Istina i znaenje Donald Davidson ISTINA I ZNAENJE Veina filozofa jezika, a u novije vrijeme i neki lingvisti, smatraju da zadovoljavajua

teorija znaenja mora opisati kako znaenja reenica /sentences / zavise od znaenja rijei. Dokazuje se da kada se ne bi mogao osigurati takav opis /account / za neki odreeni jezik, onda ne bi bilo mogue objasniti injenicu da moemo nauiti taj jezik: ne bi bilo mogue objasniti injenicu da ovladavanjem konanog rjenika i konano postavljenog skupa pravila postajemo sposobni da proizvodimo i razumijevamo svaku od potencijalno beskonanog broja reenica. Neu osporavati ove nejasne tvrdnje, u kojima slutim vie od zrna istine.1 Namjesto toga elim pitati ta za teoriju znai dati opis kakav smo upravo skicirali. Jedan od prijedloga je da se pone tako to se svakoj rijei (ili nekom drugom vanom sintaktikom karakteru) u reenici doznai neki entitet kao njeno znaenje. Tako bi mogli rijei " Theaiteetos " doznaiti Theaiteeta, a rijei " leti " svojstvo letenja u reenici " Theaiteetos leti ". Onda nastaje problem kako je znaenje reenica generirano iz tih znaenja. Gledajui na povezivanje / spajanje kao na vaan aspekt sintakse, moemo mu pripisati relaciju participacije ili oprimjeravanja / instantiating /; prema tome oigledno je da smo ovdje pokrenuli beskonaan regres. Frege je pokuao da izbjegne regres time to je rekao da su entiteti koji odgovaraju predikatima (na primjer) " nezasieni " ili " nepotpuni ", nasuprot entitetima koji odgovaraju imenima, ali se ini da to uenje prije samo naznaava potekou nego to je rjeava. Stvar e se pokazati jasnom ako za trenutak pomislimo na kompleksne singularne izraze na koje se zajedno sa reenicom odnosi Fregeova teorija. Razmotrimo izraz " otac Annette " / " the father of Annette " / ; kako je znaenje cjeline zavisno od znaenja dijelova? ini se da bi odgovor bio da je znaenje izraza " otac ()" / " the father of " / takvo da se, kada ga postavimo pred singularni izraz, rezultat odnosi na / refers to / oca osobe na koju se odnosi singularni izraz. Kakvu ulogu u tom opisu igra nezasieni ili nepotpuni entitet za koji stoji izraz " otac () " ? Sve to se moemo domisliti da kazemo je da taj entitet " proizvodi " ili " daje " oca x kao vrijednost kada je argument x, ili da moda taj entitet preslikava ljude na njihove oeve. Moda nee biti jasno da li entitet, za koji bi stajao izraz " otac () " ispunjava bilo kakvu stvarnu objanjavalaku funkciju sve dok se drimo individualnih izraza; umjesto toga zamislimo radije beskonanu klasu izraza koju formiramo piui izraz " otac () " vie puta ili nikako ispred izraza " Annette " . Lako je onda postaviti teoriju koja, za jedan proizvoljno odabrani izmedju tih singularnih izraza, kae na ta se odnosi / na ta referira : ako je taj izraz " Annette ", onda se odnosi / referira na Annette, jer ako je termin kompleksan i ako ga sainjava " otac () " postavljen pred singularni termin t, onda se odnosi na oca osobe na koju se odnosi t. Oigledno je da u postavljanju ove teorije ne ukazujemo, niti nam je to potrebno, ni na jedan entitet koji bi odgovarao izrazu " otac () ". Bilo bi neprikladno prituivati se da ova naelna teorija upotrebljava rije " otac () " u odreivanju reference izraza koji sadre tu rije. Jer zadatak je bio da se da znaenje svih izraza u jednom odreenom beskonanom skupu na osnovu znaenja dijelova;
Vidi: "Theories of Meaning and Learnable Languages " ( Teorije znaenja i jezici koji se mogu nauiti ), u: Inquiries into Truth and Interpretation ( Istraivanja o istini i interpretaciji ), Clarendon Press, Oxford 1984.
1

nije bilo uvjetovano za izvrenje zadatka da se da i znaenje atomskih dijelova. Na drugoj strani sada je jasno da zadovoljavajua teorija znaenja kompleksnih izraza ne zahtjeva nuno entitete kao znaenja svih dijelova. To nas upuuje da preformuliramo na zahtjev u pogledu zadovoljavajue teorije znaenja tako da ne sugeriemo da individualne rijei moraju uopte imati neka znaenja, u bilo kojem smislu koji transcendira injenicu da te rijei imaju sistematski uticaj na znaenja reenica u kojima se javljaju. U stvari, navedeni primjer moemo poboljati tako to emo utvrditi kriterij uspjenosti: ono to smo htjeli, i to smo dobili, jeste teorije koja ukljuuje / enteils / svaku reenicu u formi " t se odnosi na x ", gdje je " t " zamjenjeno sa strukturalnim opisom2 singularnog izraza, a " x " je zamjenjeno samim tim izrazom. Nadalje, naa teorija ispunjava svoj zadatak a da se ne poziva na bilo kakav semantiki pojam osim osnovnog " odnosi se na " / " refers to " /. Konano, teorija jasno predlae uinkovitu proceduru sa kojom, za bilo koji singularni izraz u svijetu te teorije, odreujemo na ta se taj izraz odnosi. Teorija sa tako oitim odlikama zasluuje iru aplikaciju. Postupak koji je u tu svrhu predloio Frege posjeduje brilijantnu jednostavnost: raunajte predikate kao poseban primjer funkcijskih izraza, a reenice kao poseban primjer kompleksnih singularnih izraza. No sada ako hoemo da nastavimo u dosadanjem ( implicitnom ) pravcu, da znaenje singularnog izraza identificiramo s njegovom referencom, pojavljuje se tekoa. Do nje dolazi tako to uinimo dvije racionalne pretpostavke: da logiki ekvivalentni singularni izrazi imaju istu referencu, i da se referenca singularnog izraza ne mijenja ako u njoj sadrani singularni izraz zamijenimo sa drugim koji ima istu referencu. Uzmimo sada da su " R " i " S " skraenice za bilo koje dvije reenice sa istom istinosnom vrijednosti. Tada sljedee etiri reenice imaju istu referencu: (1) R (2) x ( x = x . R ) = x ( x = x ) (3) x ( x = x . S ) = x ( x = x ) (4) S (1) i (2) su logiki ekvivalentni, kao to su (3) i (4), dok se (3) razlikuje od (2) samo u tome to sadri singularni izraz " x ( x = x . S )" tamo gdje 2) sadrzi " ( x = x . R ) ", a oni se odnose na istu stvar ako R i S imaju istu istinosnu vrijednost. Stoga bilo koje dvije reenice imaju istu referencu ako imaju istu istinosnu vrijednost.3 I ako je znaenje reenice ono na ta se ona odnosi, onda moraju biti sve reenice sa istom istinosnom vrijednosti sinonimne - to je jedan neprihvatljiv rezultat. Oito je da moramo napustiti dosadanji pristup kao put do teorije znaenja. To je taka na kojoj je prirodno obratiti se za pomo u razlikovanju izmedju znaenja i reference. Tekoa je, tvrdi nam se, u tome to su pitanja o referenci openito naseljena / optereena van2 " Strukturalni opis " nekog izraza opisuje taj izraz kao spajanje / concantenation / elemenata uzetih iz jedne fiksirane konane liste ( na primjer rijei ili slova ). 3 Argumentacija je preuzeta od Fregea. Vidi: A. Church, Introduction to Mathematical Logic, ( Uvod u matematsku logiku ), sv.1, Princeton University Press, Princeton 1956, str.245. Moda nije loe spomenuti da ta argumentacija nije zavisna niti od jedne pojedinane identifikacije entiteta na koje se - po pretpostavljanju reenice odnose.

