NIKA StANI Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Zagreb

Priopenje UDK: 929 Stani, N.

Kako sam postao povjesniar

7. lipnja 2011. godine predstavljen je na Filozofskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu Zbornik1 koji su mi posvetili lanovi Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta i povjesniari iz drugih ustanova u zemlji i inozemstvu. Nakon uvodnih rijei dekana prof. dr. sc. Damira Borasa, proelnice Odsjeka za povijest i predstojnice Zavoda za hrvatsku povijest prof. dr. sc. Brune Kunti-Makvi te urednice Zbornika prof. dr. sc. Iskre Ivelji opirno je govorila autorica teksta o mom ivotu i djelu prof. dr. sc. Boena Vranjeoljan. Izlaganje prof. Vranje-oljan potaknulo me da iznesem neka svoja sjeanja na razdoblje svog kolovanja i studija tijekom kojega sam se oblikovao kao povjesniar. Po zavretku predstavljanja vie me kolega zamolio da izlaganje stavim na papir i objavim. Tako je nastao ovaj tekst. Napisao sam ga neposredno nakon predstavljanja Zbornika, te se tek u nekoliko pojedinosti razlikuje od izlaganja.

Kolegica Boena Vranje-oljan je u svom tekstu tiskanom u Zborniku i u svom izlaganju govorila o mom znanstvenom, nastavnom i javnom djelovanju. U svom izlaganju elio bih rei poneto o onome to je tome prethodilo, a o emu je kolegica Vranje-oljan, sasvim razumljivo, navela samo nekoliko podataka. elio bih se osvrnuti na svoje poetke, na kolovanje i studij te na uvjete u kojima sam se oblikovao i koji su me usmjerili prema povijesnim istraivanjima. Kolegica Vranje-oljan je na poetku svog izlaganja konstatirala da sam roen u Starom Gradu, a da (kako je napisala u uvodnom tekstu) roditi se u gradu kao to je Stari Grad i na otoku kao to je Hvar gdje ivot kontinuirano tee tisuljeima (...) zacijelo je od najranije mladosti znailo prirodan odabir profesije povjesniara. Premda taj put prema profesiji povjesniara nije bio sasvim pravocrtan, injenica je da sam u Starom Gradu ivio u ozraju prolosti i doivljavao prolost. Stari Grad nema blistave spomenike arhitekture, ali ini skladnu urbanu cjelinu koja odie starinom. Od vanijih spomenika prolosti to ipak nisu samo crkve, Hektoroviev renesansni Tvrdalj i ostatci grkog Farosa (u vrijeme mog djetinjstva arheoloka iskapanja nisu jo bila provedena, te su najvaniji vidljivi ostatci Farosa bile kiklopske
1 Zbornik Nike Stania (ur. Iskra Ivelji), Zagreb: Filozofski fakultet, Odsjek za povijest FF Press, 2011.

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXIV (2011), br. 1, str. 163169

