Uvod Planet Zemlja poloaj, oblik, veliina, gibanja

Uvod

U ranim etapama razvoja ovjeanstva ljudi su bili vezani za svoju uu okolicu. Ograniena pomagala za otkrivanje i odreivanje materijalnog i nevidljivog nagaanje, vjerovanje u mitove, legende. Aleksandrijska kola Eratosten (276.-194.), najistaknutiji predstavnik, spoznao oblik Zemlje, upotrijebio naziv geografija. Shvaena je vrijednost predoavanja prostora, izrada brojnih karata.

Uvod

Strabon (63.-19.) - grki povjesniar, geograf i filozof, slavan po svojoj Geografiji, djelu u 17 knjiga koje sadre povijest i opise ljudi i mjesta diljem njemu poznatog svijeta. Ptolomej (90.-168.) njegova Geografija u osam svezaka sadravala je podatke o obliku Zemlje i poloaju 8 000 naselja. Od druge polovine 13. st. poinju se izraivati posebne obalne karte (portulani), na kojima su oznaena pristanita i predoeni glavni obalni oblici.

Uvod

Renesansa antikih spoznaja te nove tekovine dovode do otkria Novog svijeta. Povratak preivjelih iz Magellanove ekspedicije 1522. godine oznaio je prijelaz u novu etapu. Pojam ekumena proiren je na cijelu Zemlju. Velika geografska otkria. Procvat kozmografije opa geografska djela koja obuhvaaju rezultate istraivakih putovanja i najveeg dijela astronomskih spoznaja. Kartografija doivljava procvat Mapa Mundi

Uvod

Brojni tehniki izumi i inovacije kvalitetniji zemljovidi. Od poetka 19. st. osnivaju se geografska drutva. iri krug korisnika, upravne i vojne potrebe, razvitak pomorstva i trgovine, trae prikupljanje i objavljivanje to pouzdanijih podataka. Samostalan znanstveni razvoj geografije poinje u Njemakoj polovinom 19. st. A. Humboldt i C. Ritter, osnivanje prvih sveuilinih katedri geografije. Podjela na fiziku i drutvenu geografiju.

Uvod

Uvod

Naziv geografija dolazi od grke rijei ge = Zemlja, i grafein = pisati opisivanje Zemlje. Suvremena geografija nije tek puko opisivanje, ve prouavanje i objanjavanje pojava i procesa. Geografija je interdisciplinarna znanost, mostna znanost izmeu prirodnih i drutvenih znanosti.

Uvod

Svim je definicijama geografije zajedniko da istiu prostor kao objekt geografskog istraivanja. Geografija je znanstveno podruje koje s gledita meusobnog utjecaja prirodne osnove i stanovnitva prouava i objanjava funkcionalno-prostorne odnose (veze, procese, pojave i odraze materijalizirane u novom obliku i/ili na drugom mjestu) i fizionomska obiljeja Zemljine povrine (krajolik).

Poloaj Zemlje u svemiru

Osnovni svemirski objekti su galaksije, a svaku ini skupina zvijezda, meuzvjezdani prah i plin; veinom su magliasta izgleda i spiralna oblika. U jednoj galaksiji moe biti i vie od stotinu milijardi zvijezda, a razmak izmeu njih obino se iskazuje u nekoliko svjetlosnih godina (godina svjetlosti udaljenost koju svjetlost prijee u jednoj godini). Zemlja se nalazi u galaksiji koja se naziva Mlijena staza (Mlijeni put, Kumova slama). Spiralnog je oblika, a sastoji se od diska i korone, ima 100 000 svjetlosnih godina u promjeru i izmeu 200 i 400 milijardi zvijezda.

Poloaj Zemlje u svemiru

Mlijena staza

Sunev sustav

Sunce je zvijezda najblia Zemlji uarena kugla (temperatura na povrini je oko 6 000 C). Zajedno s mnogobrojnim svemirskim tijelima koji krue oko njega ini Sunev sustav. Sunev sustav dijeli se na: planete, planetske satelite, patuljaste planete, asteroide, trans-neptunske objekte, komete, Oortov oblak, meteore i svemirsku prainu. Ptolomejev sustav (geocentrini sustav) predodba prema kojoj sva nebeska tijela obilaze oko Zemlje.