Istina i znaenje

Istina i znaenje

jezikim injenicama, dok pitanja znaenja nisu, a injenice mogu izjednaiti reference izraza koji nisu sinonimni. Ako hoemo teoriju koja daje znaenje ( kao razliito od reference ) svake reenice, onda moramo poeti sa znaenjem ( kao razliitim od reference ) dijelova. Sve do sada smo ili Fregeovim stopama ; zahvaljujui njemu put je dobro poznat i ak dobro otrcan. No rado bih sada da upozorim da smo prispjeli u slijepu ulicu : skretanje sa reference ka znaenju ne vodi upotrebljivom opisu toga kako su znaenja reenica zavisna od znaenja rijei ( ili od drugih strukturalnih crta / karaktera ) iz kojih su sastavljene. Upitajmo se npr. za znaenje reenice " Theaiteetos leti ". Fregeovski odgovor bi bio neto nalik ovome: ako je dato znaenje izraza " Theaiteetos " kao argument, onda znaenje izraza " leti " daje znaenje izraza " Theaiteetos leti " kao vrijednost argumenta. Ispraznost tog odgovora je oigledna. Htjeli smo znati ta je znaenje izraza " Theaiteetos leti " ; nita se ne napreduje kada se tvrdi da je to znaenje izraza " Theaiteetos leti ". Toliko smo ipak znali prije nego se pojavila neka teorija. U pseudo opisu koji nam je upravo dat bio je uzaludan govor o strukturi reenice i o znaenju rijei, jer nije imao nikakvu ulogu u proizvodnji datog opisa znaenja reenice. Ovdje e postati jo oitiji kontrast izmeu realnog i namjeravanog opisa ako traimo teoriju koja bi bila analogna minijaturnoj teoriji reference singularnih termina kakvu smo upravo skicirali, ali razliitu u tome to bi se bavila sa znaenjima umjesto sa referencama. Ta analogija zahtjeva teoriju ije su kosekvence sve reenice u formi " r znai z " gdje je " r " zamjenjeno strukturalnim opisom reenice a " z " singularnim izrazom koji se odnosi na znaenje te reenice; povrh toga teorija mora osigurati uinkovitu metodu dolaenja do znaenja neke arbitrarne strukturalno opisane reenice. Ako bi taj kriterij bio zadovoljen, sigurno je da bi se naao artikuliraniji nain za referiranje na znaenja, nego to su bili svi koje smo vidjeli do sada.4 Znaenja kao entiteti ili s tim povezan pojam sinonimije doputaju nam da formuliramo sljedee pravilo koje povezuje reenice i njihove dijelove: sinonimne su one reenice iji su odgovarajui dijelovi sinonimni ( izraz " odgovarajui " bi ovdje naravno trebalo bolje odrediti ). U teorijama kakva je Fregeova mogu znaenja kao entiteti povremeno obavljati ulogu reference i tako izgubiti svoj status entiteta koji su razliiti od reference. Paradoksalno je da jedina stvar koju izgleda da znaenja ne mogu obaviti jeste da naulje tokove teorije znaenja - bar tako dugo dok od takve teorije traimo da ne-trivijalno odredi znaenje svake reenice u jeziku. Moj prigovor protiv znaenja u teoriji znaenja nije da su ona ( znaenja ) apstraktna ili da su uvjeti njihove identinosti nejasni, nego da nemaju nikakve dokazne upotrebe. Na ovom mjestu moemo uvesti jo jednu drugu misao koja daje nadu. Pretpostavimo da imamo zadovoljavajuu teoriju sintakse za na jezik, teoriju koju sainjava uinkovita metoda kojom za svaki arbitrarni izraz utvruje da li kao izoliran ima ili nema smisla ( tj. reenica), i kao to je uobiajeno, uzmimo da ta metoda ukljuuje jo posmatranje svake reenice kao sastavljene na doputen nain iz elemenata uzetih iz fiksirane konane zalihe
4

atomskih sintaktikih elemenata ( tanije, rijei ). Misao koja budi nadu jeste da e nam tako zamiljena sintaksa dati semantiku kada joj pridodamo rjenik znaenja za svaki sintaktiki atom. Nade e meutim splasnuti ako oekujemo da e semantika obuhvatiti takoe i teoriju znaenja u naem smislu, budui da poznavanje strukturalnih karakteristika zbog kojih neka reenica ima znaenje, plus poznavanje znaenja i najmanjih dijelova, ne doprinosi poznavanju toga ta reenica znai. Takav zakljuak je lako ilustrurati reenicama vjerovanja. Njihova sintaksa je relativno neproblematina. A ipak pridodavanje rjenika ne rjeava standardni semantiki problem koji se sastoji u tome da ne moemo, na osnovu onoga to znamo o znaenjima rijei u njima, opisati ak niti istinosne uvjete za takve reenice. Situacija se nee radikalno promijeniti ako bi izotrenijim rjenikom indicirali koje se znaenje ili znaenja jednog dvosmislenog izraza pojavljuju u svakom od njegovih moguih konteksta; problem reenica vjerovanja ostaje i nakon to se te dvosmislenosti razrijee. injenica da rekurzivna sintaksa kojoj je pridodat rjenik nije nuno i rekurzivna semantika bila je skrivena u nekim novijim lingvistikim spisima prodorom semantikih kriterija u raspravljanje o namiljenim sintaktikim teorijama. Ako bi semantiki kriteriji bili jasni, stvar bi se svela na nedunu razliku u terminologiji ; ali nisu. Iako postoji slaganje oko toga da je centralni zadatak semantike da d semantiku interpretaciju ( znaenje ) svake reenice u jeziku, nigdje se u lingvistikoj literaturi, koliko ja znam, ne moe nai jasan opis kako teorija ispunjava taj zadatak, ili pak kako znamo da je zadatak izvren. Kontrast prema sintaksi je nevjerovatan. Glavni zadatak skromne sintakse je da okarakterizira znaenjskost / meaningfulness / ( ili reeninost / sentencehood / ). U pravilnost takve karakterizacije moemo imati toliko povjerenja koliko ga imamo u reprezentativnost naeg uzorka i nae sposobnosti da kaemo kada pojedinani izrazi imaju znaenje ( jesu reenice ). Kakav jasan i analogan zadatak i provjera postoji onda za semantiku?5 Najprije smo odluili da neemo prtpostavljati da dijelovi reenica imaju znaenja osim u ontoloki neutralnom smislu tako to sistematski doprinose znaenju reenica u kojima se pojavljuju. Poto nam postuliranje znaenja nije donijelo nita, vratimo se sada ka ranijem uvidu. Jedan od pravaca koji je mogu jeste jedan odreeni holistiki pogled na znaenje. Ako je reenica u svom znaenju zavisna od svoje strukture, i ako mi razumjevamo znaenje svakog dijela u strukturi jedino kao neku apstrakciju od totaliteta reenica u kojima ono nastupa, onda moemo navesti znaenje bilo koje reenice ( ili rijei ) jedino navoenjem znaenja svake reenice ( i rijei ) u jeziku. Frege je tvrdio da samo u kontekstu jedne reenice rije ima neko znaenje ; mogao je u istom duhu dodati da samo u kontekstu jezika jedna reenica ( pa prema tome i jedna rije ) ima znaenje. Taj stupanj holizma ve je bio prisutan implicitno u sugestiji da jedna adekvatna teorija znaenja mora ukljuivati sve reenice u formi " r znai z ". Buduci da se nismo mogli
Za novije shvatanje uloge semantike u lingvistici vidi Noam Chomsky, " Topics in the Theory of Generative Grammar " ( Teme iz teorije generativne gramatike ), u: Current Trends in Linguistics, 3. ed. T.A.Sebeok, Mouton, The Hague 1966. U tom lanku Chomsky: (1) naglaava sredinju vanost semantike u lingvistikoj teoriji,(2) dokazuje superiornost transformacijskih gramatika nad frazno-strukturnim gramatikama uglavnom na osnovu tvrdnje da premda su frazno-strukturne gramatike mogu biti adekvatne za odreivanje reeninosti ( bar ) za neke prirodne jezike, one ipak nisu adekvatne za utemeljivanje semantike, i (3) opetovano spominje " previe primitivno stanje " semantikih pojmova i primjeuje da se pojam semantike interpretacije " jo uvijek opire svakoj dubljoj analizi ".
5

