Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine socioloke teorije

KREIMIR AAR Sveuilite u Zagrebu Filozofski fakultet, Zagreb e-mail: kzazar@ffzg.hr UDK: 316.28 316.4 Pregledni rad Primljeno: 16. srpnja 2008.

Veza izmeu modernosti i klasine sociologije osnovni je tematski okvir ove rasprave. U radu se pokazuje da se sociologija kao distinktivna znanstvena disciplina pojavljuje kao odgovor na drutvenu krizu s kojom se suoava moderno drutvo. Industrijalizacija i politike revolucije dva su osnovna pokretaka mehanizma koja dovode do konstituiranja modernog drutva. Stoga se u radu osobita pozornost posveuje drutvenom kontekstu u kojem se pojavljuje socioloka misao. Osim toga, pokazuje se da je sociologija formirana pod utjecajem dvaju suprotstavljenih intelektualnih pravaca. Iako su na klasinu sociologiju znatno utjecale prosvjetiteljske ideje, ideologija konzervativizma prvim je sociolozima bila temeljni izvor inspiracije. Utjecaj dvaju proturjenih misaonih orijentacija manifestira se u ambivalentnosti klasinih sociolokih teorija. Naime, iako se klasina sociologija kritiki odnosi prema diferentnim fenomenima modernog drutva, ipak se u potpunosti ne prihvaa konzervativna pozicija jer se smatra da su drutveni procesi ireverzibilni pa restauracija prijanjih drutvenih struktura nije mogua niti poeljna. Dvojnost tradicionalnih i modernih vrijednosti proima cjelokupnu klasinu socioloku teoriju. U nastavku rada pokazali smo kako se ovaj dualitet oituje u djelima pojedinih izabranih sociologa: Comtea, Spencera, Durkheima, Tnniesa i Webera. Iznimna vanost klasine sociologije i njezina neupitna aktualnost podvlae se u zakljunom dijelu teksta. Kljune rijei: MODERNOST, INDUSTRIJALIZACIJA, POLITIKE REVOLUCIJE, PROSVJETITELJSTVO, ANTIPROSVJETITELJSTVO, KONZERVATIVIZAM, PARADOKS SOCIOLOGIJE

1. UVOD Ono to nam je detaljnijem upoznavanjem socioloke problematike sve vie poelo privlaiti pozornost jest pitanje zato se sociologija, i s kojim ciljevima, pojavila upravo u odreenom historijskom trenutku tijekom prvih desetljea 19. stoljea? Pokuavajui odgovoriti na to pitanje, sve oitijom postaje povezanost sociologije i modernosti. Sociologija se pokazuje eminentno modernim fenomenom. Stoga smo u ovom radu odluili ispitati relaciju rane sociologije i modernosti, odnosno, sociologije i modernog drutva koje predstavlja empirijsku dimenziju modernosti. Osobito nam se zanimljivima ine pitanja: kako prvi sociolozi definiraju i pojmovno artikuliraju moderno drutvo? Potom, koja su, prema njima, kljuna obiljeja modernog drutva i na koji nain vrednuju, pozitivno ili negativno, njegove pojedine znaajke? Takoer nam se zanimljivim ini ispitati koja idejna rjeenja i projekte nude za uklanjanje moguih negativnih drutvenih pojava? Spomenuta pitanja, i jo neka ovima implicirana, ocrtavaju iri okvir unutar kojega se odvija naa rasprava. No, prije nego zaponemo s raspravom, treba dati preciznija odreenja pojedinih pojmova. Tako klasinom sociologijom oznaavamo sociologiju koja se pojavljuje u nje183

aar, K.: Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 3: 183204

zinu velikom formativnom razdoblju izmeu 1830. i 1900. godine (Nisbet, 2005:45). Na nekim mjestima u radu umjesto klasini sociolozi koristimo se izrazima rani ili prvi sociolozi te ove jezine formulacije treba smatrati sinonimnima. Takoer se moe primijetiti da na pojedinim mjestima govorimo o klasinim sociolokim teorijama dok katkad upotrebljavamo izraz klasina socioloka teorija. Oba izriaja smatramo posve legitimnima. Iako unutar klasine sociologije postoji vie teorijskih pristupa, jedninom se koristimo s namjerom naglaavanja njihovih zajednikih obiljeja. Budui da bi razmatranje odnosa svih relevantnih drutvenih mislioca iz ovog razdoblja prema modernosti u velikoj mjeri nadmailo namjere naeg rada, prisiljeni smo uiniti odreenu selekciju. Dakako da jedan ovakav izbor donekle uvijek sadrava izvjesnu dozu arbitrarnosti, ali pri odabiru sociologa ija emo teorije razmatrati trudili smo se rukovoditi stanovitim kriterijima. Ponajprije je to bila njihova relevantnost, heuristiki znaaj i utjecaj koji su izvrili na dananju sociologiju. Tako smo svoju pozornost usmjerili na ideje petorice relevantnih sociologa: Comtea, Spencera, Durkheima, Tnniesa i Webera. Iitavanjem njihovih originalnih tekstova i sekundarne literature nastojali smo ustanoviti kako oni tematiziraju fenomene modernog drutva. No, osim toga, kao vrlo vanu dimenziju istiemo iri socijalni kontekst i idejni okvir unutar kojih se pojavljuju njihova razmiljanja o modernom drutvu. Ovaj moment vrijedi osobito istaknuti; dakle, u ovom emo radu nastojati pokazati da su odreeni drutveni i intelektualni faktori iznimno utjecali na formiranje klasinih sociolokih teorija. Prema tome, za razumijevanje samog teksta, nuno je i poznavanje konteksta u kojem on nastaje (Mimica, 1999). Pritom se ponajprije misli na epohalne promjene koje su rezultirale iezavanjem tradicionalnog i konstituiranjem modernog drutva. Osim toga su od iznimnog znaenja ideoloke kontroverzije koje se reflektiraju i u teorijama klasinih sociologa te u velikoj mjeri odreuju njihov karakter. Analizom tekstova klasinih sociologa utvrdili smo njihov ambivalentan odnos prema modernosti. Drugim rijeima, kod razmatranih autora zamjetno je dvojako shvaanje modernog drutva. Iako se s jedne strane prema njemu negativno odnose, ipak uviaju i neke njegove svijetle strane. No, prije nego to se mislima izabranih sociologa podrobnije pozabavimo, trebamo vidjeti kakav je drutveni i intelektualni horizont u kojem nastaju njihove ideje. Prije svega pak moramo vidjeti to se to obino podrazumijeva pod modernou. 2. POJAM MODERNOSTI Historijat pojma modernost poinje u kasnoj antici pojavom imenice modernitas (dananje vrijeme). U svome prvotnom znaenju izraz modernitas je imao funkciju puke kronoloke oznake (Habermas, 1988:13). Prema Calinescuu, etimologiju pojma modernost primjerenije je izvoditi iz rijei modernus. Lingvistike su analize potvrdile da rije modernus ima rano medievalno podrijetlo. Pridjev i imenica modernus izvedena je iz priloga modo, to znai nedavno, upravo. U ondanjem latinskom rjeniku Thesaurus Lingue Latinae stoji da rije modernus znai qui nunc, nostro tempore est, novellus i praesentaneus u opreci prema antinomu antiquus (Calinescu, 1988:23). Potreba za rijeju modernus pojavila se sa sve veim vremenskim odmakom od antike. Kako je antika postajala sve starijom, oitija je bila potreba za izrazom koji bi
184