Sunev sustav

Premda su se ideje o srednjem poloaju Sunca javljale jo kod starih Grka, tek je Kopernik (1473.-1543.) godine 1543. postavo temelje novoj spoznaji poznatoj kao heliocentrini sustav. Na prijelazu u 17. st. Kepler (1571.-1630.) je predoio kako se planeti gibaju oko Sunca gibaju se po elipsama, a sunce je u jednom od sredita elipsa. Sluei se Keplerovim zakonima, Newton (1642.-1727.) je uspostavio zakon gravitacije.

Sunev sustav

Danas je poznato osam planeta Suneva sustava: Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran i Neptun. Planeti se dijele u dvije skupine:
1. planeti slini Zemlji (terestriki): Merkur, Venera, Zemlja i Mars; nazivaju se jo i unutranji planeti; 2. planeti slini Jupiteru (jovijanski): Jupiter, Saturn, Uran i Neptun; nazivaju se jo i vanjski planeti.

Obiljeja Zemlje: atmosfera je sastavljena preteno od duika i kisika, kora joj je tvrda s izrazitim reljefom, geoloki je aktivna, ima hidrosferu i biosferu.

Sunev sustav

Sunev sustav

Oko planeta krue sateliti. Zemljin jedni prirodni satelit je Mjesec. Prosjena udaljenost Mjeseca od Zemlje je 384 403 kilometara. Mjesecu je potrebno 27 dana, 7 sati i 43 minute da proe cijelu krunicu i ponovno se vrati do istih zvijezda sideriki (zvjezdani) mjesec. Na putu oko Zemlje Mjesec dolazi u razne poloaje prema Zemlji i Suncu. Mjesec se vidi razliito obasjan Sunevim zrakama Mjeseeve mijene (faze).

Sunev sustav

Mjeseeve mijene: mlaak, prva etvrt, utap i posljednja (zadnja) etvrt.

1. faza: Mjesec se nalazi izmeu Zemlje i Sunca, osvijetljena je ona njegova strana koja se sa Zemlje nikada ne vidi, a strana okrenuta prema Zemlji je neosvijetljena te zato tamna i nevidljiva; to je mladi Mjesec ili mlaak. 2. faza: nakon sedam dana Mjesec doe u takav poloaj prema Zemlji i Suncu da je samo pola strane okrenute Zemlji osvijetljeno, to znai i vidljivo; to je prva etvrt. 3. faza: etrnaestog dana izmeu Mjeseca i Sunca nalazi se Zemlja te je tada potpuno osvijetljena i vidljiva strana okrenuta Zemlji; to je puni Mjesec ili utap.

Sunev sustav
4. faza: dvadeset drugog dana opet je osvijetljena, dalje i vidljiva, samo polovica Mjeseeve strane okrenute Zemlji; to je posljednja (zadnja) etvrt.

Nakon sedam dana ponovno se javlja faza mlaaka. Da Mjesec ponovno doe u istu fazu, potrebno je 29 dana, 12 sati i 44 minute sinodiki mjesec. U isto vrijeme se okrene jednom oko svoje osi. Pomrina Sunca nastaje kada za mlaaka Mjesec doe izmeu Sunca i Zemlje i djelomino ili potpuno zakloni Sunce. Pomrina Mjeseca nastaje kada se za utapa Zemlja nae izmeu Sunca i Mjeseca.

Oblik i veliina Zemlje

Tijekom prolosti, od prvih poetaka pa do danas, ovjeanstvo je postupno spoznavalo pojedina obiljeja Zemlje. Taj spoznajni put moe se podijeliti u tri etape: 1) etapa pretpostavki 2) etapa dokazivanja 3) etapa demonstriranja Stari su Egipani ve poznavali velik broj nebeskih tijela i poistovjeivali su ih s boanstvima. Mlijenu stazu smatrali su nebeskim Nilom. Meutim, preciznijih spoznaja o Zemlji nisu imali.