Moglo bi se pomisliti da je Church u " A Formulation of the Logic of Sense and Denotation " ( Formulacija logike smisla i denotacije , vidi : Structure, Method and Meaning: Essays in Honour of H.M.Sheffer, ed. P.Henle, H.M.Kallen i S.K.Langer, Liberal Arts Press, New York 1951,) dao teoriju znaenja koja sutinski upotrebljava znaenja kao entitete. Meutim, to nije sluaj: Churchove logike smisla i denotacije su interpretirane kao da se odnose na znaenja, ali one ne pominju znaenja izraza te tako ne mogu biti teorije znaenja u smislu u kojem raspravljamo ovdje.

Istina i znaenje

Istina i znaenje

pomoi sa znaenjima reenica nita vie nego sa znaenjima rijei, neka nam se sada dopusti da pitamo da li se moemo osloboditi neprijatnih singularnih termina za koje se pretpostavlja da zamjenjuju " z " i da se odnose na znaenja. U jednom smislu nista ne bi bilo lake: samo se napie " r znai, da p " i zamisli se da " p " zamjenjuje neku reenicu. Kao to smo vidjeli reenice ne mogu imenovati znaenja i reenice pred kojima stoji " da " nisu uope imena, osim ako se tako ne odluimo. Svejedno se ini da smo se sada nali u neprilici druge vrste ; poto je razumno oekivati da emo u sukobu sa logikom naizgled ne-ekstenzivnog " znai, da " naletiti na tako teke probleme kakvi su oni koje bi rijeila naa teorija - ili moda identine njima. Koliko znam jedini nain da se ukloni ova tekoa je jednostavan i radikalan. Strahovanje da smo se upleli u intenzionalnost dolazi od upotrebe rijei " znai, da " kao umetka izmeu reenice i reenice, no mogue je da uspjenost naeg pothvata ne zavisi od tog umetka nego od onoga emu se dodaje. Teorija e obaviti svoj posao ako za svaku reenicu r u jeziku kojeg prouavamo pribavi prikladnu reenicu ( koja e zamijeniti " p " ) koja, na neki nain koji tek treba razjasniti, " daje znaenje " r . Jedan od oitih kandidata za prikladnu reenicu je upravo samo r, ako je jezik objekt sadran u metajeziku ; drugaije je to prijevod r u metajezik. Kao posljednji drski korak dopustimo sebi da poziciju koju zaposjeda " p " tretiramo ekstenzionalno : da se to provede treba odbaciti opskurni izraz " znai, da ", reenicu koja zamjenjuje " p " obezbjediti sa vlastitim reeninim veznikom, i opis koji zamjenjuje " r " snabdjeti njegovim vlastitim predikatom. Prihvatljiv rezultat je ( I ) r je I ako i samo ako p. Od teorije znaenja za jezik J zahtijevamo da, bez pozivanja na neke ( dodatne ) semantike pojmove, postavi dovoljna ogranienja za predikat " je I ", tako da ukljui sve reenice dobijene iz sheme ( I ), kad se " r " zamjeni sa strukturalnim opisom reenice u J, a " p " samom tom reenicom. Bilo koja dva predikata koja zadovoljavaju ovaj uvjet imaju istu ekstenziju6, tako da ako je metajezik dovoljno bogat nita ne stoji na putu da ono to ja zovem teorijom znaenja postavimo u formu eksplicitne definicije predikata " je I ". No, bilo da je eksplicitno definiran ili rekurzivno okarakteriziran, jasno je da e reenice na koje je primjenjen predikat " je I " biti upravo samo istinite reenice u J jer je uvjet kojeg smo postavili za zadovoljavajuu teoriju znaenja, u sutini, Tarskijeva konvencija I / Convention T / koja provjerava adekvatnost formalne semantike definicije istine.7 Put do ove take bio je naporan, no zakljuak je mogue izvesti jednostavno: teorija znaenja za jezik J pokazuje " kako su znaenja reenica zavisna od znaenja rijei ", ako sadre ( rekurzivnu / ponovljenu ) definiciju istine - u - J. I bar za sada nemamo nikakve druge ideje kako bi se dohvatili stvari. Vano je naglasiti da pojam istine nije igrao nikakvu vidljivu ulogu u postavljanju naeg poetnog problema. Taj problem je, poto je proien, doveo do shvatanja da adekvatna teorija znaenja mora okarakterizirati predikat koji ispunjava izvjesne
6