aar, K.: Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 3: 183204

oznaavao nove tendencije u umjetnosti, osobito u knjievnosti. Rjeenje se pronalo u neologizmu modernus tijekom 6. stoljea. U kasnijim se stoljeima pojavljuju pojmovi modernitas (moderna vremena) i moderni (dananji ljudi) koji se od 11. stoljea etabliraju u europskim jezicima. Novo poglavlje razvoja pojma modernost poinje oko 1800. godine kad se sintagmama modern times u engleskom jeziku, odnosno temps modernes u francuskome, oznaava razdoblje od 1500. godine. U ovom trenutku izrazi moderno ili novo vrijeme gube svoju kronoloku funkciju te im se istodobno atribuira znaenje emfatiki novog razdoblja (Habermas, 1988:1011). Dakle, pojmovni sklop modernosti nije vie samo deskriptivna kronoloka oznaka, nego dobiva teinu novoga epohalnog razdoblja u opreci prema srednjem vijeku i jo ranijoj antici. Upravo je kraj 18. i poetak 19. stoljea razdoblje u kojem pojam modernosti poprima i danas aktualno znaenje. Intelektualni pokret prosvjetiteljstva i Francuska graanska revolucija dali su zavrni poticaj filozofsko-historijskoj artikulaciji modernosti. Period prijelaza iz 18. u 19. stoljee oznaava poetak najnovijeg vremena koje se na taj nain odjeljuje i od novog vijeka. Taj je rez efektno prikazan kod Hegela. Naime, za Hegela moderno vrijeme znai, zapravo, najnovije vrijeme koje poetski izraava kao divan izlazak Sunca. To je ujedno i posljednja etapa u razvoju svjetske povijesti. U tom kontekstu i on upuuje na krucijalnu vanost prosvjetiteljstva i Francuske revolucije jer sa njima poinje sadanjost, odnosno, moderno doba ili modernost. Vrlo je teko dati jednoznanu i opeprihvaenu definiciju modernosti. Brojni su takvi pokuaji, ali ne postoje dva odreenja koja obuhvaaju identian opseg pojma, nego diferentne definicije modernosti stavljaju naglasak na razliite dimenzije modernosti. Ipak, postoji odreen konsenzus oko sastavnica koje ine definiciju modernosti (Kalanj, 1990:67). S stajalita drutvenih znanosti zasigurno je najzanimljivija analiza modernosti koju poduzima Touraine. Prema njemu, modernost oznaava difuziju produkata racionalne aktivnosti; znanstvene, tehnoloke i administrativne aktivnosti ime je implicirana diferencijacija razliitih drutvenih sektora: politike, ekonomije, religije, umjetnosti, obitelji (Touraine, 1995:9). Modernost denuncira religiju i sve oblike transcendentnih autoriteta. Dakle, modernost karakterizira izraen proces sekularizacije. Istodobno se dogaa augmentacija vanosti znanosti. tovie, ideja modernosti za znanost rezervira sredinju ulogu u drutvu (Touraine, 1995:9). Stoga se moe rei da je ideja modernosti usko vezana uz ideju racionalizacije.1 Racionalizacija je uzdignuta na razinu univerzalnog principa prema kojem se organizira drutveni i privatni ivot. Koncepcija modernosti ukljuuje ideju modernizacije koja unitava okvire tradicionalnog drutva, iskorjenjuje njegove obiaje, vrijednosti, vjerovanja i osjeaje. Prema tome, racionalizacija kao nuna odrednica modernosti takoer postaje spontan i nuan mehanizam modernizacije (Touraine, 1995:10). Tako se ideja modernosti ujedinjuje s procesom modernizacije (Touraine, 1995:10). Modernizacija se najlake moe odrediti kao dinamika komponenta modernosti, odnosno kao modernost u akciji (Touraine, 1995:28).
1 Ovdje je vidljivo da se Touraine umnogome naslanja na Weberovu teorijsku poziciju. O Weberovu poimanju modernosti vie e rijei biti neto kasnije.

185

aar, K.: Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 3: 183204

Osnovni nositelj modernizacije jest razum. Proces modernizacije nije iniciran aktivnou nekoga prosvijeenog pojedinca ili odreene drutvene skupine, nego je dostignue znanosti, tehnologije i obrazovanja, dakle razumske aktivnosti. Pred drutvo se postavlja zadaa da razaranjem staroga vrijednosnog i obiajnog sustava osigura prostor za odvijanje modernizacijskog procesa. Takoer se trai siguran i predvidljiv okvir nuan za odvijanje ekonomske djelatnosti. Naglasak se stavlja i na obrazovanje kompetentnih i savjesnih strunjaka (Touraine, 1995:11). Ideja modernosti nadalje istie zahtjev da se intelektualna aktivnost zatiti od politikih utjecaja i religijskih vjerovanja. Zakonske odredbe moraju biti impersonalne te jednako obvezujue za sve graane. Javni administrativni aparat ne smije se koristiti radi osobne koristi fizikih osoba. Modernost zahtijeva strogu distinkciju javne i privatne sfere (Touraine, 1995:10). Koncept modernosti u najveoj je mjeri razvijen pod utjecajem prosvjetiteljstva (Touraine, 1995:1032). Taj snani filozofski pokret zasluan je za formiranje modernistike slike svijeta, ovjeka i drutva. Prosvjetitelji polaze od bezgranine vjere u mo ljudskog razuma te smatraju kako se drutvena zajednica moe organizirati na potpuno razumskim naelima. Time se ujedno neprihvatljivima smatraju bilo kakve transcendentne legitimacije drutvenog ureenja. Tenja prosvjetitelja bila je uspostava potpuno racionalnog drutva u kojem razum ne bi upravljao samo znanstvenim i tehnolokim aktivnostima nego i meuljudskim odnosima. Ideja da je drutvo izvor vrijednosti, da je dobro ono to je za drutvo korisno i da je sve to naruava njegovu integraciju i funkcioniranje zlo, je esencijalan element klasine ideologije modernosti (Touraine, 1995:15). Treba istaknuti da klasini koncept modernosti nije ogranien samo na sferu ideja. Moderno drutvo empirijski je korelat modernosti. Drugim rijeima, na fenomenolokoj razini, znaajke modernosti manifestiraju se u modernom drutvu. Ovaj moment je potrebno osobito istaknuti budui da je stav klasinih sociologa prema karakteristikama modernosti ekvivalentan njihovu razmatranju razliitih aspekata modernog drutva. Novi pogled na drutvo i ovjeka prvenstveno je koncipiran u opoziciji prema srednjovjekovnim shvaanjima. Modernistike misaone kategorije vie su orijentirane prema odbacivanju obrazaca tradicionalnog drutva nego to su usmjerene na pozitivno odreenje novoga drutvenog realiteta. Dakle, kritika funkcija je dominantna dok izostaje utopijska vizija nove drutvene realnosti (Touraine, 1995:1819). 3. DRUTVENI KONTEKST U KOJEM NASTAJE ZNANOST O DRUTVU Nastanak sociologije kao distinktivne znanstvene discipline sredinom 19. stoljea u prvom je redu motiviran korjenitim transformacijama u drutvenom sustavu Zapadnog drutva. Rije je o dugotrajnim drutvenim procesima koji svoju kulminaciju doivljavaju krajem 18. stoljea i u prvim desetljeima 19. stoljea, a koji su doveli do razaranja staroga feudalnog drutvenog poretka utemeljenog na srodstvu, lokalnoj zajednici, agrarnom gospodarstvu, izraenom utjecaju religije i monarhijskom dravnom ustrojstvu. Kao supstitut starom drutvenom poretku konstituira se moderno drutvo.
186