Oblik i veliina Zemlje

U Mezopotamiji je astronomiji i astrologiji pridavana velika pozornost, meutim stari Babilonci smatrali su da Zemlju ima oblik ravne ploe. Takvo su razmiljanje naslijedili i Grci tijekom 7. i poetka 6. st. pr. Kr. Filozofi tzv. jonske kole (Tales iz Mileta, Anaksimandar, Hekatej), poznavatelji tadanje astronomije, smatrali su da Zemlja ima oblik okrugle ravne ploe okruene Okeanosom, velikom gorkom rijekom.

Egipatska vizija Zemlje 5. st. pr. Kr.

Nut, boica neba, nadvisuje Zemlju ini se kako je na kasniju egipatsku viziju Zemlje utjecala mezopotamska astronomska kola. U vrijeme nastanka ovog prikaza Egipat i Mezopotamija bili su ukljueni u perzijsku dravu.

Babilonska karta svijeta oko 500 g. pr. Kr. Zemlja ima oblik okrugle ravne ploe, koja je okruena velikom rijekom. U sreditu svijeta, naravno, nalazi se Babilon

Hekatejeva vizija Zemlje 5. st. pr. Kr. Rekonstrukcija karte Zemaljski krug na kojoj je prikazana ekumena. Granice ekumene, Grcima poznatoga svijeta, bitno su se proirile krajem 4. st. pr. Kr. kao posljedica osvajanja Aleksandra Makedonskoga

Oblik i veliina Zemlje

Grki matematiar Parmenid u prvoj pol. 5. st. pr. Kr. smatrao je da ljudi ive na Kugli, jer je kugla prema njegovom uitelju Pitagori (oko 570.-497. g. pr. Kr.) savreno geometrijsko tijelo. Parmenid, meutim, za tu pretpostavku nije mogao dati dokaze. Njegova je razmiljanja svojim zapaanjima nastojao produbiti grki filozof Aristotel (384.-322. g. pr. Kr.). Aristotel je na temelju etiri pojave u prirodi pretpostavljao da Zemlja ima sferni oblik, tj. oblik kugle (gr. sfera = kugla)

Oblik i veliina Zemlje

Pomrina Mjeseca - sjena Zemlje na Mjesecu ima kruni oblik, a takvu sjenu moe bacati samo tijelo koje ima oblik kugle. Promjene visine polarne zvijezde ako se promatra kree u pravcu N S (visina nebeskog tijela je kut koji u toki stajalita zatvaraju smjer u kojem se vidi to nebesko tijelo i horizontala), Razliite duljine sjene u isto doba dana izmeu mjesta koja se razlikuju s obzirom na poloaj u pravcu N - S Zapaanje da se vrhovi jarbola brodova vide najranije ako se brod primie, a najkasnije ako se brod udaljava na puini te da je horizont zakrivljen na puini.

Oblik i veliina Zemlje

Eratosten (278.-196. g. pr. Kr.), veliki znanstvenik staroga vijeka, pretpostavljao je da Zemlja ima oblik kugle i na temelju te pretpostavke postavio model za raunanje njezine dimenzije. Eratosten je poznavao sjevernu (Rakovu) obratnicu, i sukladno pravilu da su razlike izmeu trajanja dana i noi, ako se od obratnice nastavlja put prema jugu sve manje, logiki pretpostavio postojanje ekvatora.

Oblik i veliina Zemlje

Arhimed (287.-212. g. pr. Kr.) je na temelju matematiko-filozofskih razmiljanja tvrdio da svako tijelo koje lebdi ima oblik kugle, pa to vrijedi i za Zemlju. U razdoblju helenizma uopena je geografska percpecija Ekumene, tada poznatog svijeta, koji je izduen u pravcu W - E, a irok u pravcu N - S, u priblinom odnosu 2:1. Otuda i nazivi za geografsku duinu i geografsku irinu.