uvjete. Zapravo je bilo otkrie da je takav predikat primjenjiv egzaktno na istinite reenice. Nadam se da se ono to govorim moe opisati dijelom kao odbrana filozofskog znaaja Tarskijevog semantikog pojma istine. No, moja odbrana je samo u jednoj, ako uope postoji, dalnjoj vezi sa pitanjem da li je pojam, za kojeg je Tarski pokazao kako ga treba definirati, filozofski zanimljiva koncepcija istine, ili sa pitanjem da li je Tarski unio kakve svjetlosti u svakodnevnu upotrebu takvih rijei kakve su " istinito " i " istina ". Nesretna je okolnost da je praina koju su podigle jalove i prazne bitke oko tih pitanja onemoguila onima koje jezik teorijski zanima - filozofima, logiarima, psiholozima i lingvistima, - da u semantikom konceptu istine ( pod bilo kakvim imenom ) sagledaju pritajeno i snano utemeljenje jedne kompetentne teorije znaenja. Svakako da nema nikakvog razloga za prikrivanje oigledne povezanosti izmeu definicije istine takve vrste za koju je Tarski pokazao kako je treba konstruirati, i pojma znaenja : povezanost je u ovome : definicija djeluje tako to daje nune i dovoljne uvjete za istinu svake reenice, a odreivanje istinosnih uvjeta jeste nain utvrivanja znaenja reenice. Ako znamo semantiki koncept istine za neki jezik, time znamo ta za neku reenicu - za bilo koju reenicu - znai da je istinita, a to zapravo znai, u jednom dobrom smislu koji moemo pripisati tom izrazu, isto kao i razumjeti taj jezik. U svakom sluaju to je moj izgovor za vanost sadanje rasprave koja je podesna da okira stare ( znalce ) ; za moju divlju upotrebu rijei " znaenje ", koju ja zovem teorija znaenja, nakon svega se pokazalo da uope ne upotrebljava znaenja, ni reenica ni rijei. Doista poto definicija istine Tarskijevog tipa prua sve to smo do sada traili od teorije znaenja jasno je da takva teorija bez potekoa ulazi u ono to Quine zove " teorija reference " i to je razliito od toga ta imenuje " teorija znaenja ". Toliko u prilog onoga ta ja zovem teorija znaenja, i toliko moda protiv toga da je tako imenujem.8 Teorija znaenja ( u mojem malo perverznom smislu ) je empirijska teorija, a njena ambicija je da objasni djelovanje prirodnog jezika. Kao svaku drugu teoriju nju moemo testirati tako da neke njene konsekvence uporedimo sa injenicama. U navedenom primjeru je to lahko jer je teorija okarakterizirana time to proizvodi beskonaan tok reenica u kojem svaka daje istinosne uvijete za neku reenicu; treba uzeti samo sluajeve uzoraka i pitati da li su istinosni uvjeti za neku reenicu, za koju teorija tvrdi da su postavljeni, zaista uvjeti. Jedan tipian primjer provjere mogao bi uvrstiti odluivanje da li reenica " Snijeg je bijel " je istinita ako i samo ako je snijeg bijel. Nee svi primjeri biti tako jednostavni ( iz razloga koji e biti naznaeni ), no jasno je da ta vrsta provjere ne zahtjeva da traimo dlaku u jajetu. Izotrena koncepcija o tome ta konstituira teoriju na tom podruju nudi jedan privlaan kontekst za postavljanje dubokih pitanja o tome kada je teorija jezika pravilna i kako da je provjerimo. No potekoe su teorijske, a ne praktine. Pri aplikaciji je potekoa u tome da dobijemo teoriju koja bar priblino djeluje ; da li je ispravna, to moe svako rei.9 Nije teko
No za potporu mojoj upotrebi mogao bi se navesti Quine: "...to se tie znaenja...moemo rei da je rije odreena u istom opsegu u kojem su odreeni istinitost ili laznost njenih konteksta." ( Truth by Convention, Istina po konvenciji ), u: The Ways of Paradox. Random House, New York 1966, str.82 ). Poto istinosna definicija odreuje istinosnu vrijednost svake reenice u jeziku objektu ( u odnosu prema reenici u meta jeziku ), time odredjuje znaenje svake rijei i svake reenice. To e oigledno opravdati naslov Teorija znaenja. Ovo je samo jedan primjer: jasno je da se u prilog teoriji ubraja to da sadri / ukljuuje " " Snijeg je bijel " je istinito ako i samo ako je snijeg bijel ". No isplanirati teoriju koja e da to ukljui ( i koja pri tome djeluje za sve
9 8

Ako, naravno, pretpostavimo da se ekstenzija tih predikata ograniava na reenice u J.

A.Tarski, " The Concept of Truth in Formalized Languages " ( Koncept istine u formaliziranim jezicima ), u: Logic, Semantics, Mathematics. Clarendon Press, Oxford 1956.

Istina i znaenje

Istina i znaenje

vidjeti zato je to tako. Teorija ne otkriva nita novo o uvjetima pod kojim je jedna individualna reenica istinita ; ona ne ini te uvjete nita jasnijim nego to to omoguava sama reenica. Posao teorije je u povezivanju poznatih istinosnih uvjeta svake reenice sa onim aspektima (" rijeima ") reenice koji se ponovo pojavljuju u drugim reenicama, a kojima se u drugim reenicama moe pripisati identine uloge. U takvoj jednoj teoriji empirijska mo je zavisna od uspjenosti u obnavaljanju strukture vrlo komplicirane sposobnosti - sposobnosti da govorimo i razumijevamo jezik. Razmjerno lahko moemo rei kada se pojedinane tvrdnje teorije podudaraju sa naim shvatanjima jezika; to je u skaldu sa skromnim uvidom u to kako djeluje mainerija naih jezikih tekovina. Primjedbe iz zadnjeg paragrafa odnose se direktno samo na posebni primjer u kojem je pretpostavljeno da je jezik za kojeg karakteriziramo istinu dio jezika kojeg upotrebljava i razumije onaj tko vri karakterizaciju. Pod tim okolnostima e se sastavlja teorije, kao to je uobiajeno i kada je mogue, okoristiti za prednost koju daje gradnja-u-metajeziku koji osigurava ekvivalentnu reenicu svakoj reenici u jeziku objektu. Pa ipak nas ta injenica ne bi smjela zavesti u miljenju da je neka teorija koja ukljuuje " " Snijeg je bijel " je istinito ako i samo ako je snijeg bijel " u bilo kojem smislu ispravnija od neke teorije koja namjesto toga ukljuuje: (R) " Snijeg je bijel " je istinita ako i samo ako je trava zelena, ako smo naravno o istinitosti (R) tako sigurno osvjedoeni, kao to smo osvjedoeni o istinitosti njenog glasovitijeg prethodnika. Ipak (R) moda nee ohrabriti isto povjerenje da je teorija koja je ukljuuje zasluila da se nazove imenom teorije znaenja. Maloduju koje nam prijeti moda se moemo oduprijeti na sljedei nain. Grotesknost (R) ne donosi sama po sebi nita protiv teorije ija je ona konsekvenca, ako ta teorija obezbjeuje pravilne konsekvence za svaku reenicu ( na temelju svoje strukture, jer ne postoji drugi nain ). Nije lahko vidjeti kako bi (R) moglo uestvovati u nekom takvom projektu, no ako bi to bilo - tj. ako bi (R) proizilazilo iz karakterizacije predikata " je istinito ", iji bi rezultat bio jednako povezivanje istina sa istinama i neistina sa neistinama, onda po mojem miljenju u ideji znaenja ne bi preostalo nita vie sutinskog to bi trebalo uloviti.10 Ono to stoji na desnoj strani bikondicionala u reenicama oblika " r je istinito, ako i samo ako p ", kada su takve reenice konsekvence teorije istine, ne ispunjava svoju namjenu u odreivanju znaenja time to se pretvara da je sinonimno, nego time to dodaje slici jo jedan potez / karakter, koji - uzet u cjelini - govori sve to je mogue znati o znaenju r ; taj potez / karakter je dodat zbog injenice da je reenica koja zamjenjuje " p " istinita ako i samo ako je istinita. Mozda bi pomoglo da sebi predstavimo da je (R) prihvatljiva, ako je prihvatljiva, zato to smo odvojeno sigurni u istinitost izraza " Snijeg je bijel " i " Trava je zelena "; a u
reenice koje su u vezi ) nije trivijalna stvar. Nije mi poznata ni jedna potpuno zadovoljavajua teorija koja se uspjeno nosi sa upravo tim primjerom ( problem " mas-termina " ).
10