zidine u konobi kue Gramotorovih). Uz njih su na prolost podsjeale i zgrade iz novijeg razdoblja, iz druge polovice 19. stoljea, kao to su palaa Biankini, obitelji don Juraj Biankinija, urednika preporodnog Il Nazionala / Narodnog lista, te palaa i mauzolej povjesniara don ime Ljubia, jednog od prvih esnaest lanove tada Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti koje je Hrvatski sabor imenovao 1866. godine. Tu je osim toga bio niz osoba koje su bile ivi relikti prolosti pripadnici nekadanjih drutvenih elita, potomci obitelji nekadanjih poidenata, pomorskih kapetana i trgovaca, izvlatenih ili ve od ranije materijalno i drutveno degradiranih obitelji nekadanjih autonomaa i narodnjaka. Meu njima je bio dr. Baldo Politeo, koji me u djetinjstvu lijeio, iz obitelji koja je naslijedila dio Tvrdalja preko Pietra Nisitea, Hektorovieva nasljednika po enskoj liniji. Tu su bile udovice i njihove neudate sestre koje su svoj elitizam dokazivale govorei talijanski, premda esto zapravo mjeavinom talijanskog i hrvatskog jezika. Sjeam se sestara Amalije i ilde iz porodice nekadanjih vlasnika apoteke i kako je stara gospoa ilda optuujui nekoga da ju je prevario, da je lopov, sa prozora mijeajui talijanski i hrvatski vikala: Ladro, ladro, nepoteni ladro! U Splitu me u gimnaziji predavanja iz povijesti nisu naroito inspirirala, ali sam neke osobine budueg povjesniara pokazivao iz predmeta hrvatskog jezika. Iz tog sam predmeta dobivao izvrsne ocjene ne toliko zbog usmenih odgovora koliko zbog pismenih zadaa. U njima sam temu uvijek skretao prema neem konkretnom, doivljenom ili proitanom i umjesto izmiljanja, sentimentaliziranja ili pseudoanaliziranja ispriao bih konkretnu priu s poneto poetskim prizvukom. Profesor Serventi mi je zbog toga znao rei da mi je zadau ocijenio premda je ona vie knjievni rad, a knjievni radovi se ne mogu ocjenjivati ocjenama od 1 do 5. To spominjem jer je moj pristup bio ipak vie povjesniarski nego knjievni. O razlici izmeu rada povjesniara i knjievnika govorio sam prije nekoliko dana (3. lipnja) u Matici hrvatskoj na predstavljanju knjige povjesniara pok. fra Joze (Josipa Ante) Solde Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeu. U njoj je fra Jozo meu ostalim iznio podatke o mitskoj seobi stanovnitva 1687. godine iz Rame pod osmanskom vlasti u Sinj na mletakom podruju pod vodstvom fra Pavla Vukovia. Upozorio sam da je isti dogoaj maestralno opisao knjievnik Ivan Aralica u romanu Put bez sna iz svoje morlake trilogije. Fra Jozo je, dakako, seobu opisao vrsto se drei arhivskih podataka, a Aralica je, naprotiv, sluei se istim podatcima kao osnovicom, u opisu dodavao osobe, situacije, dogaaje, boje i zvukove. Knjievnici, konstatirao sam, mogu raspolagati istim podatcima kao i povjesniari, ali imaju slobodu prepustiti se mati. Mi povjesniari inimo isto to i knjievnici kada na osnovi podataka stvaramo priu, ali moramo to initi disciplinirano ne izmiljajui, ne isputajui i ne reinterpretirajui podatke. Drei se strogo podataka i premoujui praznine u izvorima mi povjesniari konstruiramo povijest. Moje zadae iz hrvatskog jezika u gimnaziji pokazuju mi, kada ih se danas sjeam, da sam imao predispozicije vie za

