Sokrat Sokrat (4. juni, 470-399. p.n.e.

) (grki Skrts) je bio grki (atinski) filozof i jedan od najbitnijih simbola zapadne filozofske tradicije. Sokrat je miljenje iznosio u razgovorima sa omladinom na Atenskim trgovima. Nije bio sofista - kritikuje njihov skepticizam. Sokratove metode Njegov najvei doprinos zapadnjakoj misli su njegovi dijalozi, koje je puno koristio u istraivanju moralnih koncepta i prvi put su opisani u Platonovim dijalozima. Radi toga, Sokrat se smatra ocem i osnivaem etike ili moralne filozofije, i filozofije uope. Aristotel je Sokrata proglasio pronalazaem metode definicije i indukcije, koje je on vidio kao esencijalne u naunim metodama. Meutim, udno, Aristotel je tvrdio da ova metoda nije pogodna za etiku. Metod voenja dijaloga ima dvije faze: 1. Ironija- dovodi sagovornika do saznanja da nita ne zna o onome to ga uitelj pita. Poznata reenica, "Znam da nita ne znam". (To je ironija). 1. Majeutika- u drugom dijelu razgovora Sokrat postepeno dovodi sagovornika do saznanja- "poraanja istine" (majeutika- babika vjetina). Sokrat je tvrdio da je svjesnost ne znanja prvi stepen sticanja znanja. Sokratova metoda je negativna metoda hipotetike eliminacije, u tome to su bolje hipoteze one kada polahko otkrivamo i eliminiemo one koje vode u kontradikciju. Sokratova metoda je potraga sa skrivenim hipotezama, pretpostavkama, aksiomima, koji podsvjesno oblikuju neije miljenje, a onda ih temeljito prouiti, da bi se odredila njihova dosljednost sa drugim vjerovanjima. Na osnovu puno pitanja, kao test logike i znanja, pomae se osobi ili grupi da otkriju svoja miljenja o nekoj temi, prouavajui definicije ili logoi (jednina logos), pokuavajui da nae zajedniko u mnogo pojedinanih miljenja. Vjet uitelj moe podstai uenika, pomou ove metode, da misli za sebe. Ovo je jedina klasina metoda uenja za koju se zna da moe stvoriti autonomnog mislioca. Ima nekoliko vanih principa ovog uenja:

Uitelj i uenik se moraju sloiti oko teme za raspravu Uenik se mora sloiti da e pokuati odgovoriti na pitanja koja mu u itelj postavlja Uitelj i uenik moraju prihvatiti svako tano-promiljeni odgovor. To znai da proces miljenja mora biti vaniji od injenica. Uiteljeva pitanja moraju pokazati greke u uenikovom miljenju ili vjerovanju. To znai da uitelj mora misliti bre i tanije od uenika, i otkriti greke u uenikovom miljenju, a onda smisliti pitanje koje uenik ne moe odgovoriti osim pomou tanog procesa miljenja. Da bi ovo izveo uitelj mora biti veoma brz u uoavanju klasinih greaka u razmiljanju. Ako uitelj napravi greku u logici ili injenicama, prihvatljivo je da ga uenik ispravi.

Poto diskusija nije dijalog, nije dobar nain da se sprovede Sokratova metoda. Meutim, pomae, ak i poeljno, ako je uitelj u mogunosti da zapone diskusiju sa grupom studenata. Ovo nije uvijek mogue kada uitelj treba da procijeni uenike, ali je poeljno pedagoki, jer ohrabruje uenike da razmiljaju umjesto da samo odgovaraju autoritetu. Malo labavije, moe se bilo koji proces temeljitog ispitivanja u dijalogu nazvati Sokratovom metodom. Sokrat je koristio ovu metodu u istraivanju bitnih moralnih koncepta svog vremena kao to su vrline potovanje, mudrost, umjerenost, hrabrost i pravda. Takva ispitivanja su osporavala moralna uvjerenja sagovornika, pokazivajui neadekvatnost i nekonsistnost u njihovim vjerovanjima, i esto se zavravalo zbunjenou ili aporiji. U takvim situacijama i Sokrat je priznavao svoje ne znanje, ali su drugi tvrdili da imaju znanje. Sokrat je vjerovao da ga njegovo priznavanje ne znanja ini mudrijim od onih koji, iako neznalice, su tvrdili da imaju znanje. Iako, na prvi pogled izgleda paradoksalno (ili ironino), to je Sokratu dalo ansu da ispravi svoje greke tamo gdje su drugi mislili da su u pravu. ivot Sokrat nije ostavio pisana djela; upuivanje na izvrenje vojne obaveze se moe pronai u Historiji peloponeskog rata. Bio je izloen zlobnoj satiri u Aristofanovoj komediji Oblaci koja je prikazana kada je Sokrat bio u etrdesetim godinama. Prikazivan je i u drugim dramama, gdje je bio kritikovan radi "moralnih opasnosti za savremeno miljenje i literaturu". Glavni historijski izvori o Sokratu su u pisanim djelima njegovih uenika, Ksenofona i Platona. Drugi vaan izvor su Aristotelova pisanja o njemu. Skulpture i biste prikazuju Sokrata kao runog ovjeka. Ovi portreti su nastali veinom prema Platonovim opisima, a ne prema direktnom posmatranju. Sokratov otac je bio Sofroniskus, kipar, a njegova majka Fenarete, babica. Bio je oenjen za Ksantife, koja mu je rodila tri sina. Prema kulturnim standardima vremena, ona je bila svadljiva ena. Sokrat je jednom prilikom rekao da bi on, nakon to je nauio ivjeti sa svojom suprugom, mogao izdrati bilo koje ljudsko bie, isto kao to je dreseru konja lake dresirati nekog drugog konja nakon to je bio sa divljim. Sokrat je volio ii u Simpozij, gdje je razgovarao i pio. On je bio legendarni pijanica, ostajao je trijezan ak i kada bi svi oko njega bili pijani do besvijesti. Doivio je i vojnu akciju borei se u tri bitke. Znamo iz Platonovog Simpozija da je Sokrat bio odlikovan za hrabrost. Jednom prilikom je spasio ivot politiaru Alkibidu. Tada je pokazao i svoju sranost hodajui zimi bez cipela i kaputa. Sokrat je ivio na prijelazu sa vrhunca Atenske imperije do njenog pada nakon poraza protiv Sparte i njenih saveznika u Peloponeskom ratu. U tom vremenu kada se Atina oporavljala od poniavajueg poraza, Atenski javni sud je izabrao tri vodee javne linosti da sude Sokratu za navodno nepotovanje dravnih bogova i za to to je iskvario Atensku omladinu. Proglasili su ga krivim, i osudili da ispije otrov. Etiko uenje

