Akademija pravnih znanosti Hrvatske

TEORIJA ZAJEDNIKOG ZLOINAKOG POTHVATA I MEUNARODNO KAZNENO PRAVO IZAZOVI I KONTROVERZE

Zagreb, MMVII

Autori (lanovi Akademije pravnih znanosti Hrvatske):

Prof.dr.sc. Igor Bojani
(profesor kaznenog materijalnog prava, Pravni fakultet Sveuilita u Osijeku)

Prof.dr.sc. Davor Dereninovi

(profesor kaznenog materijalnog prava, Pravni fakultet Sveuilita u Zagrebu)

Prof.emerit.dr.sc. eljko Horvati

(profesor kaznenog materijalnog prava, Pravni fakultet Sveuilita u Zagrebu)

Prof.dr.sc. Davor Krapac

(profesor kaznenog procesnog prava, Pravni fakultet Sveuilita u Zagrebu)

Prof.dr.sc. Maja Seri

(profesor meunarodnog prava, Pravni fakultet Sveuilita u Zagrebu)

True peace is not merely the absence of tension: it is the presence of justice. Martin Luther King Jr.

SADRAJ
PRVO POGLAVLJE IZVEDENA OSOBNA KAZNENA ODGOVORNOST ZA KOLEKTIVNA MEUNARODNA KAZNENA DJELA PREMA ODREDBAMA STATUTA MEUNARODNOG KAZNENOG SUDA ZA BIVU SFRJ 1. Rekonceptualizacija materijalnog kaznenog prava u praksi Meunarodnog kaznenog suda za bivu SFRJ ..6 1.1.Politiko-ideoloki razlozi...11 1.2. Pravni razlozi..15 2. Zapovjedna odgovornost...17 2.1. Utvrivanje suvremenih pojmovnih sastavnica zapovjedne odgovornosti20 2.1.1. Funkcionalna sastavnica zapovjedne odgovornosti.24 2.1.2. Kognitivna sastavnica zapovjedne odgovornosti.30 2.1.3. Operativna sastavnica zapovjedne odgovornosti.33 2.2. Kritike primjedbe na institut zapovjedne odgovornosti35 2.2.1. Primjena standarda zapovjedne odgovornosti na nevojne zapovjednike.36 2.2.2. Zapovjedna odgovornost i uzronost neinjenja..40 3. Zajedniki zloinaki pothvat.......45 3.1. Dvojbe u vezi primjene teorije zajednikog zloinakog pothvata53 4. Zakljuak o meusobnom odnosu dvaju oblika izvedene kaznene odgovornosti po Statutu MKSJ...59

DRUGO POGLAVLJE ZAJEDNIKI ZLOINAKI POTHVAT I NAELO ZAKONITOSTI 1. Nullum crimen nulla poena sine lege i meunarodno kazneno pravo...63 2. Zajedniki zloinaki pothvat u praksi sudova nakon II. svjetskog rata...70 3. Zajedniki zloinaki pothvat u meunarodnim ugovorima..75 4. Zajedniki zloinaki pothvat u poredbenom pravu..77 5. Rasprava.80 6. Zakljuak92 TREE POGLAVLJE OBJEKTIVNI ELEMENTI TEORIJE ZAJEDNIKOG ZLOINAKOG POTHVATA 1. Uvodne napomene...........................................................................................101 2. Pluralitet osoba.................................................................................................101 2.1. Da li glavni poinitelj mora sudjelovati u zajednikom planu?....................107 2.2. Je li primjena teorije zajednikog zloinakog pothvata ograniena na pothvate manjeg opsega?.....................................................................................111 3. Zajedniki plan.114

3.1. Presuda Meunarodnog suda pravde u predmetu "Primjena Konvencije o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida".118 3.2. Sadraj elementa zajedniki plan..130 4. Sudjelovanje optuenika u zajednikom planu133 5. Zakljuak..........................................................................................................136 ETVRTO POGLAVLJE SUBJEKTIVNI ELEMENTI TEORIJE ZAJEDNIKOG ZLOINAKOG POTHVATA 1. Nulla poena sine culpa i meunarodno kazneno pravo..137 2. Krivnja kod osnovnog oblika zajednikog zloinakog pothvata.139 2. Krivnja kod sistemskog oblika zajednikog zloinakog pothvata...141 4. Krivnja kod proirenog oblika zajednikog zloinakog pothvata146 4.1. Proireni oblik zajednikog zloinakog pothvata i dokazivanje posebne namjere (dolus specialis)..152 5. Rasprava i zakljuak.......................................................................................162

PETO POGLAVLJE QUID FACIT? POSREDNO POINITELJSTVO KAO ALTERNATIVA TEORIJI ZAJEDNIKOG ZLOINAKOG POTHVATA169

ESTO POGLAVLJE UMJESTO ZAKLJUKA DESET TEZA O ZAJEDNIKOM ZLOINAKOM POTHVATU...................................................................180

BIBLIOGRAFIJA...........................................................................................181

PRVO POGLAVLJE
IZVEDENA OSOBNA KAZNENA ODGOVORNOST ZA KOLEKTIVNA MEUNARODNA KAZNENA DJELA PREMA ODREDBAMA STATUTA MEUNARODNOG KAZNENOG SUDA ZA BIVU SFRJ

1. Rekonceptualizacija materijalnog kaznenog Meunarodnog kaznenog suda za bivu SFRJ

prava

praksi

U meunarodnom kaznenom pravu kaznenoj odgovornosti podlijeu samo fizike osobe kao pojedinci. To je tradicija unutarnjeg kaznenog prava, na koju su se oslonili prvi pokuaji suenja za ratne zloine nakon I. svjetskog rata, posebice njemakoga cara Wilhelma II temeljem l. 227. ugovora o miru iz Versaillesa od 28. VI. 1919., postupci pred njemakim Vrhovnim sudom u Leipzigu te neki partikularni ugovori o miru sa poraenim dravama. Premda je Statut Meunarodnog vojnog suda u Nrenbergu predviao i odgovornost kriminalnih organizacija, pa su kao takve pred tim sudom bile i proglaene organizacije SS, Gestapa, tajne policije i vodstva nacistike stranke, ipak niti jednoj nije bila izreena kazna, ve je ta odgovornost samo deklarirana u presudi, ostavljajui vlastima drava potpisnica pravo da temeljem te deklaracije izvedu pred svoje sudove pojedince koji su pripadali tim organizacijama. Nakon suenja u Nrenbergu i Tokiju, Opa skuptina UN je naelo individualne kaznene odgovornosti za meunarodne zloine proglasila kao prvo u nizu sedam tzv. nrnberkih naela.1 Ono glasi:
Principle I: Any person who commits an act which constitutes a crime under international law is responsible thereof and liable to punishment.

Historija toga naela od Versaillesa do statuta meunarodnih kaznenih sudova za bivu SFRJ i za Rwandu, zajedno s brojnim drugim ustanovama meunarodnog kaznenog prava, pokazuje u djelovanju pet ad hoc meunarodnih istranih komisija, etiri ad hoc meunarodna kaznena suda te nekoliko meunarodnopravno osnaenih nacionalnih suenja za meunarodne zloine, neprestano preplitanje prava i politike tijekom utvrivanja materijalnopravnih i proceduralnih standarda, koje preplitanje - u sustavu pravnih normi iz razliitih pravnih izvora te u jako fragmentiranom meunarodnom kaznenom pravosuu politici uvijek osigurava vani upliv.2 To praktino znai da e primjena nekog pravnog naela, u krajnjoj liniji ovisiti o funkcionalnim metodama njegovog tumaenja. One, kao to je poznato, u utvrivanju smisla sastavnica pravnog
Affirmation of the Principles of International Law Recognized by the Charter of the Nurenberg Trial, G.A. Res. 95(I) od 11. XII. 1946, UN Doc. A/64/Add.1. 2 BASSIOUNI 2003, 393-444
1

naela ili pravnih normi polaze od pitanja emu takva pravna norma slui. Kako je to pitanje u upravljanju svakom razvijenom drutvenom strukturom uvijek povezano s pitanjem legitimacije vodee politike sile, to se i naela meunarodnog kaznenog prava u praksi primjenjuju tako da bi postala i ostala prihvatljiv alat odravanja meunarodnog politikog poretka. Statuti dananjih meunarodnih kaznenih sudova ukljuujui i tzv. mjeovite ili internacionalizirane kaznene sudove u svojim uvodnim ili naelnim odredbama preuzimaju naelo individualne kaznene odgovornosti. U svojem izvjeu uz Rezoluciju 808 Vijea sigurnosti UN kojom je prihvaen Statut MKSJ Glavni je tajnik UN naveo da su gotovo svi komentari [nacrta Statuta] koje je primio traili da Statut sadri odredbe koje se odnose na individualnu kaznenu odgovornost efova drava, vladinih dunosnika i te svih osoba koje su nastupale u okviru nekih slubenih ovlasti te da su se ti zahtjevi pozivali na precedente nakon II. svjetskog rata.3 Time je meunarodno kazneno pravo, unato nekih nastojanja u pripremama za donoenje Rimskog statuta stalnog Meunarodnog kaznenog suda (MKS) koja su ila za uvoenjem kaznene odgovornosti pravnih osoba u meunarodnom kaznenom pravu (dodue, uz iskljuenje drave i drugih javnih i neprofitnih organizacija), prihvatilo tradicionalnu usmjerenost kaznenog prava na fiziku osobu kao neposrednog poinitelja kaznenog djela i njegove eventualne sudionike poticatelje i pomagae.4 Individualna kaznena odgovornost fizike osobe za meunarodna kaznena djela prihvaena je i u praksi ad hoc meunarodnih kaznenih sudova (Meunarodnog suda za teke povrede meunarodnog humanitarnog prava poinjene na podruju bive Jugoslavije od 1991, MKSJ, ICTY te Meunarodnog suda za Rwandu, MKSR, ICTR). To npr. potvruje izreka drugostupanjske odluke u predmetu Tadi povodom interlokutorne albe na prvostupanjsko odbijanje prigovora jurisdikciji MKSJ koja odreuje da se naelo individualne kaznene odgovornosti primjenjuje prema obiajnom meunarodnom kaznenom pravu i na sluajeve unutarnjih oruanih sukoba.5 Praksa MKSJ trai da se u optunici precizira "oblik kaznene odgovornosti" iz l. 7(1) Statuta koji se, prema ocjeni Tuitelja utemeljenoj na odredbama stavka 1. ili 3. toga lanka, poinitelju meunarodnog zloina stavlja na teret, kako bi bilo udovoljeno postulatima naela pravinog postupka koji trae da se tim preciziranjem odredi injenina osnovica za presudu te optueniku omogui pripremanje obrane.6 MKSJ je utvrdio pet takvih oblika kaznene odgovornosti u l. 7. svojega Statuta7: dva glavna (principal) i tri akcesorna (accessorial): glavni ukljuuju neposredno poiniteljstvo kaznenog djela (commission) te planiranje poinjenja kaznenog djela (samostalno ili zajedno s drugim osobama) pri emu poinitelj mora imati namjeru poinjenja ili planiranja
Report of the Secretary-General Pursuant to Paragraph 2 of Security Council Resolution 808 (1993), UNSC, UN Doc. S/25704 (1993), 55 4 NOVOSELEC 2004, 487 5 Prosecutor v. Tadi, Decision on the defence motion for interlocutory appeal on jurisdiction od 2. X. 1995, 128-129 6 JONES/POWLES 2005, 6.2.28 u citiranju prvostupanjske presude u predmetu Furundija od 10. XII. 1998, 189 7 DANNER-MARTINEZ 2005, 103
3

djela odnosno barem znanje o znatnoj vjerovatnoi (substantial likelihood) da e kao posljedica njegovog ponaanja nastupiti neki kriminalni in ili propust;8 akcesorni oblici kaznene odgovornosti odnose se na sluajeve sudionitva u uem smislu (prema naem pravu) kao to su poticanje i pomaganje, ali i na ostale osobe koje su na bilo koji drugi nain doprinijeli planiranju ili poinjenju zloina.9 Time je, kao to je poznato, praksa toga suda, pod utjecajem angloamerikih pravnih konstrukcija, prihvatila tzv. jedinstveni pojam poinitelja kao bilo koje fizike osobe koja je dala kauzalni doprinos nekom meunarodnom zloinu. Meutim, u okviru takvoga pojma poinitelja na dva su naina proirene granice individualne kaznene odgovornosti, rekonceptualizacijom tradicionalnih instituta opeg dijela kaznenog zakona kao to su sudionitvo i krivnja.10 Prvo, na planu sudionitva, uz izbjegavanje utvrivanja pojedinih oblika sudionitva u kaznenom djelu u irem smislu i prihvaanjem tzv. monistikog modela jedinstvenog pojma poinitelja (prema kojem se poiniteljem smatra bilo koja osoba koja je dala neki kauzalni doprinos poinjenju kaznenog djela, bez obzira je li neposredno fiziki poinila zloin ili je planirala, poticala, naredila, poinila ili na drugi nain pomogla i sudjelovala u planiranju, pripremanju ili poinjenju zloina; l. 7(1) Statuta MKSJ) koji stanovite razlike izmeu njih ini samo pri odmjeri kazne, praksa je uvela i razradila dvije pravne teorije koje se ne temelje na neposrednoj, autonomnoj kaznenoj odgovornosti pojedinca za svoje vlastito ponaanje nego tu odgovornost izvode iz ponaanja nekih drugih osoba koje su postupale u okviru stanovite asocijacije u kojoj je neka djelatnost bila razdijeljena prema hijerarhijskim ili koordiniranim metodama ostvarivanja zajednikog (kriminalnog) cilja. Kako se po tim teorijama kaznena odgovornost pojedinca utemeljuje odnosno izvodi iz postupaka (koji ne moraju uvijek predstavljati kanjivo djelo) drugih osoba, moe se o tim teorijama u irem smislu govoriti kao o vikarijskim ili teorijama izvedene (individualne) kaznene odgovornosti. To su teorije o zapovjednoj odgovornosti (utemeljenoj na odredbi l. 7(3) Statuta) te o zajednikom zloinakom pothvatu, joint criminal enterprise (utemeljenoj na odredbi l. 7(1) Statuta o oblicima kaznene odgovornosti za meunarodne zloine koja ju odredba dodue, izriito ne predvia, ali su suci MKSJ interpretativno, analogijom iuris, utvrdili da spada u njezin pojmovni sadraj). Teorije o vikarijskoj odgovornosti poznate su u angloamerikome pravu. Povijesno, one su nastale na podruju srednjovjekovne graanskopravne odgovornosti za tetu nekog principala koju su treim osobama nanijeli njegovi slubenici ili povjerenici prema maksimi respondeat superior11,
Kvoka I, 251 Kordi I, 373 10 DRUMBL 2005, 540 11 Respondeat superior (lat. neka gopodar odgovara). Radi se o privatnopravnom konceptu odgovornosti poslodavca za postupke i propuste zaposlenika u obavljanju njihovih radnih zadataka. Respondeat superior je u osnovi tzv. vikarijske odgovornosti kojoj je cilj: 1. sprjeavanje buduih povreda; 2. osiguranje naknade tete oteeniku i 3. pravino ispravljanje gubitaka prouzroenih u poduzetnitvu. U k.p. ovaj je koncept suprotan naelu krivnje jer implicira odgovornost poslodavca bez obzira na njegovu krivnju za poinjeno djelo i bez obzira da li je zaposlenik postupao s namjerom ili iz nehaja. Unato naelno irokom konceptu respondeat superior, u onim pravnim sustavima u kojima je predviena (npr. SAD, Nizozemska) vikarijska je
9 8

ali se zbog okvira odgovornosti za sudionitvo u kaznenom pravu, razliitih od okvira suodgovornosti za tetu u graanskom pravu, nisu primjenjivale pred kaznenim sudovima.12 No, kada su poetkom XX. stoljea ule najprije u primjenu za prekrajnu odgovornost, a potom i u primjenu za utvrivanje kaznene odgovornosti pravnih osoba, put je bio otvoren za njihov prelazak u meunarodno kazneno pravo - to se dogodilo zaslugom nrnberkog vojnog tribunala o zapovjednoj odgovornosti optuenih za ratne zloine13. Pravne konstrukcije zapovjedne odgovornosti i zajednikog zloinakog pothvata omoguavaju da se preko utvrene krivnje drugih osoba za odreena kaznena djela, utvreni oblik odgovornosti i prijekor koji je tim osobama upuen, uraunava, pripisuje optueniku kojem se takva konstrukcija stavlja na teret i on se za njih kanjava kao da ih je i sam poinio. Pravnodogmatski one lee u domeni tzv. formalnih kaznenih djela ili kaznenih djela istog djelovanja u kaznenom pravu common lawa (tzv. inchoate offences) kod kojih se bie kaznenog djela iscrpljuje u samoj radnji poinitelja, bez obzira na uinak na objektu radnje, koji moe biti prostorno i vremenski odvojen od radnje, kao to je kanjiv pokuaj, poticanje ili zloinaka urota odnosno "zavjera"14 (conspiracy). Potonja je sluaj sudionitva u kaznenom djelu, kod kojeg sudionici odgovaraju za sva kaznena djela poinjena u ostvarenju zajednikog cilja (common purpose) pa i za ona koja nisu prvobitno predvidjeli, ukoliko su taj eksces trebali predvidjeti kao stvarno mogu (possible). Konstrukcija zavjere omoguava ne samo da se kanjavanjem za rane stadije u injenju kaznenih djela (dogovaranje, planiranje, pripremanje) postigne vei preventivni uinak u kaznenom pravu, nego i da se olaka kazneni progon: tuitelju koji ne uzmogne udovoljiti pravilima o teretu dokazivanja kaznenog djela kojeg su sudionici izvorno poinili, omoguuje uzmak na rezervni poloaj tj. da optubu izmijeni u zloinaku zavjeru sudionika da poine to kazneno djelo i tako dokae stadij njegovog ostvarenja do kojeg su doprli (neki engleski autori to nazivaju dvostrukim ivotom u praksi ustanove conspiracy).15 U pogledu oblika sudionitva treba pripomenuti da za razliku od Statuta MKSJ koji ne pozna "zavjeru" niti ZZP, Rimski statut MKS u l. 25. st. 3.to.d predvia, uz ostalo, odgovornost i za ponaanje sudionika kojim on "..in any other way contributes to the commission or attemted commisssion of
odgovornost ograniena samo na neka kaznena djela u vezi gospodarstva i neke radnje koje nisu kanjive, a i u sudskoj je praksi taj koncept tumaen restriktivno (tako je npr. Vrhovni sud Kalifornije u jednoj odluci zauzeo stajalite da bolnica ne moe biti osuena na osnovi vikarijske odgovornosti za seksualno maltretiranje pacijenta od strane lijenika). HORVATI i dr. 2002. 12 SAYRE 1930, 694-701 13 Openito o mukotrpnom popunjavanju praznina u podnormiranom opem dijelu meunarodnog kaznenog prava djelatnou nrberkog i tokijskog vojnog tribunala usp.. BASSIOUNI 2003, 290-320 14 U hrvatskoj jezinoj praksi u uporabi su oba izriaja, "urota" i "zavjera". Ipak, u Hrvatskom enciklopedijskom rjeniku iz 2004. godine (izd. Jutarnji list i Novi liber u Zagrebu) nalazimo malu razliku iz koje se moe zakljuiti da engleskoj conspiracy vie odgovara izriaj "zavjera": urota je "tajni dogovor o zajednikoj akciji protiv koga ili ega" (HER sv. 11, 226) a zavjera je "(1) tajni plan vie osoba da se poini zloin ili napravi teta" te (2) "sam in organiziranja takvog plana" (HER sv. 12, 145 koji meutim, uz to tumaenje ekviparira "urotu"). Za oznaku zloinake naravi takve asocijacije, bolja je dakle, "zavjera". 15 PADFIELD 2000, 137

such a crime by a group of persons acting with a common purpose", ali odmah nadodaje da "such contribution shall be intentional and shall either: (i) be made with the aim of furthering the criminal activity or criminal purpose of the group where such activity or purpose involves the commission of a crime within the jurisdiciton of tthe Court; or (ii) be made in the knowlede of the intention of the group to commit the crime". Osim toga, on uspostavlja i razliku izmeu poinitelja i sudionika (u uem smislu), prihvaanjem tzv. dualistikog modela, bliskog njemakom i naem pravu, premda ne dosljedno jer je za sve oblike sudjelovanja vie osoba u zloinu predvien isti kazneni okvir a ne graduirano blai za one koje se smatraju manje opasnima, poput npr. pomagaa). Drugo, u pogledu krivnje, objedinjavanjem razloga iskljuenja protupravnosti i razloga iskljuenja krivnje u grounds for excluding criminal responsibility, ad hoc sudovi u veoj i Rimski statut u ipak manjoj mjeri zabacili su razlikovanje izmeu protupravnosti i krivnje, reducirali elemente namjere kao oblika krivnje, uveli posebni oblik nepromiljenosti (recklessness) te izvrili promjene u nekim drugim institutima protupravnosti (nuna obrana, krajnja nuda) i krivnje (koju npr. iskljuuje ne samo zabluda nego i zapovijed nadreenog).16 To ima posljedice i za primjenu konstrukcija zapovjedne odgovornosti i zajednikog zloinakog pothvata. Ostavljajui na as po strani opravdanost i pravnu utemeljenost ove rekonceptualizacije kaznenog prava, treba istaknuti da ima vie razloga za tu promjenu elemenata tradicionalnog opeg dijela (unutarnjeg) kaznenog prava pred meunarodnim kaznenim sudovima. Moemo ih grubo podijeliti na politiko-ideoloke i pravne.

16

NOVOSELEC 2004, 488 i 493

10

1.1. Politiko-ideoloki razlozi Politiko-ideoloki razlozi proizlaze iz injenice da se meunarodni zloini dogaaju u oruanim sukobima koji imaju masovni karakter. Suvremena zapadna civilizacija na masovno nasilje gleda kao na neto to je uvijek vee od sume dijelova i to uvijek u izvanredno velikoj mjeri pogaa elementarne vrijednosti globalne zajednice kao to su genocid, ratni zloini, zloini protiv ovjenosti, terorizam. Takvi napadi na univerzalne vrijednosti mogu se meutim, kao i sva druga kaznena djela, danas suzbijati samo klasinim ustanovama kaznenog pravosua. Da bi normaliziralo kanjavanje tj. provelo ga kroz uobiajene (birokratske) procedure, kazneno pravosue mora javno kanjavanje ekonomizirati (u smislu Foucaultove teorije o politikoj ekonomiji kazne), tj. podvri kazni samo selekcionirani i ogranieni - broj poinitelja tih napada, k tome kazni izreenoj u pravinom kaznenom postupku sukladno tradicionalnim institutima individualne kaznene odgovornosti te izvrenoj u ureenom obliku zatvora u nekom nacionalnom penitencijarnom sustavu.17 Stoga je jedan od prvih postulata te ekonomizacije zahtjev da se iz mase delinkvenata neposrednih poinitelja, vojnih zapovjednika i upravnih dunosnika te politikih i vojnih voa izdvoje najodgovorniji za meunarodne zloine. Po kojem kriteriju? Ako se kao kriterij uzme teina nedjela, to je socijalnopsiholoki najstariji kriterij razvrstavanja, na pitanje moe li se na poinitelje najteih meunarodnih zloina gledati kao na obine kriminalce - mnogi suvremeni teoretiari i praktiari daju negativni odgovor, implicirajui tako posljedice koje je srednjevjekovna pravna doktrina o crimina atrocissima nadovezivala na najtea kaznena djela. Tako je npr. jo nedavno, Richard Goldstone, bivi Tuitelj pred MKSJ, traio da se politiki voe te nadreeni na viim pozicijama u zapovjednom lancu koje impliciraju vee obveze na valjano obnaanje svojih dunosti, selekcioniraju za kazneni progon i stroe kanjavaju za masovne meunarodne zloine.18 Takvo stajalite preuzeli su ad hoc sudovi za bivu Jugoslaviju i Rwandu - otvorivi time pitanja legitimiteta selekcije kaznenog progona i kaznene politike za delikte iz svoje jurisdikcije. Tako je prvostupanjsko vijee MKSJ u predmetu Marti izreklo da se pred lice pravde izvode oni koji mogu kriminalno utjecati na dogaaje zbog veih ovlasti inherentnih njihovom poloaju u drutvenoj hijerarhiji prije onih koji samo slijede naredbe - zato to prvi u veoj mjeri mogu potkopati international public order19. Premda su MKSJ i MKSR u svojim presudama izricali da imaju jednaku jurisdikciju nad obinim poiniteljima meunarodnih zloina i nad onim vieg ranga20 ipak je nekoliko godina nakon njihovog utemeljenja posve prihvaeno politiko stajalite da se pred tim sudovima u prvom redu moraju kazneno progoniti i kanjavati istaknute linosti tj. one osobe koje su planirale, dogovarale i usklaivale meunarodne zloine koji su izazvali zabrinutost meunarodne zajednice a ne pojedinane poinitelje koje,

17 18

DRUMBL 2005, 542 GOLDSTONE 1995, cit. kod DRUMBL 2005, 569 19 Prosecutor v. Marti, Review of indictment pursuant to Rule 61 od 8. III. 1996, 21 20 Erdemovi I, 83

11

kao sitne ribe bolje mogu progoniti i kanjavati nacionalni sudovi.21 To je izraeno u rezoluciji Vijea sigurnosti UN 1329 od 30. XI. 2000 godine koja navodi:
.Noting the significant progress being made in improving the procedures of the International Tribunals, and convinced of the need for their organs to continue their efforts to further such progress, taking note of the position expressed by the International Tribunals that civilian, military and paramilitary leaders should be tried before them in preference to minor actors

To je stajalite kasnije potvreno i u izjavi predsjednika Vijea sigurnosti od 23. VII. 2001. koja navodi:
The ICTY should concentrate its work on the prosecution and trial of the civilian, military, and paramilitary leaders suspected of being responsible for serious violation of international humanitarian law rather than on minor actors22

Ono je preuzeto u tzv. "izlazne strategije" MKSJ i MKSR, oznaene prvi put u rezoluciji Vijea sigurnosti UN 1503 od 28. VIII. 2003. (S/RES/1503(2003)) koja te sudove "poziva da poduzmu sve potrebne mjere kako bi se istrage okonale do kraja 2004., prvostupanjska suenja do kraja 2008., a svekolika djelatnost zavrila u 2010. godini" (to. 7).; na temelju tih strategija ono je formulirano u rezoluciji Vijea sigurnosti UN 1534 od 26. IV. 2004. koja, uz ostalo u to. 5., poziva MKSJ i MKSR da:
"... in reviewing and confirming any new indictments, to ensure that any such indictments concentrate on the most senior leaders suspected of being most responsible for crimes within the jurisdiction of the relevant Tribunal as set out in resolution 1503(2003);"

te od tih sudova trai da:

" to provide to the Council, [by 31 May 2004 and] every six months [thereafter], assesments by its President and Prosecutor, setting out in detail the progress made towards implementation of the Completion Strategy of the Tribunal, explaining what measures have been taken to implement the Completion Strategy and what measures remain to be taken, including the transfer of cases involving intermediate and lower rank accused to competent national jurisdictions; ".

Temeljem takvog shvaanja u izlaznim strategijama MKSJ i MKSR poduzimaju se razne upravne mjere u tim sudovima, noveliranjem njihovog organizacijskog i funkcionalnog prava. Od poetka svojeg djelovanja MKSJ je, na temelju ovlasti iz l. 15. Statuta23 da samostalno, vlastitim pravilnicima ureuje
21 22

JONES/POWLES 2005, 6.2.13 Statement of the President of the Security Council S/PRST/200221 23 Statut MKSJ je do poetka 2006. godine mijenjan rezolucijama VS UN 1166 0d 13. V. 1998, 1329 od 30. XI. 2000, 1411 od 17. V. 2002, 1431 od 14. VIII. 2002, 1481 od 19. V. 2003, 1597 od 20. IV. 2005 i 1660 od 28. II. 2006.

12

postupak i izvoenje dokaza, nakon donoenja Pravilnika o postupku i dokazima 11. II. 199424, svoju proceduru mijenjao 37 puta do poetka 2006. godine. Tako este, kontinentalnom pravniku nenaviknutom na autonomni karakter pravnih izvora procesnog prava neobine izmjene, posljedica su specifinog amalgama angloamerike kaznene procedure akuzatornog ili "stranakog" tipa sa kontinentalnom, "inkvizitornog" tipa. Neki komentatori optimistiki su pozdravili ovo "blending of procedures and traditions", smatrajui da je MKSJ, koji je u praksi uinio pomak od procedure preteno "stranakog" karaktera (osim kod pitanja dopustivosti dokaza koje je rijeeno sukladno "inkvizitornom" modelu) prema proceduri "inkvizotornog" karaktera, predstavlja "emergence of common international procedures" koje moe "..retain the unity of the international legal system" te stvoriti "globalnu pravnu kulturu" kao "set zajednikih vrijednosti ako ve ne i zajednike prakse".25 Vie je meutim, bilo kritikih glasova, koji upozoravaju na proceduralne probleme koji stoje na putu ekspeditivnom i pravinom postupku pred MKSJ.26 To su: prekomjerno trajanje postupka, ukljuujui stadij glavne rasprave te nedostatna sredstva sudske uprave koja su MKSJ stavljena na raspolaganje za otklanjanje tog nedostatka, jednostrana tuiteljska istraga na ijem zavretku obrana teko stjee uvid u dokaze optube (ak i nakon uvoenja posebnog predraspravnog suca koji treba pospjeiti uzajamno upoznavanje stranaka s dokazima te organizirati dokazni materijal za iznoenje na raspravi), pa se ne moe valjano pripremiti za suenje, razliita praksa raspravnih vijea u primjeni svojih ovlasti na oficiozno izvoenje dokaza, prethodno upoznavanje raspravnih sudaca s pisanim izjavama svjedoka optube, sve brojnije i ire iznimke od naela neposrednog izvoenja i ocjene dokaza (odnosno, zabrane izvoenja "dokaza iz druge ruke", hearsaya) itd., pri emu se posebice spornim uinilo pribjegavanje MKSJ praksi plea bargaininga putem kojeg se nastojalo, nakon optuenikova priznanja optube, izbjei suenje u veem broju predmeta i tako ostvariti utede na resursima, ne glede na opasnost krenja pravednosti.27 Stoga, ispitujui proceduru i praksu MKSJ na tri parametra naela "pravinog postupka" - okrivljenikovim pravima na obranu, "jednakosti oruja" te pravu na neovisnog i nepristranog suca pojedini autori primjeuju da kriterij ocjene valjanosti postupaka pred MKSJ nije pitanje da li je proces Miloeviu (kojeg su neki u MKSJ smatrali "procesom stoljea") voen sukladno tome naelu, nego pitanje da li je MKSJ u svojoj proceduri osigurao da svaki okrivljenik pred njegovim vijeima ima isti takav pravini postupak kao to ga je imao Miloevi.28 Meutim, ubrzo se vidjelo je da taj amalgam donio samo ograniene mogunosti ispitivanja velikog broja svjedoka sukladno naelima kontradiktornosti, javnosti i neposrednosti te da ograniene mogunosti rjeavanja nekih drugih pitanja zatite okrivljenikovih prava obrane. Ako zanemarimo elju
24

Kritiki prikazi sudske prakse i auriranog materijalnog i procesnog kaznenog prava MKSJ su esti u literaturi. Za recentnije v.: BOAS, 2001, 41-90; isti pisac: 2001, 167-183; MUNDISGAYNOR 2005, 1134-1160. 25 BURKE-WHITE 2004, 975-6. 26 BOURGNON 2004, 526 i sl. 27 HENHAM-DRUMBL 2005, 49-87. 28 COGAN 2002, 111-140.

13

da se normativno osigura procesna i izvanprocesna zatita rtava kaznenih djela i njihovo svjedoenje pred MKSJ29, brojnim novelama njegove gove procedure cilj je uvijek bio pojednostavljenje i skraenje postupka. Novom odredbom Pravila 11bis 11 omogueno je MKSJ takoer i ustupanje zapoetog kaznenog postupka protiv poinitelja meunarodnih zloina nieg ranga nacionalnim sudovima prema kriterijima terijima teine optuenih kaznenih djela te stupnja odgovornosti optuenika. MKSJ je tu mogunost do poetka rujna 2006. godine iskoristio tako da je u pet predmeta donio odluku o ustupanju kaznenog postupka za devet optuenika Bosni i Hercegovini a u jednom predmetu za dva optuenika Hrvatskoj. Kako su odredbe Pravila 11bis dale iroke ovlasti MKSJ da teinu optuenih zloina, hijerarhijski rang optuenih te prikladnost domaeg prava za voenje ustupljenog kaznenog postupka procjenjuje ex officio, to su s neke albe optuenika iji su predmeti ustupljeni Bosni i Hercegovini, obrazlagane navodima da optuenike tamo oekuje kazneni progon pred nacionalno pristranim sudovima ili ak da ustupanje ne doputa njihov hijerarhijski rang ili teina optuenih kaznenih nih djela, ostale bez uspjeha (MKSJ, Decision on Rule 11bis 11bis Referral u predmetu Gojko Jankovi (IT-96-23/2-AR11bis.2) od 15. XI. 2005. Za razliku od MKSJ, ustupanje postupka sudovima pred MKSR nije "zaivjelo" zbog neprikladnosti nacionalnog sustava u Rwandi, Rwandi, premda je tuiteljstvo toga suda ve ranije uputilo tridesetak svojih spisa toj zemlji na odluku o preuzimanju kaznenog progona.30 Da li je taj cilj i legitimno postignut, ostaje otvoreno pitanje31.

29

"Victim-witnesses witnesses are the soul of war crimes trials at the ICTY" pie biva sutkinja toga suda, Patricia ia Wald (WALD 2001, 81 i sl.,108). sl., 30 Usp. MUNDIS-GAYNOR GAYNOR 2006. 2006 31 "Many legal scholars believe [that] the >institutional bias towards the prosecution that defense have reported at international prosecutions from Nuremberg to the ICTY and ICR< will remain". Usp. MCGONIGLE 2005, 10-14. 10

14

1.2. Pravni razlozi Pravni razlozi zato meunarodni kazneni sudovi nisu poblie utvrivali tipove sudionika niti rjeavali teorijska pitanja njihovog razlikovanja lee u injenici da se meunarodni zloini ine u pravilu kolektivno i sustavno, pri emu individualni doprinos nije lako uoljiv. Tome je doprinijelo i shvaanje da masovni ratni zloini predstavljaju oblik organiziranog kriminala, kod kojega je upitno dokazivanje individualnog doprinosa njihovih poinitelja ve zbog toga to se pojedina kaznena djela po svojoj brojnosti, spajaju u tzv. meunarodni zloin, jedno jedinstveno kazneno djelo za koje odgovornost postoji prema meunarodnom kaznenom pravu a ne unutarnjem kaznenom pravu pojedinih drava. Osim toga, uobiajeno se smatra da su u organiziranom kriminalu, kao najopasnijem obliku kolektivnog kriminala, najodgovornije osobe koje stoje iza neposrednih poinitelja i kontroliraju zloinaku organizaciju. Iskustvo pokazuje da je takvima praktiki nemogue dokazati da su oblikovali namjeru neposrednog poinitelja: s jedne strane zato to izmeu njih i lanova zloinake organizacije koji su fiziki poinili zloin, ima vie posrednika, a s druge strane zato to im je u pravilu svejedno a esto i nepoznato koji e njihov lan fiziki poiniti zloin. Stoga su se meunarodni kazneni sudovi, pod spomenutim politikim imperativom osude politiki istaknutih poinitelja ratnih zloina, posluili teorijama o odgovornosti "poinitelja iza poinitelja", putem kojih se uspostavlja kaznena odgovornost osoba od utjecaja u zloinakoj organizaciji, a neposredni fiziki poinitelji zloina gube na vanosti32 te proirili pravne konstrukcije individualne kaznene odgovornosti za sudionitvo u meunarodnom zloinu. Zajedniko je tim teorijama da kaznenu odgovornost pojedinca izvode bilo iz njegova poloaja ili funkcije u interakciji odreene drutvene organizacije (dravne, vojne) bilo iz njegova doprinosa meunarodnom zloinu.33 U prvom sluaju govori se o tzv. supervizijskom ili nadzornom modelu kaznene odgovornosti, utemeljenom bilo na shvaanju da je poinitelj iza poinitelja osoba koja je nad nekim oblikom drutvene organizacije imala vlast koju je razmjerno svojem poloaju na hijerarhijskoj ljestvici koristila za upravljanje ponaanjem drugih lanova sukladno svojoj volji (teorija o vlasti nad organizacijom), bilo na shvaanju da je vojni zapovjednik, zbog svojih velikih ovlasti nad podreenima, mora odgovarati za njihovu kriminalnu djelatnost (teorija o zapovjednoj odgovornosti vojnih osoba, kasnije proirena u teoriju o odgovornosti nadreenog).34 U drugom sluaju se odgovornost pojedinca izvodi iz sistema u kojem djeluje (sistemski model) i temelji se na tri kljuna elementa: specifinom ponaanju neke osobe u sustavu koje se sastoji u njezinom inu ili propustu odreene dunosti, stanovitoj interakciji njegovih lanova koja se po svojim znaajkama moe okarakterizirati kao zloinaka te na kaznenom djelu ili djelima poinjenim u okviru sustava. Navedeni drugi element interakcija izmeu lanova sustava - povezuje prvi i trei element, bez obzira na to je li in ili propust neke osobe bio neposredni uzrok kaznenog djela, pa prema takvom
32 33

DAMAKA 2005 AMBOS 2006, 7, rbr 12 34 Ibid. rbr 29, 57

15

shvaanju svaka osoba koja je s namjerom i znanjem doprinijela djelovanju sustava kazneno odgovara za svaki zloin u sustavu ako ga je mogla i trebala predvidjeti, bez obzira je li raspolagala specifinim znanjem u pogledu mjesta, vremena i naina njegovog poinjenja.35 Praksa MKSJ konstruirala je dva pravna instrumenta za uspostavljanje kaznene odgovornosti pojedinca prema ovim teorijama. Nadzorni model prihvatila je kroz tzv. neizravnu zapovjednu odgovornost (zapovjednu odgovornost u uem smislu, l. 7(3) Statuta), a sistemski model kroz konstrukciju tzv. zajednikog zloinakog pothvata, instituciju koju je eruirala iz opih propisa o sudionitvu u kaznenom djelu u l. 7(1). Poznavanje pojma, postanka i evolucije tih pravnih instrumenata u praksi odluni su za analizu i kritiku optunica koje je Tuiteljstvo MKSJ na njima esto temeljilo a MKSJ (kao i MKSR prema odredbama l. 6(3) svojega Statuta) prihvaao u presudama. Stoga emo se najprije zadrati na njihovim glavnim znaajkama, a zatim prijei na problematiku pitanja koja postavljaju.

35

VOGEL 2002, u cit. jednog lanka Klausa Marxena

16

2. Zapovjedna odgovornost Zapovjedna odgovornost je normativna konstrukcija meunarodnog kaznenog prava. Ona se u svojem uem smislu kao tzv. neizravna zapovjedna odgovornost izvodi iz proputanja dunosti vojnih zapovjednika da u oruanim sukobima, u kojima izdaju naloge podreenima, moraju takoer nadzirati izvravanje naloga a u sluaju neposluha, primijene stegovne i druge potrebne i prikladne mjere. Propust te dunosti, s jedne strane uspostavljene vojnom hijerarhijom a s druge, propisane meunarodnim humanitarnim pravom koje nalae svakom vojnom zapovjedniku da vojne operacije poduzima sukladno njegovim pravilima, opravdava odgovornost vojnog zapovjednika: legitimacija te odgovornosti ne lei dakle, u povredi dunosti zapovijedanja prema vojnim pravilima (za koju je zapovjednik odgovoran samo svojoj hijerarhiji a ne drutvenoj ili meunarodnoj zajednici) nego u povredi njegove garantne dunosti da uinkovito upravlja sa skupinom naoruanih ljudi koja predstavlja veliki potencijal opasnosti za ivote i imovinu drugih36. Od zapovjedne odgovornosti nadreene osobe kao samostalnog poinitelja valja, prema praksi MKSJ, razlikovati situaciju kada namjera nadreene osobe obuhvati i injenje kaznenih djela podreenih. Tada se zapovjednik pretvara u sudionika37 i odgovara za najtei oblik zapovjedne odgovornosti neinjenjem, premda to, po miljenju nekih autora, neopravdano proiruje kanjivost na svakog zapovjednika koji je znao da e neki njegov podreeni poiniti kazneno djelo samo zato to mu je moda i preutno dao neki signal kako e mu to djelo ostaviti nekanjenim.38 Kao to je poznato, koncept zapovjedne odgovornosti postoji ne samo u vojnoj hijerarhiji ve i u drugim oblicima drutvene integracije utemeljenim na hijerarhiji kao naina podjele rada: da bi neki piramidni drutveni organizacijski oblik djelovao uinkovito, nadreenost trai da hijerarhijski vii subjekt ne samo da raspolae ovlau da koordinira rad niih nego i da svoju koordinaciju organizira i vodi prema racionalnim zahtjevima meu kojima se istie zahtjev za znanjem i informacijama potrebnim za tu koordinaciju te za odgovornou za propuste u tom pogledu. Na tome se temelji shvaanje o odgovornosti npr. direktora i raznih tijela uprava trgovakih drutava u gospodarskom poslovanju, ministara, lanova vlade i drugih dravnih dunosnika pa ak i povijesno najstariji oblik odgovornosti roditelja za ponaanje svoje maloljetne djece koja jo nisu pravno odgovorna. Oblici te odgovornosti mogu biti razliiti, poam od graanskopravne preko stegovne i/ili kaznenopravne do politike odgovornosti. Pravila kojima se regulira institut koji je u suvremenom pravu poznat kao zapovjedna odgovornost nalazimo i u nekim vrlo starim izvorima. Tako je, primjerice, u kineskom Sun Tzu iz 500 godine pr.Kr. koji se smatra najstarijim vojni prirunikom u svijetu bilo je propisano da kolaps vojne stege ili konfuzija u vojnim jedinicama ne mogu biti opravdani prirodnim razlozima ve se pripisuju odgovornosti vojnog zapovjednika. Na suenju vojskovoi Peteru von Hagenbachu koje je 1474. odrano pred vijeem sastavljenom od 28 sudaca Svetog rimskog carstva zbog
36 37

WEIGEND 2004, 1004 u osloncu na JESCHECK-WEIGEND 1996, 628 Naletili i Martinovi I, 81, Staki I, 465 38 WEIGEND 2004, 1007-8

17

ubojstva, silovanja, krivokletstva i ostalih zloina protiv boanskih i ljudskih zakona koje su poinili njegovi vojnici optuenik je svoju obranu temeljio na zapovijedi pretpostavljenog. To, meutim, sudsko vijee nije uvailo i Hagenbacha je osudilo zbog toga to nije sprijeio zloine svojih podreenih to je, kao vitez, bio duan uiniti. vedski kralj Gustav Adolf je 1621. godine donio Pravila ratnog prava prema kojima zapovjednik ne smije zapovijediti svojim vojnicima da postupe suprotno zakonu. zapovjednicima koji se ne pridravaju te obveze suci mogu izrei kaznu prema vlastitoj diskreciji. Pravila rata koja je u travnju 1775. godine usvojio privremeni kongres drave Massachusets takoer su sadravala odredbu o odgovornosti zapovjednika za ponaanja svojih podreenih.39 U svojem se suvremenom obliku zapovjedna odgovornost u meunarodnom kaznenom pravu izvodi iz ugovornog prava enevskih konvencija iz 1949. te posebice dvaju njihovih protokola iz 1977. godine. enevske su konvencije iz 1949. godine izvorno propisale izravnu odgovornost zapovjednika za izdavanje zapovjedi da se poini meunarodni zloin koji bi se sastojao u nekoj tekoj povredi (grave breach) njihovih odredbi te obvezale drave stranke da sude i kazne njihove poinitelje. U te povrede, odreene kao konvencijski zabranjene radnje tijekom vojnih sukoba, ulazi i izdavanje zapovijedi da se one poine. Kaznena odgovornost za takvu zapovijed moe se oitovati u nekom od oblika sudionitva u kaznenom djelu predvienom u nacionalnom pravu drave stranke koja za takvu povredu sudi (supoiniteljstvo, poticanje ili pomaganje) i ovdje je neemo poblie razmatrati. Takvim je stajalitem okrunjena kodifikacija dotadanjeg meunarodnih obiajnih ratnih pravila (tzv. iura in bello), zapoeta koncem XIX. i poetkom XX. stoljea, posebice odredbama hakih konvencija iz 1907. (enevske konvencije ne predstavljaju meutim, cjelovitu kodifikaciju jer i izvan njih postoje odreena obiajna pravila o voenju rata). Iz suenja vojnim zapovjednicima pred nacionalnim vojnim sudovima do II. svjetskog rata proizlazio je i prvi naziv zapovjedna odgovornost.40 Meutim, u kaznenim postupcima voenim za zloine poinjene u II. svjetskom ratu institucija je zapovjedne odgovornosti proirena u dva pravca. S jedne strane, pojavila se konstrukcija neizravne odgovornosti zapovjednika u gore opisanom smislu (koja je proizvela implikacije na oblike poiniteljstva i sudionitva u kaznenom djelu), a s druge strane, zapovjedna je odgovornost proirena na nevojne zapovjednike. Najpoznatiji, a i najsporniji njezin precedent je odluka vojne komisije SAD iz prosinca 1945. godine kojom je japanski general Tomoyuki Yamashita osuen na smrt radi zloina koje su njemu podreeni vojnici poinili tijekom okupacije Filipina na tetu velikog broja ratnih zarobljenika i civilnog puanstva. Premda stvarno nije znao za zloine niti je za njih mogao znati ili biti izvijeten (nalazio se u udaljenoj sredinjoj vojnoj bazi bez mogunosti komunikacija koje je efektivno presjekla snana saveznika protuofenziva), Yamashita je po stajalitu vojne komisije i Federalnog vrhovnog suda SAD u veinskoj instancijskoj odluci koja se oslanjala, uz ostalo, na odredbe hakih konvencija iz 1907. godine, povrijedio dunost svakog vojnog zapovjednika da osigura uinkovit nadzor nad
Za vrlo iscrpan prikaz povijesnog razvitka instituta zapovjedne odgovornosti v. PARKS 1973, 1105 40 Koji se danas mijenja u odgovornost nadreenog. v. NOVOSELEC 2004, 495
39

18

svojim trupama sukladno okolnostima (as required by the circumstances) ime je postao odgovoran za zlodjela koja su nesporno inili japanski vojnici i lokalni asnici koji su ta zlodjela nadzirali: on je naime, morao znati (should have known) s obzirom na visoki hijerahijski poloaj (uz koji, po prirodi stvari, prema vrhu ide sve potpunije raspolaganje informacijama) te s obzirom na brojnost i rairenost zloina, da mu podreeni asnici i vojnici ine takva zlodjela. Takvo stajalite doivjelo je otru doktrinarnu kritiku, koja se zadrala do danas. I Meunarodni vojni tribunal u Nrnbergu te njegovi sljednici, mali nrberki sudovi prema l. 10. saveznikog Kontrolnog vijea, kao i Tokijski sud za ratne zloine, svoje su osude temeljili na konstrukciji zapovjedne odgovornosti, premda u neto uem opsegu od Yamashite jer su postavili vie standarde utvrivanja zapovjednikovoga znanja za poinjene zloine. U predmetu generala Lista utvreno je da je on takoer propustio pribaviti obavijesti o zlodjelima podreenih koje su mu bile dostupne, ali njegova odgovornost nije proizala iz rairenosti zloina nego iz dostupnosti konkretnih obavijesti o njima. To je potvreno u predmetu generala von Leeba koji je osloboen za ubojstva ruskih ratnih zarobljenika, poinjena od njemu podreenih, zato to je utvreno da nije bio operativni zapovjednik na terenu i nije znao za poinjena nedjela. Slino nastojanje da se (gotovo objektivna) odgovornost zapovjednika subjektivizira zahtjevom za utvrivanjem elemenata njihove krivnje prema angloamerikim standardima mens rea koji su traili da je vojni zapovjednik znao za zloine ili da bi kod uobiajene brige za valjano obnaanje dunosti morao za njih znati ali ih je propustio sprijeiti (tzv. "imputirana odgovornost", imputed responsibility)41 pojavilo se i u nekim presudama tokijskoga suda; no, one je bilo manje povezano s ocjenama kognitivnih aspekata poiniteljeve krivnje, a vie s operativnim aspektom, tj. pitanjem da li je zapovjednik propustio da predvidi, sprijei ili reagira na poinjena zlodjela) ili s funkcionalnim aspektom, tj. pitanjem da li je zapovjednik obnaao funkciju koja mu je zbog visokog hijerarhijskog poloaja omoguavala da se suprotstavi zlodjelima.42 No, zahtjevu za subjektiviziranjem odgovornosti zapovjednika meutim, presude tih sudova nisu u cijelosti udovoljile (ponajvie zbog potekoa u indicijelnom dokazivanju pravno relevantnih injenica zapovjednikova znanja o zloinima ili zanemarivanja obavijesti o zloinima i dunosti da postupi drugaije), pa je on ostao sporan u pogledu pitanja u kojoj je mjeri neki vojni zapovjednik svjesno propustio dune mjere kako bi doznao da su podreeni poinili kaznena djela ili da su ih spremali.43

DAMAKA 2001, 401 i sl. "Funkcionalnu", "kognitivnu" i "operativnu" sastavnicu zapovjedne odgovornosti spominje MKSJ u presudi Delali I, 346 to slijede i druge njegove odluke. Usp. i van SLIEDREGT 2003, 144. 43 DANNER-MARTINEZ 2005, 123 i sl.
42

41

19

2.1. Utvrivanje suvremenih pojmovnih sastavnica zapovjedne odgovornosti Pitanje subjektiviziranja neizravne zapovjedne odgovornosti ostalo je meutim, otvoreno ne samo zbog dokaznih potekoa, nego i zbog nejasnoa u pravnoj konstrukciji. U presudi albenog vijea u predmetu Delali i dr. istaknuto je da zapovjedna odgovornost nije oblik stroge objektivne ("striktne") odgovornosti:
Doktrina zapovjedne odgovornosti je u konanici zasnovana na moi nadreenog da kontrolira postupke svojih podreenih. Nadreenom se namee dunost da tu svoju mo koristi kako bi sprijeio i kaznio zloine koje ine njegovi podreeni, a ako to ne uini na pravi nain, sankcionira se nametanjem pojedinane kaznene odgovornosti u skladu sa tom doktrinom. Nadreeni se moe smatrati odgovornim za djela podreenih samo ako se dokae da je "znao ili je imao razloga znati" za njih. albeno vijee ne bi opisalo odgovornost nadreenog kao doktrinu o neizravnoj odgovornosti, utoliko to neizravna odgovornost moe sugerirati pripisivanje striktne odgovornosti.44

Prema doktrini o zapovjednoj odgovornosti nadreeni se ne smatra odgovornim samo zato to se nalazi na nadreenom poloaju:
jer da bi se neka osoba na nadreenom poloaju smatrala odgovornom, potrebno je dokazati da je ona "znala ili je imala razloga znati" za kaznena djela i da je propustila poduzeti korake radi sprjeavanja ili kanjavanja nakon to je do njih dolo. Odgovornost nadreenog, koja predstavlja vrstu pripisane odgovornosti, stoga nije oblik striktne odgovornosti.45

Suprotno miljenjima koja polaze od ope prihvaene postavke da zapovjedna odgovornost nije sama po sebi objektivna odgovornost te izriu da krivnja kod garantnih djela neinjenja nije upitna (s time da intelektualna komponenta namjere mora imati dodatni sadraj koji obuhvaa injenine okolnosti odreene situacije u kojoj se nalazio zapovjednik a svjesna komponenta obuhvaa i svijest o garantnoj obvezi)46, u praksi se to se pitanje stalno ponavljalo: u sluajevima koji su se dogaali u vijetnamskom ratu, sukobima na Bliskom istoku i dr. Razlog zato lei u estom kolebanju o smislu pravnog standarda znanja zapovjednika o injenicama ponaanja podreenih koje su mu morale biti poznate. Tom kolebanju, s jedne strane, pridonosio je sam tekst relevantnih meunarodnih odredbi o zapovjednoj odgovornosti, a s druge strane precedentna praksa meunarodnih kaznenih tribunala nakon II. svjetskog rata. Prvi normativni instrument koji je u meunarodnom ugovornom pravu regulirao neizravnu zapovjednu odgovornost bile su odredbe l. 86. i 87. Dopunskog protokola enevskim konvencijama od 12. VIII. 1949. o zatiti rtava meunarodnih oruanih sukoba (Protokol I) od 8. VI. 197747. Kao to je poznato, prema odredbi l. 86. st. 2. Protokola I, za teku povredu enevskih konvencija, pored podreenog koji ju je poinio (committed by the subordinate), odgovara i njegov
44 45

Delali II, 197, 239 Kordi i dr. I, 369 46 BAI 2001, 145 47 NN MU 5/1994; v. tekst u: LAPA-OI 2005, 940-1009

20

zapovjednik ako nije poduzeo sve njemu mogue mjere da ju sprijei ili kazni, premda je: (a) "znao" ili (b) "je trebao znati" (has known or should have known) to se dogodilo. Ta odredba glasi:
"2. injenica da je povredu Konvencija ili ovoga Protokola poinio neki podinjeni ne oslobaa njegove pretpostavljene kaznene, ili ovisno o sluaju, disciplinske odgovornosti ako su znali ili imali informacije koje su im u datim okolnostima omoguavale da zakljue da je taj podinjeni poinio ili da e poiniti takvu povredu i ako nisu poduzeli sve mogue mjere u okviru svojih ovlasti kako bi sprijeili ili suzbili tu povredu".

Pri donoenju Protokola, delegacije su se na konferenciji razile u miljenjima o tome to predstavlja normativni standard pod (b) da je zapovjednik "trebao znati" ("should have known") u smislu izriaja da je "imao informacije koje su mu u datim okolnostima omoguavale da zakljui.."48, pa je tek prihvaanjem narednog lanka 87. Protokola, pitanje razjanjeno tako to se tim lankom preciziraju obveze drava tako da od zapovjednika moraju "zahtijevati" sprjeavanje, suzbijanje i prijavljivanje povreda Konvencija i Protokola kao i pokretanje disciplinskog ili stegovnog postupka protiv prekritelja. Dakle, ne samo poduzimanje preventivnih i represivnih mjera nego i prikupljanje svih vanih informacija o ponaanju podreenih koje su po prirodi stvari potrebne za poduzimanje tih mjera. Statuti meunarodnih kaznenih sudova za bivu Jugoslaviju i Rwandu takoer su propisali da kazneno djelo iz njihove jurisdikcije poinjeno od podreenog, ne oslobaa njegovog nadreenog kaznene odgovornosti ako je on znao ili imao razloga znati da e podreeni poiniti takvo djelo ili ga je poinio, a nadreeni je propustio poduzeti neophodne i razumne mjere za sprjeavanje takvog djela ili za kanjavanje poinitelja (l. 7(3) Statuta MKSJ, l. 6(3) statuta ICTR). Meutim, njihova je praksa tek evolutivnim putem odredila sve dananje elemente pojma zapovjedne odgovornosti. Pri tome, komentatori uoavaju da su se najei prijepori javljali upravo oko pitanja zapovjednikove krivnje, iji su oblik tih sudovi nastojali interpretativno ograniiti
48

Uslijed razlike u engleskom i francuskom tekstu Protokola (information which should have enabled them to conclude nasuprot ...des informations leur permettant de conclure...) otvorilo se interpretativno pitanje u pogledu krivnje zapovjednika: prema engleskom tekstu, zahtjev Protokola u pogledu oblika krivnje odnosio bi se na nehaj kod kojeg zapovjednik proputa subjektivnu dunu panju tj. zatvara oi pred informacijama o zloinu koje odgovaraju njegovim subjektivnim mogunostima predvianja opasnosti i prilagoavanja svojeg ponaanja, a prema francuskom tekstu, na nehaj kod kojeg zapovjednik proputa objektivnu dunu panju koja se zahtijeva od svakog savjesnog ovjeka u njegovoj poziciji. Komentar Protokola pripremljen od strane Meunarodnog odbora Crvenog kria konstatira tu proturjenost i sugerira da se tumaenja priklone francuskoj verziji jer je sukladna cilju ugovora (DANNER-MARTINEZ 2006, 126127), ali autori Komentara nisu posve sigurni to dokazivanje zapovjednikove krivnje (mens rea) treba obuhvatiti jer na drugom mjestu istiu da svaki oblik nehaja (negligence) ne uspostavlja kaznenu odgovornost ve samo onaj koji je blizak to malicious intent (pravni pojam koji je blizak naoj izravnoj namjeri) apart from any link between the conduct in question and the damage that took place. No pri tome vii oblik krivnje uope ne znai vii zahtjev u pogledu dokazivanja subjektivne strane kaznenog djela jer kako su kod angloamerikog pojma namjere intent intelektualna i voljna sastavnica objedinjene u mentalnom elementu zloina nije potrebno njihovo istovremeno utvrenje ve utvrenje bilo jedne, bilo druge.

21

na namjeru ili barem svjesni nehaj na granici sa neizravnom namjerom.49 Najprije je prvostupanjsko vijee ICTR u presudi u predmetu Akayesu istaklo da zapovjedna odgovornost proizlazi iz kaznenopravnog naela individualne krivnje te da mora biti utemeljena na izravnoj namjeri (malicious intent) ili nehaja koji je na granici s namjerom tj. koji je barem "tako teak" da se izjednaava sa prihvaanjem djela tj. zatvaranjem oiju pred njegovim posljedicama (to bi zapravo odgovaralo naem pojmu neizravne namjere).50 To je stajalite preuzela prvostupanjska presuda MKSJ u predmetu Delali od 16. XI. 1998. u kojoj je sud izrekao da unato pojedinanih presuda meunarodnih kaznenih sudova nakon II. svjetskog rata iz kojih bi na prvi pogled proizlazilo da zapovjednik odgovara za svaki voljni propust pribavljanja obavijesti o ponaanju podreenih, ipak obiajno meunarodno kazneno pravo trai vii standard, tj. odgovornost zapovjednika samo ako je raspolagao sa specifinim obavijestima koje su mu bile u stvarnosti dostupne i koje su govorile o kaznenim djelima podreenih na nain koji dodue, ne predstavlja vrsti dokaz o njihovim kaznenim djelima ali koji dovoljno ukazuje na nunost detaljne istrage ponaanja podreenih. Iz toga slijedi da zapovjednikova krivnja moe imati dva oblika (a) namjerni, koji ukljuuje zapovjednikovo stvarno znanje o ponaanju podreenih, dokazano neposrednim ili posrednim dokazima, indicijima (jedan od njih je visoki rang u vojnoj hijerarhiji); (b) nehajni, koji proizlazi iz povrede zapovjednikove dunost da zna (odnosno da je imao razloga znati, had reason to know) da su podreeni poinili ili se spremaju poiniti kaznena djela (..a superior is not permitted to remain willfully blind to the acts of his subordinates).51 Meutim, u vremenu izmeu prvostupanjske i drugostupanjske presude u predmetu Delali MKSJ je pitanje krivnje kod zapovjedne odgovornosti rijeio na nain koji je predstavljao jednu od najkontroverznijih primjena teorije o zapovjednoj odgovornosti i kojim je u meunarodnom kaznenom pravu ponovno uskrsnuo duh objektivne odgovornosti iz sluaja Yamashita.52 Radi se o poznatim konstatacijama prvostupanjske presude u predmetu Blaki u kojima je taj sud, suoen s tekoama u dokazivanju injenice da je zapovjednik mogao znati za ponaanje svojih podreenih, formulirao stajalite po kojem je on imao razloga da za to ponaanje zna u smislu Statuta Suda te da se s obzirom na njegov poloaj u zapovjednom lancu i okolnosti dogaaja ne moe braniti neznanjem njihovog ponaanja koje je posljedica nehajnog obnaanja dunosti (this commander had reason to know within the meaning of the Statute).53 Naznaku da e zauzeti takvo stajalite MKSJ je u ovome predmetu iznio ve u odluci prvostupanjskog vijea kojom je odbijen zahtjev obrane da se prije glavne rasprave specificiraju pravni elementi zapovjedne odgovornosti optuenika, navevi da se prije izvoenja dokaza takva odluka ne moe donijeti. Komentatori su takvo oklijevanje opravdano kritizirali, jer zahtjev za razjanjenjem pravnih standarda koji se tek trebaju na suenju
49 50

DAMAKA 2001, 461 i sl.; DANNER-MARTINEZ 2005, 127-130. Akayesu I, 489. 51 Delali I, 393. 52 DANNER-MARTINEZ 2005, 128. 53 Blaki I, 332; detaljnije o razlikama prema presudi u predmetu Delali kod: van SLIEDREGT 2003, 160-164.

22

utvrditi nema nita zajedniko sa dokaznim pitanjima ili posebnim okolnostima sluaja ve poiva na postulatu da materijalnopravni kaznenopravni standardi optuenikove odgovornosti moraju biti poznati ne samo prije suenja nego i prije poinjenja djela, kako ne bi bilo povrijeeno naelo zakonitosti (ve je Glavni tajnik u svojem izvjeu uz Statut MKSJ (34) jasno istaknuo da naelo zakonitosti trai da meunarodni tribunal primjenjuje pravila meunarodnog humanitarnog prava koja su nedvojbeno postala dio obiajnog prava).54 Nakon to je Damaka takvu interpretaciju prvostupanjskog suda u predmetu Blaki podvrgnuo otroj kritici navodei da ju je nemogue potkrijepiti naelima krivnje u nacionalnom kaznenom pravu55, drugostupanjsko je vijee u svojoj odluci od 29. VII. 2004. preinailo stajalite prvostupanjskoga vijea o nehaju zapovjednika, izrekavi da se moraju primijeniti kriteriji zapovjednikove krivnje formulirani u spomenutoj drugostupanjskoj odluci u predmetu Delali.56 Tomu se priklonio i ICTR u odluci drugostupanjskog vijea u predmetu Bagilishema, pa suvremeni komentatori zakljuuju da danas u praksi ta dva ad hoc meunarodna kaznena suda kriteriji zapovjednikove krivnje iz predmeta Delali predstavljaju prihvaene neupitne standarde.57 Ako potvrenu prvostupanjsku presudu u predmetu Delali od 16. XI. 1998. uzmemo kao precedent, moemo, prema standardnim komentarima58 razlikovati sljedee dananje sastavnice pojma neizravne zapovjedne odgovornosti (odgovornosti nadreenog) u praksi MKSJ: a) funkcionalnu: poloaj nadreene osobe i postojanje hijerarhijskog odnosa s podreenima; b) kognitivnu: znanje nadreenog da podreeni pripremaju ili ine zlodjela te c) operativnu: nadreeni je propustio poduzeti nune i razumne mjere da sprijei zlodjela ili da se njihovi poinitelji kazne. Razmotrit emo pravni sadraj tih sastavnica, kako bismo uoili njihovu kompleksnost. Ona je pred tuitelje MKSJ postavila teki teret dokazivanja. Suoeni k tome sa predmetima spektakularne politike teine kao to je bilo suenje Miloeviu - koji uvijek trae pripisivanje autorstva neke politike odreenom politikom voi - tuitelji MKSJ su kod masovnih ratnih zloina, odgovornost njihovih inicijatora, poeli u optunicama, a suci u presudama nastavili tu odgovornost utvrivati uz pomo druge normativne konstrukcije, zajednikog zloinakog pothvata (prema nekim izraunima od 2000. godine 81% optunica temelji se na konstrukciji zajednikog zloinakog pothvata).59 Kod njega, kao to emo nie vidjeti, otpada utvrivanje kognitivne i funkcionalne sastavnice a neizravna namjera kao oblik krivnje formulira se tako da u intelektualnom dijelu (svijest o mogunosti poinjenja djela) obuhvati i kolateralna nedjela, za koja nadreeni nije znao, ali ih je mogao predvidjeti zbog prirode zloinakog plana ili cilja.

54 55

POWLES-JONES 2003, 6.2.134-135 DAMAKA 2001, 456 56 Blaki II, 257-58 57 DANNER-MARTINEZ 2005, 130 58 van SLIEDREGT 2003, 144 i sl.; JONES-POWLES 2003, r.br. 6.2.112 59 DANNER-MARTINEZ 2005, 107

23

2.1.1. Funkcionalna sastavnica zapovjedne odgovornosti Funkcionalna sastavnica: odnos izmeu nadreene i podreene osobe. Prema stajalitu MKSJ u predmetu Delali, odnos izmeu nadreene i podreene osobe moe biti odreen kako formalnim inom ili poloajem u hijerarhiji tako i faktinom ovlau izdavanja zapovijedi podreenima (individuals in positions of authority, whether civilian or within military structures, may incur criminal responsibility under the doctrine of command responsibility on the basis of their de facto as well as de jure positions as superiors) a zapovjedna se odgovornost primjenjuje i na politike i civilne voe te ne samo vojne zapovjednike (..the applicability of the principle of superior responsibility in Art. 7(3) extends not only to military commanders but also to individuals in non-military positions of superior authority, 363). Pri tome je bitan de facto nadzor kojeg nadreeni ima nad podreenima (..a position of command is a necessary precondition for the imposition of command responsibility. However, this statement must be qualified by the recognition that the existence of such a position cannot be determined by reference to formal status alone. Instead, the factor that determines liability for this type of criminal responsibility is the actual possession, or non-possession, of powers of control over the actions of subordinates. Accordingly, formal designation as a commander should not be considered to be a necessary prerequisite for command responsibility to attach, as such responsibility may be imposed by virtue of a person's de facto, as well as de jure, position as a commander, 370). U analizi prakse meunarodnih vojnih tribunala nakon II. svjetskog rata, prvostupanjska je presuda u predmetu Delali utvrdila da se konstrukcija zapovjedne odgovornosti nije primjenjivala samo na vojne zapovjednike u pogledu postupaka izravno im podreenih osoba, nego i znatno ire: u pogledu postupaka osoba koje im nisu bile podreene ali su ih mogli nadzirati, u pogledu zapovjednika neke okupirane zone za djela poinjena od civila izvan njegovih zapovjednih ovlasti, na zapovjednike s operativnim a ne stoernim ovlastima kao i na civilne osobe koje su imale stvarnu, efektivnu, vlast i nadzor nad odreenim krugom ljudi60 (npr. direktor tvrtke koja je zapoljavala zatoenike u koncentracijskim logorima, ef stoera vojnog guvernera, pa ak ministar vanjskih poslova kao lan vlade u pogledu nedjela vojnih osoba podlonih inae ministarstvu obrane (sluaj Hirota iz prakse tokijskog tribunala 1948. godine)61. No u pogledu civilnih osoba zapovjedna se odgovornost mora temeljiti na stvarnoj vlasti i nadzoru nad podreenima koja mora biti slina stvarnom zapovjednitvu i nadzoru vojnih zapovjednika nad vojnim osobama (..it is the Trial Chamber's view that, in order for the principle of superior responsibility to be applicable, it is necessary that the superior have effective control over the persons committing the underlying violations of international humanitarian law, in the sense of having the material ability to prevent and punish the commission of these offences. With the caveat that such authority can have a de facto as well as a de jure character, the Trial Chamber
60 61

Delali I, 370-376 Za sluaj Hirota usp. VAN SLIEDREGT 2003, 129-130, 145.

24

accordingly shares the view expressed by the International Law Commission that the doctrine of superior responsibility extends to civilian superiors only to the extent that they exercise a degree of control over their subordinates which is similar to that of military commanders, 378). Ako jedna osoba ima formalnu i stvarnu ovlast zapovijedanja, mogue je da opseg stvarnih ovlasti bude vei od formalnih.62 U predmetu Aleksovski optuenik je osuen za kaznena djela koja su poinili uvari logora pod njegovim zapovjednitvom ali je osloboen za ona koja su poinili pripadnici priuvnih jedinica HVO koji mu nisu bili podreeni pa stoga nad njima nije imao stvarnog nadzora63, ali su komentatori kritizirali to stajalite, smatrajui da zapovjednici logora moraju brinuti za sigurnost zatoenih te poduzeti sve u okviru svoje vlasti da budu obavijeteni o bilo kakvom zlostavljanju zatoenika i u cilju njegovog sprjeavanja.64 Izdavanje zapovijedi ili obavljanje ovlasti openito pripisanih vojnom zapovjednitvu predstavljaju jaku indikaciju da je neka osoba doista zapovjednik. No to nisu jedini relevantni pokazatelji.65 Kod utvrivanja zapovjedne odgovornosti potrebno je utvrditi tzv. uinkoviti nadzor, "efektivnu kontrolu". Taj pojam, u smislu materijalne mogunosti da se sprijei ili kazni kriminalno ponaanje, bez obzira na to kako se ta kontrola provodi - prag je koji valja dosei kako bi se pokazalo postojanje odnosa podreenosti i nadreenosti za potrebe lanka 7(3) Statuta.66 Zahtjev za utvrivanjem efektivne kontrole postavilo je i Raspravno vijee u predmetu Blaki:
Za primjenu naela odgovornosti nadreenog nuno je da nadreena osoba ima efektivnu kontrolu nad osobama koje su poinile prvobitna krenja meunarodnog humanitarnog prava, u smislu da je imala stvarnu mogunost da sprijei i kazni izvrenje tih krenja. Nadreeni se moe smatrati kazneno odgovornim za kaznena djela koja su poinile osobe koje nisu slubeno njegovi (izravni) podreeni, u onoj mjeri u kojoj nad njima ima efektivnu kontrolu. Stoga je "efektivna mogunost" nadreenog pertinentan kriterij, nije nuno potrebno da je nadreeni bio pravno ovlaten sprijeiti ili kazniti djela koja su poinili njegovi podreeni. Ovdje valja imati u vidu njegovu "stvarnu mogunost" koja se umjesto izdavanja zapovijedi ili poduzimanja stegovnih mjera moe npr. oitovati u slanju izvjetaja nadlenim vlastima kako bi ove poduzele prikladne mjere.67

Pokazatelji efektivne kontrole vie su stvar dokaza nego materijalnog prava i ti pokazatelji su ogranieni na dokaze o tome da je optueni imao mo da sprijei, kazni ili poduzme korake za pokretanje postupka protiv poinitelja kada je to primjereno.68 Privremena narav neke vojne jedinice nije sama po sebi dovoljna da iskljui odnos subordinacije izmeu pripadnika jedinice i njenog zapovjednika. Da bi se nekog zapovjednika moglo drati odgovornim za djela ljudi koji su pod njim djelovali na ad hoc ili privremenoj osnovi, mora se pokazati da su, u vrijeme
62 63

Akayesu I, 76. Aleksovski I, 106-111, 119. 64 van SLIEDEREGT 2003, 148. 65 Kunarac i dr. I, 397. 66 Delali i dr II, 256. 67 Blaki I, 300-302. 68 Blaki II, 69.

25

kada su poinjena djela za koja se tereti u optunici, ti ljudi bili "pod efektivnom kontrolom te konkretne osobe.69 Zapovjednik ili nadreeni je osoba koja ima vlast ili ovlasti, bilo de iure bilo de facto, da sprijei zloin podreenog ili da kazni poinitelje zloina nakon to je zloin poinjen. albeno vijee u predmetu Delali u tom je smislu istaknulo da:
Ovlasti ili vlast da se sprijei ili kazni ne proizlaze samo iz vlasti de iure koja je nekom dana slubenim imenovanjem. U dananje vrijeme u mnogim sukobima sudjeluju samo samoproglaene vlade de facto, pa stoga i de facto vojske i njima podreene paravojne grupe. Na brzinu ureena zapovjedna struktura moe biti primitivna i u rasulu. Da bi se u ovim okolnostima provodio zakon, nuno je utvrditi odgovornost ne samo pojedinanih prekritelja nego i njihovih zapovjednika ili drugih nadreenih koji su nad njima obavljali kontrolu a da nisu bili slubeno imenovani ili postavljeni. Premda je formalno imenovanje vaan aspekt zapovijedanja ili vlasti nadreenog, za pripisivanje kaznene odgovornosti u odsustvu formalnog imenovanja dovoljno je stvarno obavljanje vlasti. Shodno tome, kljuni kriterij za obavljanje zapovjedne funkcije jest stvarno posjedovanje ovlatenja da se kontroliraju postupci podreenih."70

Kriterij efektivne kontrole nadreenog podrazumijeva da se za isto kazneno djelo koje je poinio podreeni moe pozvati na odgovornost vie osoba.71 U predmetu Krnojelac Raspravno je vijee zauzelo stajalite da se dva ili vie nadreenih mogu smatrati odgovornim za isti zloin koji je poinio isti pojedinac, ako se pokae da je glavni poinitelj u predmetno vrijeme bio pod zapovjednitvom obojice nadreenih.72 Iz zahtjeva za postojanjem efektivne kontrole proizlazi da i civilne osobe mogu biti odgovorne po osnovi lanka 7(3) Statuta MKSJ:
Neku civilnu osobu moe se smatrati nadreenom u smislu lana 7(3), ukoliko je de facto mogla izdati zapovijedi da sprijei zloin ili kazni poinitelje. Ovlasti koje imaju civilne osobe za kanjavanje treba tumaiti u irem smislu rijei. Od civilnih vlasti ne moe se oekivati da imaju ista stegovne ovlasti koje bi imale vojne vlasti na analognom zapovjednom poloaju. Nije nuno da je nadreena osoba imala, de jure ili de facto, mo da sama kazni. I sama mogunost slanja izvjetaja organima vlasti dovoljna je ako civilni organ vlasti mora, s obzirom na svoj poloaj unutar hijerarhije, tako postupati u sluaju krenja i ako je, zahvaljujui tom poloaju, velika vjerojatnost da ti izvjetaji pokrenu istragu ili izricanje stegovnih, odnosno kaznenih mjera.73

Element uinkovitog nadzora, "efektivne kontrole" kljuan je: a) za odgovornost nadreenoga de jure i de facto, jer, s jedne strane, u dvostrukom lancu zapovijedanja odgovornost pada na onoga tko faktiki zapovijeda (u prvostupanjskoj presudi u predmetu Krsti, premda je obrana tvrdila da je nakon pada Srebrenice srpska vojska primala zapovjedi od generala Mladia koji je naredio masovna smaknua - a ne samo generala Krstia, utvreno je da
69 70

Kunarac i dr. I, 399. Delali i dr II, 192-194, Aleksovski I, 76. 71 Blaki I, 303. 72 Krnojelac I, 9. 73 Usp. Aleksovski I, 78.