aar, K.: Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 3: 183204

Pred nas se, stoga, postavlja zadaa da identificiramo drutvene procese koji su doveli do nastanka modernog drutva. Ponajprije treba izdvojiti dva procesa od fundamentalnog znaaja: industrijsku revoluciju i politike revolucije (Nisbet, 2005:2144). Sve ostale promjene u veoj su ili manjoj mjeri inducirane dvjema revolucijama. Prema Nisbetu mogue je izdvojiti pet aspekata industrijske revolucije koji su prvim sociolozima bili najzanimljiviji i najinspirativniji za formiranje prvih sociolokih koncepata i teorija: poloaj radnike klase, transformacija vlasnitva, urbanizacija, tehnologija i tvorniki sustav (Nisbet, 2005:2331). Nisbet smatra kako je od svih ovih dimenzija od najveeg znaenja za sociologiju pitanje radnitva. Po prvi put u europskoj povijesti poloaj radnike klase postaje predmetom moralnih i znanstvenih rasprava. Bez obzira s koje ideoloke pozicije dolazila ocjena novoga ekonomskog sustava, njihova zajednika kritika bila je usmjerena na degradaciju rada i cijele radnike klase, na znatno osiromaenje i pauperizaciju radnog stanovnitva, na eroziju drutvenog statusa i ugleda radnih ljudi. Istodobno s osiromaenjem dijela stanovnitva zbiva se i bogaenje nove klase industrijalaca. Osim toga dolazi i do promjene karaktera interpersonalnih odnosa. Na mjesto patrijarhalnih, feudalnih obrazaca ophoenja temeljenih na uzajamnom potovanju i uvaavanju ljudi, nastupaju sebinost i egoizam zasnovani na ekonomskom interesu (Nisbet, 2005:2426). Drugi aspekt industrijske revolucije ije odjeke nalazimo u ranoj sociolokoj teoriji jest pitanje vlasnitva. Tijekom velikih graanskih revolucija konfiscirano je vlasnitvo feudalne aristokracije koja je desetljeima imala privilegirano pravo na zemljine posjede. Uz promjene agensa vlasnitva mijenja se i sama narav vlasnitva. Naime, tijekom industrijske revolucije pojavljuje se impersonalni tip vlasnitva u obliku dionica i vrijednosnih papira koje su sredstvo manipulativnih transakcija na otvorenom tritu (Nisbet, 2005:2627). Fenomen urbanizacije trei je aspekt industrijske revolucije koji ostavlja dubok dojam na razvoj pojmova i koncepata rane sociologije. Korespondentno ekspanziji industrije dolazi i do masovnog preseljenja stanovnitva u gradska naselja.2 Takav eruptivan pritisak na urbane sredine i stihijsko irenje gradova izazvalo je brojne probleme; od katastrofalnih higijenskih uvjeta, neprikladne komunalne infrastrukture, bijede, sve do gubitka osjeaja pripadnosti lokalnoj zajednici (Nisbet, 2005:28). Posljednja dva aspekta industrijske revolucije, tehnologija i organizacija proizvodnje u tvornicama, takoer su bili predmet brojnih rasprava i teorijskih kontroverzija. Velike politike, odnosno, graanske revolucije, osim industrijske revolucije, predstavljaju drugu dimenziju drutvenog univerzuma koje oznaavaju prijemosnicu od tradicionalnog prema modernom drutvu. Francuska revolucija koja zapoinje 1789. godine, i u razliitim se etapama odvija do 1795. godine, paradigmatski je primjer graanskih revolucija. Posrijedi je doista iznimno sloen drutveni dogaaj koji ukljuuje brojne dimenzije. No, treba istaknuti da je Francuska revolucija ponajprije ideoloka
2 Monumentalne razmjere ove migracije moda najbolje moemo ilustrirati podatkom da je u razdoblju izmeu 1801. i 1850. broj stanovnika Manchestera sa 70.000 porastao na 300.000 (Nisbet, 2005:28).

187

aar, K.: Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 3: 183204

revolucija (Nisbet, 2005:31, 33). Francuska je revolucija postulirala posve nov sustav drutvenih vrijednosti. Krilatica sloboda, jednakost i bratstvo izraava naela demokratskog poretka zasnovanog na jednakopravnosti graana pred zakonom i naelnoj mogunosti da svi ljudi participiraju u obnaanju vlasti. Za razliku od industrijske revolucije koja je u prvom redu zahvatila ekonomsku sferu, graanske su revolucije bile sveobuhvatne. Legislativne odredbe donesene tijekom Francuske revolucije odnose se na sve aspekte drutvenog ivota (Nisbet, 2005:31). Ve smo upozorili na konfiskaciju zemljita. Tim je inom jasno dano do znanja da zemlja ne pripada povlatenim staleima, nego da je mogu (i moraju) uivati svi graani. Zakoni doneseni u vrijeme Francuske revolucije u velikoj su mjeri prouzroili promjene i u okviru obitelji. Zakonodavci su polazili od postulata da i unutar obitelji ideal jednakosti i individualnih prava mora biti neupitan. Stoga je u legislativni sustav uvedena institucija razvoda.3 Nadalje, ukinuto je tradicionalno pravo primogeniture i hereditarni princip nasljeivanja obiteljskog dobra te od sada sva djeca imaju jednako pravo na nasljedstvo (Nisbet, 2005:3738). Uspostavom novoga drutvenog i dravnog ureenja izriito se zabranjuje udruivanje ljudi u korporacije. Ponajprije se to odnosilo na gilde i trgovaka udruenja, a ubrzo se zabranjuju bilo kakvi slini oblici udruivanja (Nisbet, 2005:3637). Jo jedna tekovina revolucije bila je uspostava novoga administrativnog sustava. Takoer se uvode i nove mjerne jedinice za duljinu i teinu, a krajnji simboliki izraz tenje za radikalnim raskidom sa starim reimom jest reformiranje kalendara s novim imenima dana i mjeseci (Nisbet, 2005:3940). Razaranje tradicionalnoga patrijarhalnog poretka i konstitucija modernog drutva ostavili su vrlo dubok dojam na sve filozofe i drutvene teoretiare 19. stoljea, pa tako i na sociologe. Taj je dojam bio jo i pojaan iznenadnou i silinom revolucionarnih zbivanja. Ueni ljudi tog vremena doslovce su bili okirani nemirima, terorom, nasilnim dekapitacijama, giljotinjiranjima i, openito, dekorom u kojem se odvijala revolucija. Moda ih je vie od svega zabrinjavala moralna erozija i difuzija drutvenih vrednota u postrevolucionarnom razdoblju. Fundamentalne ideje europske sociologije mogu se najbolje razumjeti kao odgovori na problem poretka formiranog poetkom 19. stoljea nakon propasti starog reima pod naletom industrijalizacije i revolucionarne demokracije. To je jedini zakljuak koji se moe izvui kad se pogleda karakter ideja, narav djela u kojima se te ideje pojavljuju, i relacija ideja i djela prema tom vremenu (Nisbet, 2005:21). Ova je Nisbetova misao od presudnog znaaja i za ovu raspravu. Naime, i mi drimo da se sociologija pojavljuje kao reakcija na fenomen modernog drutva. Od kljunog je znaaja imati na umu da je sociologija nastala upravo kako bi identificirala, definirala, teorijski i pojmovno artikulirala i analizirala novonastalo stanje te ujedno ponudila neka rjeenja za prevladavanje odreenih problema koje je deriviralo moderno drutvo.

Ubrzo je broj razvoda nadmaio broj sklopljenih brakova (Nisbet, 2005:37).

188

aar, K.: Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 3: 183204

4. IDEJNI OKVIR U KOJEM SE RAZVIJA SOCIOLOKA TEORIJA Idejna matrica sociologije formirana je pod utjecajem dviju relevantnih ideolokih struja dominantnih na prijelazu iz 18. u 19. stoljee: prosvjetiteljstva i konzervativizma. Upoznavanjem klasinih sociolokih teorija evidentnim postaje njihova heterogenost i ambivalentnost budui da su sazdane od dviju, po mnogo emu, suprotstavljenih ideolokih pozicija. Ova dva misaona horizonta na kontrarne naine interpretiraju i verificiraju znaajke modernosti. Nekoliko natuknica o relevantnosti prosvjetiteljske misli ve smo prethodno istaknuli. Filozofija prosvjetiteljstva svoje korijene vue iz novovjekovne racionalistike filozofije. Rije je o osebujnom idejnom i intelektualnom pokretu ija je obiljeja teko sumirati i komprimirati u jednu definiciju. Inzistiranje na autonomiji uma osnovni je zahtjev prosvjetiteljstva. Tek racionalnom spoznajom i samostalnim miljenjem mogue je razruiti mitove, prevladati predrasude te drutvo utemeljiti na umnim principima. Prosvjetiteljski svjetonazor odie izraenim individualistikim racionalizmom. Tenja za oslobaanjem prirodnog, razumom obdarenog pojedinca od starih drutvenih veza i sputavajuih tradicija obiljeje je karakteristino za razdoblje prosvjetiteljstva (Nisbet, 2005:8). Prosvjetiteljska je misao umnogome pridonijela oblikovanju socioloke teorije na nain da je definirala neke od osnovnih kategorija sociolokog rezoniranja (Ray, 1999:10). Moemo izdvojiti etiri aspekta prosvjetiteljstva koja su imala izravne implikacije za nastanak sociologije: kritika religijskog naina miljenja, ideja napretka, inzistiranje na znanstvenom i drutveno korisnom znanju te postulat vladavine razuma (Ray, 1999:1219).4 No, iako je prosvjetiteljstvo sa svojim razliitim ograncima znatno utjecalo na formiranje socioloke misli, na klasinu socioloke teoriju jo je vie utjecala ideologija
4 Prosvjetitelji su zauzimali izrazito negativan stav spram institucionalne religije. Prema njima, napredak ljudskog roda mogu je samo unitavanjem institucionalne snage crkve. Istodobno se smatralo da empirijsko znanje i openito racionalna spoznaja vode poboljanju ivotnih uvjeta ovjeanstva kao cjeline. Apoteozom razuma i odbacivanjem apstraktne spekulacije otvoren je prostor za razumijevanje drutva kao ovjekova produkta to je pozicija od kljunog znaenja za socioloku znanost. Ideja progresa zasniva se na linearnoj koncepciji povijesti koja poinje primitivnim stadijem u kojem su ljudi intelektualno i moralno na primitivnoj razini, a tijekom stoljea odvija se kontinuirano usavravanje ovjeka kao vrste. Progres ljudske vrste ima odlike univerzalne kozmike zakonitosti i ireverzibilan je. Konture toga drutva, u kojem iezavaju svi oblici neravnopravnosti i diskriminacije, teoretiari progresa prepoznaju u svom vremenu. Inzistiranje na znanstvenom i drutveno upotrebljivom znanju temeljenom na empirijskim istraivanjima trei je aspekt prosvjetiteljstva koji je ostavio znatan trag u sociolokoj teoriji. Osim Newtonove fizike, za ustanovljavanje metodolokih koncepata sociologije, bio je relevantan razvitak naela klasifikacije u fiziologiji i drugim prirodnim znanostima. etvrta dimenzija prosvjetiteljstva koja je utjecala na razvoj socioloke teorije bila je vladavina razuma. Rije je o poziciji koja nasuprot praznovjerju, strahu te vladavini zasnovanoj na ropstvu, despotizmu i rasnoj diskriminaciji, ustrajava na univerzalnim prirodnim pravima ljudi. Takoer se zagovarala rasprostranjenost sustava obrazovanja i opa emancipacija ljudskog uma. Iz te su konstelacije miljenja proizlazili zakljuci da su drutvene konvencije podlone promjeni te da nisu dane boanskom objavom, da je napredak drutvene organizacije ne samo mogu nego i poeljan, da svi reformski zahtjevi trebaju biti racionalni zasnovani i proizlaziti iz poznavanja ljudskih potreba te, naposljetku, da u procesu reformiranja drutvenih institucija vodea uloga mora biti dodijeljena intelektualcima. Prema tome, prosvjetiteljstvo je ranu socioloku misao nadahnulo i reformistikim etosom (Ray, 1999:1219).