sluajevima u kojima nismo sigurni u istinitost reenice, moemo povjerovati u karakterizaciju istinosnog predikata jedino ako se ta reenica pojavi u paru sa nekom drugom za koju ve imamo dobar razlog vjerovati da je ekvivalentna prvoj. Za nekoga tko bi iz bilo kojeg razloga sumnjao o boji snijega i trave, ne bi bilo preporuljivo da prihvati teoriju koja bi proizvela (R), ak i ako bi njegova sumnja u oba sluaja imala isti stupanj, sem ako ne bi mislio da je boja jednog povezana sa bojom drugog.11 Sveznalatvo je oito sposobno da pribavi i bizarnije teorije znaenja nego sama ignorancija; no onda sveznalatvo ima manju potrebu za komunikacijom. Naravno, mora biti mogue za govornika nekog jezika da konstruira teoriju znaenja za govornika nekog drugog jezika, premda u tom sluaju empirijska provjera ispravnosti teorije nee biti trivijalna. Kao i ranije, cilj teorije e biti beskonana korelacija reenica koje su iste po istinitosti. No ovaj put onaj tko gradi teoriju ne smije pretpostavljati da ima direktan uvid u mogue ekvivalencije izmeu njegovog vlastitog jezika i stranog jezika. Njegov zadatak je da ustanovi, kako god je to mogue, koje reenice u svom vlastitom jeziku dri istinitim ( ili jo bolje, u kojem stepenu ih dri istinitim ). Zatim e lingvist pokuati da konstruira karakterizaciju istine - za- stranca koja, u najveoj moguoj mjeri, slui da preslika reenice koje dri istinitim ( ili neistinitim ) stranac, na reenice koje dri istinitim ( ili neistinitim ) lingvist. Ako se posumnja da nema potpune korespondencije / preslikavanja, tada je preostatak reenica, koje se dre istinitim, a prevedene su reenicama koje se dre neistinitim ( i obratno ), margina za greku ( tuu ili vlastitu ). Tolerancija / irokogrudnost / charity / u interpretiranju rijei i misli drugih ljudi neizbjena je takoer i u jednom drugom pravcu: ba kao to moramo maksimalizirati slaganje, ili drugaije rizikujemo da neemo razumjeti o emu stranac govori, isto tako moramo maksimalizirati konzistentnost sa samim sobom / self-consistency / koju mu pripisujemo jer inae neemo njega razumjeti. Nije mogue nai ni jednog izoliranog principa za optimalnu toleranciju / irokogrudnost; zbog toga te zahtjeve kojima mora udovoljiti teorija ne odreuju nikakve pojedinane teorije. U teoriji radikalnog prevoda ( kako je zove Quine ), pitanja o tome ta stranac hoe da kae nije mogue potpuno razdvojiti od pitanja ta on vjeruje. Ne znamo ta netko hoe da kae, ako ne znamo ta on vjeruje; ne znamo ta netko vjeruje, ako ne znamo ta hoe da kae. U radikalnoj interpretaciji moemo, iako samo nepotpuno, prodrijeti u taj krug zato to ponekad moemo ustvrditi da se neki govornik slae sa reenicom koju mi ne razumijemo.12
Ovaj paragraf je konfuzan. Trebao bi da kaze da su reenice teorije empirijske generalizacije o govornicima, i da zato moraju biti ne samo istinite nego i zakonite / lowlike /. (S) vjerovatno nije zakon posto ne moe poduprijeti odgovarajue kontrafaktike primjere. Vano je dakle da se evidencija / dokaz toga da prihvatamo ( u odnosu na vrijeme i govornike ) istinosne uvjete za " Ovo je snijeg " temelji na uzronoj vezi izmeu govornikovog slaganja sa tom reenicom i demonstrativnom prezentacijom snijega. Za dalju raspravu vidi esej 12. ( Repley to Foster ) "Odgovor Fosteru " u : Inquiries into Truth and Interpretation. / Primjedba dodana 1982./ Ovaj nacrt o tome kako teorija znaenja moe biti provjerena / testirana za jedan strani jezik duguje svoju inspiraciju Quineovom opisu radikalnog prijevoda u poglavlju II djela Word and Object ( Rije i predmet ), MIT Press, Cambridge 1960. Sa prijedlogom da bi jedna prihvatljiva teorija radikalnog prijevoda trebala imati formu rekurzivne karakterizacije istine idem dalje od Quinea. Pri kraju ovog teksta u diskusiji o demonstrativima pokazae se jo jedna vana taka oko koje se slaemo.
12 11

Kritiari su esto propustili da primjete sutinski uvjet koji se spominje u ovom paragrafu. Stvar je u tome da (S) ne bi moglo pripadati ni jednoj razumno jednostavnoj teoriji koja bi dala pravilne istinosne uvjete za " Ovo je snijeg " i " Ovo je bijelo ". ( Vidi raspravu o indeksikalnim izrazima u nastavku. ) / Primjedba dodata 1982./

Istina i znaenje

Istina i znaenje

10

Na nekoliko posljednjih strana pitao sam se kako je mogue provjeriti teoriju znaenja koja ima formu definicije istine, a hladnokrvno sam ignorirao ranije pitanje da li uope postoji kakva ozbiljna mogunost da se moe dati takva teorija za prirodni jezik. Kakve su mogunosti za formalnu semantiku teoriju prirodnog jezika ? Po Tarskom vrlo skromne i vjerujem da se veina logiara, filozofa jezika i lingvista s njim slau.13 Neka mi je doputeno da po svojem umjenju rasprim taj pesimizam. Ono to mogu da uinim ovdje, naravno u generalnom i programatskom smislu, jeste da e se dokaz o pudingu zasigurno nai u dokazu pravih teorema. Prvi odsjek svojeg klasinog eseja o konceptu istine u formaliziranim jezicima Tarski je zakljuio naglaavajui sljedee primjedbe pisane kurzivom: ...Sama mogunost konzistentne upotrebe izraza " istinita reenica ", koja bi bila u suglasju sa zakonima logike i u duhu svakodnevnog jezika, izgleda vrlo upitno i konzekvento tome ista sumnjiavost odnosi se na mogunost konstruiranja definicije toga izraza. ( str.165) Na kraju istog eseja vraa se ovoj temi: ...kada koncept istine ( jednako kao i druge semantike koncepte ) primjenimo na kolokvijalni / razgovorni jezik zajedno sa normalnim zakonima logike, to nas neizbjeno vodi u konfuzije i proturjeja. Tko god eli, unato svim potekoama, da uz pomo egzaktnih metoda saini semantiku kolokvijalnog jezika, bit e prisiljen da se najprije prihvati nezahvalnog zadatka da taj jezik reformira. Nai e da je neophodno definirati njegovu strukturu, da treba nadvladati dvosmislenost izraza koji se u njemu pojavljuju, i na kraju e jo morati taj jezik razdijeliti na niz jezika sa sve veim i veim opsegom, od kojih svaki prema narednom stoji u istoj relaciji u kojoj stoji formalizirani jezik prema svom metajeziku. Ipak bi se moglo posumnjati u to da e jezik svakodnevnog ivota, nakon to ga se na taj nain " racionalizira " jos uvijek sauvati svoju prirodnost i nee li radije preuzeti karakteristine znaajke formaliziranih jezika. ( str. 267 ) Izdvajaju se dvije teme : da univerzalni karakter prirodnih jezika vodi u kontradikciju ( semantiki paradoksi ), i da su prirodni jezici suvie konfuzni i amorfni da bi se na njih mogle primjeniti formalne metode. Prva tema zasluuje ozbiljan odgovor i volio bih da ga imam. Kako to nije sluaj, rei u samo zato smo, po mom miljenu, ovlateni da nastavimo bez prethodnog dezinficiranja tog pojedinanog izvora konceptualne tjeskobe. Semantiki paradoksi nastaju kada je doseg kvantifikatora u jeziku objektu na izvjestan nain suvie tolerantan. Stvarno nije jasno zato bi bilo nekorektno prema urdu jeziku ili prema vendi jeziku kad bi se mislilo da doseg njihovih kvantifikatora nije dostatan da proizvede eksplicitnu definiciju za " istinita-u-urdu " ili " istinita-u-vendiu " (reenica ). Ili, ako se tema stavi u druge, mada ne i ozbiljnije rijei, mogue je da e u prirodi same stvari uvijek biti neto to u razumijevanju jezika nekog drugog poimamo ( koncept istine ), a to njemu ne moemo
Koliko ja znam, jako su malo raspravljali da li je za prirodni jezik mogue dati formalnu definiciju istine. No u jednom openitijem smislu mnogi su predlagali da se koncepti formalne semantike trebaju primjeniti na prirodni jezik. Vidi npr. priloge od Yehoshua Bar-Hillel i Evert Beth u: The Philosophy of Rudolf Carnap, ed. P.A.Schilpp, Open Court, La Sall 1963, i Bar-Hillelov spis " Logical Syntax and Semantics ", Language 30, 1954.
13