26

Mladievo izdavanje izravnih naredbi nije de facto suspendiralo zapovjedni lanac kojem je na elu stajao general Krsti74, a s druge strane, vojni zapovjednik ne odgovara samo za djela svojih podreenih u okviru formalne vojne hijerarhije nego i za djela svih osoba nad kojima ima faktinu vlast, kao to su osobe iz drugih vojnih postrojbi ili civili na okupiranom podruju75, dakako pod uvjetom da se ne sniava teret dokazivanja injenica te vlasti. Pri tome nije bitno da ovlast zapovijedanja ukljuuje i mogunost izricanja sankcija podreenima. b) za odreivanje opsega zapovjedne odgovornosti nevojnih osoba koji je odreen hijerarhijskim a ne psiholokim odnosima: prema miljenju komentatora, MKSJ je ispravno u drugostupanjskoj odluci predmetu Delali otklonio ranije miljenje MKSR izraeno 21. V. 1999. u predmetu Kayishema & Ruzindana da se stvarni nadzor nad podreenima temelji na psihikoj moi utjecaja, navodei da se nadzor kod zapovjedne odgovornosti ne sastoji u sutinskom utjecaju (substantial influence) na podreene ve u hijerarhijskom odnosu obiljeenom vlau i pokoravanjem toj vlasti (element toga odnosa je i financiranje podreenih) dok se na psiholokom utjecaju mogu temeljiti drugi kaznenopravno relevantni odnosi sudionika u kaznenom djelu kao to je npr. poticanje ili pomaganje.76 Kada bi se stvarni nadzor temeljio samo na psiholokom utjecaju onda bi bilo mogue, kao to je pokazao sluaj Musema pred MKSR, osuditi i nekog poslodavca za propust da sprijei kaznena djela njegovih zaposlenika zbog toga to je inae mogunost uruenja otkaza ili uskrate plae dovoljna mjera psiholokog utjecaja. To dakako, predstavlja neprihvatljivo irenje kriminalne zone. Njezine granice predstavljaju okolnost da je nadreeni preuzeo nadzor nad nekim izvorom opasnosti te da je u javnosti postojalo oekivanje da e mjere toga nadzora doista i koristiti u cilju spreavanja kanjivih djela.77 Dokazivanje uinkovitog nadzora nad podreenima MKSJ je u praksi rjeavao utvrivanjem razliitih indicija: tko se pred neposrednim izvriteljima pojavljivao kao donositelj naredbi78, koga su zatoenici logora prokazali kao zapovjednika i opisali njegovo ponaanje prema uvarima79, tko se, prema djelatnicima meunarodnih humanitarnih organizacija ponaao kao zapovjednik i donosio odluke.80 Vaan indicij do sada su predstavljale takoer injenice financiranja podreenih koje omoguuju zakljuak da je "platitelj" nad njima imao "sveukupni nadzor", "overall control": drugostupanjska presuda u predmetu Tadi, rjeavajui pitanje je li je u Bosni i Hercegovini postojao meunarodni sukob zato to bi se vojne operacije snaga bosanskih Srba mogle pripisati vojnom vodstvu SRJ kao tijelu koje je reguliralo djelovanje inae funkcionalno diferenciranih srpskih vojnih
74 75

Krsti I, 625 Blaki I, 445, 451, 464; DERENINOVI 2001, 35 76 Delali II, 258-265; van SLIEDEREGT 2003, 151 77 WEIGEND 2004, 1013 78 Prosecutor v. Nikoli, odluka o kontroli optunice od 20. X. 1995, 24. Stoerni asnici koji nemaju neposredne ovlasti izdavanja zapovjedi, pa im se ne moe pripisati odgovornost za krenje vojne stege od strane podreenih, ne mogu se smatrati onima koji imaju uinkovit nadzor; Delali II, 266, 300 79 Delali I, 763 80 Prosecutor v. Mrki, Radi & ljivananin, odluka o kontroli optunice od 3. IV. 1996, 16

27

sustava, utvrdila je da ne samo to su visoki asnici bive JNA zadrani na zapovjednim mjestima u vojsci Republike Srpske nakon preimenovanja JNA u Vojsku Jugoslavije 19. V. 1992. premda nisu u Republici Srpskoj imali podrijetlo ili prebivalite, nego je vlada SR Jugoslavije nastavila sa njihovim plaama u vojsci RS ak bez obzira na to jesu li bili bosanski Srbi ili ne.81 Meutim, nakon presude Meunarodnog suda pravde od 26. II. 2007. u sporu izmeu Bosne i Hercegovine sa Srbijom i Crnom Gorom za povrede Konvencije za spreavanje i kanjavanje genocida, taj je kriterij doveden u pitanje kao preirok: otklonivi spomenuti "overall control" test82, Meunarodni je sud pravde, rjeavajui pitanje moe li se genocid u Srebrenici pripisati tuenoj Srbiji i Crnoj Gori na temelju ponaanja njezinih dravnih tijela, izrekao da tuitelj u sporu "nije pokazao da bi vojska tuene ili njezini politiki voe, sudjelovali u pripremanju, planiranju ili izvoenju masakra" jer da se iz inae nesporne injenice da je "mnogim dokazima utvreno kako je slubena vojska (tadanje) SRJ sudjelovala prije dogaaja u Srebrenici u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini zajedno sa vojskom bosanskih Srba, ne moe pokazati da je bilo ikakvog takvog sudjelovanja u masakrima poinjenim u Srebrenici". Bez obzira na to to ova presuda pravno ne utjee na MKSJ kao sud razliite sudbenosti od Meunarodnog suda pravde, ipak se moe rei da njome Meunarodni sud pravde faktino povisuje standarde dokazivanja u utvrivanju (kaznene) odgovornosti za kolektivna kaznena djela, zahtijevajui kako za same radnje kaznenog djela tako i za odgovornost poinitelja, "potpuni dokaz", slino kao to je to u povijesti kontinentalnog kaznenog postupka dugi niz stoljea zahtijevala tzv. zakonska dokazna teorija83. Razlozi toga povienja bit e predmetom buduih prouavanja; no, ve na ovome mjestu moemo postaviti hipotezu da se ono, kao pravna posljedica, moe povezati s konstrukcijom postupaka pred Meunarodnim sudom pravde kao stranakih sporova oko primjene normi meunarodnog prava u kojima se utvrenja pravno relevantnih injenica temelje na suprotstavljanju dvije kontrarne hipoteze. Takva konstrukcija oito ne zadovoljava u sluajevima kao to je zloin genocida, u kojem bi spoznajnim potrebama sudaca moglo odgovoriti tek intenzivno rasvjetljavanje preduvjeta za primjenu visoko postulirane politike meunarodne zajednice (u Konvenciji za spreavanje i kanjavanje genocida), provedeno u obliku oficijelnih istraga kvalificiranih dravnih tijela84, koje
Tadi II, 145, 150. Meunarodni sud pravde u svojoj presudi ( 403, 404-406) navodi da je "paljivo razmotrio argumente drugostupanjskog vijea MKSJ (u Tadiu) ali ih nije mogao prihvatiti" jer MKSJ u predmetu Tadi nije mogao odluivati o pitanjima odgovornosti drava, pa je ulazei u njih, rjeavao neto to "nije neophodno za vrenje njegove sudbenosti"; on se dodue, mogao posluiti testom overall control za ocjenu subordiniranosti pojedinca nekoj nadreenoj vlasti u okviru normi meunarodnog kaznenog prava ali nije smio izrei da se taj test primjenjuje i za ocjenu odnosa izmeu dravnih tvorevina na temelju normi meunarodnog prava, budui da bi primjena overall control testa nedopustivo proirila odgovornost drave izvan opsega temeljnog naela meunarodnog prava koje postulira da neka drava moe biti odgovorna samo za svoje vlastito ponaanje. 83 Usp. BAYER 1995, 66, 95 i sl., 114, 135. 84 Cit. saetak presude od 26. II. 2007. prenosi 202-230 presude koji navode da je Meunarodni sud pravde ve u svojoj ranijoj odluci u pogledu oruanih aktivnosti na podruju Konga (u predmetu D.R. of Congo v. Uganda) izrekao da posebnu vrijednost ("..merit special attention")
82 81

28

poveavaju tonost dokaznog materijala sadranog u pisanim ispravama, inae jedinog dokaznog materijala, neophodnog za pravilni ishod dugotrajnog i isprekidanog postupka pred Meunarodnim sudom pravde85, a kojeg Meunarodni sud pravde nije mogao dobiti "u punom tekstu izvjesnih isprava"86 od tuene Srbije i Crne Gore i MKSJ.

imaju dokazi koji potjeu iz ispitivanja osoba koje su izravno bile ukljuene u dogaaje, i koje su nakon toga bile podvrgnute unakrsnom ispitivanju sudaca (judges) koji su "..skilled in examination and experienced in assessing large amounts of information.." 85 O odnosu konstrukcije postupaka tzv. stranakog i istranog tipa sa epistemologijom sudakog odluivanja usp. DAMAKA 2003, 122 i sl., 127 i sl. 86 Ibid., str. 9 (Questions of proof, 202-230).

29

2.1.2. Kognitivna sastavnica zapovjedne odgovornosti Kognitivna sastavnica: krivnja kod zapovjedne odgovornosti. Spomenuli smo da je ve odredba l. 86. st. 2. Dopunskog protokola enevskim konvencijama iz 1977. godine propisala da za teku povredu enevskih konvencija, pored podreenog koji ju je poinio (committed by the subordinate), odgovara i njegov zapovjednik ako nije poduzeo sve njemu mogue mjere da ju sprijei ili kazni, premda je znao ili morao znati (has known or should have known) to se dogodilo. Taj zahtjev je sredinje pitanje zapovjedne odgovornosti za nedjela podreenih jer e ovisno o tumaenju tog pitanja nadreeni odgovarati ue, derivirano iz njegovog stvarnog znanja o djelima podreenih (namjera) ili ire, bez toga znanja ovisno o teini proputanja svoje dunosti da za ta nedjela zna kao jedan od oblika nehaja ili ak objektivne odgovornosti. Praksa MKSJ je nakon presude MKSR u predmetu Akayesu, koja je izrekla da se zapovjedna odgovornost temelji na naelu individualne kaznene odgovornosti i utemeljena na namjeri kao obliku krivnje odnosno nehaju koji je tako teak da je blizak pristanku na djelo (po naem shvaanju prelazi u neizravnu namjeru)87 odredbu l. 7(3) Statuta MKSJ koja propisuje odgovornost nadreenog ..ako je on znao ili imao razloga znati (had reason to know) da e podreeni poiniti takvo djelo ili da ga je poinio a nije poduzeo potrebne i razumne mjere za sprjeavanje takvog djela ili za kanjavanje poinitelja protumaila tako da se potrebno znanje nadreenog, koji ne smije hotimice ostati slijep za nedjela podreenih, mora dokazati neposrednim ili posrednim dokazima. Kao takvi se spominju podaci koji su nadreenome od podreenih ili meunarodnih mirovnih promatraa dolazili o broju kaznenih djela, njihovoj vrsti i teini, vremenu i mjestu poinjenja, broju i vrsti vojnih jedinica, uestalosti i modusu operandi kriminalnog ponaanja, operativnim asnicima i lokaciji zapovjednika i dr.88 Meutim, MKSJ nije odgovorio na pitanje kako daleko dopire dunost nadreenog da nadzire podreene i koliko specifini moraju biti navedeni podaci za uspostavu njegove odgovornosti premda je ustanovio da je meunarodno obiajno pravo tempore criminis u bivoj Jugoslaviji doputalo osudu zapovjednika samo ako je raspolagao sa specifinim obavijestima o djelima podreenih. Takve obavijesti ne moraju se izravno odnositi na nedjela ali moraju biti takve da zapovjedniku pokazuju potrebu za dodatnom istragom, kako bi utvrdio da li su podreeni poinili kaznena djela ili ih se spremaju poiniti.89 To stajalite je potvrdilo albeno vijee u istom predmetu, polazei od naelnog zahtjeva da zapovjedna odgovornost ne smije predstavljati objektivnu odgovornost zapovjednika ve da on moe odgovarati samo prema naelu krivnje koja treba biti utvrena barem na razini nesvjesnog nehaja tj. kada je na raspolaganju imao obavijesti o ponaanju podreenih koje bi ga upozorile na njihova kaznena djela.90 Stoga je drugostupanjska presuda izrekla stajalite da zapovjedna odgovornost nije objektivna jer poiva na naelu krivnje ali se kao za nju mogui oblik krivnje ne
87 88

Akayesu I, 489 Delali I, 386 89 Ibid. 393 90 Delali II, 241

30

javlja samo namjera nego i nehaj ako je zapovjednik imao razloga znati (had reason to know) za ponaanje svojih podreenih tj. kada je raspolagao obavijestima po kojima je morao znati za njihova kaznena djela. Stoga se moe zakljuiti da danas kod zapovjedne odgovornosti od MKSJ prihvaeni standard uspostavlja zapovjednikovu krivnju za sva kaznena djela podreenih za koja je zapovjednik znao te za ona koja nije znao uslijed propusta dunog nadzora nad podreenima. Time je oblik krivnje utvren presudom MKSR u predmetu Akayesu snien na nehaj. To je potpuno razumljivo iz pragmatinih razloga, budui da je dokazivanje svijesti nadreenog o tome da je podreeni poinio ili se spremao poiniti kazneno djelo vrlo oteano.91 Na to instruktivno upozoravaju komentatori, predbacujui k tome meunarodnim sudovima nesposobnost da kod zapovjedne odgovornosti preciziraju standardne oblike krivnje i tereta njihovog dokazivanja : Much of the controversy over Yamashita and modern-day command responsibility cases has stemmed from issues of evidence and proof. Because indirect or passive command responsibility cases are based mostly on circumstantial evidence, they involve difficult inferential judgements about what a commander should have known and should have done differently. These circumstantial judgements, like many other factual conclusions in such trials, are highly contestable for those inclined by political sympathy to view the evidence more charitably to the defendant. The failure of some courts and tribunals, beginning with Yamashita, to precisely articulate what legal standards they are applying in terms of mens rea and proof of effective control has generated an equal, if not greater, measure of controversy, inviting accusations that convictions are based on something akin to strict liability.92 Slinu kritiku iznosi i Weigend, koji93 upozorava na razliku izmeu opsega dunosti nadreenoga da se svakodobno potpuno informira o svim aktivnostima podreenih pri emu se sam mora pobrinuti da pribavi i informacije o eventualnih nedjelima koja planiraju, utvrenoga u presudama MKSR i opsega dunosti nadreenoga da poduzme potrebne mjere samo kada je imao informacije iz kojih je mogao i morao zakljuiti o pripremanim nedjelima podreenih, utvrenog u presudama MKSJ, te zakljuuje da je pravna konstrukcija zapovjedne odgovornosti u meunarodnom kaznenom pravu bliska unutarnjem pravu one tradicije koja ne inzistira na jasnom pojmovnom razlikovanju izmeu pripadnika neke grupe temeljem njihove krivnje ve predviaju iroke mogunosti njihovog kanjavanja, poput common lawa (u tzv. felony murder rule koje za umorstvo kanjava svakog sudionika usmrenja neke osobe, bez obzira je li ono nastupilo sluajno ili zbog neijeg ekscesa) ili francuskoga prava (u figuri responsabilit pour fait d'autrui) i time zapravo pogoduje tenjama da se pred meunarodnim kaznenim sudovima osude za masovne, najtee zloine, donose tako da ..those
91 92

NOVOSELEC 2004, 497 DANNER-MARTINEZ 2005,125 93 WEIGEND 2004, 1022-25

31

who are cupable for the commisssion of a crime cannot escape responsibility through legalistic formalities.94

94

Kayishema&Ruzindana I, 222

32

2.1.3. Operativna sastavnica zapovjedne odgovornosti Operativna sastavnica: propust nadreenog da poduzme nune i razumne mjere u cilju sprjeavanja zloina ili kanjavanja poinitelja. U prvostupanjskoj presudi u predmetu Delali MKSJ je izrekao da su svi koji imaju nadreeni poloaj u nekoj hijerarhiji, zbog naravi svoga poloaja duni poduzeti sve nune i razumne mjere da sprijee kaznena djela svojih podreenih ili, ako su ona ve poinjena, da se oni kazne.95 Propust te dunosti koju nalae meunarodno pravo - uspostavlja odgovornost nadreenoga. Ona ne ovisi, kako je reeno, od formalnog poloaja nadreenog u zapovjednom lancu, nego od njegove sutinske mogunosti da nunim i razumnim mjerama spreava i kanjava ponaanje podreenih: od nadreenoga se ne moe oekivati da poduzme nemogue, a koje su mjere nune i razumne ovisi od okolnosti sluaja i ne moe se unaprijed odrediti.96 Ipak kako nadreeni treba poduzeti ne bilo koju radnju iz svog djelokruga nego onu koja je nuna u cilju sprjeavanja zloina, oito je da se mora voditi mjerilima uinkovitosti.97 Meutim, kako nadreeni ne mora imati samostalnu ovlast kanjavanja podreenih, za uspostavu njegove odgovornosti dovoljno je da propusti prijavu ili odgovarajuu obavijest o kaznenim djelima podreenih koja moe rezultirati u njihovom kanjavanju.98 To je sporno, kako u pogledu pravne osnove za ovu odgovornost u meunarodnom pravu, tako i u pogledu njezinih pravnih posljedica. U pogledu pravne osnove, komentatori upozoravaju da presude meunarodnih vojnih tribunala nakon II. svjetskog rata nisu propust kanjavanja podreenih uzele kao samostalni temelj odgovornosti nadreenih99 te da se ona prvi put javlja u odredbi l. 86(2) (zajedno s obvezom pokretanja kaznenog ili stegovnog postupka u l. 87(3) Dopunskog protokola enevskim konvencijama iz 1977. godine, to su kasnije preuzeli statuti MKSJ i MKSR pa su je neke presude MKSJ100 proglasile meunarodnim obiajnim pravom.101 U pogledu pravnih posljedica, javlja se nekoliko pitanja. S jedne strane, ako je temelj odgovornosti nadreenog u zatakavanju kaznenih djela podreenih, onda se moe smatrati da ona postoji samo u sluaju kada se podreeni tek spremao na kazneno djelo ili kada ga je zapoeo (jer bi ga kanjavanje odvratilo od pokuaja ili dovrenja djela) ali ne i u sluaju kada je kazneno djelo materijalno dovreno pa ga kanjavanje vie ne moe sprijeiti; takvim meutim, izjednaavanjem sluaja kad nadreeni nije sprijeio poinjenje kaznenog djela i sluaja kada kanjavanje vie to ne moe postii odredba l. 7(3) Statuta MKSJ i njegova primjena pokazuje da MKSJ uzronost neinjenja potpuno eliminira kao sastavnicu zapovjedne odgovornosti.102 S druge strane, odgovornost nadreenog uspostavlja se propustom svake prijave za kaznena djela podreenih, pa tako i za
95 96

Delali I, 346 Ibid. 394-395 97 WEIGEND 2004, 1014 98 Aleksovski I, 78 99 DAMAKA 2001, 489-493 100 Hadihasanovi II, 18 101 WEIGEND 2004, 1020 102 Delali I, 398; za kritiku v. infra t. 57-61

33

ona koja su oni poinili pod drugom nadreenom osobom, tj. prije nego to je uope nadreeni primio zapovjednitvo nad podreenima103 to je u oitoj suprotnosti sa zahtjevom da je za odgovornost nadreenog potrebno da ima uinkovit nadzor nad podreenima koji pripremaju ili ine kaznena djela.104 Meutim, suvremena praksa MKSJ prelazi preko ta dva prigovora, jednako kao i preko argumenta obrane u prigovoru protiv optunice predmetu Blaki da propust kanjavanja podreenih ne predstavlja samostalnu osnovu za kaznenu odgovornost nadreenog prema meunarodnom obiajnom pravu. Taj je prigovor ve rano odbijen odlukom prvostupanjskoga vijea od 4. IV. 1997., utemeljenom, uz ostalo, na stajalitu da je sam MKSJ, a ne Vijee sigurnosti UN koje nije zakonodavno tijelo, ovlaten utvrivati to ini norme meunarodnog prava i odreivati svoju nadlenost.105 Kada nadreeni proputa poduzimati potrebne i razumne mjere za sprjeavanje kaznenog djela podreenih ili za kanjavanje djela koja su oni poinili (l. 7(3) Statuta MKSJ) on svojim takvim dranjem moe podreenima pokazati ili pruiti moralnu podrku za nova kaznena djela koja e poiniti. Stoga moe odgovarati u idealnom stjecaju za poticanje i pomaganje tih kaznenih djela prema odredbi l. 7(1) Statuta MKSJ.106 Pri tome valja upozoriti i na to da je mogue odgovornost nadreenoga kao poticatelja ili pomagaa protegnuti na kaznena djela koja su podreeni poinili prije nego to je preuzeo zapovjednitvo nad njima, ukoliko se moe dokazati da su oni znali za njegovu namjeru budueg zatakavanja njihovih kaznenih djela i to je doprinijelo njihovoj odluci da ih poine.107 Moemo dakle zakljuiti da navedene sastavnice pojma zapovjedne odgovornosti pokazuju strukturu te pravne figure koja je utemeljena: a) na propustu dunog ponaanja zapovjednika odnosno nadreene osobe kao obliku poinjenja kaznenog djela neinjenje; b) na postojanju te dunosti u okviru hijerarhije koja znai poloaj autoriteta nadreene osobe nad treim osobama, nad ijim ponaanjem, koje predstavlja opasnost, nadreena osoba mora obavljati nadzor te na c) krivnji usmjerenoj na propust dunog nadzora (a ne na ponaanje podreenih). Oblici te krivnje, vidjeli smo, jesu namjera ili nehaj nadreenog, s time da u usporedbi s klasinim kaznenim djelima injenjem, elementi njegove svijesti moraju obuhvatiti ne samo situaciju u kojoj njegovi podreeni ine meunarodna kaznena djela kao i vlastitu mogunost njihovog nadzora, nego i njegov pristanak na djela za koja je znao (namjera) ili je imao razloga znati (had reason to know) tj. kada je raspolagao obavijestima po kojima je morao za njih znati (nehaj).

103

Prosecutor v. Hadihasanovi, odluka prvostupanjskog vijea o prigovoru na nadlenost suda od 12. XI. 2002, 201 104 van SLIEDEREGT 2003, 168; JONES-POWLES, 6.2.137; WEIGEND 2004, 1020 105 JONES-POWLES, 6.2.140 106 Blaki I, 337; Kordi i erkez I, 371 107 van SLIEDEREGT 2003, 173

34

2.2. Kritike primjedbe na institut zapovjedne odgovornosti Najtee povrede meunarodnog prava kao to su ratni zloini, zloini protiv ovjenosti i genocid karakteristine su po tome to njihovi poinitelji redovito postupaju s namjerom (kod nekih je djela ta namjera posebno izraena kao npr. kod genocida) i to se obiljeja bia tih kaznenih djela u najveem broju sluajeva ostvaruju aktivnim postupanjem (injenjem). Radi se o namjernim komisivnim deliktima. S druge strane, institut zapovjedne odgovornosti stricto sensu, kojim se najtei meunarodni zloini imputiraju osobama koje su imale "uinkoviti nadzor" nad podreenima, je kombinacija omisivnog delikta (kaznenog djela neinjenjem) i minimalnog stupnja krivnje koji se nalazi na granici nehaja i objektivne odgovornosti. Ovakva, za meunarodno kazneno pravo, vrlo neobina kombinacija dovodi u pitanje svrhu kanjavanja iji diktati pravednosti sugeriraju zasluenu kaznu, tj. sankciju koja znai primjerenu reakciju na skrivljeno protupravno ponaanje tj. manifestaciju osobnog razilaenja sa zahtjevima pravnog poretka. Konstrukcija odgovornosti za nehaj i to kad se radi o najteim povredama meunarodnog humanitarnog prava u meunarodnom kaznenom pravu u najmanju je ruku u raskoraku s veinom nacionalnih kaznenopravnih sustava. U veini kaznenih zakona nehaj se smatra lakim oblikom krivnje. Tako je za nehaj predviena i mogunost blaeg kanjavanja. Osim toga, da je kanjavanje za nehaj izuzetak potvruje i injenica da je prema veini nacionalnih kaznenih zakona odgovornost za namjeru pravilo, a za nehaj samo kad je to posebno zakonom propisano. Oblik krivnje osnova je i za podjelu kanjivih radnji u poredbenim pravnim sustavima. Tako je, primjerice, u podjela na tee (Verbrechen) i lake (Vergehen) kanjive radnje u njemakom pravu upravo namjera. Tee kanjive radnje su iskljuivo namjerna djela (vorstzliche Handlungen) kanjiva doivotnim zatvorom ili zatvorom u trajanju duljem od tri godine. Slian odnos nacionalni kaznenopravni sustavi imaju i prema omisivnim deliktima. Tako je u francuskom kaznenom pravu je propust da se izvri neka obveza ili proputanje dune panje koju namee zakon ili neka druga odredba, u situacijama u kojima je poinitelj propustio takvu dunu panju, imajui u vidu gdje je primjereno i prirodu njegove uloge ili funkcija, moe zasnovati kaznenu odgovornost za laki oblik kanjive radnje prijestup (delit). Odgovornost za kaznena djela kao najtei oblik kanjive radnje u francuskom pravu postoji samo ako je poinitelj djelovao s namjerom i, u pravilu, komisivno. Kombinacija nehaja i neinjenja, premda se tim institutima nita ne moe prigovoriti kada ih se razmatra odvojeno, problematina je ve zbog toga to pripisuje odgovornost bez snanog elementa krivnje kao i elementa neovisnosti u izboru (independent choice) koji se obino manifestira u aktivnom postupanju. U nastavku slijedi prikaz nekoliko kritinih toaka instituta zapovjedne odgovornosti koje su posljedica kombinacije nehaja i neinjenja. Te su kritine toke pitanje primjenjivosti standarda zapovjedne odgovornosti na nevojne zapovjednike i utvrivanje elementa uzronosti kod zapovjedne odgovornosti.

35

2.2.1. Primjena standarda zapovjedne odgovornosti na nevojne zapovjednike Kao to je ve navedeno, prema dosadanjoj praksi MKSJ za proglaenje optuenika krivim po osnovi l. 7(1) Statuta MKSJ Tuiteljstvu je bilo dostatno dokazati da je zapovjednik imao de facto nadzor (kontrolu) nad postupcima svojih podreenih. To je otvorilo pitanje mogu li i ostale osobe, za koje je dokazano da su imale takvu kontrolu nad poiniteljima djela, a ne samo vojni zapovjednici, biti odgovorne u smislu koncepta zapovjedne odgovornosti? Sudska vijea MKSJ su se o tom pitanju, kao to je ranije bilo govora, pozitivno izjasnila. to nam u tom smislu sugerira analiza primjenjivog prava i ratio legis njegova nastaka. Analizirajui l. 7(3) Statuta MKSJ moe se zakljuiti da se on ne odnosi samo na vojne zapovjednike, ve ga je mogue primijeniti i na civilne osobe. To pogotovo ako se lanak 7(3) tumai u vezi i u odnosu prema l. 7(2) (koji se odnosi na odgovornost visokih dravnih dunosnika bez obzira na njihovu slubenu poziciju). Takvo je stajalite izrazio i ameriki predstavnik u UN kod prihvaanja Rezolucije 827, a i u optunici protiv Milana Martia u kojoj je, izmeu ostalog, navedeno: "Tribunal ima jurisdikciju nad osobama koje su, s obzirom na njihovu poziciju u politikoj ili vojnoj vlasti, u mogunosti zapovjediti poinjenje zloina koji su u nadlenosti ratione materiae ovoga suda, kao i nad osobama koje znajui (svjesno) ne sprjeavaju ili ne kanjavaju poinitelje takvih zloina." Meutim iz l. 87. Protokola I ne proizlazi da se radi o civilnim osobama. Naime, iz lanka 86. koji je interpretativna norma u odnosu na l. 87. u kojem se iskljuivo spominju vojni zapovjednici, moe se zakljuiti da Protokol I govori samo o zapovjednoj odgovornosti vojnih zapovjednika. Osim toga, u komentaru Protokola I navodi se da je odnos nadreenosti potrebno promatrati u sklopu hijerarhije koja obuhvaa pojam kontrole. Rije je, dakako, o vojnoj hijerarhiji tj. odnosu podreenosti i nadreenosti u vojnim strukturama. Prema l. 28. Rimskoga statuta, zapovjedna odgovornost protee se na vojnog zapovjednika ili osobu koja stvarno djeluje kao vojni zapovjednik te na sve ostale nadreene (st. 2.), dakle osobe koje nisu vojni zapovjednici niti stvarno djeluju kao vojni zapovjednici. Odgovornost potonjih je formulirana ue u odnosu na odgovornost vojnih zapovjednika (st. 1.). U obrazloenju Nacrta kodeksa zloina protiv mira i sigurnosti ovjeanstva Komisije za meunarodno pravo stoji da je rije "nadreeni" dovoljno iroka da obuhvati i pokrije ne samo vojne zapovjednike ve i predstavnike civilne vlasti koji su u slinoj zapovjednoj poziciji i izvravaju i imaju slian stupanj kontrole prema svojim podreenima. Dosadanja praksa MKSJ i MKSR pozitivno se izjasnila u pogledu zapovjedne odgovornosti civilnih osoba. U obrazloenjima presuda u predmetu Delali i predmetu Aleksovski, vijea su se pozvala na presude vojnih tribunala za Daleki istok koje su donesene nakon Drugog svjetskog rata. Nakon Drugog svjetskog rata pred vojnim tribunalom za Daleki istok osueni su i brojni pripadnici civilne vlasti na osnovi zapovjedne odgovornosti. Jedan od njih bio je i japanski ministar vanjskih poslova Koki Hirota koji je proglaen kazneno odgovornim na temelju koncepta naputanja dunosti (dereliction of duty). On je, naime, ubrzo nakon ulaska japanskih vojnih snaga u Nanking primio izvjetaje o svim dogaanjima i zloinima koje je japanska vojska poinila nad tamonjim civilima. Sud je oci-

36

jenio da je Hirota, unato tome to je prema izvjetajima znao to se dogaa, jednostavno napustio dunost propustivi inzistirati u vladi da se poduzmu sve potrebne i brze akcije sprjeavanja takvoga stanja na terenu. Hirota je dodue raunao s obeanjima Ministarstva rata da e zloini prestati, ali osobno nije poduzeo nita to je bilo u njegovoj domeni u cilju prestanka zloina. U odnosu prema posljedici postupao je iz nehaja. Kazneno odgovornim na osnovi zapovjedne odgovornosti proglaen je i kasniji ministar vanjskih poslova Mamoru Shigemitsu koji je, kao ministar u Vladi, bio duan provesti istragu o stanju u zatvorima i postupanju prema ratnim zarobljenicima, to nije uinio. U predmetu United Nations v. Flick i ostali sud je optuene Weissa i Flicka, vodee njemake industrijalce toga vremena, proglasio odgovornima zbog njihova dobrovoljnog sudjelovanja u ostvarivanju programa ropskoga rada u njemakim tvornicama u njihovom vlasnitvu tijekom Drugog svjetskog rata. Slino je i Visoki vojni sud u francuskoj okupacijskoj zoni u Njemakoj u predmetu Roechling utvrdio da je direktor i vlasnik tvornice Voelklin-geh odgovoran ne zbog neovjenog postupanja prema ratnim zarobljenicima i deportiranim osobama iji je rad iskoritavan u proizvodnji, ve zbog toga to je takva postupanja, za koja je znao, doputao, ak i podravao, te to nije uinio nita da zlostavljanja prestanu.108 Miljenje suda iz sluaja High Command potvreno je u presudi amerikog vojnog suda u sluaju Hostage - premda takve osobe mogu biti odgovorne za vlastita ponaanja koja predstavljaju kaznena djela, one ne mogu biti odgovorne kao zapovjednici na osnovi zapovjedne odgovornosti. To stoga to su one dio lanca te zapovjedne odgovornosti i to nisu ovlatene donositi odluke, ve ih, donoenjem tzv. implementacijskih zapovijedi, izvravati. Sve to taj podreeni zapovjednik moe jest u takvim sluajevima stupiti u vezu sa svojim zapovjednikom i upozoriti ga, a na njemu je, in ultima linea, zapovjedna odgovornost. Drugaije je stajalite zauzeo Tokijski tribunal u sluaju Muto. General Akira Muto bio je ef osoblja generala Ivana Matsuija u vrijeme kada su se dogaali zloini u Nankingu, ali i ef osoblja generala Yamashite za vrijeme zloina koje je japanska vojska poinila na Filipinima. Osuen je na osnovi zapovjedne odgovornosti jer je "bio u poloaju utjecati na politiku", tj. na svoje nadreene, to nije uinio. Sud je odbio njegovu obranu da nije znao da se na terenu dogaaju zloini. Ono to je u tom sluaju problematino jest uopena tvrdnja suda da je optueni "bio u poloaju utjecati na politiku". Ovdje, naime, nije dovoljno jasno odreeno na koji je to nain optueni mogao ostvariti, a ak i da je to navedeno (npr. prosvjed kod zapovjednika, obavjetavanje nadreenih i konano traenje razrjeenja), nije jasno da bi time bio u poziciji "sprijeiti djela ili kazniti njihove poinitelje.109 U traenju odgovora na pitanje ne samo odnosi li

U predmetu Roechling sud je utvrdio da je optuenikova dunost bila kao rukovoditelja (optueni Hermann Roechling bio je rukovoditelj istoimenog poduzea u kojem su zlostavljane osobe na prisilnom radu) bila informirati se o nainu na koji se postupa sa stranim radnicima i ratnim zarobljenicima, pri emu je zapoljavanje potonjih u tvornicama oruja bilo i zabranjeno po ratnom pravu, to on nije mogao ne znati; ne moe sa sebe skinuti odgovornost izjavom da ga to pitanje nije interesiralo." DERENINOVI 2000 109 Ibid.

108

37

se odredba lanka 7(3) na civilne osobe110, ve, ako je odgovor pozitivan, ima li za takvo to smisla i opravdanja s obzirom ne samo na meunarodno humanitarno ve i meunarodno ratno pravo, potrebno je prisjetiti se koji je bio ratio legis uvoenja zapovjedne odgovornosti u meunarodno kazneno pravo. Taj hibridni oblik izvedene kaznene odgovornosti koji predstavlja kombinaciju nehaja i neinjenja nastao je kao izraz potrebe da se putem kanjavanja vojnih zapovjednika uputi prijekor i onim formalnim strukturama koje ti vojni zapovjednici predstavljaju. Samim tim oni predstavljaju i stranu u sukobu kojoj je simboliki prijekor u konanici i upuen. Ne treba zaboraviti da je meunarodno kazneno pravo jo od nakon II. svjetskog rata ostalo u formalnom smislu fokusirano na fizike osobe kao jedine subjekte kaznene odgovornosti. Kazniti, meutim, samo neposredne fizike poinitelje (kad je uope i mogue utvrditi o kome se radi) ne ini se primjerenom reakcijom na masovna krenja humanitarnog prava u uvjetima oruanog sukoba. Zbog toga je u meunarodno kazneno pravo uvedena zapovjedna odgovornost stricto sensu. Ona je ostala jedini instrument kroz kojeg je prijekor upuivan itavim strukturama, zajednicama i dravama i to kroz osobe koje, s obzirom na svoju formalnu poziciju u hijerarhiji zapovjedne strukture, legitimiraju te strukture u odnosu prema treima. Bilo bi moda presmiono tvrditi da je zapovjedna odgovornost ostala kao relikt kolektivne odgovornosti u meunarodnom kaznenom pravu, no nema nikakve sumnje da se upravo kroz taj institut nastoje pomiriti dvije krajnosti individualna kaznena odgovornost i masovni zloini. Upravo zbog toga kazna kod zapovjedne odgovornosti ima i posebnu simboliku dimenziju koja u znaajnoj mjeri nadilazi naelo da kazna mora biti razmjerna poiniteljevoj krivnji. U sustavu pravde orijentiranom na rtvu (victim-oriented) kazna uz svoj stvarni uinak mora poluiti i tzv. pojavni uinak. To je mogue samo kanjavanjem osoba koje su u formalnom smislu bile dijelom zapovjedne strukture i putem kojeg se prijekor upuuje tim strukturama u cjelini. U tome je osnova imputacije radnje druge osobe (actus reus) zapovjedniku kod zapovjedne odgovornosti. Institut zapovjedne odgovornosti je posljedica zapovjednog poloaja kojeg vojni zapovjednici imaju u okviru strukture oruanih snaga, njihove svijesti o vlastitoj garantnoj poziciji kao i propisima i praksi na kojem se ta pozicija temelji. Ilustrirajmo to na jednom primjeru. U praksi MKSJ usvojeno je stajalite da se jednom od mjera nesprjeavanja poinjenja zloina od strane podreenih smatra propust vojnog zapovjednika da ih podui o relevantnim sadrajima meunarodnog humanitarnog prava i njihovim dunostima potivanja tih normi. Upitno je u kojoj se mjeri u uvjetima potpunog rasula formalnih vojnih struktura koji su bez sumnje postojali tijekom rata u BiH od ad hoc zapovjednika moe zahtijevati znanje o tim sadrajima. U kolovozu 1992. godine Predsjednitvo BiH je izdalo naredbu o Primjeni pravila meunarodnog ratnog prava u Oruanim snagama Bosne i Hercegovine koja je stupila na snagu 5. rujna iste godine. Ta se zapovijed odnosi na zapovjednika jedinica i sve pripadnike oruanih snaga koji su pojedinano odgovorni za njihovu primjenu. Vojni zapovjednici su duni poduzeti sve mjere propisane tim pravilima protiv osoba koje ih kre. Takoer, pravilima je
110

Usp. VETTER 2000.

38

propisano da svi pripadnici oruanih snaga podlijeu obuci radi upoznavanja s tim pravilima. Razvidno je da se su ta pravila u potpunosti bila namijenjena samo osobama koje obnaaju razliite funkcije u okviru formalne strukture oruanih snaga. Osim tih Pravila, jo su iz bive SFRJ naslijeeni propisi koji se odnose na djelovanje oruanih snaga. Tako je u optunici protiv Mrkia istaknuto da je on kao asnik na zapovjednom poloaju u JNA bio obvezan pridravati se propisa JNA kao to su "Strategija oruane borbe" (1983), "Zakon o openarodnoj obrani" (1982), "Zakon o slubi u oruanim snagama" (1985), "Pravilo slube" (1985) i "Propisi o primjeni pravila meunarodnog ratnog prava u oruanim snagama SFRJ" (1988). Tim propisima bili su ureeni uloga i zadaci asnika JNA, njihov poloaj u zapovjednom lancu, i oni su asnike i njihove podreene obavezivali da se pridravaju ratnog prava. Naprosto je nerealno oekivati od osoba koje su, vrlo esto, silom prilika morale preuzeti odreene zapovjedne funkcije premda s vojnom strategijom, taktikom i tehnikom nisu imale nikakve veze, da znaju sadraj svih tih propisa kao i odnosnih izvora koji reguliraju postupanje pripadnika oruanih snaga u uvjetima oruanog sukoba. Atribucija odgovornosti zapovjednika temelji se na dunostima koje taj zapovjednik ima s obzirom na svoj poloaj u vojnoj hijerarhiji. Stoga djela koja poine podreeni vojnici na terenu u izvjesnom smislu mogu generirati pravnu odgovornost organizacije u cjelini. Osim toga, primjereno je zahtijevati od asnika koji obnaaju vane funkcije unutar vojne strukture da osiguraju potivanje meunarodnog ratnog prava od strane sustava (military enterprise) kojemu i sami pripadaju. Vojni zapovjednici proli su sofisticiranu i zahtjevnu obuku za djelovanje u uvjetima oruanog sukoba. Oni su educirani o sadraju i primjeni pravila meunarodnog humanitarnog prava. Osim toga njima je na raspolaganju aparat vojne stege u provedbi toga sustava. Vojni zapovjednici provode obuku svojih jedinica od poetka vojne slube. Upravo ta trajna zapovjedna veza omoguava trajnu i kumulativnu kontrolu vojnih zapovjednika nad podreenim pripadnicima oruanih snaga. Vojni zapovjednici smatraju se posljednjom linijom obrane meunarodnog humanitarnog prava i zbog toga je njihova odgovornost odreena ire ak i u odnosu na neposredne, tj. fizike poinitelje.111 Svi navedeni razlozi ne podravaju potpunu primjenu doktrine zapovjedne odgovornosti u uvjetima kad ne postoji jasan lanac odgovornosti i ovlasti izmeu vojnih zapovjednika i njihovih podreenih. Nepostojanje takvog lanca negativno utjee i na stupanj nadzora koji je izvan vojnih struktura znaajno manji. O svim tim razlozima rukovodili su se predstavnici drava na diplomatskoj konferenciji u Rimu kada su za vojne zapovjednike uspostavili jedan, stroi standard zapovjedne odgovornosti no za ostale faktine zapovjednike koji mogu biti i civilne osobe. U tom smislu MKSJ mora voditi rauna o tome da, kada je rije o civilnim osobama optuenim po osnovi l. 7(3) Statuta, od Tuiteljstva zahtijeva dokazivanje dodatnih okolnosti vezanih uz krivnju i uzronost.

111

SHANY-MICHAELI 2001-2002

39

2.2.2. Zapovjedna odgovornost i uzronost neinjenja Zasnivanje zapovjedne odgovornosti zbog propusta obveze na inidbu u smislu l. 7(3) Statuta MKSJ posljedica je prihvaanja koncepta "naputanja dunosti" (dereliction of duty)112. U obrazloenju presude u sluaju Delali Raspravno je vijee utvrdilo "da se mora raditi o onim mjerama odnosno aktivnostima koje su odgovornoj osobi u krugu njezinih materijalnih mogunosti." To znai da od odgovorne nadreene osobe nije opravdano traiti nemogue, ve poduzimanje onih mjera i aktivnosti koje je, u okolnostima sluaja, odgovorna osoba mogla i trebala poduzeti. Tako npr. petnaest minuta razrednih instrukcija teoretske naravi o zakonima i obiajima voenja rata niti izbliza nije dovoljno podreenima da znaju to je doputeno, a to nije te to se od njih oekuje u situacijama koje ih ekaju na terenu. Zato je potrebno prigodom vojne obuke provesti simulacije npr. pravilne evakuacije civilnoga puanstva, potom pravilnih reakcija na snajpersku vatru, zatim pravilno ispitivanje i uope tretman nad zarobljenim vojnicima neprijateljske strane itd. Niti jedan vojni zapovjednik ne moe imati potpunu kontrolu nad svim dogaanjima na terenu, ali njegovo proputanje poduzimanja svih potrebnih preventivnih mjera u cilju sprjeavanja krenja zakona i obiaja rata i povrede ostalih izvora meunarodnoga prava, s obzirom na okolnosti sluaja, ini valjanu osnovu njegove zapovjedne odgovornosti zbog naputanja dunosti. Koncepciju naputanja dunosti treba tumaiti povezano s povredama meunarodnog kaznenoga prava koje su poinile podreene osobe, a ne odvojeno od tih povreda. Drugim rijeima, mora postojati kauzalitet izmeu propusta nadreenog da poduzme potrebne i razumne mjere u cilju sprjeavanja poinjenja kaznenih djela njegovih podreenih i kasnijih povreda koje su ti njegovi podreeni ostvarili. U predmetu Delali Raspravno je vijee konstatiralo da se element (naelo) uzronosti ne primjenjuje kod utvrivanja zapovjedne odgovornosti:
Bez obzira na sredinju ulogu koju u kaznenom pravu ima naelo uspostave kauzalnog odnosa, on nije tradicionalno postuliran kao conditio sine qua non za nametanje kaznene odgovornosti nadreenima za to to nisu sprijeili ili kaznili kaznena djela koja su poinili njihovi podreeni. Shodno tome, Raspravno vijee ne nalazi potkrepe postojanju uvjeta da se kao zasebni element odgovornosti nadreenog dokae kauzalni odnos bilo u postojeem korpusu sudske prakse, formulaciji tog naela u postojeem pravu meunarodnih ugovora, ili, uz jednu iznimku, u pozamanoj literaturi koja postoji o tom pitanju.113

Do takvog zakljuka Raspravno je vijee dolo uzimajui u obzir odgovornost nadreenog za propust kanjavanja koja, prema lanku 7(3) i obiajnom pravu, pokazuje da ne postoji uvjet kauzaliteta kao zasebni element doktrine odgovornosti nadreenog.114 Raspravno vijee u predmetu Delali, a tu su praksu uglavnom slijedila i druga sudska vijea, negativno se odredilo samo u odnosu na
112 113

DERENINOVI 2000 Delali I, 398 114 Ibid. 399

40

dokazivanje uzronosti u situacijama u kojima je nadreeni propustio kazniti podreene poinitelje kaznenih djela. A contrario, kada je rije o propustu da se poduzmu radnje i mjere kojima bi se sprijeilo poinjenje kaznenog djela od strane podreenih, iz presude Raspravnog vijea slijedi da je uzronost element odgovornosti nadreenog po toj osnovi:
Time ne eli rei da konceptualno gledano naelo kauzaliteta nema primjene kod doktrine zapovjedne odgovornosti u onoj mjeri u kojoj se tie odgovornosti nadreenih za to to nisu sprijeili zloine svojih podreenih. U stvari, moe se smatrati da je prihvaanje nunog kauzalnog odnosa inherentno uvjetu za zloine koje su poinili podreeni i propustu nadreenog da poduzme mjere u okviru svojih ovlatenja da ih sprijei. U ovoj situaciji, moe se smatrati da je uspostavljena kauzalna veza izmeu nadreenog i kaznenog djela, zbog toga to, da on nije propustio izvriti svoju dunost da poduzme mjere, njegovi podreeni ne bi poinili djela.

Prema lanku 7(3) Statuta MKSJ propust zapovjednika sastoji se u nepoduzimanju nunih i razumnih mjera da sprijei kaznena djela svojih podreenih ili da kazni poinitelje. Kada je rije o propustu da se poinitelji kazne, zapravo se radi o zatakavanju zloina koji su poinili njegovi podreeni.115 S obzirom da optueni zapovjednik po lanku 7(3) Statuta MKSJ ne odgovara po osnovi osobne kaznene odgovornosti iz l. 7(1) upravo stoga to ne sudjeluje, pa niti neizravno, u radnji poinjenja konkretnog kaznenog djela, potrebno je utvrditi iz ega se to izvodi njegova odgovornost. Jedini mogui odgovor bio bi da se kod te odredbe radi o odgovornosti koja je u sustavima civilnoga prava poznatija pod nazivom odgovornosti garanta za kaznena djela neinjenjem. Garant (njem. Garant) je osoba koja garantira da do posljedice nee doi. Svojstvo garanta (ili garantni poloaj, njem. Garantenstellung) nuno je obiljeje nepravih kaznenih djela neinjenjem jer njih mogu poiniti samo osobe s tim svojstvom. Da bi postojala odgovornost garanta za nepravo kazneno djelo neinjenjem moraju biti ispunjene etiri pretpostavke: garant mora biti sposoban za radnju, neinjenje mora po djelovanju i znaenju biti jednako poinjenju istog djela injenjem, mora postojati uzronost neinjenja kao i isti oblik krivnje koji se glede odnosnog kaznenog djela trai za injenje. Kod nepravih kaznenih djela neinjenjem veza izmeu neinjenja i posljedice pretpostavka je odgovornosti za tu posljedicu. Budui da neinjenje ne moe nita uzrokovati (lat. ex nihilo nihil fit: iz niega ne nastaje nita), u tom se sluaju govori i o pseudokauzalitetu. Taj kauzalitet mogu je samo kao hipotetiki kauzalitet koji se utvruje u hipotetikom postupku dodavanja proputene radnje: u mislima se doda radnja koju je poinitelj bio duan izvriti i ako bi i uz tu pretpostavku nastupila posljedica, uzronosti nema, a ako ne bi, uzronost postoji (u sluaju majke koja je dijete usmrtila tako to ga nije hranila, uzronost postoji ako dijete ne bi umrlo da ga je majka hranila). Pri tome je za utvrivanje uzronosti dovoljno utvrditi da posljedica ne bi nastupila s visokim stupnjem vjerojatnosti. Ako nema takve vjerojatnosti, ima se primijeniti naelo in dubio pro reo i uzeti da duna radnja ne

115

NOVOSELEC 2001, 108.

41

bi otklonila posljedicu.116 Garant je, dakle, poinitelj koji je pravno obvezan sprijeiti nastupanje zakonom opisane posljedice. Mora se raditi o pravnoj obvezi, to znai da moralne obveze nisu dovoljne. Kako je ta odredba openita, zadatak je pravne teorije i sudske prakse da poblie odrede garantne obveze. Prema formalnoj teoriji pravnih dunosti ili teoriji izvora garantne obveze su one koje proizlaze iz zakona, ugovora i prethodne opasne radnje. Prema funkcionalnoj teoriji pravnih dunosti odluna je funkcija neke pravne dunosti prema pravnom dobru. Prema tom kriteriju sve se garantne obveze dijele na dunosti zatite nekog pravnog dobra i dunosti nadzora nad izvorima opasnosti. Dunosti zatite nekog pravnog dobra mogu se temeljiti na prirodnoj povezanosti (lanovi ue obitelji duni su otkloniti jedan od drugoga opasnost za ivot i tijelo i kad ne ive zajedno), na uskoj ivotnoj zajednici (npr. izvanbranoj ili takvoj koja je nastala u okviru nekog opasnog pothvata pa su onda lanovi ekspedicije garanti jedni drugima) i na dobrovoljnom preuzimanju neke obveze (najee iz nekog ugovora, kao to je ugovor o radu, pa je npr. noni uvar garant za imovinu koja mu je povjerena na uvanje). Dunosti nadzora nad izvorima opasnosti proizlaze iz naela da dunost nadzora na izvorima opasnosti povlai i dunost da se sprijee tetne posljedice koje iz tog izvora mogu proizai. To moe biti dunost na temelju prethodne opasne radnje (tko izazove opasnost duan je sprijeiti tetne posljedice koje mogu iz nje proizai), dunost nadzora nad izvorima opasnosti koji su u vlasti poinitelja (vlasnik mora ugasiti poar na svojoj imovini kako bi sprijeio njegovo irenje) i dunost nadzora nad treim osobama koje predstavljaju opasnost (npr. dunost nadreenih da sprijee kaznena djela podreenih).117 Kada je rije o zapovjednoj odgovornosti stricto sensu, pod pretpostavkom da se prihvati funkcionalna teorija pravnih dunosti, odgovornost zapovjednika temelji se na njegovoj dunosti nadzora nad treim osobama koje predstavljaju opasnost. Takva konstrukcija garantne odgovornosti, meutim, dolazi u obzir samo kada je rije o odgovornosti zapovjednika koji nije poduzeo sve potrebne mjere da sprijei podreene da poine kazneno djelo. Tada, moglo bi se rei, on kri svoju garantnu dunost koja proizlazi iz obveze nadzora nad treim osobama koje predstavljaju opasnost. Upravo je taj njegov propust znaio jednu, ali vrlo vanu, kariku u lancu uzronosti koja je u konanici dovela do ostvarenja svih obiljeja odnosnog bia kaznenog djela (npr. genocida ostvarenog namjernim ubijanjem pripadnika neke etnike skupine). Sasvim je, meutim, drugaija situacija kad se radi o zapovjedniku koji je post delictum propustio kazniti poinitelje kaznenog djela. U tom sluaju njegov propust nije bio suuzroan nastupanju posljedice i njega se iz te pozicije ne moe smatrati odgovornim u svojstvu garanta. Premda za to moda postoji moralna obveza koja implicira i neku vrstu moralne predbacivosti, prijekora, sasvim je sigurno da ne postoji pravna obveza koja bi od garanta zahtijevala da, ex post facto, poduzme odreene radnje. Naime, nakon to je kazneno djelo (od strane fizikog poinitelja) dovreno u formalnom i materijalnom smislu, sve radnje osobe koja jest zaduena za nadzor ne mogu se, u kaznenopravnom smislu, smatrati garantnim radnjama
116 117

NOVOSELEC 2004, 156-157. Ibid. 144.

42

koje proizlaze iz garantne obveze. S obzirom da u takvom sluaju nedvojbeno ne moe biti govora o garantnom nepravom kaznenom djelu neinjenjem nema niti osnove da se zapovjednika kazni za zloine koji su poinile njemu podreene osobe. Naime, nekanjavanje poinitelja bi eventualno moglo biti posebno kazneno djelo pomaganja nakon dovrenog djela (auxilium post delictum) kao to je to sluaj u veini kaznenih zakonodavstava, i ni u kojem se sluaju ne moe smatrati supoiniteljstvom u prethodnom kaznenom djelu. Valja se sloiti s komentatorima koji smatraju da je unoenjem propusta da se kazne neposredni poinitelji u lanak 7(3) Statuta MKSJ jedan oblik pomaganja nakon poinjenog djela unaprijeen u supoiniteljstvo u prethodnom kaznenom djelu.118 Zapovjednika se na taj nain proglaava odgovornim u svojstvu supoinitelja bez da je utvren bilo kakav njegov doprinos poinjenju kaznenog djela. Jo je u starijoj doktrini meunarodnoga prava isticano da "nitko nevin ne moe biti kanjen za zlo koje je poinio netko drugi", a to je potvreno i u predmetu Sjedinjene Drave protiv Wilhelma von Leeba (u literaturi poznatiji pod nazivom Visoko zapovjednitvo High Command) u kojem je sudac Harding naveo, izmeu ostalog, da zapovjedna odgovornost nije neograniena i da je odreena:
"obiajima rata, meunarodnim i meudravnim sporazumima, temeljnim naelima ovjenosti i ovlatenjima koja je na zapovjednika prenijela (delegirala) njegova vlada. S obzirom na to njegova je kaznena odgovornost osobna...ona se manifestira u osobnom naputanju dunosti kod kojeg propust nadzora nad podreenima indicira kaznenorelevantni nehaj..."119

Vratimo se jo na trenutak na stajalite Raspravnog vijea u predmetu Delali prema kojem je element kauzaliteta inherentni uvjet za zloine koje su poinili podreeni i propustu nadreenog da poduzme mjere u okviru svojih ovlatenja da ih sprijei. Ne negirajui naelno element uzronosti u takvim situacijama ini se ipak da se vijee zadovoljilo presumiranim kauzalitetom (moe se smatrati da je uspostavljena kauzalna veza izmeu nadreenog i kaznenog djela, zbog toga to, da on nije propustio izvriti svoju dunost da poduzme mjere, njegovi podreeni ne bi poinili djela). Stajalite prema kojem se uzronost presumira nije osnovano. Naime, zapovjedna odgovornost po lanku 7(3) Statuta je konstruirana na osnovi odgovornosti garanta za neprava kaznena djela neinjenjem. U teoriji kaznenog prava je prihvaeno da je uzronost kod tih kaznenih djela hipotetike naravi. Ona se sastoji u dodavanju proputene radnje. Ako bi i uz poduzimanje te radnje nastupila posljedica tada nema uzronosti, a ako posljedica ne bi nastupila onda nema uzronosti. Ono to je condicio sine qua non za zasnivanje kaznene odgovornosti poinitelja za nepravo kazneno djelo neinjenjem jest provoenje takvog postupka utvrivanja hipotetikog kauzaliteta. Naime, nije dovoljno pretpostaviti da je izostanak radnje garanta prouzroio posljedicu. Potrebno je, kroz hipotetiki postupak dodavanja, utvrditi da posljedica ne bi nastupila i to s visokim stupnjem vjerojatnosti. Dakle, teret dokaza je uvijek na tuitelju. U skladu s uenjem o uzronosti kod garantnih kaznenih djela, ako tuitelj takvu
118 119

NOVOSELEC 2001. Predmet je iscrpno obraen u presudi Raspravnog vijea u predmetu Kvoka i dr.

43

vjerojatnost ne dokae, primjenjuje se naelo in dubio pro reo te se uzima da duna radnja ne bi otklonila posljedicu. Pojednostavljenim presumiranjem uzronosti proiruje se zona kanjivosti i olakava pozicija tuiteljstva, a zapovjedna odgovornost postaje istim oblikom odgovornosti za djela drugih. Radi otklanjanja toga prigovora sudska bi vijea MKSJ morala inzistirati na dokazivanju uzronosti izmeu propusta nadreene osobe postuliranog lankom 7(3) Statuta MKSJ i kaznenih djela koja poine njegovi podreeni.

44

3. Zajedniki zloinaki pothvat Jasno je da elementi instituta zapovjedne odgovornosti trae od tuitelja u postupku pred meunarodnim sudovima poveane napore u pogledu dokazivanja pravno relevantnih injenica poinjenja djela i krivnje zapovjednika odnosno nadreene osobe. Stoga ne zauuje da se istovremeno sa primjenom instituta zapovjedne odgovornosti prema l. 7(3) Statuta MKSJ kao nadzornog modela individualne kaznene odgovornosti za masovna meunarodna kaznena djela pojavila i druga pravna konstrukcija, tzv. zajednikog zloinakog pothvata kao sistemskog modela te odgovornosti. No, kako ju Statut MKSJ nije predvidio, uinilo se njegovim sucima i tuiteljima prikladno da ga eruiraju iz opih propisa o sudionitvu u kaznenom djelu u l. 7. st. 1. Statuta. Ta pravna konstrukcija je, kao to emo nie vidjeti, utemeljena na drugaijoj normativnoj strukturi: ona kao oblik poinjenja kaznenog djela predvia injenje, ne implicira postojanje hijerarhije izmeu sudionika zloinakog pothvata, a pitanje krivnje povezuje s postojanjem njihovog prethodnog zloinakog plana tako da svaki od njih odgovara ne samo za vlastito sudjelovanje u kaznenim djelima nego i za radnje drugih sudionika koje nisu bile obuhvaene njegovom namjerom ili nehajem ali ih je na temelju tog plana mogao predvidjeti. Stoga je u teoriji meunarodnog kaznenog prava vrlo sporna. No, kako emo njezine sporne pravne aspekte kasnije opirnije razmotriti, na ovom mjestu ukratko emo prikazati glavna obiljeja konstrukcije zajednikog zloinakog pothvata te sluajeve u kojima je MKSJ istovremeno primijenio ustanovu zapovjedne odgovornosti i zajednikog zloinakog pothvata, unato toga to je rije o konstruktivno dva razliita kaznenopravna instituta. U postupku protiv Tadia prvostupanjsko vijee nije moglo utvrditi optuenikovo sudjelovanje u ubojstvima pet muslimanskih civila u selu Jakii pored Prijedora, poinjeno od strane srpskih paravojnih postrojbi angairanih na etnikom ienju Prijedora i okolice, unato toga to je dokazano optuenikovo maltretiranje nesrpskih stanovnika sela. Na albu Tuiteljstva na oslobaajui dio presude protiv optuenika, drugostupanjsko je vijee, prihvativi tvrdnju u albi da je prvostupanjsko vijee moglo jedino zakljuiti kako je paravojna skupina kojoj je optuenik pripadao doista ubila petero ljudi, zakljuilo da mu se za to ubojstvo ima pripisati krivnja premda ga osobno nije poinio na sistemskom modelu individualne kaznene odgovornosti. Taj model drugostupanjsko je vijee izvelo iz odredbe l. 7(1) Statuta, koja predvia razliite oblike poinjenja kaznenog djela, pa tako, osim pojedinanog poiniteljstva i supoiniteljstvo odnosno sudionitvo u ostvarenju zajednikog (zloinakog) cilja (common purpose) ili nacrta (common design). Drugostupanjsko je vijee potom, u svojoj odluci od 15. VII. 1999., analiziralo praksu nacionalnih i meunarodnih vojnih tribunala nakon II. svjetskog rata ( 188, 226, 194 i sl.) u kojoj su oni proglaavali optuenike krivim na temelju starih anglo-amerikih konstrukcija kaznene odgovornosti poput common purpose i conspiracy.120 Drugostupanjsko vijee MKSJ je zakljuilo da se iz tih sluajeva,
O povijesnim korijenima teorije common purpose iz pravnih pojmova srednjevjekovnog engleskog prava kao to je bio tzv. common consent u XIV. stoljeu usp. SMITH 1991, 209; za njezine suvremene dosege u zemljama common law tradicije usp. instruktivno opisan proces
120

45

te iz dva meunarodna ugovora (Meunarodna konvencija za suzbijanje teroristikih napada eksplozivnim napravama iz 1997. godine u l. 2. st. 3.to.c govori o djelu poinjenom od strane skupine osoba koje djeluju u zajednikom cilju (common purpose); Rimski statut stalnog MKS u l. 25. st.3.to.d. spominje pokuaj ili poinjenje kaznenog djela od strane skupine osoba koje djeluju u zajednikom cilju, common purpose, ali vidjeli smo ranije da to odreuje na precizniji nain nego to to ini sam MKSJ u svojoj definiciji ZZP) moe izvui dovoljno argumenata za stajalite po kojem se te konstrukcije mogu smatrati opeprihvaenim pravilima meunarodnog prava (bez obzira na to to u poredbenom kaznenom pravu nema suglasnog nacionalnog prava i prakse o ZZP kao obliku sudionitva u kaznenom djelu po kojima bi se moglo zakljuiti da je ona prerasla u obiajno meunarodno pravo) te tako implicite ispunjavaju uvjete pravne odreenosti takvog oblika kaznene odgovornosti.121 Kritiku tog stajalita, ilustriranu analizom predmeta tzv. malih nrnberkih sudova u kojima su bili osueni pripadnici njemaki vojske i civili za ubijanje zarobljenih saveznikih vojnika ili u kojima su bili osueni slubenici nekih njemakih koncentracijskih logora, iznose Danner i Martinez, Engvall i neki drugi autori.122 Nakon presuda u predmetima Vasiljevi (prvostupanjska presuda od 29. XI. 2002, 63 i sl.), Kvoka (prvostupanjska presuda od 2. XI. 2001, 265 i sl., 312) te Furundija (drugostupanjska presuda od 21. VII. 2000, 119 i sl.), u praksi toga suda ustalio se naziv zajednikog zloinakog pothvata (ZZP)123. Takvo stajalite, unato sporadinim opravdanjima124, nailo je na snanu kritiku u literaturi125. To npr. ine Danner i Martinez, Bogdan126, Engvall127 i drugi autori koji polaze od historijske analize predmeta koje je MKSJ uzeo kao precedente za svoju konstrukciju ZZP te istiu da je brzopleto prihvaanje ustanova vikarijske kaznene odgovornosti od strane MKSJ tetno za razvoj kaznenog prava, posebice stoga to e iroke i neodreene konstrukcije zapovjedne odgovornosti i ZZP loe utjecati na nacionalne pravne poretke i buduu praksu meunarodnih kaznenih sudova128.
dvadesetorici optuenika za ubojstvo policajca u Junoj Africi 1988. godine kod DURBACH 1999. 121 ENGVALL 2005, 19-28 122 DANNER-MARTINEZ 2005, 111 i sl.; ENGVALL na cit. mjestu 123 Usp. i odluku o prigovorima na nadlenost MKSJ u predmetu Ojdani od 21. V. 2003. u kojoj je MKSJ potvrdio vlastitu ovlast na interpretativno utvrivanje oblika kaznene odgovornosti prema Statutu. 124 Bivi zamjenik Tuitelja pred MKSJ, Nicola Piacente, nakon konstatacije da je Tuiteljstvu, nakon odluke drugostupanjskog vijea u predmetu Ojdani, kojom je potvrena konstrukcija da se ZZP moe smatrati oblikom "poiniteljstva" iz l. 7.st.1. Statuta MKSJ a ne kao oblik sudionitva, izraava oprezno zadovoljstvo to je time olakan kazneni progon osoba na visokim pozicijama piramidalnih struktura moi. PIACENTE, 2004, 448 i sl. 125 Najnoviji pokuaj sustavne kritike obrade ZZP nalazimo u radovima sudionika (Ohlin, van der Wilt, Cassese, Gustafson, Ambos, van Sliedregt, Hamdorf, cit. nie u popisu literature) simpozija o ZZP kojeg je nedavno organizirao asopis Journal of International Criminal Justice i objavio u broju 1/2007 u redakciji G. Sluitera. 126 BOGDAN 2006. 127 DANNER-MARTINEZ 2005, 111 i sl.; ENGVALL 2005, na cit. mjestu 128 DANNER-MARTINEZ 2005, 156 i sl., 167 i sl. Ove dvije autorice zakljuuju da zahtjev za "paljivom primjenom" ustanova ZZP i zapovjedne odgovornosti ne poiva samo na fundamentalnom naelu krivnje u kaznenom pravu, nego i na znaaju kojeg za posttranzicijska

46

Unato toga, pojam ZZP danas je kod MKSJ vrsto ukorijenjen129. Oslonivi se tako vrsto na ZZP, MKSJ je utjecao i na MKSR a od nedavno i na internacionalizirane kaznene sudove za Sierra Leone i istoni Timor.130 Werle131 posebno upozorava na kazneni sud za Sierra Leone (ustanovljen sporazumom izmeu UN i vlade Sierra Leonea od 16. II. 2002. temeljem rezolucije VS UN 1315 od 14. VIII. 2000., iji statut u l. 20.st.3. propisuje da se sucu toga suda moraju rukovoditi odlukama drugostupanjskog vijea MKSJ) - ali primjeuje da je manje vaan za MKSR, iji statut u l. 2(3) to. b izrijekom predvia odgovornost za zavjeru za genocid pa za njegovo kreiranje nije bilo potrebe.132 Zato se to dogodilo? Odgovor na to pitanje slian je odgovoru na pitanje zato je na nrbnerkom procesu nastala i razvijena teorija s jedne strane o kolektivnom kriminalitetu nacistikog aparata, iji su pripadnici trebali pred saveznikim sudom odgovarati, dodue, individualno, ali kao reprezentanti kriminalnih asocijacija kao to su nacional-socijalistika stranka, Hitlerova vlada, Gestapo i druge nacistike organizacije, te s druge strane, teorija o zloinakim organizacijama iji su brojni lanovi trebali odgovarati pred niim, nacionalnim kaznenim sudovima - bez popratnih potekoa u dokazivanju njihove krivnje.133 Ideja za to pripisuje se pukovniku Murrayu C. Bernaysu, lanu kadrovske uprave glavnog stoera armije SAD i pomoniku glavnog tuitelja Jacksona, koji je u pripremama za donoenje Londonskog sporazuma i statuta u jednome memorandumu, artikulirao da iza svakog Osovinskog ratnog zloina stoji kriminalni motiv nacistike doktrine i politike, koji se mora utvrditi jer samo na taj nain osuda pojedinaca moe dobiti svoje moralno i pravno znaenje.134 Ostvarenje te ideje omoguile su pravne konstrukcije angloamerikoga prava, zloinaka zavjera, conspiracy, koja je unato kontroverzi koje je izazivala kod kontinentalnih pravnika, unesena u odredbu l. 6(2) Statuta te jedinstvenog pojma poinitelja kaznenog djela kao bilo koje fizike osobe koja je dala neki kauzalni doprinos nekom meunarodnom zloinu i koji se samo za potrebe izbora
drutva ima legitimno vrenje pravosua te zatita temeljnih ljudskih prava. Posebice, "the truthtelling aspect of transitional justice adds special urgency to the production of an accurate and nuanced historical record from international prosecutions", zakljuuju autorice, navodei da su "high-profile international trials shaped historical inquiry and collective memory both for good and for ill" (168). I neki su suci MKSJ u svojim manjinskim, izdvojenim glasovima, odbacili teoriju ZZP kao "confusion and a waste of time" (P.J. Lindholm u Simi I, 4). 129 Raspravno vijee u predmetu Miloevi (IT-02-54-T) pozvalo je amicusa curiae prof. Timothyja L.H.McCormacka da podnese miljenje o optuenikovoj odgovornosti na temelju konstrukcije ZZP iz optunice (Prosecutor v. Slobodan Miloevi, Order on amicus curiae observations proprio motu on the alternative bases of individual criminal responsibility alleged in the case of 1 July 2005) ali je to miljenje izostalo uslijed obustave postupka nakon optuenikove smrti. 130 DANNER-MARTINEZ 2005, 155-156. 131 WERLE 2005, 121. 132 premda usp. Ntakirutimana II, 462. i 467. te Simba I, 386-388. 133 za povijest meunarodnog kaznenog progona i suenja ratnih zloina usp. openito BASSIOUNI 2003, 393 i sl.; 405 i sl. AMBOS 2006, 91 i sl., 101-104 134 cit. kod van SLIEDREGT 2003, 16. Utjecaj Bernaysa na formiranje postavki nurnberkoga procesa opisuje TAYLOR u svojoj knjizi "The Anatomy of the Nuremberg Trials" (Boston 1992, 35-36, 41, 42, 45, 75 i sl.).

47

i odmjere kazne razlikuje na glavne (principals) i pridruene (accomplices). Razlika utemeljena samo na nazivu, a ne i na stvarnom doprinosu pojedinih sudionika kaznenom djelu dovela je u praksi kaznenog postupka zemalja common law tradicije do nivelacije procesnih uloga sudionika u kaznenom djelu te do olakanja tereta dokazivanja tijelima kaznenog progona135. U angloamerikom pravu conspiracy je kazneno djelo udruivanja dvije ili vie osoba s ciljem poduzimanja nekog nezakonitog ponaanja i koje se preklapa s odgovornou za sudionitvo u kaznenom djelu od strane osoba koje su nisu neposredno sudjelovale u ostvarenju kaznenog djela nego na drugi nain njemu pridonijele. Zajedniko im je da uspostavljaju kaznenu odgovornost za svakog lana udruenja u pogledu svakog djela proisteklog iz zajednikog plana, ne glede na stupanj objektivnog doprinosa kaznenom djelu, a povijesni korijen u naelu srednjovjekovnog kanonskog prava versari in re illicita utemeljenom u moralnom postulatu da sam ini nedjelo onaj tko zna za njega, sposoban je i obvezan ga sprijeiti ali to ne ini.136 Ustanovi conspiracy u angloamerikoj teoriji takoer se upuuju kritike137, kako sa stajalita naela odreenosti kaznenog zakona, koje upozoravaju da se u praktinoj primjeni conspiracy osude ne temelje na jasnim i preciznim kriterijima ove pravne konstrukcije (istraivanja prizivnih odluka koje su potvrdile osude za conspiracy pokazala su da su ishodi prvostupanjskih suenja mogli biti dijametralno suprotni) tako i sa stajalita naela pravinog postupka, ije se sastavnice ne mogu ostvariti u sloenijim predmetima s veim brojem optuenika i kaznenih djela138. No, unato toga ona i dalje ima snanih
135

Informirani kontinentalni promatrai angloamerikoga prava o sudionitvu, nakon konstatacije da to pravo zapoinje svoje moderno razlikovanje sudionika kaznenog djela tek sredinom XIX. stoljea, kada je engleski Accessories and Abettors Act iz 1861. godine proirio dotadanju razliku izmeu principals i accomplices kod felonies na sve kategorije kanjivih radnji, upozoravaju da i danas progonitelj u kaznenom postupku nije duan optubu prilagoditi diferenciranim oblicima sudionitva, pa je mogue da sudionici, bez obzira na (minimalnu) akcesornost njihove odgovornosti (ovisnost od odgovornosti glavnog poinitelja), odgovaraju i sami za njegovo djelo te se jednako kao i on tretiraju u okvirima kazne za to djelo (guilty of the full offence). Pri tome se, kao u sustavima limitirane akcesornosti sudionitva (NOVOSELEC 2004, 299), ne trai da je glavni poinitelj kriv, ve se actus reus i mens rea svakog sudionika samostalno ocjenjuje prema zahtjevima koji proizlaze iz bia kaznenog djela. To je za optubu korisno u indicijskim procesima. Npr. ako je teko dokazati da li je ubojica sam usmrtio rtvu ili je (kao poticatelj) naruio njezino ubojstvo, optubi je lake ishoditi osudu ako u svojim tvrdnjama ne diferencira injenice koje bi teretile glavnog i pridruenog sudionika. Manji znaaj procesnog razlikovanja izmeu glavnog poinitelja i ostalih sudionika doveo je u SAD do daljnjeg "omekavanja" akcesornosti odnosno do prijelaza u principalnost sudionitva upravo u sluaju conspiracy kod koje se djelatnost svih sudionika prosuuje sa stajalita teorije ekvivalencije pa ako se utvrdi da je djelatnost svakoga od njih sine qua non za poinjeno djelo, nema opravdanja za razlikovanje na glavne i pridruene poinitelje i svi jednako odgovaraju, dodue, samostalno i nezavisno jedan od drugoga. Stoga su mogui i takvi neobini sudski konstrukti kao to je kaznena odgovornost osoba koje su proglaene supoiniteljima kaznenog djela iako su u asu poinjenja bile u zatvoru (sluaj Pinkerton v. U.S. iz 1946. godine, 328 US 640). Usp.: MANSDRFER 2005, 136-161. 136 KADISH 1997, 376 uz poziv u bilj. 19 na druge autore 137 Jedan od prvih kritiara u novijoj amerikoj praksi bio je Robert Jackson, federalni vrhovni sudac nakon II. svjetskog rata, u svojem izdvojenom miljenju u predmetu Krulewitch v. United States (336 U.S. 440, 453, (1949)). Za novije kritike usp. FLETCHER 1978, 663 138 Usp. ALLEN 1996, 86-87 uz navode literature.

