ZBORNIK 15. LJETNE KOLE MLADIH FIZIARA, LIPANJ 1999.

Laseri, fotonski snopovi

Hrvoje Skenderovi, Institut za fiziku, Zagreb, hrvoje@ifs.hr
1.Uvod 1.1 Svjetlost Svjetlost je stara koliko i svemir, i ona putuje kroz prostor jo od velikog praska. Za vedrih noi na nebu se moe vidjeti svjetlost koja je emitirana prije vie od dva milijuna godina. Ipak, svjetlost koju stvaramo umjetno bit e iskoritena u malom djeliu mikrosekunde od trenutka svog stvaranja. Na taj nain, ini se da je svjetlost i vjena i prolazna. U svakom sluaju svjetlost je intrigirajua pojava, a njena priroda je stoljeima predstavljala enigmu. Jedan od prvih ljudi koji si je dao u zadatak rjeavanje te enigme je bio grki filizof Empedokle, ( 490 435 pr. K. ), koji je prvi primjetio da svjetlost ima konanu brzinu gibanja. Puno vremena kasnije, 1666. godine svestrani znastvenik Isaac Newton je u svom velikom radu Optika detaljno opisao svoje eksperimente sa svjetlou i zakljuke do kojih je doao o prirodi svjetlosti. Prema Newtonu svjetlost se ponaa kao da se sastoji od bestjelesnih estica koje putuju brzinom svjetlosti. Postoje razne vrste estica koje odgovaraju razliitim bojama u spektru, i sve se gibaju u praznom prostoru. Opisao je razlaganje bijele svjetlosti na boje pomou prizme i zakljuio da se pri razlaganju bijele svjetlosti javljaju posebne boje koje se uvijek prostiru od plave na jednom kraju do crvene na drugom. Iako je Newton opisao i pojavu Newtonovih prstenova koja moe posluiti kao dobar primjer valne prirode svjetlosti, tvrdoglavo je ustrajao na tvrdnji o korpuskularnoj prirodi svjetlosti. Drugo shvatanje o prirodi svjetlosti zastupao je Christian Huygens koji je svjetlost shvatao kao valove. Govorei o valu moramo razlikovati irenje vala od gibanja estica materije kroz koje ine materijalnu sredinu kroz koju se val prostire. Vodene estice kod vodenog vala gibaju se gore i dolje dok se val pruzrokovan baenim kamenom u vodu iri radijalno od mjesta izvora. Odluujuu potvrdu o valnoj prirodi pruili su eksperimenti Thomasa Younga iz 1803. godine. o ogibu ( difrakciji ) svjetlosti. Kasniji radovi Fressnela i posebno teorija elektromagnetizma Jamesa ClerkULTRALJUBIASTA VIDLJIVA SVJ. ljubiasta plava zelena uta naranasta crvena INFRACRVENA Boja , frekvencija i valna duljina svjetlosti, tipine vrijednosti Frekvencija /1014 Hz 10 7.1 6.4 5.7 5.2 4.8 4.3 3.0 Valna duljina / nm 300 420 470 530 580 620 700 1000 Energija fotona/ 10-19 J foton-1 6.6 4.7 4.2 3.7 3.4 3.2 2.8 1.9