189

aar, K.: Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 3: 183204

konzervativizma (Nisbet, 2005:1116). Dok je prosvjetiteljska misao fundirala idejnu osnovicu modernosti, konzervativizam je supstancijalno antimodernistiki usmjeren. Konzervativizam se pojavljuje poetkom 19. stoljea kao neposredna reakcija na industrijsku i Francusku graansku revoluciju te na prosvjetiteljstvo kao njihov misaoni supstrat. Budui da je filozofija konzervativizma s prijezirom i mrnjom pobijala sve prosvjetiteljske ideje, moe se rei da konzervativci na poetku 19. stoljea stvaraju odreenu vrstu antiprosvjetiteljstva (Nisbet, 2005:12). Konzervativizam se ponajprije moe razumjeti kao napad na individualizam i njegove politike, ekonomske i kulturne dimenzije. Naime, napad na prosvjetiteljski individualizam zasnivao se na tvrdnji o prvenstvu drutva i njegovih tradicionalnih institucija nad pojedincem. Istodobno s odbacivanjem modernosti i svih njegovih tekovina konzervativna je ideologija slavila sliku srednjovjekovnog drutva. Temeljni etos konzervativizma jest tradicija esencijalno srednjovjekovna tradicija (Nisbet, 2005:11). Prema tome, prosvjetiteljski koncept modernosti konzervativci supstituiraju konceptom medievalnih tradicionalnih drutvenih institucija i sustava vrijednosti za iju se restauraciju vatreno zalau. Ovaj revival srednjovjekovlja iznimno je opsean te obuhvaa sve kulturne i intelektualne sfere, od filozofije, teologije, pravne znanosti, historiografije, do knjievnosti. Meutim, revitalizacija srednjovjekovlja najsnanije je i najsustavnije izraena u sociologiji (Nisbet, 2005:9). Osobito je uska veza srednjovjekovlja sa sociologijom (Nisbet, 2005:15). U prvom redu interes sociologa za srednji vijek inspiriran je otkriem medievalnih drutvenih institucija, vrijednosnog sklopa, tema i struktura. To je bio ujedno i predloak konzervativne slike dobrog drutva na kojoj su sociolozi formirali pojmovnu platformu za vlastiti odgovor na modernost (Nisbet, 2005:14). I Nisbet podvlai ovu relaciju. Prema njemu, naime, fundamentalne ideje sociologije, zajednica, autoritet, status, sveto i otuenje5 stoje u osnovi konzervativne orijentacije europske misli (Nisbet, 2005:8). Dakle, konceptualna i teorijska mrea sociologije ispletena je ponajprije od konzervativno obojenih pojmova. Da slikovito samemo, sociologija je kao samostalna znanstvena disciplina iskovana ekiem prosvjetiteljstva na nakovnju konzervativizma. Ovu dvojnost uvijek moramo imati na umu kad pristupamo razmatranju klasinih sociolokih teorija. No, pogreno bi bilo taj ambigvitet sociologije izraziti iskljuivo dihotomijama prosvjetiteljstvo konzervativizam, modernizam antimodernizam. Ta se relacija u literaturi izraava na razliite naine.

5 Nisbet izdvaja pet idejnih jedinica (unit ideas) sociologije: zajednica, autoritet, status, sveto i alijenacija. Rije je o esencijalnim sociolokim idejama koje ine jezgru te znanstvene discipline i razlikuju je od ostalih znanosti te joj tako osiguravaju specifinost i jedinstvenost. Promatrane zajedno sa svojim pojmovnim suprotnostima (zajednica drutvo, status klasa, sveto sekularno, alijenacija progres) nastaju antiteze koje fundiraju temelje socioloke tradicije. Te se antiteze mogu interpretirati kao saeti izrazi konfrontacije tradicije i modernosti, staroga drutvenog poretka koji nestaje i novoga koji nastaje (Nisbet, 2005).

190

aar, K.: Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 3: 183204

Tako Habermas razmatra kritike i konzervativne zadae sociologije (Habermas, 1980:294311). Prema njegovoj interpretaciji, sociologija je od samog poetka sazdana od dviju suprotstavljenih linija miljenja. Sociologija je kao nauka krize, znai, od poetka rascijepana: ona je podjednako proizala iz duha revolucije kao i restauracije; svaka od stranaka graanskog rata nju je reklamirala za sebe (Habermas, 1980:300). Imanentnu ambivalentnost sociologije Gouldner izraava kao suprotstavljenost klasicizma i romantizma. Prema njemu, rije je o dvjema temeljnim strukturama drutvene znanosti (Gouldner, 1980:319361). Romantiarski pokret odbacuje prosvjetiteljski racionalizam i usmjerenost na znanost i tehnologiju. Umjesto toga naglasak se stavlja na odreene tradicionalistike elemente. Stoga ne treba uditi da je romantizam proet stanovitim religioznim obiljejima. Osim izvjesnih tradicionalistikih komponenti, romantizam sadrava i odreene antitradicionalistike elemente. Oni se ogledaju u pobuni romantiara protiv vlastitog kulturnog establishmenta i dominantnih normi u sferi kulture (Gouldner, 1980:325). Gouldner nastoji pokazati da se sociologija pojavljuje kao dio irega romantiarskog pokreta za kulturnu obnovu. Svoju tezu potkrepljuje tvrdnjom da pozitivizam Saint-Simona i Comtea sadrava i svoju romantiarsku dimenziju. Pritom ponajprije misli na pozitivistiki pokuaj ujedinjivanja znanosti i religije. Francuski je pozitivizam, nastavlja Gouldner, neka vrsta kompromisa koja nastoji pomiriti tenju za drutvenim progresom i razvojem znanosti i tehnologije s jedne, te tenju za uspostavom reda i socijalne kohezije, s druge strane (Gouldner, 1980:332). Ovaj rascjep postoji i u razmiljanjima pojedinih utjecajnih klasinih sociologa, kao to emo u nastavku rada imati priliku vidjeti. 5. POZITIVIZAM AUGUSTEA COMTEA Budui da je ivio prvoj polovini 19. stoljea Auguste Comte (1798 1857) bio je neposredni svjedok umiranja feudalno-teolokog drutva i stvaranja industrijskoznanstvenoga drutvenog poretka (Aron, 1968:64; Ray, 1999:36). Ocjenjujui karakter novog tipa drutva, Comte izraava zabrinutost zbog velike politike i moralne krize s kojom se suoava moderno drutvo (Comte, 1984:4142). Duboka i sve vea anarhija (Comte, 1984:72) osnovno je obiljeje cjelokupne drutvene situacije. Budui da razvija koncept drutva kao funkcionalno integrirane moralne cjeline (Ray, 1999:41), on traga za novim moralnim i duhovnim supstratom koji bi ispunio pukotine otvorene industrijalizacijom i revolucionarnim politikim potresima. Dakle, krucijalni uvjet socijalne reforme jest intelektualna reforma (Aron, 1968:64). Iako Comte izraava negativne stavove prema empirijskoj pojavnosti modernog drutva, to upuuje na njegovu konzervativnu stranu, on ne dijeli nostalgiju konzervativaca prema srednjovjekovnom poretku jer je povratak u prolost nemogu, a tranzicija prema industrijskom drutvu neizbjena (Ray, 1999:39). Zamjetan je, dakle, Comteov antikonzervativizam i pristajanje uz progresivne ideje. Nasuprot moguim restauratorskim zahvatima usmjerenim na obnavljanje srednjovjekovnoga feudalnog poretka, Comte pledira za reformu postojeih institucija modernoga industrijskog drutva. No, treba naglasiti da reorganizacija drutva mora biti utemeljena na znanstvenim osnova191