Nika Stani: Kako sam postao povjesniar

povjesniara nego za knjievnika, jer sam s jedne strane bio sklon stvaranju cjelovite predodbe, ali sam to inio povezujui podatke kojima sam raspolagao. Kad sam doao na studij u Zagreb nisam se osjeao iskorijenjeno. Korzo se nedavno bio sa zapadne strane Zrinjevca preselio na picu, junu stranu tadanjeg Trga Republike (danas ponovo Trga bana Josipa Jelaia). Tu sam zatekao brucoe i starije studente, znance i kolske kolege iz Staroga Grada i Splita te Zagrepane porijeklom iz Staroga Grada koje sam sretao u Starom Gradu za vrijeme ljetnih praznika, ali takoer njihove prijatelje i prijateljice Zagrepane i Zagrepanke. U Starom Gradu je postojala tradicija slanja djece na kolovanje, te je Stari Grad dao velik broj intelektualaca. Iz mog zadnjeg razreda tada sedmogodinje osnovne kole nas je desetak krenulo u srednju kolu u Splitu, a dio zatim na studij u Zagreb. Neki iz kruga studenata s kojima sam se druio ve su s roditeljima ivjeli u Zagreb, a neki su od roditelja Starograana i bili roeni u Zagrebu. Meutim, uskoro se u toj skupini formirala ua skupina sa zasebnim interesima koja se poela i odvojeno sastajati. Zbog toga su nas iz te skupine ostali poeli nazivati uskima a sebe irokima. Mi (uski) poeli smo se nedjeljom poslijepodne sastajati u stanovima starogradskih Zagrepana, a pridruivale su nam se njihove djevojke, sestre, prijateljice i deki njihovih sestara. Povremeno su nam se pridruivali (takoer porijeklom iz Staroga Grada) Ivo Maroevi, kasnije profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti naeg Filozofskog fakulteta, i njegov neto mlai roak, danas akademik Tonko Maroevi, povjesniar umjetnosti i knjievnik. Na tim nedjeljnim sastancima dogovarali smo se koje emo izlobe posjetiti tijekom sljedeeg tjedna, koje emo lmove i kazaline predstave pogledati (bilo je to doba novog vala na filmu i avangardnog Gavellina Zagrebakog modernog kazalita), koje emo koncerte posjetiti (moram priznati da me John Cage na upravo pokrenutom Muzikom bijenalu nije oduevio) ili koje emo knjige proitati i tko e o emu referirati. Sljedee nedjelje itali smo eseje koje smo napisali i o njima raspravljali. Na studiju povijesti imao sam sreu na prvoj godini iz Uvoda i iz Pomonih povijesnih nauka (tako se predmet zvao) sluati predavanja prof. Josipa Matasovia, velikog erudita, pravog tradicionalnog kulturnog historiara. On je imao obiaj tijekom predavanja zastati oekujui koji e od studenata iznijeti podatak (godinu, ime, naslov djela i sl.) koji je sam namjeravao iznijeti. Studenta koji bi odgovorio pitao bi za ime i zatim ime zapisao. Ja sam njegova predavanja paljivo pratio, neto sam znao od ranije a neto nauio iz njegovih prethodnih predavanja, i esto sam uskakao s podatkom koji je oekivao. Na ispitu kod njega dobio sam izvrsnu ocjenu te me izabrao za demonstratora. Demonstrator je takoer postao kolega sa studija, kasnije profesor hrvatske povijesti srednjeg vijeka na Odsjeku za povijest naega Filozofskog fakulteta, danas akademik Tomislav Raukar. To je kolegi Raukaru i meni pruilo izvanredno povoljne uvjete za studij. Naime, prostorije Seminara (na Gornjem gradu u irilometodskoj ulici) imale su osim predavaonice i kabineta dvije radne sobe koje su zimi bile grijane. Ugljen za velike kaljeve pei donosio je posluitelj,

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXIV (2011), br. 1, str. 163169