10

Maxwella definitivno su doprinjeli uvjerenju da je svjetlost valne prirode. Maxwell je pokazao da se svjetlosna energija prenosi u obliku oscilirajueg elektrinog i magnetskog poremeaja koji se moe iriti kroz prazan prostor. Elektromagnetski valovi su transverzalni, to znai da je pravac titranja polja okomit na pravac prostiranja vala. Zvuni valovi su longitudinalni, odnosno titraju naprijed natrag u smjeru irenja. Razlika izmeu zvunih valova i svjetlosnih je i u tome da je za zvune valove neophodan materijalni medij u kojemu se ire. Vidljiva svjetlost, skupa s infracrvenim i ultraljubiastim zraenjem predstavlja optiki dio elektromagnetskog spektra. 1.2. Fotoni I pored velikih uspjeha Maxwellove teorije polja jedan problem je ostao nerazjanjen: zraenje crnog tijela. Ukratko; zagrijano tijelo emitira elektromagnetsko zraenje ( ova emisija je temelj svjetlosti koje dobivamo iz arne niti ili sa sunca ). Na visokim temperaturama znatani dio ovog zraenja se pojavljuje u vidljivom dijelu spektra i to je via temperatura tijela koje zrai vei je udio plavog dijela spektra u ukupnom zraenju. Ovu pojavu moemo uiti pri grijanju komada eljeza. Poveanjem temperature uareno eljezo se ari crvenom bojom a potom postaje sve vie bijelo. Bijelu svjetlost opaamo jer se poveava udio plave svjetlosti pri grijanju, pa se dobiva vizualni utisak bijeloga. Ova pojava je opisana Wienovim zakonom pomaka ( 1893. ) koji kae da se s porastom temperature spektralno podruje na kojem se nalazi maksimum zraenja pomie prema kraim valnim duljinama. Zraenje crnog tijela je pokuano biti objanjeno kao zraenje beskonano mnogo elektromagnetskih oscilatora koji zrae na svim moguim frekvencijama. Neuspjeh klasine teorije u objanjenju raspodjele zraenja crnog tijela poznat je pod imenom ultraljubiasta katastrofa. Njemaki fiziar Max Planck je 1900. uspio dobiti zakon koji je opisivao zraenje crnog tijela i odlino se slagao s eksperimentalnim opaanjima. U tome je uspio postulirajui dvije pretpostavke: 1. Energija elektromagnetskih oscilatora moe se mijenjati samo za odreeni, diskretni iznos, odnosno u kvantima energije. 2. Energija oscilatora s frekvencijom moe se mijenjati samo samo za cjelobrojni iznos umnoka frekvencije i konstante h, E= n h , gdje je n cijeli broj. Razlog uspjenosti Planckovog modela je u sljedeem. U klasinoj predodbi svi elektromagnetski oscilatori su pobueni, ak i oni s velikom frekvencijom i tako se emitira i odgovarajui kratkovalni dio spektra. Prema kvantnoj predodbi oscilator je pobuen samo ako moe primiti energiju najmanje jednaku h. Na odreenoj temperaturi ovaj minimum je suvie visok za pojedine visokofrekventne oscilatore, drugim rijeima nema dovoljno energije u sustavu da bi ovi oscilatori bili pobueni. Na taj nain visokofrekventni oscilatori ostaju nepobueni i veoma kratki valovi se ne emitiraju. Time je izbjegnuta ultraljubiasta katastrofa.

11

Planckova kvantizacija elektromagnetskog oscilatora dovela je do alternativnog gledanja na zraenje. Sada je mogue gledati na zraenje frekvencije kao na skupinu estica s energijama h . Ove estice je kemiar G. N. Lewis prvi nazvao fotonima. Einstein je 1905. godine uspjeno objasnio fotoelektrini efekt pomou koncepta fotona, to mu je donijelo i Nobelovu nagradu. Ako svjetlost zamislimo kao val ne moemo objasniti fotoelektrini efekt, ako je zamislimo kao pljusak fotona energije h, sve se slae. Meutim, revitalizirajui Newtonovu estinu sliku, Einstein nije odbacio valnu sliku svjetlosti. Sutina njegovog pogleda je u tome da se neke svjetlosne pojave mogu objasniti pomou valne slike, ali neke druge pomou estine slike. Einsteinova interpretacija fotoelektrinog efekta je omoguila eksperimentalno odreivanje vrijednosti Planckove konstante h, do tada nepoznate. Mulliken je 1915. uspio odrediti Planckovu konstantu za to je dobio Nobelovu nagradu. Svjetlost opisana valnom i kvantnom teorijom Valna teorija Vidljivi spektar sadri valove promjenljivih valnih duljine Valna duljina crvenog kraj spektra je dva puta vea od valne duljine ljubiastog kraja Monokromatsko zraenje ima istu valnu duljinu Svjetlosna energija odreenog zraenja je srazmjerna kvadratu amplitude vala Kvantna teorija Vidljivi spektar sadri fotone razliitih energija Energija fotona crvanog kraja spektra jednaka je polovici energije fotona ljubiastog kraja Monokromatsko zraenje sastoje se od fotona jednake energije Svjetlosna energija odreenog zraenja je srazmjerna broju fotona i frekvenciji zraenja