Oblik i veliina Zemlje

U ozraju renesanse odvijaju se prva Kolumbova putovanja preko Atlantika. Kolumbo je, polazei od pretpostavke da Zemlja ima oblik kugle, smatrao da e stalnom plovidbom na zapad doi do Indije koja se nalazi na istoku. Slino kao i Kolumbo, na temelju pretpostavki da Zemlja ima oblik kugle plovidbu oko svijeta isplanirao je portugalski pomorac Ferno Magelhaes (Fernando Magellan).

Oblik i veliina Zemlje

Posljednja faza razvojnog puta spoznaja o obliku Zemlje zapoela je prvim snimkama veeg dijela Zemlje iz zraka, snimljenim iz rakete 1946., i to s visine od 170 km. Snimanja su nastavljena iz umjetnih satelita, koje su prvi 1957. u orbitu Zemlje poslali Sovjeti. Godine 1961. o obliku Zemlje iz njezine orbite mogao se osvjedoiti i prvi ovjek u svemiru (Jurij Gagarin, 12. travnja 1961.) Svojevrsni vrhunac inilo je prvo sputanje ovjeka na Mjesec 20. srpnja 1969. (Neil Armstrong). Tada su astronauti Zemlju po prvi put gledali i snimali s nekog nebeskog tijela.

Oblik i veliina Zemlje

Opravdano se predvialo da Zemlja, zbog centrifugalne sile izazvane okretanjem oko svoje osi, nije savrena kugla, ve spljotena na polovima, a proirena du ekvatora. Francuski fiziar Richer otputovao je 1671. na otok Cayenne u Francuskoj Gvajani radi astronomskih istraivanja i provjere funkcioniranja sata s njihalom, koji je 1656. konstruirao astronom Christian Huygens. Richer je uoio da sat na Cayenneu kasni 2,5 minute na dan (150 s, odnosno 150 njihaja). Radi toga morao je skratiti njihalo.

Oblik i veliina Zemlje

Rezultate Richerovih istraivanja koristio je engleski fiziar Isaac Newton. Newton je tvrdio da je Zemlja zbog rotiranja i, u skladu s time, djelovanja centrifugalne sile, spljotena na polovima. Na temelju Richerovih rezultata iz Cayennea zakljuio je da se taj francuski znanstvenik zapravo nalazio na mjestu gdje je manja vrijednost sile tee, dakle, na mjestu udaljenijem od sredita Zemlje u odnosu na Pariz.

Oblik i veliina Zemlje

Prema zakljucima Newtona i Huygensa Zemlja ima oblik rotacijskog elipsoida tijela koje nastaje rotacijom elipse oko male osi.
Meridijanska elipsa u prostoru ekvatora podudara se s manjom krunicom, a u podruju pola s veom krunicom. Iz toga proizlaze razlike u duljini meridijanskog luka na razliitim geografskim irinama

Oblik i veliina Zemlje

Istraivanja europskih znanstvenika s kraja 17. i poetka 18. st. kasnije su dopunjena preciznijim rezultatima koji su dobiveni primjenom kvalitetnije geodetske tehnike i tehnologije. Geofiziar Johann Benedict Listing 1873. razmatrajui oblik Zemlje upotrijebio je termin geoid (od gr. gea = Zemlja + oidos = onaj koji je nalik) Prema National Geodetic Surveyu, geoid je tijelo ija je povrina jednaka ekvipotencijalnoj plohi Zemljinoga gravitacijskog polja to najbolje odgovara srednjoj razini svjetskog mora.

Oblik i veliina Zemlje

U praksi (u nastavi geografije i sl.) oblik Zemlje se pojednostavljuje pa se poistovjeuje s kuglom (globus).
Znanja o veliini Zemlje imala su priblino isti razvojni put, kao i spoznaje o obliku Zemlje. U vrijeme Aristotela, u skladu s pretpostavkom da Zemlja ima oblik kugle, smatralo se da duljina velike krunice Zemlje iznosi oko 400.000 atikih stadija. Budui da atiki stadij (prema poluotoku Atici na kojem je smjetena Atena) odgovara duljini od 185 metara, stari su Grci tada pretpostavljali da je duljina velike krunice, ukoliko Zemlja ima oblik kugle, jednaka oko 74 000 km.

