je zanimljiva temeljna opreka izmeu glavnog mjesta radnje Bea kao urbanog prostora i naslovnih vodopada u Slunju. Prostorna osovina romana protegnuta od Bea kao monarhijskog sredita do rubno smjetene hrvatske periferije sadrava napetosti pripovjednoga svijeta u Dodererovoj romanesknoj kompoziciji. Dodererov roman vjerno ocrtava sliku austrougarskog drutva u godinama nagloga ekonomskog razvitka potkraj 19. stoljea. Sredite u romanu je rije o Beu i viim slojevima drutva kao predstavnicima dominantne beke kulture obiljeeno je snanom normativnom snagom kulturnoga, politikog i gospodarskog centra, a time takoer snanim simbolikim i centripetalnim potencijalom povezivanja multinacionalnog prostora bive Monarhije. S druge strane, vodopadi u Slunju takoer su mjesto nabijeno simbolikim potencijalom ve na kraju prve stranice romana Slunj se spominje kao cilj branog putovanja novopeenoga engleskog para mladenaca Clayton, oko ijeg se preseljenja u Be gradi narativna os romana. Pri tome njihovo brano putovanje vodi u egzotine krajeve, kako se u romanu izriito navodi, i to upravo na jug Habsburke Monarhije, Hrvatsku. U romanu se pojavljuju hrvatski likovi, od kojih je Andreas Milohni najvaniji jer predstavlja hrvatske prostore s ruba Monarhije, ali istodobno, zbog svojega uspjenog uspona na drutvenoj ljestvici, takoer njihove mnogostruke veze sa sreditem. On je na prvi pogled opisan kao izrazito pozitivan lik, no istodobno upravo naglaavanjem takvih osobina ostaje trajno obiljeen kao stranac. Stoga je harmonizirajuoj tendenciji nostalgiarskog prikaza prolosti lako suprotstaviti drugaija tumaenja, naime da napetosti pripovjednog svijeta takoer odraavaju napetosti u unutarnjem monarhijskom prostoru. Zanimljivo je pratiti pitanje upuuje li izrazita oprenost u simbolikome potencijalu tih dvaju prostorno udaljenih mjesta na implicitnu topografsku dihotomiju izmeu Bea kao mjesta urbane civilizacije odluno suprotstavljenog iskonskoj, dalekoj tuini simboliziranoj u slici prijeteih i divljih slapova. Vodopadi u Slunju zapravo ne reprezentiraju zbiljski prostor, nego su u romanu konstruirani kao simbolian i kulturno kodiran prostor napetosti te pedeset godina nakon autorove smrti vlastiti prostor moemo pratiti kao heterogeni, polifoni i kulturno kodirani prostor u neraskidivoj povezanosti
sredita i periferije. Za prikaz divljih i opasnih slunjskih vodopada koristio se historijskom grafikom kao predlokom, dok Doderer stvarni prostor Slunja doista nikad nije posjetio. Autorova ljubavnica, austrijska knjievnica Dorothea Zeemann u svojoj autobiografiji opisuje Dodererove izlete u Haltertal, gdje je upijao tamonju okolinu kao model balkanskoga krajolika. U usporedbi sa stvarnim krajolikom jasno je kako gotovo nema dodirnih toki opisa s realnim prostorom, ali se njegov prikaz podudara s predodbom o nepoznatom i divljem krajoliku te se implicitno mogu istraivati vrednovanja takvog prikaza. Slunjske vodopade pisac je opisao prema prikazu iz monografije princa Rudolfa Austro-Ugarska Monarhija rijeju i slikom, a poslije, suoen s pravom slikom ukroenih i smirenih vodopada, Doderer ali civilizacijski napredak i unitenje toga genius loci te tvrdi kako ne bi bilo romana da je posjetio stvarno, domesticirano mjesto. Njemu je mnogo vie bilo stalo sauvati posebnu auru prostora na temelju koje gradi osnovne opreke u romanu izmeu egzotinog i civiliziranog, stranog i vlastitog te sredinjeg i rubnog. Vodopad, opisan kao pravi okomiti i prijetei zid nesagledive visine izaziva snanu reakciju na branom putovanju engleskog para Clayton, zapravo istinsko stanje oka, koje dodatno pojaava prisutnost nerazumljivih pojedinosti: krovii, mostii, ograde ili slino, od starog smeeg drveta. Te su stvari gore djelovale zastraujue; upravo su one bile ono najgroznije na tom brzacu, ali zato je to bilo tako, nikako se nije dalo iskazati rijeima. Iz tako prikazanog sukoba silne vodene mase s artificijalnim objektima nainjenim ljudskim djelovanjem nastaje istinski uas, odnosno aktivira se zaudni potencijal sadran u prikazu susreta s vodopadima. Taj neposredni sraz dvaju meusobno nesrodnih podruja izaziva ok te negativna reakcija likova obiljeava ne samo prvi dojam nego se potom protee na poimanje i doivljavanje cjelokupnoga prostora periferije. Prostor periferije, koji je na poetku romana bio nazvan egzotinim, tako postaje prostorom zazornoga. Slunj tako istodobno predstavlja polje napetosti i analogiju s glazbenim oblikom simfonije u kojem su svi likovi meusobno povezani i kontrapunktski se pojavljuju, te nije udno to se glavna dinamika u romanu odvija na potezu Be Slunj Be Slunj. Time autor takoer prikazuje svoju filozofsku temu fatologije, odnosno preputanja sudbini na temelju glavnih likova oca i sina Clayton i tako oslikanoga generacijskog sukoba. Slunj u Hrvatskoj je tako s jedne strane stvarni cilj branog putovanja, s druge strane istodobno sudbinsko mjesto. Tu fatoloku dimenziju autor prikazuje na temelju faktinosti kompozicijskih naela. Takvo isto svjetotvorno, gotovo epsko pripovijedanje germanist Ivo Runti naziva napetou izmeu fakata i fatuma u Dodererovoj romanesknoj kompoziciji. Iako se radnja romana protee od 1910. unatrag sve do 1879. godine, roman Slunjski vodopadi bismo mogli nazvati romanom ljeta s koncentracijom na auru prostora i prikaz objektivne radnje i ivotnih mehanizama bez znanja likova. Ono to roman pripovjedaki intenzivno i psiholoki uvjerljivo prikazuje jest etika apercepcije, odnosno naela otvorenosti, pristupanosti i aktivnosti, naela koja bi sada svoju potvrdu trebala stei u hrvatskoj recepciji Dodererova kasnog remek-djela.
93
Lana Molvarec
KULTURNO-ZNANSTVENI DOGAAJ U KOMII

