MARULIEVSKI MODEL HRVATSKE RENESANSNE LIRIKE

Drago imunda

Knjievna su razdoblja, openito, izmeu sebe viestruko povezana i u sebi veoma slojevita. Nije ih lako ni stilski ni vremenski precizno dijeliti. Jednako tako, unutar pojedinih razdoblja, nije jednostavno odreivati podjele i potpodjele u pojedinim vrstama i anrovima. Jo je tee nai adekvatne nazive pojedinim stilskim obiljejima i tipskim razlikama. Nee nas stoga iznenaditi pokuaj da u vezi s Maruliem progovorimo o terminolokim odreenjima nekih potpodjela hrvatske renesansne poezije. U pitanju je iri pristup renesansnoj muzi, u prvom redu lirskoj, u kojoj Maruli s pravom zauzima vano mjesto, ne samo u poetskoj valorizaciji, ve i u povijesnoj sistematizaciji njezinih nadahnua i podjela. Naime, Maruli nije samo autor naeg prvog spjeva i rodonaelnik umjetnike epske poezije, ve istodobno zasluan stvaralac lirske inspiracije. Dapae, usuujemo se rei, glavni predstavnik jednog njezina modela, refleksivnodidaktikog. Rije je, da budemo odmah jasni, o irokom spektru duhovnoreligiozne tematike sa svojim specifinim tonom i izriajem ili, tonije, misaonopounoj paradigmi nae renesansne lirike, egzistencijalnog i sudbinskog nadahnua, za razliku od istovremenog veoma snana sentimentalnog vala petrarkistike provenijencije, izrazito emocionalnog tkiva i izriaja.1 Izvori su, kako znamo, nae renesanse dvostruki: domai i strani. S jedne strane tee linija nae tradicionalne knjievnosti crkvene (glagoljske i latinine) i
1 Za novi je val tipina svjetovna ili, jo tonije, ljubavna motivika, uvstven izriaj i udvaraki postupak, najee uz idealistiko, ali i senzualnoerotsko doivljavanje sentimentalne ljubavi. To je zahtijevalo nova knjievna sredstva i galantne formule koje su spontano prelazile u maniru.

208

Colloquia Maruliana VIII (1999.)

narodne koju Maruli izravno slijedi i spontano uzdie na novu auktorsku i umjetniku razinu. S druge, s Apeninskoga nam poluotoka dolaze novi poticaji i snaan impuls petrarkistike lire (ja je ovdje nazivam novi val) koju Dore Dri i imund Meneti prvi objeruke prihvaaju i uspjeno udomauju u naem knjievnom prostoru. U stvari, dok je Maruli slagao svoju renesansnu poeziju, epsku i lirsku, u razvojnom slijedu postojee tradicije, po obiaju naih zainjavac, moralno didaktina i religioznorefleksivna sadraja, pojavio se spomenuti novi val svjetovna sadraja i tipina emocionalnoudvarakog nadahnua. Zahvaljujui svojoj galantnosti, pjesnikoj ponesenosti i snanu doivljaju, taj je model dobrano potisnuo humanistiku poetiku i srednjovjekovnu motiviku, a dijelom i marulievsku, refleksivnoreligioznu venu. Pod tim su dojmom povjesniari nae knjievnosti, zahvaljujui osnovnim znaajkama novog stila i kolskom pojednostavnjenom predstavljanju knjievnih formacija, poetsko stvaralatvo renesansnog razdoblja praktino sveli pod sentimentalna obzorja i petrarkistiki ton. Tako se openito stvorio privid da je renesansna lirika, kao poetska zbiljnost i umjetnika vrijednost, viemanje emocionalnoudvaraka, svjetovna, sentimentalnoljubavna. Nema dvojbe da je novi val postao dominantan i da mu u poetskim analizama i povijesnim vrednovanjima renesansne knjievnosti treba dati prednost.2 Meutim, ni tradicionalna linija, odnosno njezina obnovljena, marulievska modifikacija, u autorskom svjetlu i novom ruhu, smirena tona i refleksivnodidaktina sadraja, nije prestala. Naprotiv, itavo je vrijeme, unato petrarkistikoj prevlasti, veoma snana i sveprisutna. Drugim rijeima, velik dio nae renesansne muze nije mogue svesti pod ono to se openito pripisuje emotivnogalantnom stihu i stilu. Tematski i doivljajno vrlo malo, a stilskopoetiki samo djelomino. Uoljivo je to u mnogih onodobnih pjesnika. Prije svega u Marka Marulia. Ali i mnogih drugih. Na primjer, u Petra Hektorovia, Nikole Dimitrovia, Mavra Vetranovia, Petra Zorania, pa ak i u vrsna liriara Hanibala Lucia i renesansnog sinkretista Nikole Naljekovia. S tog je stajalita, premda se moe govoriti i o drugim podjelama i tipovima, sasvim opravdano cjelokupnu nau renesansnu poeziju tipski ralaniti u dva zasebna tipa ili, bolje, modela: sentimentalno udvaraki, petrarkistiki, i religioznorefleksivni, marulievski. Kad to kaemo, ne mislimo samo na religioznu inspiraciju, iako je u ovom modelu vana. Pred oima nam je mnogo iri poetski krug koji se sadrajno i tonski zatvara u svoj tematskoizriajni svijet te se vie ili manje tipski razlikuje od sentimentalnoudvarakog modela. Istini za volju, za cijeli bi se ovaj krug moglo
2 Nova poetika, petrarkistiki stil i ljubavna emocija imali su velik utjecaj i na religioznorefleksivnu liriku, pa i na Marulievu epiku (usp. Judita, VI, st. 10871115, 11251164; Suzana, st. 2948). Oito je to, promatramo li stvari u cjelini, iz usporednih poetskih analiza jednog i drugog modela.