te su seminarske prostorije postale mjestom naeg svakodnevnog boravka, uenja i rasprava, pa i razgovora s asistenticom Rankom Stojsavljevi, koja je bila kulturni historiar matasovievskog tipa, i s prof. Jakovom Stipiiem iz tadanjeg Akademijina Instituta za povijesne znanosti, koji je zamijenio prof. Matasovia. Kolega Raukar i ja smo takoer pohaali teaj iz paleograje i diplomatike koji su u Akademijinu Institutu odravali prof. Stipii i prof. Miljenko amalovi. Bili su to prvi koraci u upoznavanju s metodama povijesne znanosti. U Seminaru je, to je bilo najvanije, postojala bogata priruna biblioteka s enciklopedijama, knjigama i asopisima, Akademijinim i drugim izdanjima. Ta mi je knjinica omoguila da dobijem odlinu ocjenu na prvom ispitu nakon ispita kod prof. Matasovia, na ispitu iz Povijesti starog vijeka kod prof. Grge Novaka koji je upravo u to vrijeme postao predsjednik tadanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Prof. Novak je ispite odravao u seminarskoj dvorani u istonom krilu zgrade Sveuilita, u kojoj su tada bili smjeteni takoer Dekanat Filozofskog fakulteta te pojedini njegovi odsjeci, meu njima i Odsjek za povijest. Kad sam polagao ispit kandidati su, uobiajeno, sjedili na stolicama ispred prvog reda stepenasto poredanih klupa, a ja sam (kao jedan od nas petnaestak) sjedio na prvoj stolici do vrata. Nakon to je stao iza katedre na povienom podiju prof. Novak je upravio prst u mene i upitao: Kako se ti zove? Stani odgovorio sam. Stani? pogledao me pozornije i upitao: A odakle si ti? Iz Staroga Grada odgovorio sam. Zapjevuio je: Eehehe, iz staroga Farosa! Pa ti povijest mora pjevati! Prvo pitanje uvijek je bilo iz izvora, emu su bila posveena prva poglavlja beogradskog prijevoda sa ruskog Makinove Istorije starog Rima. Pseudoskilaks bilo je prvo kratko pitanje koje mi je prof. Novak postavio. Poeo sam detaljno izlagati otprilike: Pseudoskilaks je anonimni grki pisac koji je sredinom 4. stoljea prije nove ere napisao Periplus, opis plovidbe du obala Sredozemlja ... opisom je poeo od istonog Sredozemlja ... opisao je plovidbu du sjeverne obale Afrike, zatim du june obale Hispanije i Galije te zapadnom i istonom obalom Italije. Napose sam se zadrao na opisu istone obale Jadranskog mora od Istre uz kopno i od sjevernih otoka preko Farosa itd. do Korkyre (Korule) i Melite (Mljeta). Detaljnije sam izloio dileme u vezi s toponimom Katarbates potamos (rijeka Katarbates) i objasnio zakljuak da je to rijeka Krka. Prof. Novak me pomno promatrao dok sam izlagao, a kad sam zavrio upitao me: Odakle to zna? Odgovorio sam: Iz lanka Mate Suia u Akademijinu Radu. Ne sjeam se kako je glasilo sljedee pitanje, ali se sjeam da mi je uskoio s uobiajeno kratkim potpitanjem: Butua! Odgovarajui iznio sam podatke o antikoj, ali takoer o pretpovijesnoj Budvi, na to je opet uslijedilo kratko pitanje: Odakle to zna? i moj odgovor: Iz Vaeg Prethistorijskog Hvara. Nakon toga je ispitivao ostale studente, doao i do najgorih pitanja, onih o carevima, a mene kao da je zaboravio (ili me se bojao pitati da eventualno ne pokvarim dojam). Na kraju, kad se vidjelo da me ne namjerava dalje pitati, jedan student ga je upitao: A njega (tj. mene) neete pitati?. On je ve dobio peticu. odgovorio je.