6. dani Ranka Marinkovia, Komia, 1416. rujna 2012.
rologodinji 6. dani Ranka Marinkovia odrani su od 14. do 16. rujna u Komii, na otoku Visu, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH, Grada Komie, Razreda za knjievnost HAZU i Drutva hrvatskih knjievnika. U sklopu Dana uprilieno je nekoliko dogaanja kako bi se odrali i obnovili sjeanje i interes za lik i djelo Ranka Marinkovia, jednoga od najveih hrvatskih pisaca 20. stoljea, koji ove godine biljei jubilej stogodinjice roenja. Rije je o autoru koji je i danas vrlo aktualan i ije djelo neprestano potie zanimanje knjievnih znanstvenika. Postoje autori koji, unato kvaliteti, katkad padnu u sjenu knjievnih prouavanja, no Ranko Marinkovi kao da iz godine u godinu sve vie nadahnjuje i daje poticaj za interpretaciju, o emu svjedoi nemali broj radova u hrvatskoj knjievnoj znanosti objavljenih u posljednjih nekoliko godina, koji otvaraju nove istraivake perspektive. Za to bez sumnje zasluge ima i ova manifestacija, iji je sredinji dogaaj znanstveni skup, pod vodstvom i organizaci-
jom akademika Kreimira Nemeca. Ove godine sredinja tema skupa bila je Od grada do Mediterana knjievno djelo Ranka Marinkovia.
Vijenac cvijea i vijenac tekstova za Ranka Marinkovia