Drago imunda: Marulievski model hrvatske renesansne lirike

209

rei da je to mahom nadvremenski segment poetske kreacije, knjievna konstanta koja se kao refleksivna poruka oituje u razliitim siejima i ivotnim odnosima egzistencijalne i sudbinske problematike te sasvim spontano javlja u svim vremenima. Mi ga ipak ovdje promatramo u renesansnom razdoblju s vanim onodobnim obiljejima. U tom ga odreenju ne elimo izdvajati, ve samo na nj upozoriti te ga tako pomou zajednikog naziva formalno tipski istaknuti. Zato ga, u odnosu prema spomenutom petrarkistikom, nazivamo marulievskim modelom.3 Naravno, predlaui ove sarajnotipske nazive, ne dijelimo time nau renesansnu liriku na dva formacijski razliita dijela. Jo manje, kako smo ve napomenuli, na svjetovnu i religioznu, jer svjetovnosti i religioznosti ima i u jednom i u drugom modelu. 4 Samo je obiljeavamo njezinim tipskim posebnostima i praktino prezentiramo u njezinim tematskoizriajnim cjelinama. Jer, dok se je prvi model openito okretao uvstvenim motivima, sentimentalnoj lirici i intimi, sa svojim uhodanim sredstvima i izriajima, drugi je, zaokupljen razliitim ivotnim i sudbinskim pitanjima, vie panje posveivao duhovnim, etikim, religioznim i rodoljubnim temama. Upravo onome to je Maruli, kao glavni zastupnik tog modela, posebno naglaavao i u svojim pjesmama ostvario.5 Dodue, oba su ta naa renesansna modela vrlo bliska. tovie, usporedo se javljaju ne samo u istom vremenu ve i u istih pjesnika. Na taj su se nain spontano mijeali i u velikoj mjeri poprimali zajednika renesansna obiljeja. Meutim, tipske su im osobitosti ipak vidljive. Prije svega u sadrajnotematskom i doivljajnom smislu, ali, u odreenoj mjeri, i u strukturi, poetskim odnosima i tonu, stilskom koloritu i ritmu te posebno u frazeolokoizriajnoj maniri. Petrarkistika se je vena, pojednostavnjeno reeno, okrenula intimistiko osjeajnoj inspiraciji te se tako, zaobiavi iru tematiku, zabavljala udvarakom motivikom i uhodanom patetikom, emocionalnim tonom i uvstvenom rijei. Naspram tomu, marulievska se refleksivnodidaktika linija, iako je mnogo poprimila od novog vala, spontano irila na razliita ivotna i misaona podruja, egzistencijalna i metafizika, te je, to je posebno vano, u dobroj mjeri zadrala svoj ton i izriaj, meditativnu boju i sakralan doivljaj, svoje prepoznatljive strukture i odgovarajua stilska sredstva.6