48

proponenata139 i "omiljena" je ustanova u angloamerikoj praksi140, posebice za javnog tuitelja141 u okviru suzbijanja nezakonite trgovine drogama i pranja novca, nakon donoenja federalnih zakona u SAD kao to su Zakon o organizacijama pod utjecajem iznude i korupcije (Racketeer Influenced and Corrupt Organizations Act /tzv. RICO/ iz 1970. godine) te neki kasniji zakoni o suzbijanju prijevara putem pote i telekomunikacija. Oni su svojim neodreenim i "elastinim" definicijama inkriminiranih ponaanja i kriminalnih grupa, inverzijama dokaznog tereta na tetu okrivljenika te brojnim iznimkama od naela neposrednog izvoenja i ocjene dokaza, poveali u sudskoj praksi opasnosti od sudskih pogreaka i nepravednih odluka142. Primjena conspiracy je pred nrnberkim tribunalom, s jedne strane, u pogledu odgovornosti elnika nacistikog aparata za zloine iz nadlenosti suda, predvidjela odgovornost voa, organizatora, poticatelja i sudionika koji su sudjelovali u formiranju ili izvrenju zajednikog plana ili zavjere da se poini bilo koji od tih zloina za sve te zloine poinjene od strane bilo koje osobe u izvrenju takvoga plana. S druge strane, Bernaysova je ideja pred niim sudovima omoguila osudu mnogobrojnih lanova tri nacistike organizacije (Gestapo, SD i SS), proglaene zloinakim organizacijama pred meunarodnim vojnim tribunalom u Nrenbergu, za svako djelo poinjeno od strane bilo kojeg lana samo na temelju injenice njihove pripadnosti zloinakoj organizaciji, pod uvjetom da je optuba dokazala kako mu se znanje za nj moglo openito pripisati budui da je sudjelovao u asocijaciji koja je imala kolektivni cilj, da se taj cilj mogao smatrati kriminalnim ako je bio uvjerljiv i prihvaen od strane njezinih lanova te da je na nj pristao.143 Kanjavanje organiziranja zloinakog udruivanja inae je poznato u poredbenom kaznenom pravu, ali daleko od toga da bi moglo predstavljati neko ope pravno naelo144 koje bi bilo "sveope prihvaeno" u nacionalnim
Usp. KATYAL 2003, 1315 i sl. koji s polazita ekonomske analize organizacijske i upravljake odgovornosti u drutvima kapitala, kombinirane sa psiholokim stajalitima o socijalnoj identifikaciji pojedinca u malim grupama, pobija kritiku upuenu svrsi kanjavanja za conspiracy i dokazuje kako je, zbog poveane opasnosti drutveno neprihvatljivih aktivnosti malih grupa, prihvatljivo "dopunsko" kanjavanje za conspiracy tim vie ako se fokus promatranja svrhe kanjavanja sa moralnih postulata prebaci na utilitaristike. 140 Engleski se Dom lordova, rjeavajui priziv protiv odluke Suda kraljiinog stola (Queen's Bench) pozvao na conspiracy kao mogui temelj odgovornosti generala Pinocheta za kaznena djela ileanskih dunosnika za vrijeme njegove vlasti (R v. Bow St. Metro. Stipendiary Magistrate, ex parte Pinochet (No. 3), 2000 A.C., 147, 190, 235-236 (H.L. 1999). 141 Usp. MARCUS 2002, 67 i sl. 142 ALLEN (cit. djelo, 86) izrijekom navodi: "The questions submitted to juries in large and complex conspiracy prosecutions, especially those pertaining to persons alleged to have acted on the fringes of a conspiratorial agreement, often cannot be resolved with reasonable prospects of justice to many of those place din jeopardy of severe criminal sanctions." 143 van SLIEDREGT 2003, 21; DANNER-MARTINEZ 2005, 114 144 Pitanje ukorijenjenosti zavjere (conspiracy) u meunarodnom obiajnom pravu pojavilo se i u postupku protiv Salima Ahmeda Hamdana, biveg tjelesnog uvara i osobnog vozaa Osame bin Ladena. U postupku pred vojnom komisijom on je optuen, izmeu ostalog za zavjeru u napadu na civilno puanstvo i terorizam. U optunici se navode postupci koje je optuenik navodno poinio u razdoblju izmeu 1996. i 2001. godine u ostvarivanju pothvata i zavjere (furtherance of the enterprise and conspiracy). S obzirom da tuiteljstvo nije raspolagalo dokazima o njegovu neposrednom sudjelovanju u poinjenju djela koja mu se stavljaju na teret, ono je posegnulo za
139

49

pravnim sustavima te tako moglo biti smatrano izvorom meunarodnog prava. Kao posebnu inkriminiranu pripremnu radnju prihvatilo ga je bive jugoslavensko kazneno pravo: ono je u l. 23. KZ iz 1951. predvidjelo posebno teak oblik sudionitva, organiziranje zloinakog udruenja koji se sastojao u organiziranju udruenja za zloinake svrhe ili u iskoritavanju postojeeg udruenja u takve svrhe i u planiranoj zloinakoj djelatnosti lanova udruenja u kojem je sluaju organizator odgovarao za sva kaznena djela izvrena u okviru zloinakog plana kao da ih je sam poinio, bez obzira na znanje o svakom pojedinom kaznenom djelu. Hrvatsko pravo tu figuru nije preuzelo ve je samo novelom KZ od 29. III. 1996. kod niza kaznenih djela predvidjelo kao kvalifikatornu okolnost da je djelo poinjeno u sustavu udruenja organiziranog injenja tog kaznenog djela. Upravo je pojam zloinake zavjere, conspiracy, angloamerikoga prava u toki 1. optunice nrnberkoga procesa, optuenicima na teret stavio kako vlastite zloine tako i sudjelovanje s drugim u formuliranju ili izvrenju zajednikog (zloinakog) plana iz kojeg su proizali zloini drugih kao osnovu individualne kaznene odgovornosti, pa je tako, slino doktrini formuliranoj u precedentu Federalnog vrhovnog suda SAD Pinkerton v. US iz 1946. godine, istovremeno postao samostalno kazneno djelo (zavjera za poinjenje zloina protiv mira) i kaznenopravni oblik sudionitva u kaznenim djelima drugih, poinjenih u izvrenju zavjere. No, za razliku od dananjeg MKSJ, suci meunarodnog vojnog tribunala u Nrenbergu bili su spremni prihvatiti pojam zloinake zavjere samo ogranieno, prihvativi tu pravnu osnovu kod zloina protiv mira samo u pogledu osam od ukupno 22 optuenika kojima je bila stavljena na teret145 te primjenjujui restriktivno tumaenje toga pojma, uz zahtjev da se dokae dragovoljno sudjelovanje optuenika u zloinakoj zavjeri te njegovo znanje o njoj kao lana zloinake organizacije. Za meunarodni vojni tribunal takvo restriktivno tumaenje bilo je izljev postulata individualne krivnje koji se kosi sa politikim zahtjevom neograniene proliferacije kanjavanja za ratne zloine. Slino situaciji u Nrnbergu, suoeno s jedne strane, s aktima etnikog ienja kojima se takoer mogao pripisati kriminalni motiv te s druge strane sa pitanjima tereta dokazivanja individualnog doprinosa svakog sudionika u tim
zloinom zavjere. U podnesku prijatelja suda Danner i Martinez (Brief of amici curiae) ispravno su zakljuile da ono to optuba Hamdanu stavlja na teret, dakle zavjera u napadima na civilno puanstvo, ubojstvima i terorizmu, nije u jurisdikciji vojne komisije. To u prvom redu zbog toga to Kongres nije uvrstio zavjeru meu kaznena djela nad kojima vojne komisije imaju nadlenost. Osim toga, s izuzetkom zavjere da se poini genocid i zavjere da se poine zloini protiv mira (agresija), zavjera nije kazneno djelo po meunarodnom pravu. Nepostojanje izriite odredbe o kaznenom djelu zavjere u statutima MKSJ i MKSR, osim u dijelu u kojem se reproducira Konvencija o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida, indicira svjesno odbijanje proirenja koncepta zavjere izvan njegove ograniene uporabe u konktestu optubi za genocid. U podnesku prijatelja suda konstatiraju se slinosti i razlike izmeu zavjere i ZZP (zavjera je posebno kazneno djelo /substantive crime/ dok je ZZP oblik odgovornosti /mode of liability/) uz zakljuak da u konkretnom sluaju na optuenika nije mogue primijeniti teoriju ZZP. To stoga to je njezina primjena u dosadanjoj praksi MKSJ bila pridrana za visoke civilne dunosnike i vojne zapovjednike (high-level perpetrators) distancirane od mjesta poinjenja konkretnih zloina ili pak za nisko rangirane optuenike (low-level perpetrators) fiziki nazone mjestu poinjenja tih zloina (npr. Tadi), a kod Hamdana nije ispunjen niti jedan od tih uvjeta. 145 DANNER-MARTINEZ 2005, 117.

50

aktima koji nisu bili povezani vertikalnim hijerarhijskim odnosom ve samo horizontalnim vezama koordinacije ili podjele rada pa se nije mogla dokazati optuenikova indirektna zapovjedna odgovornost prema l. 7(3) Statuta, drugostupanjsko je vijee MKSJ u predmetu Tadi utvrdilo da pojedini zloini etnikog ienja ne proizlazi iz kriminalne sklonosti pojedinaca ve predstavljaju manifestacije kolektivnog kriminaliteta koje izvode grupe ili pojedinci koji nastupaju u ostvarenju zajednikog kriminalnog plana (common criminal design).146 Premda takav oblik poinjenja kaznenog djela u Statutu nije predvien, drugostupanjsko vijee je zakljuilo da se on moe izvesti iz odredbe l. 7(1) Statuta o osobnoj kaznenoj odgovornosti koja predvia oblike poinjenja kaznenog djela jer u opseg pojma poinjenja (commission) kaznenog djela ulazi i supoiniteljstvo u ostvarenju zajednikog cilja ili svrhe. Prema tom miljenju, odredba l. 7(1) Statuta ne iskljuuje oblike sudionitva kod kojih nekoliko osoba sa zajednikim ciljem zapoinju kriminalnu djelatnost koja se obavlja bilo zajedno ili od strane nekih lanova te skupine osoba.147 Ipak, osim slinosti sa zloinakom zavjerom nrnberkog procesa, kreacija ZZP od strane MKSJ pokazuje i znaajne razlike. Komentatori148 nabrajaju nekoliko: (a) ZZP se ne smatra samostalnim kaznenom djelom (jer to ve ne doputa tekst Statuta), dok se conspiracy u angloamerikom pravu moe koristiti i kao samostalno kazneno djelo te kao oblik sudionitva (dodue, preteno u federalnom pravu SAD); (b) premda zloinaka zavjera i ZZP pretpostavljaju sporazum pojedinaca o tome da se poine zloini, MKSJ za razliku od meunarodnog vojnog tribunala, ne odreuje od ega se sporazum sastoji ve trai dokaz namjere da se izvri zajedniki kriminalni plan149; (c) zloinaka zavjera obino ne trai dokazivanje da je zavjerenik igrao neku veu ulogu u njezinom izvrenju ili da je bio podrobno upoznat s njezinim karakterom, ZZP trai dokaz djelatnosti njegovih lanova u svrhu ostvarenja plana (..whilst conspiracy requires a showing that several individuals have agreed to commit a certain crime or set or crimes, a joint criminal enterprise requires, in addition to such a showing, that the parties to that agreement took action in furtherance of that agreement).150 ZZP dakle, uspostavlja odgovornost za djela u provoenju zavjere ali ne i za djela pristupanja zavjeri. No, spomenute razlike nisu previe uoljive ak i za same suce MKSJ, meu kojima postoje i oni koji dre da je zloinaka zavjera samostalno kazneno djelo a ne i oblik sudionitva.151 Komentatori uoavaju152 da su prednosti primjene pravne konstrukcije ZZP u sloenim predmetima za suce MKSJ viestruke: otklanjanje potrebe da se utvruje uzrona veza izmeu optuenikova ponaanja sa posljedicama njegovih nedjela ili nedjela drugih,
Tadi II, 191 Art. 7(1) .. does not exclude those modes of participating .. which occur where several persons having a common purpose embark on criminal activity that is then carried out either jointly or by some members of this plurality of persons, Tadi II, 190 148 DANNER-MARTINEZ 2005, 120; BARETT-LITTLE 2003, 54-56 149 Staki I, 435 150 Prosecutor v. Ojdani, odluka albenog vijea u vezi sa sudbenou za ZZP, 23 151 Prosecutor v. Milutinovi, odluka albenog vijea o prigovoru optuenika u vezi sa sudbenou za ZZP od 21. V. 2003, 23 152 HAAN 2005, 173-75
147 146

51

posebice u sluajevima u kojima on u njima nije neposredno sudjelovao ve je djelovao kao poinitelj za pisaim stolom na nekom viem stupnju formalne ili ak neformalne strukture drutvene moi; mogunost da se doprinos sudionika u ZZP utvruje ire i uz manje preciznosti nego to to zahtijevaju postulati naela zakonitosti (dovoljno je utvrditi da je pripadnik ZZP bio lanom grupe koja je kolektivno teila i/ili ostvarivala planirani rezultat); izbjegavanje potrebe da se utvruju sastavnice krivnje jednoga lana ZZP koje ga povezuju sa nedjelima ostalih lanova (..while a JCE may have a number of different criminal objects, it is not necessary for the prosecution to prove that every participant agreed to every one of the crimes being committed).153 Ipak, treba upozoriti da unato irine svoje pravne konstrukcije, ZZP ponekad moe umanjiti izglede na osudu poinitelja kolektivnih kaznenih djela, posebice ako se optuba vie usmjeri na dokazivanje poinjenog nedjela iz kojih se treba izvui zakljuak o postojanju zloinakog plana a manje na injenice koje ukazuju na samo planiranje154 za razliku od zavjere za ije se postojanje ne trai dokaz nekog poinjenog kaznenog djela; taj su nedostatak ZZP komentatori uoili poglavito kod oslobaajuih presuda za zloine iz nadlenosti MKSJ poinjene kolektivnim silovanjima.155.

Prosecutor v. Branin, odluka prvostupanjskog vijea o zahtjevu za odbacivanjem optunice prema Pravilu 98bis od 28. XI. 2003, 17 154 Prvostupanjska presuda u predmetu Krsti trai da se dokae kako je optuenik ..shared with the person who personally perpetrated the crime the state of mind required for that crime, Krsti I, 613 155 BARETT-LITTLE 2003, 54-55 objanjavajui kako bi se u predmetu Kunarac izbjeglo da optuenik bude osuen prema individualnoj odgovornosti samo za nekoliko vlastitih silovanja zatoenica u logoru kojim je zapovijedao te pomaganje u brojnim silovanjima poinjenim od strane drugih uvara logora za koja je inae osloboen po zapovjednoj odgovornosti - ali bi bio osuen primjenom konstrukcije urote; 65)

153

52

3.1. Dvojbe u vezi primjene teorije zajednikog zloinakog pothvata Kreacija ZZP u drugostupanjskoj odluci u predmetu Tadi otvorila je brojna pitanja i kontroverze, od moralnih preko pravnopolitikih do pravnodogmatskih, o kojima govorimo nie u naoj studiji156. Postulirajui da se na odabrane sastavnice pojma conspiracy primjenjuju neki kontinentalni standardi sudionitva i krivnje, MKSJ je stvorio mjeovite oblike krivnje, posebice u pogledu dolusa eventualisa, koji nisu poznati niti u jednom od postojeih sustava kaznenog prava. Tako je jedan komentator ove konstrukcije podsjetio na izjavu Jamesa Rowea, lana tuiteljske ekipe za vrijeme nrnberkog suenja, o tome da je (amerika) zavjera (conspiracy) jedna od onih stvari koje, to se o njima vie govori, postaju sve manje jasne157, a drugi kritizirao teoriju o ZZP konstatiravi da u MKSJ dovodi do rasprodaje osuda to neizbjeno umanjuje njihov didaktini znaaj te kompromitira njegovo naslijee koje ostavlja povijesti.158 MKSJ je nakon presude u predmetu Tadi u vie sluajeva istovremeno primjenjivao ustanovu zapovjedne odgovornosti i zajednikog zloinakog pothvata, da bi postupno teite prebacio na ZZP te dopustio da se upotrebljava i u situacijama pluraliteta sudionika u raznim aspektima pluraliteta njihovih kaznenih djela (tako npr. sudjelovanje jedne ili vie osoba u vie ZZP). No, to dovodi do proturjeja izmeu pojedinih optunica, posebice onih koje se odnose na politike ili vojne lidere, elnike, ija je djelatnost u optunicama obuhvaena konstrukcijom ZZP: tako npr. optunica u predmetu Miloevi, utemeljena na ZZP srpskog predsjednika sa brojnim lanovima iz redova drugih elnika bosanskih i hrvatskih Srba, u usporedbi s optunicama tih istih elnika (kao to je B. Plavi, M. Marti i N. Stanii) takoer utemeljenim na ZZP, pokazuje znatne razlike u pogledu opisanih kriminalnih radnji to dakako, po rijeima jednog komentatora, ilustrira enormu elastinost ZZP te jasno ukazuje na potekoe s kojima se suoava optuenik u poznavanju tonog predmeta optube s kojim se mora suoiti.159 Ipak, nagovjetaj da se barem sa kriminalnopolitikog gledita konstrukciji ZZP ne bi trebalo pripisivati vei znaaj nego ostalim pravnim konstrukcijama supoiniteljstva, mogao se nedavno uoiti u prvostupanjskoj odluci u predmetu Staki u kojoj je Raspravno vijee izreklo da bi restriktivno tumaenje odredbi Statuta o poiniteljstvu, utemeljeno na nacionalnim interpretativnim metodama, bilo poeljnije kako bi se izbjegla opasnost da se ZZP kao novi oblik kaznenog djela koji nije predvien u Statutu uvede na stranja vrata u praksu MKSJ.160 6. Pravni pojam ZZP je iroki oblik supoiniteljstva. On predstavlja pravnu fikciju161 za uspostavu vrste supoiniteljstva kod (meunarodnih) kaznenih djela iz nadlenosti MKSJ i MKSR. Ona omoguava kazneni progon i osudu neke osobe
Posebno ukazujemo na pitanja neusklaenosti ZZP s naelom zakonitosti u kaznenom pravu: v. drugo poglavlje 157 METTRAUX 2005, 286 158 SCHABAS 2003, 1015 159 METTRAUX, 2005, 293 160 Staki I, 441 161 Koja se sastoji od ..an understanding or arrangement amounting to an agreement between two or more persons that they will commit a crime, Krnojelac I, 80
156

53

za kazneno djelo druge ak i kada prva nije imala namjeru doprinijeti nedjelu druge pa ak i kada niti ne zna za takvu djelatnost druge osobe: teorija o ZZP je pravo o zavjeri odjeveno u terminologiju suvremenog gospodarstva koje se nekada sluilo izrazom zajednikog poduzea za oznaku mjeovitih trgovakih drutava kapitalistikog i nekadanjeg socijalistikog sustava.162 Uobiajeni pojam supoiniteljstva, koje se po odreenim kriterijima diferencira od ostalih oblika sudionitva u kaznenom djelu, u kontinentalnoj teoriji poiva na koncepciji vlasti nad djelom, prema kojoj svi supoinitelji, vladajui svojom funkcijom koja je bitna za ostvarenje zloinakog plana, vladaju i nad djelom kao cjelinom163. Pri tome, zajedniki plan je ne samo temelj za kaznenopravnu odgovornost svih lanova, nego i osnova za ogranienje odgovornosti jer supoinitelj nee odgovarati za kaznena djela poinjena u ekscesu toga plana. Meutim, MKSJ, koji je dodue, u praksi prihvatio ranije spomenuti "dualistiki" model podjele na poinitelje i ostale sudionike kaznenog djela pod utjecajem angloamerikoga prava164 te razlikuje izmeu poinitelja (authors, perpetrators) od drugih sudionika (accomplices) koji na drugi nain prije ili nakon djela svojim doprinosom (contribution) drugima pomau u ostvarenju kaznenog djela (sudionici u uem smislu, tzv. aiders and abettors), u supoinitelje (co-perpetrators) ubraja osobe koje su planirale, poticale i naredile poinjenje djela a ne samo one koje su imale funkcionalnu vlast nad djelom. Osim toga, pod utjecajem figure conspiracy, MKSJ smatra da svaki lan plana odgovara i za kaznena djela u prekoraenju plana, ako je s obzirom na karakteristike plana, mogao predvidjeti takvo ekscesno kazneno djelo i svjesno na nj pristao. Za postojanje ZZP trae se elementi na objektivnoj i subjektivnoj strani supoinitelja. To je posljedica konstruktivne podjele kaznene odgovornosti u teoriji angloamerikoga prava na sastavnice objektivnog ljudskog ponaanja (conduct elements of a crime), subjektivne sastavnice ubrojivosti neke osobe i njezinog subjektivnog odnosa prema djelu (criminal states of mind) te "prigovore obrane" kaznenoj odgovornosti (general and special defences) koji u konkretnom sluaju ukidaju materijalnu protupravnost kanjive radnje. Prema tom pravu, objektivni elementi, pod skupnim nazivom actus reus obuhvaaju radnju, posljedicu, uzronost te odreene objektivne elemente odgovornosti za neinjenje (postojanje garantne dunosti) ili odgovornosti za nehaj (postojanje povrede objektivne dune panje); subjektivni, pod nazivom mens rea obuhvaaju "stanja svijesti i volje" koja uspostavljaju kaznenu odgovornost, kao to su intent (namjera), knowledge (znanje odreene vrste injenica koje dodue nije samostalna vrsta subjektivnog elementa ali se pored namjere posebno trai kod odreenih kaznenih djela), recklessness (nepromiljenost) te negligence (nehaj koji moe biti gross negligence i carelessness)165. MKSJ je te sastavnice ugradio u objektivnu i subjektivnu stranu svoje konstrukcije ZZP. Na objektivnoj strani trai se: postojanje zajednikog plana, nacrta ili namjere (common plan, design or
FLETCHER-OHLIN 2005, 548 Teorija o vlasti nad djelom (tatherrschaftslehre) nastala je u njemakoj teoriji nakon II. svjetskog rata i preuzeta je npr. u l. 35.st.3. hrvatskog KZ (NOVOSELEC 2004, 296-297). 164 van SLIEDREGT 2003, 62 165 Usp. opirnije PADFIELD 2000, 21 i sl. , 39 i sl.
163 162

54

purpose): drugostupanjska presuda u predmetu Kupreki i dr. navodi da coperpetration requires a plurality of persons, the existence of a common plan, design or purpose which amounts to or involves the commission of a crime provided for in the Statute and participation of the accused in the common design i postojanje pluraliteta osoba.166 Zajedniki plan ne mora prethoditi poinjenju kaznenog djela ve moe biti i simultan i spontan, pa se njegovo postojanje moe ve izvesti iz okolnosti; Osim toga trai se da je vie osoba suglasno djelovalo u cilju ostvarenja kakvog kriminalnog pothvata - drugostupanjska odluka u predmetu Tadi navodi: There is no necessity for this plan, design or purpose to have been previously arranged or formulated. The common plan or purpose may materialize extemporaneously and be inferred from the fact that a plurality of persons acts in unison to put into effect a joint criminal enterprise.167 To djelovanje ne mora biti samo poinjenje nekog konkretnog kaznenog djela ve se moe sastojati u pomoi i raznim drugim oblicima doprinosa izvrenju zajednikog plana. Na subjektivnoj strani postoje tri varijante krivnje za ZZP te prema njima tri oblika kaznene odgovornosti. Prva kategorija, tzv. temeljna ili osnovna (basic) je ona u kojoj svi sudionici u ZZP dijele istu zloinaku namjeru (engl. intention). O toj kategoriji ZZP radit e se, primjerice, u primjeru sudionika ZZP koji dijele namjeru ubojstva neke osobe kao cilj ZZP i svaka od njih znatno doprinosi tom cilju. Tu se ZZP u najveoj mjeri oslanja na doktrinu angloamerikoga prava o zloinakoj zavjeri, conspiracy, i to u obliku prihvaenom u amerikoj praksi koja razlikuje zavjeru i odgovornost za djela u provoenju zavjere: premda tuitelj mora u pogledu zavjere dokazati postojanje kako zloinakog dogovora tako i injenicu da je optuenik dragovoljno postao lanom zavjere, kao to smo gore ve naveli, nije potrebno utvrditi jo i to da je zavjerenik igrao neku veu ulogu u njezinom izvrenju ili da je bio podrobno upoznat s njezinim karakterom.168 Druga kategorija, tzv. sustavna (systemic) odnosi se na predmete koncentracijskih logora. Osnova odgovornosti sudionika ZZP je pripadanje organiziranom sustavu zlostavljanja kao to su radni, koncentracijski logori i sl.169 Sudionik te kategorije ZZP koja se naziva jo i sistemskim (engl. systemic) ZZP bit e kazneno odgovoran za poinjenje svih kaznenih djela od strane pripadnika logorskog vojnog ili upravnog osoblja koja su na temelju zajednikog plana (common purpose) poinjena kao posljedica organiziranog sustava zlostavljanja. On mora posjedovati znanje o postojanju tog sustava. Trei, ujedno i najsporniji oblik ZZP je proireni (engl. extended) ZZP. Radi se o kategoriji kod koje svi sudionici dijele zajedniku namjeru za poinjenjem odreenih kaznenih djela (npr. prisilnog premjetaja civilnog puanstva), a u kojem neki od njih poini kazneno djelo koje predstavlja eksces tj. koje nije bilo obuhvaeno zajednikom namjerom npr. ubijanje civila tijekom
Kupreki II, 772 Tadi II, 227 168 To je potvreno u nedavnoj odluci u postupku protiv Moussaouija za zrane napade na SAD 11. rujna; US v. Moussaoui, 282 F. Supp. 2d 480, 485; E.D. Va. 2003 169 Drugostupanjska presuda u predmetu Krnojelac navodi da se ova kategorija, koja je inae karakteristina za sluajeve koncentracijskih i likvidacijskih logora iz II. svjetskog rata, moe upotrijebiti i u predmetima iz nadlenosti MKSJ. Krnojelac II, 89
167 166

55

prisilnog premjetaja. U tom e sluaju svi sudionici ZZP biti smatrani kazneno odgovornima po osnovi lanka 7(1) Statuta MKSJ ako je djelo bilo prirodna i predvidiva posljedica (natural and foreseeable consequence) u realizaciji ciljeva dogovorenog ZZP. Razlika u subjektivnoj strani prema prve dvije kategorije je dakle, u tome to sudionici ne samo da dijele zajedniku namjeru (intent) sudjelovanja u ostvarivanju zajednikog zloinakog pothvata nego i voljno preuzimaju rizik odgovornosti i za ona nedjela koja nisu bila dio prvobitno dogovorenoga cilja ali su bila njegova prirodna i predvidiva posljedica.170 Upravo ovaj element konstrukcije proirenog ZZP, koji omoguava da se bilo koja posljedica oznai kao prirodna i predvidiva te stoga pripie subjektivnom ponaanju svakog lana ZZP, predstavlja najei predmet kritike, koja dri da se proireni ZZP zapravo svodi na objektivnu odgovornost sudionika za ekscesna kaznena djela koja nisu bila dio plana. To neprihvatljivo proirenje kriminalne zone lei u srcu konfuzije izmeu kolektivne i individualne odgovornosti: pojedinac treba odgovarati samo za svoje radnje a za sudjelovanje u kriminalnoj aktivnosti drugih samo kanjivost koja proizlazi iz zajednikog plana na koji su svi sudionici pristali.171 Iz reenoga izlazi da su sastavnice ZZP na objektivnoj strani (u angloamerikoj terminologiji, actus reus), trojake i istovjetne kod sva tri oblika ZZP. Praksa MKSJ i komentatori172 nalaze ih u: (a) postojanju zloinakog pothvata i sudjelovanju optuenika u njemu173 pri emu se radi o pluralitetu osoba (koje ne moraju biti organizirane u neku formalnu vojnu, politiku ili upravnu strukturu;174 (b) u postojanju zajednikog kriminalnog cilja koji predstavlja ili ukljuuje injenje nekog kaznenog djela iz Statuta MKSJ (taj cilj ne mora, kako je ve spomenuto, biti prethodno utvren ili formuliran ve se moe i naknadno materijalizirati te neizravno izvesti iz okolnosti sluaja;175 te (c) u sudjelovanju optuenika (kako prema shvaanju u drugostupanjskoj odluci u predmetu Vasiljevi sudjelovanje optuenika ne trai njegovo neposredno sudjelovanje u radnjama kaznenih djela, u poetnim fazama primjene ZZP bio je sporan oblik poiniteljevog sudionitva, ali je nakon presuda u predmetima Milutinovi, Krsti i Kvoka prevladalo stajalite po kojem se oblik sudionitva odreuje prema konkretnom doprinosu optuenika ZZP). Kada se objektivnoj strani pridodaju sastavnice na subjektivnoj strani (u angloamerikoj terminologiji, mens rea) koje, kako smo vidjeli, variraju prema obliku ZZP (u prvospomenutoj, tzv. bazinoj kategoriji ZZP mora se utvrditi da je optuenik imao namjeru, intent da se poini neko kazneno djelo, koju su imali i svi drugi supoinitelji176; u drugospomenutoj, tzv. sustavnoj kategoriji ZZP mora se utvrditi da je optuenik imao osobno znanje o sustavu zlostavljanja te namjeru da ga podupire;177 a u treoj, proirenoj kategoriji ZZP mora se dokazati da je optuenik imao namjeru
170 171

Tadi II, 28, Vasiljevi II, 101 FLETCHER-OHLIN, 2005, 550 172 HAAN V,, 2005, 179-183, 186-88, 191 173 Tadi II, 227, Krnojelac I, 79 174 Vasiljevi II, 100 175 Ibid. 176 Vasiljevi II, 101 177 Ibid. 101, 105

56

sudjelovanja i podupiranja kriminalne djelatnosti ili kriminalnog cilja neke grupe te doprinijeti u svakom sluaju poinjenju nekog kaznenog djela od strane bilo kojeg lana grupe, pa i onog koje nije bilo obuhvaeno planom ali ga je sudionik mogao predvidjeti pa je preuzeo rizik da e biti poinjeno), dolazimo do sljedeih teorijskih konstelacija kaznene odgovornosti za ZZP178: - Supoinitelji su svi koji su: (aa) sudjelovali u zajednikom poinjenju kaznenog djela neposrednim ostvarenjem barem jednog obiljeja kaznenog djela; (bb) poduzeli radnje u asu poinjenja kaznenog djela koje dodue ne ostvaruju izravno obiljeja kaznenog djela, ali koje, sukladno podjeli uloga, predstavljaju nuan doprinos drugim lanovima zloinakog plana u poinjenju nekog kaznenog djela iz dogovora (i koje se sastoje u namjernom poticanju ili pomaganju - spomenutom u l. 7. st. 1. Statuta - drugoga lana da to djelo poini); (cc) poduzeli ili propustili radnje koje dodue ne ostvaruju izravno obiljeja kaznenog djela ali koje su mogli poduzeti ili propustiti zbog svojeg poloaja u sustavu vlasti, sa znanjem zloinakog plana (koji moe biti i preutan) i voljom njegova podupiranja. Svi dakle, dijele subjektivni element kroz svijest o postojanju zajednikoga cilja (common purpose) i volju da se on ostvari. - Ostali sudionici kod ZZP mogu biti osobe koje nisu supoinitelji ve ovima pomau u ostvarenju ZZP tako da ga svojim sutinskim doprinosom (substantial contribution) olakavaju, podupiru, ubrzavaju i sl. te za koje supoinitelji za njih niti ne moraju znati. Subjektivni element ostalih sudionika je u svijesti da (su)poinitelje iz ZZP podupiru u njihovim radnjama i u pristanku na kaznena djela iz njihovog plana. Podjela na ove konstelacije utemeljena je na tradicionalnoj doktrini o podjeli sudionitva na sudionitvo (suuesnitvo) u irem i uem smislu179 prema kojoj se uloge vie osoba pri poinjenju kaznenog djela ocjenjuju prema vrsti njihovog doprinosa i kaznena odgovornost jednih utvruje u ovisnosti od (glavnog) kaznenog djela drugih. No, na pitanje koju varijantu te doktrine MKSJ u svojoj praksi primjenjuje nije jednostavno odgovoriti jer je u njegovim presudama doprinos sudionika ZZP, kada je utvreno postojanje zajednikog kriminalnog cilja, ocjenjivan prema faktino veem ili manjem stupnju njihovog utjecaja na dogaaje i ostale sudionike, bez detaljnijeg ulaenja u pitanje o kojem se obliku sudionitva radilo, pod utjecajem angloamerikoga prava koje, kao to je poznato, razlikuje izmeu pojedinanih doprinosa sudionika kaznenom djelu (perpetrators and accomplices, secondary parties) ali ih koristi samo kod izbora i odmjere kazne.180 Tek je prvostupanjska presuda u predmetu Kvoka pokuala utvrditi razliku izmeu supoiniteljstva i pomaganja prema subjektivnom elementu prema kojoj se samo oni s izravnom namjerom mogu smatrati supoiniteljima ZZP dok

METTRAUX 2005, 290-291 ZLATARI-DAMAKA 1966, 298 180 Npr. u prvostupanjskoj presudi u predmetu Furundija optuenik je proglaen krivim za silovanje kao kazneno djelo krenja zakona i obiaja ratovanja iz l. 3. Statuta premda ga nije sam poinio nego pomagao treoj osobi u poinjenju. Furundija I, 296
179

178

57

ostali predstavljaju samo sudionike u irem smislu, accomplices,181 ali je to drugostupanjska odluka preinaila, konstatirajui da je i za jedne i za druge nuan samo znatan doprinos ZZP.182

181 182

Kvoka I, 273 Kvoka II, 90

58

4. Zakljuak o meusobnom odnosu dvaju oblika izvedene kaznene odgovornosti po Statutu MKSJ Izmeu instituta zapovjedne odgovornosti i teorije ZZP postoje brojne poveznice. Oba oblika odgovornosti u osnovi predstavljaju odgovornost za djela drugih osoba. Element imputacije odnosno uraunavanja (pripisivanja) odgovornosti zbog odreenih djelovanja ili propusta prisutan je i kod zapovjedne odgovornosti i kod ZZP. Zajedniko obiljeje zapovjedne odgovornosti i ZZP je takoer i u tome da oba oblika odgovornosti reduciraju stupanj krivnje koji je inae potrebno dokazati da bi se neka osoba proglasila krivom za teka krenja meunarodnog humanitarnog prava. I zapovjedna odgovornost i ZZP imaju svoje korijene u anglosaksonskom pravu. Koncepcijska osnova zapovjedne odgovornosti je institut privatnog prava respondeat superior dok je konstrukcija ZZP izgraena na temeljima zakonodavstva dizajniranog za potrebe obrauna s organiziranim kriminalom (tzv. RICO zakon u SAD). Jedna od velikih prednosti zapovjedne odgovornosti i teorije ZZP zbog kojih se ti oblici odgovornosti preferiraju u postupcima pred ad hoc meunarodnim kaznenim tribunalima u odnosu na ostale oblike osobne kaznene odgovornosti (poticanje, pomaganje, podravanje itd.) je u mogunosti njihove primjene na vrlo irok krug subjekata. Premda naziv instituta sugerira drugaije, u praksi tribunala je prihvaena koncepcija primjene zapovjedne odgovornosti na civilne osobe koje su de facto obnaale neke zapovjedne funkcije u uvjetima oruanog sukoba. Teoriju ZZP, osobito njezinu proirenu varijantu, mogue je primijeniti kako na vojne tako i na civilne strukture. Obje vrste odgovornosti u nekim su segmentima dotjerane u jurisprudenciji tribunala za bivu SFRJ i za Rwandu kako bi se mogle uklopiti u kontekst injeninog stanja pa se postavlja pitanje njihove usklaenosti s meunarodnim obiajnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme sukoba u tim dravama.183 Nametanje tih instituta kao gotovih rjeenja i njihova primjena u odnosu na optuenike kojima takvi pravni standardi nisu bili poznati u vrijeme poinjenja djela (npr. zapovjedna odgovornost civilnih osoba ili proireni ZZP) dovodi u pitanje jesu li ispunjeni zahtjevi vezani uz subjektivni sadraj naela zakonitosti, a to su predvidivost (forseeability) i dostupnost (accessibility). To su, dakako, samo neka obiljeja po kojima su zapovjedna odgovornost i ZZP koncepcijski i sadrajno dva vrlo slina oblika odgovornosti. Meutim, izmeu njih postoje i vrlo znaajne razlike. Razlog zbog kojeg je ZZP postao omiljeno orue tuiteljstva u postupcima pred MKSJ upravo su i bile tekoe u vezi dokazivanja nekih elemenata zapovjedne odgovornosti kao to su odnos nadreenosti i podreenosti te, osobito, uinkovite kontrole de facto ili de jure zapovjednika nad svojim podreenima.184 Osim toga, to je nadreeni fiziki
O raskoraku izmeu sadraja meunarodnog i nacionalnog prava u pogledu zapovjedne odgovornosti v. DAMAKA 2001 184 Osiel smatra da pomak od zapovjedne odgovornosti prema ZZP treba traiti u tome to potonje zvui ozbiljnije i implicira veu stigmatizaciju optuenika kojima je dokazano da su poinitelji djela, a ne tek akcesorni sudionici u njegovu poinjenju. Drugi razlog tom obratu treba traiti u tekoama u vezi dokazivanja uinkovite kontrole kod zapovjedne odgovornosti. OSIEL 2005
183

59

udaljeniji, potrebno to vie dodatnih indicija da se dokae da je znao za zloine. Time se umanjuju mogunosti dokazivanja zapovjedne odgovornosti osoba u civilnoj vlasti koje su visoko pozicionirane u sustavu vlasti, a redovito su fiziki udaljene od mjesta na kojima su zloini poinjeni. Te okolnosti znaajno oteavaju dokazivanje zapovjedne odgovornosti kada se radi o visokim dunosnicima civilne vlasti koje je, u formalnom smislu mogue optuiti po osnovi zapovjedne odgovornosti, ali je takve optube zbog navedenih razloga vrlo teko dokazati. U praksi MKSJ doputa preklapanje zapovjedne odgovornosti i ZZP. Prvostupanjska presuda u predmetu Krsti od 2. VIII. 2001. navodi u par. 605 da se zapovjedna odgovornost u sluaju u kojem je nadreeni sudjelovao u kriminalnoj djelatnosti podreenih tako to je planirao, poticao ili naredio kaznena djela, podvodi (is subsumed under) pod odgovornost nadreenog za sudjelovanje u ZZP. U tome predmetu prvostupanjsko je vijee najprije zakljuilo da je optuenik imao sredinju ulogu u genocidnom ZZP da se svo civilno muslimansko puanstvo prisilno iseli iz Srebrenice te da se pobiju svi Muslimani mukarci sposobni za vojsku ( 610, 612, 615, 619 i sl.) te da je u pogledu zloina obuhvaenih ZZP s ostalim lanovima ZZP dijelio istu namjeru a glede ekscesnih kaznenih djela morao je biti svjestan njihovog poinjenja kao naravnih i predvidivih posljedica kampanje etnikog ienja ( 615, 616, 620) pri emu je sa svojim sudjelovanjem izvanredno vane naravi i na liderskoj razini postao odgovoran kao supoinitelj (co-perpetrator) ili glavni poinitelj (principal perpetrator) u ZZP genocida ( 642, 644). Premda se prvostupanjsko vijee neto kasnije u presudi pozvalo i na zapovjednu odgovornost optuenog Krstia jer su zloine poinile jedinice pod njegovim zapovijedanjem ali ih je on propustio u tome sprijeiti ili nakon toga kazniti ( 624 i sl., 647 i sl.), osuda u ovom predmetu ipak nije utemeljena na odredbi l. 7. st. 3. Statuta MKSJ jer je vijee zauzelo stajalite da je optuenikova krivnja dovoljno odreena primjenom konstrukcije ZZP ( 652). Stoga je pitanje preklapanja zapovjedne odgovornosti sa ZZP ovdje rijeeno u korist ZZP po uzoru na pravila o prividnom stjecaju konsumpcijom, po kojima bi ire pravilo o odgovornosti prema l. 7(1) iscrpilo svo nepravo iz ueg pravila l. 7(3) Statuta ( 605). Osim u predmetu Krsti, MKSJ je konstrukciju ZZP primijenio istovremeno sa zapovjednom odgovornou i u nekim drugim predmetima, u kojima komentatori185 uoavaju da se ne radi o optuenicima visokoga ranga (koji bi ve time ostvarili znaajan doprinos u ZZP) nego o onima koji su na niim, pa ak i najniim stupnjevima hijerarhijskih ljestvica. Tako je u predmetu Kvoka prvostupanjsko vijee u presudi od 2. XI. 2001. primijenilo konstrukciju sistemskog ZZP na sluaj koncentracijskog logora Omarska u kojem su se zloini sastojali od iroke mjeavine tekih kaznenih djela poinjenih namjerno, selektivno, zlonamjerno pa ak i ponekad sadistiki ( 319) u cilju progona i poniavanja zatoenika koji nisu bili Srbi ( 320) te svu petoricu optuenih logorskih uvara proglasilo krivim za supoiniteljstvo (a ne neki drugi oblik sudionitva) u ZZP ( 398, 459, 469, 497, 575, 682), pri emu je kod jednog od njih (Radi) kod kojeg je postojalo dovoljno dokaza za injenice hijerarhijskog odnosa sa podreenim pa tako i osnova za
185

Ibid.

60

primjenu zapovjedne odgovornosti, izrekao da za tu primjenu nema potrebe budui da je njegova odgovornost ve pokrivena konstrukcijom ZZP ( 570). S time se sloilo i albeno vijee u predmetu koje je izreklo da su ZZP i zapovjedna odgovornost razliiti oblici individualne kaznene odgovornosti pa se u sluaju u kojem su ispunjeni uvjeti za njih oboje, osuda treba utemeljiti samo na odredbi l. 7.st.1. dok se poloaj nadreenog treba uzeti u obzir kao otegotna okolnost kod izricanja kazne.186 Slino se dogodilo i u predmetima Obrenovi te Blagojevi&Joki u kojim su optuenici bili asnici u inu pukovnika ili zamjenika zapovjednika brigade. No, najpoznatiji sluaj konkurencije ZZP i zapovjedne odgovornosti, koji se navodi u literaturi187 bio je predmet Miloevi u kojem je predraspravno vijee, kontrolirajui stupanj osnovanosti sumnje da je optuenik poinio kaznena djela prema dokaznom standardu iz Pravila 98bis izreklo da je Miloevi, zajedno sa srpskim elnicima u bosanskom rukovodstvu, sudjelovao u ZZP sa ciljem unitenja dijela muslimanskog puanstva u Bosni188 te da mu je bilo razborito pretpostaviti da e drugi lanovi ZZP initi razna kaznena djela, ukljuujui i genocid ( 289) s time da se u odnosu na namjeru genocida pozvalo na Odluku albenog vijea na interlokutornu albu u predmetu Branin u kojoj je na strani lana ZZP bila potrebna ne specifina genocidna namjera nego ve okolnost da je optueniku taj zloin bio reasonable foreseeable ( 291, 292). Na taj nain je potvrena razlika izmeu temeljnog i proirenog ZZP u kojem je Miloevi sudjelovao: u temeljnom svi lanovi ZZP moraju dijeliti istu namjeru a u proirenom dovoljna je ve i predvidivost ekscesnog kaznenog djela nekog od lanova za odgovornost svakoga od njih. Ujedno je navedena odluka izrekla da Miloevi moe odgovarati za zloin genocida i po zapovjednoj odgovornosti jer je bio nadreeni jednom broju osoba za koje je znao ili je imao razloga znati da e poiniti genocid ili su ga poinile te je propustio poduzeti potrebne mjere da to sprijei ili da se kazne poinitelji ( 309), lapidarno odbacivi upozorenje amicorum curiae na problem specifine namjere kod genocida u usporedbi s nediferenciranom namjerom kod zapovjedne odgovornosti prema l. 7. st. 3. Statuta kao nevano ( 300). Komentatori meutim, opravdano postavljaju pitanje moe li se takvo stajalite MKSJ pomiriti s jedne strane, s tradicionalnim standardima kaznenog pravosua (kao to su naelo pravne odreenosti kanjivih djela i pravila o teretu dokazivanja) a s druge strane, sa pravno dogmatskim karakteristikama ZZP i zapovjedne odgovornosti. ire analize daju pravo onima koji upozoravaju na problematine aspekte konstrukcije ZZP i predlau njezino suavanje i preciziranje.189 S obzirom na to da MKSJ doputa "preklapanje" ZZP i zapovjedne odgovornosti u optunicama, u razmatranju odnosa tih dvaju instituta izvedene odgovornosti valja se osvrnuti i na pitanje jesu li opravdane kumulativne osude po osnovi l. 7(1) i 7(3) Statuta MKSJ. U prvostupanjskoj presudi u predmetu Staki istaknuto je da je u okviru

Kvoka II, 104 AMBOS 2000, 965, 966 188 Prosecutor v. Milosevic, Decision on Motion for Judgment of Acquittal od 16. VI. 2004. 143 i sl. 189 HAAN 2005, 194 i sl.
187

186

61

prakse tog suda u pravnom smislu dopustivo neku osobu proglasiti krivom za jedno kazneno djelo i po lanku 7(1) i po lanku 7(3). Meutim:
Iako je bilo predmeta u kojima je osuujua presuda po istoj toki optunice izreena i na osnovi lanka 7(1), i na osnovu lanka 7(3), postoje i druge presude u kojima je Raspravno vijee iskoristilo svoje diskrecijsko ovlatenje izrei osudu po samo jednoj osnovi kaznene odgovornosti, ak i kada se uvjerilo da su pravni uvjeti za izricanje osude na temelju druge osnove odgovornosti ispunjeni. U takvim situacijama Raspravno vijee je osudu izreklo po onoj osnovi odgovornosti koja najtonije opisuje inkriminirano 190 ponaanje optuenog.

I Raspravno vijee u predmetu Blaki zauzelo je stajalite da je nelogino nekog zapovjednika smatrati kazneno odgovornim zato to je planirao poticao ili zapovjedio poinjenje kaznenih djela, a istovremeno ga teretiti zbog toga to ih nije sprijeio ili kaznio.191 U presudi Raspravnog vijea u predmetu Krnojelac istaknuto je da:
Nije primjereno donositi osuujuu presudu po osnovi obje odgovornosti za istu toku koja se zasniva na istim radnjama. Kada optuba u jednoj toki tereti po osnovi obje odgovornosti, a injenice su takve da podupiru zakljuak o postojanju obje odgovornosti, Raspravno vijee ima diskrecijsko pravo odluiti koja od tih osnova odgovornosti je najprimjerenija u kontekstu pripisivanja kaznene odgovornosti optuenom.192

lanak 7(3) Statuta MKSJ slui prvenstveno kao okvirna klauzula u situacijama gdje se ne moe primijeniti primarna osnova odgovornosti po l. 7(1) Statuta. Raspravno vijee u predmetu Staki usvojilo je stajalite Raspravnog vijea iz predmeta Krnojelac da u predmetima gdje vijee na temelju dokaza doe do zakljuka da konkretna djela ispunjavanju uvjete lanka 7(1) i da je optueni djelovao kao nadreeni osudu valja izrei samo po lanku 7(1), a da nadreeni poloaj optuenika treba uzeti u obzir kao otegotnu okolnost.193 Iz dosadanje prakse MKSJ, kao i smisla i sutine lanka 7(3) u kojem je sadrana odgovornost supsidijarna odgovornosti po osnovi lanka 7(1) Statuta MKSJ jasno proizlazi da kumulativne osude po obje kvalifikacije, a na temelju istog injeninog stanja, ne dolaze u obzir.

190 191

Staki I, 463 Blaki I, 337 192 Krnojelac I, 173 193 Staki I 465

62

DRUGO POGLAVLJE
ZAJEDNIKI ZLOINAKI POTHVAT I NAELO ZAKONITOSTI
1. Nullum crimen nulla poena sine lege i meunarodno kazneno pravo Meunarodni kazneni sud za bivu SFRJ nadlean je za kazneni progon osoba odgovornih za teka krenja meunarodnog humanitarnog prava poinjena na podruju bive Jugoslavije od 1991. godine, u skladu s odredbama Statuta MKSJ. Teka krenja meunarodnog humanitarnog prava za koja je MKSJ nadlean suditi su: teke povrede enevskih konvencija iz 1949. (l. 2. Statuta MKSJ), krenja zakona ili obiaja ratovanja (l. 3.), genocid (l. 4.) i zloini protiv ovjenosti (l. 5.). U odredbama o stvarnoj nadlenosti tribunala Vijee sigurnosti obuhvatilo je samo one norme meunarodnog prava koje su bez sumnje postale dijelom meunarodnog obiajnog prava. Kako je istaknuto i u Izvjeu Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda sukladno paragrafu 2 Rezolucije 808 Vijea sigurnosti Ujedinjenih naroda enevske konvencije ine pravila meunarodnog humanitarnog prava i jezgra su obiajnog prava primjenjivog na meunarodne oruane sukobe.194 Isto se moe rei i za etvrtu Haku konvenciju o zakonima i obiajima ratovanja na kopnu iz 1907. godine i pravila u dodatku toj konvenciji. Konvencija o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida iz 1948. godine takoer je postala dijelom meunarodnog obiajnog prava to nedvojbeno proizlazi iz Savjetodavnog miljenja Meunarodnog suda pravde o rezervama na tu konvenciju.195 Zloini protiv ovjenosti takoer su potvreni kao dio meunarodnog obiajnog prava u Naelima meunarodnog prava priznatim u Statutu Meunarodnog vojnog tribunala u Nrnbergu i Presudi koje je sastavila Komisija za meunarodno pravo na svojoj drugoj sjednici odranoj 1950. godine i podnijela na usvajanje Opoj skuptini Ujedinjenih naroda.196 Niti u jednoj od odredaba iz l. 2.-5. Statuta se ne spominje ZZP. Iz toga se moe zakljuiti da ZZP nije kazneno djelo koje je u nadlenosti MKSJ. Uz odredbe o kaznenim djelima koja su u stvarnoj nadlenosti tribunala, za ovo su razmatranje bitne i odredbe o osobnoj kaznenoj odgovornosti. Sukladno lanku 7. stavak 1. osoba koja je planirala, poticala, zapovjedila, poinila ili na drugi nain pomogla i podrala planiranje, pripremu ili izvrenje kaznenog djela navedenog u lanovima 2 do 5 Statuta osobno je odgovorna za to kazneno djelo.. Tzv. neizravna zapovjedna odgovornost (zapovjedna odgovornost stricto sensu) sadrana je u odredbi lanka 7. stavak 3. Statuta. Niti u navedenim odredbama Statuta ne nazire
Report of the Secretary-General Pursuant to Paragraph 2 of Security Council Resolution 808(1993), 22. Feb. 1993., U.N. Doc. S/25704 195 Reservations to the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide, International Court of Justice, Advisory Opinion of 28 May 1951. 196 Principles of International Law Recognized in the Charter of the Nrnberg Tribunal and in the Judgment of the Tribunal, International Law Commission, International Law Commission, 1950, Yearbook of the International Law Commission, 1950, vol. II, para. 97.
194

63

se koncept ZZP. Do takvog zakljuka koji je, rekli bismo, zapravo i jedino mogu, dolo je bez veih problema i albeno vijee u predmetu Tadi. Ono je takoer konstatiralo da Statut ne specificira (niti izriito niti implikacijom) objektivne i subjektivne elemente (actus reus i mens rea) te kategorije kolektivnog kriminaliteta zbog ega je potrebno, radi identifikacije tih elemenata okrenuti se meunarodnom obiajnom pravu.197 U tom se pravu obiajna pravila o toj stvari mogu nazrijeti na osnovi raznih elemenata: uglavnom su to sudska praksa i nekoliko sluajeva meunarodnog zakonodavstva.198 Unato tome to je oito da ZZP nije ni u kojem obliku propisan Statutom MKSJ, to je uostalom albeno vijee u predmetu Tadi i potvrdilo, to je isto vijee razmatrajui odgovornost optuenika za ubojstvo petorice osoba u selu Jakii u lipnju 1992. godine, konstatiralo da meunarodna kaznena odgovornost obuhvaa akcije koje je poinila zajednica osoba provodei zajedniki kriminalni plan, dodajui da su pravila o zajednikoj namjeri sutinski ukorijenjena i u velikoj mjeri odraavaju stav koji su zauzele mnoge drave svijeta u svojim nacionalnim pravnim sustavima.199 Postupajui u skladu s Izvjeem Glavnog tajnika u kojem stoji da "primjena naela nullum crimen sine lege nalae da Meunarodni sud primjenjuje pravila meunarodnog humanitarnog prava koja su van svake sumnje postala dio obiajnog prava, albeno vijee u predmetu Tadi pokualo je dati odgovor na pitanje da li je ZZP van svake sumnje postao dijelom obiajnog prava. Kao uporite za kasnije potvrenu hipotezu da je ZZP sutinski ukorijenjen u meunarodnom obiajnom pravu i da je implicitno sadran u lanku 7(1) statuta pod pojmom poinjenja kaznenog djela navedene su neke odluke sudova u postupcima za zloine poinjene tijekom II. svjetskog rata, spomenuto je nekoliko nacionalnih pravnih sustava u kojima je koncept ZZP dio pozitivnog prava te dva meunarodna ugovora Rimski statut Meunarodnog kaznenog suda i Meunarodna konvencija o suzbijanju teroristikih napada eksplozivnim napravama. Na osnovi te analize albeno je vijee zakljuilo:
da konzistentnost i uvjerljivost spomenute sudske prakse i ugovora, kao i njihova suglasnost s opim naelima kaznene odgovornosti ustanovljenim kako Statutom i opim meunarodnim kaznenim pravom tako i nacionalnim zakonodavstvima, opravdava zakljuak da sudska praksa odraava obiajna pravila meunarodnog kaznenog prava.200

Takvo stajalite albenog vijea u predmetu Tadi usvojila su gotovo sva vijea u postupcima koji su uslijedili. Tako je na osnovi zakljuaka albenog vijea u predmetu Tadi u Odluci po prigovoru u predmetu Ojdani u kojem je takoer razmatrano pitanje predvienosti ZZP u meunarodnom obiajnom pravu istaknuto da MKSJ ima ratione personae ovlast sam interpretativno utvrditi bilo koji oblik kaznene odgovornosti prema Statutu ako ispunjava etiri preduvjeta: (i) mora biti predvien Statutom, eksplicitno ili implicitno;
197 198

Tadi II, 194 Ibid. 199 Tadi II, 193 200 Ibid. 226

64

(ii) morao je u relevantno vrijeme postojati u meunarodnom obiajnom pravu; (iii) mjerodavno pravo koje predvia takvu vrstu odgovornosti moralo je u relevantno vrijeme biti u dovoljnoj mjeri dostupno svakom ko je tako postupao; i (iv) takva osoba morala je biti u mogunosti predvidjeti da bi mogla kazneno odgovarati za svoje postupke ako bude uhvaena.201 Zanimljivo je da sudska vijea MKSJ nisu preispitivala zakljuke do kojih je u pogledu obiajnog statusa ZZP dolo albeno vijee u predmetu Tadi. Tako je rjeavajui po spomenutom prigovoru na nenadlenost u predmetu Ojdani albeno vijee istaknulo da:
nema namjeru preispitivati zakljuak iz predmeta Tadi o obiajnom statusu ovog oblika odgovornosti. Ono je uvjereno da su praksa drava i opinio juris razmotrene u toj odluci bile dovoljne da se izvede zakljuak da je godine 1992, kad je Tadi poinio kaznena djela za koja se teretio i za koja je na kraju osuen, takva norma postojala u meunarodnom obiajnom pravu.202

Imajui u vidu slabane argumente na kojima je albeno vijee u predmetu Tadi utemeljilo tu svoju tezu, uistinu zauuje pasivnost sudskih vijea MKSJ i njihova nespremnost da, ukoliko podravaju takvo stajalite, pokuaju ponuditi jo neke argumente koji mu govore u prilog odnosno da, ukoliko ga smatraju neosnovanim, ponude razloge zbog kojih je ono neosnovano. ak i u onim postupcima u kojima se pokualo ukazati na neprimjerenost koncepta ZZP nije bilo dovoljno odlunosti i argumenata da se ukae na njegove sutinske slabosti ve su zagovarana neka, nazovimo ih tako, eklektika rjeenja, ali bez odgovarajueg obrazloenja. Treba, meutim, priznati i da su obrane u svim dosadanjim postupcima u kojima je odgovornost optuenika utemeljena na ZZP bile povrne u svojoj kritici toga koncepta. Takoer nije bilo niti ozbiljnijeg pokuaja da se kroz institut prijatelja suda (amicus curiae) upute ozbiljniji prigovori toj teoriji. Sigurno je da su svi ti razlozi, neki vie, a neki manje, doveli do toga da je teza o vrstoj ukorijenjenosti ZZP u meunarodnom obiajnom pravu gotovo neokrznuto preivjela sve ove godine. Kao to se moe vidjeti, teorija ZZP je kao oblik odgovornosti zaobilaznim putem uvedena u praksu MKSJ. To je, razumije se, dovelo do iroke znanstvene rasprave o tome je li time povrijeeno naelo zakonitosti i to osobito aspekt toga naela koji zabranjuje ex post facto primjenu zakona.203 Naelo zakonitosti, kao jedno od temeljnih naela suvremenog kaznenog prava, predstavlja utjelovljenje brojnih imperativa bez kojih bi bilo nezamislivo funkcioniranje pravnih sustava u demokratskim dravama. To su, u prvom redu, naelo vladavine prava i pravne drave. Naelo vladavine prava javlja se u liberalnoj graanskoj doktrini s kraja XVIII. stoljea

Odluka po prigovoru Dragoljuba Ojdania na nenadlenost - udrueni zloinaki poduhvat, 21.05 2003., 21 202 Ibid. 29 203 HAAN 2005; ENGVALL 2005.; DARCY 2004-2005; DANNER.-MARTINEZ 2005; POWLES 2004

201

65

kao opreka apsolutnoj vlasti pojedinca ili nekolicine.204 Snano proeta idejom slobode kao mogunou da se ivi u skladu sa zakonima, liberalna je misao toga vremena, prepoznatljiva u djelima Montesquiea, Rosseaua, enciklopedista, Beccarije i ostalih,205 naelo zakonitosti sa gotovo svim premisama na kojima se ono i danas temelji, odredila kao garanciju protiv arbitrarnosti i nejednakosti kaznenog prava prolih vremena.206 Premise na kojima se i u suvremenom kaznenom pravu temelji naelo zakonitosti jesu: zabrana povratnog djelovanja zakona (nullum crimen sine lege praevia), zabrana analogije (nullum crimen sine lege stricta), zahtjev da zakon mora biti pisan (nullum crimen sine lege scripta), zahtjev za odreenou zakonskih opisa (nullum crimen sine lege certa) i naelo da nema kazne bez zakona (nulla poena sine lege). Obveza potivanja naela zakonitosti propisana je i u temeljnim meunarodnopravnim dokumentima o pravima ovjeka Meunarodnom paktu o graanskim i politikim pravima (l. 15), Opoj deklaraciji o pravima ovjeka (l. 11. st. 2.) i Konvenciji za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijea Europe (l. 7.).207 Ratio legis lanka 7. Konvencije je zatita od samovoljnog odnosno arbitrarnog suenja i kanjavanja
Jo je u antikoj Grkoj nastao pojam isonomia kao opreka arbitrarnoj vlasti tirana. Izvorno pojam opisuje uvjete koje je solon uspostavio u Ateni kada je "narodu dao ne toliko kontrolu nad javnim poslovima koliko sigurnost da e vladati na osnovi zakona usklaenih s poznatim propisima". U tom je smislu pojam isonimia, preuzet u engleskom pravu potkraj XVIII. stoljea kao sinonim "jedakosti zakona za sve graane". Naelo zakonitosti, kao utjelovljenje praizvora naela vladavine prava, u razdoblju rimske republike, bilo je ogranieno na zabranu povratnog djelovanja zakona. Meutim, niti ta zabrana nije bila apsolutna. O tome svjedoi Ciceronova apologija povratnog djelovanja kaznenog zakona na ponaanja koja tempore criminis nisu bila odreena kao kanjiva, a predstavljala su ponaanja "kanjiva po sebi" ili mala in se. 205 Naelo zakonitosti je po prvi puta normativno odreeno u lanku 8. Deklaracije o pravima ovjeka i graanina iz 1789. godine, a ponovljeno je u francuskom Ustavu iz 1791. godine te u Code Penalu koji je stupio na snagu iste godine. Nakon toga, naelo zakonitosti postalo je dijelom Bavarskog kaznenog zakonika iz 1813. godine, a smatra se da je Feuerbach, inae tvorac toga zakona i njemaki profesor kaznenoga prava, autor latinske maksime nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege koja se i danas koristi kao sinonim za naelo zakonitosti. 206 O tome Beccarija, izmeu ostalog, pie: "alosno je, ali istinito, da i dandanas Carpzovljevo miljenje, neki stari obiaj na koji ukazuje Clarus i muenje koje je sa zajedljivom nasladom preporuio Farinacius, predstavljaju pravo to ih bez oklijevanja primjenjuju oni koji ne bi bez strepnje smjeli upravljati ivotima ljudi i njihovim dobrima.", BECCARIA 1978 207 Izvori meunarodnoga prava, bez obzira na to je li rije o konvencijskom pravu, meunarodnom obiajnom pravu ili opim naelima meunarodnoga prava, kao i unutarnji pravni poreci priznaju naelo zakonitosti kaznenoga djela i kazne. Ono podrazumijeva da nema kaznenoga djela bez zakona (nullum crimen sine lege), nema kazne bez zakona (nulla poena sine lege) i da nema ex post facto primjene zakona.18 Time je naelo zakonitosti i u meunarodnom kaznenom pravu nalo svoju primjenu kao nesprikosnoveno naelo zatite pravne sigurnosti. Naelo zakonitosti u meunarodnom kaznenom pravu osobito je zanimljivo i s obzirom na obvezu prema lex certa. Opisi kaznenih djela u izvorima meunarodnoga kaznenoga prava nisu, naime, tako precizno odreeni kao u katalozima inkriminacija unutarnjih kaznenopravnih poredaka. Osim toga, samo rijetki izvori meunarodnog kaznenoga prava sadre tzv. opi dio u kojem se definira naelo zakonitosti, kao i ostala naela na kojima se temelji primjena tzv. posebnog dijela meunarodnog kaznenoga prava. Analiza izvora meunarodnoga kaznenoga prava (ukupno 274 konvencije koje sadre kaznene elemente) potvruje da norme toga prava uglavnom ne udovoljavaju zahtjevu za odreenou zakonskih opisa i da je to problem koji u budunosti treba rijeiti s obzirom na poloaj meunarodnog kaznenoga prava i njegovu izravnu primjenu u nacionalnim pravnim sustavima. V. o tome BASSIOUNI 2003.
204

66

odnosno suenja i kanjavanja za postupke koji u asu poinjenja nisu predstavljali kazneno djelo. Zabranjeno je i izricanje kazne koja bi za poinitelja bila stroa od kazne koja je bila predviena u trenutku poinjenja kaznenoga djela. U osnovi stavka 2. sadran je zahtjev da bez obzira predstavljala li neko ponaanje kazneno djelo po unutarnjem pravu, ono podlijee kanjivosti ako je u asu poinjenja predstavljalo kazneno djelo prema opim naelima prava priznatim od civiliziranih naroda. Ova je odredba, gotovo doslovno izvedena iz lanka 38. Statuta Meunarodnog suda pravde208, bila naznaena i u tokijskim odnosno nrnberkim naelima kada se sudilo pripadnicima poraenih vojski u drugom svjetskom ratu i to za postupke koji u trenutku poinjenja nisu predstavljali kvalificirana kaznena djela (npr. ratni zloini ili zloini protiv mira).209 Kada je rije o retroaktivnoj primjeni prava u predmetima s meunarodnim elementom valja se podsjetiti i Zakona o kanjavanju nacista i njihovih suradnika kojeg je izraelski Knesset donio 1950. godine, dakle nekoliko godina nakon Nrnberga i na kojem se temeljila optunica u predmetu protiv Adolfa Eichmanna. Zakon je propisivao kanjivost, primjerice, zloina protiv ovjenosti, zloina protiv idovskog naroda itd. poinjenih na neprijateljskom podruju (Njemaka odnosno okupirana podruja) u razdoblju od 30. sijenja 1933. do 8. svibnja 1945. godine. Zakon se u velikoj mjeri razlikovao od nrnberkog prava utemeljenog na Londonskom sporazumu. Osim to je vremenska nadlenost izraelskih sudova proirena u odnosu na onu Meunarodnog vojnog tribunala u Nrenbergu i na razdoblje prije izbijanja drugog svjetskog rata, definicija neprijateljske organizacije u tom je zakonu bila znaajno ira od definicije kriminalne organizacije prema nrnberkom pravu. Prema izraelskom zakonu bilo je dovoljno dokazati da je optuenik bio lan odreene organizacije koja je postojala na podruju neprijateljske drave i ija je svrha bila izvrenje ili pomaganje u izvrenju neprijateljskih akcija prema progonjenom stanovnitvu. S druge strane obina pripadnost kriminalnoj organizaciji bez utvrivanja aktivnog optuenikova doprinosa njezinu djelovanju nije bila dostatna za zasnivanje njegove kaznene odgovornost u Nrnbergu. Vrhovni sud Izraela u predmetu Honigman v. Attorney-General bez ustezanja je zakljuio da je razmatranim zakonom prekrena zabrana ex post facto djelovanja zakona, ali da je to opravdano izvanrednim okolnostima zbog kojih je on i donesen:
Razmatrani zakon je fundamentalno razliit po svojim obiljejima, pravnim i moralnim naelima te po duhu u kojem je nastao, od svih ostalih zakona koji sadre kaznena djela. Zakon je retroaktivan i eksteritorijalan, a njegova je svrha utemeljiti odgovornost za
Prema lanku 38. Statuta Meunarodnog suda pravde izvori meunarodnog prava su: a. meunarodne konvencije, bilo da su uopene ili konkretne, kojim se uspostavljaju pravila koja drave stranke u sporu eksplicitno priznaju; b. meunarodni obiaji, kao dokaz ope prakse koja se prihvaa kao zakon; c. opa naela prava priznata od civiliziranih drava; d. ovisno o lanku 59., sudske odluke i predavanja najkvalificiranijih znanstvenika, kao pomono sredstvo za odreivanje zakonskih pravila. 209 SAUTENET Crimes Against Humanity And The Principles Of Legality: What Could the Potential Offender Expect? http://www.murdoch.edu.au/elaw/issues/v7n1/sautenet71_text.html
208

67

kaznena djela koja nisu inae predviena u kaznenom zakonodavstvu drave Izrael, a koja su posljedica politike progona civilnog stanovnitva od strane nacistikom reima. On je, osim toga, i mnogo stroi od ostalih kaznenih zakona. to je tome razlog? Samo je jedan odgovor mogu: okolnosti pod kojima su zloini poinjeni bile su izvanredne, pa je stoga bilo jedino pravedno i primjereno da i zakon, primjeni i svrsi koju je zakonodavac imao u vidu donosei ga, bude istako tako izvanredan kao i okolnosti zbog kojih je nastao.210

Europski sud za ljudska prava211 je jo u predmetima S.W. protiv Ujedinjenog kraljevstva i C.R. protiv Ujedinjenog kraljevstva iz 1995. godine212 utvrdio da garancija sadrana u lanku 7. predstavlja znaajan element vladavine prava i ima prominentno mjesto u sustavu konvencijske zatite to proizlazi iz injenice da nije doputena derogacija ovoga lanka, prema l. 15., niti u doba rata ili druge izvanredne situacije.213 Ta je odredba osigura od arbitrarnog postupka, osude i kazne. Sud se poziva i na miljenje iz predmeta Kokkinakis protiv Grke iz 1993. godine214 prema kojem lanak 7. predstavlja utjelovljenje naela zakonitosti (nullum crimen nulla poena sine lege). Iz tih naela proizlazi da su kriteriji l. 7. zadovoljeni ako pojedinac iz izriaja odreene odredbe i, ukoliko je potrebno, uz pomo sudskog tumaenja, moe zakljuiti koje ga radnje odnosno propusti ine kazneno odgovornim. Rije zakon u l. 7., kao i u cijeloj konvenciji, predstavlja pisano i nepisano pravo i implicira subjektivne kriterije procjene, osobito one dostupnosti i predvidivosti kaznenog progona i kanjavanja.215 Premda u Statutu MKSJ ne postoji odredba o naelu zakonitosti u Izvjeu Glavnog tajnika navedeno je da primjena naela nullum crimen sine lege nalae da Meunarodni sud primjenjuje pravila meunarodnog humanitarnog prava koja su izvan svake sumnje postala dio obiajnog prava, kako se ne bi pojavio problem da se samo neke, a ne sve drave pridravaju pojedinih konvencija. U praksi MKSJ je potvreno da odreena pravna norma mora predstavljati mjerodavno pravo u vrijeme poinjenja kaznenih djela za koja se optuenik tereti jer bi u suprotnom moglo doi do krenja fundamentalnog naela prema kojem se materijalno kazneno pravo ne moe primjenjivati retroaktivno.216 Time je potvren obiajni

GREEN 1962 PAVII 2006 212 S.W. v. United Kingdom, 20166/92 od 22.11.1995. i C.R. v. United Kingdom, 20190/92 213 (1) U vrijeme rata ili drugog izvanrednog stanja koje ugroava opstanak naroda svaka visoka ugovorna stranka moe, u opsegu koji je strogo odreen potrebama tih izvanradnih prilika, poduzeti mjere koje derogiraju njezine obveze iz ove Konvencije, uz uvjet da te mjere nisu nespojive s njezinim ostalim obvezama po meunarodnom pravu. (2) Na temelju ove odredbe ne moe se derogirati lanak 2., osim za sluajeve smrti rouzroene zakonitim ratnim inima, niti lanci 3., 4. (stavak 1.) i 7. (3) Svaka visokoga ugovorna stranka koja se poslui tim pravom ukidanja svojih obveza mora glavnog tajnika Vijea Europe obavijestiti o svim mjerama koje je poduzela i o razlozima zbog kojih je to uinila. Ona e takoer obavijestiti glavnog tajnika Vijea Europe o prestanku djelovanja tih mjera i o ponovnoj primjeni svih odredaba konvencije. 214 Kokkinakis v. Greece, 14307/88 od 25.05.1993. 215 Miloslavsky v. United Kingdom, 18139/91 od 13.07.1995. 216 Staki I, 412
211

210

68

status naela zakonitosti.217 U nastavku slijedi kratki prikaz razmatranja albenog vijea u predmetu Tadi na osnovi kojih je donesen zakljuak da je ZZP vrsto ukorijenjen u meunarodnom obiajnom pravu.

217

Izdvojeno i suprotno miljenje suca Cassesea na presudu albenog vijea u predmetu Erdemovi, 11: ...kada se u kaznenom pravu primjenjuje praktino motivirani pristup, to se kosi s temeljnim obiajnim naelom nullum crimen sine lege.

69

2. Zajedniki zloinaki pothvat u praksi sudova nakon II. svjetskog rata albeno vijee u predmetu Tadi svoju je tezu o ukorijenjenosti ZZP u meunarodnom obiajnom pravu temeljilo, izmeu ostalog, na sudskim postupcima voenim nakon II. svjetskog rata u kojima je ZZP prihvaen kao jedan od oblika kaznene odgovornosti:
Mnogi predmeti iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata koji se bave ratnim zloinima zasnivaju se na naelu da kad dvije ili vie osoba djeluju zajedniki u provoenju zajednike kriminalne namjere, kaznena djela koja poini bilo tko od njih povlae za sobom kaznenu odgovornost svih lanova grupe. Paljivo iitavanje relevantne sudske prakse pokazuje da, generalno govorei, koncept zajednike namjere obuhvaa tri razliite kategorije kolektivnog kriminaliteta.218

U razdoblju od kraja 1945. pa do kraja 1949. u Nrnbergu se vodilo 13 postupaka219, jedan pred Meunarodnim vojnim sudom, a ostali pred nacionalnim sudovima, odnosno sudovima okupacijskih snaga u Njemakoj. Pravna osnova bio je Londonski sporazum i njemu pridrueni Statut Meunarodnog vojnog suda, te Zakon br. 10 Kontrolnog vijea za Njemaku. Meunarodni vojni sud sudio je najistaknutijim vojnim i politikim elnicima nacistike Njemake.220 U 12 tzv. malih ili sporednih nrnberkih postupaka sudilo se pojedinim grupama okrivljenika, ovisno o njihovoj ulozi u nacistikoj vlasti. Temeljni pravni akt u tim postupcima bio je Kontrolni zakon vijea br. 10. od 20. prosinca 1945. godine koji je stavio u nadlenost okupacijskim vlastima da sude osumnjiene ratne zloince u okviru svog podruja nadlenosti. Postupci pred Vojnom komisijom SAD sa sjeditem u Nrnbergu trajali su od 9. prosinca 1946. godine do 13. travnja 1949. godine i u njima je osueno 142 optuenika od ega 24 na smrtnu kaznu. U nastavku slijedi kratki prikaz historijskih predmeta koje je MKSJ razmatrao u albenoj presudi u predmetu Tadi i na osnovi kojih je njegovo albeno vijee zakljuilo da u meunarodnom obiajnom pravu postoje tri oblika ZZP. Prva dva predmeta ije razmatranje slijedi albeno je vijee MKSJ navelo kao dokaz postojanja sistemskog ZZP u meunarodnom obiajnom pravu, dok se druga tri predmeta odnose na tzv. proireni ZZP. Cilj suenja protiv Martina Gottfrieda Weissa i dr. koje je poznatije pod nazivom predmet Dachau iz 1945. godine bio osuditi osobe koje su uspostavile i vodile Dachau, prvi koncentracijski logor u Njemakoj u kojem je od oujka 1933. do travnja 1945. godine na razliite okrutne naine ubijen velik broj osoba, uglavnom ruskih, poljskih i ekih civila. Premda se toan broj ubijenih osoba ne moe sa sigurnou utvrditi, prema nekim

Tadi II, 195 Pitanje naela zakonitosti pojavilo se i u Nrnberkom procesu kada je optuba optuenicima stavila na teret zavjeru (conspiracy) ne samo u poduzimanju agresivnog rata ve i ratnih zloina i zloina protiv ovjenosti. S obzirom da to kazneno djelo nije bilo propisano Poveljom, Tribunal je odbacio toku 1. optunice i posvetio se samo utvrivanju zavjere u poduzimanju agresivnog rata. 220 HORVATI i dr. 2002
219

218

70

procjenama ak je 160.000 osoba prolo kroz taj logor smrti.221 Od 40 optuenika, njih je 9 bilo na poloaju zapovjednika logora ili zamjenika zapovjednika, dok su ostali optuenici bili straari, medicinsko osoblje, tzv. voe logorskih blokova itd. U optunici ih se tereti da su djelujui u provedbi zajednike namjere poinjenja zloina svjesno i voljno pomagali, podravali i sudjelovali u podvrgavanju civila i uhienih ratnih zarobljenika drava s kojima je Njemaka bila u ratu, okrutnostima i postupcima koji ukljuuju ubojstva, premlaivanja, muenja, izgladnjivanja, zlouporabe asti i ugleda i sl. Svih etrdeset optuenika je osueno od ega ak njih 36 na smrtnu kaznu koja je, kod trojice osuenika, zamijenjena doivotnim zatvorom uz prisilni rad. Da bi dokazala teze iz optunice, optuba je morala dokazati tri injenice: a) da je u logoru postojao sustav zlostavljanja s ciljem poinjenja zloina koji se navodi u optunici, b) da je optueni bio svjestan tog sustava i c) da je svaki od optuenika, svojim postupcima ohrabrivao, pomagao, podravao ili na drugi nain sudjelovao u provedbi toga sustava. Pritom, je od sutinske vanosti poloaj koji je svaki od optuenika obnaao u okviru logorske hijerarhije. Tako bi, ako se radi o, primjerice, zamjeniku zapovjednika kampa ili SS lijenicima, sama injenica pozicije koju su imali unutar logorske hijerarhije bila dovoljna da ih se proglasi krivima. Ako se pak radi o nekim drugim osobama koje su u toj logorskoj hijerarhiji nie pozicionirane, npr. straar, tada tuiteljstvo mora dokazati da je optuenik, koristei svoj poloaj koji nije nezakonit per se, sudjelovao u zlostavljanju logoraa i, time, u odravanju sustava zlostavljanja. U primjedbama na optunicu, obrana je iznijela da zajednika namjera nije posebno kazneno djelo te da je taj izriaj neodreen jer ostavlja dvojbu optueniku da li se tereti za zavjeru (conspiracy) ili ne. U odgovoru na prvu primjedbu, sud je konstatirao da se optuenicima ne stavlja na teret zajednika namjera kao posebno kazneno djelo ve krenja zakona i obiaja ratovanja sudjelovanjem u zajednikoj namjeri zlostavljanja i ubijanja logoraa. Stajalite suda u pogledu druge primjedbe obrane nije sasvim jasno. Premda se na jednom mjestu konstatira da se definicija zajednike namjere ne razlikuje od definicije zavjere to bi samo po sebi znailo da tuiteljstvo kod mora dokazati sve ono to i inae mora dokazati kod zavjere (postojanje sporazuma izmeu optuenika), oito je da se od takvog pristupa odustalo iz jednostavnog razloga to tuiteljstvo faktiki ne bi bilo u mogunosti dokazati takvu zavjeru i to iz vie razloga. Naime, u postupku nisu ponueni nikakvi dokazi o postojanju sporazuma izmeu optuenika, a to je condicio sine qua non kaznenog djela zavjere. Osim toga, neki od optuenika nisu se meusobno niti poznavali niti su svi u isto vrijeme obnaali funkcije u logoru. Stoga je oito da je teret dokazivanja, premda na tuiteljstvu, bio daleko manji no to bi bio da je tuiteljstvo moralo dokazati postojanje zavjere. U predmetu protiv Otta Ohlendorfa i dr. koji je poznatiji pod nazivom Einsatzgruppen pred amerikim vojnim sudom sudilo se pripadnicima paravojnih jedinica pod kontrolom SS jedinica prije i tijekom II. svjetskog rata i ija ja glavna zadaa bila
221

Trial of Martin Gottfried Weiss and Thirty-Nine Ohters, Law-Reports of Trials of War Criminals, The United Nations War Crimes Commission, Volume XI, London, HMSO, 1949, izv. http://www.ess.uwe.ac.uk/WCC/dachau.htm

71

unitavanje idova, Roma i politikih oponenata treeg Reicha.222 Skupina A djelovala je na podruju sredinje Latvije, Litve i Estonije, skupina B oko Moskve, a skupina C i D u Ukrajini i kasnije u podruju Kavkaza. Prema procjenama iz arhiva same skupine, ona je odgovorna za smrt vie od milijun ljudi. Povjesniar Hilber procjenjuje da je u razdoblju od 1941. do 1945. godine pripadnici odreda smrti ubili oko milijun i pol idova. Iz tzv. Jagerovog izvjea o operaciji Einsatzkommando 3 u Litvi je u pet mjeseci ubijeno gotovo 140.000 civila ime je, prema rijeima zapovjednika jedinice Karla Jagera, rijeeno pitanje idova u Litvi. Kazneni postupak u predmetu Einsatzgruppen smatra se najveim postupkom zbog masovnih ubijanja u novijoj svjetskoj povijesti. Ono to taj postupak ini razliitim od ostalih postupaka u okviru tzv. malih nrnberkih procesa je u tome da optuenici, prema rijeima optube, nisu optueni zbog kabinetskog stvaranja planova o masovnom ubijanju ve zbog njihova aktivnog sudjelovanja u provedbi tih planova izravno na terenu kroz nadzor, usmjeravanje i preuzimanje aktivne uloge u krvavoj etvi. Optuenicima u predmetu Einsatzgruppen je stavljeno na teret sudjelovanje u zajednikom planu:
...osnovno je naelo da niti prema Zakonu br. 10 Kontrolnog vijea, niti prema bilo kojem poznatom sistemu kaznenog prava krivnja za ubojstvo nije ograniena na ovjeka koji povue obara ili zakopa le. U skladu s priznatim principima koji su zajedniki svim civiliziranim pravnim sustavima, stavak 2 lanka II Zakona br. 10 Kontrolnog vijea odreuje vie vrsta veza sa zloinom koje su dovoljne da se ustanovi krivnja. Prema tome, nisu krivi samo glavni poinitelji nego i sudionici, oni koji s pristankom sudjeluju u poinjenju zloina ili su povezani s planovima i poduhvatima povezanim sa poinjenjem, ili oni koji narede ili podre zloin, i oni koji pripadaju organizaciji ili grupi ukljuenoj u poinjenje zloina. Ove odredbe ne otjelovljuju nikakva drakonska ili nova naela kaznene odgovornosti.223

U predmetu protiv Ericha Heyera i dr. koji je u literaturi poznatiji pod nazivom Essenski lin ili Essen West224, britanski vojni sud sudio je kapetanu Heyeru, jednom njemakom vojniku i petorici civila zbog ubojstva trojice britanskih ratnih zarobljenika. Suenje je odrano u njemakom gradu Essenu u prosincu 1945. godine. Optueni Heyer je 13. prosinca 1944. godine trojicu zarobljenih britanskih pilota predao u pratnju u kojoj je, izmeu ostalih, bio i jedan od optuenih Koenen. Pratnja je zarobljenike trebala odvesti u Luftwaffe jedinicu na ispitivanje. Nakon to je predao vojnike u pratnju, Heyer je zapovjedio pratnji da se ne mijea ako civili eventualno napadnu ili ponu zlostavljati ratne zarobljenike. U postupku je dokazano da je ta zapovijed izdana vrlo glasno tako da su okupljeni civili koji su u konanici i izvrili lin nad ratnim zarobljenicima to jasno mogli uti. U presudi je izloen tijek dogaanja nakon izdavanja Heyerove zapovijedi:
United States v. Otto Ohlendorf et al. izv.: http://www.ess.uwe.ac.uk/genocide/einsatzgruppen_case_index_page.htm 223 Ibid. 224 Trial of Erich Heyer and Six Others, Law-Reports of Trials of War Criminals, The United Nations War Crimes Commission, Volume I, London, HMSO, 1947, izv. http://www.ess.uwe.ac.uk/WCC/essen.htm
222

72

dok su ratni zarobljenici voeni jednom od glavnih ulica u Essenu, svjetina oko njih postajala je sve vea i poela ih je udarati i bacati palice i kamenje na njih. Jedan neidentificirani njemaki desetar ak je pucao iz revolvera na jednog zarobljenika i ranio ga u glavu. Kad su doli na most, piloti su na kraju baeni preko ograde. Jedan od njih je poginuo prilikom pada. Drugi su ostali ivi nakon pada ali ih je vatrenim orujem ubila svjetina okupljena u blizini mosta.225

Savezniki vojni sud je proglasio krivim Ericha Heyera i osudio ga na smrt vjeanjem. Koenen je takoer proglaen krivim i osuen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Od petorice optuenih civila sud je trojicu proglasio krivima226 dok je dvojicu oslobodio optube zbog nedostatka dokaza. Vrlo slino injenino stanje bilo je u predmetu Kurt Goebell i dr. poznatije pod nazivom otok Borkum.227 Postupak protiv Kurta Goebella i dr. proveden je pred amerikim vojnim sudom (zapravo je bila rije o vojnoj komisiji) u njemakom gradu Ludwigsburgu od 6. veljae do 22. oujka 1946. godine. Nekoliko viih asnika, vojnici, gradonaelnik Borkuma, policajci, jedan civil i voa Radne slube Reicha optueni su za svjesno, namjerno i protupravno ohrabrivanje, pomaganje, podravanje i sudjelovanje u ubojstvu sedmorice amerikih vojnih pilota koji su 4. kolovoza 1944. prisilno sletjeli na otok Borkum na sjeverozapadu Njemake. Nakon zarobljavanja, piloti su bili prisiljeni proi kroz grad gdje su ih zlostavljali pripadnici Radne slube Reicha i civili. Vojnici iz pratnje ne samo da nisu zatitili vojne zarobljenike ve su vlastitim postupcima poticali civile na zlostavljanja u kojima su i samo djelomino sudjelovali. Kada su doli do gradske vijenice, ratne su zarobljenike vojnici ubili iz vatrenog oruja. Tuitelj je u postupku konstatirao da su optuenici bili zupanici u kotau zajednikog plana, svaki od njih jednako vaan, svaki zupanik obavljao je njemu dodijeljenu ulogu, a kota masovnog ubojstva nije se mogao okretati bez svih zupanika.228 Od ukupno 16 optuenika samo je jedan osloboen optube dok su svi ostali proglaeni krivima i osueni na smrt i dugotrajne zatvorske kazne. U tzv. talijanskim predmetima na koje se takoer poziva albeno vijee u predmetu Tadi sudilo se pripadnicima oruanih snaga tzv. Repubblica Sociale Italiana koju je Njemaka stavila pod svoju kontrolu nakon to je Italija objavila rat Njemakoj u listopadu 1943. godine. U postupku DOttavio i dr. naoruani civili protupravno su progonili dvojicu ratnih zarobljenika koji su pobjegli iz koncentracijskog logora. Jedan pripadnik grupe pucao je na zarobljenike bez namjere da ih ubije, ali jedan je zarobljenik ranjen i kao rezultat toga je kasnije umro. Prvostupanjski sud je smatrao da su svi pripadnici grupe odgovorni ne samo za protupravno oduzimanje slobode (sequestro di persona) ve i za prouzroenje smrti iz nehaja (omicidio preterintenzionale). Kasacijski sud je u oujku 1947. godine to potvrdio navodei kod te vrste kaznene odgovornosti mora postojati ne samo materijalno
225 226

Ibid. Johann Braschoss je osuen na smrt vjeanjem, Karl Kaufer na doivotni zatvor, a Hugo Boddenberg na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. 227 KOESSLER 1956-1957 228 Tadi II, 210

73

vani, nego i psiholoki uzroni neksus izmeu rezultata kojeg su svi pripadnici grupe namjeravali postii i razliitih djela koja su poinili pojedini pripadnici grupe. Sud je zatim istaknuo da:
doista, odgovornost sudionika (concorrente) nije zasnovana na konceptu objektivne odgovornosti nego na fundamentalnom naelu stjecaja meuzavisnih uzroka; kao rezultat tog naela, svi sudionici odgovorni su za zloin i kada ga izravno uzrokuju i kada ga neizravno uzrokuju, u skladu s dobro poznatim kanonom causa causae est cause causati.229

Sud je nadalje utvrdio kako je u konkretnom sluaju postojala:

psiholoka uzronost, budui da su svi sudionici imali namjeru poiniti i znanje o stvarnom poinjenju pokuaja protupravnog ograniavanja slobode, i predvidjeli su mogue poinjenje razliitog kaznenog djela. To predvianje (previsione) nuno slijedi iz upotrebe oruja: predvidivo je (dovendo prevedersi) da bi jedan od sudionika mogao pucati na bjegunce kako bi ostvario zajedniku namjeru (lo scopo comune) njihovog hvatanja.230

229 230

Ibid. 215 Ibid.