Jutro prije poetka skupa svi su sudionici posjetili grob Ranka Marinkovia te poloili vijenac u spomen. Zatim je slijedila promocija zbornika s izlaganjima uoblienima u tekstove s prolih Dana Ranka Marinkovia, 2010. godine. Iz tekstova je vidljivo da su dotaknuti svi knjievni rodovi i gotovo sve knjievne vrste Marinkovieva opusa, iz raznih metodolokih i tematskih perspektiva: od popularnokulturnih, komparatistikih pa do feministikih i psihoanalitikih pristupa.
Polaganje vijenca na grob Ranka Marinkovia, foto Vinko Kalini
Grob Ranka Marinkovia, foto Vinko Kalini
94
Sudionici skupa Od grada do Mediterana knjievno djelo Ranka Marinkovia: 6. dani Ranka Marinkovia, 1416. rujna 2012. s organizatorima: akademik Ante Stama, prof. dr. Boris Pavlovski, akademik Pavao Pavlii, ravnateljica Gradske knjinice Ranko Marinkovi Luca Bogdanovi, gradonaelnica Komie Tonka Ivevi, akademik Kreimir Nemec, novakinja Lana Molvarec, akademik Jaka Fiamengo, prof. dr. Cvijeta Pavlovi, prof. dr. Helena Sabli Tomi, prof. dr. Reinhard Grbel, foto Vinko Kalini
Osam znanstvenika
Za ovogodinji znanstveni skup u sreditu interesa veine izlagaa bili su kljuni tekstovi Marinkovieva opusa: Kiklop i Glorija, ime su tim tekstovima pridodana nova itanja koja odraavaju suvremene interese akademske zajednice. Akademik Pavao Pavlii u svojem je izlaganju tematizirao strukturu Kiklopa, postavivi tezu da je unato uvrijeenim miljenjima struktura romana koherentna i da pokazuje odreene elemente matematike arhitekture. Akademik Kreimir Nemec istome je romanu pristupio iz kulturoloke perspektive, analizirajui antimodernistike elemente u njemu, ponajvie se koncentrirajui na lik Maestra, kao glavnog nositelja antimodernistikih stajalita u romanu. Profesor Reinhard Grbel posvetio je svoje izlaganje njemakim prijevodima Marinkovieve zbirke Ruke, kao i njezinoj recepciji na njemakom govornom podruju. Profesorica Cvijeta Pavlovi istraivala je topografiju Marinkovieve lirike, usredotoivi se na iskustvo bodula u metropoli. Autorica ovih redaka svoje je izlaHRVATSKA REVIJA 1/2013
Zbornik Poetika Ranka Marinkovia. 5. dani Ranka Marinkovia, Komia, 2011., foto Vinko Kalini
95
ganje zasnovala na analizi prostora kroz teorijske postavke Marca Auga o nemjestu te Michela Foucaulta o heterotopiji na primjerima etiriju Marinkovievih drama. Akademik Ante Stama imao je izlaganje o Marinkovievoj noveli Ruke zasnovano na pomnoj tekstolokoj interpretaciji. Profesor Borislav Pavlovski analizirao je dihotomije svetog i profanog u drami Glorija, a profesorica Helena Sabli Tomi istraila je reprezentaciju mediteranskih gradova na nekoliko primjera autobiografske proze razliitih autora.
Dva pjesnika
Odrana je i pjesnika veer poslanica i poasnica, autora Ante Stamaa i Jake Fiamenga, koji su nadahnuto itali pjesme posveene hrvatskim knjievnicima, njihovim kolegama iz prolosti i sadanjosti. Poasnice i poslanice nisu samo oblik meuljudske komunikacije nego i knjievni anr u starijoj knjievnosti, kada su mnogobrojni istaknuti knjievnici taj knjievni oblik njegovali bilo samostalno bilo u sklopu veih knjievnih cjelina. Akademik Stama istaknuo je kako je napisao samo jednu poslanicu i to akademiku Mirku Tomasoviu, koju je i proitao, i to kao zadnju na pjesnikoj veeri, dok su ostale pjesme zapravo pjesme s posvetama mnogobrojnim dragim ljudima i mitskim figurama hrvatskog pjesnitva, kao to su Tin Ujevi i Josip Pupai. Jaka Fiamengo takoer je proitao pjesmu posveenu Josipu Pupaiu, napisanu etvrt stoljea nakon njegove smrti, Svibanjski memento. Zanimljivo je Fiamengovo isprepletanje vanih mjesta hrvatske kulturne i knjievne batine sa znaajnim osobama te iste kulture, najee naih suvremenika. Tako u pjesmi Ribnjak opjevava Tvrdalj u Starom Gradu na Hvaru, a pjesma je posveena Tonku Maroeviu. Ante Stama istaknuo je kako je lirski govor govor samoe, te u skladu s time nije neobino to je itao i Poputnicu sinu, u kojoj se poziva, ali i polemizira s velikim njemakim pjesnikom Enzensbergerom i njegovom pjesmom Za itanku za vie razrede, u kojoj taj veliki njemaki pjesnik poruuje sinu neka ne ita ode, nego red vonje. Akademik Stama u navedenoj pjesmi poruuje sinu neka ita ba ode. Oduevljenje u publici Fiamengo je izazvao pjesmom o svetom Jeronimu, dalmatinskom svecu, Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum!, a tijekom cijele pjesnike veeri odvijala se iznimno uspjena komunikacija s publikom, koja je buno odobravala a potiho prepoznavala pojedine adresate posveta, poznate kulturne osobnosti, podsjeajui se i vlastitih ivotnih iskustava, povijesnih dogaaja, pa ak i vlastite lektire spomenutih klasika hrvatske knjievnosti. Nikako ne treba zaboraviti glazbeni dio ove pjesnike veeri, komiku ensku klapu Gusarice, koja je nedavno na 4. otonom festivalu, susretu otonih klapa, osvojila prvu nagradu u konkurenciji enskih klapa. Na oduevljenje okupljene publike izvele su desetak skladbi, ime je ova pjesnika veer dobila novu dimenziju u oivljavanju ono-
Lana Molvarec i prof. dr. Kreimir Nemec tijekom skupa Od grada do Mediterana knjievno djelo Ranka Marinkovia: 6. dani Ranka Marinkovia, 1416. rujna 2012., Komia, foto Vinko Kalini
ga prepoznatljivoga mediteranskog duha, koje obiljeuje sveukupno knjievno djelo Ranka Marinkovia.
Mediteranski krajolik grad i more