3 O tome sam opirnije pisao u Hrvatskoj reviji (usp. D. ., Ljubavni kanconijeri i pisni razlike ili petrarkistiki i marulievski model hrvatske renesansne poezije, Hrvatska revija, XLVII, 1997, br. 1, 96108; br. 2, 294302). 4 Usp. D. i m u n d a, Teoloki pristup renesansnim pjesnikim modelima, nav. djelo, br. 2, 294302. 5 M. M a r u l i , Pisni razlike, Knjievni krug, Split, 1993, i Dijaloki i dramski stihovi, Knjievni krug, Split, 1994. 6 U vezi s tim bi se u potanjoj analizi moglo govoriti o kliiranim formama i gotovim formulama jednog i drugog modela, koje su na prvi mah prepoznatljive i svakomu specifine.

210

Colloquia Maruliana VIII (1999.)

Toga su bili svjesni i renesansni pjesnici. I sami su stoga svoje pjesme jednog ili drugog modela, po mnogoemu sline i razliite, u zapisima i izdanjima svrstavali u zasebne zbirke. Kad su bile izrazito petrarkistikog tipa, samo emotivnoudvarakog sadraja i stila: u pjesni ljuvene, u ljubavne kanconijere, a kad su bile jednog i drugog nadahnua, mahom refleksivnog, ali i ljubavnog: u pjesni razlike. Oito su osjeali razliku. Osnovna dakle stvar na koju ovdje elimo upozoriti jest injenica da se hrvatska renesansna poezija od poetka razvija u dva paralelna tipa ili modela, u kojima tematska motivika sa svojim izriajima i poetskim doivljajem imaju vanu ulogu. Iako ta dvojnost nae renesansne muze ne naruava, ve naprotiv potvruje njezino jedinstvo, neka nam bude doputeno podsjetiti i na otrije odnose nekih pjesnika prema petrarkistikom manirizmu. Znamo, na primjer, da se je Petar Zorani, slijedei Marulia o emu jasno govori pastir Marul ve u drugoj generaciji pjesnika novog vala, izravno suprotstavio moguoj prevlasti sentimentalne lire. Glavni motiv njegove etnje po Planinama upravo je potreba da se oslobodi koliko on sam, toliko i onodobna hrvatska lirika pretjeranog vezivanja uz, kako kae, beteg ljubveni. I doista, on se od njega i oslobaa. Odriuje ga vilenica Dinara pomou neke vrste religijskog egzorcizma.7 S druge je strane jednako tako poznato da su se pojedini nai pjesnici, primjerice sam Luci,8 s vremenom odricali svojih, uvjetno reeno, petrarkistikih skladanja, i spaljivali ih. Konano je, spomenimo i to, poetkom 17. stoljea Stjepo urevi na aljiv nain u Derviu parodirao sentimentalne klieje i pretjeranu patetiku udvarake intonacije. Drugim rijeima, u renesansnom razdoblju nije u modi samo leut ve mnogo sloeniji orkestar, pri emu se veliki dio ove metafore odnosi na marulievski model koji je bio trajan i za neke pjesnike tipian. Ovdje ne bismo ulazili u strunu analizu. No navest emo dvatri primjera koja, s jedne strane, potvruju zajednika renesansnostilska obiljeja, dok s druge upuuju na tipske razlike o kojima govorimo. Prvi je pjesniki model, kao to znamo, izrazito uvstvenoudvaraki, ljubavni, na mahove prepun vanjske manire i patetike: Mlaahta diklice, tako ti ljuvezni, tako se tve lice spivalo u pjesni, kako me ovoj ut, in da ja u tvoj kril, in da ja u tvoj skut doletim kako stril;
7 P. Z o r a n i , Planine, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, Zagreb, 1964, knjiga 8, str. 149152. 8 H. L u c i priznaje da je davnjena skladanja pogrdio i odvargao malo ne sva (Usp. Jeronimu Martiniu pozdravljenje, u Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 7, Zagreb, 1968, 133) te se spontano okrenuo refleksivnoj muzi.