Etiko uenje je, kao to je navedeno, centralni problem Sokratove filozofije. Sokrat je tvrdio da ovjeka ne odreuje samo opaaj, nego prije svega um, osjeaj dunosti, moral i savjest. Za Sokrata je najvia vrlina znanje. Zbog toga Sokrat daje veliki znaaj odgajanju omladine. Pored znanja vane vrline su: umjerenost, samosavladavanje, usavravanje, potovanje zakona i drugo.

Platon Platon (Grki: , Pltn) (Atena, 428. pr. Kr. ili 427. pr. Kr. - Atena, 347. pr. Kr. ili 348. pr. Kr.) izuzetno utjecajan grki filozof, idealist, Sokratov uenik, Aristotelov uitelj i osniva Akademije.[1] Polazite je njegove filozofije uenje o idejama, koje su jedina prava zbilja, a svijet osjetilnih stvari samo je slika svijeta ideja. Ideje su vjene i nepromjenljive, a osjetna bia su promjenljiva i nesavrena te postoje samo po sudjelovanju u idejama. Meu idejama postoji hijerarhijski red. Najvia je ideja dobra koja je istovjetna s boanstvom. Svaka ideja postoji i ima mjesto na hijerarhijskoj ljestvici po veem ili manjem sudjelovanju u ideji dobra. Nasuprot svijetu ideja stoji materija, koja takoer, kao kaotina, nesreena masa, postoji od vjenosti. Svijet nastaje tako da demijurg oblikuje materiju po uzoru na ideje. Pritom Platon ne tumai u kakvu je odnosu demijurg prema ideji dobra, to jest boanstvu, niti u kakvu su odnosu i deje prema Bogu, iju opstojnost i glavna svojstva on na razne naine dokazuje, tako da su u njega u zaetku ve svi dokazi Boje opstojnosti. ovjek pripada po dui svijetu ideja, a po tijelu prolaznom svijetu materije. Budui da je dua postojala i prije ovog ivota u tijelu, kamo je dola po kazni, spoznaja je tek sjeanje, koje je to uspjenije to se dua krjeposnim ivotom vie oslobaa utjecaja tijela. Nakon smrti tijela, ona nastavlja ivjeti u svijetu ideja.

Aristotel Aristotel (Stagira u Traciji, 384. pr. Kr. - Halkida, 322. pr. Kr.), starogrki filozof i prirodoslovac. Postavio je Zemlju u sredite svemira. Naglaava vanost logike ili rasuivanja u filozofiji.[1] Bio je Platonov uenik, a njegov metafiziki dualizam odbacio je tvrdei da u zbilji postoje samo pojedinane stvari iz kojih razum apstrahira ope pojmove. U Ateni je osnovao vlastitu, peripatetiku filozofsku kolu, koja je nastavila djelovati i poslije njegove smrti. Po njegovu uenju, najvia je od svih znanosti "prva filozofija" (poslije nazvana metafizikom), jer prouava bie kao bie te otkriva da ono po sebi ima razna, to jest analogna znaenja (bie kao kategorije: supstancija i njezinih devet akcidenata; bie kao zbilja i kao mogunost; bie kao istinito). Sastavni i najvii dio "prve filozofije" jest teologija. Ona prouava boanski nus ili "um", koji je prvi, nepokretni i nepokrenuti pokreta sveukupne zbilje. Objanjavajui gibanje i nastajanje kao prijelaz supstancije ne iz nebia u bie, nego iz bia kao mogunosti u bie kao zbiljnost, Aristotel daje jedan od najvanijih odgovora na sredinji problem grke filozofije. Taj prijelaz omoguuju metafizika naela materije (mogunost neke stvari) i forme (ostvarenje te mogunosti), koje u osjetnom svijetu ne postoje odvojeno, nego tek zajedno tvore konkretnu supstanciju. Gibanje se, dakle, dogaa tako da mogue bie postaje stvarno i stvarno mogue, emu nema kraja, zbog ega je svijet vjean. Ali, da bi se ono potpuno objasnilo, potrebni su jo tvorbeni i finalni uzrok, kao i "prvi uzrok", koji je sam nepokretan i stoga samo jedan. On je ista forma i ista zbilja (shvaena kao isto miljenje, jer je miljenje najvii oblik postojanja), dakle, najsavrenije bie, to jest bog. On se za svijet, koji mu je suvjean i nestvoren, ne zanima, niti ga misli, nego ga pokree na nain finalnog uzroka. ovjek ima udjela u toj boanskoj zbilji po svom umu, koji je stoga besmrtan. Ali Aristotel ne objanjava dovoljno u kakvom je odnosu um, koji on naziva i aktivnim, prema ostalim dijelovima ljudske due (koju shvaa kao formu tijela) i prema boanskom nusu.