Proirujui kvantnu teoriju na strukturu materije, Bohr je 1913. predloio model atoma u kojemu su elektroni u atomu rasporeeni po nizu diskretnih energetskih stanja. Prijelaz elektrona iz jednog stanja u drugo moe biti praen emisijom ili apsorpcijom fotona. Pri tome energija fotona odgovara energijskoj razlici ta dva stanja. Bohrov model

12

predvia samo proces spontane emisije, odnosno, atom u pobuenom stanju, nakon nekog vremena, zraenjem fotona atom prelazi u u nie energetsko stanje. Einstein je 1917. u svome lanku o kvantnoj teoriji zraenja uveo emisije. iz pobuenog u nie pretpostavku o mogunosti stimulirane kada stanja atom Stimulirana emisija je proces prelazi

energetsko stanje potaknut nazonou fotona koji ima upravo izmeu energiju kojih se jednaku dogaa razlici dva atomska stanja prijelaz. Pri tome atom emitira foton iste energije kao to je i upadni foton i istog pravca. Uz pretpostavku stimulirane emisije, Einstein je uspio izvesti Planckov zakon zraenja ( do na multiplikativni faktor ). Time je dokazao da takav proces doista postoji, a eksperimentalno je pokazana tek 1928. godine od Ladenburga. Potom je za dugi niz godina ovaj fenomen van interesa. 2.Stimulirana emisija, laseri 2.1 Stimulirana emisija Stimulirana emisija je rijedak dogaaj zbog iste termodinamike injenice zbog koje je spontana emisija mogua: svaki sustav tei da zauzme minimum energije. U normalnoj situaciji, tj. elektrodinamikoj ravnotei naseljenost viih stanja opada s porastom energije stanja. To znai da e nadolazei foton vjerojatnije biti apsorbiran od donjeg stanja nego to e stimulirati atom u gornjem stanju da izrai foton. Pod ovakvim uvjetima spontana emisija dominira nad stimuliranom. Da bi se dogodila stimulirana emisija potrebna je inverzija naseljenosti: Naseljenost gornjeg nivoa odreenog prijelaza mora biti vea od naseljenosti donjeg nivoa. Tada je vjerojatnost da e nadolazei foton inducirati stimuliranu emisiju biti vea od vjerojatnosti da e biti apsorbiran. Rezultat e biti pojaanje u svjetlosti,

13

odnosno poveani broj fotona s energijom prijelaza. Na ovoj ideji se zasniva rad lasera. Laser je akronim za pojaanje svjetlosti pomou stimulirane emisije zraenja. Light Amplification by Stimulated Emission of Radiation

2.2. Princip rada lasera Svaki laser se sastoji od tri glavna dijela: Optikog pojaala, optikog rezonatora i energetske pobude sustava. Optiko pojaalo je zapravo medij u kojem se pojaava laserska svjetlost pri svakom prolazu. U aktivnom mediju pumpanjem iz vanjskog izvora energije postie se inverzija naseljenosti izmeu gornjeg i donjeg nivoa iji prijelaz daje laserski snop. Postoje mnogi rasporedi energetskih nivoa koji mogu osigurati lasersko djelovanje. Opisat emo ukratko laser s tri nivoa i laser s etiri nivoa. Kod sheme s tri nivoa, laserska svjetlost nastaje pri prijelazu s nivoa E2 na nivo E1 koji je je ujedno i osnovni nivo. Atomi se pumpaju na visokopobueni nivo E3 s osnovnog nivoa. Na tome nivou ostaju u prosjeku 10-8 sekundi i potom prelaze ( obino neradijativnim putem ) na nivo E2 koji je metastabilan. Budui da je vrijeme ivota metastabilnog nivoa relativno dugo, ( reda veliine 10-3 sekundi ) mnogo atoma ostaje u tome stanju. Ukoliko je pumpanje dovoljno snano, nakon jednog pulsa pumpanja vie od 50% atoma e biti u stanju E2 i lasersko djelovanje se moe odvijati. Laser s etiri energetska nivoa ima dodatni energetski nivo iznad osnovnog stanja. Ovaj dodatni nivo ima veoma kratko vrijeme ivota, odnosno donji nivo laserskog prijelaza se veoma brzo prazni to olakava odranje inverzne naseljenosti. Zbog toga za lasersko djelovanje uz ovakvu shemu nisu pottrene velike snage pumpanja kao kod sustava s tri nivoa. Kod sustava s etiri nivoa mogue je lasersko djelovanje i kad se veina atoma nalazi u