U nedjelju, posljednjega dana manifestacije, svi su sudionici krenuli na poludnevni izlet na Bievo. More je dopustilo neometanu plovidbu do Bieva, no naalost valovi su bili preveliki za ulazak u Modru pilju na sveopu alost sudionika, od kojih mnogi jo nisu vidjeli taj prirodni fenomen. No, umjesto toga organizirano je razgledavanje otoka, to je bilo prekrasno iskustvo, imajui na umu lijep sunan dan i netaknutu prirodu otoka. Posjetili smo crkvu svetoga Silvestra i naputenu osnovnu kolu, koja je bila izgraena poetkom stoljea, no ve due vrijeme nije u funkciji zbog depopulacije otoka. Nikako ne treba zaboraviti na nae domaine, Jaku Fiamenga, suorganizatora manifestacije, Lucu Bogdanovi, ravnateljicu knjinice u Komii i Tonku Ivevi, gradonaelnicu Komie, koji su uinili sve da temu Od grada do Mediterana na to ljepi nain konkretiziraju te da Dani Ranka Marinkovia budu jedan od najznaajnijih kulturnih dogaaja na otocima Srednje Dalmacije. A kako je manifestacija pokazala, jor Ranko e i dalje nadahnjivati svojim tekstovima te na taj nain i dalje ivjeti.
96
Peri, Alojz Majeti, Dorta Jagi, , Barica Pahi Grobenski
u, Grassu i Kosovu (izbor i prijevod a Vidovi Bolt) Knjievna scena
12 / 2013.
svesku Kola:
U novom Kolu itajte!