74

3. Zajedniki zloinaki pothvat u meunarodnim ugovorima albeno vijee u predmetu Tadi je istaknulo da, osim spomenute sudske prakse, koncept zajednikog plana potvruju i barem dva meunarodna ugovora Meunarodna konvencija o suzbijanju teroristikih napada eksplozivnim napravama iz 1997. godine i Rimski statut Meunarodnog kaznenog suda iz 1998. godine. Prema lanku 2(3)c Meunarodne konvencije o suzbijanju teroristikih napada eksplozivnim napravama poiniteljem kaznenog djela iz konvencijskog kataloga smatrat e se osoba koja na bilo koji drugi nain pridonese poinjenju jednog ili vie kaznenih djela navedenih u stavku 1. ili 2., od skupine osoba koje djeluju iz zajednikih interesa; takav doprinos e biti namjeran, pruen u cilju nastavljanja ope kriminalne aktivnosti skupine i postizanja njezinih ciljeva ili uz poznavanje namjere skupine da poini kazneno djelo ili kaznena djela o kojima je rije.231 Premda je u albenoj presudi istaknuto da pregovaraki proces ne baca nikakvo svjetlo na razloge u pozadini usvajanja ovog teksta vijee je zakljuilo kako je konvencija znaajna jer potvruje koncept zajednike zloinake namjere kao neto razliito od pomaganja i podravanja. Premda konvencija u to vrijeme nije bila na snazi232 albeno vijee je istaknulo da se ne smije podcijeniti injenica da su je sve lanice Ope skuptine usvojile konsenzusom te se stoga moe smatrati da predstavlja znaajan dokaz o pravnim pogledima velikog broja drava.233 Drugi meunarodni ugovor kojeg je albeno vijee navelo u prilog tezi o ukorijenjenosti ZZP u meunarodnom obiajnom pravu je Statut Meunarodnog kaznenog suda usvojen na diplomatskoj konferenciji u Rimu 1998. godine. Prema lanku 25. stavku 3(d) Statuta osobno je kazneno odgovoran za kaznena djela iz nadlenosti Tribunala svatko tko na bilo koji drugi nain doprinosi poinjenju ili pokuaju takvog kaznenog djela od strane skupine osoba koje djeluju sa zajednikim ciljem. Takav doprinos mora biti namjeran i mora biti: (i) uinjen u cilju promicanja kanjive djelatnosti ili kanjivog plana skupine koji ukljuuje poinjenje kaznenih djela iz nadlenosti Suda ili (ii) uinjen uz poznavanje plana grupe da poini takvo kazneno djelo.234 albeno vijee MKSJ u predmetu Tadi prihvatilo je ocjenu o pravnoj teini Rimskog statuta premda on u to vrijeme jo nije stupio na snagu:

International Convention for Suppression of Terrorist Bombings, New York, 12 January 1998, izv. http://www.unodc.org/unodc/terrorism_convention_terrorist_bombing.html, Zakon o potvrivanju Meunarodne konvencije za suzbijanje teroristikih napada eksplozivnim napravama, Narodne novine, Meunarodni ugovori br. 3/2005. od 20.04.2005. 232 WIDELL 2005, izv. http://www.serbianna.com/columns/widell/003.html 233 Tadi II, 221 234 Rome Statute of the International Criminal Court, izv. http://www.un.org/law/icc/statute/romefra.htm, Zakon o potvrivanju Rimskog statuta Meunarodnoga kaznenog suda, Narodne novine, Meunarodni ugovori br. 5/2001. od 27.04.2001.

231

75

Tamo je raspravno vijee istaknulo da je Statut jo uvijek neobavezujui meunarodni ugovor jer jo nije stupio na snagu. No on ipak posjeduje znaajnu pravnu vrijednost. Statut je usvojila golema veina drava koje su prisustvovale Rimskoj diplomatskoj konferenciji i u znaajnoj mjeri ga je potvrdio esti odbor Ope skuptine Ujedinjenih naroda. To pokazuje da tekst podrava veliki broj drava i moe se uzeti da on predstavlja pravno stajalite, to jest opinio juris tih drava.235

235

Tadi II, 223

76

4. Zajedniki zloinaki pothvat u poredbenom pravu albeno vijee u predmetu Tadi konstatiralo je da je doktrina djelovanja u provoenju zajednike namjere ukorijenjena u nacionalnom pravu mnogih drava:
Neke drave dre se naela da, kad vie osoba sudjeluje u zajednikoj namjeri ili zajednikom planu, sve su one odgovorne za zloinako postupanje koje iz toga proistekne, bez obzira na stupanj ili oblik njihovog sudjelovanja uz uvjet da su sve imale namjeru poiniti kazneno djelo predvieno zajednikom namjerom. Ako jedan o sudionika poini kazneno djelo koje nije predvieno zajednikom namjerom, samo e on biti kazneno odgovoran za to kazneno djelo.236

Kao primjer drava u kojima supoinitelj ne odgovara za eksces drugih supoinitelja u presudi se navode Njemaka i Nizozemska. S druge strane postoje i one drave koje se takoer dre naela da, kada vie osoba sudjeluje u zajednikoj zamisli ili zajednikom planu da se poini kazneno djelo, sve kazneno dogovaraju za to kazneno djelo bez obzira na ulogu koju je svaka od njih odigrala. Meutim, u tim dravama ako jedna od osoba:
koja sudjeluje u zajednikom zloinakom planu ili poduhvatu poini neko drugo kazneno djelo koje je izvan zajednikog plana, ali ipak predvidivo, te osobe su u potpunosti odgovorne i za to kazneno djelo.237

Drave u kojima je koncept zajednike zloinake namjere prihvaen u najirem obliku su Francuska, Italija te common law sustavi kao to su Engleska, Wales, Kanada, SAD, Australija i Zambija. Listi koju je utvrdilo albeno vijee mogli bismo uputiti barem dva prigovora. Prvo, na nju nisu uvrtene neke drave u kojima je ZZP dio pozitivnoga prava kao to su, primjerice, Juna Afrika, Nigerija i Indija. U tim dravama elementi ZZP su ugraeni u institut zajednikog cilja (common purpose) odnosno zajednike namjere (common intention). Vjerojatan razlog izostavljanju tih drava, u prvom redu June Afrike, s liste jest rasprava koja se ve niz godina, a osobito nakon ukidanja reima apartheida, u toj dravi vodi u vezi osnovanosti zadravanja instituta u nacionalnom pravu. Razlog debatama koje indiciraju dvojbenu ustavnost toga instituta su neke presude u kojima je dolo do neprimjerene ekstenzije instituta koja je suprotna naelu krivnje.238 Te su presude potaknule ivu raspravu o tome je li pravilo zajednikog cilja (common purpose) kojim se postupci jedne osobe uraunavaju
Ibid. 224 Ibid. 238 Presudom u predmetu S v. Mgedezi iz 1989. godine doktrina zajednike svrhe proirena je i na osobe koje nisu zakljuile preddeliktni sporazum (prior agreement) o njegovu poinjenju ali su se aktivno i s namjerom ukljuile (active association) u kriminalni dogaaj. Da bi optuenik bio proglaen krivim po osnovi proirene doktrine zajednike svrhe tuiteljstvo mora dokazati: a) da je optuenik bio nazoan na mjestu poinjenja djela; b) da je bio svjestan napada; c) da je postupao s namjerom doprinijeti zajednikom cilju zajedno s onima koji sudjeluju u napadu i d) da je svojim postupcima iz kojih proizlazi da je imao namjeru aktivno se ukljuiti u napad pokazao da dijeli zajedniki cilj s napadaima.
237 236

77

(imputiraju) drugoj osobi bez utvrivanja je li i ta druga osoba svojim postupcima prouzroila zabranjenu posljedicu u skladu s ustavno zajamenim naelom presumpcije okrivljenikove nevinosti.239 Drugi prigovor listi koju je sastavilo albeno vijee u predmetu Tadi odnosi se na konstataciju da se radi o dravama u kojima je koncept zajednike zloinake namjere prihvaen u najirem obliku. Sasvim suprotno, u tim dravama traje iva rasprava oko pitanja u kojoj je mjeri koncept ZZP usklaen s naelom krivnje. U tom je smislu apsolutno neutemeljena tvrdnja da u jednom pravnom sustavu koji se navodi na listi, a to je kanadski u kojem je Vrhovni sud odlukom u predmetu R. v. Logan iz 1990. godine oblik doktrine ZZP proglasio neustavnim240, koncept zajednike zloinake namjere prihvaen u najirem obliku. Takoer i u drugim dravama na koje se sud poziva sudska praksa nije jedinstvena oko primjene koncepata koji sadrajno odgovaraju proirenom ZZP.241 To je, meutim, samo jedan od preaca (shortcut) kojim se albeno vijee u predmetu Tadi posluilo kako bi proglasilo krivim optuenika za kojeg nije bilo dokaza da je osobno poinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Bez obzira na razlike u sadraju instituta poredbenog prava koji se u veoj ili manjoj mjeri podudaraju s teorijom ZZP, iz presude Raspravnog vijea u predmetu Tadi dalo bi se zakljuiti da nacionalna zakonodavstva u kojima je detektiran neki od oblika ZZP nisu uzeta u obzir kod razmatranja ukorijenjenosti toga instituta u meunarodnom obiajnom pravu. Naime, vijee je expressis verbis relativiziralo injenicu da je ZZP pozitivnopravni institut u nekim kaznenim zakonodavstvima:
Treba naglasiti da spominjanje nacionalnog zakonodavstva i sudske prakse slui samo da bi se pokazalo da koncept zajednike namjere prihvaen u meunarodnom kaznenom pravu ima temelja u mnogim nacionalnim sustavima. Upravo suprotno, u podruju o kojem raspravljamo, nacionalno zakonodavstvo i sudska praksa ne mogu prema doktrini o opim pravnim naelima priznatim od strane civiliziranih naroda posluiti kao izvor meunarodnih naela i pravila: da bi se time smjeli posluiti, bilo bi nuno pokazati da je veina, ako ne i sve, drava usvojila isti koncept zajednike namjere. Konkretno, trebalo bi pokazati da, u svakom sluaju, glavni pravni sistemi svijeta ovom konceptu prilaze na isti nain. Navedeni kratki pregled pokazuje da to nije sluaj. Osim toga, pozivanje na nacionalno pravo u ovom sluaju ne moe imati doseg i znaaj koji je u opim crtama naznaio Glavni tajnik u svom Izvjetaju, gdje se istie da je bilo sugestija da Meunarodni sud mora primjenjivati domae pravo u onoj mjeri u kojoj ono inkorporira meunarodno obiajno humanitarno pravo. U podruju koje razmatramo, domae pravo ne izvire iz provedbe meunarodnog prava ve tee paralelno, i s njim prethodi meunarodnoj regulativi.242

Unato toj rezervi, ini se da je nacionalno zakonodavstvo u daleko veoj mjeri utjecalo na uvoenje teorije ZZP u praksu MKSJ no to je to albeno vijee u
BURCHELL 1997 U drugostupanjskoj presudi u predmetu Tadi taj se podatak spominje u fusnoti i ne pridaje mu se vee znaenje. Za kritiku v. SCHABAS 2002-2003 241 Npr. u SAD sudovi su uglavnom odbacili primjenu prijeporne Pinkertonove doktrine kod utvrivanja odgovornosti zavjerenika (conspirators) zbog njezine neusklaenosti s naelom krivnje. 242 Tadi II, 225
240 239

78

predmetu Tadi bilo spremno priznati. Premda je vrlo mali broj drava u svijetu ija zakonodavstva predviaju neki od oblika odgovornosti koji su sutinski slini teoriji ZZP, njihov je utjecaj na globalna svjetska zbivanja obrnuto razmjeran njihovu broju. Uostalom radi se o dravama (SAD, Velika Britanija) koje su kroz suenja nakon II. svjetskog rata znaajno utjecale na to da se meunarodno kazneno pravo u znaajnoj mjeri modelira po obrascu common law sustava. Naposljetku, u albenom vijeu u predmetu Tadi dvoje od pet lanova vijea bili su suci koji dolaze iz drava u kojima je ZZP u odreenom obliku dijelom pozitivnog prava. Njima je, u veoj mjeri no ostalim lanovima vijea, bilo lake shvatiti i prihvatiti koncept koji, u slinom obliku, postoji i u pravnim kulturama iz kojih dolaze. S obzirom na to da je nacionalno pravo imalo mnogo veu ulogu u prihvaanju teorije ZZP no to se to iz presude albenog vijea u predmetu Tadi moe zakljuiti, a imajui u vidu da nacionalna zakonodavstva koja su u presudi spomenuta ne ine koherentni pravni sustav koji implicira i koherentnu sudsku praksu, u pravu su autori koji smatraju da je pravno nekorektno (legally incorrect) bilo dopustiti njihov utjecaj u formuliranju teorije ZZP, osobito njezine proirene varijante.243

243

ENGVALL 2005, 28

79

5. Rasprava Za razliku od ocjene albenog vijea u predmetu Tadi da je predmet Essenski lin primjer za proireni ZZP, analiza svih injenica i okolnosti toga sluaja upuuje na zakljuak da je malo dokaza za takvu tvrdnju. Naime, optuenici su djelovali u skladu sa zajednikom namjerom koja je bila upravljena zlostavljanju ratnih zarobljenika koje je ukljuivalo i barem neizravnu namjeru na njihovo usmrivanje. Ratni su zarobljenici ubijeni nakon to je zapovjednik na to potaknuo svoje podreene. Nema apsolutno nikakvih dokaza da bi se u tom sluaju radilo o posljedici koja izlazi izvan okvira zajednike namjere svih supoinitelja. Sasvim suprotno, smrt ratnih zarobljenika je posljedica djelovanja skupine u realizaciji zajednike namjere244 i sasvim je u okvirima supoiniteljskog sporazuma. Osim toga, argument tuiteljstva da u konkretnom sluaju nije potrebno dokazati namjeru optuenika za ubojstvo ve za lake kazneno djelo ubojstva iz nehaja ne moe biti presedan za sniavanje kriterija krivnje kod sudjelovanja u ZZP i poinjenja tekih kaznenih djela kod kojih je taj element vrlo sloen (npr. genocid, v. razmatranje pod ZZP i naelo krivnje). Konano, s obzirom da u tom predmetu nije imenovan pravni savjetnik suda, nema dokaza da je sud odluku o krivnji optuenika utemeljio na teoriji ZZP.245 Kada je rije o predmetu otok Borkum, iz presude se jasno moe nazrijeti da je sud, vodei rauna o stvarnom doprinosu svakog od optuenika zbog ega je neke od njih osudio za ubojstvo i napad, a neke samo za napad, zapravo odbacio konstrukciju ZZP koju je tuiteljstvo, premda koristei drugaiju terminologiju, oito neuspjeno pokualo dokazati. Da je sud uvaio teze tuiteljstva tada bi svi optuenici, kao sudionici ZZP, bili jednako kazneno odgovorni za kaznena djela koja su prirodne i predvidive posljedice ZZP.246 U tome se i ogleda kontradikcija u pravnom rezoniranju albenog vijea u predmetu Tadi u kojem se konstatira kako je opravdano pretpostaviti da je sud potvrdio doktrinu zajednikog plana, ali u razliitom obliku, jer je neke branjenike proglasio krivim i po optubama za liavanje ivota i po optubama za napad dok su drugi

Predmeti Essenski lin i otok Borkum isti su primjeri osnovnog ZZP kod kojeg kod svih sudionika postoji zajednika namjera na poinjenje konkretnog kaznenog djela. Na formiranje te namjere odluujue je djelovala slubena politika nacistike stranke koja je kroz svoja slubena glasila javno pozivala na lin zarobljenih saveznikih vojnika u znak odmazde zbog saveznikog bombardiranja njemakih gradova. U tim se porukama govori o barbarskom i cininom karakteru teroristikih napada ije poinitelje od njemakog naroda ne smije tititi njemaka vojska niti policija. Stoga se u predmetima u kojima je narod uzeo pravdu u svoje ruke ne moe govoriti o ubojstvima ratnih zarobljenika kao predvidivim ekscesima ve o zloinima poinjenim u okviru realizacije zajednike namjere. Tako i ENGVALL 2005.; DANNER-MARTINEZ 2005; HAAN 2005 245 ENGVALL 2005, 21 246 Osim toga nije jasno na emu je albeno vijee u predmetu Tadi utemeljilo svoju odluku da predmet otok Borkum svrsta u treu kategoriju ZZP kada je i samo priznalo da je tuitelj u tom predmetu vrsto iznio prijedlog doktrine zajednike namjere koja pretpostavlja da su svi sudionici u zajednikoj namjeri imali istu zloinaku namjeru, to jest, da poine ubojstvo. Drugim rijeima, tuitelj se se priklonio doktrini zajednike nakane spomenutoj gore u vezi sa prvom kategorijom predmeta. Tadi II 211

244

80

proglaeni krivim samo za napad.247 Niti u ovom sluaju albeno vijee nije ponudilo jasne dokaze da je vojni sud presudu utemeljio na konstrukciji ZZP. Umjesto pravih dokaza ono je ponudilo pretpostavke i istu hipotetiku:
Iz ovog predmeta moe se izvui zakljuak da su svi oni optueni koji su proglaeni krivim smatrani odgovornim za provoenje zajednikog zloinakog plana, a namjera je bila da se napadnu ratni zarobljenici. Meutim, neki od njih su takoer proglaeni krivim za ubojstvo ak i kad nije bilo dokaza da su oni doista ubili zarobljenike. Moe se pretpostaviti da je to uinjeno na osnovi toga to su optueni bili u poloaju, bilo zbog svog statusa, uloge ili ponaanja, predvidjeti da e taj napad dovesti do ubijanja rtava od strane nekih od sudionika u napadu.248

Razmatrani sluaj DOttavio zapravo je jedini postupak u kojem je sud (i to nacionalni) optuenike proglasio krivima zbog kaznenog djela poinjenog u okviru proirenog ZZP.249 Meutim, i ovdje valja napomenuti da sudska praksa talijanskog Kasacijskog suda nakon II. svjetskog rata nije bila konzistentna. Tako je, primjerice, taj sud u kasnijem predmetu Aratano i dr. ukinuo presudu prvostupanjskog suda kojom su svi optuenici, inae pripadnici milicije RSI proglaeni krivim za ubojstvo. Naime, radilo se o tome da je prilikom pokuaja uhienja nekolicine partizana jedan od optuenika, kako bi ih zaplaio, ispalio nekoliko hitaca u zrak nakon ega je dolo do otvaranja uzajamne vatre u kojoj je ubijen jedan od partizana. Prema stajalitu Kasacijskog suda, budui da je i prvostupanjski sud zakljuio da pripadnici milicije nisu namjeravali ubiti partizane:
bilo je jasno da je ubojstvo jednog od partizana bilo nenamjeravani dogaaj (evento non voluto) i da se prema tome ne moe pripisati svim sudionicima: kazneno djelo koje je poinjeno bilo je tee od onoga koje je namjeravano i potrebno je pribjei drugim kategorijama od kategorije namjernog ubojstva. Ovaj Vrhovni sud ve je imao priliku izrei taj isti princip, i primijetio je da je, da bi se neka osoba mogla smatrati odgovornom za ubojstvo poinjeno tijekom operacije ienja koju provodi vie osoba, nuno ustanoviti da je, sudjelovanjem u toj operaciji, dolo i do namjerne aktivnosti vezane za liavanje ivota (fosse stata spiegata unattivit volontaria in relazione anche allomicidio).250

A contrario, bez poduzimanja namjerne aktivnosti vezane za ubojstvo, nije mogue zasnovati kaznenu odgovornost optuenika za to kazneno djelo. To je sasvim suprotno od mentalnog elementa proirenog ZZP koji se sastoji u objektivnoj kategoriji predvidivosti (forseeability) posljedice kao prirodne i razumne. Na kraju ovih razmatranja mogli bismo zakljuiti da je neuvjerljiva teza albenog vijea u predmetu Tadi da je ZZP (ukljuujui i njegovu proirenu varijantu) nedvojbeno dijelom meunarodnog obiajnog prava zbog njegova koritenja u jurisprudenciji sudova nakon II. svjetskog rata. Niti u jednom od
247 248

Ibid. 212 Ibid. 213 249 Tako i ENGVALL L., 2005.; DANNER-MARTINEZ, 2005; HAAN V., 196 (2005) 250 Tadi II, 216

81

predmeta koji su, prema shvaanju albenog vijea, primjeri za proireni ZZP, nema dokaza da je sud utemeljio presudu na toj pravnoj konstrukciji. Fragmentarno citiranje optunica u kojima se, istina, spominje zajedniki plan i formuliranje pretpostavki o tome da li je i na koji nain sud uvaio te teze optube ni u kojem sluaju nisu dostatni da bi se, kao to je to naveo Glavni tajnik UN u Izvjeu sukladno paragrafu 2 rezolucije 808 Vijea sigurnosti Ujedinjenih naroda, utvrdilo da je teorija ZZP u vrijeme poinjenja kaznenih djela koja se optuenicima pred MKSJ stavljaju na teret izvan svake sumnje bila dijelom obiajnog prava. Ukratko, samo jedna presuda nacionalnog suda (!?) u razdoblju nakon II. svjetskog rata u kojoj je sud krivnju optuenika utemeljio na neemu to je slino konceptu proirenog ZZP nije i ne moe biti nedvojben dokaz ukorijenjenosti ZZP u meunarodnom obiajnom pravu. Valja se u tom smislu sloiti s brojnim autorima koji smatraju da vrsta pravna osnova proirenog ZZP u meunarodnom kaznenom pravu koju je MKSJ naao u sudskoj praksi nakon II. svjetskog rata ne postoji.251 U predmetu Tadi MKSJ je u prilog tezi o vrstoj ukorijenjenosti teorije ZZP u meunarodnom obiajnom pravu naveo i dvije meunarodne konvencije Meunarodnu konvenciju o suzbijanju teroristikih napada eksplozivnim napravama i Rimski Statut MKS. Meunarodna konvencija o suzbijanju teroristikih napada eksplozivnim napravama donesena neposredno nakon teroristikih napada na veleposlanstva SAD u Keniji i Tanzaniji. U izvjeu iz rujna 1996. godine Glavni tajnik Ujedinjenih naroda istaknuo je nunost razmatranja onih podruja koja nisu pokrivena sektorskim antiteroristikim konvencijama. Ta su podruja: teroristiko bombardiranje, financiranje terorizma, trgovina orujem, pranje novca, razmjena informacija o osobama i organizacijama osumnjienim za terorizam, krivotvorenje putnih dokumenata, tehnika suradnja u provedbi protuteroristikih mjera itd. Prema navodima glavnog tajnika, pozornost zasluuje i razrada mjera za sprjeavanje uporabe oruja za masovno unitenje te uporabe suvremene informatike tehnologije od strane terorista. Na osnovi toga izvjea Opa skuptina Ujedinjenih naroda rezolucijom 51/210 osnovala je Ad hoc odbor za izradu nacrta meunarodne konvencije za suzbijanje teroristikih napada eksplozivnim napravama i naknadno meunarodne konvencije za suzbijanje akata nuklearnog terorizma. Prvi nacrt o kojem je u odboru provedena rasprava podnijela je, u ime Grupe sedmorice i Rusije, Francuska. Pregovori u vezi konanog teksta konvencije okonani su u prosincu 1997. godine njezinim usvajanjem od strane Ope skuptine Ujedinjenih naroda. Glavne novosti sadrane u konvenciji koje su, izmeu ostalog, olakale kasnije pregovore u vezi teksta Meunarodne konvencije o sprjeavanju financiranja terorizma i Meunarodne konvencije za suzbijanje akata nuklearnog terorizma odnose se na ekstenzivnu definiciju eksplozivne ili druge smrtonosne naprave kojom nisu obuhvaene samo bombe ve i razliite vrste nekonvencionalnih eksplozivnih naprava rune izrade kojima se uglavnom slue teroristike skupine u izvoenju napada. Za razliku od prethodnih sektorskih konvencija, Meunarodna konvencija za suzbijanje teroristikih napada eksplozivnim napravama proirila je i kanjivost u pogledu kruga potencijalnih meta teroristikih napada na sve vladine
251

Tako i ENGVALL 2005.; DANNER-MARTINEZ 2005; HAAN 2005; DARCY 2004-2005

82

infrastrukturne objekte, sustav javnog prijevoza i javna mjesta. Znaajna novost je i izostavljanje odredbe o iznimci politikog kaznenog djela, kao i tzv. uvjetna ekstradicija, dok se problematinom moe smatrati odredba lanka 19. prema kojoj je iskljuena njezina primjena na aktivnosti oruanih snaga za vrijeme vojnoga sukoba, onako kako su ti izrazi shvaeni u meunarodnom humanitarnom pravu koje ih regulira, te na aktivnosti koje poduzimaju vojne snage jedne drave u sklopu svojih slubenih dunosti, u mjeri u kojoj su odreene drugim normama meunarodnoga prava. Zbog poveane opasnosti od teroristikog udruivanja konvencija u l. 2. izdvaja poseban oblik poinjenja kaznenog djela iz konvencijskog kataloga. Prema toj odredbi kao poinitelj djela odgovara tko na bilo koji drugi nain pridonese poinjenju jednog ili vie kaznenih djela navedenih u stavku 1. ili 2., od skupine osoba koje djeluju iz zajednikih interesa; takav doprinos e biti namjeran, pruen u cilju nastavljanja ope kriminalne aktivnosti skupine i postizanja njezinih ciljeva ili uz poznavanje namjere skupine da poini kazneno djelo ili kaznena djela o kojima je rije.252 Ova je odredba, koja je po svom sadraju vrlo bliska pojmu zloinake urote odnosno zavjere (conspiracy) u konvenciju ugraena po uzoru na pravne dokumente Europske unije koji reguliraju meunarodnu suradnju u suzbijanju meunarodnog terorizma i to radi toga da se irokom jezinom formulacijom omogui kazneni progon osoba osumnjienih za terorizam. Premda se i kod te odredbe i kod proirenog ZZP radi o tzv. kolektivnom kriminalitetu, u sadrajnom se smislu lanak 2c konvencije znaajno razlikuje od proirenog ZZP formuliranog u predmetu Tadi. Naime dok je kod proirenog ZZP za zasnivanje kaznene odgovornosti sudionika ZZP dovoljno njegovo predvianje kaznenog djela koje je poinjeno izvan okvira zajednikog plana kao prirodne i predvidive posljedice ZZP, poinitelj kaznenog djela prema l. 2c konvencije mora postupati s namjerom (subjektivni element) i svojim postupcima pridonijeti poinjenju kaznenih djela od strane skupine (objektivni element koji se trai i za utvrivanje odgovornosti supoinitelja u veini kontinentalnih pravnih poredaka). Nije potrebno naglaavati da je dravama koje dolaze iz common law i civil law sustava bilo vrlo teko postii sporazum i oko ovakve modificirane varijante zavjere kod koje je standard krivnje postavljen vrlo visoko. Sasvim je sigurno da bi konsenzus u pogledu daleko ekstenzivnije i neodreenije formule proirenog ZZP bilo nemogue postii, tim vie to se radi o terorizmu koji je za veinu drava posebno osjetljivo pitanje na to upuuje i nemogunost postizanja konsenzusa oko definicije toga pojma. Nadalje, upitno je u kojoj mjeri meunarodni ugovor koji jo nije stupio na snagu253 moe biti, kako navodi albeno vijee u predmetu Tadi, znaajan
Slian toj odredbi je lanak 2. Meunarodne konvencije o sprjeavanju financiranja terorizma iz 1999. godine koji odreuje da je, izmeu ostalog, osoba poinila kazneno djelo ako organizira ili upravlja drugima u poinjenju kaznenog djela iz konvencijskog kataloga odnosno ako doprinese poinjenju takvih djela od strane grupe osoba koje djeluju iz zajednikih interesa. Takav doprinos namjeran je i ostvaren ili u cilju nastavljanja kriminalne aktivnosti ili kriminalnih interesa grupe, u kojem sluaju takva aktivnost ili interes ukljuuje poinjenje kaznenog djela iz konvencijskog kataloga ili sa sa svijeu o namjeri grupe da poini takvo kazneno djelo. Dakle kriminalna aktivnost ili kriminalni interes grupe nije openite naravi ve mora uljuivati poinjenje kaznenog djela iz konvencijskog kataloga . 253 WIDELL 2005, izv. http://www.serbianna.com/columns/widell/003.html
252

83

dokaz o pravnim pogledima velikog broja drava. Osim toga sadraje normativnog okvira stvorenog za potrebe suzbijanja terorizma, upravo zbog njihove specifinosti, nije osnovano po analogiji primjenjivati u situacijama kada se radi o tekim krenjima meunarodnog humanitarnog prava i to zbog toga to se radi o sutinski razliitim kategorijama. Odredba iz lanka 2c Meunarodne konvencije o suzbijanju teroristikih napada eksplozivnim napravama doslovno je preuzeta u l. 25. Statuta MKS. Nakon to se drave civilnog i common law pravnog sustava nikako nisu mogle dogovoriti oko odredbe o zavjeri (conspiracy) koja je bila predviena u ranijim verzijama nacrta, usvojeno je rjeenje prihvatljivo za obje strane u lanak 25. Statuta ugraena je doslovno preuzeta odredba iz lanka 2c Meunarodne konvencije o suzbijanju teroristikih napada eksplozivnim napravama. Za razliku od statuta ad hoc meunarodnih kaznenih sudova za bivu SFRJ i za Ruandu, Statut MKSJ je meunarodni ugovor koji je nastao ugovornom voljom drava stranaka. Premda ne sadri kriminalizirajue ve samo odredbe o kaznenim djelima koja su u stvarnoj nadlenosti tribunala, Statut ima znaajan utjecaj na nacionalne kaznenopravne sustave. Naime, sukladno naelu komplementarnosti prema kojem naelni prioritet ima domae kazneno pravosue (koje i nakon ratifikacije Statuta MKS postupa po nacionalnom pravu), MKS moe preuzeti postupak od nacionalnih sudova ako se uvjeri da kod njih nema volje za kazneni progon (l. 17) odnosno da ponovno sudi ako nije zadovoljan odlukom nacionalnog suda (l. 20.). Stoga je u nacionalnom pravu vano anticipirati sve praznine kako u materijalnom tako i u procesnom pravu i sadraj unutarnjeg prava uskladiti sa Statutom MKS kako bi se osigurala sudbenost domaih sudova i zadrao njihov prioritet u odnosu na MKS i to osobito u onim situacijama u kojima drave imaju konkretan interes za kanjavanjem (djelo je poinjeno na teritoriju te drave, rtve su njezini dravljani i sl.). Kako se nedostatak volje ili sposobnosti za kazneni progon moe tumaiti vrlo iroko i jo je neizvjesno koje e kriterije MKS u tom smislu usvojiti, vrlo je vano u unutarnjem pravu, materijalnom i procesnom, na normativnoj razini osigurati sve potrebne mehanizme kako bi se u praksi naelni prioritet domaeg kaznenog pravosua uistinu i realizirao. Da bi mogla osigurati prioritet nacionalnog kaznenog pravosua koji proizlazi iz komplementarnosti, svaka drava stranka mora svoje materijalno kazneno pravo tako urediti da meunarodne zloine predviene u Rimskom statutu moe kazneno progoniti i prema vlastitom pravu. Za odredbu lanka 25. Statuta MKS moe se ponoviti sve to je reeno i za lanak 2c. Meunarodne konvencije o suzbijanju teroristikih napada eksplozivnim napravama. U literaturi takoer postoji suglasnost da se u toj odredbi radi o jednoj varijanti zavjere (conspiracy) odnosno udruivanja zbog poinjenja odreenog kaznenog djela. Bitno odstupanje u odnosu na zavjeru je u tome to Statut trai kauzalni doprinos sudionika u poinjenju zloina koji nadilazi puko sudjelovanje u dogovoru za njegovo poinjenje. Sudionik u skupini mora postupati sa zajednikim ciljem s posebnom namjerom (dolus specialis), tj. mora postupati u cilju promicanja kanjive djelatnosti ili kanjivog plana skupine koji ukljuuje poinjenje kaznenih djela iz nadlenosti suda ili uz poznavanje plana skupine da poini takvo kazneno djelo. Osim toga, ne treba zaboraviti niti odredbu lanka 22. stavak 2. koji zabranjuje analogiju i nalae primjenu naela in

84

dubio pro reo. Iz navedenog je sasvim oito da, suprotno tvrdnji albenog vijea u predmetu Tadi, niti jedan od navedenih meunarodnih ugovora ne sadri, izriito kao niti implicitno, kategoriju proirenog ZZP. U Odluci po prigovoru u predmetu Ojdani albeno vijee je konstatiralo da Meunarodni sud ima ovlasti ratione personae ako svaki oblik odgovornosti ispunjava etiri preduvjeta od kojih su dva vrlo vana u kontekstu ovog razmatranja, a odnose se na dostupnost mjerodavnog prava u relevantno vrijeme i predvidivost da e postupanje koje je suprotno tome pravu implicirati osobnu kaznenu odgovornost.254 U toj je odluci istaknuto da e znaenje i doseg pojmova "predvidivosti" i "dostupnosti" norme zavisiti, kako je zakljuio Europski sud za ljudska prava, u znaajnoj mjeri od "sadraja instrumenta o kojem je rije, polja koje bi trebalo pokrivati te broja i statusa onih kojima je upuen".255 Ukazano je i na to da postoji razlika izmeu znaenja naela zakonitosti u unutarnjem i meunarodnom pravu to potvruje i shvaanje amerikog vojnog suda u predmetu Pravosue:
Na osnovi pisanih ustava, pravilo ex post facto zabranjuje donoenje zakona koji djela poinjena prije donoenja zakona definiraju kao kaznena dela, no pravilo ex post facto nema isto vaenje u meunarodnom okruenju kakvo ima unutar ustavnog ureenja drava. [...] Meunarodno pravo nije produkt zakona iz jednostavnog razloga to jo ne postoji svjetski organ koji bio ovlaten donositi zakone univerzalne mjerodavnosti. Meunarodno pravo je produkt viestranih ugovora, konvencija, sudskih odluka i obiaja koji su dobili meunarodni pristanak ili suglasnost. Bilo bi potpuno apsurdno tvrditi da se pravilo ex post facto, u onom obliku u kojem ga poznaju ustavne drave, moe primijeniti na ugovor, obiaj ili odluku meunarodnog suda koja se temelji na obiajnom pravu, ili pak na meunarodni pristanak koji uslijedi nakon dogaaja. Pokuaj da se naelo ex post facto primijeni na sudske odluke koje se temelje na meunarodnom obiajnom pravu znailo bi sasjei to pravo u korijenu.256

Slijedei razliku izmeu znaenja naela zakonitosti u unutarnjem i meunarodnom pravu proizlazi da e kriterij dostupnosti biti ispunjen ak i ako u nacionalnom zakonu nije postojala izriita odredba o kanjivosti nekog ponaanja no postoji dugi i dosljedni niz sudskih odluka, meunarodnih instrumenata i nacionalnih zakona koje omoguuju svakoj osobi da s njima uskladi svoje ponaanje i predstavljaju razumno upozorenje da bi, ako bude prekren, taj standard mogao povlaiti kaznenu odgovornost.257 albeno vijee u predmetu Ojdani takoer istie kako su se:
u nedostatku pisanih normi ili standarda, sudovi za ratne zloine esto su se oslanjali na stravian karakter djela iz optube kako bi donijeli zakljuak da je poinitelj takvog djela morao znati da je ono to ini zloin. U drugostupanjskoj presudi u predmetu Tadi, primjerice, albeno vijee je istaknulo da "moralna teina" djela sekundarnih sudionika u udruenom zloinakom poduhvatu za injenje tekih krenja meunarodnog prava
254

Odluka po prigovoru Dragoljuba Ojdania na nenadlenost - udrueni zloinaki poduhvat, 21.05 2003., 21 255 Groppera Radio AG and Others v. Switzerland, 10890/84 [1990] ECHR 7 (28.03.1990), 68 256 Odluka po prigovoru Dragoljuba Ojdania na nenadlenost - udrueni zloinaki poduhvat, 21.05 2003., 39 257 Ibid. 41

85

opravdava kriminaliziranje njihovih radnji. Iako nemoralnost ili stravian karakter nekog djela nije dovoljan imbenik da bi opravdao njegovo kriminaliziranje po meunarodnom obiajnom pravu, on moe odigrati odreenu ulogu u tom pogledu, utoliko to moe posluiti kod pobijanja eventualne tvrdnje odbrane da optuenom nije bila poznata kaznena priroda djela.258

Za razliku od ovog vrlo ekstenzivnog tumaenja kriterija dostupnosti i predvidivosti, Europski sud za ljudska prava kroz svoju je bogatu praksu jasno odredio pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi se odreeni izvor prava smatrao dostupnim i predvidivim. Sukladno jurisprudenciji toga suda dostupnost znai da zakon (moe se raditi o pisanom i nepisanom pravu to znai da se i obiajno pravo smatra zakonom u smislu lanka 7. Konvencije za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijea Europe) mora biti dostupan svim adresatima kako bi se upoznali s njegovim sadrajem. Predvidivost, pak, prema starijoj sudskoj praksi znai jasnou i preciznost zakona. To znai da konkretna zakonska odredba mora biti formulirana jasno i precizno kako bi adresati pravne norme mogli pretpostaviti kakve e posljedice implicirati njihovi odreeni postupci.259 Objektivni standard utvrivanja predvidivosti je u predmetu Streletz, Kessler i Krenz protiv Njemake konvertiran u subjektivni.260 Prema subjektivnom standardu nije dovoljno utvrditi objektivnu sposobnost optuenika da prepozna imperativnu ili prohibitivnu normu kaznenoga prava koja implicira kanjivost ve subjektivnu sposobnost konkretnog optuenika da anticipira i prepozna vlastitu kaznenu odgovornost kao posljedicu krenja takve pravne norme. Dakle, teite nije na utvrivanju jasnoe i preciznosti odreene pravne norme ve se pitanje da li je poinitelj trebao i mogao znati da ini kazneno djelo procjenjuje prema subjektivnom standardu odnosno iz pozicije optuenika.261 Imajui u vidu kriterije dostupnosti (accessibility) i predvidivosti (forseeability) jasno je da unutarnje pravo koje je bilo na snazi na podruju bive SFRJ u vrijeme kada su se dogodili zloini dobiva posebnu dimenziju i da se pomalo neshvatljiva ignorancija tribunala prema sadraju i primjeni toga prava. Naime, dok se za neke od visokih vojnih zapovjednika i dravnih dunosnika moda i moe tvrditi da im je, po prirodi funkcije koju su obnaali, bilo dostupno relevantno mjerodavno pravo, u prvom redu propisi meunarodnog humanitarnog prava, to ne dolazi u obzir kod optuenika koji su djelovali na terenu i koji zbog svog de facto i/ili de jure poloaja nisu znali ili nisu mogli znati sadraj normi i standarda teorije ZZP pretoene u osobnu kaznenu odgovornost. Od njih se, ni u kojem sluaju ne moe traiti da znaju da e kao pripadnici odreenih skupina unutar oruanih snaga odgovarati za ubojstvo civila koje je poinio netko drugi, i kojeg oni nisu niti namjeravali poiniti, premda su, mogue je, predvidjeli da je takvo to mogue. Ono to se od njih, u okviru utvrivanja kriterija dostupnosti i predvidivosti i koji
Ibid. 42 ARNOLD et al. 2002 260 Za kritiku v. izdvojeno miljenje suca Zupania koji smatra da objektivno znaenje pravamora ostati neovisno i strogo odvojeno od bilo koje subjektivne i arbitrarne interpretacije. Zadravanje odvojenosti objektivnog i subjektivnog u pravu je jedini nain za osiguranje naela da nitko nije iznad prava. DERENINOVI 2001 261 ARNOLD et. al. 2002, 25
259 258

86

su condicio sine qua non jurisdikcije tribunala moe traiti jest barem osnovno poznavanje, mogli bismo rei svijest, o temeljnim pravnim institutima na podruju bive SFRJ iz kojih proizlazi kanjivost odreenih ponaanja i postupaka. Zbog toga je vrlo vano, a tribunal niti u jednom od postupaka nije krenuo tim putem, utvrditi sadraj relevantnih kaznenopravnih normi bive SFRJ koje reguliraju materijalnopravnu materiju poinjenja kaznenog djela od strane veeg broja osoba. Uz izuzetak albenog vijea u predmetu Ojdani u praksi MKSJ nije bilo ozbiljnijih pokuaja utvrditi kakvo je u tom smislu bilo kazneno pravo i praksa u dravama bive SFRJ te da li je ona slijedila ameriko-talijanski ili pak njemakonizozemski pristup.262 Prema lanku 24. Statuta MKSJ prilikom odreivanja kazne zatvora Raspravno vijee imae u vidu opu praksu izricanja zatvorskih kazni na sudovima bive Jugoslavije. U Statutu ne postoji nikakva odredba o tome da su vijea duna uzeti u obzir sudsku praksu koja se tie materijalnog i postupovnog kaznenog prava. U ve spomenutoj Odluci po prigovoru na nenadlenost u predmetu Ojdani stoji da ovaj Meunarodni sud ne primjenjuje zakone bive Jugoslavije u odnosu na definiciju kaznenih djela i oblika odgovornosti u okviru njegove nadlenosti.263 Kao to je ranije istaknuto, Meunarodni sud u pogledu svoje stvarne nadlenosti primjenjuje meunarodno obiajno pravo. No, on moe posegnuti za nacionalnim pravom kako bi utvrdio da postoji razumna mogunost da je optueni znao da je kazneno djelo poinjeno na nain kako se tereti u optunici, zabranjeno i kanjivo. Na tom je tragu i izdvojeno i suprotno miljenje suca Cassesea na presudu u predmetu Erdemovi u kojem je istaknuta potreba analize prava drava iz kojih optuenici dolaze. Naime, dravljanin neke od tih drava koji je sudjelovao u oruanim sukobima bio je duan poznavati nacionalne kaznene odredbe i na njima zasnivati svoja oekivanja.264 Stoga bi bilo umjesno i razborito, u krajnjem sluaju, posegnuti za nacionalnim zakonodavstvom optuenog, a ne za moralnim obzirima ili praktinim naelima jer u prilog takvom pristupu ide i ope pravilo in dubio pro reo.265 Uvidom u zakone koji su u relevantno vrijeme bili na snazi na podruju bive Jugoslavije sudsko je vijee u predmetu Ojdani utvrdilo da su ti zakoni predviali kaznenu odgovornost za predvidiva djela drugih i to na nain koji je zapanjujue slian formulaciji kojom se definira ZZP.266 U tom je smislu naveden lanak 26. Krivinog zakona SFRJ koji inkriminira odgovornost organizatora tzv. zloinakog udruenja. Prema toj odredbi tko radi vrenja krivinih djela stvori ili iskoristi organizaciju, bandu, zavjeru, skupinu ili drugo udruenje krivino je odgovoran za sva krivina djela to proizau iz zloinakoga plana tih udruenja i kaznit e se kao da ih je sam poinio, bez obzira na to je li i u kojemu je svojstvu izravno sudjelovao u izvrenju pojedinoga
262 263

SASSOLI-OLSON 2000. Odluka po prigovoru Dragoljuba Ojdania na nenadlenost - udrueni zloinaki poduhvat, 21.05 2003., 40 264 Izdvojeno i suprotno miljenje suca Cassesea na presudu albenog vijea u predmetu Erdemovi, 49 265 Ibid. 266 Odluka po prigovoru Dragoljuba Ojdania na nenadlenost - udrueni zloinaki poduhvat, 21.05 2003., 40

87

od tih djela.267 Nakon raspada bive SFRJ Krivini zakon SFRJ iz 1976. godine bive republike su preuzele uz neznatne izmjene. Tako je u Bosni i Hercegovini nakon proglaenja nezavisnosti 1992. godine donesena Uredba sa zakonskom snagom kojom je taj zakon, uz nekoliko amandmana usvojen. I u Republici Hrvatskoj taj je zakon preuzet 1993. godine gdje je primjenjivan sve do stupanja na snagu novog Kaznenog zakona 1.1.1998. godine. Nedvojbeno je, dakle, da je odredba lanka 26. preuzetog Krivinog zakona SFRJ bila na snazi u Bosni i Hercegovini (i u Hrvatskoj) u vrijeme kada su poinjena kaznena djela koja se optuenicima u oba predmeta pred MKSJ stavljaju na teret. Odgovornost organizatora zloinakog udruenja koja je u pravo bive Jugoslavije uvedena po uzoru na pravo biveg SSSR-a radi stroeg kanjavanja tzv. kontrarevolucionarnih kaznenih djela268, zapravo poseban oblik odgovornosti sudionika.269 Tri pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se radilo o tom obliku kaznene odgovornosti: - prije svega potrebno je da je neka osoba, radi injenja kaznenih djela stvorila neko udruenje bilo kojeg oblika ili da je u istu svrha iskoristila neko ve postojee udruenje. - drugo, mora postojati plan zloinakog udruenja - i tree, u ostvarivanju djelatnosti zloinakog udruenja mora biti poinjeno jedno ili vie kaznenih djela.270 Da li je kazneno djelo proizalo iz zloinakog plana udruenja trebalo je utvrditi na osnovi svih okolnosti. Tako je Vrhovni sud Hrvatske u jednoj presudi iz 1953. godine zauzeo stajalite da organizator zloinakog udruenja ne odgovara za ubojstvo, koje je lan grupe izvrio na svoju ruku, bez naloga i naknadnog odobrenja organizatora, koji je dapae, poinitelja zbog tog djela dao razoruati i djelo najodlunije osudio.271 Odredba o odgovornosti organizatora zloinakog udruenja vrlo je rijetko koritena u sudskoj praksi koja se u veini vrlo negativno odredila prema tom obliku odgovornosti sudionika. Tako je u jednoj presudi Vrhovnog suda Hrvatske iz 1974. godine jasno istaknuta restriktivna primjena odredbe o odgovornosti organizatora zloinakog udruenja:
Nije osnovano stajalite da se radi o prekoraenju optube u primjeru kad su optuenici osueni po lanku 100. KZ (kontrarevolucionarno ugroavanje drutvenog ureenja) kao
Krivini zakon SFRJ ("Slubeni list SFRJ", br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 74/87, 3/90 i 38/90) Krivini zakon SFRJ - Usvojen na sjednici Saveznog vijea Skuptine SFRJ 28.09.1976; proglaen dekretom predsjednika Republike 28.09.1976; objavljen u Slubenom listu SFRJ br. 44 od 8.10.1976; ispravak objavljen u Slubenom listu SFRJ br. 36 od 15.07.1977; stupio na snagu 01.07.1977. 268 SRZENTI-STAJI 1954, 383-387. To, uostalom potvruje i injenica da je ova odredba primjenjivana uglavnom u postupcima neposredno nakon II. svjetskog rata radi obrauna s neprijateljima novog reima i u pogledu tzv. ideolokih kaznenih djela kontrarevolucionarnog ugroavanja dravnog (i drutvenog!?) poretka. 269 BAI 1995, 304-306 270 SRZENTI-STAJI 1954, 383-387 271 Vs NRH u odluci K 685/53 od 4.6.1953., cit. po ZLATARI 1956, 124
267

88

supoinitelji, a ne kao organizatori zloinakog udruenja po l. 100. KZ u vezi s l. 23. Optuenici nisu organizirali kontrarevolucionarni pokret, ve su samo u okviru takvog pokreta poinili kazneno djelo koje ima elemente kontrarevolucionarnog napada na dravno i drutveno ureenje po l. 100 KZ. Zbog toga ne odgovaraju kao organizatori, ve samo kao supoinitelji kaznenog djela. S obzirom da se ne radi o teoj ve o pravnoj kvalifikaciji koja je povoljnija za optuenika prvostupanjski sud nije prekoraio granice optube.272

I u znanosti kaznenog prava odredba o odgovornosti organizatora zloinakog udruenja doivjela je otre kritike zbog neusklaenosti s naelom krivnje. Tako se jedan od najistaknutijih pripadnika kaznenopravne dogmatike tadanjeg jugoslavenskog prava Bai otvoreno zalagao za ukidanje tog oblika sudionike odgovornosti:
najbolje bi bilo brisati odgovornost organizatora zloinakog udruenja, napustiti ovu instituciju, i ovu problematiku rjeavati na nain ustaljen u europskom kontinentalnom krivinom zakonodavstvu. Jer nije nedostatak ovog rjeenja samo u podruju krivnje; ostaje otvoreno pitanje u emu je objektivni doprinos organizatora izvrenju svakog pojedinog djela u kojem on ne sudjeluje. Nije opravdano da injenica to je on stvorio zloinaku organizaciju bude osnova i za njegovu odgovornost za posebno krivino djelo stvaranja zloinakog udruenja i za njegovu odgovornost za svako pojedino izvreno krivino djelo; drugim rijeima, da za isti in dva puta odgovara.273

Ocjena albenog vijea o zapanjujuoj slinosti izmeu ZZP i odredbe o odgovornosti organizatora zloinakog udruenja, ma koliko se na prvi pogled moe initi ispravnom, zapravo je paualna jer je donesena bez sutinske analize te odredbe unutarnjeg prava. Paljiva analiza, naprotiv, jasno pokazuje da je odgovornost organizatora zloinakog udruenja zapravo bitno razliita od odgovornosti po osnovi proirenog ZZP. Tri su bitne razlike izmeu odgovornosti organizatora zloinakog udruenja kako je ono formulirano u Krivinom zakonu SFRJ i preuzetim zakona i odgovornosti po osnovi ZZP (proirena varijanta) formuliranoj u predmetu Tadi: (i) Po lanku 26. odgovarao je samo organizator zloinakog udruenja. Organizator je kljuna osoba koja je okupila vie osoba, stvorila zloinaki kolektiv i koordinirala zloinake aktivnosti njegovih lanova. Vodei strunjaci kaznenopravne dogmatike opisuju organizatora kao vou, dirigenta, najvaniju osobu u zloinakoj organizaciji.274 Upravo je organizator kljuna kriminalna figura koja odreuje ciljeve zloinakog udruenja, zloinaki plan, program i aktivnosti. U tome se i sastoji njegov doprinos ostvarenju svakog pojedinog djela izvrenog od strane organizacije u okviru njezinog zloinakog plana, u ijem izvrenju on sam uope ne mora sudjelovati.275 lanovi takvog udruenja izuzeti su od odgovornosti po toj odredbi. Oni odgovaraju ili za kazneno djelo lanstva u
272 273

Pregled SRH, 1974. br. 4., str. 38, po BAVCON i dr. 1984, 86 BAI 1995, 304-306 274 Ibid. 275 Ibid.

89

zloinakoj organizaciji ili prema opim pravilima o odgovornosti sudionika i/ili supoinitelja. lankom 26. Krivinog zakonika FNRJ u znaajnoj je mjeri izmijenjen dotadanji lanak 27. ranijeg OKZ. Potpuno je izostavljena odredba o kaznenog odgovornosti pripadnika organizacija, bandi, zavjera i drugih zloinakih udruivanja. Po OKZ njihova je odgovornost bila proirena i na sva ona kaznena djela koja su proizala iz zloinakog plana odnosno kolektiva, a ako oni nisu sudjelovali u izvrenju tih djela. Trailo se samo, da su se oni suglasili s takvim djelima i da su to svojim djelom i ponaanjem izrazili, a ta suglasnost proizlazila je ve iz njihova suglasnosti sa zloinakim planom udruenja. Tok je kod obinih sudionika veza s uinjenim djelom neposredna, ovdje je ona posredna preko zloinakog plana udruenja. U objanjenjima uz nacrt se, izmeu ostalog, navode razlozi zbog kojih je takva iroka koncepcija naputena:
Nacrt je napustio ovo proirivanje kaznene odgovornosti pripadnika zloinakih udruenja, i to ih ovih razloga. U prvom redu, sada je samo pripadnitvo odreenim zloinakim organizacijama inkriminirano u Posebnom dijelu kao kazneno djelo. Za izvrena pak kaznena djela u okviru kakvog zloinakog udruenja odgovaraju samo oni pripadnici, koji su neposredno sudjelovali kao poinitelji, poticatelji ili pomagatelji. To proizlazi ve i iz opih odredaba o sudionitvu i zato nisu potrebne jo neke posebne odredbe. Nema razloga ni potrebe, da se odgovornost pripadnika zloinakih udruivanja proiri i na djela, kod kojih oni nisu sudjelovali. To dovodi o izvjetaenih konstrukcija o uzronosti i vinost, a protivno je osnovnim naelima Nacrta o kaznenoj odgovornosti. Osim toga, takvo je rjeenje u sutini i nepravino.276

Kod ZZP, s druge strane, ne odgovara samo organizator ili elnik pothvata, ve potencijalno sve osobe koje su takav plan prihvatile. To u konanici dovodi do toga da tuiteljstvo za poinjenje djela u sastavu ZZP moe optuiti svakoga za koga smatra da je prihvatio zloinaki plan, a to mogu biti, kao to proizlazi iz veine optunica pred MKSJ, razne poznate i nepoznate osobe. (ii) Organizator zloinakog udruenja odgovara samo za ona djela koja su poinjena u okviru plana zloinakog udruenja, a ne i za ekscese lanova. Prema pretenom stajalitu sudske prakse i doktrine organizator nije kazneno odgovoran za kaznena djela koja je poinio lan organizacije i koja nisu i u posrednoj vezi s djelovanjem udruenja i njegovom svhom. Tako se u literaturi navodi primjer da organizator teroristike grupe nee biti odgovoran za poinjenje kaznenog djela silovanja od strane lana udruenja, ukoliko se ne utvrdi da pri tome konkretnom djelu nije sudjelovao na drugi nain277 (npr. kao poticatelj ili poinitelj). Za razliku od toga, kod proirenog ZZP odgovara svaki sudionik (ne samo organizator) i za ona kaznena djela koja su poinjena izvan okvira zajednikog plana ako su ona bila njegova prirodna i predvidiva posljedica. (iii) Organizator zloinakog udruenja koji ni na koji nain nije neposredno sudjelovao u poinjenju konkretnog kaznenog djela moe biti odgovoran za to
276 277

Objanjenja uz Nacrt krivinog zakonika FNRJ, Izdanje slubenog lista FNRJ, 1951., str. 108. SRZENTI-STAJI 1954, 383-387

90

djelo samo ako je ono bilo konkretno odreeno u zloinakom planu u ijem je kreiranju sudjelovao i organizator, odnosno ako je bilo dogovoreno poinjenje ba tog djela, tj. ako je on znao za to odreeno djelo. To u sutini odgovara osnovnom ZZP kod kojeg postoji zajednika namjera izmeu optuenika i fizikog poinitelja (shared intent). Meutim, odgovornost po osnovi ZZP tu ne prestaje. Po proirenom ZZP sudionik odgovara i kad nije namjeravao pa i nije znao da e odreeno djelo biti poinjeno, ali je to djelo mogao predvidjeti kao prirodnu i predvidivu posljedicu djelovanja ZZP. Organizatora zloinakog udruenja bilo je mogue kazniti samo ako se iz svih okolnosti sluaja mogla izvesti njegova namjera dok se sudionik ZZP kanjava i za nepromiljenost (recklessness) koji je u sutini oblik svjesnog nehaja (v. o tome ZZP i naelo krivnje). Na osnovi svega to je ovdje navedeno moe se zakljuiti da se odredba o odgovornosti organizatora zloinakog udruenja zapravo znaajno razlikuje od odgovornosti po osnovi ZZP (proirena varijanta) i da je imala vrlo usko podruje primjene. Razliiti aspekti tzv. kolektivnog kriminaliteta kaznenopravno su tretirani ili kroz posebne inkriminacije zloinakog udruivanja ili kroz ope odredbe o sudjelovanju veeg broja osoba u poinjenju kaznenog djela (sudionitvo, supoiniteljstvo). Iz sljedeih nekoliko presuda sudova s podruja bive SFRJ moe se zakljuiti su standardi tzv. kolektivnog kriminaliteta bili znaajno ui od standarda ZZP koji primjenjuju sudska vijea MKSJ: - Za postojanje supoiniteljstva kod kaznenog djela razbojnitva, po naelu diobe rada, nije nuno da svaki od optuenika uzme udjela u samoj radnji poinjenja, nego je odluno da djelo hoe kao svoje i zajedniko. Stoga je neodluno to jedan optuenik nije neposredno sudjelovao u fizikom napadu na oteenika, nego je dovoljno i samo njegovo prisustvo radi zastraivanja oteenika. - Supoinitelji kaznenog djela ubojstva su otac i ki koji su na temelju prethodnog dogovora zajedno ekali oteenika nou u kuhinji s pripremljenim vilama i sjekirom, i kad je oteenik nou izaao iz svoje sobe, optuenik ga je ubo vilama i oborio na pod, nakon ega mu je optuenica dodala sjekiru kojom je optuenik liio ivota oteenika. - Za razliku od pomagaa koji s umiljajem pomae drugome u poinjenju djela i djelo ne eli kao svoje, supoinitelj sudjeluje u samoj radnji poinjenja djela koje, dakle, eli kao svoje, pri emu nije potrebno da svaki od dva ili vie poinitelja sam neposredno ostvari sva bitna obiljeja odreenog kaznenog djela, ve je potrebno da njegovo neposredno sudjelovanje zajedno s djelatnou drugoga dovede do zabranjene posljedice. - Kod supoinitelja kaznenog djela ubojstva neodluno je tko je pucao, ako je in lienja ivota nastao kao rezultat niza zajedniki poduzetih radnji u ostvarenju zajednikoga dogovora da drugoga lie ivota i ako su se oni s tim ciljem zajedno nali na mjestu dogaaja.

91

6. Zakljuak Statut MKSJ usvojen je kao prilog rezoluciji Vijea sigurnosti 827 od 25. svibnja 1993., preciznije, kao prilog izvjeu Glavnog tajnika UN od 3. svibnja 1993. koje je Vijee sigurnosti usvojilo navedenom rezolucijom. Stoga se to izvjee moe smatrati komentarom i autentinim tumaenjem odredaba Statuta. U Izvjeu Glavnog tajnika od 3. svibnja 1993. istie se da primjena naela zakonitosti zahtijeva da meunarodni sud primijeni pravila meunarodnog humanitarnog prava koja su izvan svake sumnje dio obiajnog prava tako da ne bude problem to su samo neke, a ne i sve drave, stranke odreenih konvencija. To je osobito vano, istie Glavni tajnik, kad je rije o meunarodnom sudu koji je nadlean za suenje osobama odgovornim za teka krenja meunarodnog humanitarnog prava. Od konvencijskih odredaba kao nesporni dijelovi meunarodnog obiajnog prava nabrajaju se u Izvjeu: enevske konvencije o zatiti rtava rata iz 1949., IV haka konvencija o zakonima i obiajima rata na kopnu, s Pravilnikom, iz 1907., Konvencija o spreavanju i kanjavanju zloina genocida iz 1948. i Statut Meunarodnog vojnog suda iz 1945. Potujui naelo zakonitosti sudac MKSJ morao bi i bez navedene upute Glavnog tajnika kanjavati pojedince iskljuivo za one meunarodne zloine koji su mu Statutom povjereni u nadlenost te za one meunarodne zloine koji su nedvojbeno bili dio obiajnog meunarodnog prava u vrijeme poinjenja djela. Ne treba posebno isticati da je iskljuena ovlast suca da sam ustanovljuje obiajna pravila, ne ispitujui praksu drava i opinio juris, te tako ustanovljena pravila primjenjuje. ini se, meutim, da se suci MKSJ nisu toga uvijek drali te su, suprotno naelu zakonitosti, znali preuzimati ulogu zakonodavca, stvarajui putem svojih presuda nove institute i pravila ili primjenjujui konvencijska rjeenja koja nisu prerasla u ope obiajno pravo u vrijeme poinjenja kaznenog djela. Te institute i pravila proglaavali su obiajnim pravilima i pozivali se kasnije na vlastite presude kao presedane koji dokazuju postojanje opeg obiajnog pravila. Zajedniki zloinaki pothvat, posebno njegov proireni oblik, izgleda nam tipinim primjerom takve prakse suda. Mogunost sline samovoljne sudake prakse predviao je dio meunarodnopravnih komentatora u vezi l. 19. st. 3. Nacrta lanaka o odgovornosti drava Komisije UN za meunarodno pravo, koji je do 2000. god. sadravao koncept meunarodnih zloina drava, ali ih nije taksativno nabrajao, nego samo primjerice, time da se navedena lista mogla nadopuniti protupravnim inima koji bi zadovoljavali definiciju meunarodnog zloina drava iz st.2. l.19. navedenog nacrta. Veina meunarodnopravnih autora takvo je rjeenje (kao i sam koncept meunarodnih zloina drava) kritizirala, a najei su ga kritiari usporeivali s onim u Treem Reichu, gdje je bilo ukinuto naelo zakonitosti, doputena analogija i uveden kriterij zdravog narodnog osjeaja (gesundes Volksempfinden) kao kriterij kojim se dopunjavala lista zakonom predvienih kaznenih djela.278 Za oekivati je da sluajevi u kojima se sucima MKSJ moe pripisati pretjerana kreativnost u utvrivanju obiajnog meunarodnog prava, kao to je zajedniki zloinaki pothvat, izazovu sline reakcije u doktrini. Iako
278

V. npr. GREEN 1981, 29-30 i MAREK 1978-1979, 465,471,474 i sl.

92

ugledni lanovi MKSJ tvrde sasvim suprotno,279 analiza prakse suda navodi nas na ocjenu da se suci MKSJ esto ne trude dokazati postojanje obiajnih meunarodnih pravila na nain kako to nalae meunarodno pravo. Koji je to nain, vidi se iz same odredbe l. 38, st.1, to. b, Statuta Meunarodnog suda koja navodi meunarodni obiaj kao jedan od izvora meunarodnog prava te iz dravne i sudske prakse, od koje posebno treba istai presudu u sporu o razgranienju u Sjevernom moru u kojoj je Meunarodni sud jo 1969. pregledno ustvrdio metode utvrivanja postojanja i sadraja meunarodnog obiajnog prava.280 Prema l. 38. Statuta Meunarodnog suda meunarodni obiaj je dokaz ope prakse, prihvaene kao pravo. Iako je obiajno pravo nepisano, subjekti meunarodnog prava (nas ovdje prvenstveno zanimaju drave) u praksi se ponaaju u skladu s tim pravilom, time da tu praksu prati pravno uvjerenje da je upravo takva praksa pravno obvezna. Zato se kae da postoje dva elementa obiajnog prava tj. da ono nastaje spajanjem dvaju elemenata: objektivnog (praksa drava) i subjektivnog (pravna svijest, opinio juris). Kako bi praksa subjekata meunarodnog prava bila relevantna za stvaranje obiajnog prava, ona mora biti stalna, jednoobrazna i kontinuirana. Ne postoji pravilo meunarodnog prava glede vremenskog razdoblja potrebnog da bi se odreena praksa pretvorila u obiajno meunarodnopravno pravilo. No, moe se openito rei da je na podrujima koje ne karakterizira brzi tehnoloki razvoj (kao to su npr. prava ovjeka ili meunarodno kazneno pravo) redovito potrebno due vremensko razdoblje za pretvaranje prakse u obiajno pravo.281 Za nastajanje opeg obiajnog pravila ne trai se univerzalna praksa; dovoljna je opa praksa, dakle, praksa veeg broja drava, a meu njima moraju biti, uz one koje su posebno zainteresirane i znaajne za neko podruje meunarodnog prava (npr. obalne drave za obiajno pravilo iz prava mora) i najutjecajnije drave svijeta. Vano je i da takva praksa ne naie na otpor znatnijeg broja drava. Kad nastane pravno uvjerenje o pravnoj obvezatnosti neke prakse (opinio juris) stvara se novo obiajnopravno pravilo koje obvezuje sve drave, dakle i one koje nisu sudjelovale u odnosnoj praksi i nisu joj se uinkovito suprotstavile. Ako se praksi subjekata meunarodnog prava ne prikljui opinio juris, ta praksa makar bila stalna, jednoobrazna i kontinuirana nikad ne prelazi u obiajno pravo nego ostaje u kategoriji pravno neobvezatnih pukih obiaja i pravila utivosti.282 Obiajno pravo je ponekad dosta komplicirano ustanoviti jer ono nastaje kao nepisano pravo. Kao dokaz prakse i pravnog uvjerenja uzimaju se mjere dravnih organa, izjave, diplomatske note, dravni zakoni, akti meunarodnih organizacija ili oni usvojeni na meunarodnim konferencijama, meunarodni ugovori, meunarodna sudska i arbitrana praksa, unutranja sudska praksa, nauavanja najuglednijih publicista. Onaj tko tvrdi da postoji neko obiajnopravno pravilo mora, u pravilu, dokazati stalnu, jednoobraznu i kontinuiranu praksu, tj. navesti to vei broj primjera iz prakse u kojima su subjekti meunarodnog prava
MERON 2005, 817 i sl. V. International Court of Justice, Reports of Judgements, Advisory Opinions and Orders (dalje: ICJ Reports), 1969, 73-81. 281 DEGAN 2000, 79 282 ANDRASSY-BAKOTI-VUKAS 1995, 2, 14-17; V. i ICJ Reports, 1969, 77
280 279

93

postupali u skladu s odreenim pravilom. Na temelju dokazane prakse ustanovljuje se opinio juris.283 I nakon to se usvoji ugovor kojim se kodificira odreeno podruje meunarodnog prava, obiajno pravo u tom podruju i dalje postoji i obvezuje drave i druge subjekte meunarodnog prava koji nisu stranke kodifikacijskog ugovora, kao i stranke tog ugovora u njihovim odnosima s nestrankama.284 Kad je rije o konvencijskim odredbama moe se tvrditi da su odredbe tih konvencija postale ope obiajno meunarodno pravo jedino ako je pretena veina drava postala strankama tih konvencija. Ako su neke znaajne drave odbile obvezati se tim konvencijama ne moe se smatrati da su odredbe tih konvencija prerasle u obiajno pravo. Tipian primjer su Protokoli iz 1977. uz enevske konvencije o zatiti rtava rata, za koje se ne moe tvrditi da su u cjelini dio opeg obiajnog meunarodnog prava jer se njima nisu obvezale npr. SAD, Izrael, Indija, Pakistan. To su uzeli u obzir i sastavljai Statuta MKSJ, koji u l.2. navodi samo teka krenja enevskih konvencija o zatiti rtava rata iz 1949., a ne i odredbe Protokola I. uz te konvencije koji takoer normira teka krenja svojih odredaba. Dakle, iako je SFRJ bila stranka Protokola I. iz 1977. a to su poslije 1991, dakle i 1993. u vrijeme donoenja Statuta, bile i sve njene slijednice, sastavljai Statuta MKSJ upravo iz gore navedenih razloga tj. injenice da se ne radi o opem obiajnom meunarodnom pravu, nisu uzeli u obzir teka krenja Protokola I. iz 1977. To je obrazloeno i u navedenom dijelu izvjea Glavnog tajnika od 3.svibnja 1993. Osim iz naelnih, to bi moglo biti vano i iz praktinih razloga. Primjerice, ako bi se pred MKSJ iji Statut ne odreuje da samo dravljani drava slijednica bive SFRJ mogu biti optuenici - kao optuenik pojavio dravljanin neke od drava koja nije stranka Protokola I. na njega se ne bi mogle primijeniti odredbe o tekim krenjima iz Protokola I., budui se ne radi o opem obiajnom pravu. A bilo bi nedopustivo da se za ista djela kanjava ili odbacuje optuba, ovisno o nacionalnosti optuenika. Upravo suprotno gore navedenom, MKSJ je u nekim sluajevima kao moguu osnovu za primjenu odreenih odredaba Protokola I. naveo da su stranke u sukobu kao sljednice bive Jugoslavije njegove stranke.285 Ako bi se radilo o istim okolnostima, a rije bi npr. bila o pripadniku snaga NATO amerikog dravljanstva ili dravljanstva druge drave koja nije stranka Protokola I, navedena pravila ne bi se mogla primijeniti te bi se, dakle, stvorili dvostruki standardi. Iz istih je razloga nedopustivo i da se suci pozivaju npr. na Statut MKS (Rimski statut) kao na ugovor ije odredbe odraavaju ope obiajno meunarodno pravo.286 Kao to SAD izjavljuje da nee primjenjivati odredbe Protokola I., ija nije stranka, ope je poznat i otpor SAD-a prema Rimskom statutu. Naime, nakon to su 2000.
283 284

DEGAN 2000, 103 ANDRASSY-BAKOTI-VUKAS 1995, 36. To je izriito ustvrdio i Meunarodni sud u sluaju Nicaragva, v.ICJ Reports 1986, 177 285 Npr. u presudama u sluajevima Blaki (IT-95-14 od 3. oujka 2000, v. 172-173) i Gali (IT-98-29 od 5. prosinca 2003., v. 21) prvostupanjsko je vijee smatralo da je za primjenu odreenih odredaba Protokola I. dovoljno da taj protokol obvezuje stranke po konvencijskoj osnovi, budui da je biva SFRJ bila stranka tog ugovora, a sukcesijom su ga preuzele sljednice. Obje presude ipak spominju i dvostrani bonjako-hrvatski sporazum od 22. svibnja 1992., u kojem su se stranke obvezale na potivanje odreenih odredaba Protokola I. tj.l.51. i 52. 286 Tadi II, 222