aar, K.: Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 3: 183204

ma. Inzistiranjem na znanstvenoj proceduri i, openito, racionalnoj aktivnosti, Comte se pokazuje kao sljedbenik tradicije prosvjetiteljstva te prati progresivni tijek intelektualnih i drutvenih strujanja. S ovih poetnih pozicija ovaj mislilac poduzima zadau zasnivanja sustava pozitivne filozofije koja se jedina moe smatrati solidnom osnovom drutvene reorganizacije (Comte, 1984:41). Svoj sustav pozitivnih znanosti Comte upotpunjuje znanou koja se bavi prouavanjem drutvenih fenomena. Rije je o znanosti koju prvotno naziva socijalnom fizikom, a kasnije joj pridaje ime sociologija. Comte smatra da u njegovo vrijeme pozitivna filozofija, odnosno, znanstvena racionalnost i pragmatina primjena njezinih rezultata postaju osnovnom drutvenom snagom. Stoga moemo ustvrditi da on moderno drutvo pojmovno artikulira kao pozitivistiko drutvo. Prema tome, znanost i industrija kljune su karakteristike modernosti za Comtea. Poredak i progres dva su osnovna pojma Comteove znanosti o drutvu. Ovim su pojmovima zaokupljena i dva korespondentna dijela njegove sociologije: socijalna statika i socijalna dinamika. Socijalna statika prouava uvjete ivota drutva, dok je socijalna dinamika zaokupljena uvjetima zakona stalnog kretanja drutva (Comte, 1984:133).6 Nisbet istie socijalnu statiku kao vaniji dio Comteove sociologije. U socijalnoj statici, kao uostalom i u socijalnoj dinamici, u prvome se planu nalazi motiv zajednice. Prema Nisbetovoj interpretaciji, motiv zajednice ima centralnu poziciju u ranoj sociologiji a osobito se istie u Comteovoj teorijskoj poziciji. (Nisbet, 2005:56). Za Comtea je, tvrdi Nisbet, restauracija tradicionalne zajednice pitanje moralne urgentnosti (Nisbet, 2005:57). Aron stavlja naglasak na druge dimenzije Comteove misli. On smatra kako ideje nastale u ranoj fazi Comteova teoretiziranja nisu njegovo originalno djelo nego su izraz opeg raspoloenja tog vremena. Naime, stav da teoloki nain razmiljanja postaje stvar prolosti i da ga zamjenjuje znanstveni nain miljenja bio je prevladavajui. Takoer se smatralo da feudalni sustav i monarhijsko ustrojstvo nepovratno nestaju a da nastalu prazninu popunjavaju znanstvenici i industrijalci. U toj drutvenoj konstelaciji Comte zauzima vlastita stajalite prema novoj drutvenoj zbilji. On podvlai sredinje znaenje industrije koja je konstituirana na znanstvenim naelima. Antagonizam izmeu radnitva i vlasnika Comte nije smatrao zabrinjavajuim, budui da ga je mogue razrijeiti odgovarajuim reformskim zahvatima. Ovaj mislilac nije prihvaao ni socijalistiku, ali ni liberalistiku ideologiju, nego je razvio svoju inaicu drutva koja se moe nazvati menaderskom (Aron, 1968:74).7
6 Prema Comteu, statika je sociologija neka vrsta drutvene anatomije iji je predmet prouavanje uzajamnih akcija i reakcija koje neprestano jedni na druge vre razliiti dijelovi drutvenog sustava (Comte, 1984:135). Vrlo je zanimljivo to da Comte pretpostavlja oiglednu spontanu harmoniju koja uvijek mora nastojati vladati izmeu cjeline i dijelova drutvenog sistema (Comte, 1984:140). Dakako da to stajalite rezultira odreenim konzervativnim implikacijama, jer ne priznaje mogue sukobe izmeu razliitih dijelova drutvene cjeline. No, ono nije u suprotnosti s njegovom tenjom za ukidanjem sukoba, nasilja i nemira koje se odvijaju u postrevolucionarnoj Europi. 7 Detaljniju analizu Comteovih, uglavnom ranih, razmiljanja o suvremenom industrijsko-znanstvenom drutvu itatelj moe pronai u (Aron, 1968:7280). Iscrpnije razmatranje, inae vrlo zanimljivih pitanja, predaleko bi nas odvelo.

192

aar, K.: Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 3: 183204

Kad je o Comteovoj sociologiji rije, svakako treba naglasiti da se on nije zadravao samo na opisu postojeeg stanja. Comte razvija projekt pozitivistikog drutva. U njemu je dominantna uloga namijenjena eliti eksperata i znanstvenika (Ray, 1999:37). Meutim, iako je tijekom cijeloga ivota Comte isticao fundamentalnu ulogu znanosti u modernom drutvu, u svojim kasnim radovima poneto modificira vlastitu poziciju. Naime, potkraj ivota sve vie naglaava znaenje afektivne i etike dimenzije ovjeka. Prema tom stajalitu, uspjena reorganizacija drutva ovisi i o reformi osjeaja i vjerovanja. Stoga se Comte prihvaa zadae razrade pozitivnog morala i pozitivne religije koji ine osjeajne temelje drutvene reforme (Fiamego, 1966:97). Upravo je u ovoj dimenziji njegova djela utjecaj konzervativizma najoitiji. Nisbet smatra da Comteova vizija pozitivistikog drutva pokazuje velike slinosti srednjovjekovnom drutvu. Prema svim svojim obiljejima vizija pozitivistikog drutva predstavlja srednjovjekovlje bez kranstva (Nisbet, 2005:58). I Ray istie ovu kombinaciju tehnokratskih i konzervativnih ideja (Ray, 1999:41). No, moda je najbolji nain da ocijenimo cjelinu Comteova djela navoenje sljedeeg citata: Kao mislilac, Comte je tipian primjer nedoumice na raskru drutvenih epoha, pa i filozofije. On je, s jedne strane, empirist-pozitivist, koji svijet hoe znanstveno, pozitivistiki objasniti, ime se izraava nov stav prema svijetu, koji donosi nov nain proizvodnje kapitalizam; s druge strane, on se zaustavlja na tom pravcu i vraa se ponovno u staru, srednjovjekovnu mistino-religijsku skolastiku... ...Okovi stare misli srednjovjekovnog feudalizma nisu mu doputali da se pojavi kao mislilac nove, isto pozitivne misli. Ipak, ovi nanosi mistike i religije nisu bili dovoljni da prevladaju nad novom, pozitivistiko-empirijskom sutinom njegove misli (Luki u Comte, 1984:5). S ovom se ocjenom Comteove sociologije moemo posve sloiti. 6. HERBERT SPENCER INDUSTRIJSKO DRUTVO I u sociologiji Herberta Spencera (1820 1903) postoji ambivalentan odnos prema modernosti. Njegova izriito liberalna politika pozicija i naglaavanje etosa individualizma nedvosmisleno ga ukljuuju u modernistika strujanja 19. stoljea. No, s druge strane, odreene implikacije koje proizlaze iz metodolokih koncepata njegove sociologije otkrivaju i Spencerovu konzervativnu, dakle, antimodernistiku stranu. Naime, Spencer je predstavnik dviju utjecajnih orijentacija socioloke misli 19. stoljea: evolucionizma i organicizma. Evolucionistika teorija primarno je bila razvijana u biologiji gdje je objanjavala razvoj organskih struktura od niih oblika k viim. Bez obzira na razliite varijante ove teorije (Supek, 1965:2328) ideja evolucije bila je iznimno popularna te je primijenjena na brojna druga znanstvena podruja, pa tako i na sociologiju. Ovaj je trend u znanstvenim krugovima pratio i Spencer oblikujui vlastiti koncept evolucije. Prema Spenceru, evolucija je u svom prvotnom obliku promjena od manje povezanog oblika u povezaniji oblik. Rije je o prijelazu od neodreenog odnosno, homogenog, k odreenom, heterogenom stanju. Ova je transformacija praena rasipanjem pokreta i integracijom materije (Spencer u Supek, 1965:113). Za Spencera je evolucija univerzalni kozmiki zakon, dakle, zakon razvitka cijele prirode (Supek,
193