1 velika krunica - ekvator 2 velika krunica - meridijan s pripadajuim antimeridijanom 3 velika krunica koja se ne podudara niti s ekvatorom niti s meridijanom i pripadajuim antimeridijanom

Oblik i veliina Zemlje

K. Ptolemej je sauvao podatke o mjerenjima koje je obavio matematiar i astronom Eratosten iz Cirene (284.-192. g. pr. Kr.), ravnatelj uvene aleksandrijske knjinice Museiona. Eratosten je primjetio da u Sieni, gradu u junom Egiptu (dananji Asuan) koji se nalazi (priblino) na sjevernoj obratnici (nalazi se na 24 05' N, a geografska irina sjeverne obratnice je 23 27 N), za vrijeme ljetnog solsticija (21. lipnja) u bunarima u podne nije bilo sjene. To znai da Sunce u Sieni kulminira (ima najvii poloaj na nebeskoj sferi) u zenitu.

Oblik i veliina Zemlje

Eratosten je idue godine (oko 240. g. pr. Kr.) za vrijeme ljetnog solsticija u podne izmjerio kut upada Sunevih zraka u Aleksandriji, za koju je (krivo) pretpostavljao da se nalazi na istom meridijanu kao i Siena (Aleksandrija se nalazi na 29 55' E, a Siena na 3256' E od Greenwicha). Meutim, ta pogrena pretpostavka nije utjecala na preciznost rezultata jer se ta dva grada ionako nalaze na velikoj krunici (bez obzira to se ne nalaze na velikoj krunici koju ine meridijan i pripadajui antimeridijan).

Geografski poloaj Aleksandrije i Siene

Oblik i veliina Zemlje

Za mjerenje kuta upada Sunevih zraka u Aleksandriji Eratosten je koristio antiki instument gnomon. Dobio je vrijednost od 82 48'. Razlika izmeu kuta upada Sunevih zraka u Sieni (90) i Aleksandriji (82 48') u 12 h iznosi 7 12'. Taj kut odgovara 50. dijelu kruga (712'/360 = 1/50). Eratosten je iz vojnih izvora (moda iz baze podataka katastarske izmjere Egipta koju je u 13. st. pr. Kr. dao napraviti Ramzes II.) imao podatak o udaljenosti tih dvaju mjesta od 5 000 stadija.

Oblik i veliina Zemlje

Ispravno je postavio matematiki odnos, s pretpostavkom da Zemlja ima oblik kugle. Prema tom izraunu duljina Zemljine velike krunice ima vrijednost 250 000 stadija, a polumjer Zemlje je dug 39 809 km

velike krunice

Eratostenov matematiko-geografski model raunanja dimenzija Zemlje

Oblik i veliina Zemlje

Ispravno je postavio matematiki odnos, s pretpostavkom da Zemlja ima oblik kugle. Prema tom izraunu duljina Zemljine velike krunice ima vrijednost 250 000 stadija, a polumjer Zemlje je dug 39 809 km.
Revolucionarni Konvent na poticaj Francuske akademije znanosti donio je 1790. odluku da se precizno izrauna meridijanski opseg Zemlje. Pierre Franois Andr Michain i Jean Baptiste Joseph Delambre obavili su mjerenja na relaciji Dunkerque Barcelona tijekom 1792.

Oblik i veliina Zemlje

Dobili su podatak da je duljina velike krunice 40.000 km. Francuski matematiar i astronom Jean Charles de Borda je predloio naziv "metar" za 40 000.000 ti dio tada izmjerene velike krunice. Godine 1799. usvojen je de Bordin prijedlog i zakonom je utvrena mjerna jedinica za duljinu, koja je nazvana metar po gr. rijei metron = mjera.