Nika Stani: Kako sam postao povjesniar

Tijekom studija sam pripremajui se za ispite nastavio osim ispitne literature i biljeaka sa predavanja itati i drugu literaturu. U antikvarijatu sam kupio i poneku knjigu iz problematike predmeta iz kojega sam trenutno spremao ispit i te su knjige zaetak moje biblioteke. Tijekom daljnjeg studija najvie nas se dojmio prof. Jaroslav idak. Drao je tijekom etiri semestra predavanja iz predmeta Hrvatska povijest novog vijeka koji je obuhvaao razdoblje od 16. st. do 1918. godine. Kolega Raukar i ja pohaali smo njegova predavanja sve dok kao apsolventi nismo poloili ispit kod njega. Bile su nam dragocjene njegove interpretacije (razliite od interpretacija prof. Vase Bogdanova), ali smo takoer znali da je prof. idak na ispitu postavljao pitanja ne samo iz ispitne literature, ve i iz onoga to je sam iznosio na predavanjima. Jednom je tako studentici na ispitu postavio pitanje na koje ona nije znala odgovoriti i opravdavala se da tih podataka nema u literaturi, na to je prof. idak konstatirao da je o tome govorio na predavanjima tijekom zadnjeg semestra. Nakon to je studentica konstatirala da ta predavanja nije pohaala jer je njega ve ranije odsluala, prof. idak joj je zaprepateno odvratio: Kako vi mene moete odsluati?! Prof. idak je registrirao moju stalnu prisutnost na predavanjima, te me odluio provjeriti tako to me na poetku ljetnog semestra zamolio da na sljedeem satu iznesem problematiku koju smo obraivali u prethodnom semestru. ini se da sam test poloio. Prof. Mirjana Gross je tada u sklopu predmeta prof. idaka Hrvatska povijest novog vijeka predavala razdoblje od 1880-ih godina do 1914. godine, a desilo se da njezina predavanja nisam pohaao. Seminar iz hrvatske povijesti mogli smo sluati kod nje ili kod prof. idaka, a ja sam se opredijelio za seminar kod prof. idaka. Do zadnjeg ispita morali smo napisati dva seminarska rada, jedan iz ope i jedan iz nacionalne povijesti. Seminarski rad iz ope povijesti uzeo sam kod prof. Miroslava Brandta. Tema Salijski zakon koju mi je zadao bila mi je vrlo zanimljiva, jer se radilo o interferenciji obiajnog prava Salijskih Franaka s prijelaza 5. i 6. stoljea i rimskog prava. Seminar iz nacionalne povijesti htio sam pisati kod prof. idaka, ali on tijekom tog semestra zbog bolesti ili iz drugih razloga nije dolazio na Fakultet, te sam se obratio prof. Gross. Ona mi je vjerojatno zamjerala to joj dolazim a da nisam pohaao njezinu nastavu i doekala me s kiselim osmjehom. (ao mi je to prof. Gross nije prisutna, tim prije to se trenutno nalazi u bolnici, a volio bih da se i ona prisjeti te situacije.) Dala mi je teku temu iz povijesti preporoda u Dalmaciji: Teorija hrvatskog politikog naroda kod Mihovila Pavlinovia. Tema mi je bila zanimljiva, a u to vrijeme i osjetljiva. (Tada sam u antikvarijatu naao i kupio Pavlinovieve Hrvatske razgovore iz 1877.) Rad sam napisao i predao prof. Gross te se dogovorio s njom za razgovor nakon to ona rad proita. Kad sam doao na razgovor prof. Gross me doekala s osmjehom od uha do uha. Rad je ocijenila izvrsnim, predala ga je i prof. idaku, a onda su ga predloili za rektorovu nagradu koju sam i dobio. To su bili poetci mojih znanstvenih istraivanja i usmjerenja prema povijesti preporoda u Dalmaciji.

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXIV (2011), br. 1, str. 163169