aar, K.: Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 3: 183204

1965:32). Stoga i njegova sintetika filozofija pokazuje univerzalnu primjenjivost tog zakona. Dakle, zakon evolucije jednako vrijedi za drutvene8 kao i za psiholoke i bioloke pojave. Postoji tendencija da se iznad organske evolucije nastavi u razliitim smjerovima daljnja evolucija (Spencer u Supek, 1965:119). Nastavak evolutivnog procesa iznad organske sfere Spencer naziva superorganskom evolucijom. Najzanimljiviji oblik superorganske evolucije jest evolucija drutva. S obzirom na stupanj evolucijskog razvoja odnosno, njihovu kompleksnost, Spencer razlikuje diferentne tipove drutva: jednostavna drutva, sloena drutva, dvostruko sloena drutva (Spencer u Supek, 1965:141)... Istodobno s prethodno spomenutom tipologijom drutava, Spencer uvodi jo jednu distinkciju koja je od osobitoga znaenja za nau raspravu. On, naime, razlikuje militaristiki i industrijski tip drutva. I ova tipologija ukorijenjena je u njegovu univerzalnu evolucijsku shemu, a za nas je znaajna jer industrijskim drutvom Spencer, u stvari, naziva moderno drutvo. Industrijska su drutva razvijeniji i savreniji oblik drutvene organizacije o ijim se obiljejima Spencer pohvalno izraava. Dok je militaristikom tipu inherentna korporativna akcija, u industrijskom tipu obrana individualnosti postaje osnovnom dunou drutva (Spencer u Supek, 1965:195). Individualna organizacija koja podvrgava sve druge organizacije dobru pojedinaca dominantna je crta industrijskog drutva (Spencer u Supek, 1965:180, 195). Otro inzistiranje na zatiti ivota, slobode i vlasnitva otkriva Spencerov liberalni svjetonazor. U industrijskom drutvu zadaa je vlasti potvrivanje i izvravanje prosjene volje graana. Opadanjem moi i utjecaja drutvenih autoriteta, raste opseg individualne akcije, a ugovorni odnos postaje univerzalan (Spencer u Supek, 1965:197). Na ekonomskom planu industrijsko drutvo pokazuje tendenciju da se asimilira sa susjednim drutvima (Spencer u Supek, 1965:206). Ekspanzija obrazaca industrijskog tipa drutva fundamentalna je odrednica slike europskih drutava 19. stoljea. Kontrarnost industrijskog tipa drutva nasuprot militaristikom tipu drutva u krajnjoj se instanciji svodi na opoziciju moderno tradicionalno. Zagovaranjem vrijednosti industrijalistikog drutva Spencer se svrstava u progresivniju strukturu intelektualnih tokova 19. stoljea. Meutim, kao to smo na poetku poglavlja anticipirali, odreene metodoloke pretpostavke otkrivaju i njegovu reakcionarnu dimenziju. Naime, njegov koncept univerzalne evolucije poiva na pretpostavci kontinuiranog gomilanja gotovo neprimjetnih promjena u toku dugog vremenskog perioda (Supek, 1965:27). Takav polagani evolucijski razvitak odbacuje mogunost diskontinuiteta odnosno, skokovitog prijelaza s nieg evolucijskog oblika na vii. Primijenjena na drutvenu stvarnost ova teorija implicira odbacivanje revolucionarnih drutvenih promjena. Stoga se moe rei da je Spencerovo poimanje evolucije u svojoj biti konzervativno (Supek, 1965:2728, 31). Spencerov konzervativizam produbljen je drugim metodolokim konceptom poprilino utjecajnim u 19. stoljeu organicizmom. Najkrae reeno, organicizam u
8 Dakako da je primjena zakona evolucije u sociologiji posve neprihvatljiva, jer zanemaruje specifini determinizam drutvenih pojava. No, tumaenje drutvenog razvitka uporabom prirodnih ili biolokih zakona za Spencera je posve legitimno i neupitno (Supek, 1965:28, 29).

194

aar, K.: Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 3: 183204

sociologiji pokuao je tumaiti drutvo prema analogiji s biolokim organizmom. U organicistikoj koncepciji drutva, cjelina, odnosno, drutvo ima prioritet u odnosu na svoje dijelove odnosno, pojedince. To je gledite kontradiktorno u odnosu prema Spencerovoj liberalnoj poziciji i ranije isticanom inzistiranju na individualnoj inicijativi pojedinca. U njemu se ujedno reflektiraju konzervativni korijeni Spencerova organicizma koji odbacuju mogunost nasilnih intervencija u drutveni poredak i bilo kakve radikalne drutvene promjene (Supek, 1965:15). No, ova proturjenost u vezi drutvene uloge pojedinca nije samo endemina pojava jer je cjelokupna Spencerova sociologija proeta proturjejem. Proturjeje o kojem govorimo upravo je ono koje karakterizira itav korpus klasinih sociolokih teorija; nerazrjeivo proturjeje izmeu modernistikih i konzervativnih premisa. Niti Spencerova teorijska zgrada nije bila imuna na paradoks prisutan u samim temeljima socioloke znanosti. Iako se s jedne strane zalagao za konstituiranje i ekspanziju industrijskog tipa drutva i propagirao etos individualizma, to nedvosmisleno otkriva njegove simpatije prema modernistikim kretanjima, prihvaanje organicistikog modela drutva i evolucionistike teorije ubraja ga u konzervativne krugove. 7. EMILE DURKHEIM DRUTVO ORGANSKOG TIPA SOLIDARNOSTI Kakva je Durkheimova (1858 1918) slika modernog drutva? Kao primjeren odgovor na ovo pitanje moda je najbolje navesti dva iznimno vana koncepta njegove sociologije: koncept drutva kao drutva organske solidarnosti i koncept anomije. Pojam organske solidarnosti razvijen je u okviru rasprave o podjeli drutvenog rada. Durkheim razlikuje dva tipa solidarnosti kojima je korespondentna specifina drutvena struktura. Tako on razlikuje dva tipa drutva: drutvo mehanike solidarnosti i drutvo organske solidarnosti. O mehanikoj solidarnosti rije je kad je stanje svijesti zajedniko svim lanovima istog drutva. Drugim rijeima, drutvom mehanikog tipa solidarnosti dominira snana kolektivna svijest.9 Mehanika solidarnost temelji se na naelu slinosti pojedinaca i u takvim drutvima individuum je izravno povezan s drutvom, bez iijeg posredovanja (Durkheim, 1984:71, 83). U drutvima organske solidarnosti mehanizmi drutvene integracije zasnivaju se na diferentnim principima. Naime, ovdje se podjela rada manifestira kao glavni izvor drutvene solidarnosti. Najvanija konzekvencija funkcionalne diferencijacije i specijalizacije radnih zadaa jest to distingvirane funkcije ini meusobno ovisnim odnosno, solidarnim. Tako, organska solidarnost proizlazi iz razliitosti drutvenih uloga. Ona pretpostavlja naglaenu osobnost individuuma, jer pojedinac, s veom specijalizacijom funkcija, vie ovisi o drutvu (Durkheim, 1984:6887). Na taj nain jasnijom postaje diskrepancija izmeu vee samostalnosti pojedinca i istodobno njegove sve vee ovisnosti o drutvu (Cvjetianin u Kalanj porer i dr. 1987:59).
9 Kolektivna svijest jedan je od najvanijih pojmova Durkheimove sociologije, a on je odreuje na sljedei nain: Skup vjerovanja i osjeaja koja su zajednika prosjenom lanu jednoga istog drutva ini odreeni sustav koji ima vlastiti ivot; nazivamo ga kolektivnom ili zajednikom svijesti (Durkheim u Cvjetianin Supek, 2003:10).