saoptiti. U svakom sluaju veina problema koji su openito filozofski interesantni nastaju u nekom fragmentu relevantnog prirodnog jezika o kojem se moe misliti da sadri vrlo malo teorije skupova. Te primjedbe se naravno ne podudaraju sa tvrdnjom da su prirodni jezici univerzalni. Ali sada kad znamo da ta univerzalnost vodi u paradoks, ta se tvrdnja ini sumnjiva. Tarskijeva druga primjedba je da bi prirodni jezik morali reformirati tako da se vie ne bi mogao prepoznati, prije nego to bi na njega primjenili formalne semantike metode. Ako je to tano, tada je to fatalno za moj projekt, poto zadatak teorije znaenja, kako je ja vidim, nije u tome da mijenja, poboljava ili reformira jezik, nego da ga opie / to describe / i razumije. Pogledajmo i pozitivnu stranu. Tarski je pokazao kako treba dati teoriju za interpretirane formalne jezike raznih vrsta ; uzmimo jedan koji bi bio to je mogue vie slian engleskom. Poto smo taj novi jezik objasnili u engleskom, a uz to on i sadri dosta engleskog, stoga ne samo da ga moemo, nego po mom miljenju i moramo posmatrati kao dio engleskog jezika za one koji ga razumiju. Za taj fragment engleskog imamo, ex hypothesi , teoriju kakvu smo zathtjevali. I ne samo to; kad smo taj dodatni jezik interpretirali u starom engleskom time smo nuno namignuli na povezanost izmeu starog i novog engleskog. Gdjegod da postoji reenica u starom engleskom sa istim istinosnim uvjetima kao kod reenica u dodatnom engleskom moemo proiriti teoriju toliko da ih ukljui u sebe. Vei dio onoga to trebamo jeste u tome da koliko je mogue mehaniziramo postupak koji sada obavljamo uz pomo vjetine kada ordinarni engleski prevodimo u jednu ili drugu kanonsku notaciju. Nije stvar u tome da je kanonska notacija bolja od grubog izvornog idioma, nego vie u tome da, ako znamo za koji idiom je kanonska notacija kanonska, onda za idiom imamo toliko dobru teoriju koliko je dobra njegovom vjetakom prijatelju. Filozofi su se dugo vremena bavili tekim poslom primjene teorije na obini jezik tako to su odgovarajue reenice u lokalnom jeziku povezivali sa reenicama za koje su imali teoriju. Fregeov veliki doprinos bio je u tome to je pokazao kako je mogue ukrotiti izraze " svi ", " neki ", " svaki ", " kojigod ", " nijedan " i njima odgovarajue zamjenice u nekim od njihovih upotreba ; po prvi put je bilo mogue sanjati o formalnoj semantici za znaajan dio prirodnog jezika. Taj san se na otar nain obistinio sa djelom Tarskog. Sramotno bi bilo ne primjetiti injenicu da smo kao rezultat ova dva velianstvena dostignua, Fregovog i Tarskog, dobili dubok uvid u strukturu naih maternjih jezika. Filozofi sa logikim sklonostima zapoinjali su tamo gdje je bilo teorije i nastavljali su posao u pravcu komplikacija prirodnog jezika. Savremeni lingvisti, sa ciljem koji se ne moe lahko prepoznati kao razliit, zapoinju sa ordinarnim jezikom i rade u pravcu ope teorije. Ako bilo koja strana bude uspjena, mora doi do susreta. Skoranje djelo Chomskog i drugih u mnogo emu je doprinjelo da su kompleksnosti prirodnih jezika dole u doseg ozbiljne teorije. Na primjer: pretpostavimo da se uspije dati istinosne uvjete za neko znaajno podruje aktivnih reenica. Tada bi uz pomo formalne procedure svaku takvu reenicu mogli transformirati u odgovarajuu pasivnu reenicu, a teoriju istine bez potekoa proiriti na taj novi skup reenica.14
Pribliavanje / Rapprochement / , koje u budunosti zamiljam izmeu transformacijske gramatike i dobre teorije znaenja, sa nedavnom promjenom u koncepciji transformacijske gramatike koju opisuje Chomsky u spomenutom lanku ( primjedba 5 ), jako se je primaklo. Ve neko vrijeme znamo da su strukture koje generira frazno-strukturalni dio gramatike one strukture koje su primjerne za semantiku interpretaciju ; ali to stajalite nije zdruljivo sa milju kojoj je do nedavno bio privren Chomsky, da naime rekurzivne operacije tek uvode
14

Istina i znaenje

11

Istina i znaenje

12

Jedan problem kojeg je Tarski uzgred dotakao ne treba, bar ne u svim njegovim manifestacijama, rjeavati da bi se izalo sa teorijom: u prirodnim jezicima opstoje " dvosmisleni izrazi ". Sve dotle dok se dvosmislenost ne dotie gramatike forme i dok se moe - dvosmislenost za dvosmislenost - prevesti u metajezik, definicija istine nam nee govoriti nikakve lai. Glavna tekoca koju sistematska semantika ima sa izrazom " vjeruje, da " / " belives that " / u engleskom ne lei u njegovoj neodreenosti, dvosmislenosti ili neprimjerenosti za uvrtavanje u ozbiljnu znanost: neka je na jezik engleski i sve emo ove probleme bez ostatka prenijeti u metajezik. No centralni problem logike gramatike izraza " vjeruje, da " i dalje e nam praviti tekoe. Primjer je dobar da njime ilustriramo jednu drugu, sa njom povezanu taku, poto je diskusija o reenicama vjerovanja bila uzrokovana nedostatkom uvianja fundamentalne razlike u zadacima: utvrivanje logike gramatike ili forme reenice ( to je u domenu teorije znaenja, kako sam je ja postavio ), i analize individualnih rijei ili izraza ( koje ta teorija tretira kao primitivne jedinice ). Tako je Carnap u prvom izdanju djela Meaning and Necessity ( Znaenje i nunost ) predloio da reenicu " John vjeruje, da je Zemlja okrugla " prikaemo u formi " John potvrdno odgovara na " " Zemlja je okrugla " " kao na englesku reenicu ". No to je odbacio kada je Mates pokazao da John moe potvrdno odgovoriti na neku reenicu a ne na neku drugu bez obzira koliko su bliske po znaenju.15 No tu postoji konfuzija jo od samog poetka. Prema toj Carnapovoj zamisli semantika struktura reenica vjerovanja data je sa tromjesnim predikatom ija su mjesta zaposjednuta izrazima koji se odnose na osobu, reenicu i jezik. Sasvim neto drugo je ako se prihvatimo analize tog predikata na bihejvioristiki nain. Nije posljednja izmedju odlika Tarskijeve koncepcije teorije istine da istoa metode koju zahtjeva od nas proistie iz formulacije samog problema, a ne iz sebe-ogranienja koje bi joj nametnuo neki sluajni filozofski puritanizam. Mislim da je teko naglasiti prednosti koje za filozofiju jezika ima uvaavanje razlikovanja izmeu pitanja o logikoj formi ili gramatici i pitanja o analizi individualnih pojmova. Tu misao moemo poduprijeti jo jednim primjerom. Ako pretpostavimo da su rijeena pitanja gramatike, onda reenice poput " Bardot je dobra " ne postavljaju posebne probleme za definiciju istine. Tu se ne pokazuju duboke razlike izmeu opisnih i vrijednosnih ( emotivnih, ekspresivnih, itd.) izraza. ak ako smatramo da postoji neki vaan smisao u kojem moralne ili vrijednosne reenice nemaju istinosnu vrijednost ( na primjer zato to se ne mogu verificirati ), ne bi trebali imati otpora prema " " Bardot je dobra " je istinito ako i samo ako je Bardot dobra "; u teoriji istine taj zakljuak bi trebao proizii zajedno sa drugim, ostajui pri tome, kao to je potrebno, na kursu semantike lokacije takvih reenica u jeziku kao cjelini - u njihovom odnosu prema generalizacijama, u njihovoj ulozi u tako sloenim reenicama kao to je " Bardot je dobra i
transformacijska pravila. Sada Chomsky misli da su frazno-strukturna pravila rekurzivna. Budui se formalne semantike metode neposredno i prirodno odnose upravo na one jezike za koje je primjenjena ( rekurzivna ) frazno-strukturna gramatika, jasno je da je Chomskijeva sadanja slika o odnosu izmedju struktura koje generira frazno-strukturalni dio gramatike i reenica u jeziku jako slina slici koju su sainili brojni logiari i filozofi o odnosi izmeu bogatijih formaliziranih jezika i prirodnog jezika. ( Za ove primjedbe sam u mnogome duan Bruceu Vermazenu ). B.Mates, " Synonimity ", u: Sematics and the Philosophy of Language, ed. L.Linsky, University of Illinois Press, Urbana 1952.
15