94

godine SAD potpisale tekst Statuta, god. 2002. je, imajui u vidu l.18. Beke konvencije o pravu meunarodnih ugovora iz 1969. koji predvia odreene posljedice ve i iz samog potpisivanja meunarodnog ugovora,287 obavijestila depozitara da ne namjerava postati strankom Statuta te da stoga njezin potpis nema pravnih posljedica. Stoga se Rimski statut, kao ni za Protokol I. ne mogu navoditi kao dokaz da je neko u njima sadrano pravilo dio opeg obiajnog prava. Nepristupanje SAD tom Statutu i njezin otvoreni otpor njegovim odredbama prijei da odredbe Rimskog statuta postanu obiajno pravo. Pozivanje na Rimski statut nedopustivo je i iz jo jednog naelnog razloga - on nije postojao u vrijeme sukoba u bivoj Jugoslaviji ni usvajanja Statuta MKSJ i ne moe sluiti kao dokaz da je neko pravilo ili institut bio dio opeg obiajnog meunarodnog prava u vrijeme poinjenja djela za koja se sudi pred MKSJ. Ako se za neku odredbu Statuta smatra da odraava postojee obiajno pravo i da je bila primjenjiva u vrijeme poinjenja kaznenog djela, to treba i dokazati, na prije navedeni nain. S tim u vezi vano je naglasiti da MKSJ ni drugi meunarodni sud ne smije retroaktivno primjenjivati detaljnija pravila o nekom zloinu koji je dodue postojao u vrijeme poinjenja djela, ali su navedena detaljnija pravila nastala ugovorom ili praksom drava nakon poinjenja djela. Isto tako, MKSJ, kao ni drugi meunarodni sud, ne smije stvarati novo pravilo ili djelo u okviru zloina koji su mu povjereni Statutom, ako ne dokae da za to postoje potrebni elementi obiajnog prava tj. praksa drava i opinio juris.288 U ispitivanje postojanja obiajnog pravila treba krenuti bez unaprijed stvorenih zakljuaka, strogo se drei pravila o potrebi paljive analize prakse drava i motiva te prakse. Takav objektivan pristup ispitivanju postojanja opinio juris Meunarodni sud je dosta puta doveo do, nazovimo to tako, negativnog dokazivanja. Naime pomna analiza Suda je nerijetko dovela do zakljuka da odreena stalna praksa nije jo dovela do stvaranja obiajnog pravila zbog nepostojanja opinio juris. Jedan od primjera takvog negativnog dokazivanja koji je iroko odjeknuo je Savjetodavno miljenje o dopustivosti prijetnje ili upotrebe nuklearnog oruja iz 1996. Sud je detaljno razmatrao razliite aspekte ovog pitanja i na temelju analize dravne prakse zakljuio je da stvaranje obiajnog pravila o zabrani uporabe nuklearnog oruja zaprijeeno stalnim sukobom izmeu opinio juris u fazi zametka i jo uvijek jakog ustrajavanja na praksi zastraivanja nuklearnim orujem.289 Meunarodni sud sigurno nije bio zadovoljan to mora izrei takvo miljenje - kako zbog njegova sadraja, tako i reakcija za koje je bilo jasno da e slijediti - ali pomna, lege artis, analiza prakse drava ukazivala je na takav zakljuak. Dakle, iz ovog i slinih primjera iz prakse Meunarodnog suda moemo zakljuiti da utvrivanje postojanja opinio juris zahtijeva paljivu
l. 18. Beke konvencije o pravu meunarodnih ugovora glasi:Drava se mora suzdrati od ina koji bi osujetili predmet i svrhu ugovora:(a) ako je potpisala ugovor ili razmijenila isprave koje ine ugovor uz rezervu ratifikacije, prihvata ili odobrenja, sve dok jasno ne oituje namjeru da ne postane stranka tog ugovora; ili(b) ako je izrazila svoj pristanak da bude vezana ugovorom, u razdoblju prije stupanja ugovora na snagu i pod uvjetom da se to stupanje na snagu neopravdano ne odgodi. 288 DEGAN 1991, 448 289 Savjetodavno miljenje o dopustivosti prijetnje ili upotrebe nuklearnog oruja, ICJ Reports 1996, 73.
287

95

analizu prakse drava i pravnog uvjerenja koje prati tu praksu tj. motiva vrenja te prakse, bez unaprijed stvorenog zakljuka ili zadanog zadatka. Opinio juris nije pravno miljenje meunarodnog suca niti meunarodnog suda, ako nema odgovarajue prakse drava koju valja paljivo analizirati. Dokazivanje opinio juris bez navoenja prakse drava koja ga podupire ne znai puno. To je prije elja za pravnim ureenjem nekog pitanja de lege ferenda ili to je opasnije, stvaranje pravnih pravila pod platem obiajnog prava zbog bojazni suca da bi moglo doi do situacije non liquet.290 ini se da je upravo takva bojazan sudaca MKSJ dovela do proglaavanja obiajnim pravom pravila koja nemaju uporite u praksi drava. MKSJ je i na druge naine izlazio iz okvira svoje nadlenosti i davao miljenja o pitanjima koja nikako ne spadaju u njegovu nadlenost. Tako je, iako u Statutu MKSJ nije naveden zloin agresije, npr. u presudi u sluaju Blaki neizravno (ne uporabljujui rije agresija, ali navevi njenu definiciju) proglasio Republiku Hrvatsku agresorom na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Ope je poznato da se takve ocjene mogu dati samo pred sudom (Meunarodni sud) ili arbitraom kojima su drave sporazumno povjerile nadlenost da odluuje o nekom sporu. MKSJ o tome ne moe davati miljenje ni izraavati usputne stavove jer time kri naelo zakonitosti, tim vie to se u svojim razmatranjima nije mogao pozvati ni na odluku Vijea sigurnosti o tome, jer ona ne postoji. Vijee sigurnosti u okviru svojih ovlasti detaljno ispituje situaciju u svjetlu odredaba rezolucije Ope skuptine 3314 (XXIX) od 14. prosinca 1974. i uzima u obzir sve okolnosti sluaja pri odluivanju radi li se o agresiji. Pri tome ima u vidu i l. 2. navedene definicije koji, izmeu ostalog, odreuje da Vijee moe zakljuiti, imajui u vidu sve relevantne okolnosti, da odreeni in ili njegove posljedice nisu dovoljne teine da bi se radilo o agresiji. A prema stavovima nekih naih autora u kontekstu svih zbivanja teko bi bilo sa sigurnou tvrditi da je povremena prisutnost Hrvatske vojske/u Bosni i Hercegovini/ bila takve ozbiljnosti i takvoga intenziteta da bi predstavljala in agresije.291 Iako je teko spekulirati o odlukama Vijea sigurnosti, ini se da je navedeni zakljuak najblii realnosti. Naime, da se radilo o inu agresije Vijee sigurnosti bi reagiralo. Zakljuci MKSJ o agresiji Republike Hrvatske na susjednu dravu, dani izvan ovlasti Suda i bez uporita u meunarodnopravnim pravilima ne mogu nikoga obvezivati i mogu se smatrati pravno nepostojeima. Zapravo se Sud upustio u proizvoljne ocjene o agresiji najvjerojatnije zato jer je elio utvrditi postojanje meunarodnog sukoba radi primjene odreenih pravila. No, u tom je sluaju MKSJ trebao krenuti od zajednikog l. 2. enevskih konvencija o zatiti rtava rata iz 1949. koji daje definiciju meunarodnog oruanog sukoba. l. 2. st. 1. navodi da e se konvencije primjenjivati u sluaju objavljenog rata i svakog drugog oruanog sukoba koji izbije izmeu dviju ili vie visokih strana ugovornica, ak i ako jedna od njih nije priznala ratno stanje. Zato MKSJ u ocjenjivanju znaaja sukoba nije krenuo od te odredbe, pa ispitivao postojanje animus belligerendi, putem analize meunarodnih ugovora sklopljenih izmeu
Takvu bojazan dosta je izravno priznao sudac Shahabuddeen u svom odvojenom miljenju u sluaju Gacumbitsi (ICTR-2001-64-A od 7.srpnja 2006) pred Meunarodnim kaznenim sudom za Rwandu, v.51 291 DEGAN 1991, 460
290

96

dvije drave prije i poslije unutranjeg sukoba izmeu bonjakih i hrvatskih snaga, znaaja potpore od strane Republike Hrvatske snagama u Bosni i Hercegovini i ostalih relevantnih injenica, ostaje otvoreno pitanje. Takva gruba omaka, daje nam pravo spekulacije da je takav put bio prezahtjevan ili da je izbjegnut jer ne bi doveo do eljenog rezultata. Loe svjetlo na kompetentnost MKSJ barem u oima pravnika iz kontinentalnog kruga - baca i odluivanje prizivnog vijea u sluaju Hadihasanovi o tome moe li jedan od suoptuenika (Amir Kubura) biti odgovoran po osnovi zapovjedne odgovornosti za zloine koji su uglavnom poinjeni dva mjeseca prije no to je on stupio na dunost zapovjednika. 292 Sama injenica da je vijee istraivalo obiajno pravo radi odgovora na to pitanje kontinentalnom pravniku izgleda pomalo nevjerojatno. A odahne li takav, ustanovivi da je vijee ipak zakljuilo da Kubura ne moe biti odgovoran po naelu zapovjedne odgovornosti za djela poinjena prije njegova preuzimanja dunosti jer ne postoji takvo meunarodnopravno pravilo i pretpostavivi da je navedeno ispitivanje Suda rezultat njegove prevelike pedantnosti, eka ga jo iznenaenja. Naime, dva suca dala su o tome odvojena miljenja. Jedan od njih, sudac Hunt tvrdio je da treba poi od toga da je zapovjedna odgovornost dio obiajnog prava. Nakon toga treba istraiti zahtijeva li svrha i logika tog naela njegovu primjenu u sluaju Kubure. Drugi, sudac Shahabuddeen, tvrdio je da je novi zapovjednik jo uvijek mogao kazniti odgovorne osobe za djela poinjena nedugo prije njegova preuzimanja dunosti, stojei na stanovitu da je drukije stajalite protivno predmetu i svrsi odgovarajuih odredbi Protokola I.293 Jesu li ovakva rezoniranja, potpuno strana kontinentalnom pravniku koji nee ii u daljnja razmatranja ako je nepobitno da optuenik nije bio zapovjednik u vrijeme poinjenja djela, posljedica obrazovanja nekih sudaca u common law sustavu koje je, pogotovo u ranijoj fazi razvitka, bilo u osnovi pravo koje su stvarali suci? Ili je ta pretjerana kreativnost u iznalaenju primjenjivih pravila rezultat, kako smo ve naveli, straha od situacija non liquet? Ma koji razlog bio, navedeni sluaj dobro ilustrira u kojoj mjeri stajalita MKSJ mogu odstupati od onog to je kontinentalnom pravniku uobiajeno, pa i neprikosnoveno. Postavlja se naelno pitanje dovodi li se u pitanje naelo zakonitosti ve samom injenicom uvoenja u praksu MKSJ naela, pravila i instituta common law-a koji su bitno razliiti od onih u kontinentalnom pravu. Naime, optuenici su iskljuivo iz zemalja kontinentalnog kruga kojem je strano gore navedeno rezoniranje. Ne dolaze li u takvim situacijama optuenici u poziciju da odgovaraju za djela za koja nisu mogli oekivati da su kanjiva u doba njihovog poinjenja. Jedna od takvih situacija je i uvoenje instituta zajednikog zloinakog pothvata. Na ovom mjestu ini nam se umjesnim citirati izreku vijea Europskog suda za ljudska prava iz ve spominjane presude u predmetu Kokkinakis v. Greece iz 1993., koje je istaklo da kazneno djelo mora biti u asu poinjenja jasno pravno definirano. Taj uvjet je ispunjen ako osoba moe iz formulacije relevantne odredbe i, ako je potrebno, uz
V. Prosecutor v. Hadihasanovi, Decision on Interlocutory Appeal challenging Jurisdiction in relation to Command Reponsibility, IT-01-47-AR72, od 16. srpnja 2003, 45; v. i 46-48. i 50. 293 Ibid., Separate and Partially Dissenting Opinion of Judge David Hunt i Partial Dissenting opinion of Judge Shahabuddeen, 14. i 15.
292

97

pomo sudskog tumaenja te odredbe, znati zbog kojeg djela i propusta e odgovarati294 Ova notorna pravila, koja vrijede i za nacionalno i za meunarodno kazneno pravo, ini se treba stalno ponavljati. Navedena razmatranja treba dopuniti stavovima suca Shahabuddeena o tome da naelo nullum crimen sine lege ne zabranjuje meunarodnim kaznenim sudovima da sudjeluju u progresivnom razvoju prava, pod uvjetom da pravo stvoreno takvim progresivnim razvojem od strane sudova zadri samu bit izvornog zloina, iako mu moda ne odgovara u svim pojedinostima.295 Iako ueno i oprezno napisano, to drugim rijeima znai da sudac Shahabuddeen smatra da suci imaju ovlast da stvaraju nova, detaljnija pravila o nekom zloinu koji je postojao u vrijeme poinjenja djela, ako ta detaljnija pravila zadravaju samu bit tog zloina. Ve smo istaknuli da bi to znailo retroaktivnu primjenu detaljnijih pravila koja nisu postojala u vrijeme poinjenja djela te bi time bilo povrijeeno naelo zakonitosti. Zauuje benevolentni odnos suca Merona prema takvim stavovima,296 ali nam nakon ovakvih stajalita sudaca MKSJ postaje jasnije kako se moglo desiti da dubiozni institut zajednikog zloinakog pothvata s vremenom prevlada u optunicama i presudama, potiskujui institute koji su za tuitelje i suce pravno zahtjevniji. Je li vijee MKSJ u drugostupanjskoj presudi u sluaju Tadi opravdalo tvrdnju o institutu zajednikog zloinakog pothvata kao vrsto utemeljenom u meunarodnom obiajnom pravu i implicitno potvrenom u Statutu MKSJ297? Polazei od drugo navedene tvrdnje, treba istai da ne vidimo osnove za tvrdnju da se Statutom implicitno potvruje institut zajednikog zloinakog pothvata. Ni st.1. ni st.3. l.7. Statuta ni izravno ni neizravno ne odnose se na odgovornost za zloine koji bi bili rezultat sudjelovanja u zajednikom zloinakom pothvatu. Objanjenje zato bi Statut implicite sadravao i institut zajednikog zloinakog pothvata nalazimo jedino u drugostupanjskoj odluci u predmetu Ojdani, gdje se navodi da nabrajanje "oblika odgovornosti" u l.7. st.1 Statuta nije konano jer to proizlazi iz izraza ili na drugi nain pomogla i sudjelovala.298 Teko je dokuiti kako je vijee dolo do ovog zakljuka. Da je to doista tako sastavljai Statuta bi sucima MKSJ dali ovlast da nadopunjuju listu "oblika odgovornosti", o emu nema ni govora. Iz svega to smo dosad naveli proizlazi upravo obrnut zakljuak. Upravo zato da ne bi bilo ovakvih tumaenja, u Izvjeu Glavnog tajnika od 3. svibnja 1993. istie se da primjena naela zakonitosti zahtijeva da meunarodni sud primijeni pravila meunarodnog humanitarnog prava koja su izvan svake sumnje dio obiajnog prava. Da su tvorci Statuta imali u vidu primjenu instituta ZZP, ukljuili bi ga u Statut. MKSJ ni u drugostupanjskoj presudi u predmetu Tadi, a ni u kasnijim presudama nije jasno definirao taj novi oblik odgovornosti, a suvino je opetovano isticati da
Kokkinakis v. Greece, 14307/88 od 25.05.1993. Principle of nullum crimen sine lege does not bar progressive development of the law, provided that the developed law retains the very essence of the original crime even though not corresponding to every detail of it., v. SHAHABUDDEEN 2004, 1007 296 MERON 2005, 825-826 297 Tadi II, 220 298 Decision on Dragoljub Ojdani's Motion Challenging Jurisdiction Joint Criminal Enterprise (IT-99-37-AR72, od 21. svibnja 2003), 19.
295 294

98

kazneno pravo uope, pa i meunarodno kazneno pravo zahtijeva jasne i precizne definicije. Tvrdnja drugostupanjskog vijea u sluaju Tadi da ZZP nije posebni oblik kaznenog djela nego oblik poinjenja kojim neka osoba ostvaruje kazneno djelo predvieno Statutom299 nimalo ne pridonosi jasnijem definiranju tog instituta. Naprotiv, moglo bi se rei da ak i dodatno zamuuje uvjete njegove primjene te omoguuje jo veu arbitrarnost Tuiteljstva i Suda u njegovoj primjeni. I tvrdnja o vrstoj utemeljenosti instituta zajednikog zloinakog pothvata u meunarodnom obiajnom pravu nije osnovana, pogotovo glede treeg, proirenog oblika zajednikog zloinakog pothvata. Analiza sluajeva koji se u drugostupanjskoj presudi u sluaju Tadi navode u prilog tvrdnji o vrstoj utemeljenosti instituta ZZP u meunarodnom obiajnom pravu pokazuje da je u sudskoj praksi prihvaanje tog oblika odgovornosti bilo vrlo ogranieno. I samo drugostupanjsko vijee istie da je u nekim dravama (npr. Nizozemskoj i Njemakoj) optueni odgovoran za zloine koji proizau iz zajednikog zloinakog pothvata ako je dijelio istu zloinaku namjeru s ostalim sudionicima pothvata. Meutim, ako jedan od sudionika poini zloin koji nije bio predvien zajednikim zloinakim pothvatom, on sam e kazneno odgovarati za taj zloin.300 Praksa drava nije, dakle, tako jednoobrazna, priznaje i samo vijee. Ni kapitalni sluajevi koje vijee navodi kao dokaz o obiajnopravnom znaaju proirenog oblika zajednikog zloinakog pothvata: Essenski lin pred britanskim vojnim sudom i Kurt Goebel et al (poznat i kao sluaj Borkum Island koji je predstavljen gore u tekstu) pred amerikim vojnim sudom301 ne pruaju jasnu i nedvosmislenu potporu tvrdnjama drugostupanjskog vijea u sluaju Tadi. Naime, ni u jednom od tih sluajeva sud nije izriito rekao da su neki od sudionika pothvata kanjeni ve na temelju toga to je postojao predvidiv rizik da e u realizaciji zajednikog zloinakog pothvata doi do odreenog zloina. Drugostupanjsko vijee u sluaju Tadi je, dakle, samo pretpostavilo da su pojedini sudionici pothvata kanjeni, a da nije ustanovljena namjera poinjenja djela.302 Jedini od sluajeva koje drugostupanjsko vijee navodi kao potporu tvrdnjama o obiajnopravnom karakteru proirenog zajednikog zloinakog pothvata, a koji udovoljava svim zahtjevima, je presuda talijanskog Kasacijskog suda iz 1947. u predmetu D'Ottavio et al.303 Stoga se s punim pravom moe postaviti pitanje na temelju ega je drugostupanjsko vijee u predmetu Tadi donijelo zakljuak o vrstoj utemeljenosti proirenog oblika ZZP u meunarodnom obiajnom pravu. Uz sluajeve iz sudske prakse, drugostupanjsko vijee u sluaju Tadi kao dokaz o tome da je ZZP dio meunarodnog obiajnog prava navodi i odredbe dvaju meunarodnih ugovora: l. 25. st. 3. d) Rimskog statuta Meunarodnog kaznenog suda iz 1998. i l. 2. st. 3. c) Meunarodne konvencije o suzbijanju teroristikih napada eksplozivnim napravama, usvojenu rezolucijom Ope skuptine 52/164 od 15. prosinca 1997.304 O snazi takvog
299 300

Tadi II, 188 Ibid.,224. 301 Ibid., 205-213; Supra t. 116-117, 302 Usp. POWLES 2004, 606 i sl.; Supra t. 127 303 Tadi II, 215; Supra t. 118 304 Ibid., 221-224

99

dokaza ve smo se izjasnili: ugovori zakljueni petnaest i vie godina nakon poinjenja djela ne mogu biti dokazom da je neko kazneno djelo bilo dijelom opeg obiajnog meunarodnog prava u vrijeme poinjenja djela. Za Rimski statut naveli smo i dodatni razlog koji to prijei: injenica da neke od najvanijih drava odbijaju postati njegovom strankom zapreka je da njegov sadraj postane dijelom meunarodnog obiajnog prava. Sustavna analiza ukazuje na zakljuak da u drugostupanjskoj presudi u predmetu Tadi, kao niti u ostalim presudama MKSJ, nisu ponueni uvjerljivi dokazi da je ZZP "vrsto utemeljen u meunarodnom obiajnom pravu" i "implicitno potvren u Statutu MKSJ". "Stvaranjem" tog "oblika odgovornosti" u praksi MKSJ prekreno je naelo zakonitosti kao jedno od temeljnih naela suvremenog meunarodnog kaznenog prava.

100

TREE POGLAVLJE
OBJEKTIVNI ELEMENTI TEORIJE ZAJEDNIKOG ZLOINAKOG POTHVATA

1. Uvodne napomene albeno vijee u predmetu Tadi odredilo je tri sastavnice objektivnog elementa koje su zajednike svim oblicima ZZP. Sastavnice koje moraju biti utvrene kumulativno jesu: i. Vie osoba koje ne moraju biti organizirane u politiku, vojnu ili upravnu strukturu (pluralitet osoba); ii. Postojanje zajednikog plana, zamisli ili nakane koja predstavlja ili ukljuuje poinjenje kaznenog djela predvienog Statutom; iii. Sudjelovanje optuenika u zajednikom planu koji ukljuuje poinjenje jednog od kaznenih djela predvienih Statutom.305

2. Pluralitet osoba U predmetu Kvoka Raspravno je vijee istaknulo da udrueni zloinaki poduhvat moe postojati ako dvoje ili vie ljudi sudjeluje u nekom zajednikom zloinakom poslu. Taj zloinaki posao see od udruivanja dviju osoba u cilju pljakanja banke, pa do sistematskog pokolja vie milijuna ljudi u okviru nekog ogromnog zloinakog reima u koji je ukljueno na tisue sudionika.306 Takva neodreenost u pogledu broja pripadnika ZZP rezultirala je neujednaenom praksom u sastavljanju optunica. Dok je u nekim optunicama ZZP postavljen vrlo ambiciozno i ukljuuje gotovo sve poznate i nepoznate osobe koje se nalaze na podruju sukoba ili su s njim na bilo koji nain povezane, u drugima je pak ZZP ogranien samo na nekoliko osoba koje su zajedniki sudjelovale u izvoenju pojedinih oruanih napada i/ili uspostavljanju i odravanju odreenog sustava u okviru kojeg su poinjeni zloini. Prvi nain konstrukcije ZZP nalazimo u predmetu Prli i dr. kod kojeg Tuiteljstvo u 16. navodi:
Brojne osobe su sudjelovanje u tom udruenom zloinakom poduhvatu. Svaki sudionik je svojim injenjem, neinjenjem, postupcima ili ponaanjem, kako individualnim, tako i onim izvrenim u dosluhu s drugim osobama ili preko drugih osoba, bitno doprinio provoenju tog poduhvata i ostvarenju njegovog cilja. Meu tim brojnim osobama koje su, pored ostalih, sudjelovale u ZZP, jesu: - Franjo Tuman (preminuo 10. prosinca 1999.), predsjednik Republike Hrvatske;
305 306

Tadi II, 227 Kvoka I, 307

101

- Gojko uak (preminuo 3. svibnja 1998.), ministar obrane Republike Hrvatske; - Janko Bobetko (preminuo 29. travnja 2003.), general u vojsci republike Hrvatske; - Mate Boban (preminuo 8. srpnja 1997.), predsjednik Hrvatske Zajednice (i Republike) Herceg-Bosne; - Jadranko Prli, Bruno Stoji, Slobodan Praljak, Milivoj Petkovi, Valentin ori, Berislav Pui; - razni drugi dunosnici i lanovi vlade i politikih struktura Herceg Bosne/HVO-a na svim razinama (ukljuujui opinske organe vlasti i mjesne organizacije); - razni elnici i lanovi Hrvatske demokratske zajednice i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine na svim razinama; - razni pripadnici oruanih snaga Herceg Bosne /HVO-a, specijalnih jedinica, vojne i civilne policije, sigurnosnih i obavjetajnih slubi, paravojnih formacija, lokalnih obrambenih snaga, te druge osobe koje su djelovale pod nadzorom ili zajedno ili u suradnji s tim oruanim snagama, policijom i drugim elementima; - razni pripadnici oruanih snaga, policije, sigurnosnih i obavjetajnih slubi Republike Hrvatske; - te druge osobe, poznate i nepoznate.

Krug sudionika ZZP iroko je odreen i u spojenoj optunici protiv ermaka, Markaa i Gotovine gdje se navodi da je uz optuenike:
...mnogo osoba sudjelovalo u ovom udruenom zloinakom poduhvatu. To su bili: Franjo Tuman (pokojni), predsjednik Republike Hrvatske; Gojko uak (pokojni), ministar obrane Republike Hrvatske; Janko Bobetko (pokojni), naelnik Glavnog stoera HV-a do 17. srpnja 1995., kada je umirovljen; Zvonimir ervenko (pokojni) naelnik Glavnog stoera HV-a (imenovan 17. srpnja 1995.).307

Osim imenovanih u optunici se spominju i razni asnici, dunosnici i lanovi hrvatske vlade i politikih struktura na svim razinama (ukljuujui i one u opinskim vlastima i lokalnim organizacijama); razni voe i lanovi HDZ-a; razni asnici i lanovi HV, Specijalne policije, civilne policije i drugih slubi za sigurnost i/ili obavjetavanje kao i druge znane i neznane osobe.308 iroko odreenje kruga sudionika ZZP nalazimo i u optunici u predmetu Branin:
Osim optuenika u tom poduhvatu sudjelovao je vrlo velik broj pojedinaca, ukljuujui i Momira Talia, druge lanove Kriznog taba AR Krajina, rukovodstvo srpske republike i SDS-a, ukljuujui Radovana Karadia, Momila Krajinika i Biljanu Plavi, lanove Skuptine Autonomne Regije Krajina i Izvrnog vijea Skuptine, srpske krizne tabove opina AR Krajine, vojsku Republike Srpske, srpske paravojne snage i druge.309

iroko koncipirani ZZP nedvojbeno je u funkciji lakeg dokazivanja subjektivnog elementa ZZP od strane tuiteljstva. Naime, takva konstrukcija omoguava da se brojna kaznena djela uvrste u predvidive posljedice zloinakog plana. S druge strane, to je broj osoba koje sudjeluju u ZZP manji, to je manji i broj kaznenih
307

Tuitelj protiv Gotovine, ermaka i Markaa, Spojena optunica od 17. veljae 2006. godine, Ibid., 17 Tuitelj protiv Radoslava Branina, 09.12.2003., 27.4.

16
308 309

102

djela koja se potencijalno mogu uvrstiti u predvidive posljedice zloinakog plana. Iz konstrukcije optunice u predmetu Prli i dr. takoer je razvidno da Tuiteljstvo razlikuje elnike od drugih lanova udruenog zloinakog pothvata. Tako, primjerice, u 23. stoji da su tijekom i u sklopu udruenog zloinakog poduhvata, elnici i drugi lanovi tog poduhvata, meu kojima su bili Franjo Tuman, Mate Boban i Jadranko Prli, esto u javnosti tvrdili da podravaju vladu Bosne i Hercegovine i nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu, a na drugoj su strani, manje javno ali konkretnije radili na ostvarenju svog cilja, Velike Hrvatske, unutar granica Hrvatske banovine. Ono to, meutim, nije mogue nedvojbeno zakljuiti jest tko su, izvan kruga optuenih osoba, zapravo elnici, a tko drugi lanovi tog pothvata. Bez tog razlikovanja nije mogue u potpunosti precizno odrediti konkretni doprinos svake od tih kategorija sudionika. Nadalje, u 25. optunice se navodi da premda nije svaki pripadnik HVO-a ili HDZ BiH bio dio udruenog zloinakog poduhvata, Herceg-Bosna, HVO i HDZ-BiH su bili kljune strukture i instrumenti udruenog zloinakog poduhvata. Iz ovoga je razvidno da u optunici nedostaju se samo pozitivni kriteriji za utvrivanje kruga osoba koje se imaju smatrati dijelom ZZP, ve i negativna selekcija tj. kriteriji prema kojima bi bilo mogue odrediti pojedince koji su pripadali tim kriminalnim strukturama, a koji ipak nisu bili dijelom ZZP. U tome se ogleda i kontradikcija navoda iz optunice koji se odnose na ZZP i na kojima se na jednom mjestu konstatira zloinaki karakter HercegBosne, HVO-a i HDZ-BiH, uz istovremeni proturjeni zakljuak da nisu svi pripadnici tih struktura bili dijelom ZZP. Ovakav nain etiketiranja upuuje na zakljuak o kriminalnom karakteru odreenih politikih organizacija (npr. HDZ BiH), teritorijalno-ustrojstvenih jedinica (Herceg Bosna) i vojno-obrambenih struktura (HVO) iz ega proizlazi i inkriminiranost lanstva u tim strukturama to ni u kojem sluaju nije u skladu s odredbama o osobnoj kaznenoj odgovornosti Statuta MKSJ.310 Praksa preirokog odreenja kruga sudionika ZZP naila je na kritiku u prvostupanjskoj presudi u predmetu Branin. Optunicom od 9. prosinca 2003. godine Radoslav Branin, lan Srpske demokratske stranke (SDS) i predsjednik Kriznog taba "Autonomne regije Krajina", optuen je za planiranje i provedbu kampanje etnikog ienja nesrpskog stanovnitva na podruju Prijedora.311 U nedostatku dokaza da je optueni osobno sudjelovao u poinjenju kaznenih djela za koja je optuen, tuiteljstvo je posegnulo za ve ustanovljenom teorijom ZZP formuliranom u presudi albenog vijea u predmetu Tadi. Prema 27.1 optunice protiv Branina:
...svrha tog udruenog zloinakog pothvata bila je trajno prisilno odstranjivanje veine stanovnika bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s teritorija planirane srpske drave injenjem kaznenih djela navedenih u tokama od 1 do 12. Predmetni ZZP zapoeo je najkasnije osnivanjem Skuptine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini 24. listopada 1991. godine i postojao tijekom itavog razdoblja sukoba u Bosni i Hercegovini, sve do potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995. godine.
U optunici se i ne navodi da su konkretne zloine izvravali pojedinci ve HVO, HDZ BiH i Herceg-Bosna 311 Tuitelj protiv Radoslava Branina, 9. prosinca 2003.
310

103

Polazei od toga da optuenik nije osobno poinio niti jedno od kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret, Raspravno je vijee zauzelo, po naem miljenju, ispravno stajalite da Tuiteljstvo mora dokazati postojanje sporazuma kojega je on zakljuio s neposrednim poiniteljem kaznenog djela. Uvjet za odgovornost optuenika za proireni ZZP je, dakle, prema stajalitu Raspravnog vijea, dokazivanje toga sporazuma kao i okolnosti da je poinjeno kazneno djelo prirodna i predvidiva posljedica tog sporazuma. To je u prvostupanjskoj presudi ovako obrazloeno:
U svrhu utvrivanja osobne kaznene odgovornosti prema teoriji o zajednikom zloinakom pothvatu nije dovoljno dokazati postojanje sporazuma ili dogovora o poinjenju kaznenog djela izmeu optuenika i osobe koja zapovijeda ili ima kontrolu nad vojnom ili paravojnom jedinicom koja ini kazneno djelo. Optuenik se moe smatrati kazneno odgovornim po osnovi zajednikog zloinakog poduhvata samo ako Tuiteljstvo dokae izvan razumne sumnje da je sklopio sporazum ili dogovor s relevantnim fizikim poiniteljima o poinjenju konkretnog kaznenog djela koje je na kraju i poinjeno, ili ako je kazneno djelo koje su poinili relevantni fiziki poinitelji prirodna i predvidiva posljedica kaznenog djela o kojem su se optuenik i relevantni fiziki poinitelji sporazumjeli ili dogovorili.312

Da bi optuenik bio proglaen odgovornim po osnovi ZZP, Tuiteljstvo mora dokazati ne samo njegov objektivni doprinos uspostavi i/ili odravanju ZZP ve i postojanje sporazuma s neposrednim poiniteljem, to je Raspravno vijee ovako obrazloilo:
injenica da su radnje ili ponaanje optuenika olakali ili doprinijeli poinjenju kaznenog djela od strane druge osobe i/ili da su pomogli u stvaranju kanjive namjere kod te osobe nije dovoljna da bi se izvan svake razumne sumnje utvrdilo da je meu njima postojao sporazum ili dogovor o poinjenju tog konkretnog kaznenog djela. Sporazum izmeu dvije osobe o poinjenju kaznenog djela zahtijeva meusobnu pogodbu ili dogovor da se poini kazneno djelo.313

Nakon to je utvrdilo da nema neposrednih dokaza na osnovi kojih bi se utvrdilo da je takav sporazum ili dogovor izmeu optuenika i fizikih poinitelja kaznenog djela postojao, a da se iz injenice slone provedbe Stratekog plana mogu izvesti i drugi razumni zakljuci (npr. da su relevantni fiziki poinitelji odnosna kaznena djela poinili po zapovijedi pretpostavljenih) osim onoga da je izmeu njih postojao sporazum i/ili dogovor, Raspravno je vijee odbilo primjeniti ZZP kao oblik osobne kaznene odgovornosti optuenika u ovom predmetu po osnovi lanka 7(1) Statuta MKSJ. Protiv prvostupanjske presude Tuiteljstvo je podnijelo albu u kojoj je, izmeu ostalog, istaknulo kako je Raspravno vijee pogreno postupilo zahtijevajui: a/ da neposredni poinitelj bude lan ZZP;
312 313

Branin I, 347 Ibid., 352

104

b/ da je potrebno dokazati izravni sporazum izmeu optuenog lana ZZP i neposrednog poinitelja kaznenog djela; c/ da je primjena teorije ZZP ograniena na pothvate manjeg opsega. U nastojanju da iznesene albene navode uini vjerodostojnim i uvjerljivim, ali i pravno opravdanim, Tuiteljstvo se pozvalo na odluku albenog vijea MKSR u predmetu Rwamakumba. U tom je predmet, naime, uzeta u obzir praksa sudova nakon II. svjetskog rata u predmetima RuSHA i Pravosue prema kojoj se, po shvaanju Tuiteljstva, ne trai da neposredni poinitelji kaznenih djela budu lanovi ZZP. Iz interpretacije tih predmeta od strane albenog vijea MKSR u predmetu Rwamakumba, a kojeg je spremno preuzelo Tuiteljstvo MKSJ u predmetu Branin, za krivnju optuenika dovoljno je dokazati njegovo svjesno sudjelovanje u dravnom organiziranom sustavu okrutnosti i nepravde314. Prema takvom shvaanju Tuiteljstva, standardi prihvaeni u predmetu Pravosue upuuju na zakljuak da je, prema teoriji ZZP, za krivnju odgovornosti optuenika dovoljno dokazati da je optueni znao za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret i da je bio povezan s njegovim poinjenjem.315 Naime, kako istie Tuiteljstvo, nije potrebno inzistirati na tome da neposredni poinitelj bude lan ZZP jer uvijek postoji nain da se poinjeno kazneno djelo povee s postojanjem i djelovanjem ZZP. Po tom stajalitu Tuiteljstva imputacija odgovornosti optueniku je pravno osnovana ako se dokae da je neposredni poinitelj bio obino sredstvo u njegovim rukama. U odgovoru na navode Tuiteljstva, obrana opt. Branina smatra da je usporedba s dva citirana predmeta nakon II. svjetskog rata promaena s obzirom da u predmetu RuSHA presuda nije donesena po osnovi ZZP, dok su optuenici u predmetu Pravosue bili osobno aktivno ukljueni u radnju izvrenja kaznenih djela koja im se stavljaju na teret.316 Komentirajui ovu prvu albenu osnovu smatramo da je vano upozoriti i na podnesak koji je u svojstvu prijatelja suda Tribunals Association of Defence Counsel (dalje u tekstu: ADC) podnio albenom vijeu.317 Premda se amicus curiae u svom podnesku ogradio od tvrdnje da doktrina ZZP ne postoji u meunarodnom obiajnom pravu, upozorio je da su elementi te doktrine definirani u presudi albenog vijea u predmetu Tadi te da ti elementi predstavljaju obvezujui presedan za sva vijea MKSJ. U tom smislu ADC je podrao zakljuak Raspravnog vijea prema kojem i optuenik i neposredni poinitelj moraju biti lanovi ZZP jer je to u suglasju s postojeim meunarodnim obiajnim pravom, presedanima albenog vijea te predmetom i svrhom meunarodnog kaznenog pravosua. U zakljuku ADC istie da bi, ukoliko bi albeno vijee prihvatilo argumente Tuiteljstva, to znailo podrivanje legitimiteta Tribunala i meunarodnog kaznenog prava. Naime, osuditi Branina za kaznena djela poinjena od strane osoba koje nisu bile lanovi ZZP dovelo bi u pitanje svrhu MKSJ, a to je afirmacija ideje pomirenja meu nekad
314 315

Branin II, 368 Ibid. 316 Ibid., 371 317 Decision on Association of Defence Counsel Request to Participate in Oral Argument, 7 November 2005. Amicus Brief of Association of Defence Counsel ICTY (Amicus Brief), 5 July 2005.

105

zaraenim stranama na podruju bive SFRJ. Kod razmatranja pitanja da li osoba koja je izvrila radnju poinjenja kaznenog djela (actus reus) mora biti pripadnik ZZP, albeno je vijee istaknulo da za zasnivanje odgovornosti optuenika po osnovi ZZP nije od utjecaja tko je poinio konkretno kazneno djelo ve je li to djelo u okviru zajednikog plana (common purpose). Ono je istaknulo kako niti albeno vijee u predmetima Tadi, Vasiljevi i Krnojelac nije sasvim jasno odgovorilo na pitanje mora li neposredni poinitelj biti lanom ZZP. S obzirom da je u dosadanjoj praksi Tribunala neposredni poinitelj oznaavan na razliite naine (materijalni poinitelj, fiziki poinitelj, relevantni fiziki poinitelj), albeno je vijee odluilo nazvati ga principal perpetrator. Time je, meutim, ono pogrijeilo jer je, kada je o ZZP rije, neposrednog poinitelja koji je zapravo u drugom planu terminoloki i sadrajno pretvorilo u sredinju kriminalnu figuru. Takvim se izriajem sugerira da su upravo neposredni poinitelji sredinje kriminalne figure to nije u skladu sa sutinom konstrukcije ZZP kao izvedene kaznene odgovornosti. Takva terminologija, uostalom, odstupa od dotad ustaljene u praksi MKSJ (v. presudu albenog vijea u predmetu Krnojelac u kojoj se istie kako termin principal offender znai vie od obinog fizikog poinitelja).

106

2.1. Da li glavni poinitelj mora sudjelovati u zajednikom planu? U presudi albenog vijea u predmetu Branin istaknuto je da u predmetu Tadi nije jasno ponuen odgovor na pitanje mora li neposredni poinitelj sudjelovati u ZZP (whether the principal perpetrator must have participated in the common purpose).318 Meutim, analiza presude albenog vijea u tom predmetu, upuuje na sasvim drugaiji zakljuak. U tom se predmetu stav albenog vijea u odnosu na pitanje mora li neposredni poinitelj biti pripadnik ZZP nazire ve na mjestu na kojem sud odreuje da kod davanja odgovora na pitanje moe li se prema meunarodnom kaznenom pravu alitelja smatrati kazeno odgovornim za ubojstvo petorice mukaraca iako nema dokaza da je on osobno ubio bilo kojeg od njih treba utvrditi da li djelo jedne osobe moe dovesti do kaznene odgovornosti druge osobe kada obje osobe sudjeluju u izvrenju zajednikog zloinakog plana.319 Ve iz toga proizlazi da obje osobe, dakle i optueni i neposredni poinitelj ija se radnja (actus reus) uraunava optueniku, moraju zajedniki sudjelovati u izvrenju zajednikog zloinakog plana. Upravo to zajedniko sudjelovanje u zloinakom planu da se poini konkretno kazneno djelo predstavlja osnovu uraunavanja radnje fizikog poinitelja okrivljeniku za kojeg nema dokaza da je osobno sudjelovao u radnji izvrenja kaznenog djela koje mu se stavlja na teret. Dijelovi obrazloenja presude albenog vijea u predmetu Tadi koji se u nastavku citiraju omoguuju jasni i pregledni uvid u stajalita tog vijea o ovom pitanju: - Mnogi predmeti iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata koji se bave ratnim zloinima zasnivaju se na naelu da kad dvije ili vie osoba djeluju zajedniki u provoenju zajednike kriminalne nakane, kaznena djela koja poini bilo tko od njih povlae za sobom kaznenu odgovornost svih lanova grupe.320 - Trea kategorija obuhvaa predmete u kojima je postojao zajedniki plan da se slijedi jedan nain ponaanja gdje jedan od poinitelja poini djelo koje je, iako izvan zajednikog plana, ipak prirodna i predvidiva posljedica izvrenja te zajednike nakane.321 - Kaznena odgovornost moe se pripisati svim sudionicima zajednikog pothvata kada je rizik da bi moglo doi do smrti bio predvidiva posljedica izvrenja zajednikog plana i kada se istovremeno optueni prema tom riziku odnosio bilo bezobzirno bilo indiferentno. Drugi primjer je zajedniki plan da se civili odreene etnike grupe prisilno istjeraju paljenjem njihovih kua; ako neki od sudionika u tom planu prilikom njegovog izvravanja ubiju civile tako to zapale njihove kue, svi drugi sudionici u planu su kazneno odgovorni za ubojstva ako su smrti bile predvidive.322 - Kao to je detaljnije izloeno u nastavku, uvjeti uspostavljeni u ta dva pravna izvora su dvojake prirode: kriminalna namjera da se sudjeluje u zajednikom
318 319

Ibid., 406 Tadi II, 185 320 Ibid., 195 321 Tadi II, 204 322 Ibid.

107

zloinakom pothvatu i predvidivost da e sudionici u zajednikom planu vjerojatno poiniti i druga kaznena djela osim onih predvienih zajednikim zloinakim planom.323 - Kad je rije o objektivnim i subjektivnim elementima kaznenog djela, sudska praksa pokazuje da se taj koncept primjenjuje na tri razliite kategorije sluajeva. Prvo, za sluajeve supoiniteljstva, kada svi sudionici u zajednikom planu posjeduju istu zloinaku namjeru da poine kazneno djelo (a jedan ili vie njih doista i poine kazneno djelo, s namjerom).324 - to se tie tree kategorije sluajeva, primjena koncepta zajednike nakane umjesna je samo kad su ispunjeni sljedei uvjeti u vezi mens rea: (i) namjera da se sudjeluje u zajednikom zloinakom poduhvatu i da se individualno i zajedniki provede zloinaka nakana tog poduhvata; i (ii) predvidivost mogueg poinjenja, od strane drugih pripadnika grupe, kaznenih djela koja ne predstavljaju cilj zajednike zloinake nakane. Znai, sudionici moraju imati na umu namjeru, na primjer da se zlostavlja ratne zarobljenike (ak i ako je takva namjera improvizovirana na licu mjesta) i jedan ili neki pripadnici grupe su ih doista i ubili.325 albeno vijee zakljuilo je da niti u predmetima Vasiljevi i Krnojelac nije jasno odgovoreno na pitanje moraju li neposredni poinitelji biti lanovi ZZP.326 Podsjetimo, da je u predmetu Vasiljevi pozadina inkriminiranog dogaaja bila vrlo slina onome u predmetu Tadi. Radilo se o manjoj grupi naoruanih osoba, a u nedostatku dokaza da je bilo koja od njih neposredno poinila kazneno djelo (radilo se o ubojstvima nenaoruanih civila), Raspravno je vijee odgovornost optuenika zasnovalo na teoriji ZZP. Ono je zakljuilo da je izmeu Milana Lukia, optuenog i dvojice neidentificiranih mukaraca postojala suglasnost, koja se moe smatrati sporazumom, da se sedmorica Muslimana, ukljuujui dvojicu preivjelih, ubiju.327 S obzirom na taj sporazum, optueniku se stavlja na teret da je sudjelovao u udruenom zloinakom pothvatu da se poini ubojstvo tako to je sedmoricu Muslimana pritvorenih u hotelu "Vilina vlas" sprijeio da pobjegnu drei ih na nianu, tako to ih je proveo do obale Drine drei ih na nianu i time ih spreavajui da pobjegnu, te tako to je neposredno prije strijeljanja zajedno s ostalim poiniteljima stajao iza ovih Muslimana s pukom u ruci.328 Premda nije eksplicirano da su ti neidentificirani mukarci lanovi ZZP, iz okolnosti da je potrebno utvrditi postojanje sporazuma optuenika s neposrednim poiniteljima, proizlazi da i oni moraju biti pripadnici ZZP. Raspravno je vijee takoer zakljuilo i da su, u sluaju da kazneno djelo poini jedan ili vie sudionika udruenog zloinakog pothvata, svi sudionici jednako krivi za to kazneno djelo bez obzira na ulogu koju su imali u poinjenju tog djela. U istom je predmetu albeno vijee utvrdilo i da se za proireni oblik udruenog zloinakog
323 324

Ibid., 206 Ibid., 220 325 Ibid. 326 Branin II, 407 327 Vasiljevi I, 208 328 Ibid.

108

pothvata trai namjera da se sudjeluje u zajednikoj nakani grupe i ostvaruje ta nakana, te da se doprinese udruenom zloinakom poduhvatu ili barem poinjenju kaznenog djela od strane grupe.329 Iz toga takoer proizlazi da kazneno djelo mora biti poinjeno od strane grupe odnosno od strane barem nekog pojedinca koji pripada toj grupi u kojoj je formulirana zajednika namjera. Nadalje, albeno je vijee utvrdilo da optueni snosi odgovornost za kazneno djelo koje izlazi iz okvira zajednikog plana samo ako je u uvjetima tog sluaja, bilo predvidivo da e neki od pripadnika grupe poiniti takvo kazneno djelo330 albeno vijee je prihvatilo i standard iz predmeta Tadi da zajedniki plan ili nakana moe biti improvizirana na licu mjesta, a izvodi se iz injenice da vie osoba djeluje zajedno kako bi proveli u djelo zajedniki zloinaki pothvat.331 Tvrdnja da namjera moe biti improvizirana na licu mjesta jasno upuuje na zakljuak da neposredni poinitelj kaznenog djela moe biti samo osoba koja je i sama lan ZZP i koja na taj nain takav plan provodi u djelo. I u drugim predmetima voenim pred MKSJ, a kojima se albeno vijee nije bavilo u ovoj presudi, nalazimo na vie mjesta potporu u prilog tezi da neposredni poinitelj kaznenog djela mora biti lan ZZP. Tako, primjerice, u predmetu Kvoka: - Raspravno vijee je zauzelo stav da supoinitelj u udruenom zloinakom pothvatu dijeli namjeru izvrenja tog udruenog zloinakog poduhvata i aktivno radi na njegovom ostvarivanju. S druge strane, pomagatelj i podravatelj ne mora nuno dijeliti namjeru drugih sudionika; on samo treba biti svjestan toga da svojim doprinosom pomae ili omoguava zloin koji ine drugi sudionici.332 - U sluajevima kada neki pomagatelj i podravatelj zna samo to da njegova pomo koristi jednoj osobi u poinjenju jednog kaznenog djela, on e se smatrati odgovornim samo za pomaganje i podravanje tog kaznenog djela. To vrijedi i u sluajevima kada glavni poinitelj sudjeluje u udruenom zloinakom poduhvatu skopanom s poinjenjem daljnjih zloina. Meutim, u sluajevima kada optueni zna da svojom pomoi daje podrku zloinima grupe osoba koje sudjeluju u udruenom zloinakom poduhvatu i kada on dijeli njihovu namjeru, on se moe proglasiti kazneno odgovornim kao supoinitelj u kaznenim djelima poinjenim u sklopu ostvarivanja zajednikog cilja.333 - alitelj Kvoka, kako se ini, tvrdi da supoinitelj u udruenom zloinakom poduhvatu mora barem djelomino fiziki poiniti actus reus kaznenog djela da bi mogao biti kazneno odgovoran. albeno vijee se s tim ne slae. Sudionik u udruenom zloinakom pothvatu ne mora fiziki sudjelovati ni u jednom elementu nekog kaznenog djela, ako su svi uvjeti za odgovornost po osnovi sudjelovanja u udruenom zloinakom pothvatu ispunjeni. Kako je razjasnilo albeno vijee u predmetu Tadi: Iako samo neki od lanova grupe mogu fiziki poiniti kazneno djelo (ubojstvo, istrebljenje, bezobzirno razaranje gradova, naselja i sela, itd.), sudjelovanje i doprinos drugih lanova grupe esto je kljuno
329 330

Vasiljevi II, 101 Ibid. 331 Tadi II, 227; Vasiljevi II, 109 332 Kvoka II, 88 333 Ibid., 90

109

u omoguavanju poinjenja tog kaznenog djela.334 Nadalje, i u predmetu Simi, Raspravno je vijee, premda neizravno odnosno kroz element sporazuma/dogovora da se poini konkretno kazneno djelo, prihvatilo da neposredni poinitelji moraju biti lanovi ZZP: - Raspravno vijee je miljenja da se izriaj djelujui zajedno s drugima odnosi na sudjelovanje nekoliko osoba u kolektivnom poinjenju kaznenog djela.335 - Osoba moe biti odgovorna za kaznena djela koja su poinile druge osobe bez da je osobno nazona mjestu poinjenja potrebno je samo da ona s ostalima sklopi sporazum da e ta djela biti poinjena.336 - Udrueni zloinaki pothvat zahtijeva, uz to da se nekoliko pojedinaca sporazumjelo/dogovorilo da e poiniti kazneno djelo, da stranke tog sporazuma poduzmu aktivnosti u njegovu ostvarivanju.337

334 335

Ibid., 99 Simi I, 149 336 Simi I, 158; Krnojelac II, 81 337 Simi I, 158

110

2.2. Je li primjena teorije zajednikog zloinakog pothvata ograniena na pothvate manjeg opsega? albeno vijee u predmetu Branin otklonilo je stajalite i objanjenje Raspravnog vijea da je praksa Tribunala u odnosu na primjenu teorije ZZP bila ograniena na manja podruja kao to su Srebrenica, Prijedor i Bosanski amac. Navodei kako je tono da je u nekoliko predmeta pred MKSJ ZZP kao oblik odgovornosti primjenjivan na optuenika koji nisu zauzimali visoke poloaje u hijerarhiji vlasti, albeno je vijee zakljuilo da su razlog tome bile okolnosti tih predmeta, a ne elementi teorije koji bi ograniavali njezinu primjenu samo na takve predmete. Stoga je, prema stajalitu albenog vijea, Raspravno vijee pogrijeilo u zakljuku da ZZP kao oblik odgovornosti nije primjeren za visoko rangirane optuenike predmetima poput Branina. U kritici navedenog stajalita albenog vijea valja upozoriti da pothvatima manjeg opsega ne treba iskljuivo smatrati pothvate u kojima je sudjelovao relativno mali broj osoba ili je stradalo relativno malo ljudi, ve kao zajednika djelovanja odreenih skupina ljudi koji nisu pozicionirani u samom vrhu hijerarhije civilne i/ili vojne vlasti i koja su usmjerena na konkretne vojne operacije ili ogranieno podruje djelovanja. Pothtvati manjeg opsega su i oni koji obuhvaaju zloine poinjene u okviru organiziranog sustava zlostavljanja ogranienog na jedan logor te malu skupinu naoruanih osoba koje su zajedniki djelovale u vezi poinjenja odreenog kaznenog djela. To pokazuje i praksa tribunala koji su sudili za zloine poinjene nakon II. svjetskog rata napr. u predmetu protiv Ericha Heyera i dr. koji je u literaturi poznatiji pod nazivom Essenski lin (Essen West) a kojeg je i albeno vijee u predmetu Tadi citiralo u potporu svoje teze da je teorija ZZP vrsto ukorijenjena u meunarodnom obiajnom pravu. Radi se o sluaju pred britanskim vojnim sudom koji je sudio kapetanu Heyeru, jednom njemakom vojniku i petorici civila zbog ubojstva trojice britanskih ratnih zarobljenika. Slian profil predmeta bio je i onaj protiv Kurta Goebella i dr. poznatiji pod nazivom Otok Borkum.338 U predmetu Almelo optuena su tri Nijemca koji su ubili jednog britanskog ratnog zarobljenika. Slino, u predmetu Hoelzer kanadski je vojni sud osudio trojicu Nijemaca zbog ubojstva kanadskog ratnog zarobljenika. U predmetu Jepsen britanski je sud odluivao o odgovornosti Jepsena (jednog od nekoliko optuenika) za smrt interniraca iz koncentracijskog logora koji su nekoliko tjedana prije kapitulacije Njemake 1945. godine bili u tranzitu u drugi koncentracijski logor.339 U tzv. predmetima koncetracijskih logora takoer se radilo o pothvatima ogranienog opsega. Tako je cilj suenja protiv Martina Gottfrieda Weissa i dr. koje je poznatije pod nazivom Dachau iz 1945. godine bio osuditi osobe koje su uspostavile i vodile Dachau, prvi koncentracijski logor u Njemakoj u kojem je od oujka 1933. do travnja 1945. godine na razliite okrutne naine ubijen velik broj osoba, uglavnom ruskih, poljskih i ekih

KOESSLER M., Borkum Island Tragedy and Trial, 47 J. Crim. L. Criminology & Police Sci. 183 (1956-1957) 339 Trial of Gustav Alfred Jepsen and others, Proceedings of a War Crimes Trial held ar Luneberg, Germany, (13 23. kolovoza 1946), presuda od 24. kolovoza 1946.

338

111

civila.340 I u postupcima pred MKSJ, konstrukcija ZZP primjenjivana je iskljuivo na pothvate koji su bili manjeg opsega. Tako su, primjerice, Vidoje Blagojevi i Dragan Joki proglaeni krivima za, izmeu ostalog, pomaganje i podravanje genocida i progona bosanskih Muslimana u srebrenikoj enklavi. Zamjenik zapovjednika Drinskog korpusa VRS Radoslav Krsti takoer je osuen za pomaganje u genocidu koji je poinjen na tom dijelu BiH. Upravitelj KP doma u Foi Milorad Krnojelac osuen je zbog toga to je od travnja 1992. do kolovoza 1993. godine podvrgavao Muslimane i ostale nesrbe dugotrajnom i rutinskom zatvaranju, viekratnom muenju i batinanju, ubojstvima, dugom i uestalom prisilnom radu i neovjenim ivotnim uvjetima te zbog toga to je pomagao pri deportaciji ili protjerivanju veine mukaraca bosanskih Muslimana i nesrba iz opine Foa. Kunarac, Kova i Vukovi proglaeni su krivima za sudjelovanje u kampanji snaga bosanskih Srba u irem podruju opine Foa koja je trajala od poetka 1992. do sredine 1993 godine s ciljem etnikog ienja toga podruja od bosanskih Muslimana. U predmetu Kvoka i dr. radilo se o odgovornosti optuenika za upravljanje logorom Omarska u kojem su logorai, uglavnom bosanski Muslimani, podvrgavani neovjenim postupcima, muenju, ubojstvima. Milomir Staki proglaen je krivim za zloine koji su poinjeni kao rezultat kampanje progona protiv nesrba u opini Prijedor tijekom 1992. godine. U predmetu Tadi u kojem su i formulirani elementi teorije ZZP, radilo se o manjoj skupini naoruanih osoba odgovornih za ubojstva civila u selu Jakii. Vrlo je slino bilo i predmetu Vasiljevi i dr. u kojima je optuenicima stavljeno na teret sudjelovanje u paravojnoj grupi koja je u razdoblju od 1992. do 1994. godine terorizirala lokalno muslimansko stanovnitvo u okolici Viegrada. U onim dravama u kojima se primjenjuju oblici odgovornosti slini ZZP takoer nalazimo potvrdu teze da je taj oblik odgovornosti ogranien na pothvate manjeg opsega U predmetu S v. Safatsa (poznatiji kao Shaperville six) koji je citiran i u presudi Raspravnog vijea u predmetu Kvoka i dr.,341 pred Vrhovnim sudom Junoafrike republike osueno je est od osam optuenih za ubojstvo jer su sudjelovali u napadu razularene svjetine (mob violence) koji je doveo do smrti gradskog vijenika. Sud je utvrdio da je ponaanje optuenih bilo u rasponu od pripremanja zapaljivih materijala, dranja rtve za druge napadae, poticanja razularene svjetine da ubije rtvu, gadanja kamenjem i pripadanja dijelu grupe koja je napala rtvu. U predmetu sa slinom injeninom pozadinom, S V. Motaung i dr. nekoliko pripadnika skupine osueno je po osnovi teorije zajednike svrhe (common purpose) zbog ubojstva navodnog policijskog informatora. Potvrdu da se teorija zajednike svrhe u praksi sudova June Afrike primjenjuje samo na pothvate manjeg opsega nalazimo i u predmetima S v. Mitchell i dr. S v. Thabetha i dr.342 itd. Iz analizirane prakse tribunala nakon II. svjetskog rata, prakse MKSJ i nacionalnih sudova u onim dravama u kojima se primjenjuju oblici odgovornosti slini ZZP, proizlazi zakljuak da je ZZP konstruiran kao oblik odgovornosti koji se moe primjeniti samo na pothvate
V. o tome v. Kvoka I, 276-278 Kvoka I, v. fusnotu br. 513 342 BOISTER N., Common purpose: association and mandate, 5 South African Journal of Criminal Justice, 167(1992)
341 340

112

manjeg opsega koji su bili ogranieni na konkretne vojne operacije, ogranieno podruje djelovanja, jedan logor ili malu skupinu naoruanih osoba koje su zajedniki djelovale u vezi poinjenja odreenog kaznenog djela, pa je u tom smislu zakljuak albenog vijea u predmetu Branin pravno neutemeljen.

113

3. Zajedniki plan U praksi MKSJ usvojeno je stajalite da koritenje pojma udruenog zloinakog poduhvata da bi se definirala odgovornost neke osobe za kaznena djela koja su fiziki poinile druge osobe pretpostavlja strogu definiciju zajednikog cilja.343 Zajedniki plan u predmetu Tadi definiran je kao "politika poinjenja neovjenih djela nad nesrpskim civilnim puanstvom tog podruja u BiH u okviru pokuaja stvaranja Velike Srbije."344 U tom je kontekstu neovjenih djela poinjenih nad brojnim rtvama u skladu s prepoznatljivim planom bio i napad na Sivce i Jakie koji se optuenom Tadiu stavlja na teret. Zajedniki plan u predmetu Staki definiran je u est stratekih ciljeva vodstva bosanskih Srba u Bosni i Hercegovini koje je formulirao Radovan Karadi, a meu kojima je prvi cilj bilo odvajanje Srba od "druge dvije nacionalne zajednice".345 Konsolidacija srpske vlasti u opini kao cilj odnosno zajedniki plan djelovanja realiziran je kroz stvaranje atmosfere prisile za stanovnike opine nesrpske nacionalnosti, propagandne kampanje koja je pridonijela polarizaciji stanovnitva i stvaranju atmosfere straha i formiranje logora Omarska, Keraterm i Trnopolje.346 U predmetu Krsti Raspravno vijee je utvrdilo da je optuenik sudjelovao u "planu vojnog vodstva Vojske Republike Srpske da se bosansko-muslimansko stanovnitvo trajno ukloni iz Srebrenice. Taj plan, koji se u razgovornom jeziku naziva "etniko ienje" ostvaren je uglavnom putem nasilnog premjetanja glavnine civilnog puanstva iz Potoara nakon to su vojno sposobni mukarci odvojeni od ostatka stanovnitva."347 U predmetu Milutinovi i dr. optuenici, visoki vojni i dravni dunosnici SRJ, terete se kao supoinitelji u ZZP koji je, izmeu ostalog, imao za cilj "protjerivanje znatnog dijela albanskog puanstva Kosova sa teritorija pokrajine Kosovo u nastojanju da se osigura trajna srpska kontrola nad ovom pokrajinom."348 Prema optunici protiv Milana Martia, svrha ZZP koji se njemu stavlja na teret bilo je prisilno uklanjanje veeg dijela hrvatskog, muslimanskog i drugog nesrpskog stanovnitva priblino s jedne treine teritorija Republike Hrvatske te velikog dijela Republike Bosne i Hercegovine, s ciljem da taj teritorij postane dijelom nove drave pod srpskom dominacijom, injenjem zloina kojima se kre odredbe lanova 3. i 5. Statuta Meunarodnog suda.349 Na teoriji ZZP temelji se i optunica u predmetu Prli i dr. Prema tvrdnjama optube u tom predmetu cilj zajednikog plana optuenika bio je politiko i vojno podjarmljivanje, trajno uklanjanje i etniko ienje bosanskih Muslimana i drugih ne-Hrvata koji su ivjeli na onim dijelovima teritorija Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni, te pripajanje tih teritorija kao dijela
343 344

Krnojelac II, 116 Tadi II, 230 345 Staki I, 471 346 Ibid. 475-477 347 Krsti I, 612 348 Odluka po prigovoru Dragoljuba Ojdania na nenadlenost - udrueni zloinaki poduhvat, 21.05 2003., 17 349 Tuitelj protiv Milana Martia, 14.07.2003., 4

114

"Velike Hrvatske", u kratkom roku ili tokom dueg razdoblja, kako bi one postale dio Republike Hrvatske ili bile blisko povezane s njom. Teritorijalni cilj udruenog zloinakog poduhvata bio je uspostavljanje hrvatske teritorije u granicama Hrvatske banovine, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939. do 1941. godine. Udrueni zloinaki poduhvat obuhvaao je i kreiranje politike i nacionalne mape tih podruja tako da njima dominiraju Hrvati, kako u politikom tako i u demografskom smislu.350 U objedinjenoj optunici protiv Gotovine, ermaka i Markaa navodi se da je cilj ZZP koji je postojao barem od srpnja do 15. studenog 1995. bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovnitva iz regije Krajina, silom, zastraivanjem ili prijetnjama silom, progonima, prisilnim raseljavanjem, premjetanjem i deportacijom, oduzimanjem i razaranjem imovine ili drugih sredstava.351 U Predraspravnom podnesku Tuiteljstva352 kao datum donoenja zajednikog plana navodi se sastanak od 31. srpnja 2005. godine na Brijunima na kojem su uz tadanjeg Predsjednika Republike Hrvatske i vrhovnog zapovjednika oruanih snaga Republike Hrvatske nazoili i Gotovina, Marka i ostali politiki i vojni voe radi rasprave o skoranjem napadu na Krajinu.353 Prema transkriptima s toga sastanka predsjednik Tuman je navodno izjavio kako je najvanije pokrenuti masovni odlazak civila koje e slijediti vojska.354 U transkriptima navodno stoji i da je optueni general Gotovina na sastanku izvijestio predsjednika Tumana o konstatiranim masovnim evakuacijama civila u pravcu Beograda i Banja Luke koje bi, u sluaju da se nastavi pritisak, mogle dovesti do masovnog iseljavanja i ostanka samo onih Srba koji ne bi mogli ili imali gdje otii.355 Iz podneska Tuiteljstva proizlazi da su formiranju zajednikog plana na brijunskom sastanku prethodili politiki pregovori izmeu hrvatske i srpske strane voeni jo 1992. godine s ciljem realizacije tzv. humanog preseljenja radi stvaranja istih etnikih podruja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Oito je, dakle, da Tuiteljstvo smatra da je ZZP koji je konano formuliran donoenjem zajednikog plana na Brijunima 31. srpnja 2005. godine zapravo samo nastavak kontinuiteta politike stvaranja etniki istih podruja i to u smislu njezine konane realizacije. Ovdje se postavlja pitanje jesu li ovi zakljuci Tuiteljstva u suprotnosti s utvrenim injenicama u postupcima protiv Martia, eelja, Staniia i Simatovia. Drugim rijeima, da li postojanje jednog ZZP iskljuuje postojanje drugog na suprotstavljenoj strani ako su oba u istom vremenskom, prostornom i kontekstualnom okviru? U optunici protiv Martia se navodi da je ovaj udrueni zloinaki pothvat postojao od prije 1. kolovoza 1991. godine i trajao najmanje do kolovoza 1995. godine. U optunici protiv Staniia i
350 351

Tuitelj protiv Jadranka Prlia i dr., 16.11.2005., 15 Tuitelj protiv Gotovine, ermaka i Markaa, Spojena optunica od 17. veljae 2006. godine,

12 Prosecutor v. Ante Gotovina, Ivan ermak i Mladen Marka, Confidential and Partially Ex Parte Prosecution's Submission Pursuant to Rule 65ter(E), Prosecution's Pretrial Brief, 16 March 2007 353 Ibid. 16 354 it is important that those civilians set out, and than the army will follow them, and when the columns set out, they will have a psychological impact on each otherwe have to inflict such blows that the Serbs will to all practical purposes disappear. Ibid. 355 Ibid.
352

115

Simatovia precizira se da je ZZP (koji se dodue odnosi i na Hrvatsku i na BiH) trajao od prije 1. kolovoza 1991. godine do barem 31. prosinca 1995. godine.356 Zanimljivo je da se u spojenoj optunici protiv Gotovine, ermaka i Markaa navodi da je ZZP koji je formiran s ciljem trajnog uklanjanja srpskog stanovnitva s podruja Krajine silom, zastraivanjem i prijetnjama silom, progonoma, prisilnim raseljavanjem, premjetanjem i deportacijom, oduzimanjem i unitavanjem imovine ili drugim sredstvima, postojao najkasnije od srpnja pa do 30. rujna 1995. godine. Iz toga proizlazi da na podruju Hrvatske u razdoblju od srpnja pa do kolovoza 1995. godine koincidiraju dva ZZP, jedan na srpskoj strani koji djeluje s ciljem stvaranja etniki homogenih srpskih podruja u Hrvatskoj i BiH, i drugi na Hrvatskoj strani kojem je cilj trajno uklanjanje srpskog stanovnitva s podruja Krajine. U predraspravnom podnesku tuiteljstva od 23.3.2007. godine navodi se da su vojni planovi za izvoenje operacije oluja finalizirani 31. srpnja 2005. godine, dakle u trenutku kad je u okupiranim podrujima Hrvatske jo uvijek funkcionirao ZZP kojem je na elu bio Milan Marti. Premda naelno postojanje jednog ZZP ne mora iskljuiti funkcioniranje drugog ZZP, ovdje se ipak teko oteti dojmu da vremenski, prostorni i povijesni kontekst sugerira da je odgovor hrvatskih vlasti na srpski ZZP bio posve u okvirima meunarodnog prava. Osim toga, ako se prihvati teza o zatvorenom krugu u kojem neprekinuto funkcioniraju suprotstavljeni ZZP stvoreni po etnikom kljuu i prema kojem je srpski ZZP bio odgovor na stradanja Srba u Hrvatskoj u II. svjetskom ratu, a hrvatski ZZP formaliziran u operaciji Oluja odgovor na srpski ZZP koji je dokazan u predmetu Marti, postavlja se pitanje kako to da je ZZP koji se stavlja na teret ermaku, Gotovini i Markau trajao svega dva mjeseca. Sljedee pitanje glasi: Je li mogue ostvariti maksimalistiki cilj (trajno uklanjanje srpskog stanovnitva s podruja RSK) u tako kratkom vremenu? Konano, ako je je taj cilj bio trajno uklanjanje itavog jednog naroda, postavlja se pitanje zato je do pokuaja njegove provedbe dolo tek na ogranienom zemljopisnom podruju koje obuhvaa prostor junog dijela tzv. RSK i na kojem su jedino i poinjena kaznena djela koja se optuenicima ermaku, Gotovini i Markau stavljaju na teret. Nadalje, ako se zloinaki karakter neke vojne operacije procjenjuje s obzirom na posljedice, u konkretnom sluaju broj osoba srpske nacionalnosti koje su tijekom i nakon Oluje napustile Hrvatsku, tada nije jasno zbog ega je Oluja zloinaka akcija, a primjerice operacija Bljesak nije, premda se i za nju moe zakljuiti da su osobe koje su sudjelovale u njezinom planiranju i provedbi (a radi se uglavnom o istim osobama koje se spominju kao sudionici ZZP u optunici protiv ermaka, Gotovine i Markaa) barem mogli predvidjeti iseljavanje stanovnitva kao prirodnu i predvidivu posljedicu njezine realizacije. Naprotiv, iz vie mjesta u presudi nazire se pozitivan stav Raspravnog vijea prema toj vojnoj operaciji unato nekim svjedoenjima prema kojima su u toj akciji stradali i civili.357 Zanimljivo je da se i u optunici protiv Martia Oluji ne daje negativan predznak. Naprotiv,

356 357

Tuitelj protiv Staniia i Simatovia, 20. prosinca 2005., 11 Marti I, 302, 464

116

Tuiteljstvo u 78 konstatira da je masovnom hrvatskom ofenzivom poznatijom kao operacija Oluja uspjeno vraena kontrola Republike Hrvatske nad RSK:
Podruja u RSK koja su drali Srbi ostala su pod kontrolom SVK-a do poetka kolovoza 1995. Otprilike u to vrijeme Milan Marti, zajedno s politikim i vojnim rukovodstvom RSK-a, pobjegao je s hrvatskog teritorija tijekom masovne hrvatske ofenzive. Tom operacijom, poznatom pod nazivom Operacija Oluja, uspjeno je ponovno uspostavljena hrvatska kontrola nad RSK-om. Preostalo podruje pod srpskom kontrolom u istonoj Slavoniji mirnim je putem reintegrirano u Hrvatsku 1998. godine.358

S obzirom na navedeno valja zakljuiti da jedan ZZP iskljuuje postojanje drugog na suprotstavljenoj strani ako su oba unutar istog vremenskog, prostornog i kontekstualnog okvira. Pored injenice da argumenti Tuiteljstva o artikuliranju dravne politike kroz zajedniki plan i kriminalni karakter operacije Oluja proturjei dokazima utvrenima u postupku protiv Milana Martia i Slobodana Miloevia, oni nisu osnovani niti iz aspekta viih dokaznih standarda za utvrivanje odgovornosti kod tzv. kolektivnih zloina, kao to je utvreno presudom Meunarodnog suda pravde iz veljae 2007. godine u predmetu Primjena Konvencije o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida.

358

Tuitelj protiv Milana Martia, 14. srpnja 2003., 78

117

3.1. Presuda Meunarodnog suda pravde u predmetu "Primjena Konvencije o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida" U dugo oekivanoj presudi u predmetu "Primjena Konvencije o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida" (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore) od 26. veljae 2007. godine359 Meunarodni sud pravde (dalje u tekstu: MSP) presudio je da Srbija, putem svojih organa ili osoba iji postupci impliciraju odgovornost drave po meunarodnom obiajnom pravu, nije poinila genocid.360 Takoer je utvreno da Srbija nije odgovorna niti za udruivanje radi poinjenja kaznenog djela genocida (conspiracy) kao niti za sudionitvo u genocidu (complicity) sukladno l. 3. Konvencije o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida.361 Meutim, MSP je ocijenio da je Srbija prekrila obvezu sprjeiti genocid koji se dogodio u Srebrenici u srpnju 1995. godine.362 Ona je takoer, prema odluci Suda, prekrila odredbe Konvencije zbog toga to MKSJ-u nije predala Ratka Mladia, optuenog za genocid i udruivanje radi poinjenja genocida ime je prekrila i obvezu pune suradnje s tim Tribunalom.363 MSP je Srbiju proglasio odgovornom i za krenje obveza u vezi provedbe privremenih mjera koje je sud naloio 8. travnja i 13. rujna 1993. godine, a koje su mogle sprijeiti genocid u Srebrenici.364 S obzirom na konstatirane povrede Konvencije o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida MSP je naloio Srbiji da bez odlaganja poduzme uinkovite mjere radi osiguranja potpunog potivanja svojih obveza koje proizlaze iz Konvencije, a koje se odnose na kanjavanje genocida kako je definiran lankom 2. te drugih kaznenih djela definiranih lankom 3. te da MKSJ-u preda pojedince optuene za genocid i s genocidom povezana kaznena

International Court of Justice, Case concerning the application of the Convention on the prevention and punishment of the crime of genocide, (Bosnia and Herzegovina v. Serbia and Montenegro), 26 February 2007, izv. http://www.icj-cij.org/ 360 (2) by thirteen votes to two, Finds that Serbia has not committed genocide, through its organs or persons whose acts engage its responsibility under customary international law, in violation of its obligations under the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide. Ibid. 471 361 (3) by thirteen votes to two, Finds that Serbia has not conspired to commit genocide, nor incited the commission of genocide, in violation of its obligations under the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide.; (4) by eleven votes to four, Finds that Serbia has not been complicit in genocide, in violation of its obligations under the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide., Ibid. 362 (5) by twelve votes to three, Finds that Serbia has violated the obligation to prevent genocide, under the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide, in respect of the genocide that occurred in Srebrenica in July 1995., Ibid. 363 (6) by fourteen votes to one, Finds that Serbia has violated its obligations under the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide by having failed to transfer Ratko Mladi, indicted for genocide and complicity in genocide, for trial by the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, and thus having failed fully to cooperate with that Tribunal., Ibid. 364 (7) by thirteen votes to two, Finds that Serbia has violated its obligation to comply with the provisional measures ordered by the Court on 8 April and 13 September 1993 in this case, inasmuch as it failed to take all measures within its power to prevent genocide in Srebrenica in July 1995., Ibid.