Drago imunda: Marulievski model hrvatske renesansne lirike

211

neka se potuim koliku patim zled, elei da zdruim anelski tvoj pogled, elei da malo s tobom se pobludim. Oh, zatoj, ma hvalo, elei smrt udim! Ova kratka Menetieva pjesma u dobroj mjeri predstavlja osnovnu paradigmu petrarkistikog tona. To je, kako smo vie puta naglasili, sentimentalni model. Izrazito je osoban, uvstven i veoma doivljajan, strastven. Kao glavni tip renesansne poezije, snano je utjecao na onodobno knjievno stvaralatvo te dao glavno obiljeje cijelom razdoblju. Meutim, nije bio jedini. S njim se sasvim normalno razvijao i afirmirao i drugi, marulievski model. Zbog boljeg uoavanja stilske istosti i tipske razliitosti, navest emo dvatri kraa primjera i ovog drugog modela. Prvi je primjer iz Marulieve Utihe nesrie. Intonacija je izravna, a refleksija sudbinska, etino didaktika: a prudi himben um, bratjo moja mila, ali zloud razum gdi ni dobra dila? Razuman se broji da je vidit priprost; ki se Boga boji, to je prava kripost. Razuman je oni, dila hvale njega, u kom himbe ni; ljubi iskarnjega, ne ini se vei, a bi priko mire, nee ludo rei, u en mu zamire; vazda pri procini a ni drago njemu, nepravde ne ini svomu iskarnjemu. To su dila sveta, takav je Bogu drag, a ne oni ki smeta, da bi znal kako vrag.9 Kao to je as prije navedena Menetieva pjesma izrazita paradigma sentimentalnog modela, tako su ovi Marulievi stihovi ilustrativan primjer duhovnorefleksivnoga, marulievskoga. Lako je zapaziti njegova tipska svojstva, u prvom redu religioznosudbinsku motiviku i moralnopouan ton. Taj tip su, kako smo napomenuli, dakako u razliitim varijacijama, prihvatili mnogi nai renesansni pjesnici, neki pod izravnim Marulievim utjecajem. Primjerice, Zoraniev pastir Marul gotovo doslovce slijedi Marulievu Molitvu suprotiva Turkom: Svemogi Boe moj, odvrati od nas gniv tvoj,
9

M. M a r u l i , Utiha nesrie, st. 1320.

212

Colloquia Maruliana VIII (1999.)

odvrati zle kobe ke nas vsak as znobe, utii srbu tvu, pogledaj viru svu. I Petar Hektorovi je u nizu svojih pjesama i poslanica potpuno na marulievskoj crti. tovie, i u Ribanju i ribarskom prigovaranju itave dijelove pjeva u marulievskom nadahnuu ili, kako mi kaemo, modelu. Evo, za osvjetljenje, nekoliko stihova: lane svete vire darmo stanovito koji se ne mire ni vide oito. Ouenja naa s kih udna mno gine ne dajmo da paa bude ke taine. Vidinje, slianje, obonjanje s timi, garla okuanje, taknutje za njimi, htijmo da toj ine, na nam jih Bog poda, a ne stvari ine s kih je dui koda. Milosardja dila inmo telesnoga, ka su Bogu mila, tere duhovnoga.10 Kako vidimo, ovaj je drugi poetski model, marulievski, koji ovdje posebno istiemo, bitno obiljeen svojom meditativnou i duhovnim sadrajima, religioznomoralnim. Ima, dakako, i drugih osobitosti, tipskih izriaja i poetskih sredstava. Nasuprot petrarkistikom u kojemu je ljubav glavni motiv, ovaj se nadahnjuje na iroj tematici, drutvenoj zbilji i ivotnoj refleksiji, religioznom odnosu i moralnoj po(r)uci. Poetskoformacijski je vrlo blizak ritmikoj strukturi sentimentalnog modela, koji je u biti da spomenemo i to i sam preuzeo domai stih, rimu i ritam hrvatskog tradicionalnog pjesnitva iz kojega je izrastao i sam Maruli, ali se u cjelini ne moe poistovjetiti s trubadurskom podoknicom, sentimentalnom romantikom i(li) udvarakom manirom. Ima svoj svijet i odnos, doivljaj i ton. Vue svoje naslijee iz domaih tradicija i renesansnih modifikacija. Plastian je i predmetno vrlo raznolik. I drugi pjesnici, poput Lucia, Dimitrovia, Vetranovia, Naljekovia, Dominka Zlataria ili Marina Kaboge, iako nisu pod Marulievim izravnim utjecajem, u dobrom su dijelu svojih stihova na Marulievoj liniji. Kad Marin Kaboga, na primjer, pjeva Pjesan o dinaru ili Mavro Vetranovi Pjesancu Jaganjcu, pune kritike i pouke, odnosno Petar Zorani o udnom