Bardot je glupa ", i tako dalje. Ovdje se naprosto ne dotiemo onoga to je posebnost vrijednosnih reenica: tajnovitost u rijei " dobra " u jeziku objektu prenosimo u njen prijevod u metajeziku. No izraz " dobra ", tako kako se pojavljuje u " Bardot je dobra glumica " jeste druga stvar. Problem nije u tome to nema prijevoda te reenice u metajezik, - pretpostavimo da ga ima. Problem je kako izgraditi definiciju istine takvu da "" Bardot je dobra glumica" je istinito ako i samo ako je Bardot dobra glumica " - i sve druge reenice sline njoj - budu njene konsekvence. " Dobra glumica " oito ne znai " dobra i glumica ". Mogli bi zamisliti da izraz " je dobra glumica " uzmemo kao neanalizirani predikat. To bi razorilo sve veze izmeu " je dobra glumica " i " je dobra majka ", i to nam ne bi dalo nikakvo opravdanje da u tim upotrebama mislimo izraz " dobra " kao rije ili semantiki element. Jo gore, to bi nas sprijeilo da uope sainimo definiciju istine, poto vie ne bi bilo kraja predikatima koje bi morali tretirati kao logiki jednostavne predikate ( i, sljedstveno tome, akomodirati ih u zasebne klauzule u definiciji zadovoljenja ) : " je dobra prijateljica pasa ", " je dobra dvadesetsedmogodinja prialica ", i tako dalje.Problem nije u osobenosti toga sluaja: to je problem atributivnih pridjeva openito. U skladu je sa naim stanovitem zauzetim ovdje da ocjenjujemo kao strateku grjeku zapoinjanje filozofske analize rijei ili izraza a koja nije pokuana prije ili istovremeno sa uspostavljanjem logike gramatike. Kako se uopte moemo osloniti na nae analize rijei kao " tano ", " morao bi ", " moe ", " obavezno ", ili na analizu fraza koje koristimo da govorimo o akcijama, dogaajima, i uzrocima, ako ne znamo sa kojim ( logikim, semantikim ) dijelovima govora imamo posla? Mogao bih rei i vie takvog o istraivanjima " logike " ovih i drugih rijei i reenica koje ih sadre. Da li su pokuaji i domiljatost koji su uloeni u studij deontike logike, modalne logike, imperativne i erotetike logike bili uglavnom jalovi ili ne, to ne moemo znati sve dok nemamo prihvatljivih semantikih analiza reenica koje bi posluile takvim sistemima za obradu. Ponekad filozofi i logiari govore i rade kao da oni slobodno biraju izmeu, recimo, istinosno-funkcijskog i nekog drugog kondicionala, ili kao da slobodno uvode ne-istinosno-funkcijske reenike operatore, poput " recimo, da ", ili " trebalo bi biti tako, da ". A u stvari je takva odluka sutinska. Kada se udaljimo od idioma koje moemo akomodirati u definiciju istine, upadamo u ( ili kreiramo ) jezik za koji nemamo koherentnog semantikog opisa - to jest, nemamo uope objanjenje kako bi se takav govor mogao integrirati u jezik kao cjelinu. Vratimo se naoj glavnoj temi: ustanovili smo da teorija kakva je predloena ostavlja cijelo pitanje ta znae individualne rijei tano tamo gdje je ono i bilo. ak i ako se metajezik razlikuje od jezika objekta, teorija ne stvara pritisak na poboljavanju, razjanjavanju ili analizi individualnih rijei, izuzev kada, zbog sluajnosti u vokabularu, doslovni prijevod otpadne. Ba kao to teorija generalno ostavlja neobraenu sinonimiju izmeu rijei, tako isto i sinonimiju i analitinost izmeu reenica. ak takve reenice kao " Kobila je konj enskog spola "* ne dobijaju nikakvu posebnu oznaku, osim ako mi ne elimo da im to obezbjedimo. Definicija istine ne pravi razliku izmeu analitikih i drugih reenica koje su istinite samo zato to su u njima sadrane one konstante uz iju pomo je teorija sposobna zahvatiti strukturu: teorija ne ukljuuje samo da su te reenice istinite, nego da e ostati istinite pri svim znaajnim
*

Davidsonov primjer je: " A vixen is a female fox ".Prim.prev.