359

118

djela.365 Navodei da je proglaenje Srbije odgovornom za neprjeavanje genocida i nekanjavanje poinitelja dovoljna satisfakcija rtvama zloina genocida kao i podnositelju tube, MSP je konstatirao da tuena strana nije obvezna platiti naknadu tete za neizvravanje odnosno povredu obveza po Konvenciji.366 U predmetu BiH protiv Srbije i Crne Gore MSP je po prvi puta od svog osnivanja odluivao o tome moe li drava i pod kojim uvjetima odgovarati za krenje odredaba Konvencije o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida iz 1948. godine.367 U politikom smislu presudu je mogue promatrati kao jednu vrstu kompromisa koji je kod svih strana u sporu, ali i ostalih zainteresiranih strana u regiji prouzroio podjednako nezadovoljstvo. rtve srpskih zloina u Bosni i Hercegovini ostale su bez valjane i barem odgovarajue moralne satisfakcije. Premda su se vrlo teki zloini dogaali na veem podruju BiH od kojih barem neki, po mom uvjerenju, ispunjavaju sva obiljeja zloina genocida368, MSP je utvrdio da je genocid poinjen samo na podruju Srebrenice u srpnju 1995. godine. Meutim, premda je konstatirano da je genocid poinjen, MSP nije ponudio odgovor na pitanje tko ga je poinio ve samo na pitanje tko ga nije poinio i tko u tom smislu ne moe biti odgovoran, a to je tuena strana. Ovakvom je presudom MSP proputena jo jedna prilika da meunarodno pravosue napokon utvrdi tko je odgovoran za zloin genocida koji je nesumnjivo poinjen u Srebrenici 1995. godine. Naime, ne treba zaboraviti da niti pred MKSJ jo niti jedan od optuenika nije osuen zbog poinjenja kaznenog djela genocida. Krsti, Blagojevi i Joki (od kojih posljednja dvojica nepravomono) nisu osueni kao poinitelji genocida ve kao sudionici odnosno pomagatelji i podravatelji u genocidu. Nakon smrti Miloevia, a imajui u vidu okolnost Karadi i Mladi kojima se takoer stavlja na teret poinjenje genocida u Srebrenici nisu dostupni Tribunalu, sve je manje izgleda da rtve i meunarodna javnost saznaju tko je, zapravo, poinio najtei zloin u Europi nakon II. svjetskog rata. S druge strane nesporna je injenica da je Srbija, ma koliko mnogi u toj dravi glorificirali odluku MSP, prva drava u povijesti koja je proglaena odgovornom za krenje odredaba Konvencije o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida. Njome je, osim toga, ozbiljno dovedena u pitanje legitimnost nastanka
(8) by fourteen votes to one, Decides that Serbia shall immediately take effective steps to ensure full compliance with its obligation under the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide to punish acts of genocide as defined by Article II of the Convention, or any of the other acts proscribed by Article III of the Convention, and to transfer individuals accused of genocide or any of those other acts for trial by the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, and to co-operate fully with that Tribunal., Ibid. 366 (9) by thirteen votes to two, Finds that, as regards the breaches by Serbia of the obligations referred to in subparagraphs (5) and (7) above, the Courts findings in those paragraphs constitute appropriate satisfaction, and that the case is not one in which an order for payment of compensation, or, in respect of the violation referred to in subparagraph (5), a direction to provide assurances and guarantees of non-repetition, would be appropriate., Ibid. 367 v. Application of the Convention on the prevention and punishment of the crime of genocide (Croatia v. Serbia and Montenegro), izv. http://www.icj-cij.org/ 368 Koncentracijski logori Omarska, Keraterm i Trnopolje gotovo su kolski primjer jednog od modaliteta radnje poinjenja zloina genocida. O razlozima osnivanja logora, uvjetima koji su u njima vladali i postupcima prema logoraima v. Tuitelj protiv Miroslava Kvoke i dr., izmijenjena optunica, 21.8.2000., 3-12
365

119

Republike Srpske i Daytonskog sporazuma u cjelini to su bonjaki politiari ubrzo po njezinu donoenju nastojali kapitalizirati potrebom oivaljavanja procesa ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini. U pravnom smislu presuda MSP je otvorila nekoliko vrlo zanimljivih pitanja koja e, vjerujem, vrlo brzo postati predmetom znanstvenog interesa meunarodnih pravnika. Ja u ovom prilikom spomenuti samo dva, po mom miljenju, najvanija pitanja. Pitanje svih pitanja jest moe li drava, koja jest subjekt meunarodnog, ali ne i meunarodnog kaznenog prava, poiniti genocid ili koje od djela iz lanka 3. Konvencije o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida i u tom smislu biti proglaena odgovornom za poinjenje tih kaznenih djela ili se odgovornost za ta djela dravi moe pripisati ako i kad su ona poinjena od strane fizikih osoba koje su postupale pod njezinim nadzorom (kontrolom). Genocid je zloin odnosno teko kazneno djelo. Osim iz naziva Konvencije,369 to nedvojbeno proizlazi i iz injenice da je kazneno djelo genocida propisano u kaznenim zakonima drava stranaka, a na njega se protee i stvarna nadlenost (rationae materiae) ad hoc meunarodnih kaznenih tribunala370 kao i Stalnog Meunarodnog kaznenog suda.371 Subjekti kaznenog prava, dakle osobe koje mogu odgovarati za kaznena djela, su fizike i pravne osobe. Pravne osobe ne mogu odgovarati za kaznena djela u svim sustavima ve samo u nekima. Unato tome to drava ima pravnu osobnost, preteno je shvaanje izraeno u literaturi da drava ne moe odgovarati za kaznena djela.372 U nekim je pravnim sustavima to i izriito propisano u tekstu zakona.373 Osim toga, valja imati u vidu i odredbu l. 4. Konvencije kojom je propisano da e osobe (persons) koje su poinile genocid ili neko drugo djelo iz lanka 3. Konvencije biti kanjene i to bez obzira radi li se o "vladarima, javnim slubenicima ili privatnim osobama."374 Iz takve konstrukcije takoer proizlazi da su donositelji Konvencije poli od toga da drava ne moe poiniti kazneno djelo genocida niti povezana kaznena djela iz l. 3. Konvencije. Meutim, to jo uvijek ne znai da drava ne moe biti proglaena odgovornom za genocid i povezana djela i to po osnovi tzv. izvedene (derivirane) odgovornosti. Naime, l. 9. Konvencije u kojem se govori o odgovornosti drave za genocid ili druga djela propisana l. 3. sugerira da drave mogu biti odgovorne zbog poinjenja genocida ili nekog drugog s genocidom povezanog kaznenog djela.375
"Tumaenje mora iznad svega biti utemeljeno na tekstu ugovora" v. Territorial Dispute (Libyan Arab Jamahiriya/Chad), Judgment, I.C.J. Reports 1994, p. 22. 41) 370 V. l. 4. Statuta MKSJ i l. 2. Meunarodnog kaznenog tribunala za Ruandu 371 V. l. 6. Statuta Meunarodnog kaznenog suda 372 V. predmet Volkel o kojem je odluivao Vrhovni sud Nizozemske. DERENINOVI 2003, 56 373 V. l. 6. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela (Narodne novine 171/03 od 24.09.2003.), v. l. 121-2 francuskog Kaznenog zakona (Loi n 2000-647 du 10 juillet 2000 art. 8 Journal Officiel du 11 juillet 2000, izv. http://admi.net/code/CPENALLL-121-2.html) 374 "Persons committing genocide or any of the other acts enumerated in article III shall be punished, whether they are constitutionally responsible rulers, public officials or private individuals.", v. takoer i l. 6. koji spominje osobe optuene za genocide, Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide, Adopted by Resolution 260 (III) A of the U.N. General Assembly on 9 December 1948. 375 Za drugaije stajalite v. International Court of Justice, Case concerning the application of the Convention on the prevention and punishment of the crime of genocide, (Bosnia and Herzegovina
369

120

Iz okolnosti da se u lanku 9. ne govori o odgovornosti drava za nesprjeavanje i/ili nekanjavanje genocida ve o odgovornosti za genocid, jedini logian zakljuak koji se dade izvesti da drave, premda ne mogu "poiniti" genocid niti druga s genocidom povezana djela iz propisana lankom 3. Konvencije o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida, mogu biti proglaene odgovornima za ta djela. To, uostalom, proizlazi i iz sutine Konvencije o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida koja je upravo i donesena kao neposredna reakcija na koncentracijske logore i druge mjere nacistikih vlasti kojima je cilj bio unitenje odreenih biolokih skupina, a koje su bile dijelom slubene dravne politike. Osnova izvedene (derivirane) odgovornosti drava je u funkciji "nadzora" nad osobama i skupinama koje su fiziki poinile ta kaznena djela. Drava moe biti proglaena odgovornom za navedena djela ako se utvrdi da je imala "uinkoviti nadzor" (effective control) nad fizikim poiniteljima tih djela. Ako je, pak, taj nadzor bio samo "sveukupni" (overall control), tada se djela fizikih poinitelja ne mogu pripisati (imputirati) dravi, ali ona moe odgovarati za nesprjeavanje poinjenja tih djela odnosno za nekanjavanje njihovih poinitelja. Sada dolazimo do drugog pitanja koje je posebno vano u kontekstu promiljanja o moguem utjecaju presude MSP na daljnju primjenu teorije ZZP pred MKSJ. Pitanje glasi: pod kojim se uvjetima protupravni postupci pojedinaca (fizikih osoba) i skupina mogu uraunati odnosno pripisati dravama? U praksi meunarodnih sudova u tom smislu postoje razliita stajalita.376 Kod procjene mogu li se postupci pojedinaca (fizikih osoba) uraunati odnosno pripisati tuenoj strani, MSP je odbacio primjenu testa sveukupne kontrole (overall control) kojeg je usvojilo albeno vijee MKSJ u predmetu Tadi i na kojem je inzistirao podnositelj tube377 i priklonio se starom testu uinkovite kontrole (effective control) kojeg je sam formulirao u predmetu Nikaragva.378 S obzirom da je genocid kazneno djelo kod kojeg je potrebno dokazati da je poinitelj
v. Serbia and Montenegro), 26 February 2007, Joint declaration of judges Shi and Koroma, izv. http://www.icj-cij.org/ 376 Dok je u predmetu Nikaragva MSP usvojio test "uinkovitog nadzora", albeno vijee MKSJ u predmetu Tadi priklonilo se blaem testu "sveukupnog nadzora". 377 "The Applicant relies on the alleged existence of an overall plan to commit genocide throughout the territory, against persons identified everywhere and in each case on the basis of their belonging to a specified group." International Court of Justice, Case concerning the application of the Convention on the prevention and punishment of the crime of genocide, (Bosnia and Herzegovina v. Serbia and Montenegro), 26 February 2007, 370, izv. http://www.icj-cij.org/ 378 U tom je predmetu MSP rjeavao o pitanju da li je strana drava, Sjedinjene Amerike Drave, zbog injenice da je financirala, organizirala, obuavala, opremala i planirala operacije organiziranih vojnih i paravojnih skupina pobunjenika u Nikaragvi (tzv. kontraa), bila odgovorna za krenja meunarodnog humanitarnog prava koja su poinili ti pobunjenici. Sud je zakljuio da je za to potreban visok stupanj kontrole. Zahtijeva se ne samo (i) da strana efektivno kontrolira vojnu ili paravojnu grupu, nego i (ii) da je imala kontrolu u odnosu na konkretnu operaciju tijekom koje je eventualno dolo do krenja. Sud je ak konstatirao da je, kako bi se utvrdilo da su Sjedinjene Drave odgovorne za "djela u suprotnosti s odredbama o ljudskim pravima i humanitarnim pravom" za koja se tvrdi da su ih poinili nikaragvanski kontrai, potrebno dokazati da su SAD konkretno "dale uputstva ili osigurale provoenje" tih djela. Cit. po, Tadi II 100, za izv. v. International Court of Justice, Military and paramilitary activities in and against Nicaragua (Nicaragua v. United States of America), 27.6.1986., izv. http://www.icj-cij.org/

121

tempore criminis postupao s posebnom namjerom (dolus specialis) koja je upravljena potpunom ili djelominom unitenju odreene skupine, inzistiranjem na primjeni testa sveukupne kontrole podnositelj tube je nastojao dokazati da posebna namjera tuene strane proizlazi iz Odluke o stratekim ciljevima koje je u svibnju 1992. godine izdao Momilo Krajinik, tadanji predsjednik skuptine Republike Srpske i posljedinom opem obrascu zloina koje su bosanski Srbi, a u okviru realizacije te Odluke, sustavno inili prema bosanskim Muslimanima i Hrvatima.379 MSP nije prihvatio tako ekstenzivnu interpretaciju sadraja posebne namjere te je otklonio tvrdnje podnositelja tube da se o njezinu postojanju moe donijeti zakljuak na temelju Odluke o stratekim ciljevima (inferencija). Prema shvaanju suda posebna namjera (dolus specialis), kao specifina namjera da se u cijelosti ili djelomino uniti odreena skupina, mora biti uvjerljivo dokazana (prikazana) s obzirom na okolnosti konkretnog sluaja, osim ukoliko u tom smislu ne moe biti uvjerljivo dokazano postojanje opeg plana u kojem je takva namjera eksplicitno sadrana. Da bi odreeni obrazac ponaanja bio prihvaen kao dokaz posebne namjere on mora biti takav da nedvojbeno upuuje na njezino postojanje.380 MSP je ocijenio da su strateki ciljevi iz spomenute Odluke mogli biti ostvareni raseljavanjem stanovnitva i osvajanjem teritorija, a da motiv stvaranja Velike Srbije nije nuno podrazumijevao/zahtijevao/ unitenje bosanskih Muslimana i ostalih zajednica, ve njihov progon (iseljavanje).381 Podnositelj tube, prema ocjeni MSP, nije ponudio konkretne dokaze o postojanju takve namjere kod tuene strane i to zbog toga jer nije uspio dokazati da je postojao usklaeni plan (concerted plan) u kojem je takva namjera bila sadrana niti da su dogaaji koji su izneseni u tubi ukazivali na ustrajni obrazac ponaanja koji nedvojbeno upuuje na postojanje takve namjere.382 Presuda MSP mogla bi imati znaajan utjecaj na ograniavanje primjene teorije ZZP u praksi MKSJ i to kako u pogledu opsega njezine primjene tako i u smislu preciznijeg odreenja njezinih objektivnih i subjektivnih elemenata. U kritici presude albenog vijea iz predmeta Tadi, MSP je istaknuo da MKSJ nije bio pozvan u tom predmetu, niti
Decision on Strategic Goals issued in May 1992 by Momilo Krajinik as the President of the National Assembly of Republika Srpska. 19The Strategic Goals were as follows: (1) Separation as a state from the other two ethnic communities; (2) a corridor between Sermberija and Krajina; (3) the establishment of a corridor in the Drina River valley, i.e., the elimination of the border between Serbian states; (4) the establishment of a border on the Una and Neretva rivers; and (5) the division of the city of Sarajevo into a Serbian part and a Muslim part, and the establishment of effective State authorities within each part. International Court of Justice, Case concerning the application of the Convention on the prevention and punishment of the crime of genocide, (Bosnia and Herzegovina v. Serbia and Montenegro), 26 February 2007, 371, izv. http://www.icj-cij.org/ 380 "The dolus specialis, the specific intent to destroy the group in whole or in part, has to be convincingly shown by reference to particular circumstances, unless a general plan to that end can be convincingly demonstrated to exist; and for a pattern of conduct to be accepted as evidence of its existence, it would have to be such that it could only point to the existence of such intent.", Ibid. 373 381 Ibid. 372 382 "The Court finds that the Applicant has not established the existence of that intent on the part of the Respondent, either on the basis of a concerted plan, or on the basis that the events reviewed above reveal a consistent pattern of conduct which could only point to the existence of such intent.", Ibid. 376
379

122

je generalno pozvan, suditi o pitanjima odgovornosti drave (v. 403). To je, bez sumnje, otvorena i argumentirana kritika Tribunala koji je pogreno protumaio svoje historijsko poslanje. U apologiji primjene teorije ZZP esto se istie kako se njome ne uspostavlja kolektivna odgovornost, a jo manje odgovornost drave i njezinih organa za poinjena kaznena djela. Takva tvrdnja nema uporite u stvarnosti. Naime, premda su pred Tribunalom formalno optuene samo fizike osobe, praksom iroko koncipiranih optunica koje u nekim predmetima obuhvaaju itav dravni i vojni vrh te sve znane i neznane osobe, MKSJ je de facto kroz pripisivanje djela fizikih poinitelja visoko pozicioniranim osobama u strukturi dravne i vojne vlasti ta djela na neizravan nain pripisivao ne samo onim dravnim strukturama kojima su ti optuenici formalno pripadali ve i svim osobama koje, premda nisu formalno optuene, su s zajedno s optuenicima sudjelovale u stvaranju i provedbi zajednikog plana. Svaka osuujua presuda po osnovi teorije ZZP u tom smislu nije samo moralni prijekor upuen osobi koja je od strane Tribunala proglaena krivom ve i svim osobama koje se, pleno titulo ili neodredivim pojmom "drugih znanih i neznanih osoba", u takvoj presudi kojom se potvruje literarna optunica mogu prepoznati. To je dakako suprotno temeljnom naelu suvremenog kaznenog prava da je kazna moralni prijekor upuen iskljuivo osobi koja je proglaena krivom zbog poinjenog kaznenog djela i da kao takva mora biti osobna i ne smije pogaati ostale osobe u veoj mjeri no to je to nuno. U tom je smislu neporecivo da osude visokih dravnih i vojnih dunosnika na temelju teorije ZZP impliciraju ne samo neku vrstu moralne kolektivne odgovornosti ve i moralne odgovornosti drave u cjelini. Ako MKSJ prihvati pravorijek MSP i vrlo visoko postavljene uvjete za pripisivanje (imputaciju) djela fizikih poinitelja kaznenih djela kod kojih je potrebno dokazati posebnu namjeru (dolus specialis) optuenicima, tada e konstrukcija ZZP, osobito njezin proireni oblik, ozbiljno doi u pitanje. Naime, presuda MSP prema kojoj se zakljuak o postojanju namjere izvodi iz zajednikog plana u kojem je ona eksplicitno formulirana dovodi u pitanje dopustivost konstrukcije prema kojoj se odgovornost za poinjena kaznena djela optuenicima moe pripisati u situacijama u kojima ta djela nisu bila obuhvaena planom ve su bila njegova "prirodna i predvidiva posljedica". Iz dijela presude MSP u kojem se navodi da se zakljuak o postojanju namjere moe izvesti samo iz injenice da je ona nesporno sadrana u zajednikom planu proizlazi da ozbiljno dolazi u pitanje primjena standarda iz predmeta Tadi prema kojem je dovoljno da su kaznena djela "razumna i prirodna posljedica" stvaranja i realizacije zajednikog plana koji per se ne mora biti kriminalan. Eventualna eliminacija objektivnog standarda predvidivosti (forseeability) koja bi znaila sutinsku rekonceptualizaciju teorije ZZP i ukidanje Tuiteljstvu dosad najomiljenijeg - proirenog oblika te odgovornosti, pozitivno e utjecati i na dosadanji nejednaki tretman objektivnih elemenata teorije ZZP od strane sudskih vijea. Kao to je ve konstatirano, u postupcima pred Tribunalom teite je dosad bilo na elementu zajednikog plana dok su ostala dva elementa (pluralitet osoba i stupanj doprinosa sudionika ZZP poinjenju kaznenog djela) sustavno zanemarivana. Pod pretpostavkom da sudska vijea MKSJ prihvate pravne standarde sadrane u presudi MSP, Tuiteljstvo bi bilo prisiljeno, u nemogunosti dokazati da je namjera ugraena u

123

zajedniki plan, vie pozornosti posvetiti dokazivanju drugih dvaju objektivnih elemenata, tonije pluraliteta osoba i njihova doprinosa u poinjenju kaznenih djela koja im se stavljaju na teret. Naime, kada se posebna namjera ve nee moi, u veini sluajeva, dokazati postojanjem zajednikih planova koji su bilo per se, bilo implicitno kriminalni, Tuiteljstvo e morati tu namjeru dokazati iz elementa sutinskog doprinosa optuenika poinjenju konkretnih kaznenih djela koja im se stavljaju na teret. To e znaiti radikalan zaokret od dosadanje prakse izvoenja dokaza (inferencija) iz objektivne okolnosti pozicije optuenika u hijerarhiji vlasti. Umjesto takve prakse koja je, ignorirajui zahtjev suvremenog kaznenog prava da se kazna kao prijekor moe uputiti poinitelju kaznenog djela iskljuivo zbog njegovog ponaanja kojim se kri prohibitivna ili imperativna norma kaznenoga prava, u izravnoj suprotnosti s naelom nulla poena sine culpa383, Tuiteljstvo e biti limitirano na inferenciju subjektivnog elementa (namjere) upravo iz konkretnog ponaanja optuenika. To bi, nadalje, moglo dovesti do toga da se, kao to je sugerirano od strane Raspravnog vijea u predmetu Branin, teorija ogranieno primjenjuje samo na tzv. horizontalni ZZP tj. male skupine osoba nisko pozicioniranih u hijerarhiji vlasti koje, djelujui izravno na terenu, ine kaznena djela iz nadlenosti Tribunala. To stoga to e kod tih skupina biti mogue izvesti zakljuak o postojanju kriminalne namjere optuenika iz njegova ponaanja. S druge strane, s obzirom na strukturnu udaljenost od loci delicti commissi, biti e vrlo teko ako ne i nemogue izvesti zakljuak o postojanju zloinake namjere iz ponaanja osoba koje su visoko pozicionirane u hijerarhiji vlasti. Stoga je za oekivati da, pod utjecajem presude MSP i odluke Raspravnog vijea MKSJ u predmetu Branin, sudska vijea toga tribunala primjenu teorije ogranie eventualno na sluajeve grupnog kriminaliteta (group crime) poinjenog u okviru tzv. horizontalnih ZZP kao to je bio onaj u predmetima Tadi i/ili Vasiljevi, a odgovornost optuenika visoko pozicioniranih u sustavu civilne i/ili vojne hijerarhije za sistemski kriminalitet (systemic crime) pokuaju uspostaviti kroz alternativne koncepte kao to je, primjerice, ve etablirana zapovjedna odgovornost ili pak odgovornost za kaznena djela poinjena putem organiziranog aparata moi (Willensherrschaft kraft organizatorischer Machtapparate odnosno Organisationsherrschaft) kao oblik posrednog poiniteljstva.384 Nedvojbeno je, dakle, da bi presuda MSP mogla utjecati na daljnje postupke pred MKSJ i primjenu teorije ZZP od strane toga Tribunala. Naznaeno je i u kojem bi pravcu ona mogla utjecati. Meutim, za davanje odgovora na pitanje hoe li se to uistinu i dogoditi potrebno je pokuati dati odgovore i na ova pitanja: koja su opa pravila o funkcioniranju i nadlenosti ovih dvaju sudova globalne svjetske organizacije, jesu li odluke i pravni standardi prihvaeni od strane jednog suda pravno obvezujui za drugi sud, te kakav je u tom smislu bio njihov dosadanji odnos? Odgovor na prvo pitanje mogue je dati bez neke dubinske analize. MKSJ je osnovalo Vijee sigurnosti Ujedinjenih naroda385 i to na temelju ovlasti koje to tijelo ima sukladno poglavlju VII Povelje Ujedinjenih naroda. Premda nigdje u
Tako i AMBOS 2007, 173 Vie o toj pravnoj figuri v. HAMDORF 2007, AMBOS 2007; u domaoj literaturi v. BOJANI 2003. 385 Rezolucija 827 usvojena na 3217 sjednici Vijea sigurnosti Ujedinjenih naroda 25.5.1993.
384 383

124

Povelji nije eksplicirano da Vijee sigurnosti moe osnivati sudove, utemeljenje MKSJ smatra se mjerom na koju je Vijee sigurnosti ovlateno po l. 41. Povelje u sluaju prijetnje meunarodnom miru i sigurnosti. U tom smislu MKSJ predstavlja pomoni organ Vijea sigurnosti putem kojeg to tijelo izvrava svoje ovlasti sukladno Povelji.386 Meunarodni sud je ovlaten za kazneni progon osoba odgovornih za teka krenja meunarodnog humanitarnog prava poinjenih na podruju bive SFRJ od 1991. MKSJ je nadlean suditi za teke povrede enevskih konvencija iz 1949. godine, krenja zakona i obiaja ratovanja, genocid i zloine protiv ovjenosti. Osobna nadlenost MKSJ odnosi se samo na fizike osobe kojima se stavlja na teret krenje meunarodnog humanitarnog prava. Za razliku od MKSJ, MSP je sukladno l. 92. Povelje Ujedinjenih naroda odreen glavnim sudskim organom te organizacije. MSP je stvarno nadlean rjeavati sporove izmeu drava lanica UN koje mu to povjere. Osim toga, a sukladno l. 96. Povelje, Generalna skuptina ili Vijee sigurnosti mogu traiti od Meunarodnog suda savjetodavno miljenje o svakom pravnom pitanju. Drugi organi Ujedinjenih naroda i specijalizirane ustanove kojima Generalna skuptina moe u svako doba dodijeliti takve ovlasti, mogu traiti od Suda savjet o pravnim pitanjima koja nastaju u okviru njihovih djelatnosti i nadlenosti.387 Na pitanje jesu li odluke i pravni standardi prihvaeni od strane jednog suda pravno obvezujui (legally binding) za drugi sud, te u tom smislu je li odluka MSP pravno obvezujua za MKSJ, valja odgovoriti negativno. Naime sukladno lanku 59. Statuta MSP, presude toga suda obvezujue su samo za stranke u sporu i samo u pogledu predmeta spora (res judicata facit jus inter partes). Pitanjem jesu li presude MSP pravno obvezujue za MKSJ bavilo se albeno vijee u predmetu Delali i dr. (predmet elebii) u presudi iz 2001. godine. Prema navodima albe obrane, Raspravno vijee je pogrijeilo kada je prihvatilo nalaz drugostupanjskog vijea u predmetu Tadi kojim je odbaen ispravan pravni test iz predmeta Nikaragva. U tom je predmetu obrana tvrdila da presuda MSP obvezuje MKSJ kao presedan. U tom smislu obrana je isticala da meunarodni sud mora potivati odluku kojom je MSP presudio o nekom pitanju i to zbog dva razloga: 1) zbog pozicije koju Meunarodni sud pravde ima prema Povelji Ujedinjenih naroda, i 2) zbog vrijednosti presedana.388 U nastavku je obrana istaknula da ak i ako odluke MSP-a nisu obavezujue za Meunarodni sud, nije "poeljno imati dva suda koji o istom pitanju imaju proturjene odluke".389 Optuba je to pobijala navodei da se nadlenost ovih dvaju sudova razlikuje, a uz to, u Statutu MSP nema rijei o presedanu. Iz toga Tuiteljstvo izvodi zakljuak kako bi bilo zaista udno da prethodne odluke MSP koje nisu strogo obvezujue za sam sud budu obvezujue za MKSJ koji je sud drugaije nadlenosti.390 Uzimajui u obzir argumente obrane i Tuiteljstva, albeno vijee je istaknulo da "barem u odnosu na meunarodno pravo, ideali konsistentnosti, stabilnosti i predvidivosti ne prestaju vrijediti van
386

Izvjetaj Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda u skladu s paragrafom 2 rezolucije 808 Vijea sigurnosti Ujedinjenih naroda, 28. 387 Charter of the United Nations, izv. http://www.un.org/aboutun/charter/ 388 Delali II, 21 389 Ibid. 390 Ibid. 22

125

granica Meunarodnog suda" te da se stoga ono ne moe ponaati kao da ga uope ne zanima opa situacija prava u meunarodnoj zajednici ijim interesima ono slui".391 Meutim, u zakljuku albeno vijee je konstatiralo da je MKSJ "neovisno meunarodno sudsko tijelo, i mada je MSP "glavni pravosudni organ" (Povelja Ujedinjenih naroda, lanak 92.) u sistemu Ujedinjenih naroda kojem pripada i Meunarodni sud, ta dva suda nisu u hijerarhijskom odnosu."392 Premda je, dakle, nesporno, da odluke, pravni standardi i pravna shvaanja MSP nisu pravno obvezujui za MKSJ i vice versa, postavlja se pitanje u kojoj je mjeri svaki od ovih sudova koji, nota bene, djeluju u okviru istog sustava i usmjereni su realizaciji ciljeva iz Povelje UN, dosada uvaavao presedane drugoga. Naime, u okviru decentralizirane strukture meunarodnog pravosua, a u interesu "ideala konzistentnosti, stabilnosti i predvidivosti" meunarodnog /kaznenog/ prava koje e jo dugo biti in statu nascendi potvrivanja svog krhkog legitimiteta, meunarodni sudovi morali bi uzajamno uvaavati presedane, te pravna shvaanja i standarde. U tom se smislu presuda MSP, ma koliko u odreenim segmentima zasluuje kritiku, moe smatrati znaajnim korakom unaprijed u afirmaciji gorenavedenih naela meunarodnog pravosua. Uistinu, premda se to moda ne vidi na prvi pogled, MSP je svoju presudu veim dijelom utemeljio upravo na jurisprudenciji MKSJ. Navedimo samo dva argumenta u prilog toj tvrdnji. U razmatranju pitanja moe li se Srbija proglasiti odgovornom za sudionitvo (complicity) u genocidu, MSP se u velikoj mjeri pozivao na judikaturu MKSJ, u prvom redu presudu albenog vijea u predmetu Krsti i presudu Raspravnog vijea u predmetu Blagojevi. Prema stajalitu MSP da bi se tuena drava mogla smatrati odgovornom za sudionitvo u genocidu (complicity in genocide), sud mora ispitati da li su organi te drave, ili osobe koje su djelovanje na temelju uputa ili pod efektivnom kontrolom te drave, pruale pomo u poinjenju genocida u Srebrenici u smislu koji nije bitno razliit od tih koncepata u opem pravu o meunarodnoj odgovornosti.393 Pitanje pred MSP je glasilo: da li sudionitvo pretpostavlja da sudionik dijeli posebnu namjeru s glavnim poiniteljem (purpose-based approach) ili je dovoljno da on zna za posebnu namjeru glavnog poinitelja (knowledge-based approach)? Premda je u teoriji i praksi meunarodnog kaznenog prava dominantan konzervativni tzv. purposebased approach, vijee MSP se priklonilo standardu kojeg je uspostavilo albeno vijee MKSJ u predmetu Krsti navodei kako "nije dokazano izvan svake razumne sumnje da su vlasti u Beogradu bile svjesne odnosno da su znale da na strani glavnih poinitelja, koje su istina pomagali kroz financiranje, logistiki i na druge naine, postoji posebna genocidna namjera i da e pomo koja je pruena biti koritena upravo za poinjenje genocida."394 Ne ulazei ovom prilikom u
Izdvojeno miljenje suca Shahabuddeena, priloeno Odluci, Tuitelj protiv Laurenta Semanze, predmet br. ICTR-97-20-A, albeno vijee, 31.05.2000., 25 392 v. takoer i 25 May 2001 Appeals Chamber Decision on Interlocutory appeal by the accused Zoran igi against the decision of Trial chamber I dated 5 December 2000 393 International Court of Justice, Case concerning the application of the Convention on the prevention and punishment of the crime of genocide, (Bosnia and Herzegovina v. Serbia and Montenegro), 26 February 2007, 418-424, izv. http://www.icj-cij.org/ 394 Ibid. 423
391

126

raspravu o utemeljenosti pristupa albenog vijea u predmetu Krsti395, valja rei da je MSP reducirao standard krivnje kod sudionitva u genocidu upravo polazei od recentne jurisprudencije MKSJ. Osim injenice da je MSP dao prednost judikaturi MKSJ koja znaajno reducira subjektivni element kod sudionitva u genocidu u odnosu na postojee meunarodno obiajno pravo, ali i na ratio legis genocida jasno istaknuto prilikom donoenja Konvencije o sprjeavanju i kanjavanju zloina genocida iz 1948. godine396, poseban utjecaj kojeg je presuda MKSJ u predmetu Krsti imala na MSP povodom donoenja presude o tubi BIH razvidan je i iz sljedee injenice. Naime, u presudi MSP pojavilo se pitanje moe li sud utvrditi da je drava odgovorna za genocid ako ne postoji prethodna osuda pojedinca za genocid od strane kompetentnog suda?397 U tom je smislu MSP utvrdio da ako je drava odgovorna zbog toga to je prekrila obvezu ne poiniti genocid mora biti dokazano da je genocid, u smislu kako je definiran u Konvenciji, bio poinjen. To se odnosi na udruivanje, sudionitvo i na obvezu da se genocid sprijei. Srbija je kao argument isticala tezu da je condicio sine qua non ustanovljenja dravne odgovornosti prethodno ustanovljenje odgovornosti, sukladno pravilima kaznenog prava, pojedinca za poinjenje kaznenog djela genocida. Sud je taj prigovor otklonio navodei da, polazei od razliitih postupaka i ovlasti suda i ostalih tribunala koji sude osobama optuenim da su poinili kaznena djela, ne predstavlja pravnu zapreku da ti sudovi sami za sebe, i bez postojanja prethodne odluke, utvrde da jesu li genocid ili druga djela iz l. 3. bila poinjena. MSP ima na to pravo i ovlast imajui u vidu odredbe Statuta, ali i l. 9. Konvencije prema kojoj drava moe biti proglaena odgovornom za genocid ili druga djela navedena u l. 3. poinjena od strane njezinih organa odnosno osoba i grupa ije se radnje mogu pripisati dravi pripisati. Prema ispravnom shvaanju suda, svako drugo tumaenje moglo bi dovesti do toga da zbog politike nespremnosti da se sudi za genocid pojedinanim poiniteljima u odreenoj dravi, MSP ne bi mogao odluiti o odgovornosti drave za povredu Konvencije prema l. 9. Stoga je sud zakljuio da odgovornost drave prema Konvenciji za genocid i sudionitvo u njemu moe biti utvreno (can arise) i bez da je pojedinac pred drugim nacionalnim ili meunarodnim sudom osuen za ta kaznena djela. Unato takvom stajalitu kojemu se, naravno, u pravnom smislu ne moe prigovoriti, ostaje dojam da bi MSP vrlo teko odluio kvalificirati zloine iz Srebrenice kao genocid da o tome ne postoji pravomona sudska odluka MKSJ u predmetu Krsti.398 To, dakako ukazuje na to da su MKSJ i MSP zapravo
I samo je albeno vijee u predmetu Krsti konstatiralo da se kao najprirodnije tumaenje lana 4 Statuta namee zakljuak da se zahtjev iz lanka 4(2), da poinitelj genocida posjeduje zahtijevanu namjeru da uniti zatienu grupu, odnosi na sva zabranjena djela navedena u lanu 4(3), ukljuujui i sudionitvo u genocidu. v. Krsti II, 142 396 Ibid. 397 Question whether the Court may make a finding of genocide by a State in the absence of a prior conviction of an individual for genocide by a competent court?, International Court of Justice, Case concerning the application of the Convention on the prevention and punishment of the crime of genocide, (Bosnia and Herzegovina v. Serbia and Montenegro), 26 February 2007, 180-182, izv. http://www.icj-cij.org/ 398 "The International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia (ICTY), where Mr. Milosevic is on trial, has already ruled that genocide did occur in Bosnia. Although the ICJ is not bound by
395

127

mnogo povezaniji i meuzavisniji u svom djelovanju no to bi se to na prvi pogled dalo zakljuiti.399 S druge strane, mogli bismo konstatirati da je i MKSJ uglavnom uvaavao presedane MSP400 s izuzetkom tzv. Nikaragva testa oko kojeg se nisu mogli sloiti niti Raspravno i albeno vijee u predmetu Tadi. Dok je prvostupanjsko vijee zakljuilo da se u konkretnom sluaju mora primjeniti tzv. Nikaragva test prema kojem je za pripisivanje djela pojedinaca dravi potrebno dokazati da je drava imala uinkoviti nadzor (effective control) nad pojedincima koji su na podruju druge drave poinili konkretna kaznena djela, albeno je vijee od toga odstupilo s obrazloenjem da taj test pred Tuiteljstvo stavlja nerazumno teak zahtjev vezan uz dokazivanje i da bi ga trebalo zamijeniti testom ope odnosno sveukupne kontrole (overall control). U literaturi postoji visok stupanj suglasnosti oko toga da je, unato neprihvaaju pravnog shvaanja MSP iz predmeta Nikaragva, MKSJ uglavnom uzimao u obzir ne samo jurisprudenciju401 ve i odredbe Statuta toga suda. To se u prvom redu odnosi na lanak 38. Statuta MSP koji definira primjenjivo pravo pred tim sudom, a na temelju kojeg su formulirani neki koncepti koji se primjenuju i pred MKSJ (npr. zajedniki zloinaki pothvat je neizravno izveden iz l. 38. Statuta MSP zbog njegove navodno vrste ukorijenjenosti u meunarodnom obiajnom pravu). Oito je, dakle, da su sudovi UN dosad uglavnom uzajamno uvaavali presedane402 te

that precedent, it would be very troubling, and troublesome for the coherence of international justice if the ICJ judges find otherwise. A Nation on Trial for its Past, By Peter Ford & Beth Kampschror, Christian Science Monitor, March 6, 2006, izv. http://www.globalpolicy.org/intljustice/icj/2006/0306past.htm 399 To potvruje i okolnost da je MSP proputanjem obveze drave da kazni odgovorne za genocid (failure to punish the perpetrators) kvalificirao nesuradnju Srbije s MKSJ u vezi predaje optuenog generala VRS Ratka Mladia tome Tribunalu. 400 Tako i DRUMBL 2003 401 V. International Court of Justice, Reservations to the Convention on the prevention and punishment of the crime of genocide, Advisory Opinion of 28 May 1951, izv. http://www.icjcij.org/ 402 Oni su to, meutim, inili vie na osnovi osjeaja i teleolokog tumaenja svrhe vlastitog postojanja i djelovanja no na osnovi jasno odreenih kriterija formuliranih s ciljem harmonizacije izrazito decentralizirane strukture meunarodnog pravosua. Upravo ta decentralizirana struktura stvara nekonzistentnost ne samo meunarodnog pravosua ve i meunarodnog prava u cjelini. Opa atmosfera pravne nesigurnosti pogoduje neemu to se u literaturi slikovito naziva forum shopping. Radi se o sintagmi koja oznaava podrivanje legalizma meunarodnog prava u kojem drave mogu birati izmeu razliitih pravnih standarda, instituta i koncepata ve ovisno o tome koji od njih najbolje odgovaraju njihovim trenutnim politikim ili stratekim potrebama. U kontekstu izbjegavanja takvih negativnih posljedica decentralizirane strukture meunarodnog pravosua zanimljivim se ini Drumblov prijedlog stvaranja svojevrsnih smjernica razumijevanja izmeu sudova Ujedinjenih naroda koji bi mogli ublaiti fragmentacijske uinke djelovanja tih institucija nudei im neku vrstu kriterija uzajamne evaluacije pravnih standarda. Same po sebi, meutim, te smjernice ne bi dovele do vertikalne hijerarhije ve do svojevrsnog foruma za raspravu. Istodobno one bi ostavile dovoljno prostora svakoj od tih institucija da spomenute kriterije primjenjuje s obzirom na sve posebnosti konkretnog predmeta o kojem se odluuje. Te smjernice bile bi dijelom ireg procesa stvaranja meunarodnog pravnog poretka pa bi svaka institucija koja od njih odstupi morala obrazloiti zato je tako postupila. V. o tome DRUMBL 2003

128

pravna shvaanja i standarde.403 Na tom je tragu i miljenje suca Shahabuddeena iz jedne odluke MKSR, da "meusobne razlike nisu prepreka ni Meunarodnom sudu ni MSP-u da u relevantnim pitanjima uzmu u obzir jurisprudenciju drugog suda, te da se Meunarodni sud moe pozivati na uvjerljive i valjane zakljuke u odlukama MSP-a, a da ga one pritom ne obavezuju."404 Predsjednica MSP Higgins je takoer, prethodno se ogradivi od modela tzv.veritikalne hijerarhije, u vie navrata isticala kako je "sasvim prirodno da MKSJ uzme uz obzir presedane MSP kao vieg suda kada je o opim pitanjima meunarodnog prava rije."405 Nema sumnje da presuda Meunarodnog suda pravde zadrava iznimno visoke standarde za imputaciju odgovornosti koji su ustanovljeni presudom u predmetu Nikaragva. Stoga bi, u interesu sprjeavanja procesa fragmentacije i daljnje divergencije meunarodnog kaznenog prava i pravosua, sudska vijea MKSJ trebala bi uzeti u obzir ovu presudu.

O odnosu izmeu tih dvaju sudova na zanimljiv nain promilja Drumbl: "This triggers broader questions regarding the role of consistency and stability in international criminal law. Can the ICTY view what happened as genocide while the ICJ does not? Is that a desirable result? Should one judicial body trump the other; or can international institutions assuredly, young institutions in a youthful area of law remain viable by floating about heavily yet haphazardly, like Zeppelins?, Ibid., 1047 404 V. Delali II, 22 405 Interview: ICJ Chief on Bosnia Genocide Case, izv. http /www.iwpr.net/

403

129

3.2. Sadraj elementa zajedniki plan Jedno od najvanijih pitanja vezano uz sastavnicu zajednikog plana jest na koji nain otkloniti negativne posljedice kontradiktorne albene presude u predmetu Tadi u kojoj je istaknuto da "zajedniki plan, zamisao ili nakana mora predstavljati ili ukljuivati poinjenje kaznenog djela predvienog Statutom"406, ali je istodobno formulirana i trea kategorija ZZP kod koje poinjeno kazneno djelo dodue izlazi izvan okvira plana, ali se kao "razumna i predvidiva posljedica njegove realizacije" moe pripisati optuenicima. U prvoj situaciji se radi o tome da zajedniki plan per se jest kazneno djelo iz nadlenosti MKSJ. Takve situacije nisu sporne. Ako je, primjerice, zajedniki plan da se ubijaju pripadnici odreene nacionalne skupine radi njihova potpunog ili djelominog unitenja tada je taj plan per se kazneno djelo genocida.407 Kao primjer za situaciju u kojoj je kazneno djelo "ukljueno" u zajedniki plan u literaturi se navodi plan "stvaranja iste arijske rase."408 Taj plan, istina, ne mora nuno predstavljati poinjenje kaznenog djela, ali se vrlo visokim stupnjem vjerojatnosti moe pretpostaviti da realizacija takvog plana implicira poinjenje kaznenih djela. Drugim rijeima, poinjenje kaznenih djela kao nuna sporedna posljedica je condicio sine qua non realizacije takvog plana koji prima facie ne mora nuno sadravati obijeja kriminalnog plana. Problematine su, meutim, situacije u kojima kazneno djelo niti predstavlja niti je ukljueno u zajedniki plan, ve je ono razumna i predvidiva posljedica njegove realizacije. Upravo u tim situacijama do punog izraaja dolazi fleksibilnost koncepta ZZP koji kroz sintagmu "razumnih i predvidivih posljedica" tree kategorije potencijalno kriminalizira svaki plan, akciju, inicijativu i strategiju koji mogu, ovisno o okolnostima sluaja, implicirati poinjenje kaznenih djela, pa i tekih povreda meunarodnog humanitarnog prava. U takvim bi situacijama svi koji su na bilo koji nain, izravno ili neizravno, sudjelovali u formuliranju i provedbi takvog plana bili odgovorni po osnovi teorije ZZP zbog toga to su mogli predvidjeti da takav plan moe dovesti do poinjenja zloina. Pokuajmo na nekoliko primjera ilustrirati o kakvom se problemu ovdje radi. U kontekstu rata protiv terorizma drava Izrael izvela je 2006. godine vie napada na podruju Libanona. Politika izraelske vlade je osigurati da Hezbollah vie ne bude u stanju izvoditi kopnene i raketne napade i da se ta radikalna militantna organizacija razorua u skladu s rezolucijom Ujedinjenih naroda. Casus beli bio je, podsjetimo, Hezbollahova otmica dvojice izraelskih vojnika 12. srpnja 2006. godine. Oito je, dakle, da je unitenje Hezbollaha, odnosno neutralizacija njegova djelovanja prema izraelskom teritoriju, cilj zajednikog plana izraelske vlade koja u njegovoj realizaciji djeluje, to je sasvim sigurno, s jo nekim svjetskim vladama od kojih je na prvom mjestu vlada SAD. Ne ulazei sada u pitanje je li napad na teritorij druge drave opravdan u smislu Povelje Ujedinjenih naroda i utemeljen na meunarodnom pravu, postavlja se pitanje kako i ime opravdati ono to se vojnim rjenikom beutno naziva kolateralnom tetom. Ako se primijene elementi proirenog
406 407

Tadi II, 227 v. DAMAKA 2005 408 Ibid.

130

ZZP malo bi tko mogao prigovoriti da je izraelsko vodstvo moglo predvidjeti da e, kao posljedica opsene vojne kampanje protiv Hezbollaha, stradati i civilno puanstvo. U zranom napadu na selu Qana u junom Libanonu poginulo je vie 60 libanonskih civila, meu kojima i 37 djece.409 Sve i da je taj napad per se bio zakoniti odgovor na akcije Hezbolahha koji je, navodno iz tog mjesta ispalio nekoliko raketa na Izrael, sasvim je nedvojbeno da je kolateralna teta koja predstavlja zloin po meunarodnom pravu, bila ne samo predvidiva visokim izraelskim dunosnicima ve su oni tu tetu ve na neki nain uraunali i s njezinim se posljedicama pomirili. To jasno proizlazi iz izjave izraelskog premijera Ehuda Olmerta koji je rekao da je Izrael upozorio stanovnike Qane da napuste grad prije zranog napada.410 Drugi primjer u kojem bi hipotetski mogli primjeniti teoriju ZZP je napad SAD na Afganistan. Kao odgovor na teroristike napade al-Qaide od 11. rujna 2001. godine taj je napad u meunarodnoj zajednici protumaen kao de facto napad na tu teroristiku organizaciju. Ameriki saveznici u Afganistanu bile su, izmeu ostalih, i snage tzv. Sjevernog saveza za koje se opravdano moglo pretpostaviti da se nee pridravati pravila meunarodnog humanitarnog prava jer to nisu inile niti u ranijim sukobima. Stoga bi svi oni koji su stvarali tu alijansu i koji su, sasvim sigurno, objektivno i subjektivno mogli predvidjeti da e snage Sjevernog saveza kriti meunarodno humanitarno pravo, mogli biti smatrani odgovornima po osnovi proirenog ZZP. Meutim, nisu samo pripadnici Sjevernog saveza krili meunarodno humanitarno pravo u Afganistanu. Prema nekim procjenama tijekom intervencije uporabljeno je vie od 1,2 milijuna tona bombi ime je do kraja unitena ve ionako prethodnim dogaanjima i sovjetskom okupacijom devastirana planinska drava. Glavni razlog tako opsenim zranim napadima bilo je nastojanje da se sprijei borba na zemlji i velik broj rtava na amerikoj strani. Naime, Bushova administracija imala je svjea sjeanja na intervenciju Somaliji gdje je osamnaest rtava na amerikoj strani okrenulo domau javnost protiv vojnog angamana u toj zemlji. Stoga i ne udi smjernica koju je urednitvo CNN-a dalo izvjestiteljima iz Afganistana da u svojim izvjeima ne navode stvarni broj ljudskih rtava i opseg materijalne tete kako se teko zadobivena potpora javnosti u ratu protiv terorizma ne bi okrenula u neeljenom pravcu. Stoga se nerazmjernost u intenzitetu napada koji su rezultirali ne samo velikom tetom na civilnoj infrastrukturi ve i velikom broju civilnih rtava moe protumaiti kao posljedica politike fobije od angairanja sukoba na zemlji. Otkria masovnih grobnica u Dasht-e-Leili u kojima se nalaze tijela vie od 1000 pripadnika talibanskih oruanih snaga kojima su saveznici bili duni priznati status ratnih zarobljenika, samo su jedan od dokaza u prilog tvrdnji da vojna intervencija u Afganistanu nije bila poduzeta u skladu sa kriterijima i standardima meunarodnog prava kojim je regulirano pravo drava na individualnu ili kolektivnu samoobranu. To meutim, potvruje nau tezu da je ekstenzivna konstrukcija zajednikog plana mogua

Qana Attack Stirs Worldwide Outcry, U.S. Resists Calls for Immediate Israel-Hezbollah CeaseFire, CNN, Sunday, July 30, 2006 410 Israel 'regrets' civilian deaths in Qana, blames Hezbollah, DNA World, Sunday, July 30, 2006

409

131

kada je o bilo kojoj oruanoj intervenciji rije.411 Sljedei primjer u kojem je formulacija zajednikog plana, koji per se nije predstavljao kazneno djelo iz nadlenosti tribunala niti je injenje zloina bilo nuno sredstvo za njegovu realizaciju, jest intervencija zranih snaga NATO saveza na podruju SR Jugoslavije. Premda je cilj napada bio unititi vojnu infrastrukturu napadnute drave i time je onemoguiti od daljnje agresivne politike prema Kosovu i susjednim dravama, tijekom napada stradali su i mnogi civili, a prouzroena je i znatna materijalna teta na objektima koji nisu bili dijelom infrastrukture oruanih snaga. Premda se radi o ekscesima koji nisu bili formulirani zajednikim planom, niti su na njih donositelji takvog plana pristali, injenica je da su o njihovom moguem nastupanju oni trebali voditi rauna jer su ti ekscesi bili objektivno i subjektivno predvidivi. Uostalom, moe li se uope planirati izvoenje bilo kakve vojne operacije bez da se njome ukalkulira i potencijalna, a na terenu gotovo neizbjena, kolateralna teta. Ako se prihvati ekstenzivna konstrukcija zajednikog plana iz optunica pred MKSJ, ona e, kao model, biti hipotetski primjenjiva ne samo na situacije u kojima je zajedniki plan obuhvaao neki oruani napad, ve svaki plan koji je bio usmjeren na promjenu odreenog politikog stanja.412 Ne treba niti spominjati kakvu bi opasnost takav in extenso pristup imao na koncept tek uspostavljene i na krhkom sporazumu utemeljene meunarodne kaznene sudbenosti i meunarodnog kaznenog prava u cjelini. Stoga je ekstenzivnu, zapravo "neogranieno elastinu", konstrukciju elementa zajednikog plana kod kojeg u sebi sadrava objektivno i subjektivno predvidivi rizik od moguih zloina koji izlaze izvan njegovih okvira, a koja je sadrana u optunici u predmetu Prli i dr. te optunici protiv Gotovine, ermaka i Markaa potrebno odbaciti. U suprotnom, daljnja primjena takve konstrukcije imala bi dalekosene negativne posljedice.

411 412

HERSH 2004 DAMAKA 2005

132

4. Sudjelovanje optuenika u zajednikom planu Trea sastavnica objektivnog elementa ZZP definirana u albenoj presudi u predmetu Tadi je sudjelovanje optuenika u zajednikom planu. U toj odluci nije precizirano to se ima smatrati sudjelovanjem i da li ono trai i odreeni doprinos optuenika bilo u odravanju ZZP ili u poinjenju konkretnog kaznenog djela. Prema standardu iz albene presude u predmetu Tadi proizlazi da sudjelovanje u ZZP koji ukljuuje poinjenje jednog od kaznenih djela predvienih statutom ne mora ukljuivati poinjenje nekog konkretnog kaznenog djela iz jedne od tih odredbi (na primjer ubojstvo, istrebljenje, muenje, silovanje itd.) nego se moe sastojati u pomoi ili doprinosu izvrenju zajednikog plana ili namjere.413 U predmetu Kvoka Raspravno vijee je istaknulo da je:
U praksi Meunarodnog suda, doprinos osoba koje su do sada osuene za sudjelovanje u udruenom zloinakom poduhvatu bio je izravan i znaajan: oni koji su osueni ili su poinili zloine ili su aktivno sudjelovali u pomaganju ili omoguavanju zloina.414

U nastavku je istaknuto da se znaajnim sudjelovanjem moe smatrati:

djelo ili propust koji poduhvat ine efikasnim i djelotvornim; na primjer, sudjelovanje koje omoguava da sistem funkcionira lake ili bez ometanja. Fiziko ili izravno poinjenje nekog tekog zloina kojim se doprinosi cilju zloinakog poduhvata predstavljalo bi znaajan doprinos.415

Sadraj i opseg doprinosa, prema dosadanjoj praksi MKSJ, nemogue je unaprijed odrediti ve ga treba procjenjivati s obzirom na okolnosti sluaja, i to osobito kad se radi o sudionicima ZZP niskog ili srednjeg ranga koji nisu fiziki poinitelji zloina;
Moe se dogoditi da neka osoba sa znaajnom nadlenou ili utjecajem koja se svjesno ne ali ili ne protestira automatski prua znaajnu pomo ili podrku nekoj zloinakoj aktivnosti samim svojim preutnim odobravanjem, pogotovo ako je nazona na mjestu izvrenja te zloinake aktivnosti. U veini situacija pomagatelj, podravatelj ili supoinitelj nisu osobe koje je mogue lako zamijeniti tako da bilo tko doe na njihovo mjesto. Obino su to osobe na viem poloaju u hijerarhiji ili osobe koje su posebno obuene ili posjeduju posebne vjetine ili talente. Raspravno vijee, meutim, primjeuje da je u veini predmeta voenih poslije Drugog svjetskog rata spomenutih u dosadanjem tekstu kaznena odgovornost pripisivana i obinim vozaima ili vojnicima kojima je zapovjeeno da dre strau dok su drugi obavljali pogubljenje. Uz to, mnogi predmeti voeni u to doba nisu se bavili ponavljanim sudjelovanjem u zloinakom sustavu, jer su optueni obino sudjelovali u samo po jednoj odvojenoj situaciji. I prema nacionalnim zakonima pojedinci se smatraju odgovornima za izravno ili neizravno sudjelovanje u jednom udruenom zloinakom poslu.416
413 414

Tadi II, 227 Kvoka I, 275 415 Ibid. 309 416 Ibid. 309

133

Doprinos optuenika odravanju ZZP, uz njegov poloaj u organizacijskoj hijerarhiji, odluujui je kriterij za razgranienje sudjelovanja u ZZP poinjenjem od sudjelovanja pomaganjem i podravanjem:
Svatko tko svjesno na bilo koji znaajan nain sudjeluje u operaciji tog objekta (sistemski ZZP), ili pomae ili olakava njegov rad, osobno snosi kaznenu odgovornost zbog sudjelovanja u zloinakom poduhvatu, bilo kao supoinitelj, bilo kao pomagatelj i podravatelj, ovisno o svom poloaju u organizacijskoj hijerarhiji i stupnju svog sudjelovanja. Razina sudjelovanja koja se pripisuje optuenom, kao i kvalifikacija u smislu vanosti tog sudjelovanja, ovisi o raznim imbenicima, ukljuujui opseg zloinakog poduhvata, funkcije koje je optueni obavljao i njegov poloaj, vrijeme koje je optueni proveo sudjelujui u tom poduhvatu nakon to je saznao za zloinaku prirodu sistema, napore koje je uloio da sprijei zloinake aktivnosti ili da ometa efikasno funkcioniranje sustava, teinu i opseg poinjenih zloina, te djelotvornost ili samovoljna okrutnost koju je sudionik pokazao prilikom obavljanja svoje funkcije.417

U istom je predmetu vijee zauzelo stajalite da je razina sudjelovanja koja je potrebna da bi se netko smatrao sudionikom u udruenom zloinakom poduhvatu nia od razine sudjelovanja koja je potrebna da bi netko prerastao iz pomagatelja ili podravatelja u supoinitelja tog poduhvata.418 Iz dosadanje prakse MKSJ moe se zakljuiti da postoji nekoliko relevantnih oblika sudjelovanja u ZZP: a) Poinjenje kaznenog djela b) Sudjelovanje u oruanom napadu. albeno vijee u predmetu Tadi zakljuilo je da je optuenik "aktivno sudjelovao u zajednikoj zloinakoj nakani da se iz regije Prijedora ukloni nesrpsko stanovnitvo time to je inio neovjena djela" i, konkretnije, da je "bio naoruani pripadnik naoruane grupe koja je, u kontekstu sukoba u regiji Prijedora, napala Jakie...alitelj je aktivno sudjelovao u tom napadu time to je sakupljao i pretukao neke od mukaraca iz Jakia".419 I u predmetu Kupreki i dr. za etvoricu optuenih utvreno je da su bili izravno umijeani u napade na jedan ili vie domova bosanskih Muslimana koji su rezultirali liavanjem ivota i protjerivanjem. To je sudjelovanje kod dvojice optuenih eksplicitno doseglo razinu supoiniteljstva kod zloinakog pothvata. Peti optuenik je proglaen krivim za pomaganje i podravanje jer je bio prisutan, spreman pruiti pomo, ali nije izravno sudjelovao u napadu.420 Sudjelovanjem u ZZP po ovoj osnovi smatra se i sprjeavanje bijega zarobljenika. Tako je u predmetu Vasiljevi utvreno da je optuenik sudjelovao u udruenom zloinakom poduhvatu da se poini ubojstvo tako to je sedmoricu Muslimana pritvorenih u hotelu "Vilina vlas" sprijeio da pobjegnu drei ih na nianu, tako to ih je proveo do obale Drine drei ih na nianu i time ih spreavajui da

417 418

Ibid. 306, 311 Ibid. 287 419 Tadi II, 231, 232 420 Kupreki I, 782

134

pobjegnu, te tako to je neposredno prije strijeljanja zajedno s ostalim poiniteljima stajao iza ovih Muslimana s pukom u ruci421 c) Sudjelovanje na razini koordinacije. U predmetu Krsti Raspravno vijee je optuenika proglasilo krivim kao supoinitelja u ZZP zbog toga to je njegovo "sudjelovanje bilo izuzetno bitno i odvijalo se na razini rukovoenja." U toj presudi je naglaeno da "general Krsti nije smislio plan za ubijanje tih mukaraca, niti ih je osobno ubio. Meutim, on je odigrao kljunu ulogu kao koordinator provoenja kampanje ubijanja."422 d) Izvravanje nadzora. albeno vijee u predmetu Krnojelac potvrdilo je stajalite Raspravnog vijea da se poloaj upravitelja KP doma i s njim povezana nadzorna funkcija moe smatrati znaajnim doprinosom ZZP.423 Iz dosadanje prakse MKSJ proizlazi da je prag odgovornosti sudionika ZZP s obzirom na objektivni element (radnja) nii ne samo u odnosu na fizikog poinitelja, ve i odnosu na pomagatelja i podravatelja!? Naime, dok se kod pomaganja i podravanja trai da sudionika podrka ima znaajnog uinka na poinjenje kaznenog djela (substantial contribution) kod djelovanja u provedbi zajednike namjere ili plana dovoljno je da sudionik ZZP uini djela koja su na neki nain usmjerena provedbi zajednikog plana ili namjere.424

421 422

Vasiljevi II, 89 Krsti I, 642 423 Krnojelac II, 39 424 Tadi II, 229

135

5. Zakljuak "Zajedniki plan" kao druga objektivna sastavnica teorije ZZP, u dosadanjoj je praksi Tribunala nedvojbeno bila tretirana kao sredinji segment ove teorije izvedene kaznene odgovornosti. Nakon to bi u postupku bilo utvreno postojanje zajednikog plana, vrlo je malo pozornosti pridavano utvrivanju ostalih dvaju sastavnica objektivnog elementa ZZP - pluraliteta osoba i sutinskog doprinosa optuenika stvaranju i/ili odravanju ZZP. Potcijenjenost prve sastavnice i nepostojanje bilo kakvih kriterija za njezino odreivanje proizlazi iz injenice da je teorijom ZZP odgovornost pripisivana skupinama u rasponu od nekoliko naoruanih osoba koje su djelovale na terenu425, pripadnicima lokalnih vlasti koji su djelovali u provoenju stratekih planova426, te visokim vojnim zapovjednicima i dravnim dunosnicima koji su djelovali u provoenju dravne politike427. Tako je, ovisno o okolnostima sluaja prva sastavnica obuhvaala skupine od svega nekoliko osoba do svih "znanih i neznanih osoba" i cjelokupnih struktura na lokalnoj i sredinjoj dravnoj razini. Sadraj prve sastavnice uglavnom je ovisio o konkretnim dokazima kojima je Tuiteljstvo s obzirom na inkriminirani dogaaj raspolagalo i to po obrascu - to manje dokaza to iri krug sudionika ZZP (naime, to je iri krug sudionika ZZP to je i potencijalno vei broj kaznenih djela koja se kao "razumne i predvidive posljedice" mogu "pripisati" optuenicima). O zanemarivanju tree sastavnice objektivnog elementa ZZP moe se zakljuiti iz toga to niti danas zapravo nije jasno na koji to nain optuenik mora doprinositi ZZP da bi bio odgovoran za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. I u tom je smislu praksa Tribunala bila nekonzistentna. Dok je u nekoliko postupaka istaknuto da taj doprinos mora biti sutinski, u drugima je pak on u kvalitativnom i kvantitativnom smislu bio podreen "sutinskom" odnosno "bitnom" doprinosu pomagatelja i podravatelja. To je u konanici dovelo do nelogine situacije da je Tuiteljstvu bilo lake dokazati poiniteljstvo kroz teoriju ZZP no pomaganje i podravanje kao oblike sudionitva koji su tradicionalno akcesorni poiniteljstvu. Osim toga, nepostojanje bilo kakvih pouzdanih kriterija za razgranienje "bitnog" od "nebitnog" doprinosa dovelo je do stvaranja pogrenih zakljuaka o tome da se formalni poloaj optuenika u hijerarhiji zapovijedanja odnosno odluivanja sam po sebi ima smatrati "bitnim" doprinosom. Takvo je pogreno pravno rezoniranje kao rezultat neobuzdane diskrecije Tuiteljstva u sastavljanju optunica dovelo do rairene primjene ne samo sistemskog ZZP ija je samostalnost u okviru teorije u vie navrata dovedena u pitanje428, ve i najspornijeg, proirenog ZZP.

425 426

Npr. predmeti Tadi i Vasiljevi Npr. predmet Staki 427 Npr. predmet Milutinovi i dr. 428 Krnojelac I, 78; Izdvojeno miljenje suca Davida Hunta o Ojdanievom prigovoru na nenadlenost udrueni zloinaki poduhvat, 21.05.2003., 30

136

ETVRTO POGLAVLJE
SUBJEKTIVNI ELEMENTI TEORIJE ZAJEDNIKOG ZLOINAKOG POTHVATA

1. Nulla poena sine culpa i meunarodno kazneno pravo Naelo krivnje jedno je od temeljnih naela suvremenog kaznenog prava. Ono se izraava kroz maksimu nulla poena sine culpa to znai da nema kazne bez krivnje. Krivnja (mens rea) je ope naelo prava u smislu lanka 38. Statuta Meunarodnog suda pravde.429 U nekim je sustavima naelo krivnje ustavna kategorija, a u brojnim dravama ono je izriito formulirano i u tekstu kaznenog zakona. I u onim dravama u kojima naelo krivnje nije eksplicirano kroz ustavne i zakonske tekstove, krivnja je konstitutivni element kaznenog djela i osnova za odmjeravanje kazne. Objektivna odgovornost, dakle kanjavanje zbog prouzroenja posljedice u suvremenom je pravu naputeno.430 Odgovornost zbog prouzroenja posljedice ogranieno je na lake kanjive radnje (npr. strict liability offences u anglosaksonskom pravu). Suvremeno kazneno pravo distancira se i od tzv. odgovornosti za drugoga. Ostaci te odgovornosti, meutim, zadrani su u anglosaksonskom pravu u formi vikarijske odgovornosti. Najtea kaznena djela se u nacionalnim pravnim sustavima nerijetko nazivaju i zloinima (npr. u hrvatskom kaznenom pravu ratni zloin ili zloin protiv ovjenosti). Teina genocida koji je i u praksi Meunarodnog kaznenog tribunala za bivu SFRJ proglaen zloinom svih zloina temelji se upravo na subjektivnom elementu kaznenog djela tj. na posebnoj namjeri koja ide za tim da se pripadnici odreene vjerske, rasne, nacionalne ili etnike skupine djelomino ili u potpunosti unite. Kroz praksu MKSJ i Meunarodnog kaznenog tribunala za Ruandu utvreno je da je mogue zasnovati kaznenu odgovornost za genocid i u sluaju kad je samo jedna osoba usmrena ako je poinitelj postupao s posebnom namjerom (dolus specialis). Razlika izmeu obinog ubojstva i ubojstva kao modaliteta radnje poinjenja genocida upravo i jest u toj posebnoj namjeri koja implicira i stroe kanjavanje. Ista razlika postoji i kad se radi o ubojstvu kao obliku radnje poinjenja zloina protiv ovjenosti. Koliko je krivnja vaan element za postizanje ciljeva zbog kojih je MKSJ osnovan proizlazi iz preambule Rezolucije 827 Vijea sigurnosti Ujedinjenih naroda u kojoj je na vie mjesta naglaena osobna odgovornost poinitelja zloina kojima se ugroavaju meunarodni mir i sigurnost.431 U Izvjeu Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda podnesenom
V. o tome SCHABAS 2002-2003 Zbog izravne suprotnosti s naelom krivnje suvremeno kazneno pravo odbacilo je srednjovjekovnu teoriju versari in re illicita prema kojoj se onome tko se kree u sferi zabranjenog uraunava sve to proizae iz kaznenog djela (lat. versanti in re illicita imputantur omnia quae sequuntur ex delicto). HORVATI i dr. 2002 431 UN Security Council Resolution 827 (1993) on the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, 25 May 1993, S/Res/827 (1993)
430 429

137

sukladno paragrafu 2 rezolucije 808 Vijea sigurnosti432 navodi se da je naelo osobne kaznene odgovornosti vaan element s obzirom na nadlenost nad osobama. U Izvjeu se podsjea da je Vijee sigurnosti u vie rezolucija potvrdio da su osobe koje su poinile teka krenja meunarodnog prava u bivoj Jugoslaviji individualno odgovorne za ta krenja.433 Naelo krivnje vano je ne samo kod utvrivanja je li optuenik poinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret ve i u postupku odmjeravanja kazne.434 To je potvreno i kroz praksu meunarodnih kaznenih sudova. Osim odvraanja kroz zastraivanje (deterrence), praksa MKSJ istaknula je i retribuciju435 kao jedan od vanih ciljeva kanjavanja. Tako je Raspravno vijee u predmetu Todorovi opravdalo retribuciju kao naelo koje ukljuuje pravinost i zahtjev da kazna mora biti razmjerna teini poinjenog kaznenog djela.436 Takoer je i u predmetu Kupreki, premda bez dodatnog obrazloenja, spomenuta kao primarna svrha kanjavanja bez obzira na njezin primitivni i negativni prizvuk.437 Vanost retribucije koja se temelji na krivnji poinitelja naglaena je i presudi albenog vijea u predmetu Krnojelac dok su manje vanim oznaeni ciljevi poput zatvaranja opasnih poinitelja i njihove rehabilitacije.438 Krivnja kao subjektivni element kaznenog djela, bez obzira to nije izriito propisana Statutom MKSJ kao niti Pravilnikom o postupku i dokazima implicitno je sadrana u opisima kaznenih djela iz nadlenosti Tribunala. Niti za jedno od tih kaznenih djela optuenik ne moe biti kanjen ukoliko u postupku nije dokazano da je kriv za kazneno djelo(a) koja mu se stavljaju na teret. Krivnja kao subjektivni element (mens rea) razlikuje se ovisno o kategoriji ZZP o kojoj je rije. Za osnovni oblik ZZP trai se namjera da se poini odreeno kazneno djelo. Tu namjeru moraju dijeliti svi supoinitelji odnosno sudionici ZZP. Kod sistemskog oblika ZZP trai se osobna svijest o sustavu zlostavljanja i namjera da se doprinese tom sustavu. Za proireni oblik ZZP poinitelj mora postupati s namjerom sudjelovanja u zajednikom planu skupine te aktivno doprinijeti ZZP ili poinjenju kaznenog djela od strane grupe. Kod proirenog ZZP optuenik snosi odgovornost i za kazneno djelo koje izlazi iz okvira zajednikog plana ako je, prema okolnostima sluaja, bilo predvidivo da e netko od pripadnika skupine poiniti takvo kazneno djelo i ako je on na taj rizik svjesno pristao.439 U nastavku slijedi analiza sadraja krivnje kod svakog od navedenih oblika ZZP.
Report of the Secretary-General Pursuant to Paragraph 2 of Security Council Resolution 808(1993), 22. Feb. 1993., U.N. Doc. S/25704 433 Ibid. 434 DERENINOVI 2005.; KELLER 2001-2002; DANNER 2001 435 Retribucija (lat. r-tribuo: natrag dati, vratiti; retro dare: dati komu ono, to ga ide) je filozofski i etiki smjer (retributivizam) odnosno sadraj tzv. retributivnih ili represivnih kaznenih sankcija (lat. repressio: potiskivanje, suzbijanje; reprimere: potiskivati, suzbijati) kojima je primarna svrha uzvratiti i prisilom suzbiti zlo poinjeno ili naneseno kaznenim djelom. (HORVATI i dr 2002) O retribuciji u domaoj literaturi v. NOVOSELEC 2004.; CVITANOVI 1999.; HORVATI 1980. Od inozemne literature v. HUSAK 2000; KELLOGG 1977-1978; BRADLEY 1999; ALLEN 1975-1976 436 Todorovi I, 30; Supra t. 80-86 437 Kupreki i dr. I, 848 438 Krnojelac II, 508 439 Tadi II, 228
432

138

2. Krivnja kod osnovnog oblika zajednikog zloinakog pothvata Kod osnovnog ZZP osnova odgovornosti sudionika je namjera poinjenja djela koju taj sudionik dijeli s drugim sudionicima ZZP. Primjer za to je plan da se ubije kojeg formuliraju sudionici ZZP i u kojem svaki od njih, makar izvravao razliitu ulogu u okviru plana, ima namjeru ubiti. Osim to mora postojati zajednika namjera (shared intent) izmeu sudionika ZZP, tuitelj mora dokazati postojanje zajednike namjere osobe optuene za sudjelovanje u ZZP i osobe koja je neposredno poinila kazneno djelo (fiziki poinitelj).440 Postupanje na temelju zajednike namjere ima jednu razumljivu posljedicu: ako tuitelj ne uspije dokazati da su optuenik i fiziki poinitelj djelovali s istom namjerom u vrijeme poinjenja kaznenog djela optuenik se mora osloboditi optube. Postojanje zajednike namjere kod osnovnog ZZP iscrpno je obraeno u albenoj presudi u predmetu Vasiljevi. U prvostupanjskoj presudi u tom predmetu Raspravno je vijee zakljuak o optuenikovoj namjeri da ubije sedam osoba izvelo iz njegovih postupaka:
Raspravno vijee je zakljuilo da je optueni osobno sudjelovao u udruenom zloinakom poduhvatu tako to je sedam mukaraca Muslimana pritvorenih u hotelu Vilina vlas sprijeio da pobjegnu drei ih na nianu, tako to ih je proveo do obale rijeke Drine drei ih na nianu i time ih spreavajui da pobjegnu, te tako to je neposredno prije strijeljanja zajedno s ostalim poiniteljima stajao iza ovih Muslimana s pukom u ruci.441

U albi obrane navodi se da je Raspravno vijee pogrijeilo kada je zakljuilo da je optuenik dijelio namjeru da se ubiju sedmorica Muslimana. albeno vijee konstatiralo je da, budui da optuenik nije znao da se sprema strijeljanje rtava, injenica da je on u hotelu sprijeio te Muslimane da pobjegnu nije presudna za pitanje da li je dijelio namjeru da se oni ubiju. Stoga, nijedan razumni presuditelj o injenicama ne bi na osnovu aliteljevih postupaka u hotelu mogao donijeti zakljuak da je on tada imao namjeru ubiti sedmoricu Muslimana.442 U presudi albenog vijea navodi se da je zbog greke Raspravnog vijea u utvrivanju krivnje optuenika dolo do neostvarenja pravde jer se bez dokaza o aliteljevoj namjeri da se poini ubojstvo, on ne moe smatrati odgovornim kao sudionik u udruenom zloinakom poduhvatu. albeno vijee je zakljuilo da je jedini razumni zakljuak koji se moe izvesti na temelju ukupnih dokaza (optuenik nije osobno pucao u rtve, nije imao kontrolu nad strijeljanjem, a njegov stupanj sudjelovanja u djelu daleko je manji od stupnja sudjelovanja ostalih) taj da je alitelj znao da e njegova djela pomoi poinjenju ubojstava. albeno vijee utvrdilo je da su radnje optuenog, kojima je sprijeio te ljude da pobjegnu na putu do obale rijeke i za vrijeme pucnjave, imale "znaajnog uinka na poinjenje kaznenog djela".443 Kategorija osnovnog ZZP primijenjena je i u presudi
440 441

Krsti I, 613; Krnojelac II, 84; Vasiljevi I, 68; Vasiljevi II 97 Vasiljevi I, 209 442 Vasiljevi II, 126 443 Vasiljevi II, 134

139

albenog vijea u predmetu Staki. U toj je odluci utvreno da je optuenik sudjelovao u ZZP, dao bitan doprinos (substantial contribution) provedbi zajednikog plana i dijelio namjeru za njegovim ostvarivanjem. U presudi se navodi kako dokazi potvruju injenicu da su civilne vlasti, policija i vojska suraivali na istoj razini u opini Prijedor u cilju ostvarivanja ciljeva zajednikog plana pod svaku cijenu iz ega slijedi da su svi sudionici ZZP dijelili zajedniku namjeru. Iz ovakve konstrukcije je razvidno da u predmetu Staki zakljuak o odgovornosti optuenika za kaznena djela poinjena u okviru osnovnog ZZP vijee nije izvelo na osnovi dokazane zajednike namjere (shared intent) optuenika i fizikog poinitelja da se poini konkretno kazneno djelo. tovie, namjera fizikog poinitelja nije niti utvrivana u tom predmetu pa tako niti okolnost Jesu li fiziki poinitelj i optuenik dijelili istu namjeru. Time su znaajno snieni standardi dokazivanja zajednike namjere kod osnovnog ZZP. Valja, meutim, naglasiti da kada se radi o sniavanju standarda potrebnih za dokazivanje zajednike namjere kod osnovnog ZZP, predmet Staki nije iznimka nego, naalost, pravilo. Tako niti general Krsti niti lokalni dunosnik Blagoje Simi nisu osueni pred MKSJ zbog toga to su dijelili zajedniku namjeru s fizikim poiniteljima kaznenih djela koja im se stavljaju na teret da se ta djela poine, ve na temelju njihovog de iure i/ili de facto poloaja u sustavu vlasti koji je fizikim poiniteljima na neki nain omoguio da djeluju u uvjetima apsolutne ili relativne nekanjivosti.444 Razlozi za takav pristup razvidni su iz presude Raspravnog vijea u predmetu Staki:
Kad bi se, u ovakvom kontekstu, zahtijevao dokaz diskriminatorne namjere i optuenog i pojedinanih aktera u vezi sa svakim pojedinim poinjenim djelom, posljedica bi bila neopravdana zatita nadreenih, to bi bilo u suprotnosti sa znaenjem, duhom i svrhom Statuta ovog Meunarodnog suda.445

Ma koliko se takvo pragmatino rezoniranje suda moe shvatiti kao izraz potrebe za uinkovitim kaznenim progonom tzv. masovnih zloina kod kojih je vrlo teko utvrditi fizikog poinitelja, sadraj njegove svijesti u vrijeme poinjenja djela te zajedniku namjeru sa sudionikom ZZP, ono je pravno neprihvatljivo jer dovodi do revizije subjektivnih elemenata kaznenih djela iz nadlenosti MKSJ to je, dakako, u suprotnosti sa znaenjem, duhom i svrhom Statuta MKSJ. To, izmeu ostalog, jasno proizlazi i iz zakljuka Raspravnog vijea u predmetu Staki da oblici odgovornosti iz lanka 7(1) ne mogu promijeniti ili zamijeniti elemente kaznenih djela definiranih u Statutu, a osobito se ne moe mijenjati element mens rea koji predstavlja uvjet za odreeno kazneno djelo u Statutu.446 Oito je, dakle, da je u pogledu dokazivanja krivnje pred MKSJ dolo do raskoraka izmeu teorijskog koncepta osnovnog ZZP odreenog u presudi albenog vijea u predmetu Tadi i kasnije sudske prakse u kojima su te teorijske zasade znaajno reducirane i objektivizirane.