195

aar, K.: Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 3: 183204

Prema Durkheimu, moderno drutvo s kraja 19. stoljea ekvivalentno je drutvu organskog tipa solidarnosti koje obiljeava razvijena podjela rada. Konstituiranjem drutva organske solidarnosti zbile su se korjenite strukturalne promjene. One se ponajprije ogledaju u dubokoj moralnoj krizi koja zahvaa moderna drutva. Moral svojstven drutvima mehanikog tipa solidarnosti ieznuo je, a alternativni se jo nije uspio razviti. Moralna kriza, koja toliko zabrinjava Durkheima oituje se i kao konzekvencija sve izraenijeg individualizma. Kidanjem veza koje pojedinca veu uz drutvenu grupu dolazi do socijalne dezintegracije. Naruavanje drutvene kohezije, dezorganiziranost i disfunkcionalnost modernog drutva Durkheim oznaava pojmom anomije (Cvjetianin u Cvjetianin Supek, 2003:40, 65). Anomija je kljuni koncept njegove socijalne teorije (Cvjetianin u Cvjetianin Supek, 2003:65). Pojam anomije presudan je za Durkheimovo prouavanje fenomena samoubojstva. Za moderna drutva karakteristian je tip samoubojstva koji proizlazi iz anomijskog stanja. Budui je socijalna kohezija naruena i da drutvo vie nije vrsto integrirano, slabi veza koja pojedinca vee uz grupu. Stoga se u modernim drutvima prekida ova veza to moe dovesti do suicidalnog ina. Za ovjeka je karakteristino to to njegove uzde nisu fizike nego moralne, odnosno drutvene (Durkheim u Cvjetianin Supek, 2003:251). Osnovni uzrok koji oslobaa sklonost koja ljude nagoni na samoubojstvo jest individualizam. Dok je u tradicionalnim drutvima poloaj pojedinca u drutvenoj hijerarhiji odreen roenjem ili imperativima zajednice, individualizam je sredinji princip modernih drutava. Svaki individuum eli postii vlastite ciljeve te na to polae puno pravo (Aron, 1970:34). U takvom izrazito kompetitivnom okruenju, ako se ne ostvare eljeni planovi, pojavljuje se nezadovoljstvo, patnja, depresija, melankolija... Upravo ova disproporcija izmeu aspiracija i neuspjeha u njihovom ostvarivanju kod odreenih pojedinaca moe rezultirati samoubojstvom. I Nisbet podvlai Durkheimovu zaokupljenost fenomenom individualizma. Prema njegovoj interpretaciji, motiv izoliranosti pojedinca u modernom drutvu provlai se kroz cjelinu Durkheimova djela i ocrtava okvir za raspravu o podjeli rada, drutvenoj solidarnosti i samoubojstvu. Esencija modernosti prema Durkheimu je, nastavlja Nisbet, gubitak osjeaja drutva koji moe supstituirati individualnost. To je bio osnovni uinak industrijalizma, masovne demokracije i sekularizma (Nisbet, 2005:300). Nije teko primijetiti Durkheimov negativan stav prema brojnim fenomenima karakteristinim za moderno drutvo. Kritikim odnosom prema odreenim aspektima modernosti, osobito prema individualizmu, Durkheim stoji na liniji konzervativnog miljenja. Ipak, Durkheimova sociologija sadrava onu prosvjetiteljsko-progresivno dimenziju. On je preveliko dijete modernizma, previe sklon znanosti i liberalnoj demokraciji, da bi traio izlaz u bilo kojem tradicionalizmu koji su reakcionarni politiari nastojali reafirmirati u Francuskoj ali i u Europi (Nisbet, 2005:304). Umjesto toga, Durkheim razvija projekt drutva zasnovanog na naelima solidarizma. On, naime, pledira za obnavljanje profesionalnih korporacija unutar kojih se razvija povezanost individuuma i njihova meusobna solidarnost. Profesionalne korporacije su intermedijarne grupe koje popunjavaju prazninu izmeu pojedinaca i drave i imaju uinak integriranja. Profesionalna grupa jedina je kadra ograniiti prekomjeran
196

aar, K.: Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 3: 183204

individualizam i egoizam pojedinaca te, istodobno, njegovati osjeaj solidarnosti. U profesionalnim korporacijama, dakle, Durkheim vidi lijek za bolest modernog drutva i sredstvo njegove moralne obnove (Durkheim, 1984:xxxixxxix) 8. TNNIESOV KONCEPT GEMEINSCHAFTA I GESELLSCHAFTA U raspravi o nainu na koji je klasina sociologija interpretirala odreene fenomene modernog drutva nipoto ne smijemo zaobii Ferdinanda Tnniesa (1855 1936) i njegovo razlikovanje Geimenschafta i Gesellschafta, odnosno zajednice i drutva. Spomenuto razlikovanje umnogome podsjea na Durkheimovo razlikovanje drutva mehanike i drutva organske solidarnosti (Luki, 1987:34). Nisbet istie veliko znaenje Tnniesova koncepta Gemeinschafta i Gesellschafta i iznimno snaan utjecaj koji je imao na modernu socijalnu teoriju. Ova je tipologija vrlo popularna i esto se upotrebljava u sociolokim analizama. Ona vrlo efektno izraava historijski prijelaz od tradicionalnog drutva medievelnog karaktera s izraenim karakteristikama zajednice na moderno industrijsko drutvo (Nisbet, 2005:71). Navedena tranzicija ukljuuje prijelaz s politikog poretka temeljenoga na zajednici i korporativizmu na onaj temeljen na racionalnim naelima i individualizmu, prijelaz drutvene organizacije utemeljene na askribiranom statusu na drutvenu organizaciju koja se zasniva na ugovornom odnosu te, naposljetku, prijelaz sa sakralnih na sekularne kategorije miljenja (Nisbet, 2005:73). Gemeinschaft odnosno zajednicu, karakterizira odnos pojedinaca koji je utemeljen na razliitim afektivnim stanjima. Tako u tom tipu drutva prevladava osjeajnost, bliskost, meusobno potovanje i uvaavanje, prijateljstvo, solidarnost, vjernost, ljubav... Osim toga, u zajednici su osobito vani obiaji i snaga tradicije. Nasuprot tome, u Gesellschaftu su prisutni naglaeni individualizam, sebinost, proraunatost i impersonalnost. Esencija Gesellschafta je racionalnost i kalkulacija (Nisbet, 2005:75). Umjesto tradicijom, u drutvu su meuljudski odnosi regulirani ugovorom, propisima i sankcijama (Nisbet, 2005:7475). Treba, meutim, istaknuti da razlikovanje Gemeinschaft i Gesellschaft ne predstavlja samo apstraktnu tipologiju, nego da se ovi tipovi mogu koristiti pri analizi konkretnih historijskih drutava. Moderno drutvo koje Tnnies ima na umu odgovara Gesellschaftu ili drutvu. Gesellschaft treba shvatiti ujedno kao proces koji je ekvivalentan procesu modernizacije (Nisbet, 2005:75). Tako moderno drutvo koje simbolizira trina ekonomija i korespondentan zakonski i moralni sustav reprezentira tip Gesellschafta. U njemu iezava znaaj obitelji i prijateljskih veza. Takoer nestaje djelovanje koje odreuje drutvena zajednica. Nasuprot tome, ovdje je svatko samostalan i izoliran, te je prisutna tenzija pojedinca protiv svih drugih (Tnnies u Nisbet, 2005:76). Ipak, premda tipovi Gemeinschafta i Gesellschafta korespondiraju tradicionalnom odnosno, modernom europskom drutvu, pogreno bi bilo zakljuiti da se opisani tipovi meuljudskih odnosa pojavljuju iskljuivo u odgovarajuem drutvu. Drugim rijeima, Tnnies nastoji pokazati, a to se esto previa, da se elementi Gemeinschafta mogu pronai u modernom drutvu jednako kao to su odreena obilje197