14

osnovnom stanju. Zato se ovakva shema primjenjuje kod lasera koji rade u kontinuiranom reimu. Drugi glavni dio svakog lasera je optiki rezonator. Tipino se laserski rezonator sastoji od dva paralelna skoro ravna zrcala. Jedno od zrcala ima refleksivnost to blie 100% za lasersku svjetlost, dok je refleksivnost drugoga neto manja od 100% kako bi dio svjetlosti iziao van i tako tvorio laserski snop. Samo ona svjetlost koja putuje skoro okomito na zrcalnu ravninu ostaje unutar rezonatora i ima priliku da bude pojaana. Da bi takva svjetlost konstruktivno interferirala mora biti zadovoljen uvjet da je duljina rezonatora jednaka cjelobrojnom umnoku polovice valne duljine svjetlosti. Za razliite vrijednosti cijelog broja m dobivaju se razliite valne duljine, odnosno frekvencije pojedinih modova laserskog rezonatora. Zbog toga spektar laserskog svjetla izgleda kao serija uskih vraka koji su meusobno razmaknuti za c/2L na frekventnom spektru, gdje je c brzina svjetlosti, a L razmak izmeu zrcala. Kao energetska pobuda medija moe posluiti apsorpcija fotona, sudari izmeu elektrona ili iona i aktivnih molekula odnosno atoma koji emitiraju lasersko svjetlo, sudari izmeu samih aktivnih atoma odnosno molekula, rekombinacija slobodnih elektrona, rekombinacija nositelja naboja u poluvodiu, kemijska reakcija koja stvara pobuene molekule ili atome. Na kraju, moemo ponoviti kako dolazi do laserskog svjetla. Vanjska pobuda dovede do inverzije naseljenosti u aktivnom mediju. Ovi atomi spontano emitiraju fotone koji zatim induciraju stimuliranom emisijom dodatne fotone. Neki od ovih fotona se vraaju u medij djelovanjem rezonatora i stvaraju lavinu fotona u istom pravcu. Konano se stvara ravnoteno stanje u kojemu veliki broj fotona putuje naprijednatrag u rezonatorskoj upljini po osi, dok mali dio fotona izlazi kroz zrcalo i daje laserski snop. 2.3. Karakteristike laserskog svjetla Laseri su korisni zbog svojih jedinstvanih karakteristika, monokromatinosti, usmjerenosti, velikog sjaja i velike koherencije. Pod monokromatinou lasera podrazumijevamo da laser emitira skoro samo jednu valnu duljinu. Dok je spektralna irina zraenja dobivena spontanom emisijom s jednog prijelaza reda veliine 10-12 10-10 m, kod laserskog svjetla irina moe biti i tek 10-20 m. Ovakva mala irina je posljedica injenice da laserski rezonator moe osigurati da skoro sva svjetlost dolazi stimuliranom emisijom koja potjee od svega nekoliko poetnih, slinih fotona. Budui da je skoro sva laserska svjetlost rezultat fotona koji putuju po pravcu paralelnom s osi rezonatora u osnovi bi laserski snop trebao biti savreno kolimiran. Meutim, snop se iri zbog difrakcije jer je transverzalna dimenzija rezonatora konana. Tipini kutovi divergencije laserskog snopa su manji od 1 miliradiana odnosno 0.05O. Spektralni sjaj je optiko svojstvo koje je ujedno mjera monokromatinosti i usmjerenosti izvora svjetlosti. Spektralni sjaj je definiran kao svjetlosna snaga izraena u jedinini prostorni kut u jedinini valni interval po jedininoj povrini. Moemo usporediti spektralni sjaj sunca i tipinog He-Ne lasera. Na tipinoj vidljivoj valnoj duljini od 500 nm, spektralni sjaj sunca iznosi 7 1012 Wm-3sterad-1. Spektralni sjaj 1mW He-