444 445

HAAN 2005 Staki I, 742 446 Ibid. 437

140

2. Krivnja kod sistemskog oblika zajednikog zloinakog pothvata Kod sistemskog ZZP poinitelj je svjestan svoje ukljuenosti u organizirani sustav zlostavljanja i mogunosti da se u okviru toga sustava ine odreena kaznena djela (npr. ubojstva, silovanja i sl.). Radi se o tzv. predmetima koncentracijskih logora gdje se krivnja sastoji od znanja o prirodi sustava zlostavljanja i namjere da se provede zajedniki plan zlostavljanja. Prema dosadanjoj sudskoj praksi MKSJ, ta se namjera moe dokazati izravno ili izvoenjem (inferencijom) zakljuka iz karaktera ovlasti optuenog unutar logora ili organizacijske hijerarhije. Vjerojatno najbolji primjer kaznenog postupka u kojem je optuenicima stavljeno na teret sudjelovanje u sistemskom ZZP je predmet Kvoka i dr. Optuenicima koji su obnaali funkcije zapovjednika logora, zamjenika zapovjednika i voa smjene straara u logoru optuba teretila da su u razdoblju od svibnja do kolovoza 1992. vlasti bosanskih Srba u opini Prijedor nezakonito odvojile, zatoile i zatvorile u logore Omarska, Trnopolje i Keraterm vie od 6.000 bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih ne-Srba iz prijedorskog kraja na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine.447 albeno vijee u tom predmetu konstatiralo je da:
poloaj vlasti, iako ne predstavlja pravni uvjet kaznene odgovornosti za udrueni zloinaki poduhvat, ipak predstavlja faktor prilikom utvrivanja odgovornosti. Naime, poloaj vlasti moe predstavljati relevantan dokaz za utvrivanje svijesti optuenog o tom sistemu, njegovo sudjelovanje u ostvarivanju ili odravanju zajednikog zloinakog cilja tog sistema, te konano za ocjenu razine njegovog sudjelovanja za svrhe odmjeravanja kazne.448

Tom je odlukom potvrena prvostupanjska presuda u kojoj je, izmeu ostalog, utvreno sljedee:
U predmetima vezanim za koncentracijske logore naizgled se afirmira oboriva pretpostavka prema kojoj obavljanje neke izvrne, administrativne ili sigurnosne uloge u logoru predstavlja ope sudjelovanje u zloinima koji su u njemu poinjeni. Namjera da se pomogne naporima udruenog zloinakog poduhvata u tolikoj mjeri da se dosegne razina supoiniteljstva moe se izvesti i iz svijesti o zloinima koji se vre u logoru i nastavljanja sudjelovanja, kojim se omoguava funkcioniranje logora.449

Najvea primjedba koja se moe uputiti teorijskoj konstrukciji subjektivnog elementa sistemskog ZZP i njezine primjene u praksi je u tome to se, za razliku od osnovnog ZZP kod kojeg je to mogue samo nakon paljive i iscrpne analize svih okolnosti konkretnog sluaja, optuenikova namjera moe izvesti automatski iz njegova poloaja u organizacijskoj strukturi hijerarhije vlasti i injenice da je sudjelovao u odravanju sistemskog ZZP:

447 448

Tuitelj protiv Miroslava Kvoke i dr., 21.08.2000., 6 Kvoka II,101 449 Kvoka I 278

141

Vano je primijetiti da se u tim predmetima (koncentracijskih logora, op.a.) potrebna namjera takoer moe zakljuiti iz poloaja vlasti na kojima je bilo osoblje logora. Doista, gotovo da i nije bilo potrebno (scarcely necessary) dokazati namjeru tamo gdje su visoki in ili poloaj vlasti nekog pojedinca sami po sebi sugerirali svijest o zajednikom planu i namjeri da se u njemu sudjeluje.450

U predmetu Delali i dr. koji je bio prvi predmet pred MKSJ u kojem je razmatrana odgovornost zapovjednika logora za protupravno zatvaranje kao ratni zloin, albeno je vijee konstatiralo da je potrebno dokazati:
vie od pukog svjesnog uea u opem sustavu ili operaciji na osnovi koje se zatvaraju civili da bi se utvrdilo da je neki pojedinac poinio kazneno djelo protupravnog zatvaranja. Prema miljenju albenog vijea, sama injenica da je neko imao neku ulogu u nekom svojstvu, koliko god neznatnu, u radu zatvora u kojem su civili protupravno zatoeni, nedovoljna je osnova za nalaz o primarnoj kaznenoj odgovornosti takve vrste kakvu podrazumijeva nalaz da je netko poinio zloin. Takvu je odgovornost primjerenije pripisati onima koji su za zatvaranje odgovorni na izravniji i potpuniji nain, na primjer onome tko optuenika stvarno smjesti u pritvor bez razumnih osnova za vjerovanje da on predstavlja sigurnosni rizik, ili onome tko prihvati civila u pritvor, poto ima odreenih ovlasti nad objektom za pritvaranje, a ne zna da osnove za to postoje; ili onome tko ima ovlasti i mo da zatvorenike oslobodi, a to ne uini iako zna da nema razumnog razloga za njihovo zatoenje, ili da takvi razlozi vie ne postoje..451

Suprotno tome, i oslanjajui se na presudu albenog vijea u predmetu Tadi, Raspravno vijee u predmetu Kvoka utvrdilo je da je osnova za prijekor po sistemskom ZZP optuenikov poloaj u organizaciji logora i njegova svijest da su u kontekstu sustava zlostavljanja mogla biti poinjena kaznena djela. Osnovu za takvo rezoniranje albeno je vijee pronalo u presudi Vojnog suda SAD u predmetu Einsatzgruppen u kojem je razmatrana odgovornost optuenika koji su bili na niskim poloajima u logoru. Optuba je tvrdila da je dovoljan samo niski prag uea. U vezi s etvoricom optuenika koji su bili na niskim poloajima, optuba je tvrdila da
iako ti ljudi nisu bili na zapovjednim poloajima, ne mogu opovrgnuti injenicu da su bili pripadnici Einsatz jedinica koje su imale izriit zadatak, poznat svim njihovim pripadnicima, da provedu opsean program ubijanja. Svaki pripadnik koji je pomagao u omoguavanju funkcioniranja ovih jedinica, a koji je znao to se sprema, kriv je za zloine koje je ta jedinica poinila. Kuhar na gusarskom brodu nee izbjei [vjeanje o] kri jarbola samo zato to nije osobno mahao maem.452

Vojni sud nije prihvatio tvrdnju optube da je dovoljno bilo kakvo uee, koliko god bio nizak poloaj optuenog u hijerarhiji poduhvata. Tako su dvojica od etvorice po poloaju najniih pripadnika te jedinice koji nisu fiziki poinili
Tadi II, 203 Delali i dr. II, 342 452 The United States of America v. Otto Ohlenforf et al., Trials of War Criminals Before the Nuremberg Military Tribunals under Control Council Law No. 10, sv. IV, str. 373, cit. po Kvoka I, 279
451 450

142

zloine, osloboeni optubi za zloine poinjene od strane Einsatz jedinice. Iz toga je Raspravno vijee u predmetu Kvoka zakljuilo da:
u jurisprudenciji vezanoj za predmete koji se odnose na koncentracijske logore mogue je pratiti teoriju prema kojoj se kaznena odgovornost pripisuje onom osoblju logora koje je bilo svjesno zloina koji se u njima ine, osim kad njihova uloga nije bila "upravna" ili nadzorna" ili "protkana protuzakonitim elementima" ili ako je njihov stvarni doprinos poduhvatu bio beznaajan, usprkos tome to su imali znaajan status.453

Drugim rijeima, to znai da e svijest o zloinima (intelektualna komponenta) biti dostatna osnova za kanjavanje optuenika koji su imali visok poloaj unutar organizacijskog sustava logora osim ukoliko je njihov doprinos pothvatu (a ne poinjenom konkretnom kaznenom djelu) bio beznaajan. Osim to ova tvrdnja u sebi sadri proturjenost (neivotno je tvrditi da je poloaj, primjerice, upravitelja logora beznaajan doprinos funkcioniranju sustava kojeg vodi) ona ozbiljno ugroava temelje osobne kaznene odgovornosti po lanku 7(1) Statuta i, ini se, na mala vrata uvodi odgovornost zbog udruivanja (guilt by association) koje taj Statut ne predvia. To je razvidno iz predmeta Kvoka u kojem je Raspravno vijee, bavei se definicijom sistemskog ZZP, usvojilo pravno shvaanje iz predmeta koncentracijskog logora Dachau prema kojem uloga osoblja koncentracijskog logora znai pretpostavku da je optuenik poinio ratni zloin i ta presumpcija moe, izmeu ostalog, biti oborena dokazom da je optuenik takvu dunost obnaao kratko vrijeme ili da je njegov poloaj bio u tolikoj mjeri beznaajan da se za njega ne moe rei da je sudjelovao u zajednikom planu. To je, dakako, u izravnoj suprotnosti s tumaenjem da se ZZP smatra oblikom poinjenja kaznenog djela iz lanka 7(1) Statuta i da se udruenim zloinakim poduhvatom ne moe smatrati lanstvo u nekoj organizaciji jer bi to bilo novo kazneno djelo koje nije predvieno Statutom, to bi stoga predstavljalo flagrantno naruavanje naela nullum crimen sine lege.454 Vratimo se, meutim, jo malo na problematinu praksu izvoenja zakljuaka o postojanju optuenikove namjere na temelju objektivnih okolnosti kod sistemskog ZZP. Osim u predmetima tzv. koncentracijskih logora takva je inferencija esto koritena u praksi MKSJ pa i kod onih kaznenih djela kod kojih je posebna namjera konstitutivno obiljeje bia kaznenog djela (npr. diskriminatorna namjera kod progona kao zloina protiv ovjenosti). U predmetu Kordi i dr. Raspravno je vijee u vie navrata izvodilo diskriminatornu namjeru optuenika za zloin progona iz namjernog ili svjesnog sudjelovanja optuenika u kampanji sustavnog zlostavljanja neke specifine etnike, vjerske ili politike grupe. U prvostupanjskoj presudi u predmetu Jelisi vijee je zakljuilo da se diskriminatorna namjera optuenog moe izvesti iz injenice da je optueni "svjesno djelovao u okviru rasprostranjenog i sustavnog nasilja koje se provodi[lo] protiv samo jedne odreene grupe". Objektiviziranje inae subjektivnih kriterija kod dokazivanja namjere upitno je s aspekta naela presumpcije okrivljenikove nevinosti koja je, izmeu ostalog, eksplicirana u l. 21. t. 3. Statuta MKSJ prema kojem se optuenik smatra nevinim dok mu se ne dokae krivnja u skladu s odredbama Statuta. Naelo presumpcije nevinosti ozbiljno je dovedeno u pitanje i u predmetu Kvoka u kojem je istaknuto da e
453 454

Kvoka I, 282 Staki I, 433

143

samo u sluaju kad netko od optuenih pokrene pitanje da li je neko djelo poinjeno iz diskriminatornih razloga vijee razmotriti da li je optuba dokazala da se radilo o diskriminatornim osnovama:
Raspravno vijee primjeuje da moda postoje neki incidenti za koje se terete optueni, a za koje jo nije utvreno da li su ta djela imala karakter progona. Na primjer, iako je Raspravno vijee potpuno uvjereno da su batinanja u logoru Omarska vrena s namjerom diskriminacije protiv ne-Srba, mogue je da batinanje nekih rtava nije poinjeno iz diskriminatornih, nego iz isto osobnih razloga. U sluajevima gdje je neki od optuenih pokrenuo pitanje da li je neko djelo poinjeno iz razloga diskriminacije ili bez svjesnog i hotiminog uea optuenog, Raspravno vijee e razmotriti da li je optuba dokazala da se radilo o diskriminatornim osnovama.455

Iz toga proizlazi da kada su jednom utvrene injenice koje predstavljaju objektivni element kaznenog djela, subjektivni elementi se mogu pretpostavljati sve dok nisu oboreni (presumptio iuris). Stoga je dovoljno tuitelju dokazati da je optuenikovo ponaanje objektivno doprinijelo odravanju i nastavku sustava zlostavljanja. On ne mora dokazati da je optuenik namjeravao nastaviti ZZP i to ak i u sluaju kaznenih djela kod kojih se trai posebna namjera kao to su genocid i/ili zloin protiv ovjenosti progonom. Umjesto toga, obrana mora dokazati zbog ega takva pretpostavka nije tona.456 Ovakav pristup nedvojbeno je suprotan lanku 21. t. 3. Statuta MKSJ ali i opim odredbama o presumpciji nevinosti.457 Kod razmatranja subjektivnog elementa sistemskog ZZP valja imati u vidu stajalite vijea u predmetu Krnojelac458 prema kojem u meunarodnom kaznenom pravu nema pravne osnove za odvajanje sistemskog ZZP u zasebnu kategoriju i sniavanje dokaznih standarda:
Raspravno vijee smatra da je jedina osnova za razlikovanje izmeu tih dviju kategorija ZZP (osnovnog i sistemskog, op.a.) u tome da se kod druge kategorije radi o koncentracijskim logorima. U mnogim predmetima koji su spomenuti u toj presudi u prilog drugoj kategoriji ZZP, organizacije koje su bile odgovorne za voenje koncentracijskih logora i same su bile proglaene zloinakim organizacijama pa se zakljuak o sudjelovanju optuenika u zajednikom zloinakom poduhvatu mogao izvesti iz njegova pripadanja tim organizacijama. U tom smislu ti predmeti ne mogu posluiti kao osnova za posebnu kategoriju sistemskog ZZP kada se radi o koncentracijskim logorima. Raspravno vijee smatra da i kod prve i kod druge kategorije koju je utvrdilo albeno vijee u predmetu Tadi potrebno dokazati da je optuenikova namjera bila poinjenje zloina koji je poinjen od strane ZZP. Stoga je primjereno obje kategorije smatrati osnovnim oblikom ZZP.459

Kvoka I, 203 HAAN 2005 457 International Covenant on Civil and Political Rights, Adopted and opened for signature, ratification and accession by General Assembly resolution 2200A (XXI) of 16 December 1966, izv. http://www.unhchr.ch/html/menu3/b/a_ccpr.htm; Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, CETS No.: 005, Rome, 4. XI. 1950. 458 v. Vasiljevi I, 64 459 Krnojelac I, 78
456

455

144

I sudac Hunt je u izdvojenom miljenju u Odluci po prigovoru na nenadlenost tribunala u predmetu Ojdani i dr. doveo u pitanje kategoriju sistemskog ZZP:
ini se da su mnogi od predmeta koji se razmatraju u toj presudi (Tadi, op.a.), a tiu se ove druge kategorije, poivali na injenici da su koncentracijskim logorima upravljale odreene organizacije, poput Die Schutzstaffeln der Nationalsocialistischen Deutschen Arbeiterpartei (SS), koje je Nrnberki sud proglasio za zloinake organizacije, tako da je uee optuenika u udruenom zloinakom poduhvatu koji se tereti proizlazilo ve i iz samog njegovog pripadnitva toj zloinakoj organizaciji. Nisam se uvjerio da je albeno vijee u presudi po albi na osuujuu presudu u predmetu Tadi pokazalo dovoljno vrstu osnovu da se ovi predmeti proglase odvojenom kategorijom udruenog zloinakog poduhvata.460

Takvo je stajalite ispravno. Uistinu nema nikakve sutinske razlike izmeu ubijanja ljudi u okviru organiziranog sustava zlostavljanja (logor) i njihova ubijanja u nekim drugim okolnostima, primjerice, ubijanja civila prilikom napada na selo. S obzirom na to, razlikovanje prve (osnovni) i druge (sistemski) kategorije ZZP posve je artificijelno i oigledno poduzeto radi olakavanja pozicije tuitelja kojem je mnogo lake dokazati da je optuenik svojim poloajem u organiziranom sustavu (logor) imao svijest da se u okviru toga sustava ine kaznena djela no da je on dijelio zajedniku namjeru (shared intent) poinjenja konkretnog kaznenog djela s fizikim poiniteljem.

460

Izdvojeno miljenje suca Davida Hunta o Ojdanievom prigovoru na nenadlenost udrueni zloinaki poduhvat, 21.05.2003., 30

145

4. Krivnja kod proirenog oblika zajednikog zloinakog pothvata U praksi MKSJ prihvaeno je stajalite da oblici odgovornosti ne mogu promijeniti niti zamijeniti elemente kaznenih djela definiranih u Statutu to se osobito odnosi na element mens rea koji predstavlja uvjet za odreeno kazneno djelo.461 Ipak, uvoenjem proirenog ZZP kao oblika odgovornosti kod kojeg je dovoljno utvrditi da je optuenik posljedicu mogao predvidjeti kao moguu odnosno vjerojatnu izmijenjeni su elementi krivnje kod kaznenih djela iz nadlenosti Tribunala. U predmetu Tadi su odreeni elementi tree kategorije ZZP koji se s aspekta naela krivnje moe smatrati najproblematinijim.462 Subjektivni element kod proirenog ZZP albeno vijee u predmetu Tadi opisalo je na tri razliita naina. Prema prvoj konstataciji:
...kaznena odgovornost moe se pripisati svim sudionicima zajednikog poduhvata kada je rizik da bi moglo doi do smrti bio predvidiva posljedica izvrenja zajednikog plana (podv.a.) i kada se istovremeno optueni prema tom riziku odnosio bilo bezobzirno bilo indiferentno.463

U istoj odluci albeno vijee navodi da se krivnja kod proirenog ZZP sastoji u sljedeem:
Ono to se trai je stanje svijesti u kome je neka osoba, iako nije namjeravala prouzroiti izvjesni rezultat, bila svjesna da e akcije grupe najvjerojatnije dovesti do tog rezultata (podv.a.), a ipak je svojom voljom pristala na taj rizik. Drugim rijeima, trai se takozvani dolus eventualis.464

Jo veoj konfuziji u vezi odreenja krivnje kod proirenog ZZP doprinosi i trei pristup prema kojem
...do odgovornosti za kazneno djelo razliito od onog koje je dogovoreno zajednikim planom dolazi samo ako je, u uvjetima tog sluaja, bilo predvidivo da e jedan ili drugi pripadnici grupe poiniti takvo kazneno djelo (podv.a.) i (ii) optueni je svjesno pristao na taj rizik.465

Nejasnoe koje su oite u presudi albenog vijea u predmetu Tadi kada je o odreenju elemenata krivnje kod tree kategorije ZZP rije, utjecale su na daljnje postupke pred tribunalom u kojima su vijea bila suoena s nekoliko dvojbi. Prva se odnosi na to mora li kazneno djelo poinjeno izvan okvira ZZP biti vjerojatno ili samo mogue. Druga je dvojba jesu li dolus eventualis i nepromiljenost (recklessness) sinonimi ili se radi o razliitim oblicima odnosno stupnjevima krivnje. Naposljetku, dvojbeno je i na kojoj se pravnoj osnovi temelji uvoenje tog oblika krivnje u praksu tribunala i koji, sasvim sigurno, nije
461 462

Staki I, 437 DANNER-MARTINEZ 2005 463 Tadi II, 204 464 Tadi II, 220 465 Tadi II, 228

146

kategorija meunarodnog humanitarnog prava u kojem je odgovornost optuenika uvijek posljedica njegova postupanja s namjerom. Posvetimo se najprije tome na to je vijee u predmetu Tadi zapravo podrazumijevalo pod pojmom predvidivosti posljedice. Ve na prvi pogled je jasno da se u tri navedene formulacije radi o razliitim kategorijama predvidivosti. Naime, dok se u prvoj i treoj formulaciji govori o predvidivosti posljedice ije je nastupanje samo mogue, u drugoj se navodi da ta posljedica mora biti vjerojatna odnosno izgledna. Valja se sloiti sa sucem Huntom koji je u izdvojenom miljenju u Odluci po prigovoru u predmetu Ojdani zakljuio da, to se tie subjektivnog stanja svijesti, postoji jasna razlika izmeu percipiranja nekog dogaaja kao mogueg i percipiranja tog dogaaja kao vjerojatnog, jer je za optubu ovo drugo ve izazov od prvog.466 Hunt ispravno primjeuje da:
Rije rizik nije jednosmislena, ve joj znaenje zavisi od konteksta. ini se da je u prvoj od tri navedene formulacije (rizik da bi moglo doi do smrti) upotrijebljena u znaenju mogunosti. U drugoj formulaciji, rije najvjerojatnije u najmanju ruku znai izgledno (ako ne i vie od toga), ali njenim izjednaavanjem sa pojmom dolus eventualis iz kontinentalnog prava u tom navodu, izgleda da se ona opet svodi na znaenje mogunosti. Izraz predvidivo da e u treoj formulaciji jo jednom ukazuje na mogunost.467

Druga dvojba koja proizlazi iz te odluke odnosi se na pitanje jesu li dolus eventualis i nepromiljenost (recklessness)468 sinonimi ili se radi o razliitim oblicima i stupnjevima krivnje. Raspravno vijee u predmetu Staki dalo je tehniku definiciju pojma dolus eventualis:
Ako subjekt svojim ponaanjem ugroava ivot neke osobe, liavanje te osobe ivota od strane subjekta postaje namjerno ukoliko je subjekt "pristao" ili se "pomirio s tim" da to njegovo ponaanje moe dovesti do smrti. Dolus eventualis stoga obuhvaa koncept svjesnog propusta, a ne nehaja ili grubog nehaja. Da bi se zadovoljio uvjet mens rea za ubojstvo mora se dokazati da je optueni imao namjeru da ubije ili nanese teke tjelesne ozljede ili teku ozljedu za koje je razumno mogao znati da bi mogle prouzroiti smrt.469

S druge strane subjektivni element nepromiljenosti je predvianje (prognoza) opasnosti i/ili rizika dok je objektivni element (na kojem se i temelji odgovornost) u ponaanju optuenika koje znaajno odstupa od ponaanja koje se u slinim okolnostima moglo oekivati od razumnog ovjeka. Nepromiljenost nije poseban oblik krivnje u sustavima civilnog prava. U engleskom pravu, s druge strane, nepromiljenost je definirana u jednom predmetu iz 1957. godine kada su
Izdvojeno miljenje suca Davida Hunta o Ojdanievom prigovoru na nenadlenost udrueni zloinaki poduhvat, 21.05.2003., 10 467 Ibid. 468 Recklessness se u nekim radovima prevodi i kao bezobzirnost no kako je sadraj koji se pod tim pojmom shvaa u anglosaksonskom pravu blii pojmu nehaja no neizravne namjere kod koje je prisutan taj element bezobzirnosti, ovdje se priklanjamo pojmu nepromiljenost koji jasnije odraava voljnu sastavnicu pojma i njegovu bliskost nehaju kako se taj oblik krivnje definira u europskom kontinentalnom pravu. 469 Staki I, 587, 747
466

147

odreeni i preteno subjektivni kriteriji za njezino utvrivanje.470 Prema statutarnoj definiciji nepromiljenost je maliciozno predvianje mogunosti nastupanja posljedice i preuzimanje rizika da takva posljedica nastupi. Do objektiviziranja kriterija nepromiljenosti u engleskom pravu i uvoenja testa razvidnosti (obviousness) dolo je u jednom predmetu iz 1981. godine. Prema stajalitu suda u tom predmetu optuenik postupa nepromiljeno kad: - ostvari djelo koji stvara oiti rizik da e imovina bili unitena ili oteena i - pri ostvarenju djela za koje uope nije smatrao da moe prouzroiti takav rizik ili je pretpostavio da takav rizik postoji, ali je svejedno nastavio s postupanjem.471 Testom razvidnosti koji je u englesko pravo uveden 1981. godine objektivizirani su kriteriji nepromiljenosti kao oblika krivnje. Naime, ukoliko bi posljedica bila oita razumnom (prosjenom) ovjeku, smatrat e se da ju je optuenik morao predvidjeti. Objektiviziranje kriterija dokazivanja nepromiljenosti kritizirano je u nekim kasnijim postupcima, tako da je u predmetu R v. Gemmel and Richards iz 2002. godine ponovno u englesko pravo vraen subjektivni test za utvrivanje tog oblika krivnje. Prema tom testu optuenik postupa nepromiljeno u odnosu na okolnost da je optuenik svjestan rizika koji postoji ili e postojati kao i na posljedicu kada je optuenik svjestan rizika da se ona dogodi i kada je, u okolnostima koje su mu poznate, nerazumno preuzeo taj rizik.472 Vijea MKSJ u svojoj su dosadanjoj praksi koristila termine dolus eventualis i nepromiljenost kao istoznanice. Takoer i Cassese u svojoj knjizi International Criminal Law govori o tim terminima kao o istoznanicama.473 Takvo stajalite, meutim, nije ispravno. Dok je s jedne strane nepromiljenost fokusirana na rizik kojeg je poinitelj voljan preuzeti, dolus eventualis je povezan s njegovim stavom o moguoj posljedici, bez obzira na rizik od njezina nastupanja. On je u odnosu na tu posljedicu ravnoduan. Taj kanjivi stav je odobravanje i identifikacija sa tetnom posljedicom. Ako je cilj djelovanja naoruane bande da se rijee odreenih oponenata na svom podruju djelovanja i njezini lanovi predviaju da e neke osobe umrijeti kao posljedica toga plana, one ne postupaju nuno s oblikom krivnje koji se naziva dolus eventualis. Njihovo ubijanje je dolus eventualis samo ako oni shvate da e odreene osobe umrijeti, te odobravaju i ele tu posljedicu u svom srcu, te odluuju nastaviti s djelovanjem. S druge strane, kada se radi o nepromiljenosti, teite je na teini rizika (gravity of the risk) i vojnim dobicima operacije.474 Premda je, dakle, nesporno da oblik krivnje koji je u anglosaksonskom pravu poznat pod nazivom nepromiljenost a koji se, kao to smo vidjeli, razlikuje od pojma dolus eventualis nije nepoznat u poredbenom pravu, upitno je na kojoj se pravnoj osnovi temelji njihova uporaba u postupcima pred MKSJ. Naime, takav oblik krivnje nije propisan Statutom niti se moe smatrati obiljejem bia niti jednog od kaznenih djela iz nadlenosti tribunala.
470 471

R v Cunnigham (1957) R v Caldwell (1982) 472 R v. Gemmel and Richards (2002) 473 CASSESE 2003 474 FLETCHER-OHLIN 2005

148

Veliki broj suvremenih autora slae se u tvrdnji da je pojam nepromiljenosti (recklessness) kao oblik krivnje sasvim nepoznat u suvremenom meunarodnom kaznenom pravu.475 Svi izvori meunarodnog kaznenog prava kojim su propisana najtea kaznena djela kao to su zloini protiv meunarodnog humanitarnog prava, genocid i zloini protiv ovjenosti operiraju iskljuivo namjerom kao oblikom odnosno stupnjem krivnje kojim ta kaznena djela mogu biti poinjena. lanak 2. 3 (a) Nacrta Kodeksa zloina protiv mira i sigurnosti ovjeanstva koji regulira osobnu odgovornost (individual responsibility) propisuje da je fizika osoba odgovorna za kazneno djelo propisano kodeksom ako je, izmeu ostalog, s namjerom poinila takvo kazneno djelo (intentionally commits such a crime). Iz obrazloenja uz tu odredbu je razvidno da je Komisija odluila koristiti frazu namjernog poinjenja kako bi naglasila posebni subjektivni element zloina protiv mira i sigurnosti ovjeanstva.476 Statut MKS takoer meu oblicima krivnje u lanku 30. ne spominje nepromiljenost:
(1) Osim ako nije drugaije propisano, poinitelj je kazneno odgovoran i podlijee kanjavanju za djelo iz nadlenosti Suda samo ako je voljno i svjesno ostvario posebna obiljeja kaznenog djela (2) Za potrebe ovoga lanka volja poinitelja obuhvaa (i) u odnosu na ponaanje, htijenje poinitelja da se u njemu angaira; (ii) u odnosu na posljedicu, htijenje poinitelja da ju prouzroi svojim ponaanjem ili njegovo predvianje da e ona nastupiti prema redovnom tijeku dogaaja. (3) Za potrebe ovoga lanka, svijest poinitelja obuhvaa spoznaju svih posebnih obiljeja kaznenog djela ili mogunost nastupanja posljedice prema redovnom tijeku dogaaja. Izrazi "znati" i "znajui" tumait e se na isti nain.

Meutim, taj oblik krivnje bio je predvien lankom 29. st. 4. nacrta u kojem je bilo odreeno da je osoba nepromiljena u pogledu okolnosti ili posljedice ako je
svjesna da rizika da postoji odreena okolnost ili da e nastupiti posljedica ili je ravnoduna prema mogunosti da postoji odreena okolnost ili da e nastupiti posljedica.

Radilo se o uvjetnoj odredbi iji su konaan sadraj i sudbina ovisili o definicijama kaznenih djela iz nadlenosti MKS. Nakon to su se drave stranke suglasile da niti za jedno od kaznenih djela iz nadlenosti tribunala ne treba predvidjeti odgovornost za nepromiljenost, ta je odredba, sasvim razumljivo, isputena iz konane verzije lanka 30. MKS. Zanimljivo je da, unato tome to je iz konane verzije Statuta MKS isputen taj oblik krivnje u Izvjeu meunarodne komisije o genocidu u Darfuru stoji da je mens rea za ubojstva kao zloin protiv ovjenosti namjera ili nepromiljenost zahtijevana za odnosno kazneno djelo477 Takvo, mogli bismo rei, zanemarivanje teksta Statuta MKS i oslanjanje na praksu MKSJ i MKSR u pogledu sniavanja standarda krivnje i kod najteih povreda meunarodnog humanitarnog prava, nailo je na rairenu kritiku u znanstvenim krugovima. Tako, primjerice, Fletcher smatra da postoje barem tri
V. ENGVALL 2005; FLETCHER-OHLIN 2005 Draft Code of Crimes against Peace and Security of Mankind, UN International Law Commission, izv. http://www.un.org/law/ilc/ 477 Report of the the International Commission of Inquiry on Darfur to the United Nations Secretary-General Pursuant to Security Council Resolution 1564 of 18 September 2004., 180
476 475

149

uvjerljiva razloga zbog kojih je to pogreno. U prvom redu zbog lanka 30. Statuta MKS koji ograniava oblike krivnje na izravnu namjeru prvog i drugog stupnja (intention and knowledge)478 ukoliko nije drugaije propisano to znai da su nepromiljenost i nehaj iskljueni. Takoer u l. 7. i 8. Statuta MKS u kojima su definirani ratni zloini i zloini protiv ovjenosti nije predviena mogunost kanjavanja tih oblika krivnje. Jedina iznimka od ovih pravila je lanak 28. Statuta MKS odnosno odredba o neizravnoj zapovjednoj odgovornosti koja ni na koji nain ne daje pravnu osnovu za tvrdnju da je kod ostalih oblika osobne kaznene odgovornosti dovoljno postupati iz nepromiljenosti.479 Ostale iznimke od tog pravila su l. 8. st. 2(1) gdje se spominje namjerno ubojstvo (wilfull killing), l. 8. st. 2. (iv) postupanje koje se oznaava kao nezakonito i samovoljno (unlawfully and wantonly), l. 8. st. 2. (xi) kao podmuklo (treacherously). Svi ti specifini oblici krivnje smatraju se vrstama posebne namjere (dolus specialis), a njihovo poblie znaenje treba utvrditi prilikom tumaenja odgovarajuih odredaba posebnog dijela.480 Osim toga, istie nadalje Fletcher, u anglosaksonskom i kontinentalnom pravu postoje razlike u shvaanjima sadraja nepromiljenosti kao oblika krivnje:
Naime kontinentalno pravo nema toan ekvivalent nepromiljenosti jer ono dijeli oblike krivnje na namjeru (dolus) i nehaj (culpa). Doslovni prijevod definicije nepromiljenosti iz MPC na njemaki jezik odgovarao bi obliku krivnje koji je poznati kao svjesni nehaj - bewusste Fahrlasskigkeit (conscious negligence).481

Statut u l. 30. samu namjeru (intent) definira odvojeno u odnosu na radnju (conduct) i u odnosu na posljedicu (consequence) pa propisuje da namjera u odnosu na ponaanje obuhvaa htijenje poinitelja da se u njemu angaira, a u donosu na posljedicu htijenje poinitelja da ju prouzroi svojim ponaanjem ili njegovo predvianje da e ona nastupiti prema redovnom tijeku dogaaja. Piragoff smatra da namjera u odnosu na radnju odgovara izravnoj namjeri (dolus directus), dok namjera u odnosu na posljedicu obuhvaa i neizravnu namjeru (dolus eventualis) kako su ti pojmovi shvaeni u europskom kontinentalnom pravu (civil law). Meutim, to nije ispravno stajalite.482 Navedena formula Statuta koja se poziva na redovni tijek dogaaja vie upuuje na sluaj kada poinitelj s visokim stupnjem vjerojatnosti rauna s nastupom posljedice jer budui se dogaaji ionako ne mogu predvidjeti sa stopostotnom sigurnou, a takva je svijest svojstvena izravnoj namjeri drugog stupnja. Prema tome, uvjerljiviji je zakljuak da l. 30. Statuta, ima u vidu iskljuivo izravnu namjeru (dolus directus) i to kako u odnosu na radnju, tako i u odnosu na posljedicu.483

Ovdje valja primjetiti da Statut nepotrebno razdvaja namjeru (intent) i znanje (knowledge) jer je znanje nuno sadrano u namjeri. Tako i NOVOSELEC 2001, 114 479 FLETCHER-OHLIN 2005 480 TRIFFTERER O. (ed) 1999, 531 481 FLETCHER-OHLIN 2005 482 van DER VYVER 2004 483 NOVOSELEC 2001, 114

478

150

Jezina, gramatika i teleoloka interpretacija lanka 30. Statuta MKS jasno upuuje na zakljuak da u toj odredbi nije sadrana, pa niti kroz generalnu klauzulu koja ima sasvim drugo specifino znaenje, pravna osnova za primjenu bilo kojeg oblika krivnje koji je manji od namjere. Oblik krivnje propisan u toj odredbi naziva se sigurno znanje (knowledge). Kod tog oblika krivnje svijest poinitelja obuhvaa spoznaju svih posebnih obiljeja kaznenog djela ili mogunost nastupanja posljedice prema redovnom tijeku dogaaja. Razvidno je da se radi o obliku krivnje koji se, primjerice u njemakom pravu, naziva izravnom namjerom drugog stupnja i da nema nikakve veze s nepromiljenosti koja je kao oblik krivnje, a suprotno vaeem meunarodnom obiajnom pravu, ustanovljena u praksi MKSJ.

151

4.1. Proireni oblik zajednikog zloinakog pothvata i dokazivanje posebne namjere (dolus specialis) Objektiviziranje standarda krivnje kod proirenog ZZP u izravnoj je suprotnosti s potrebom dokazivanja tzv. posebne namjere (dolus specialis) kod kaznenog djela genocida i zloina protiv ovjenosti progonom (persecution). Posljednja kvalifikacija je osobito znaajna jer se u optuenicima u predmetima Prli i dr. i Gotovina, ermak i Marka, izmeu ostalog, stavlja na teret progon kao zloin protiv ovjenosti. Konvencija o spreavanju i kanjavanju zloina genocida iz 1948. potvruje da je genocid, neovisno od toga da li je poinjen u vrijeme rata ili mira, po meunarodnom pravu zloin zbog kojeg se pojedinci izvode pred sud i kanjavaju. Ova konvencija se danas smatra dijelom meunarodnog obiajnog prava, kako pokazuje Meunarodni sud pravde u svom Savjetodavnom miljenju o rezervama u pogledu Konvencije o spreavanju i kanjavanju zloina genocida iz 1951. godine.484 Namjera kod genocida je djelomino ili potpuno unitenje neke nacionalne, etnike, rasne ili vjerske grupe. Radnja poinjenja djela (actus reus) moe biti ubijanje pripadnika grupe; nanoenje teke tjelesne ili duevne povrede pripadnicima grupe; smiljeno nametanje pripadnicima grupe ivotnih uvjeta sraunatih da dovedu do njenog potpunog ili djelominog fizikog unitenja; uvoenje mjera kojima je cilj spreavanje raanja unutar grupe; prisilno premjetanje djece te grupe u drugu grupu. U Elementima kaznenih djela MKS ija je svrha pomo sudu u tumaenju obiljeja bia kaznenih djela iz njegove nadlenosti uz sve oblike radnje poinjenja genocida eksplicirana je posebna namjera.485 Iz Konvencije jasno proizlazi da je jedini oblik namjere kod genocida tzv. dolus specialis.486 Ta namjera obuhvaa, u odnosu na ponaanje htijenje poinitelja da se u njemu angaira, a u odnosu na posljedicu htijenje poinitelja da ju prouzroi svojim ponaanjem. Posebna teina koja implicira i univerzalnu osudu genocida kao zloina nad zloinima upravo i proizlazi iz tog posebnog psihikog stanja poinitelja koji ide za tim da uniti, u cijelosti ili djelomino, odreene skupine homogenizirane po nacionalnoj, vjerskoj ili etnikoj osnovi. Reducirati odrednice tog subjektivnog elementa, i to samo zbog pragmatinih razloga koji se odnose na tekoe u dokazivanju psihikog odnosa poinitelja prema djelu, znailo bi relativizirati prijekor koji kod tog zloina jest i mora biti univerzalan. Na tom su tragu i odluke MKSJ i MKSR u predmetima Akayesu, Musema i Jelisi u kojima je istaknuto da kod genocida nije dovoljno dokazati da je poinitelj postupao sa sigurnim znanjem (knowledge) ve se mora dokazati postupanje s izravnom namjerom (intent). U predmetu Staki optuenik je osloboen od optube za sudjelovanje u ZZP radi poinjenja genocida:
Da bi se dokazalo da je dr. Staki bio upleten u poinjenje ovih djela kao supoinitelj genocida, Raspravno vijee se mora uvjeriti da je on imao traenu namjeru. Stoga je
Reservations to the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide, International Court of Justice, Advisory Opinion of 28 May 1951. 485 International Criminal Court, Elements of Crimes, U.N. Doc. PCNICC/2000/1/Add.2 (2000), izv. http://www1.umn.edu/humanrts/instree/iccelementsofcrimes.html 486 GREENWALT 1999
484

152

kljuno i prvenstveno pitanje koje Raspravno vijee mora razmotriti pitanje da li je dr. Staki posjedovao dolus specialis za genocid, pri emu je upravo dolus specialis temeljno obiljeje tog kaznenog djela. to se tie "ubijanja pripadnika grupe", Raspravno vijee nije uvjereno da je dr. Staki posjedovao traeni dolus specialis za genocid, no otvoreno ostavlja pitanje da li je on imao dolus eventualis za ubijanja koji bi bio dovoljan za subjektivne elemente drugih djela navedenih u Optunici.487

U nastavku je istaknuto da u skladu s mjerodavnim pravom u odnosu na genocid, koncept genocida kao prirodne i predvidive posljedice nekog poduhvata koji nije usmjeren konkretno na genocid nije dostatan.488 U predmetu Blagojevi, Raspravno je vijee zauzelo stajalite da je uvjet za posebnu namjeru to to poinitelj eli postii unitenje, djelomino ili u cijelosti, nacionalne, etnike, rasne ili vjerske grupe kao takve.489 Nije dovoljno da poinitelj naprosto zna da e zloin u osnovi neizbjeno ili vjerojatno dovesti do unitenja te grupe. Unitenje, u cijelosti ili djelomino, mora predstavljati cilj djela (jednog ili vie) u osnovi.490 U predmetu Kvoka i dr. gdje se razmatralo pitanje posebne namjere kod zloina progona, Raspravno je vijee konstatiralo da kad se za zloin trai posebna namjeraoptuenik mora zadovoljiti i dodatne zahtjeve koje taj zloin postavlja, kao to je namjera da se ini diskriminacija na politikoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi.491 U Odluci po prijedlogu za donoenje oslobaajue presude na osnovi pravila 98 bis Raspravnog vijea u predmetu Branin od 28.11.2003. godine vijee je prihvatilo prijedlog obrane i optuenika oslobodilo po toki 1 optunice zbog genocida u kontekstu tree kategorije ZZP sa sljedeim obrazloenjem:
za izricanje osude za genocid prema lanu 4(3)(a) Statuta mora postojati specifina namjera poinjenja genocida. Kako je objanjeno u paragrafima 55-57 dolje, ova specifina namjera nespojiva je sa pojmom genocida kao prirodne i predvidive posljedice zloina koji nisu genocid, u skladu sa dogovorom sudionika u udruenom zloinakom poduhvatu. Zbog toga, Raspravno vijee zakljuuje da nema osnova za optube u vezi sa tokom 1 u kontekstu tree kategorije udruenog zloinakog poduhvata.492

Povodom interlokutorne albe Tuiteljstva, albeno je vijee u svojoj odluci od 19.3.2004. godine usvojilo tu albu i navedenu toku 1 ponovno uvrstilo u optunicu. Navodei da je Raspravno vijee pogrijeilo pomijeavi element krivnje kod genocida s elementom svijesti oblika kanjivosti za koji se kaznena odgovornost pripisuje optueniku, albeno je vijee u obrazloenju svoje odluke, izmeu ostalog, konstatiralo i sljedee:

487 488

Staki I, 546, 553 Staki I, 558 489 Blagojevi I, 656 490 Ibid. 491 Kvoka I, 288 492 Odluka po prijedlogu za donoenje oslobaajue presude na osnovi pravila 98bis od 28.11.2003., 30

153

Elementi zloina jesu one injenice koje optuba mora dokazati kako bi se utvrdilo da je ponaanje poinitelja predstavljalo kazneno djelo kojim se tereti. Trea kategorija odgovornosti za udrueni zloinaki poduhvat, kao i druge vrste kaznene odgovornosti, kao to je zapovjedna odgovornost za pomaganje i podravanje, nije element konkretnog zloina. To je oblik odgovornosti putem kojeg optueni moe biti individualno kazneno odgovoran bez obzira na to to nije neposredni poinitelj kaznenog djela. Da bi se optuenik osudio za kazneno djelo na osnovi tree kategorije udruenog zloinakog poduhvata nije potrebno pokazati da je on namjeravao poiniti zloin ili ak da je sa sigurnou znao da e zloin biti poinjen. Dovoljno je samo da se optueni upustio u udrueni zloinaki poduhvat radi poinjenja drugaijeg zloina sa svijeu da mu njegovo poinjenje ini razumno predvidivim da e drugi sudionici u udruenom zloinakom poduhvatu poiniti zloin koji mu se stavlja na teret, i da je taj zloin poinjen.493

Kao primjer takve konstrukcije albeno je vijee navelo situaciju u kojoj:

se optuenik ukljuio u udrueni zloinaki poduhvat kako bi poinio zloin prisilnog premjetanja i koji dijeli namjeru neposrednih poinitelja da poine taj zloin. Meutim, ukoliko optuba moe pokazati da je neposredni poinitelj u stvari poinio neki drugaiji zloin, i da je optueni bio svjestan da je taj drugaiji zloin bio prirodna i predvidiva posljedica dogovora o prisilnom premjetanju, tada optueni moe biti osuen za to razliito kazneno djelo. Kada je taj drugaiji zloin genocid, od optube se trai da pokae da je optueni razumno mogao predvidjeti da e biti poinjeno djelo navedeno u lanu 4(2) i da e ono biti poinjeno s genocidnom namjerom.494

Sasvim je pogreno, a moglo bi se rei i opasno liberalno495 stajalite da kod tree kategorije ZZP nije potrebno dokazati da je optuenik namjeravao poiniti zloin ili ak da je sa sigurnou znao da e zloin biti poinjen. Takva formulacija sugerira da iz elemenata tree kategorije ZZP definiranih u odluci Raspravnog vijea u predmetu Tadi proizlazi da je i u predmetu u kojem nije dokazano postojanje namjere da se poini kazneno djelo ipak moe donijeti osuujua presuda. Takvog je miljenja bio u sudac Shahabuddeen koji se ogradio od takvog obrazloenja odluke albenog vijea.496 Meutim i on je u krivu kada smatra da postojanje namjere da se poini prvobitan zloin automatski ukljuuje konkretnu namjeru da poini genocid takoer ako i kada uope doe do tog genocida. Iz toga proizlazi da je za genocid dovoljno da on bude prihvaen kao prirodna i predvidiva posljedica djelovanja u ZZP. Naime, samo znanje odnosno svijest da moe doi do poinjenja genocida nije dovoljno. Svoenje subjektivnog elementa kod genocida na tu intelektualnu sastavnicu s pridruivanjem voljne sastavnice koja se sastoji u obinom prihvaanju posljedice u izravnoj je suprotnosti s potrebom dokazivanja posebne tj. specifine namjere kod genocida (dolus specialis) koja to kazneno djelo i ini tako tekim. Kada bi se prihvatilo takvo stajalite u potpunosti bi nestala razlika u teini ostalih povreda meunarodnog
493 494

Odluka po interlokutornoj albi u predmetu Branin od 19.3.2004., 5 Ibid. 6 495 OSIEL 2005 496 Izdvojeno miljenje suca Shahabuddeena u Odluci po interlokutornoj albi u predmetu Branin od 19.3.2004., 1

154

humanitarnog prava i genocida kod kojeg je specifina razlika upravo postupanje s tom posebnom namjerom. Kritiku zasluuje i pomalo nes(p)retna i svakako pogrena analogija kojom se krivnja kod proirenog ZZP izjednaava s krivnjom kod pomaganja i podravanja odnosno zapovjedne odgovornosti:
Kao oblik odgovornosti, trea kategorija udruenog zloinakog poduhvata ne razlikuje se od drugih oblika kaznene odgovornosti za koje se ne trai dokaz o namjeri optuenog da poini zloin prije nego to mu se moe pripisati kaznena odgovornost. Pomaganje i podravanje, za koje se trai znanje optuenog i sutinski doprinos tim znanjem, samo je jedan primjer. Kanjivost na osnovi zapovjedne odgovornosti, kod koje optuba mora pokazati da je zapovjednik znao ili je imao razloga znati za kanjivost svojih podreenih je drugi primjer.

Ovdje se radi o sasvim pogrenoj analogiji. Naime pomaganje i podravanje kao i neizravna zapovjedna odgovornost propisani su kao oblici osobne kaznene odgovornosti u lanku 7. Statuta MKSJ. S druge strane, ZZP pa tako niti proireni ZZP nije propisan Statutom. Meutim, ono to albeno vijee oito gubi iz vida, a to je vrlo jasno istaknuto u presudi albenog vijea u predmetu Tadi, jest okolnost da je, prema tumaenju iz te presude, ZZP obuhvaen pojmom poinjenja djela iz lanka 7 stavak 1. Statuta. albeno vijee u predmetu Tadi je uspostavilo standard da osoba koja je optuena po osnovi ZZP odgovara za poinjenje kaznenog djela premda nije osobno sudjelovala u radnji poinjenja konkretnog (kolateralnog) kaznenog djela. S obzirom na tu vrlo vanu okolnost, tuiteljstvo mora dokazati sve elemente kaznenog djela koje se optueniku stavlja na teret, pa tako upravo i onaj oblik krivnje koji mora postojati kod poinjenja (podv.a.) odnosnog kaznenog djela. Ako u tome ne uspije, optuenik se oslobaa optube. Trea vrlo znaajna primjedba koja se moe uputiti odluci albenog vijea odnosi se na dio teksta iz kojeg je razvidno da se kaznena odgovornost optuenika po osnovi proirenog ZZP ne utvruje ve pripisuje (za koje se ne trai dokaz o namjeri optuenog da poini zloin prije nego to mu se moe pripisati kaznena odgovornost). Svako imputiranje odgovornosti suprotno je odredbi lanka 7. Statuta MKSJ koji stipulira osobnu kaznenu odgovornost. U tom je smislu sasvim neosnovano govoriti o pripisivanju odgovornosti jer to asocira na tzv. vikarijsku odgovornost, odnosno odgovornost za djela i propuste drugih osoba koja je, uz izuzetak tzv. neizravne zapovjedne odgovornosti, u izravnoj suprotnosti s odredbama o osobnoj kaznenoj odgovornosti. Epilog rasprave o genocidu i ZZP u predmetu Branin uslijedio je u presudi Raspravnog vijea u kojoj je konstatirano da zloinaki poduhvat nije adekvatan oblik odgovornosti kojim bi se opisala individualna kaznena odgovornost optuenika zbog ega je vijee tu konstrukciju odbacilo. U prosincu 2005. godine okruni je sud u Haagu u predmetu van Anraat oslobodio optuenika krivnje za sudionitvo u genocidu jer nije van razumne sumnje dokazano da je on znao za posebnu namjeru Saddama Husseina da uniti dio kurdskog stanovnitva u Iraku. Frans von Anraat je nizozemski biznismen koji je tijekom 80-ih godina prolog stoljea prodao velike koliine kemijskog thiodiglycola (TDG) reimu Sadama Husseina. Ta supstanca slui kao sirovina za proizvodnju otrovnog plina kojeg je Husseinov reim koristio tijekom rata protiv Irana i u napadu na kurdsko selo Halabia na

155

sjeveru Iraka. Nakon to se iz SAD, gdje je koriten kao informator, van Anraat vratio u Nizozemsku protiv njega je u prosincu 2004. godine podignuta optunica zbog sudionitva u ratnim zloinima i genocidu. U tom je postupku istaknuto da se krivnja poinitelja i sudionika ne smije previe razlikovati jer bi to vodilo trivijalizaciji itavog koncepta zloina genocida.497 Sve to je navedeno u vezi dokazivanja posebne namjere kod genocida vrijedi i za zloin protiv ovjenosti progonom. Izraz zloin protiv ovjenosti po prvi su puta uporabile vlade Francuske, Velike Britanije i Rusije 1915. godine u deklaraciji kojom osuuju pokolj nad armenskim puanstvom u Turskoj. Taj su dogaaj nazvali zloinom protiv ovjenosti i civilizacije za koje e se svi lanovi turske vlade smatrati odgovornima zajedno sa njihovim agentima umijeanim u masakre.498 Tzv. Martensova klauzula u IV. hakoj konvenciji o zakonima i obiajima ratovanja na kopnu iz 1907. godine (Haka konvencija IV) govori o praksi ustanovljenoj meu civiliziranim narodima, zakonima ovjenosti i diktatima javne savjesti. Izvjee komisije o odgovornosti autora rata i izvrenju kazni iz koje je prezentirano na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine takoer spominje ...djela protiv...zakona ovjenosti (ovjeanstva)...499 Zloini protiv ovjenosti kao nezavisni pojam i pripisivanje individualne kaznene odgovornosti za njihovo izvrenje prvi su put priznati u lanku 6 (c) Statuta Meunarodnog vojnog tribunala500 donesenog na temelju Londonskog sporazuma od 8. kolovoza 1945,501 i u lanku 2 (1) (c) Zakona br. 10. Kontrolnog vijea za Njemaku.502 Prema lanku 6 (c) Statuta MVT zloini protiv ovjenosti definirani su kao ubojstvo, istrebljenje, porobljavanje, deportacija i ostali neovjeni akti poinjeni protiv bilo kojeg civilnog puanstva, prije ili tijekom rata, ili progoni na politikoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi u izvrenju ili u vezi s bilo kojim zloinom iz nadlenosti vijea bez obzira da li je to istodobno i krenje zakona drave gdje su ta djela poinjena.503 Prema lanku 2. Zakona br. 10. Kontrolnog vijea za Njemaku zloini protiv ovjenosti su djela koji ukljuuju, no nisu ograniena na, ubojstvo, istrebljenje, porobljavanje, deportaciju, zatvaranje, torturu, silovanje ili ostale neovjene akte poinjene protiv bilo kojeg civilnog puanstva ili progoni na politikoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, bez obzira da li je to istodobno i krenje zakona drave gdje su ta djela poinjena.504 Uz zloine protiv mira i ratne zloine, zloini protiv ovjenosti potvreni su kao dio meunarodnog obiajnog prava u Naelima meunarodnog prava priznatim u Statutu MVT i Presudi Suda
van DER WILT 2006 SCHWELB 1946, 178, 181 499 The Report of the Commission on the Responsibility of the Authors of the War and on Enforcement of Penalties established at the Peace conference in Paris on 25 Jan 1919, Oxford, Clarendon Press, 1919. 500 Charter of the International Militay Tribunal, izv.: http://www.yale.edu/lawweb/avalon/imt/proc/imtconst.htm 501 London Agreement of August 8th 1945., izv.: http://www.yale.edu/lawweb/avalon/imt/proc/imtchart.htm 502 Control Council Law No. 10., izv.: http://www.yale.edu/lawweb/avalon/imt/imt10.htm 503 Charter of the International Militay Tribunal, izv.: http://www.yale.edu/lawweb/avalon/imt/proc/imtconst.htm 504 Control Council Law No. 10., izv.: http://www.yale.edu/lawweb/avalon/imt/imt10.htm
498 497

156

koje je sastavila Komisija za meunarodno pravo na svojoj drugoj sjednici odranoj 1950. godine i podnijela na usvajanje Opoj skuptini Ujedinjenih naroda.505 U razdoblju nakon II. svjetskog rata do osnivanja ad hoc meunarodnih kaznenih tribunala za bivu SFRJ i Ruandu za zloine protiv ovjenosti pred nacionalnim sudovima osueni su brojni pripadnici i suradnici nacistikog reima poput Eichmanna, Barbiea, Touviera i Finte. Nakon to su agenti izraelskog Mossada u svibnju 1960. godine u Argentini oteli biveg visokog dunosnika nacistikog reima Adolfa Eichmanna, on je pred sudom u Jeruzalemu 1961. godine zbog zloina protiv ovjenosti osuen na smrtnu kaznu temeljem Zakona o kanjavanju nacista i njihovih suradnika iz 1950. godine za kaznena djela sudjelovanja u stvaranju i implementaciji tzv. konanog rjeenja (Endlsung) idovskog problema u Njemakoj. Predmet Eichmann je znaajan, izmeu ostalog, jer je po prvi puta jedan nacionalni sud svoju jurisdikciju utemeljio na naelu univerzalnosti. U obrazloenju takvog postupka sud je istaknuo da se u predmetu Eichmann radi o najteim kaznenim djelima kojima se ozbiljno vrijea savjest ovjeanstva, i nad kojima sve drave, a u konkretnom sluaju Izrael, imaju jurisdikciju i to bez obzira na mjesto poinjenja te nacionalnost poinitelja i rtava.506 Za razliku od predmeta Eichmann u kojem se definicija zloina protiv ovjenosti nije bitno razlikovala od definicije toga pojma iz Statuta MVT, u presudi za zloin protiv ovjenosti Klausa Barbiea iz 1987. godine francuski je Kasacijski sud u svojoj odluci jasno istaknuo razliku izmeu ratnog zloina i zloina protiv ovjenosti. Specifina razlika definicije zloina protiv ovjenosti je sustavnost poinjenja kaznenih djela u okviru dravne politike ideoloke nadmoi (supremacije).507 Prema Nacrtu Kodeksa zloina protiv mira i sigurnosti ovjeanstva koji je 1996. godine sastavila Komisija za meunarodno pravo Ujedinjenih naroda, radnja poinjenja zloina protiv ovjenosti sastoji se od: ubojstva, istrebljenja, torture, porobljavanja, progona na politikoj, rasnoj, vjerskoj ili etnikoj osnovi, institucionalizirane diskriminacije na rasnoj, etnikoj ili vjerskoj osnovi ukljuujui i krenje temeljnih ljudskih prava i sloboda koje ima za posljedicu ozbiljna uskraivanja prava dijelu populacije, arbitrarne deportaciju i prisilnog premjetaja puanstva, arbitrarnog zatvaranja, prisilnog nestajanja osoba, silovanja, prisiljavanja na prostituciju i ostale oblike seksualnih zloporaba te drugih neovjenih djela koja ozbiljno oteuju tjelesni i mentalni integritet, zdravlje ili ljudsko dostojanstvo kao to su mutilacije i teko tjelesno ozljeivanje.508 Zloin protiv ovjenosti je kazneno djelo nad kojim imaju jurisdikciju i MKSJ i MKSR. Prema lanku 5. Statuta MKSJ zloin protiv ovjenosti vezan je uz oruani sukob (meunarodni ili unutarnji) i usmjeren je protiv bilo kojeg civilnog puanstva. Djela koja ulaze u sastav zloina protiv
Principles of International Law Recognized in the Charter of the Nrnberg Tribunal and in the Judgment of the Tribunal, International Law Commission, International Law Commission, 1950, Yearbook of the International Law Commission, 1950, vol. II, para. 97. 506 BAADE 1961; GREEN 1962; GREEN 1962-1963; LIPPMAN 1982-1983. .Za cjeloviti tekst presude u predmetu Eichmann v.: http://www.nizkor.org/hweb/people/e/eichmannadolf/transcripts/Judgment/Judgment-001.html 507 FINKIELKRAUT 1992; takoer i SADAT 1994 508 Draft Code of Crimes against Peace and Security of Mankind, UN International Law Commission, izv. http://www.un.org/law/ilc/
505

157

ovjenosti su: ubojstvo, istrebljenje, porobljavanje, deportacija, zatvaranje, muenje, silovanje, progoni na politikoj, rasnoj i vjerskoj osnovi i druga neovjena djela. Prema lanku 3. Statuta MKSR zloin protiv ovjenosti mogue je poiniti i izvan oruanog sukoba. Kaznena djela koja ulaze u sastav zloina protiv ovjenosti su ubojstvo, istrebljenje, porobljavanje, deportacija, zatvaranje, tortura, silovanje, progon na politikoj, rasnoj i vjerskoj osnovi te druga neovjena djela.509 Zloin protiv ovjenosti mora biti poinjen protiv bilo kojeg civilnog puanstva i biti dijelom rairene i sustavne politike drave, organizacije ili skupine. Uz izuzetak kaznenog djela progona, diskriminatorna namjera nije element zloina protiv ovjenosti. Zloini protiv ovjenosti moraju biti poinjeni u okviru sustavnog ili rasprostranjenog napada usmjerenog protiv civilnog puanstva. Elementi sustavnosti i rasprostranjenosti ne moraju biti ispunjeni kumulativno pa e se o zloinu protiv ovjenosti raditi i kad je napad bio samo sustavan ili samo rasprostranjen. Element sustavnosti zahtijeva da neovjena djela budu poinjena na sustavan nain, to znai u skladu s unaprijed zamiljenim planom ili politikom. Ostvarivanje ovog plana ili politike moglo bi dovesti do ponovljenog ili dugotrajnog injenja neovjenih djela. Sutina ovog zahtjeva je da se iskljue pojedinana i izolirana djela koja nisu poinjena u okviru ireg plana ili politike. U praksi saveznikih sudova nakon II. svjetskog rata djela koja su bila poinjena u okviru politike terora smatrana su kao organizirana i sustavna. Rasprostranjenost znai da su neovjena djela poinjena u irokim razmjerima, to znai da su usmjerena protiv veeg broja rtava. Ovaj zahtjev iskljuuje izolirano neovjeno djelo poinitelja koji djeluje na osnovi vlastite inicijative i koje je usmjereno protiv jedne rtve. Zloini protiv ovjenosti moraju biti rasprostranjeni ili pokazivati sistematski karakter. Drugi element pojma zloina protiv ovjenosti je da on mora biti usmjeren protiv civilnog puanstva. Izrazom "usmjeren protiv" tono se navodi da je u kontekstu zloina protiv ovjenosti civilno puanstvo primarni objekt napada. Spominjanje civilnog puanstva upuuje na kolektivni karakter zloina protiv ovjenosti. Izraz "puanstvo" ne znai da cjelokupno puanstvo geografske cjeline u okviru koje se napad odigrava (drave, opine ili nekog drugog definiranog podruja) mora biti podvrgnuto napadu. Izraz "civilno puanstvo" obuhvaa sve osobe koje su civili, za razliku od pripadnika oruanih snaga i drugih legitimnih boraca. Populacija na koju je napad usmjeren mora po svojoj prirodi biti preteito civilna. Meutim, nazonost odreenih ne-civila u toj populaciji ne mijenja njezin karakter. Spomenuti element sustavnosti zloina protiv ovjenosti iskljuuje sva pojedinana i izolirana djelovanja koja nemaju veze s odreenim planom ili politikom. Upravo taj politiki element daje na teini zloinu protiv ovjenosti. Razlog to zloini protiv ovjenosti toliko potresaju savjest ovjeanstva i opravdavaju intervenciju meunarodne zajednice je to to oni nisu izolirana djela pojedinaca ve proizlaze iz namjernog nastojanja usmjerenog protiv civilnog puanstva. Zloini protiv ovjenosti ine dio sustava zasnovanog na teroru ili predstavljaju kariku u svjesno voenoj politici usmjerenoj protiv konkretnih
Statute of the International Criminal Tribunal for Rwanda, Security Council Resolution 955 (1994), Adopted by the Security Council at its 3453rd meeting, on 8 November 1994, izv.: http://www.ictr.org/ENGLISH/Resolutions/955e.htm
509

158

skupina ljudi. Politika ne mora biti formalizirana i njezino se postojanje moe ustanoviti na osnovi naina na koji se djela dogaaju. Prema tradicionalnoj koncepciji zloina protiv ovjenosti to je uvijek morala biti dravna politika, kao to je bio sluaj u nacistikoj Njemakoj. Prema Komentaru Nacrta kodeksa zloina protiv mira i sigurnosti ovjeanstva djela moraju biti potaknuta ili upravljena od strane neke vlade ili bilo koje organizacije ili skupine:
Ova alternativa ima za cilj iskljuiti situaciju u kojoj pojedinac poini neovjeno djelo kad djeluje na vlastitu inicijativu i na osnovi vlastitog zloinakog plana, u odsustvu bilo kakvog poticaja ili upravljanja bilo od neke vlade ili od neke grupe ili organizacije. Ova vrsta izoliranog zloinakog ponaanja od strane jednog jedinog pojedinca ne bi predstavljala zloin protiv ovjenosti...Poticanje ili upravljanje od strane vlade ili bilo koje organizacije ili grupe, koja moe ali ne mora biti povezana sa vladom, ini djelo posebno tekim i ini ga zloinom protiv ovjenosti koji se moe pripisati privatnim osobama ili agentima drave.

Subjektivni element zloina protiv ovjenosti je namjera poinitelja koja mora obuhvatiti svijest o tome da je djelo koje ini dio rasprostranjenog ili sustavnog napada. Uz namjeru da se izvri relevantno kazneno djelo, poinitelj mora znati da je dolo do napada na civilno puanstvo i da njegova djela predstavljaju dio tog napada, ili mora barem riskirati da njegovo djelo postane dio takvog napada. To, meutim, ne povlai za sobom nuno i poznavanje pojedinosti napada. Motiv sudjelovanja u napadu nije obiljeje subjektivnog elementa zloina protiv ovjenosti.
"Zabranjeno djelo poinjeno kao dio zloina protiv ovjenosti, to jest sa svijeu da se djelo vri u sklopu rasprostranjenog i sustavnog napada na civilno stanovnitvo je, ukoliko su sve druge okolnosti jednake, tee kazneno djelo nego obini ratni zloin. To proizlazi iz uvjeta da zloini protiv ovjenosti moraju biti poinjeni na rasprostranjenoj i sustavnoj razini budui da kvantiteta zloina kvalitativno utjee na prirodu kaznenog djela koje se smatra zloinom ne samo protiv samih rtava ve protiv ovjeanstva u cjelini."510

Jedan od oblika poinjenja zloina protiv ovjenosti je zloin progona. Obiljeja zloina progona (proganjanje bilo koje odredive skupine ili zajednice na politikoj, rasnoj, nacionalnoj, etnikoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja se openito prema meunarodnom pravu smatra nedopustivom, poinjeno u vezi s bilo kojom radnjom opisanom u ovome stavku ili s bilo kojim kaznenim djelom u nadlenosti Suda) su sljedea: 1. poinitelj je na grub nain i suprotno meunarodnom pravu jednoj ili vie osoba oduzeo temeljna ljudska prava; 2. poinitelj je odabrao takvu osobu ili osobe na osnovi identiteta skupine ili kolektiviteta, ili je ba ciljao na tu skupinu ili kolektivitet; 3. takav odabir se temelji na politikim, rasnim, nacionalnim, etnikim, kulturolokim, vjerskim, spolnim opisanim u lanku 7. stavak 3. Statuta ili
510

Presuda o kazni u predmetu Tadi od 14.07.1997., 73

159

drugim razlozima koji se openito smatraju nedopustivima prema meunarodnom pravu; 4. djelo je poinjeno u vezi s bilo kojim inom iz lanka 7., stavak 1., Statuta, ili bilo kojim kaznenim djelom koje spada pod jurisdikciju suda; 5. djelo je poinjeno u sklopu irokog ili sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog puanstva; 6. poinitelj je znao da je to ponaanje dio ili je imao namjeru da bude dio irokog ili sustavnog napada protiv civilnog puanstva. Zloin progona obuhvaa sve radnje (injenje i neinjenje) kojima se druge osobe (ili samo i jedna osoba) progone na diskriminatornoj osnovi i s namjerom diskriminacije. Radnja ne mora nuno predstavljati napad na tjelesni ili duevni integritet rtve ve to moe biti i napad na imovinu rtve poduzet upravo zbog toga to rtva pripada odreenoj skupini odnosno zajednici (selektivni element progona). Subjektivni element progona kao modalitet radnje poinjenja zloina protiv ovjenosti prema teini izdvaja progon od ostalih oblika zloina protiv ovjenosti i sasvim ga pribliava genocidu kao najteem meunarodnom zloinu. U judikaturi MKSJ genocid je kvalificiran kao krajnji i najneovjeniji oblik progona. Ipak, razlika izmeu zloina protiv ovjenosti progonom i genocida postoji. Dok poinitelj kod genocida ide za potpunim ili djelominim unitenjem neke skupine, namjera kod progona kao zloina protiv ovjenosti sastoji se u nasilnoj diskriminaciji pripadnika odreene skupine tekim i sustavnim krenjem njihovih ljudskih prava. Da bi se uvjet diskriminacijske namjere optuenog smatrao ispunjenim, nije nuno da postoji politiki program diskriminacije. Namjera diskriminacije mora se odnositi na konkretan napad za koji se tereti kao za progon. Nije dovoljno da se djelo dogodilo samo u okviru napada koji ima aspekt diskriminacije.511 Opseg i sadraj dokazivanja krivnje za to kazneno djelo zloina protiv ovjenosti progonom ovisi o tome na koju se kategoriju ZZP tuiteljstvo poziva. Ako se radi o osnovnom ZZP tada, s obzirom da se radi o kaznenom djelu kod kojeg postoji posebna namjera (dolus specialis), tuiteljstvo mora dokazati da je sudionik ZZP postupao upravo s takvom diskriminatornom namjerom i da je dao znatan doprinos njezinoj realizaciji (kroz poinjenje djela, poticanje ili pomaganje). Ako se, pak, radi o proirenom ZZP kod kojeg je osnova odgovornosti sudionika ZZP kazneno djelo glavnog poinitelja koje je bilo prirodna i predvidiva posljedica ZZP tada, ponovno s obzirom da se radi o posebnoj namjeri, tuiteljstvo mora u postupku identificirati glavnog poinitelja i utvrditi sadraj njegove svijesti tempore criminis. Sve i da se prihvati imputacija odgovornosti fizikog poinitelja optueniku, potrebno je identificirati tog fizikog poinitelja i sadraj njegove namjere tempore criminis. Bez toga bio bi doveden u pitanje smisao inkriminacije progona ija teina upravo i proizlazi iz diskriminatorne namjere poinitelja kaznenog djela. Ranije smo naveli da oblici odgovornosti ne mogu promijeniti niti zamijeniti elemente kaznenih djela definiranih u Statutu. To se osobito odnosi na sastavnice krivnje koja predstavlja uvjet za odreeno kazneno djelo propisano u Statutu. Meutim, unato tome,
511

Vasiljevi I, 248, 249

160

sudska su vijea tribunala, po uzoru na odluku albenog vijea u predmetu Tadi, u vie navrata promijenila odnosno zamijenila elemente kaznenih djela definiranih u Statutu. To je osobito dolo do izraaja kod stvaranja tree kategorije ZZP kod koje je dovoljno dokazati da je kazneno djelo koje se optueniku (koji nije i fiziki poinitelj djela) stavlja na teret bilo prirodna i predvidiva posljedica ZZP. Za takvo sniavanje standarda krivnje u odnosu na najtea kaznena djela u katalogu krenja meunarodnog humanitarnog prava apsolutno nema pravne osnove u meunarodnom kaznenom pravu. ak se i u poredbenom pravu iz kojeg je izveden oblik krivnje pod nazivom "nepromiljenost" optuenika ne moe proglasiti krivim za najtea kaznena djela. I u common law sustavima taj oblik krivnje nije dostatan da bi se nekog osudilo zbog umorstva (murder). Naime uz nepromiljenost moraju postojati okolnosti koji odraavaju krajnju ravnodunost prema vrijednosti ljudskog ivota. Common law izriaj za tako visok stupanj ravnodunosti sadran je u metafori abandoned and malignant heart.512 I kad se ne radi o genocidu i zloinu protiv ovjenosti progonom, terminologija kaznenih djela iz nadlenosti tribunala upuuje da se radi o najteim povredama meunarodnog humanitarnog prava kod kojih sniavanje standarda krivnje nije doputeno. Uvoenjem teorije proirenog ZZP, tribunal je, nema sumnje, postupio ne samo izvan okvira postojeeg meunarodnog prava, ve i izvan mandata kojeg mu je Vijee sigurnosti Ujedinjenih naroda povjerilo. Naime, funkcija tribunala razvidno proizlazi iz Izvjea Glavnog tajnika. Ustanovljenje suda znailo je primjenu prisilne mjere Vijea sigurnosti u smislu poglavlja VII Povelje Ujedinjenih naroda. Krhku legitimnost te prisilne mjere sudbenog karaktera, nastojalo se ublaiti u Izvjeu u kojem je mandat Tribunala odreen vrlo striktno:
Potrebno je istaknuti da dodjeljujui Meunarodnom sudu zadatak kaznenog progona osoba odgovornih za teka krenja meunarodnog humanitarnog prava Vijee sigurnosti ne stvara i nema namjeru stvarati legislativu za meunarodno humanitarno pravo. Zadatak Meunarodnog suda bio bi da primjenjuje postojee meunarodno humanitarno pravo.513

FLETCHER-OHLIN 2005 Report of the Secretary-General Pursuant to Paragraph 2 of Security Council Resolution 808(1993), 22. Feb. 1993., U.N. Doc. S/25704, 29
513

512

161

5. Rasprava i zakljuak Oblici krivnje se u postupcima pred MKSJ preteito utvruju po pravilima anglosaksonskog prava, a ne kontinentalnog prava koje je u tom pogledu sofisticiranije i sadri kriterije za razlikovanje veeg broja oblika i stupnjeva krivnje. Veina europskih kontinentalnih pravnih poredaka razlikuje namjeru i nehaj kao dva temeljna oblika krivnje koji se sastoje od intelektualne (spoznajne) i voluntativne (voljne) komponente. Intelektualna sastavnica je svijest o djelu dok se voljna razlikuje ovisno o tome da li poinitelj eli poiniti djelo (izravna namjera), da li na njega pristaje (neizravna namjera) ili pak smatra da ono nee nastupiti ili da e ga moi sprijeiti (svjesni nehaj). Kod nesvjesnog nehaja kao najlakeg oblika krivnje nedostaje svijest o djelu (intelektualna sastavnica) i osnova za prijekor je normativno uraunavanje okolnost da je osoba mogla i morala biti svjesna te okolnosti. S druge strane, u dravama anglosaksonskog pravnog kruga krivnja je obuhvaena irokim pojmom mens rea (guilty mind, skrivljena misao) koja se moe temeljiti na subjektivnom, objektivnom i mjeovitom kriteriju. Kod subjektivnog kriterija tuitelj mora dokazati postojanje psihikog odnosa poinitelja prema djelu tempore criminis dok se kod objektivnog poinitelju koje tempore criminis nije imao psihiki odnos prema djelu krivnja uraunava s obzirom na tzv. test razumne osobe (reasonable person test). Pomou tog testa sud mora procijeniti da li bi neka druga razumna osoba u tim okolnostima imala potreban psihiki odnos prema djelu. Oblici krivnje u common law sustavu su intention (namjera), recklessness (u amerikom pravu willful blindness, oblik krivnje koji u kontinentalnom pravu nalazi izmeu neizravne namjere i svjesnog nehaja) i criminal negligence (nehaj). Tuitelj u postupku mora dokazati da je poinitelj tempore criminis postupao sa skrivljenim stanjem svijesti i da je poduzeo radnju koja znai krenje imperativne ili prohibitivne pravne norme (zapravo se radi o protupravnoj radnji koja su u anglosaksonskom pravu naziva actus reus). Izuzetak od pravila da je potrebno kumulativno dokazati elemente mens rea i actus reus su tzv. strict liability offenses kod kojih je odgovara na osnovi tzv. objektivne odgovornosti (za prouzroenje posljedice). Radi se o lakim povredama graanske discipline koji sadrajno odgovaraju prekrajima (npr. nedoputena ponaanja u prometu i sl.). Za razliku od Statuta MKS koji u lanku 30. propisuje elemente i sadraj krivnje kao psihikog odnosa poinitelja prema djelu (mental element), Statut MKSJ ne sadri izriitu odredbu o tome koji se oblici krivnje i standardi u njezinu dokazivanju imaju primijeniti u postupku. S obzirom da znaajan broj sudaca MKSJ dolazi iz drava u kojima se primjenjuje common law, ne udi preteita praksa uporaba onih oblika krivnje koji postoje u tom pravnom sustavu, a koji se, kao to je navedeno, znaajno razlikuju po svom sadraju od oblika krivnje u europskom kontinentalnom pravu. Ono to, meutim, dovodi do konfuzije koja, izmeu ostalog, oteava obranu optuenika jest nekonzistentna uporaba tih standarda od strane MKSJ. Ta nekonzistentnost razvidna je i iz stvaranja sasvim novih mjeovitih oblika krivnje koji nisu poznati niti u jednom od postojeih sustava (tako, primjerice, nije jasno da li je dolus eventualis na kojeg se sud poziva u veem broju predmeta zapravo oblik neizravne namjere iz

162

kontinentalnog prava, oblik krivnje koji je u anglosaksonskom pravu poznat pod nazivom recklessness ili pak neto tree). Ona, konano, dovodi i do najvanije negativne posljedice, a to je redukcija kriterija za dokazivanje krivnje i ime se znaajno pogoduje procesnoj ulozi tuiteljstva. Taj je trend najzamjetniji upravo kada je rije o primjeni teorije ZZP. Stoga su potpuno opravdane brojne kritike odluka tribunala u dijelu koji se odnosi na utvrivanje krivnje kao psihikog odnosa optuenika prema djelu. Krivnja optuenika kod proirenog ZZP sastoji se od dva dijela. Optuenik mora s namjerom sudjelovati u ZZP i mora biti svjestan mogunosti da e neki lan grupe poiniti kazneno djelo koje izlazi iz okvira ZZP te preuzeti rizik da njegovo daljnje sudjelovanje u ZZP moe doprinijeti poinjenju zloina.514 Za razliku od osnovnog ZZP ovdje se ne trai zajednika namjera poinjenja konkretnog kaznenog djela sudionika ZZP i fizikog poinitelja (shared intent) ve mnogo manje predvidivost nastupanja posljedice (intelektualna sastavnica) i dragovoljno preuzimanje rizika nastupanja takve posljedice (voljna sastavnica). Kod proirenog ZZP ve i s isto teorijskog aspekta problematine su obje sastavnice, kako intelektualna tako i voljna. Kada je rije o svijesti o mogunosti nastupanja posljedice (rizik) tada treba imati u vidu stajalite albenog vijea u predmetu Blaki prema kojem svijest o bilo kakvom riziku, ma koliko da je nizak, nije dovoljna za proglaenje kaznene odgovornosti za teka krenja meunarodnog humanitarnog prava.515 Vijee je u toj presudi negativno odgovorilo na pitanje da li je dolus eventualis dovoljan stupanj krivnje za zasnivanje odgovornosti optuenika za zapovijedanje po l. 7(1) Statuta (osobna kaznena odgovornost):
Nijedan od naina na koji je Raspravno vijee formuliralo mens rea za zapovijedanje po lanku 7 (1), u pogledu kriminalnog stanja svijesti koje je nie od izravne namjere, nije toan. Svijest o bilo kakvom riziku, ma koliko da je nizak, nije dovoljna za proglaenje kaznene odgovornosti za teka krenja meunarodnog humanitarnog prava. Raspravno vijee ne specificira koji stupanj rizika se mora dokazati. tovie, ini se da bi po standardu Raspravnog vijea bilo koji zapovjednik koji izda zapovijed bio kazneno odgovoran jer uvijek postoji mogunost da doe do krenja. albeno vijee smatra da pravni standard mora ukljuivati svijest o veoj vjerojatnosti rizika i element htijenja. albeno vijee stoga smatra da osoba koja zapovijedi neko injenje ili neinjenje sa svijeu o znatnoj vjerojatnosti da e prilikom izvrenja te zapovijedi biti poinjeno kazneno djelo ima mens reu koja se zahtijeva za utvrivanje odgovornosti po lanu 7(1) na osnovi zapovijedanja. Zapovijedanje s takvom svijeu mora se smatrati prihvaanjem tog kaznenog djela.516

Ta se analogija moe primijeniti i na odgovornost poinjenje kaznenog djela u sastavu proirenog ZZP. Naime, nema razloga zbog kojeg bi elementi i standardi krivnje kod zapovijedanja i poinjenja kaznenog djela bili razliiti. albeno vijee u predmetu Blaki sasvim je u pravu kad tvrdi da svijest o bilo kakvom riziku, ma koliko da je nizak, nije dovoljna za proglaenje kaznene odgovornosti za teka krenja meunarodnog humanitarnog prava. Naime, kada bi se prihvatilo da je
514 515

Kvoka II, 83 Blaki II, 41, 42 516 Ibid.