Milivoj Slaviek: Vrijeme je da se
1-2 / 2013.
ASOPIS OPIS MATICE HRVATSKE HRVATSK ZA KNJIEVNOST, UMJETNOST I KULTURU
Latinovia (proza) Alojz Majeti: Arheologija estice ma: Poslanice MArka Marulia (pjesme) Obirti ik: Znaenjska dekonstrukcija Dorta Jagi: Mo i nemo kiobrana vora (eseji) e kajkaviane Mladena Kuzmanovia Stijepo Mijovi Koan: Zapis o gradu Daru (pjesme) ska glazba uspjeno pohodila austrijsku Barica Pahi Grobenski: Eta Daroga hrvatske glazbe u Beu) (proza)
ivoju Slavieku (1929. 2012.) napokon dogaa ovjek Pavleti, Cvjetko Milanja, alat Boris Peri: Povratak Filipa ranimir Bonjak, Davor
Hommage pjesniku Milivoju Slavieku (1929. 2012.)
TEMA BROJA:
o prijatelja gradianskih Hrvata
Novi prijevod
Pawel Huelle: O Katyu, Grassu i Kosovu (izbor, prijevod s poljskog oha, Anastazija Komljenovi, jezika i biljeka o piscu: Ivana n, Darija ili, Vladimir Huzjan, n Babi, Fabijan Lovri Vidovi Bolt)
Tema broja: Hommage pjesniku Milivoju Slavieku (1929. 2012.)

Boidar Petra: Sjeanje na pjesnika Milivoja Slavieka Vlatko Pavleti: Slaviekovo traenje bitnog u egzistenciji Cvjetko Milanja: Slaviekova stvarnosna poezija u odnosu prema smrti estetskog i kraju umjetnosti Zvonimir Mrkonji: Milivoj Slaviek ili o prometnosti jezika Branimir Bonjak: Neumorni pjesnik i njegova sloena jednostavnost Davor alat: Slaviek kompleksan, viedimenzionalni pjesnik
ma aticahrvatska
Glazba
Zdenka Weber: Hrvatska glazba uspjeno pohodila austrijsku prijestolnicu (Osvrt na 8. Festival hrvatske glazbe u Beu)
Obljetnice
Alojz Jembrih: Drutvo prijatelja gradianskih Hrvata u Zagrebu
Ogledi
Dubravka Brezak-Stama: Poslanice Marka Marulia benediktinki Katarini Obirti Edita Hercigonja-Mikik: Znaenjska dekonstrukcija politiko-poslovnoga govora Mario Kolar: Vuznaae kajkaviane Mladena Kuzmanovia
Kritika
Davor alat: Slika u trenutku slike Suzana Coha: Odnosi u dvije knjievnost kao trei
Anastazija Komljenovi: Vrijeme svijeta, vrijeme razlika i vrijeme trenutka Andrijana Kos-Lajtman: Nova itanja Nazorove mitske poetike Darija ili: Nacionalno znaajan knjievnokritiki projekt Darija ili: Rat kao agregatno stanje ljudstva Dunja Detoni Dujmi: Umorna od zbilje Vladimir Huzjan: Povijesna godina za Hrvate Marijana Togonal: O ivotu i radu Stanka Vraza Ivan Babi: Pjesnikovanje kao svetkovanje Fabijan Lovri: Pastir sudbine
20.3.2013 16:00:02
Informacije: tajnitvo (01) 48-19-195, pretplata (01) 48-78-367 e-mail: kolo@matica.hr www.matica.hr/kolo
ISSN: 9771330249001
9 771330 249001
03013

HR 2013 1 Hrvatska Poljoprivreda

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

HR 2013 1 Hrvatska Poljoprivreda

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Cijena 30,00 kn

Godite XIII / 2013.