10

P. H e k t o r o v i , Ribanje i ribarsko prigovaranje, st. 15711580.

Drago imunda: Marulievski model hrvatske renesansne lirike

213

egzorcizmu betega ljuvenog, mislei upravo na sentimentalnu motiviku petrarkistike provenijencije, onda, da se metaforino izrazimo, vie odraavaju marulievsku harfu, nego Driev ili Menetiev leut. Vjerujem da emo se s ovim manjevie sloiti i bez dodatnih obrazlaganja. Mnogi e vjerojatno rei da to nitko i ne nijee. Da se openito u strunoj literaturi uz sentimentalno petrarkistiku liriku spominje i duhovna, sudbinska, rodoljubna, religiozna, didaktika i refleksivna, o kojima upravo i govorimo. S tim se potpuno slaemo. Zato i predlaemo da se ovaj misaonomeditativni tip hrvatske renesansne poezije, naspram sentimentalnomu, nazove marulievskim tipom, odnosno modelom. To bi po naem sudu bilo sasvim opravdano i korisno koliko zbog Marulia, glavnog promicatelja meditativnorefleksivne lirike u renesansnom razdoblju, toliko i radi boljeg razumijevanja nae renesansne lirske poezije. Uz openito priznati petrarkistiki model, sa svim njegovim vrijednostima, dobro bi bilo istaknuti i drugi, marulievski, sa svim njegovim posebnostima, u koji ulazi cijeli spektar spomenutih inspiracija: od refleksivnoreligiozne i moralnodidaktike do rodoljubne, drutvenoegzistencijalne i sudbinske. Sve su one na svoj nain i marulievske. Naravno, sve se ovo to smo rekli manjevie zna. Ne treba stvari previe dokazivati. No vaan motiv ovog izlaganja nije samo u injenicama i znanju, ve i u funkcionalnom sistematiziranju. S dva bi smo predloena modela, ako bismo ih prihvatili u naoj znanosti o knjievnosti, povijesti knjievnosti, kritici i poetici, mnogo snanije istakli bogatstvo nae renesansne lirike, njezinu razvijenost i razvedenost. Koliko stilski, toliko i tematski. Time bismo joj dali slojevitije znaenje, koje joj zapravo i pripada.

214

Colloquia Maruliana VIII (1999.)

Drago imunda THE MARULI MODEL OF THE CROATIAN RENAISSANCE LYRIC

Maruli was not only the author of our first major poem and the originator of artistic epic poetry, but was simultaneously a poet of a considerable lyric inspiration, and, what is more, the main representative of one model of it. This relates to a wideranging spiritual and religious set of themes, the intellectual and didactic paradigm of the Renaissance lyric in Croatia, one inspired by the sense of existence and of destiny, quite unlike its contemporary, the powerfully sentimental wave of Petrarchan derivation, with a markedly emotional tissue and expression. Although it is possible to talk of other divisions and types, Croatian Renaissance poetry can be analysed into two types or models: the Petrarchan, and the religious and reflective Maruliian model, which is concerned with various questions of life and fate, with spiritual, ethical, religious and patriotic themes. Yet literary history has practically reduced the poetry of the Renaissance to the horizon of sentiment and the tone of Petrarch. However, the reflective and didactic line has to be given due attention; this spontaneously expanded to different areas of life and thinking, retaining its own tone and manner of expression, its meditative colour and experience of the sacred, its distinctive structure and its appropriate stylistic resources. In the Renaissance period it was not only the lute that was in fashion, but the much more complex orchestra, a large part of these metaphors having reference to the Maruli model. The characteristics of his type of poetry are primarily the motifs of religion and destiny, and the moral and didactic tone. Many Croatian poets of the Renaissance accepted this type in different variants.