163

dovoljan bilo kakav stupanj rizika, tada bi svaki zapovjednik koji izda zapovijed bio kazneno odgovoran jer se primjenom objektivnih standarda jednostavno moe utvrditi da uvijek postoji mogunost da doe do krenja. Vanost te odluke je u tome to konstatira da pravni standard mora ukljuivati svijest o veoj vjerojatnosti rizika i, to je osobito znaajno, element htijenja. Time se slabana voljna sastavnica dragovoljnog preuzimanja rizika nastupanja posljedice za koju se, suprotno naelu presumpcije nevinosti, redovito uzima da postoji, supstituira elementom htijenja to nedvojbeno sugerira da poinitelj u odnosu na posljedicu nije indiferentan ve da je hoe premda ona moda i nije u njegovoj svijesti konkretizirana do najsitnijih detalja. No nije samo kod zapovijedanja kao primarnog oblika osobne kaznene odgovornosti standard krivnje vii no kod poinjenja u sastavu proirenog ZZP. Analiza sudske prakse MKSJ pokazuje da je taj standard kod proirenog ZZP odreen nie ak i u odnosu na sekundarne oblike osobne kaznene odgovornosti po l. 7(1) Statuta MKSJ. Naime, kod tog oblika imputirane odgovornosti trai se svijest o obinom riziku nastupanja posljedice dok se kod, primjerice, poticanja neizravnom namjerom radi o tome da poticatelj mora biti svjestan znaajne mogunosti da e vjerojatna posljedica njegovih postupaka biti poinjenje zloina.517 Dakle, kod poticanja kao oblika sekundarne ili akcesorne osobne odgovornosti (akcesorne u odnosu na poinjenje) dokazivanje u pogledu subjektivnog elementa je zahtjevnije jer tuitelj mora dokazati da je poinitelj bio svjestan znaajne mogunosti nastupanja vjerojatne posljedice dok kod poinjenja kroz proireni ZZP ima daleko laki zadatak dokazati da je optuenik bio bio svjestan injenice da je i taj zloin mogua posljedica provoenja toga poduhvata i da je sa takvom svijeu u njemu sudjelovao518 Ve je na prvi pogled uoljivo da je bitna razlika izmeu dokazivanja da je posljedica bila samo mogua i dokazivanja da je ona bila znaajno mogua odnosno vjerojatna. Sljedea neloginost koja ukazuje na sutinske probleme teorijskog koncepta proirenog ZZP je u tome da kod dokazivanja subjektivnog elementa proirenog ZZP tuitelj ima laki zadatak no kad se radi o dokazivanju krivnje (mens rea) pomagatelja i podravatelja. Naime, u sluaju pomaganja i podravanja, traeni element svijesti je znanje da djela koja ini pomagatelj i podravatelj pomau poinjenju konkretnog kaznenog djela od strane glavnog poinitelja. S druge strane, kod proirenog ZZP mora postojati namjera provedbe ZZP uz predvianje poinjenja kaznenih djela koja su izvan okvira ZZP. Oito je, dakle, da kod proirenog ZZP ne postoji apsolutno nikakva subjektivna povezanost (u smislu psihikog odnosa poinitelja prema konkretnom kaznenom djelu) izmeu sudjelovanja u ZZP i poinjenog konkretnog kaznenog djela tj. izmeu sadraja svijesti sudionika u proirenom ZZP i fizikog poinitelja konkretnog kaznenog djela. Nije u literaturi meunarodnog kaznenog prava bez razloga konstatirano da je teorija ZZP, osobito njezina proirena varijanta, arobni metak (magic bullet) tuiteljstva. Arbitrarno konstruirani teorijski koncept proirenog ZZP (v. ZZP i naelo zakonitosti) koji, sasvim nedvojbeno, ne ispunjava subjektivne kao niti objektivne elemente poiniteljstva iz lanka 7(1)
517 518

Naletili i Martinovi I, 60 Krsti I, 613

164

Stauta MKSJ znaajno olakava posao tuitelja. On, naime, mora dokazati samo da je sudionik ZZP znao ili bio svjestan mogunosti poinjenja konkretnog kaznenog djela (predvidivost kaznenog djela). Pritom se ne trai da se njegova namjera u pogledu tog kaznenog djela sadrajno poklapa s namjerom poinitelja konkretnog kaznenog djela koje je poinjeno izvan granica zajednikog plana (eksces). Kod te kategorije ZZP dokazivanje krivnje se izvre u presumiranje objektivne odgovornosti jer je dovoljno dokazati spremnost optuenika da bude dijelom originalnog koncepta i da je poinjeno kazneno djelo bila prirodna i predvidiva posljedica takvog koncepta. Zanimljivo je da se za najtee oblike povreda meunarodnog humanitarnog prava, a radi praktinih razloga vezanih uz dokazivanje, namjera kao konstitutivni element inkriminacije supstituira hibridnim oblikom krivnje (nes/p/retna kombinacija anglosaksonskog i europskog kontinentalnog prava) koji u veini europskih kaznenih zakonodavstava sadrajno odgovara svjesnom nehaju. Time se krivnja za ta kaznena djela (koja i jest njihovo konstitutivno obiljeje) od subjektivnog odnosa prema djelu i posljedici zapravo konvertira u objektiviziranu povredu dune panje. Analiza oblika odgovornosti po l. 7(1) Statuta ukazuje na to da nepromiljenost (recklesness) nije zadovoljavajui ili dostatan stupanj krivnje niti za jedan od tih oblika odgovornosti.519 Naime svi ti oblici odgovornosti trae postupanje s namjerom, a neki i sa posebnom namjerom (genocid, zavjera da se poini genocid, pokuaj genocida itd.). U literaturi je istaknuto da se u meunarodnom kaznenom pravu samo kod dva oblika kaznene odgovornosti trai manje od namjere zapovjedna odgovornost i proireni ZZP, s tim da je kod proirenog ZZP kriterij za utvrivanje krivnje jo nii no kod zapovjedne odgovornosti kod koje tuitelj mora dokazati da je, izmeu ostalog, nadreeni morao znati za zloin (ought to know). Kod rasprave o dokazivanju kaznenih djela iz nadlenosti tribunala valja imati u vidu vremenski i prostorni kontekst u kojima su ta djela poinjena. Radi se o situacijama oruanog sukoba u kojima se, za razliku od klasinog mirnodopskog kriminaliteta, zloini ine raireno (on a large scale) i uestalo (frequently). Dakako, rijetko preivjeli svjedoci esto nisu voljni iskazivati zbog straha ili nekih drugih razloga (prisjeanje traumatinih dogaaja), a dostupnost ostalih materijalnih dokaza svedena je na najmanju moguu mjeru. Takoer, djela koja su poinjena predstavljaju teke zloine po meunarodnom pravu poinitelji kojih, u interesu pravde i osiguranja trajnog mira, moraju biti kazneno procesuirani. Sve to dovodi tuiteljstvo u situaciju da u preambiciozno postavljenim optunicama osobama koje su optuene na teret stavljaju i ona kaznena djela kod kojih krivnju, s obzirom na navedene razloge, nisu u stanju dokazati. Pritisak je, treba iskreno priznati, i na sudskim vijeima od kojih se oekuju rezultati presude za najtee oblike zloina po meunarodnom pravu. Sve to dovodi do stvaranja tzv. preaca do pravde (shortcut to justice) u kojima se postojei instituti meunarodnog kaznenog prava od kojih neki nedvojbeno imaju pravni karakter meunarodnog obiajnog prava modeliraju na nain i u mjeri nunoj za prilagoavanje okolnostima konkretnog predmeta. Jedan od takvih preaca je teorija ZZP. Prijeporni teorijski koncept ZZP (osobito tree kategorije) u praksi se
519

ENGVALL 2005, 43

165

kroz postupak dokazivanja dodatno proiruje. Racionalizacija takve fleksibilnosti posve je razumljiva. Teorija ZZP dovoljno je rastezljiva mrea u koju se mogu uhvatiti svi sudionici oruanog sukoba vojni zapovjednici, vojnici, pripadnici paravojnih postrojbi, naoruani civili, visoki dravni dunosnici, obnaatelji civilne vlasti na lokalnoj razini itd. Meutim, premda je ta fleksibilnost razumljiva jer omoguava uinkovitost u postupanju, ona je istodobno i neopravdana i opasna jer znai rizik od osude po svaku cijenu, odstupanje od naela krivnje i rizik od kanjavanja nevinih. U praksi MKSJ u vie je navrata dokazano kako je namjeru teko dokazati:
Namjeru je openito teko dokazati, bez obzira da li se radi o obliku posebne namjere koji se trai za zloin genocida ili nekom od vie uobiajenih oblika koji se trae za druga kaznena djela iz nadlenosti Meunarodnog suda, te je neophodno pribjei zbiru svih utvrenih injenica i okolnosti.520

ZZP kao oblik odgovornosti polazi od pretpostavke da je poinitelj postupao kao prosjean razumni ovjek. Dakle, kriteriji za utvrivanje krivnje kod tog oblika odgovornosti nisu subjektivni ve objektivni. Sud ne utvruje to je u vrijeme poinjenja djela mislio i namjeravao optuenik, ve to bi u slini okolnostima mislio i namjeravao i kako bi reagiraorazumni ovjek. Objektivni standardi kod dokazivanja krivnje prihvatljivi su i u nacionalnim sustavima kod nehajnih delikata, ali nikako kod namjernih koji se upravo zbog subjektivnog psihikog odnosa poinitelja prema djelu s pravom smatraju tekim kaznenim djelima. Kod utvrivanja proirenog ZZP teite kod intelektualne sastavnice je predvidivost (forseeability) kaznenog djela. U poredbenom pravu i sudskoj praksi taj termin se iskljuivo vee uz nehajni oblik krivnje. Naime, sutina nehaja je u povredi dune panje. Pritom se razlikuje povreda objektivne dune panje, tj. panje koja se zahtijeva od svakog savjesnog ovjeka iz kruga kome pripada poinitelj, a zatim i povreda subjektivne dune panje, tj. panje koja se moe zahtijevati od konkretnog poinitelja kojem se sudi. Da bi se poinitelja moglo osuditi zbog nehajnog delikta, potrebno je, prema tome, najprije udovoljiti objektivnom, a onda i subjektivnom kriteriju. Objektivna duna panja sastoji se, najprije, u dunosti da se predvidi opasnost za zatieno pravno dobro. Taj vid dune panje naziva se i unutarnja panja. Ona namee svakome dunost da razmotri uvjete pod kojima poduzima neku radnju i predvidi njen tijek. O povredi objektivne dune panje moe se raditi samo kad se prekorauju granice doputenog rizika. Iz predvidivosti opasnosti slijedi dunost na primjereno ponaanje, tj. na takvo ponaanje kojim e se izbjei poinjenje djela. To je tzv. vanjska panja.521 Rukovodei se standardima objektivne dune panje MKSJ je generalu Krstiu kojem nije dokazana posebna genocidna namjera izrekao dugotrajnu zatvorsku kaznu. On je na tu iznimno teku kaznu osuen kao sudionik ZZP kojem je cilj bilo etniko ienje Srebrenice i to stoga to bi razumna osoba u takvim okolnostima mogla zakljuiti da je genocid prirodna i predvidiva posljedica
520 521

Staki I, 686 NOVOSELEC 2004, 240

166

realizacije zajednikog cilja. Posebice je krenje naela krivnje izraeno kod proirenog ZZP, kod kojeg je dovoljno dokazati spremnost optuenika da bude dijelom originalnog dogovora (koji ne mora uvijek biti i kriminalni dogovor) i da je poinjeno kazneno djelo bila prirodna i predvidiva posljedica takvog dogovora. Time se ukida naelo neovisnosti krivnje pojedinih sudionika na temelju novog pravnog standarda predvidivosti - za koji se ne moe rei da je precizan i pouzdan. Naime, predvidivost zloina razlikuje se u situaciji oruanog sukoba od njegove predvidivosti u mirnodopskim uvjetima. U uvjetima kaosa oruanog sukoba pojedinci se najee pridruuju skupini definiranoj, u primjeru sukoba u bivoj SFRJ i Ruandi, po nacionalnom i etnikom kljuu ne zbog toga to ele initi zloine u sastavu te grupe, pa niti zbog toga to su u odnosu na te zloine indiferentni, ve zbog toga to im pripadnost grupi jami kakvu takvu sigurnost. Dakle, oni ne postupaju s ciljem odravanja i produljenja ZZP, ve kako bi spasili svoj ivot i, eventualno, ivote svojih blinjih. Jednostavno, mogli bismo rei, radi se o osobama koje su se u krivo vrijeme nale na krivom mjestu. Radi se o prosjenim ljudima kojima je, u takvim uvjetima, predvidivo gotovo sve. Naime, u uvjetima oruanog sukoba moe se predvidjeti poinjenje itavog niza razliitih, a vrlo tekih kaznenih djela. Prema objektivnom kriteriju njima se moe imputirati odgovornost za sva kaznena djela koja su poinili drugi pripadnici njihove grupe zbog toga to su sva ta djela, u kontekstu kaosa oruanog sukoba, bila objektivno predvidiva. S obzirom da se kod proirenog ZZP i kriterij bitnog doprinosa kao objektivni element djela u sudskoj praksi tumai vrlo iroko i u konanici se svodi na pripadnost grupi (osobito ako se radi o osobama na visokim poloajima u okviru civilne i/ili vojne vlasti) objektivno uraunavanje predvidivosti poinjenja kaznenih djela od strane drugih lanova grupe dovodi optuenike u vrlo teku poziciju u kojoj zapravo oni mogu izbjei odgovornost samo ako napuste grupu ili se otvoreno suprotstave njezinim aktivnostima. Meutim, nerealno je oekivati da se u uvjetima etnikog i/ili meunacionalnog sukoba pripadnici grupe izloe riziku da budu ubijeni ako napuste grupu ili se suprotstave njezinim aktivnostima. Teorija ZZP nije u skladu s naelom krivnje koje u veini pravnih sustava ima poloaj ustavne kategorije. Tom se pravnom konstrukcijom povrjeuju sutinska procesna prava okrivljenika kao to su pravo na poteno suenje (fair trail) i pretpostavka okrivljenikove nedunosti (presumption of innocence). Vano je naglasiti da u dosadanjim postupcima nitko, pa ni sud proprio motu, nije vodio rauna o iznimno vanoj odluci Vrhovnog suda Kanade u predmetu R. v. Logan iz 1990. godine522 koja ozbiljno dovodi u pitanje ustavnost teorije ZZP i njezinu odrivost u kontekstu nacionalnog, ali i meunarodnog kaznenog prava.523 U tom je predmetu sud morao utvrditi da li je odredba lanka 21(2) Kaznenog zakona Kanade kojim je inkriminiran proireni ZZP u suprotnosti s naelom potenog suenja, fundamentalne pravinosti i pretpostavke okrivljenikove nedunosti zajameni kanadskom Poveljom o pravima i temeljnim slobodama te, ako jest, radi li se o ogranienju koje je nuno u demokratskom drutvu (naelo razmjernosti). Sud
522 523

R v. Logan, 2 S.C.R., 1990. DARCY 2004-2005

167

je konstatirao da je lankom 21(2) kaznenog zakona povrijeeno ustavno naelo razmjernosti i da kod kaznenog djela koje se optuenima stavljaju na teret (u konkretnom sluaju pokuaj ubojstva) tuitelj mora dokazati posebnu namjeru usmrenja. A contrario, sniavanje kriterija kod utvrivanja krivnje (mens rea) nije u skladu niti s naelom krivnje niti s ustavnim odredbama o fundamentalnoj pravinosti, potenom suenju i pretpostavci okrivljenikove nedunosti. U izreci presude sud je nedvojbeno utvrdio sljedee (tekst je radi autentinosti u izvorniku na engleskom jeziku):
1.Does s. 21(2) of the Criminal Code contravene the rights and freedoms guaranteed by s. 7 and/or s. 11(d) of the Canadian Charter of Rights and Freedoms? Yes, on charges where subjective foresight is a constitutional requirement, to the extent that a party may be convicted if that person objectively "ought to have known" that the commission of the offence would be a probable consequence of carrying out the common purpose. 2.If the answer to question 1 is in the affirmative, is s. 21(2) of the Criminal Code justified under s. 1 of the Canadian Charter of Rights and Freedoms, and therefore not inconsistent with the Constitution Act, 1982? No.

Sutina ove odluke koja je potvrena i u predmetu R. v. Sit iz 1991. godine524 jasan je argument protiv teorije ZZP kojom se na pravno neprihvatljiv nain nastoje reducirati sadraji vezani uz krivnju ime se izravno kri naelo nulla poena sine culpa koje je nedvojbeno dijelom meunarodnog obiajnog prava. Sigurno je da navedeni argumenti daju iroku osnovu kritike teorije i s aspekta temeljnih meunarodnopravnih dokumenata o pravima ovjeka koji, izmeu ostalog, jame pravo na poteno suenje i potivanje pretpostavke okrivljenikove nedunosti (Meunarodni pakt o graanskim i politikim pravima, Konvencija Vijea Europe za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda).

524

v. R. v. Sit, 2 S.C.R., 1991.

168

PETO POGLAVLJE QUID FACIT? POSREDNO POINITELJSTVO KAO ALTERNATIVA TEORIJI ZAJEDNIKOG ZLOINAKOG POTHVATA
Za suvremeno meunarodno kazneno pravo karakteristino je pojmovno razlikovanje razliitih pojavnih oblika sudjelovanja vie osoba u poinjenju kaznenog djela. Ono je najjasnije dolo do izraaja u Rimskom statutu koji u okviru l. 25. sadri odredbe o neposrednom poiniteljstvu, supoiniteljstvu, posrednom poiniteljstvu, poticanju i pomaganju te o drugom moguem doprinosu kolektivnom djelu. To znai i postupno naputanje pojma jedinstvenog poinitelja i prijelaz na dualistiki, poiniteljsko-sudioniki model, iako se ta razlika ne oituje i na razini mogunosti odmjeravanja kazne (npr. mogunost blaeg kanjavanja za pomaganje), jer za sve oblike sudjelovanja vae isti kazneni okviri. Diferenciranje poiniteljstva i sudionitva pokazuje i praksa MKSJ pa je potrebno ponoviti i poblie razjasniti ono to je ve ranije izloeno o supoiniteljstvu i posrednom poiniteljstvu kao oblicima poiniteljstva koje Statut MKSJ izriito ne spominje, ali koji zbog fenomenologije poinjenja kaznenih djela o kojima se pred tim sudom raspravlja zasluuju posebnu pozornost. Za razliku od l. 25. st. 3. (a) Rimskog statuta koji supoiniteljstvo odreuje kao zajedniko poinjenje djela ("jointly with another"), Statut MKSJ u okviru l. 7. st. 1. spominje samo poinjenje djela i razliite oblike sudionitva. Supoiniteljska odgovornost na temelju zajednikog plana s posljedicom uzajamnog uraunavanja ostvarenih doprinosa prihvaena je u meunarodnom kaznenom pravu jo u okviru nurnberkih procesa,525 a praksa MKSJ oblikovala je za takve sluajeve pravnu figuru zajednikog zloinakog pothvata koja se od spomenutog sluaja Tadi, javlja u tri kategorije sluajeva. Supoiniteljstvo je, dakle, pred MKSJ prihvaeno u vrlo irokom opsegu, osobito kad je rije o treoj kategoriji zajednikog zloinakog pothvata. Dok se prve dvije kategorije mogu bez veih problema podvesti pod pojam supoiniteljstva koji je uobiajen u veini pravnih sustava koji prihvaaju poiniteljsko-sudioniki model (sluajevi kad dvije ili vie osoba poine kazneno djelo na temelju zajednike odluke i uz doprinos djelu odreene teine), trea kategorija, kod koje se zapravo radi o objektivnom uraunavanju objektivno predvidive posljedice, je krajnje dvojbena s aspekta naela krivnje. Jedno od moguih rjeenja problema nastalih u vezi s praktinom primjenom zajednikog zloinakog pothvata moglo bi biti i prihvaanje teorije o funkcionalnoj vlasti nad djelom koje u njemakoj kaznenopravnoj dogmatici zagovara Roxin i koje je ostvarilo znaajan utjecaj i izvan njemakih granica.526 Njegovo shvaanje supoiniteljstva moe se saeti u sljedeim bitnim crtama: Supoiniteljstvo je zajednika funkcionalna vlast nad djelom koja se strukturalno razlikuje od vlasti nad djelom kod neposrednog i posrednog poiniteljstva. Ona podrazumijeva zajedniko aktivno namjerno sudjelovanje u stadiju izvrenja na temelju podjelu rada. Svaki supoinitelj mora ostvarivati funkciju koja je bitna za
525 526

Usp. AMBOS 2002, 548-549 Usp. ROXIN 2000, 275-305, 684-695

169

uspjeh plana. Uspjeh djela jami samo zajedniko postupanje, a izostanak funkcionalno bitnog doprinosa onemoguuje ostvarivanje djela u planiranom obliku. Tu vrijedi naelo funkcionalne uzajamne ovisnosti gdje svatko ispunjavanjem vlastite zadae zajedno s drugima vlada djelom kao cjelinom (zajednika vlast nad djelom). Funkcionalna vlast nad djelom otvoreni je pojam iji se sadraj kod osvarivanja doprinosa izvan bia kaznenog djela u svakom konkretnom sluaju mora ispunjavati na temelju vrijednosnog ocjenjivanja.527 Prednost Roxinova uenja jest u tome to za supoiniteljstvo nije dostatan bilo kakav doprinos na temelju zajednike odluke. Taj doprinos mora biti funkcionalno bitan i nadilaziti puko pomaganje kojim se poinjenje djela samo olakava, ubrzava ili intenzivira.528 Sa stajalita meunarodnog kaznenog prava nije, meutim, dostatno da se funkcionalno bitni doprinosi ograniavaju samo na stadij izvrenja, jer upravo kod sustavno poinjenih i iroko rasprostranjenih zloina i doprinosi u pripremnom stadiju (planiranje i organiziranje) imaju ogromno znaenje i njihovo oznaavanje kao pomaganja ili poticanja ne bi na prikladan nain odraavalo sadraj ostvarenog neprava.529 Ostvarivanje bitnog doprinosa djelu ne moe se odvajati od zajednike odluke o poinjenju djela. Jednostrano naglaavanje zajednike odluke (uz minimiziranje objektivnog doprinosa) i izolirano promatranje namjere, osobito kad je rije o predvidivosti eskscesa supoinitelja, nuno vodi do neprihvatljivih rjeenja po uzoru na englesku doktrinu o "common design/purpose", prema kojoj ekcsesno djelo mora biti predvieno kao "realna, stvarno postojea ili ozbiljna mogunost"530 ili na koncept zavjere koji proiruje odgovornost supoinitelja na sve "razborito predvidive" radnje ostalih poinitelja.531 Supoinitelj koji je ostao u okvirima zajednikog plana ne moe vladati (imati kontrolu nad) zbivanjem u kojem nije sudjelovao, pa ak i kad je ono za njega bilo predvidivo.532 Posredno poiniteljstvo priznato je kao pojavni oblik poiniteljstva u svim pravnim sustavima. I tamo gdje ono nije izriito propisano u kaznenom zakonu, implicitno je sadrano u pojmu poiniteljstva.533 Rimski statut u l. 25. st. 3. (a) prihvaa posredno poiniteljstvo kao poinjenje djela putem drugoga, neovisno o tome je li taj drugi kazneno odgovoran ("through another person, regardless of whether that other person is criminally responsible"). Pitanje do koje mjere treba razvijati pravnu figuru posrednog poiniteljstva desetljeima se ve intenzivno raspravlja u njemakoj kaznenopravnoj dogmatici u okviru koje najuvjerljivije objanjenje poiniteljstva osobe iz pozadine daje Roxinovo uenje o vlasti nad djelom. Za potrebe meunarodnog kaznenog prava najzanimljiviji je pojavni oblik posrednog poiniteljstva na temelju organiziranog aparata moi ili tzv. organizacijske vlasti
Zahvaljujui njemakom sucu Schomburgu uenje o vlasti nad djelom ulo je i u praksu MKSJ. Usp. Staki I, 440 i sl.; o toj presudi iscrpno OLSOLO/PREZ 2004, 475-526 528 Bitan doprinos poinjenju djela u primjeni zajednikog zloinakog pothvata zagovaraju DANNER-MARTINEZ 2005, 62-63 529 Tako AMBOS 2006, 134 530 Usp. ASHWORTH 1996, 431-432 531 Usp. FLETCHER 2000, 659 i sl. 532 Supoiniteljstvo kao prikladniji pojam od zajednikog zloinakog pothvata, ali bez primjene teorije o vlasti nad djelom, zagovara HAAN 2005, 201 533 Usp. FLETCHER 2000, 639
527

170

koji je Roxin oblikovao prije neto vie od etrdeset godina.534 Ta koncepcija kasnije je postupno dopunjavana535 i usklaivana sa suvremenim pojavnim oblicima kriminaliteta536 i danas predstavlja vladajue miljenje u njemakoj teoriji.537 Stoga u nastavku valja poblie prikazati i analizirati Roxinova shvaanja, kao i stajalita ostalih autora koji su se bavili problemom posrednog poiniteljstva u sluajevima u kojima je neposredni poinitelj posve odgovorna osoba, ali istodobno i sredstvo u rukama osobe iz pozadine. Roxin inae razlikuje tri temeljna oblika vlasti nad djelom: vlast nad radnjom (Handlungsherrschaft), vlast nad voljom (Willensherrschaft) i funkcionalnu vlast nad djelom (funktionelle Tatherrschaft). Vlast nad radnjom je ekvivalent za pojedinano ili neposredno poiniteljstvo, a funkcionalna vlast nad djelom predstavlja ideju vodilju za odreivanje supoiniteljstva. Vlast nad voljom odnosi se na sluajeve posrednog poiniteljstva i moe se ostvariti na tri naina: osoba iz pozadine moe upravljati zbivanjem na temelju prisile (Willensherrschaft kraft Ntigung) ili na temelju obmane neposrednog pointelja koji njezin deliktni plan ostvaruje u zabludi (Willensherrschaft kraft Irrtums), ali i tako da se kao naredbodavac u organiziranom aparatu moi moe posluiti zamjenjivim neposrednim poiniteljima. Taj oblik posrednog poiniteljstva Roxin oznaava kao organizacijsku vlast (Organisationsherrschaft) ili vlast nad voljom na temelju organizatorskog aparata moi (Willensherrschaft kraft organisatorischer Machtapparate). Osoba iz pozadine moe vladati aparatom moi koji mu svojim besprijekornim funkcioniranjem jami izvrenje zapovijedi i bez prisile ili obmane neposrednih poinitelja. U sluaju pojedinanog odbijanja ili suzdravanja od izvrenja zapovijedi takav aparat ima na raspolaganju dostatan broj drugih koji e preuzeti funkciju neposrednog poinitelja. Karakteristino je za ovaj oblik posrednog poiniteljstva da osoba iz pozadine u pravilu uope ne zna tko je neposredni poinitelj. Neograniena zamjenjivost ili fungibilitet neposrednih poinitelja garantira osobi iz pozadine izvrenje djela i omoguuje joj da vlada zbivanjem. Neposredni poinitelj samo je zamjenjivi "kotai" u stroju aparata moi. Kanjivost neposrednog poinitelja koji je vlastoruno poinio kazneno djelo ne utjee na ocjenu naredbodavca kao posrednog poinitelja, jer provedba djela za razliku od poticanja ne ovisi od odluke neposrednog poinitelja. Neposredno i posredno poiniteljstvo u takvim se situacijama meusobno ne iskljuuju, iako se temelje na razliitim pretpostavkama: neposredno poiniteljstvo na osobnom ispunjenju bia kaznenog djela, a posredno na upravljanju aparatom moi. Organizacijska vlast kao pojavni oblik posrednog poiniteljstva pravniki je prikladan izriaj (naziv) za fenomen "poinitelja za pisaim stolom" koji ima vlast nad djelom neovisno o neposrednom poinitelju. Sredinji argument za prihvaanje organizacijske vlasti jest u tome da organizirani aparat moi razvija ivot koji je neovisan o promjenjivom stanju njegovih lanova. On funkcionira gotovo automatski i nije ovisan o individualnosti neposrednog poinitelja. Sukladno tome, posredni poinitelj na temelju
534 535

Usp. ROXIN 1963, 193 i sl. Ibid. 242-252, 677-683 536 Usp. ROXIN 1999, 549-561 537 Usp. ROXIN 2003, biljeka 134, str. 47.

171

organizacijske vlasti moe biti svaka osoba koja na bilo kojem stupnju hijerarhije u okviru aparata moi podreenim osobama moe izdavati naredbe i koja takvu ovlast iskoritava za ostvarivanje kriminalnih ciljeva. Organizirani aparat moi koji stoji na raspolaganju osobi iz pozadine mora u poinjenju kaznenog djela u cijelosti djelovati izvan pravnog poretka. Kriterij djelovanja aparata moi izvan pravnog poretka odnosi se samo na kaznena djela na koja se primjenjuje konstrukcija posrednog poiniteljstva, a ne na ukupno podruje djelovanja organizacije. Na Roxinova shvaanja o organizacijskoj vlasti utjecao je i povijesni primjer djelovanja nacionalsocijalistike vlasti, a osobito sluaj Eichmann. Sve vodee osobe takve vlasti mogle su biti sigurne u ostvarivanje svojih kriminalnih ciljeva zahvaljujui funkcioniranju aparata moi u kojem individualnost neposrednih poinitelja uope nije bila bitna. Iako nije pripadao najuem vrhu zapovjedne hijerarhije nacionalsocijalistikog reima, Eichmann je bio nadlean i odgovoran za mnogobrojna ubojstva idova u okviru tzv. "konanog rjeenja". Premda osobno nije sudjelovao u usmrenjima, Okruni sud u Jeruzalemu proglasio ga je krivim kao supoinitelja poinjenih ubojstava. Prema stajalitu tog suda udaljenost od neposrednih poinitelja ne moe utjecati na opseg odgovornosti; tovie, takva odgovornost raste to je vea njegova udaljenost od neposrednih poinitelja i to je vii stupanj zapovjedne razine; u tako masovnim zloinima u kojima na razliitim zapovjednim razinama sudjeluje mnogo osoba za stvaratelje planova, organizatore i izvrne organe razliitog ranga nisu prikladni uobiajeni pojmovi poticatelja i pomagatelja.538 Iako u tom sluaju nije bilo rijei o posrednom poiniteljstvu, Roxin u Eichmannu vidi tipian primjer "poinitelja za pisaim stolom" (Schreibtischtter), a u stajalitima suda jasno oznaene elemente organizacijske vlasti: dok se sudionik to je udaljeniji od rtve i neposredne radnje izvrenja vie potiskuje na rubno podruje zbivanja i iskljuuje od vlasti nad djelom, ovdje je situacija upravo obrnuta, tako da se nedostatak glede blizine djela kompenzira mjerom organizacijske vlasti koja je tim via to je vii stupanj upravljake pozicije u okviru aparata moi. Stoga je prema Roxinovom miljenju posve ispravna ocjena suda da se odnos osoba iz pozadine prema neposrednim izvriteljima strukturalno vie ne moe promatrati kao poticanje. Pravna figura organizacijske vlasti primjenjiva je prije svega na kriminalitet koji organizira dravna vlast ili kriminalitet drave (Staatskriminalitt), na to jasno upuuju svi povijesni primjeri ponaanja vlasti totalitarnih drava, ali i na suvremene pojavne oblike organiziranog kriminala. Zloinako postupanje dravnog aparata prema Roxinu je upravo "prototip organiziranog kriminala", jer je organizacija drave u podruju kojim taj aparat vlada u pravilu najopsenija i najefikasnija. Organizacijska vlast mogua je i kad je rije o organiziranom kriminalitetu koji nema veze s dravom, iako jo nema egzaktnog pojma organiziranog kriminaliteta o kojemu postoji opa suglasnost. Potrebno je samo u svakom konkretnom sluaju ispitati postoje li temeljne pretpostavke organizacijske vlasti: zamjenjivost neposrednih poinitelja i kroz to izvedeno upravljanje organiziranim aparatom moi.539 Zanimljivo je, meutim, da
538 539

Usp. AMBOS 2006, 185 ROXIN 2000, 556, 561

172

je Roxinova konstrukcija organizacijske vlasti najprije praktino primijenjena izvan njemakih granica i to u procesu protiv bivih zapovjednika argentinske vojne hunte sredinom osamdesetih godina prolog stoljea. U obrazloenju presude prvostupanjskog suda istaknuto je da su optuenici imali vlast nad djelom "jer su kontrolirali organizaciju koja je oblikovala kaznena djela ... U takvim su odnosima neposredni izvritelji izgubili na znaenju. Vlast onih koji su kontrolirali sustav nad dovrenjem kaznenih djela koja su naredili bila je potpuna, jer ako bi se netko od podreenih i usprotivio bio bi automatski nadomjeten drugim, iz ega proizlazi da zacrtani plan nije mogao propasti zbog volje neposrednih poinitelja koji su imali samo ulogu zupanika u gigantskoj maineriji. Ovdje se nije radilo o vlasti nad voljom koja je uobiajena kod posrednog poiniteljstva. Sredstvo kojim su se posluile osobe iz pozadine bio je sam sustav koji se sastojao od zamjenjivih neposrednih poinitelja ... Onaj tko je vladao sustavom, vladao je anonimnim voljama svih koji su mu pripadali".540 Njemaka sudska praksa prvi puta se oitovala o Roxinovom samostalnom obliku posrednog poiniteljstva tek 1988. u tzv. "Katzenknig-Fall" (BGHSt 35, 353), ali samo u obliku obiter dictum, primjenjujui organizacijsku vlast kao argument za mogunost konstrukcije "poinitelja iza odgovornog neposrednog poinitelja". U tom je sluaju, naime, u prvom planu bio problem posrednog poiniteljstva u situaciji kad je neposredni poinitelj postupao u otklonjivoj zabludi o protupravnosti. Pravna figura organizacijske vlasti izriito je prihvaena tek u glasovitoj presudi Saveznog suda (BGHSt. 40, 218) kojom su lanovi Nacionalnog vijea obrane biveg DDR-a osueni kao posredni poinitelji ubojstava bjegunaca koja su na berlinskoj unutarnjemakoj granici poinili graniari. Odluujui dio iz obrazloenja presude glasi: "Osoba iz pozadine u sluajevima kad netko postupa bez zablude i s neogranienom sposobnou za krivnju u pravilu nije posredni poinitelj ... Postoje ipak skupine sluajeva kod kojih unato neogranieno odgovornom neposrednom poinitelju doprinos osobe iz pozadine gotovo automatski vodi do ostvarenja bia djela kojem ona tei. Takvi sluajevi mogu postojati ako osoba iz pozadine iskoritava okvirne uvjete koji su odreeni strukturom organizacije i unutar kojih njegov doprinos djelu pokree redoviti tijek zbivanja ... Postupa li osoba iz pozadine u takvom sluaju svjesna takvih okolnosti i iskoritava bezuvjetnu spremnost neposrednih poinitelja za ispunjenje bia kaznenog djela, te ako eli posljedicu kao rezultat njezina vlastitog postupanja, ona je poinitelj u obliku posrednog poinitelja. Ona ima vlast nad djelom i vlada zbivanjem vie nego to je to nuno kod ostalih sluajeva kod kojih se posredno poiniteljstvo prihvaa bez razmiljanja, kao npr. kod koritenja sredstva koje ne moe biti poinitelj jer nema traeno posebno svojstvo ili ne postupa s posebnom namjerom. I kod uporabe sredstva koje postupa u zabludi ili je nesposobno za krivnju este su situacije da posredni poinitelj u puno manjoj mjeri vlada nastupom posljedice nego to je to ovdje sluaj. Osoba iz pozadine i ovdje ima volju za vlasti nad djelom jer ona zna da odluka neposrednog poinitelja ne predstavlja zapreku za ostvarivanje rezultata koji ona eli. Kada se u takvim sluajevima osoba iz pozadine ne bi tretirala kao poinitelj, to ne bi
540

Usp. AMBOS 2002, 236

173

odgovaralo objektivnoj teini njezina doprinosa, tim vie to se odgovornost s veom udaljenosti od mjesta poinjenja djela esto ne smanjuje nego poveava. Tako shvaeno posredno poiniteljstvo ne dolazi u obzir samo kod zlouporabe dravne moi, nego i u sluajevima zloina koji su organizirani na nain slian mafijakom, kod kojih prostorna, vremenska i hijerarhijska udaljenost izmeu vrha organizacije koji je odgovoran za naredbe i neposrednih poinitelja govori protiv supoiniteljstva na temelju podjele rada. Tako shvaeno posredno poiniteljstvo dolazi u obzir i u sluaju kad poinitelj za ostvarivanje vlastitih ciljeva svjesno iskoritava dravni aparat koji djeluje protupravno".541 Zajedniko obiljeje svih stajalita koja ulogu osobe iz pozadine prema Roxinovom shvaanju organizacijske vlasti ne ocjenjuju kao posredno poiniteljstvo jest ideja da neposredni poinitelj ne moe istodobno biti posve odgovorna osoba i sredstvo u rukama drugoga. Stoga u takvim situacijama valja prihvatiti poticanje, supoiniteljstvo ili paralelno poiniteljstvo. Budui da je fungibilitet neposrednih poinitelja sredinje obiljeje Roxinove koncepcije o organizacijskoj vlasti glavni prigovori odnose se upravao na to obiljeje. Prije svega osporava se stajalite da osoba iz pozadine moe biti sigurnija u ispunjenje bia kaznenog djela od poticatelja koji odluku o poinjenju kaznenog djela mora prepustiti poinitelju. Tako, primjerice, Herzberg istie da odluka neposrednog poinitelja da ne poini kazneno djelo vrlo vjerojatno sprjeava poticatelja na putu k ostvarenju kriminalnog cilja, to se jasno pokazuje u sluajevima graniara biveg DDR-a koji su namjerno pucali pored bjegunaca ili su ih pustili da pobjegnu. Stoga naredbodavac ne moe biti siguran u ispunjenje bia kaznenog djela.542 Takvu argumentaciju Roxin dri nedostatnom jer se time samo dokazuje da i posredno poiniteljstvo (ukljuujui sve njegove pojavne oblike) u pojedinanom sluaju moe ostati u pokuaju. Roxin se poziva i na stajalite Saveznog suda (BGHSt 40, 236) prema kojemu posredni poinitelj u sluajevima kad sredstvo postupa u zabludi ili je nesposobno za krivnju u punoj manjoj mjeri upravlja zbivanjem nego u sluaju organizacijske vlasti. Ne radi se, dakle, o pitanju je li funkcioniranje automatizma djelovanja aparata moi postojalo u svakom pojedinanom sluaju, nego o tome da on funkcionira u pravilu, to se ne moe rei za poticanje.543 Protiv organizacijske vlasti osobe iz pozadine istie se i prigovor da u sluaju kad je izvrenje zapovijedi osigurano zamjenom neposrednog izvritelja koji se usprotivio poinjenju djela ne postoji vie isto kazneno djelo. Osim toga, zamjenjivost neposrednih poinitelja poveava vjerojatnost izvrenja zapovijedi, ali vlast nad djelom ne znai vlast prije izvrenja djela nego vlast za vrijeme poinjenja djela. Tako se vlast nad djelom osobe iz pozadine moe potvrditi samo ako je zamjenjivost mogua u asu poinjenja kaznenog djela. Zato je u veini sluajeva najprikladnije rjeenje poticanje.544 Zagovornik poticanja je i Renzikowski koji smatra da prihvaanje organizacijske vlasti nije spojivo s naelom osobne odgovornosti ili autonomije neposrednog poinitelja. On, dodue, priznaje da osoba iz pozadine, zahvaljujui
541 542

Usp. ROXIN 1998, 124 Usp. HERZBERG 2000, 39 543 Usp. ROXIN 2003, 50 544 Usp. ROTSCH 2000, 518, 528 i 560

174

funkcioniranju aparata moi, moe ostvarivati njezine planove neovisno o osobi neposrednog poinitelja, ali da to ipak ne moe nadomjestiti nedostajuu stvarnu vlast u pojedinom sluaju. Mogunost da e neposredni poinitelj u sluaju protivljenja biti zamijenjen samo je hipotetike naravi, a hipotetika razmatranja ne mogu utemeljiti stvarnu vlast nad djelom.545 Prema Roxinu, osoba iz pozadine kod organizacijske vlasti vlada upravo tim jednim djelom neovisno o broju neposrednih poinitelja kojima se posluila, a na prigovor da se u kaznenom pravu ne trebaju uzimati u obzir hipotetike radnje treih osoba odgovara da funkcioniranje aparata koji jami zamjenjivost neposrednih poinitelja nije hipoteza nego realnost. Vlast nad djelom osobe iz pozadine upravo izvire iz vlasti nad rezervnim uzrocima koja garantira ispunjenje bia kaznenog djela. Odgovorno postupanje neposrednog poinitelja ovdje za razliku od poticanja ne odluuje o tome hoe li nalog osobe iz pozadine biti izvren ili e djelo izostati.546 Konano, protiv organizacijske vlasti i njenog sredinjeg obiljeja istie se prigovor da ona zakazuje u sluaju koritenja nezamjenjivih neposrednih poinitelja sa specijalistikim znanjima bez kojih uspjeh zloinakog plana nije mogu.547 Roxin prihvaa taj prigovor i doputa da u takvim sluajevima umjesto posrednog poiniteljstva postoji samo poticanje, sve dok osoba iz pozadine ne primjenjuje prisilu u smislu uvjeta ispriavajue krajnje nude. Pravna figura organizacijske vlasti nije oblikovana za takve iznimne sluajeve nego na temelju situacija u kojima zamjenjivost neposrednih poinitelja nije upitna, kao to je to bio sluaj kod masovnih ubojstava koja su poinjena za vrijeme nacionalsocijalistikog reima ili ubojstava bjegunaca iz biveg DDR-a. Naspram mogueg stajalita da se opi zahtjev za valjanou kriterija fungibiliteta moe opovrgnuti ve s jednim suprotnim sluajem, Roxin s pravom istie da organizacijska vlast nije patentirani recept koji se mora primijeniti u svim zamislivim sluajevima, neovisno o konkretnim pretpostavkama. Konstitutivni elementi organizacijske vlasti izviru iz realnosti i njihovo se postojanje mora ispitati u svakom konkretnom sluaju. Takva pravna figura samo u pravilu iskljuuje mogunost supoiniteljstva i poticanja u okvirima organizatorskog aparata moi.548 Zagovornici stajalita da u sluajevima organizacijske vlasti nije rije o posrednom poiniteljstvu nego o supoiniteljstvu takoer polaze od postavke da posredno poiniteljstvo nije mogue ako je neposredni poinitelj potpuno odgovoran, ali osobi koja nareuje poinjenje kaznenog djela ipak ne nijeu vlast nad djelom. Tako Jescheck/Weigend smatraju da je "osoba u sredinjici supoinitelj upravo zato to vlada organizacijom" i da se "zajednitvo odluke o poinjenju djela uspostavlja kroz svijest vodstva i izvritelja da odreeno djelo ili vie istovrsnih djela treba provesti sukladno uputama".549 Ideja o supoiniteljstvu svakako je manje uvjerljiva od poticanja. Roxinova kritika takvog stajalita je vrlo iscrpna i temelji se na stavu da kod organizacijske vlasti nema ni zajednike odluke niti zajednikog poinjenja djela. Supoiniteljstvo nije
545 546

Usp. RENZIKOWSKI 1997, 89 i sl. Usp. ROXIN 2003, 51 547 Usp. SCHROEDER 1995, 178 548 Usp. ROXIN 2003, 51-52 549 Usp. JESCHECK-WEIGEND 1996, 670

175

prikladno rjeenje jer tu prije svega nedostaje zajednika odluka. Osoba iz pozadine i neposredni poinitelj veinom se uope ne poznaju, ne donose zajedniku odluku niti se smatraju jednako rangiranim nositeljima odluke. Izvrenje naredbe poiva na zapovijedi a ne na zajednikoj odluci. Svijest o tome da je netko adresat naloga jo ne predstavlja zajedniku odluku. Za postojanje zajednike odluke a time i za supoiniteljstvo nije dostatno ni da neposredni poinitelj zloinaki plan konkludentno prihvaa kao svoj vlastiti plan. Prema takvim bi kriterijima svako uspjeno poticanje moglo biti supoiniteljstvo, jer bi se dostatnom smatrala preutno uspostavljena suglasnost. To bi ipak bilo nedopustivo proirenje supoiniteljstva. U sluajevima koji se oznaavaju kao organizacijska vlast nedostaje i zajedniko poinjenje djela. "Poinitelj za pisaim stolom" osobno ne ispunjava bie djela, on "ne prlja ruke", nego se slui "sredstvom" koje ostvaruje njegovu volju. Ako se za supoiniteljstvo zahtijeva bitno sudjelovanje u stadiju izvrenja, supoiniteljstvo je od poetka iskljueno, jer naredbodavac ne sudjeluje u tom stadiju i veinom uope ne zna za vrijeme i mjesto izvrenja djela. Ako se za supoiniteljstvo dri dostatnim sudjelovanje u pripremnom stadiju, ono i u tom sluaju nedostaje jer se jedini doprinos osobe iz pozadine sastoji u tome da ona planira i nareuje poinjenje djela. To nije zajedniko poinjenje djela, jer inae bi odluka o djelu morala predstavljati poinjenje a poticanje supoiniteljstvo, to je teko spojivo sa zakonskom koncepcijom. Ne moe biti rijei ni o "podjeli rada" koja se smatra sredinjim obiljejem supoiniteljstva ako onaj tko posjeduje mo cjelokupno ostvarivanje njegovih naredbi preputa izvrnim organima. Prihvaanjem supoiniteljstva izjednaile bi se i strukturne razlike izmeu posrednog poiniteljstva (poinjenje djela posredstvom drugoga) i supoiniteljstva (zajedniko poinjenje djela), ime bi se zamutila crta razdvajanja na pravnodravno dvojben nain. Za posredno poiniteljstvo kararkteristina je vertikalna struktura (tijek zbivanja ide od gore prema dolje, od naredbodavca prema izvritelju), dok je supoiniteljstvo struktuirano horizontalno (u smislu da supoinitelji istodobno djeluju jedan pored drugoga).550 Otklanjanje posrednog poiniteljstva u sluajevima kad se kao neposredni poinitelj pojavljuje posve odgovorna osoba nije prihvatljivo sa stajalita teorije o vlasti nad djelom, jer vlast nad radnjom neposrednog poinitelja i vlast nad voljom osobe iz pozadine poivaju na razliitim pretpostavkama: neposredni poinitelj vlada konkretnim djelom na temelju njegova vlastorunog poinjenja, a osoba iz pozadine na temelju njezina upravljanja organiziranim aparatom moi koje je neovisno o individualnosti neposrednog poinitelja. Neposredni poinitelj samo je anonimna figura u nizu zamjenjivih potencijalnih izvritelja naloga osobe iz pozadine. Njegova uloga u usporedbi s ulogom posrednog poinitelja neprijeporno je manje znaajna, jer on u pravilu ne moe zaprijeiti put prema ostvarenju kriminalnog cilja osobe iz pozadine. U tom smislu organizacijska vlast predstavlja vii stupanj vlasti nad djelom u odnosu na vlast nad djelom koju posjeduje neposredni poinitelj. Roxinova koncepcija organizacijske vlasti, koja se temelji na zamjenjivosti neposrednih poinitelja i besprijekornom funkcioniranju hijerarhijski strogo struktuiranog aparata moi koji
550

Usp. ROXIN 2003, 52-53

176

stoji na raspolaganju osobi iz pozadine prihvatljiva je i za meunarodno kazneno pravo, jer i Rimski statut doputa mogunost posrednog poiniteljstva kad je neposredni poinitelj posve odgovorna osoba (pravna figura "poinitelja iza poinitelja"). Objektivna pozicija osobe iz pozadine koja na vrhu aparata moi izdaje naredbe bitno je razliita od poticateljske ili supoiniteljske. Za razliku od poticatelja, naredbodavac je u sluajevima organizacijske vlasti poteen svih napora u vezi s traenjem, pridobivanjem ili svladavanjem eventualnog protivljenja neposrednog poinitelja, a zamjenjivost neposrednog poinitelja govori o tome da je upravo njegova uloga u odnosu na naredbodavca sporedna. Naravno, ona nije sporna u tom smislu da bismo je mogli smatrati pomagateljskom, jer ostvarenje bia kaznenog djela uvijek znai vlast na radnjom i utemeljuje neposredno poiniteljstvo. Shvaanje da je osoba iz pozadine koja upravlja organiziranim aparatom moi samo poticatelj bilo bi, najkrae reeno, suprotno zbilji. Prihvaanje supoiniteljstva takoer nije prihvatljivo. Uloga osobe iz pozadine moda bi se mogla protumaiti kao bitan doprinos poinjenju kaznenog djela u pripremnom stadiju, ali ostvarenje objektivne komponente supoiniteljstva pretpostavlja i zajedniku odluku o djelu, koja se meu osobama koje su samo svjesne uzajamnog postojanja (naredbodavac zna da e netko poiniti zamiljeno djelo, a neposredni poinitelj zna da treba izvriti tuu naredbu) doista teko moe zamisliti. Posredno poiniteljstvo je najprihvatljivije rjeenje jer naredbodavca jasno oznaava kao sredinju figuru zbivanja. On nije samo rubna figura u djelu koje ostvaruje netko drugi kao (glavni) poinitelj, a nije ni ravnopravni (jednako rangirani) partner ostalim (su)poiniteljima.551 Kao to je
Roxinovu koncepciju organizacijske vlasti uz odreene modifikacije u osnovi prihvaa i Ambos, (2006, 140-142). Prigodni nedostatak konkretne zamjenjivosti neposrednog poinitelja naelno ne predstavlja zapreku poiniteljstvu osobe iz pozadine jer ona u pravilu iskoritava bezuvjetnu spremnost sredstva za poinjenje kaznenog djela. Ispravnije je umjesto od konkretne poi od apstraktne zamjenjivosti sredstva i naelo osobne odgovornosti shvatiti u normativnom smislu, te vlast na djelom osobe iz pozadine s kombinacijom stvarnih i normativnih komponenti koje se isprepliu. Mo upravljanja zbivanjem postoji i kod sredstva koje je najblie ispunjenju bia kaznenog djela, a kod osobe iz pozadine ona proizlazi iz njezina utjecaja na organizaciju kojoj pripada neposredni poinitelj. Budui da osoba iz pozadine ima u ruci organizaciju (aparat moi) ona posredno upravlja sredstvom. Vlast nad organizacijom stoga ini neposrednog poinitelja zamjenjivom i beznaajnom figurom. Odgovornost za pojedino djelo u organizaciji raste s udaljenosti od razine neposrednog izvrenja; odgovornost je vea to je vii stupanj nareivanja. Posredno poiniteljstvo ipak treba priznati samo sudionicima koji pripadaju organizacijskom vrhu aparata moi, a hijerarhijski nie rangirane, koji vladaju samo dijelom zbivanja unutar aparata, treba smatrati supoiniteljima. S obzirom na praktinu relevatnost problema posrednog poiniteljstva u meunarodnom kaznenom pravu, Ambos upuuje na osamostaljivanje uenja o organizacijskoj vlasti u odnosu na tradicionalnu dogmatiku o sudjelovanju vie osoba u poinjenju kazneneog djela. S tim u vezi valja istaknuti stajalite prema kojemu se sam organizirani aparat moi promatra kao sredinja figura ija se vlast na djelom smatra zbirom pojedinanih vlasti nad djelom ukljuenih sudionika. Pojedinani doprinosi djelu moraju se ocjenjivati u svjetlu njihova djelovanja na cjelokupni zloinaki plan i ostvarivanje svrhe kriminalne organizacije. Organizacijska vlast moe se stupnjevati. Tako Vest, Humanittsverbrechen, 113 ZStW (2001), str. 236 i dalje,umjesto tradicionalne podjele na poinitelje i sudionike, govori o tome da su na najvioj razini poinitelji koji planiraju i organiziraju kriminalne aktivnosti i koji kao vodei poinitelji pripadaju uskom krugu vodstva organizacije; na drugoj su razini organizacijski poinitelji koji su u hijerarhiji srednje rangirani i koji imaju kontrolu nad odreenim dijelom organizacije; treoj i najnioj razini pripadaju neposredni poinitelji koji se pojavljuju samo kao
551

177

ve spomenuto, pojam vlasti nad djelom pojavljuje se u praksi MKSJ u sluaju Staki. Prvostupanjski sud osudio ga je kao supoinitelja za kaznena djela istrebljenja, ubojstva i protjerivanje, koje je ukljuivalo ubojstvo i deportaciju. U vrijeme poinjenja djela u Prijedoru su postojale tri organizirane strukture vlasti: civilna administracija, civilna policija i vojska. Voe svake od njih imale su potpunu kontrolu; bili su svjesni da e njihovi podreeni izvravati naredbe i bili su u poziciji u svako doba zaustaviti poinjenja kaznenih djela. Nie rangirani pojedinci u svakoj od struktura vlasti, kao i neposredni poitelji bili su zamjenjivi, tako da su osobe na vrhu imale vlast nad njihovom voljom a time i nad poinjenim djelima.552 Sredinje kazneno djelo bila je kampanja protjerivanja, koja je mogla biti ostvarena samo zajednikim funkcioniranjem svih triju organiziranih stuktura moi. Staki je bio na elu civilne administracije koja je upravljala logistikom i financijskom potporom, a on je osobno jo i koordinirao suradnju izmeu pojedinih struktura vlasti.553 Izmeu voa tih struktura postojala je podjela bitnih funkcija bez kojih plan protjerivanja ne bi mogao biti ostvaren na zamiljeni nain. Neposredni poinitelji nisu pripadali strukturi vlasti koju je kontrolirao Staki tako da njegova odgovornost nije mogla biti utemeljena samo na konstrukciji posrednog poiniteljstva. S druge strane, uz supoiniteljstvo voa triju struktura moi, utemeljeno na fukcionalnoj vlasti nad djelom, nije se mogla zanemariti ni injenica njihove kontrole nad podreenima. Stoga je Raspravno vijee odluilo zajedniki primijeniti pojmove posrednog poiniteljstva i supoiniteljstva. Staki nije osobno poinio niti jedno kazneno djelo, ali je bio supoinitelj iza neposrednih poinitelja.554 Navedeni primjer pokazuje da je primjena teorije o vlasti nad djelom mogua i opravdana kada se kao optuenici pojavljuju vie rangirane osobe koje planiranju, kontroliraju i upravljaju poinjenjem kaznenih djela iako aktivno ne sudjeluju u njihovom fizikom izvrenju. Za jurisprudenciju MKSJ to je vaan iskorak u pravcu otklanjanja nepoeljnih uinaka primjene konstrukcije zajednikog zloinakog pothvata.555 Za oekivati je da navedeni primjer nee ostati i jedini u praksi MKSJ u kojem se supoiniteljstvo i posredno poiniteljstvo povezuje s teorijom o vlasti nad djelom.556 S obzirom na prethodna izlaganja o supoiniteljstvu i posrednom poiniteljstvu, valja zakljuiti da primjena teorije o vlasti nad djelom u obliku funkcionalne vlasti nad djelom i organizacijske vlasti (koje su mogue samo kod
pomagatelji u cjelokupnom kriminalnom pothvatu. Koncepciju slinu organizacijskoj vlasti (funkcionalno poiniteljstvo) kao alternativu zajednikom zloinakom pothvatu zagovara VAN DER WILT 2006, 12-17 552 Staki I, 86-101, 469-498 553 Ibid. 482 554 Ibid. 741 i 818 555 Ovdje valja istaknuti injenicu da je pravna figura zajednikog zloinakog pothvata u praksi MKSJ oblikovana u primjeru nisko rangiranog optuenika kojemu se nije moglo dokazati neposredno poinjenje kaznenog djela. U sluaju Tadi zapravo i nije bilo podloge za ozbiljniju raspravu o funkcionalnoj ili organizacijskoj vlasti nad djelom. 556 Sudac Schomburg ostao je dosljedan u svojim stajalitima. Tako, primjerice, on u izdvojenom miljenju povodom presude albenog vijea u predmetu Simi navodi zakonske odredbe o supoiniteljstvu sadrane u kaznenim zakonima niza drava (ukljuujui i bive federalne jedinice SFRJ) te ponavlja argumentaciju u vezi s primjenom teorije o vlasti nad djelom. Usp. Prosecutor v. Simi, App. Chamber, Judgement, 28. 11. 2006., Dissenting Opinion of Judge Schomburg, 13-23

178

namjernih kaznenih djela) uvjerljivo otklanja nedostatke dosadanje prakse MKSJ u vezi sa pravnom figurom zajednikog zloinakog pothvata. To osobito vrijedi za treu kategoriju zajednikog zloinakog pothvata koja znatno proiruje odgovornost za eksces supoinitelja i time dovodi u pitanje naelo da svaki sudionik odgovara u granicama svoje krivnje (zajednike odluke o poinjenju djela). Za funkcionalnu vlast nad djelom vano je istaknuti da ona kod supoiniteljstva zahtijeva bitan doprinos poinjenju djelu, to se kod prve dvije kategorije zajednikog zloinakog pothvata ne trai, a kod tree kategorije ne postoji. Prednost organizacijske vlasti jest u tome to ona na najprikladniji nain rjeava pitanje odgovornosti hijerarhijski visoko pozicioniranih poinitelja koji putem aparata moi upravljaju poinjenjem kaznenih djela koja ostvaruju zamjenjivi neposredni poinitelji. Funkcionalna vlast nad djelom kod supoiniteljstva i organizacijska vlast kod posrednog poiniteljstva jasno odreuju tko se ima smatrati kljunim figurama u zbivanju koje se ocjenjuje kao poinjenje kaznenog djela, pa sukladno tome treba i tumaiti pojam poinjenja iz l. 7. st. 1. MKSJ.

179

ESTO POGLAVLJE
UMJESTO ZAKLJUKA DESET TEZA O ZAJEDNIKOM ZLOINAKOM POTHVATU 1) Zajedniki zloinaki pothvat nije bio dijelom meunarodnog obiajnog prava u vrijeme kada su poinjena kaznena djela koja se optuenicima stavljaju na teret. 2) Zajedniki zloinaki pothvat je suprotan naelu krivnje kao jednom od temeljnih naela suvremenog kaznenog prava. 3) Opasnim proirenjem elemenata odgovornosti zajedniki zloinaki pothvat je sasvim blizu krivnji zbog udruivanja (guilt by association) to nije predvieno Statutom MKSJ. 4) Izvoenje zakljuka o postojanju optuenikove namjere iz objektivnih okolnosti (inferencija) kod druge i tree kategorije zajednikog zloinakog pothvata upitno je s aspekta potivanja naela presumpcije okrivljenikove nedunosti koje je, izmeu ostalog, propisano lankom 21/3 Statuta MKSJ. 5) Sudska praksa MKSJ u vezi primjene teorije zajednikog zloinakog pothvata i odredaba Statuta u kojima je ta teorija navodno sadrana nije jedinstvena i u suprotnosti je s naelima pravne sigurnosti i pravednosti. 6) Rairena primjena teorije zajednikog zloinakog pothvata na cjelokupne politike i vojne strukture drave i druge poznate i nepoznate osobe ne ispunjava uvjet preciznog optuenja i moe stvoriti dojam o politikom utjecaju na meunarodno kazneno pravosue. 7) iroko koncipirane optunice utemeljene na teoriji zajednikog zloinakog pothvata koje sadre kolektivno optuivanje ne samo osoba protiv kojih je pokrenut kazneni postupak ve cjelokupnih dravnih i vojnih struktura kao i znanih i neznanih osoba ugroava temelje i djelovanje MKSJ. 8) Davanje kredibiliteta teoriji zajednikog zloinakog pothvata u postupcima pred meunarodnim kaznenim sudovima stvara rizik od jo rairenije i po temeljna ljudska prava intruzivnije primjene te teorije u postupcima pred nacionalnim sudovima. Primjena te teorije podriva suvremeno kazneno pravo utemeljeno na tradicionalnim naelima i pravnoj dogmatici. 9) Rairena primjena teorije zajednikog zloinakog pothvata imati e negativne posljedice na proces afirmacije meunarodnog kaznenog prava i pravosua. 10) U praksi meunarodnih kaznenih tribunala teorija zajednikog zloinakog pothvata treba biti zamijenjena ostalim uvrijeenim institutima osobne kaznene odgovornosti kao to su supoiniteljstvo i posredno poiniteljstvo.

180

BIBLIOGRAFIJA
ALLEN F.A., The Habits of Legality. Criminal justice and the Rule of law, Oxford university press, 1996. ALLEN R.J., Retribution in a Modern Penal Law: The Principle of Aggravated Harm, 25 Buff. L. Rev. 1 (1975-1976) AMBOS K., Internationales Strafrecht, Mnchen, 2006 AMBOS K., Joint Criminal Enterprise and Command Responsibility, Journal of International Criminal Justice 5(2007), 159-183 AMBOS K., Remarks on the General Part of International Criminal Law, Journal of International Criminal Justice 1 (2006) AMBOS K., Zwischenbilanz im Miloevi-Verfahren, 59 Juristen Zeitung 2000. AMBOS, K., Der Allgemeiner Teil des Vlkerstrafrechts, Anstze einer Dogmatisierung, Berlin , 2002. ANDRASSY-BAKOTI-VUKAS, Meunarodno pravo I, Zagreb, 1995. ARNOLD et. al., The German Border Guard Cases Before the European Court of Human Rights, Freiburg, 2002. ASHWORTH, Principles of Criminal Law, 2. Edition, Oxford, 1996. BAADE H.W., Eichmann Trial: Some Legal Aspects, 1961 Duke L. J. 400 (1961) BAI F., Zapovjedna odgovornost, HLJKPP 2/2001, 139-146 BAI F.,, Krivino pravo opi dio, Zagreb, 1995. BARRETT, R.P./LITTLE, L.E. Lessons of Yugoslav Rape Trials: A Role for Conspiracy Law in International Tribunals, 88 Minnesota Law Review, Nov. 2003, 30-85 BASSIOUNI C., Introduction to International Criminal Law, Transnational Publishers, 2003. BAVCON i dr., Kazenski zakon SFR Jugoslavije, s pojasnili, sodno prakso in literaturo, Ljubljana 1984.

181

BAYER V., Kazneno procesno pravo odabrana poglavlja, knjiga II: Povijesni razvoj kaznenog procesnog prava, MUP RH Zagreb 1995. BECCARIA C., O zloinima i kaznama, Split, 1978. BOAS G., Creating Laws of Evidence for International Criminal Law: The ICTY and the Principle of Flexibility, Criminal Law Forum 12: 41-90, 2001. BOAS G., Developments in the Law of Procedure and Evidence at the ICTY and the International Criminal Court, Criminal Law Forum 12: 167-183, 2001. BOISTER N., Common purpose: Association and Mandate, 5 South African Journal of Criminal Justice, 167(1992) BOGDAN A., Individual Criminal Responsibility in the Execution of a "Joint Criminal Enterprise" in the Jurisprudence of the ad hoc International Tribunal for the Former Yugoslavia, 6 International Criminal Law Review (2006), str. 63-120. BOURGNON S., Procedural Problems Hindering Expeditous and Fair Justice, JICJ 2 (2004), 526-532 BRADLEY G.V., Retribution and the Secondary Aims of Punishment, 44 Am. J. Juris. 105 (1999) BURCHELL J., Joint Enterprise and Common Purpose: Perspectives in English and South African Criminal Law, 10 Afr. J. Crim. Just. 12 (1997) BURKE-WHITE, Diversity or Cacophony?: New Sources of Norms in International Law: International Legal Pluralism, 25 Michigan Journal of International Lawe, 2004, 963-980 CASSESE A., International Criminal Law, Oxford Universtiy Press, 2003. COGAN J.K., International Criminal Courts and Fair Trials: Difficulties and Prospects, 27 Yale Journal of Int'l L. 2002, 111-140 CVITANOVI L., Svrha kanjavanja u suvremenom kaznenom pravu, Zagreb, 1999. DAMAKA M., Shadow Side of Command Responsiblity, 49 Am. J. Comp. L. 457 (2001) DAMAKA M., Epistemology and Legal Regulation of Proof, 2 Law, Probability and Risk (2003), 117-130 DAMAKA M., Boljke zajednikog zloinakog pothvata, 1 HLJKPP 7(2005)

182

DANNER A.M., Constructing a Hierarchy of Crimes in International Criminal Law Sentencing, 87 Va. L. Rev. 415 (2001) DANNER A.M.-MARTINEZ J.S., Guilty Associations: Joint Criminal Enterprise, Command Responsibility and the Development of International Criminal Law, 93 Claifornia Law Review (2005), 75-168 DARCY S., The Joint Criminal Enterprise Doctrine of the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, 20 Am U. Untl L. Rev. 187 (2004-2005) DEGAN V.., Meunarodno pravo, Rijeka, 2000. DEGAN V.., Republika Hrvatska i sukob u Bosni i Hercegovini, Zbornik Pravnog fakulteta Sveuilita u Rijeci 1991, sv.23, br.2. DERENINOVI D., A Critical Review of the Sentencing Regime of the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, in JOSIPOVI et al., Responsibility for War Crimes, Croatian Perspective Selected Issues, Zagreb, 2005. DERENINOVI D., Kritiki o institutu zapovjedne odgovornosti meunarodnom kaznenom pravu, 51 Zbornik PFZ 23-44 (2000) u

DERENINOVI D., U povodu presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Streletz, Kessler i Krenz protiv Njemake, 8 HLJKPP 147-170 (2001) DERENINOVI D., Zakon o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela, s uvodnim napomenama, komentarskim biljekama, pojmovnim kazalom i prilozima, Zagreb, 2003. DRUMBL M.A., Looking Up, Down, and Across: The ICTY's Place in the International Legal Order, New England Law Review 4(2003) DRUMBL, M. Collective Violence and Individual Punishmant: The Criminality of Mass Atrocity, 99 Northwestern University Law Review Winter 2005, 539-610 DURBACH, A. A Common Purpose: The Story of the Upington 25, Continuum, New York, 1999. ENGVALL L., Extended Joint Criminal Enterprise in International Criminal Law, Master thesis, Faculty of Law, University of Lund, 2005. FINKIELKRAUT A., Remembering in Vain: The Klaus Barbie Trial and Crimes Against Humanity, New York, Columbia University Press, 1992.

183

FLETCHER G.P., Rethinking Criminal Law, 1978. FLETCHER G.P.-OHLIN J.D., Reclaiming Fundamental Principles of Criminal Law in the Darfur Case, 3 J. Intl. Crim. Just. 539 (2005) FLETCHER, Rethinking Criminal Law, 2. Edition, 2000. GREEN L. C., Maxim Nullum Crimen Sine Lege and the Eichmann Trial, 38 Brit. Y.B. Int'l L. 457 (1962) GREEN L.C., Legal Issues of the Eichmann Trial, 37 Tul. L. Rev. 641 (19621963) GREEN L.C., New Trends in International Criminal Law, Israel Yearbook on Human Rights 1981, sv.11. GREENWALT A., Rethinking Genocidal Intent The Case for the Knowledge Base Interpretation, 99 Colum. L. Rev. 2259 (1999) HAAN V., The Development of the Concept of Joint Criminal Enterprise at the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, 5 Intl. Crim. L. Rev. 196 (2005) HENHAM-DRUMBL, Plea Bargaining at the ICTY; Criminal Law Forum (2005) 16: 49-87 HERSH S., Chain of Command The Road from 9/11 to Abu Ghraib, New York, 2004. HERZBERG, Mittelbare Tterschaft und Anstiftung in formalen Organisationen, u knjizi: Amelung (Hrsg.), Individuelle Verantwortung und Beteiligungsverhltnisse bei Strafttern in brokratischen Organisationen des Staates, der Wirstschaft und der Gesellschaft, 2000. HORVATI i dr., Rjenik kaznenog prava, Zagreb, 2002. HORVATI ., Izbor kazne u jugoslavenskom krivinom pravu i sudskoj praksi, Zagreb, 1980. HUSAK D.N., Retribution in Criminal Theory, 37 San Diego L. Rev. 959 (2000) JESCHECK-WEIGEND, Lehrbuch des Strafrechts, Allgemeiner Teil, 5. Auflage, Berlin, 1996. JONES-POWLES, International Criminal Practice, 3rd. Edition,Transnational Publishers & Oxford university press, 2003.

184

KADISH S., Criminal Law: Reckless Complicity, 87 Journal of Criminal Law & Criminology, Winter 1997, 369-395 KATYAL N.K., Conspiracy Theory, 112 Yale Law Journal, 2003, 1307-1398 KELLER A.N., Punishment for Violations of International Criminal Law: An Analysis of Sentencing at the ICTY and ICTR, 12 Ind. Int'l & Comp. L. Rev. 53 (2001-2002) KELLOGG F.R., From Retribution to Desert - The Evolution of Criminal Punishment, 15 Criminology 179 (1977-1978) KOESSLER M., Borkum Island Tragedy and Trial, 47 J. Crim. L. Criminology & Police Sci. 183 (1956-1957) LAPA-OI (ur.) Meunarodno javno pravo izbor dokumenata, Pravni fakultet u Zagrebu 2005, 940-1009. LIPPMAN M., Trial of Adolf Eichmann and the Protection of Universal Human Rights under International Law, 5 Hous. J. Int'l L. 1 (1982-1983) MANSDRFER M., Die allgemeine Straftatlehre des common law. C.F. Mller, Heidelberg, 2005. MARCUS P., Prosecuting White-Collar Crime: Re-evaluating Large MultipleDefendant Criminal Prosecutions, 11 William & Mary Bill of Rights Journal, Dec. 2002 MAREK K., Criminalizing State Responsibility, Revue belge de droit international 1978-1979, sv.14, br.1. McGONIGLE B., De Facto v. De Jure Equality in the ICTY, 13 Human Rights Brief, 2005, 10-14. MERON T., Revival of Customary Humanitarian Law, American Journal of International Law 2005, sv.99, br.4. METTRAUX, G., International Crimes and the Ad Hoc Tribunals, Oxford University Press 2005. MUNDIS-GAYNOR, Current Developments at the Ad Hoc International Criminal Tribunals, JICJ, 2006 4 (3): 623-658 MUNDIS-GAYNOR, Current Developments at the Ad Hoc International Criminal Tribunals, JICJ 3 (2005) 1134-1160

185

NOVOSELEC P., Materijalnopravne odredbe Rimskog statuta i njihova implementacija u hrvatskom kaznenom zakonodavstvu obj. u JOSIPOVIKRAPAC-NOVOSELEC, Stalni meunarodni kazneni sud, Zagreb, 2001. NOVOSELEC P., Opi dio kaznenog prava, Zagreb, 2004. OLSOLO/PREZ 2004, 475-526 OSIEL M., The Banality of Good: Aligning Incentives Against Mass Atrocity, 105 Colum. L. Rev. 1751(2005) PADFIELD N., Criminal law, 2nd edition, Butterworths, London, 2000. PARKS W. H., Command Responsibility for War Crimes, 62 Military Law Review 1-105 (1973) PAVII B., Kazneno pravo Vijea Europe, Zagreb, 2006. PIACENTE N., Importance of the Joint Criminal Enterprise Doctrine for the ICTY Prosecutorial Policy, JICJ 2 (2004), 446-454. POWLES S., Joint Criminal Enterprise Criminal Liability by Prosecutorial Ingenuity and Judicial Creativity, 2 J. Intl. C. Just. 606-619 (2004) RENZIKOWSKI, Tbingen, 1997. Restriktiver Tterbegriff und fahrlssige Beteiligung,

ROTSCH, Tatherrschaft kraft Organisationsherrschaft?, 112 ZStW (2000) ROXIN C. Hchstrichterliche Rechtsprechung zum Allgemeinen Teil des Strafrechts, 100 Entscheidungen fr Studium und Examen, Mnchen, 1998. ROXIN C., Probleme von Tterschaft und Teilnahme bei der organisierten Kriminalitt, Grnwald-Festschrift, 1999., str. 549-561 ROXIN C., Strafrecht, Allgemeiner Teil, Erscheinigungsformen der Straftat, Mnchen, 2003. ROXIN C., Straftaten im Rahmen Goltdammers Archiv fr Strafrecht, 1963. Band II, Besondere

organisatorischer

Machtapparate,

ROXIN, Tterschaft und Tatherrschaft, 7. Auflage, 2000.

186

SADAT L. N., The Interpretation of the Nuremberg Principles by the French Court of Cassation: From Touvier to Barbie and Back Again, 32 Columbia J. Transnat'l L. 289 (1994) SASSOLI M.-OLSON L., The Judgement of the ICTY Appeals Chamber on the Merits in the Tadic Case, New Horizons for International Humanitarian and Criminal Law? International Review of the Red Cross No. 839, p. 733-769, 9/2000 SAUTENET V., Crimes Against Humanity And The Principles Of Legality: What Could the Potential Offender Expect? http://www.murdoch.edu.au/elaw/issues/v7n1/sautenet71_text.html SAYRE, F.B., Criminal Responsibility for the Acts of Another, 49 Harvard Law Review, March 1930, No.5, 689-723 SCHABAS W., Mens Rea and the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, 37 New Eng. L. Rev. 1015 (2002-2003) SCHROEDER, Der Sprung des Tters hinter dem Tter aus der Theorie in die Praxis, Juristische Rundschau 1995. SCHWELB E., Crimes Against Humanity, 23 Brit. Ybk. Int'l L. (1946) SHAHABUDDEEN M., Does the Principle of Legality Stand in the Way of Progressive Development of Law?, Journal of International Criminal Justice, 2004, sv.2. SHANYY.-MICHAELI K.R., Case against Ariel Sharon: Revisiting the Doctrine of Command Responsibility, 34 N.Y.U. J. Int'l L. & Pol. 834 (2001-2002) SLUITER G. (ed.), Symposium on Joint Criminal Enterprise, J Int Criminal Justice 5 (2007) 1 SMITH K.J.M., A Modern Treatise on the Law of Criminal Complicity, Oxford University Press, 1991. SRZENTI-STAJI, Krivino pravo FNRJ, Beograd, 1954. TAYLOR T., The Anatomy of the Nuremberg Trials, Boston, 1992. TRIFFTERER O. (ed.), Commentary on the Rome Statute of the International Criminal Court, Baden-Baden, 1999.

187

VAN DER VYVER J.D., International Criminal Court and the Concept of Mens Rea in International Criminal Law, The; 12 U. Miami Int'l & Comp. L. Rev. 65 (2004) VAN DER WILT H.G., Genocide, Complicity in Genocide and International v. Domestic Jurisdiction: Reflections on the van Anraat Case, 2 J. Intl. Crim. Just. 239 (2006) VAN DER WILT H.G., Joint Criminal Enterprise, Posibilities and Limitations, Journal of International Criminal Justice (2006) VAN SLIEDREGT, E. The criminal responsibility of individuals for violations of international humanitarian law, T.M.C. Asser Press, the Hague 2003. VETTER G., Command Responsibility of Non-Military Superiors in the International Criminal Court (ICC), 25 Yale J. Int'l L. 89 (2000) VOGEL J., Individuelle Verantwortlichkeit im Vlkerstrafrecht, 114 ZStW (2002) WALD P., The UN and the Protection of Human Rights: The ICTY Comes of Age; 5 Washington University Journal of Law & Policy, 2001, 87-118 WEIGEND, T. Bemerkungen zur Vorgesetztenverantwortlichkeit Vlkerstrafrecht, ZStW 116 (2004) H. 4, 999-1027 im

WERLE, G. Principles of International Criminal Law, T.M.C. Asser Press, the Hague 2005. WIDELL J., Joint Criminal Enterprise in the International Tribunal for Yugoslavia, September 16 2005, izv. http://www.serbianna.com/columns/widell/003.html ZLATARI B., Krivini zakonik u praktinoj primjeni, I svezak, Zagreb, 1956. ZLATARI, B./DAMAKA, M. Rjenik krivinog prava i postupka, Zagreb 1966.

188