KNJIEVNI LIST ZA UMJETNOST, KULTURU I ZNANOST

Branko Salaj i Dragutin Vincek

HRVATSKA REVIJA 1/2013

KRONIKA: EVO HRVATSKE (CROATIE, LA VOICI)

NEOBJAVLJENA HRVATSKA KNJIEVNOST

RECENZIJE, OSVRTI I PRIKAZI SKUPOVA

HRVATSKA REVIJA 1/2013

SELO JO UVIJEK EKA SVOJU PRILIKU

Blizu cilja i to sad?

HRVATSKA REVIJA 1/2013

Imperativ postizanja prehrambene neovisnosti

Porazni rezultati poljoprivredne politike

Koncepcijske razlike spram Europe

HRVATSKA REVIJA 1/2013

Poticaji Ogranienja ruralnog industrijaliziranja

Poljoprivreda nakon neovisnosti

HRVATSKA REVIJA 1/2013

Hrvatski sustav i seljak u njemu

SKUPINA IVO SELO predlae da se po uzoru na europske primjere

I dalje business as usual?

HRVATSKA REVIJA 1/2013

Branko Salaj i Dragutin Vincek

HRVATSKA POLJOPRIVREDA PRED VRATIMA UNIJE

Iz jedne e-poruke Zvonka Trdia, aktivista akavskog sabora

Zajednika poljoprivredna politika (ZPP)

HRVATSKA REVIJA 1/2013

HRVATSKA REVIJA 1/2013

Hrvatski udio u proraunu

*Vjerojatno manje zbog oekivanog rasta broja prijavljenih ha / procjena autora

HRVATSKA REVIJA 1/2013

Kako upravljati tritem?

Osnovni problem: neshvaanje uloge obiteljskoga gospodarstva u Europi

HRVATSKA REVIJA 1/2013

Miroslav Kova USPOREDBE AUSTRIJSKOG I HRVATSKOG SUSTAVA GOVEDARSTVA

Distribucija krava po veliini stada u Austriji i Hrvatskoj

Funkcija temeljnog uzgoja

Kontrola proizvodnosti i kvalitete (uzgojnog rada) Porezna politika

HRVATSKA REVIJA 1/2013

NACIONALNI INTERES PREHRAMBENE ODRIVOSTI

Republika Hrvatska godinama vie hrane uvozi a manje izvozi

Broj poljoprivrednih domainstava stalno se smanjuje

HRVATSKA REVIJA 1/2013

Destruktivan odnos kapitalistike hrvatske drave prema individualnim poljoprivrednim gospodarstvima

HRVATSKA REVIJA 1/2013

HRVATSKA REVIJA 1/2013

Pruga, tvornice i vojarne

Prva industrijska zona

HRVATSKA REVIJA 1/2013

Ulaz u pivovaru s Ilice

Dvorina zgrada u Domobranskoj ulici u kojoj je neko bila tvornica DIS

Razglednica Topnike vojarne, u pozadini kapela na Sv. Duhu

Ilica i Prilaz baruna Filipovia

HRVATSKA REVIJA 1/2013

Ilica kod ugla s Domobranskom 1967 (izvor: Muzej grada Zagreba)

Stare kue na Ilici (kbr. 199 i 201), snimljene u oujku 2011.

HRVATSKA REVIJA 1/2013

Gradska mitnica na Ilici

Gostionica K Mandalici na Ilici

Ugao Mandaliine i Ilice 1964; ruenje ostataka gostionice K Mandalici

HRVATSKA REVIJA 1/2013

Jo neke starije ulice