Nakon to sam diplomirao i nakon to sam odsluio vojni rok u JNA prof. idak me jednog dana spazio u itaonici asopisa u staroj zgradi tadanje Nacionalne i sveuiline biblioteke gdje sam itao radove Grge Novaka o preporodu u Dalmaciji i pozvao me da ga posjetim na Fakultetu. Profesorici Gross je rekao kako mi je kasnije prenijela da je vidio Stania u Sveuilinoj. elio je oigledno razgovarati o mojim planovima, ali i o svojim namjerama sa mnom. Prof. idak je, naime, usmjeravao istraivae prema decitarnim temama, te je npr. kolegu Trpimira Macana usmjerio prema Mihi Klaiu, temi na kojoj je kolega Macan zatim i doktorirao. Ne znam kakvu je temu prof. idak meni namjenjivao, ali ini se da je prevagnula ideja prof. Gross da me se usmjeri prema dalmatinskom pravatvu. Tada je upravo bio pokrenut poslijediplomski studij na Odsjeku za povijest, a prof. idak je bio lan tadanjeg Republikog savjeta za nauni rad i uspio mi je ishoditi stipendiju za poslijediplomski studij. (U prvoj generaciji bilo nas je samo est polaznika poslijediplomskog studija. Ja sam do kraja studija imao dovoljno tiskanih radova da sam umjesto magistarskog rada mogao izravno prijaviti doktorsku disertaciju, pri emu sam promijenio prvobitnu temu o pravatvu u Dalmaciji i usmjerio se prema Mihovilu Pavlinoviu i njegovom krugu.) Stipendiju nisam do kraja iskoristio, jer sam se zaposlio u tadanjem Povijesnom muzeju Hrvatske. Direktorica muzeja dr. Lelja Dobroni i sama je bila istraiva, te je kustose poticala na istraivanja i stjecanje doktorata znanosti. Ja sam u muzeju bio zaduen za zbirku uniforma i odlikovanja, ali je dr. Dobroni tolerirala moju istraivaku usmjerenost prema dalmatinskim temama, a istodobno me kao povjesniara angairala na prireivanju izloaba o irim povijesnim temama. Prva izloba na kojoj sam suraivao bila je Poeci industrije i radnikog pokreta u Hrvatskoj 1848.-1919. odrana 1969. Rad na pripremanju izlobe vodila je Fricika Despot (dr. Miroslava Despot, majka profesora na Odsjeku za lozoju naeg Fakulteta, akademika Branka Despota) koja je eruirala (njezin izraz) silnu grau, a ja sam priredio dio koji se odnosio na Dalmaciju. Sljedee izlobe samostalno sam prireivao 1970. izlobu o Frani Supilu u povodu 100. obljetnice roenja i 1971. o Eugenu Kvaterniku u povodu 100. obljetnice ustanka u Rakovici. Sve su te izlobe bile rezultat ne samo strunog ve i istraivakog rada, te su rezultirale znanstvenim radovima referatima na znanstvenim skupovima i lancima u znanstvenim asopisima (o Supilovu dubrovakom razdoblju i o odnosu nacionalne ideologije Eugena Kvaternika i Mihovila Pavlinovia). Godine 1971. Filozofski fakultet je od nadlenih tijela uspio ishoditi deset novih asistentskih mjesta i nakon toga sam bio izabran za asistenta na Katedri za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest. Trebao sam, kao to je bilo uobiajeno, na radno mjesto nastupiti na poetku akademske godine, 1. listopada, ali sam se dogovorio da u nastupiti nakon otvorenja izlobe o Kvaterniku. Tako sam na Filozofski fakultet preao 1. prosinca 1971. godine na obljetnicu ujedinjenja i istodobno na dan sastanka u

Nika Stani: Kako sam postao povjesniar

Karaorevu koji je doveo do sloma hrvatskog pokreta 1970./71. (u emu ne vidim nikakvu simboliku, ali lake pamtim poetak rada na Filozofskom fakultetu). Skupine u kojima sam za akih i studentskih dana sudjelovao nisu bile trajne. Tijekom studija i nakon diplomiranja krenuli smo razliitim putovima. No, od osoba s kojima sam se druio ili susretao za akih i studentskih okupljanja etvorica smo se postupno nali u istom hodniku u novoj zgradi Filozofskog fakulteta Ivo Maroevi na Odsjeku za povijest umjetnosti, Tonko Maroevi najprije na istom odsjeku a zatim u fakultetskom Zavodu za povijest umjetnosti, a kolega Raukar i ja na Odsjeku za povijest. Od te etvorice trojica su Tonko Maroevi, kolega Raukar i ja) danas redoviti lanovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Kada sam prvi dan dolazio na Fakultet, sjeam se kao da je to bilo danas, na silazu prema dananjoj zgradi sreo sam Friciku Despot koja mi je estitala na izboru za asistenta. Odgovorio sam joj: Hvala na estitci, ali to je samo pruena ansa. Sam ne mogu suditi jesam li ili koliko sam uspjeno iskoristio pruenu ansu. Bibliograja koja je priloena Zborniku moe samo dijelom o tome govoriti, jer je od broja radova vaniji njihov doprinos povijesnoj znanosti. Sama moja bibliograja je ipak mogla biti opsenija da nisam prihvaao neke upravne dunosti mjesto predstojnika Zavoda za hrvatsku povijest i prodekana na Filozofskom fakultetu te pomonika ministra znanosti. Bila bi manje opsena da nisam odbio ponueno mjesto prorektora ili ponudu da se kandidiram za mjesto dekana. Jer svaka upravna sluba donosi lakunu u bibliograji. No, bibliograja tiskana u Zborniku ipak nije konana.