Istina i znaenje

13

Istina i znaenje

14

prestrojavanjima svojih ne - logikih dijelova. Poto smo pojmu istine dali ogranienu primjenu, tako e se po ugledu na njega ravnati takoer sa njim povezani pojmovi logike ekvivalencije i inkluzije. Teko bi bilo zamisliti kako bi se moglo teoriji znaenja ponesreiti da do te mjere unese logiku u svoj jezik objekt; a ukoliko je ipak unosi, onda se pri konstruiranju i provjeri teorije moemo osloniti na svoje intuicije o logikoj istini, ekvivalenciji i inkluziji. Sada u se osvrnuti na jo jednu, i to jako veliku, muhu u medu: na injenicu da ista reenica moe u jedno vrijeme ili pod jednim uvjetima biti istinita, a u drugo vrijeme i pod drugim uvjetima neistinita. Ovdje izgleda kako se obje strane, logiari i oni koji su kritini prema formalnim metodama, nairoko ( mada to ne znai i univerzalno ) slau da su formalna semantika i logika nekompetentne da se bave smetnjama koje prave demonstrativi. Logiari su esto reagirali poniavanjem prirodnog jezika pokuavajui pokazati kako se moe opstati bez demonstrativa; njihovi kritiari odgovaraju poniavanjem logike i formalne semantike. Nijedno od toga ne moe me zadovoljiti: jasno je da se demonstrativi ne mogu eliminirati iz prirodnog jezika bez gubitka ili radikalne promjene, tako da nema drugog izbora nego da se teorija prilagodi njima. Nikakve logike greke nee se pokazati ako tretiramo demonstrative kao konstante;16 a nee zbog toga nastati bilo kakvi problemi pri odreivanju semantike definicije istine. " " Ja sam pametan " je istinito ako i samo ako sam ja pametan " sii e, sa svojim hladnim ignoriranjem demonstrativnog elementa " ja ", sa tekue trake skupa sa " " Sokrat je pametan " je istinito ako i samo ako je Sokrat pametan " sa svojom hladnom ravnodunou prema demonstrativnom elementu u " je pametan "(bio). Ono to u tom tretmanu demonstrativa trpi nije definicija istinosnog predikata nego vjerovatnoa tvrdnje da je istinito ono to je njime definirano. Ta tvrdnja je prihvatljiva samo ako govorniku i okolnostima u kojima je izgovorena svaka reenica spomenuta u definiciji odgovaraju / korespondiraju govornik i okolnosti izgovaranja same definicije istine. Dakle, tako bi mogli utemeljeno upozoriti da je dio razumijevanja demonstrativa poznavanje pravila pomou kojih oni svoju referencu prilagoavaju okolnostima. Ta crta se gubi uvrtavanjem demonstrativa u konstantne izraze. Mislim da se tim primjedbama moe udovoljiti, premda samo sa daleko obuhvatnijom revizijom u teoriji istine. Samo ukratko u sugerirati kako bi se to moglo uraditi, no sve to je neophodno jeste ova kratka sugestija: ideja je tehniki trivijalna i poklapa se sa sadanjim radom na podruju logike vremena.17 Mogli bi prihvatiti da istina nije svojstvo reenice nego izjava / utterances / ili govornih radnji, ili ureenih trijada reenica, vremena i osoba; najjednostavnije je pak ako istinu posmatramo kao relaciju izmeu neke reenice, neke osobe i nekog vremena. Pod takvim tretmanom uobiajena logika, kako je sada razumijevamo, vai kao to je uobiajeno, samo to se odnosi jedino na skupove reenica relativiziranih u odnosu na istog govornika i isto vrijeme ; nadalje, logike relacije izmeu reenica izjavljenih u razliitim vremenima i od razliitih govornika, mogle bi se artikulirati uz pomo novih aksioma. Sa tim se neemo baviti. Teorija znaenja time doivljava sistematsku, a ne misterioznu promjenu; svakom
16

izrazu sa demonstrativnim elementom mora u teoriji odgovarati fraza koja povezuje istinosne uvjete reenica u kojima se taj izraz pojavljuje sa promjenjenim vremenima i govornicima. Tako e teorija ukljuiti sljedee reenice: " Umoran sam " je istinita (reenica ) kao (potencijalno) izreena od (osobe) p u (vrijeme) t ako i samo ako je (osoba) p umorna u (vrijeme) t. " Ta knjiga je ukradena " je istinita ( reenica ) kao ( potencijalno ) izreena od (osobe) p u (vrijeme) t ako i samo ako je knjiga koju pokae (osoba) p u (vrijeme) t ukradena prije (vremena) t.18 Svakako, ovaj postupak ne pokazuje kako se mogu eliminirati demonstrativi ; na primjer, neemo tvrditi da se moe izraz " ta knjiga " posvuda supstituirati izrazom " knjiga, koju pokazuje govornik " salva veritate. A injenica da je mogue demonstrative podvrgnuti formalnom tretmanu trebala bi snano poveati nadu u jednu ozbiljnu semantiku za prirodne jezike, poto je vjerovatno da bi bilo mogue rijeiti mnoge glavne zavrzlame, kao to su analiza navodnika ili reenica o propozicionalnim odnosima, ako bi u njima prepoznali skrivenu demonstrativnu konstrukciju. Poto smo sada relativizirali istinu u odnosu na vremena i govornike, prilika je da se osvrnemo nazad na problem empirijske provjere teorije znaenja za strani jezik. Treba podsjetiti da je sutina metode bila u tome da reenice koje vae kao istinite koreliramo sa reenicama koje vae kao istinite uz pomo definicije istine, i u granicama mogue pogreke. Sada ta slika mora biti dopunjena kako bi uzela u obzir injenicu da su reenice istinite i da vae kao istinite samo s obzirom na govornika i vrijeme. Reenice sa demonstrativima oigledno omoguavaju jako osjetljivu provjeru o ispravnosti teorije znaenja i one ine najdirektniju vezu izmeu jezika i rekurentnih makroskopskih predmeta ljudskog interesa i panje.19 U ovom tekstu ja sam pretpostavio da govornici jednog jezika mogu uspjeno odrediti znaenje ili znaenja nekog arbitrarnog izraza ( ako taj ima znaenje ), i da je centralni zadatak teorije znaenja da pokae kako je to izvodivo. Dokazivao sam da karakterizacija istinosnog predikata opisuje potrebnu vrstu strukture i da osigurava jasan i provjerljiv kriterij adekvatne semantike za prirodni jezik. Bez sumnje, ima i drugih smislenih zahtjeva koji se mogu postaviti pred teoriju znaenja. No teorija koja ne ini nista vie nego to definira teoriju istine za neki jezik, prilazi puno blie konstituiranju kompletne teorije znaenja nego to bi se dalo ustvrditi pri povrnoj analizi; bar to sam pokuao pokazati. Zato to, po mom miljenju, nema alternative, izabrao sam optimistiko i programatsko gledanje na mogunosti za formalnu karakterizaciju istinosnog predikata za prirodni jezik. No mora se priznati da ostaje jo okantan popis potekoa i nejasnosti. Da navedemo neke : ne poznajemo logiku formu kontrafaktikih ili subjunktivnih / konjunktivnih reenica; niti reenica o vjerovatnoama i o uzronim relacijama; nemamo
18 Taj pristup prema demonstrativima i istini vie puta je obznanjen u J. L. Austin, " Truth " ( Istina ), u: Proceedings of the Aristotelian Society, Supplementary Volume 24, 1950. 19 Te primjedbe proizilaze iz Quineove ideje da " situacione reenice " ( one koje sadre demonstrativni element ) moraju imati sredinju ulogu pri konstruiranju prirunika za prevoenje.

Vidi: W.V.Quine, Methods of Logic, Holt, New York 1950, str.8.

17

Pokazalo se da je tvrdnja naivno optimistina. Za ozbiljnu obradu teme vidi: S. Weinstein, " Truth and Demonstratives " ( Istina i demonstrativi ), Nous 8, 1974. / Primjedba dodana 1982. /

Istina i znaenje

15

Istina i znaenje

16

pravu predstavu o tome koja je logika funkcija priloga, niti koja je uloga atributivnih pridjeva; nemamo teoriju o koliinskim / mass / izrazima kao to su " vatra " , " voda " , i " snijeg ", a ni za reenice vjerovanja, opaanja, namjeravanja, a ni o glagolima djelovanja koji impliciraju svrhu. I konano, ostaju jo sve reenice za koje se ini da nemaju istinosne vrijednosti : zapovjedne, eljne, upitne reenice i gomila drugih. Komprehenzivna teorija znaenja za prirodni jezik mora se uspjeno spopasti sa svakim od ovih problema.20 S engleskog jezika preveo Nijaz Ibrulj

20

Za pokuana rjeenja nekih od ovih problema vidi eseje 6 - 10 u zborniku Essays on Actions and Events, Clarendon Press, Oxford 1980, i eseje 6 - 8 u Inquiries into Truth and Interpretation, Clarendon Press, 1984.