15

Ne lasera na valnoj duljini 632,8 nm koji daje snop promjera 0,5 mm iznosi 5 1023 Wm-3sterad-1, znai 10 milijardi vie od sunevog. Koherencija se definira kao mjera korelacije faza izmeu razliitih toaka vala. Iako je to osobina putujueg vala, koherencija je direktno vezana uz osobine izvora vala. Slikovito se koherencija moe shvatiti uz pomo slike dva epa koji plutaju na povrini vode. Neka je izvor valova kamen baen u vodu daleko od epova. Tada emo imati savrenu korelaciju u gibanju dva epa. Oni ne moraju biti u fazi, odnosno jedan se moe gibati gore dok drugi ide dolje, ali e relativna faza izmeu poloaja dva epa u vremenu ostati konstantna. Ovdje imamo savrenu koherenciju jer je izvor tokasti. Zamislimo sada da su izvori valova kine kapi koje nasumce padaju na vodu. Val je u svakoj toki superpozicija valova nastalih od svih kinih kapi. Budui da kine kapi nasumce pogaaju razliita mjesta na vodi u nasuminim vremenskim trenucima, ne moemo oekivati da e faza vala na jednom mjestu biti korelirana s fazom na drugom mjestu. epovi sad skau gore dolje bez ikakvog meusobnog odnosa u njihovim gibanjima. U ovom sluaju izvor valova je jako nekoherentan. arulja sa arnom niti je vrlo nekoherentan izvor svjetla. Od nje moemo nainiti koherntniji izvor stavljajui prostorni i kromatski filter. Meutim, na taj nain odbacujemo veoma veliki dio svjetla. Kao mjera prostorne koherencije slui koherentna duljina. Koherentna duljina je maksimalna udaljenost izmeu dvije toke po pravcu prostiranja snopa , za koju su te dvije toke u konstantnom faznom odnosu. Duljina koherencije za He-Ne laser moe iznositi od 10 cm do 100 m, dok je duljina koherencije tipinog termalnog izvora oko 1 mikrona.

16

3.Vrste lasera
VRSTA LASERA Ekscimerski plinski laseri Argon Fuorid Kripton klorid Kripton Fluorid Ksenon klorid Ksenon fluorid Plinski laseri Duikov Helij kadmij UV UV Ljubiasto Argonski Plavo Zeleno Kriptonski Plavi Zeleni uti Crveni Ksenonski Helij neon Bijelo Crveno NIR MIR Ugljini dioksid Laser s metalnim parama Bakreni Zeleno uto Zlatni Laseri vrstog stanja Duplicirani Nd:YAG Nd:YAG Erbium:YAG Krom safir ( Rubinski ) Titan safir Poluvodiki laseri Galij arsenid Galij aluminij arsenid NIR Crveno/NIR 840 nm 635 830 nm Zeleno NIR MIR Crveno NIR 532 nm 1064 nm 2940 nm 694 nm 840 1100 nm Crveno 510 nm 570 nm 627 nm FIR 337 nm 325 nm 441 nm 488 nm 514 nm 476 nm 528 nm 568 nm 647 nm Multimodan 633 nm 1152 nm 3390 nm 10600 nm UV UV UV UV UV 193 nm 222 nm 248 nm 308 nm 351 nm VALNO PODRUJE VALNA DULJINA

17

Literatura: Jeff Hecht, The Laser Guidebook, McGraw-Hill, 1992. Peter Milonni, Joseph Eberly, Lasers, Wiley, 1988. P. W. Atkins, Physical Chemistry, Oxford University Press 1992. A. Roy Henderson, A Guide to Laser safety, Chapman & Hall 1997. Leopold Infeld, Albert Einstein, His Work, and its Influence to Our World, 1963. A. Einstein, Physikalische Zeitschrift 18, 121, 1917.
http://lightcraft.meche.rpi.edu/Research/LaserPropulsion/ http://www.ilt.fhg.de/e/lasertutorial/ http://www.rli.com/tutor1.html http://www.reed.edu/~rsavage/contents.html

18