aar, K.: Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 3: 183204

ja Gesellschafta prisutna u tradicionalnom drutvu (Nisbet, 2005:76). Dakle, dva tipa drutvene organizacije nigdje se ne pojavljuju u svom istom obliku. Kao i drugi socijalni teoretiari njegova vremena i Tnnies izraava dvojak odnos prema modernosti. Naime, on preferira drutveni tip Geimeinschafta i osjea nostalgiju za drutvenom zajednicom u kojoj je sam roen (Nisbet, 2005:74). No, to ne znai da Tnnies ne identificira i neke pozitivne strane Gesellschafta, dakle, modernog drutva. Specifina konstelacija drutvenih i intelektualnih elemenata u modernom drutvu rezultirala je odreenim blagodatima koje se izvan ovoga socijalnog konteksta ne bi mogle razviti. Tnnies pritom ponajprije podrazumijeva razvoj znanosti i umjetnosti. 9. MAX WEBER PROCES RACIONALIZACIJE Kad je rije o Maxu Weberu (1864 1920) i njegovu poimanju modernog drutva, smatramo da treba izdvojiti i apostrofirati tri pojma koji nam se ine najrelevantniji s obzirom na predmet kojim se bavimo: 1. kapitalistiko drutvo, 2. klasno drutvo, 3. birokratsko drutvo. Posrijedi su razliite pojmovne artikulacije koje, svaka na svoj nain, izraava esencijalna obiljeja modernog drutva. Ovi izrazi, dakako, reflektiraju Weberova razmatranja ekonomskog ustrojstva, strukture i organizacije modernog drutva. Koncept koji stoji u temeljima svih triju istaknutih pojmova jest koncept racionalizacije. Koncept racionalizacije je uz motiv diferencijacije jedan od dvaju sredinjih dimenzija Weberova tematiziranja modernosti (Zeman, 2004:74). Diferencijacija podrazumijeva proces raspadanja neko homogene i kompaktne drutvene cjeline na autonomna i meusobno indiferentna podruja. Pritom je dolo do odjeljivanja znanosti, morala i umjetnosti u zasebne sfere te njihova zajednikog distingviranja, kao podruja znanja, od sfere vjerovanja. Osim ovih dviju sfera, u modernom drutvu kao zasebna podruja iskristalizirala su se ekonomska sfera i autonomni pravni sustav. Razaranjem nekadanje drutvene homogenosti svakoj od novonastalih sfera omoguen je autonoman razvoj sukladan vlastitoj logici i specifinoj zakonitosti (Zeman, 2004:75, 83). Uz diferencijaciju, kljuni koncept Weberova razmatranja modernog drutva jest ideja racionalizacije. Treba napomenuti da je od ideje racionalizacije neodvojiv koncept raaravanja (Entzauberung) svijeta. Rije je o komplementarnom procesu koji, zapravo, reprezentira nalije racionalizacije (Zeman, 2004:74). Iako je rije o sredinjem konceptu njegove sociologije, u Weberovu djelu nije mogue pronai univokno odreenje racionalizacije10 (Zeman, 2004:76). Mi smo ipak nastojali podvui neke elemente ideje racionalizacije koji se mogu pronai u sociolokoj literaturi.
10 Tako pojedini autori izdvajaju ak esnaest razliitih znaenja koje Weber pridaje pojmu racionalno. No, takoer postoje interpretacije prema kojima se od Webera nije ni mogla oekivati jednoznana definicija modernosti. Argument u prilog toj tezi jest da je Weber primarno empirijski orijentiran znanstvenik kojem nije stalo do definiranja same ideje racionalnosti. Naprotiv, u sreditu je njegova interesa konkretna manifestacija te ideje u historiji ljudskih drutava (Zeman, 2004:77).

198

aar, K.: Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 3: 183204

Racionalizacija je proces koji je transformirao obrasce tradicionalnog drutva, njegov vrijednosni sustav i meuljudske odnose u impersonalne, birokratizirane oblike modernog ivota (Nisbet, 2005:293). Rije je o temeljnom procesu moderne povijesti koji zahvaa razliite drutvene sfere. Tako su racionalizacijom obuhvaeni ekonomski sektor, dravna organizacija, pravni sustav, znanost, arhitektura ali i umjetnost (Weber, 2006:1719). I Zeman izdvaja odreena mjesta u Weberovim djelima koja se pokazuju najrelevantnijima za formuliranje koncepta racionalizacije (Zeman, 2004:7983). Tako na jednom mjestu Weber naglaava vjerovanje civiliziranog ovjeka u naelnu racionalnost uvjeta njegovog svakodnevnog ivota. Dakle, uvjeti svakodnevnog ivota su racionalno spoznatljivi ljudski artefakti, podloni kontroli i modifikaciji. Osnovna je tema svih Weberovih sociolokih razmatranja moderno kapitalistiko drutvo (uri, 1964:104). Weber je smatrao kako je ovaj drutveno-ekonomski sustav jedinstven fenomen neusporediv s bilo kojim drutvom u povijesti (uri, 1964:104). Privreda je temeljna sila modernog drutva i sva ostala obiljeja derivirana su iz privredne sfere. Racionalna organizacija proizvodnje osnovno je svojstvo kapitalistike privrede. Slobodno trite, radnika klasa, stroga podjela rada te precizno voenje poslovnih knjiga daljnje su odrednice kapitalistike ekonomije. Neprestano ulaganje u nove poslovne akcije takoer je vano obiljeje privrede. Tenja za profitom paradigmatski je primjer podreivanja drutvene djelatnosti kategorijama sredstvo cilj (uri, 1964:106107). Ostavljajui po strani neke vrlo zanimljive dimenzije Weberova tematiziranja modernog kapitalistikog poretka, prelazimo na drugu relevantnu znaajku modernog drutva koju vrijedi izdvojiti. Rije je o poimanju modernog kao klasnog drutva. Smatramo da je rije o znaajnom momentu budui da konstituiranjem kapitalistikoga drutvenog poretka dolazi do restrukturiranja drutvene slojevitosti. Naime, ne samo Weber, nego i cijela klasina sociologija evidentira iezavanje feudalnog sustava staleke hijerarhije i pojavu novog oblika drutvene nejednakosti. Nad kolijevkom sociologije bila je ispisana spoznaja da je moderno drutvo koje je izgraeno na idealima Francuske revolucije, u stvari, klasno drutvo, to jest da je feudalni sistem staleke hijerarhije u njemu samo zamijenjen novim oblicima nejednakosti izmeu ljudi (uri, 1964:138). Klase su u potpunosti determinirane ekonomskim faktorima. Korijeni svih klasnih razlika nalaze se u sferi distribucije materijalnog bogatstva. Klasna podjela odreena je takoer i mogunostima stjecanja dohotka u uvjetima robnog trita (Weber u uri, 1964:304). Dakle, za pojam klase, uz posjedovanje materijalnog imetka, presudni su i izgledi za njegovo stjecanje u okviru trine privrede. Klasni poloaj je u krajnjoj liniji poloaj na tritu (Weber u uri, 1964:305). Weber je osobito bio zaokupljen fenomenom drutvene organizacije. Ovu dimenziju Weberova djela naglaava Nisbet koji smatra da je Weber vie od drugih svojih kolega bio sociolog organizacijske revolucije (Nisbet, 2005:147). Weberova analiza organizacijskog ustrojstva modernog drutva ponajprije se ogleda u tematiziranju birokracije. Birokracija je najracionalniji oblik drutvene organizacije. Posrijedi je drutve199

aar, K.: Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 3: 183204

ni mehanizam koji sustavno koordinira aktivnosti velikog broja ljudi te s maksimalnom djelotvornou izvrava postavljene zadae. Birokratska organizacija pretpostavlja visok stupanj drutvene podjele rada. Pritom svaki njezin lan zauzima precizno odreen poloaj i izriito utvrena prava i obaveze. Sfera nadlenosti definirana je strogo utvrenim opim pravilima, odnosno, zakonima i upravnim aktima. Radne aktivnosti zasnivaju se na slubenoj proceduri i pisanim dokumentima te iskljuuju djelovanje na temelju simpatije, mrnje i drugih afektivnih i emotivnih stanja. Birokracija, nadalje, podrazumijeva precizno utvren hijerarhijski sustav unutar kojega lanovi organizacije na viim poloajima nadziru rad nie rangiranih lanova. Za obnaanje slubenih dunosti nuno je temeljito struno kolovanje. Uspjeno izvrene radne zadae novano se nagrauju. Tako se lanove organizacije potie na savjesno obavljanje dunosti, ali ih se ujedno dovodi u odnos ekonomske ovisnosti (Weber u uri, 1964:333340). Sveobuhvatna birokratizacija modernog drutva manifestni je izraz naela racionalizacije (Nisbet, 2005:146). Ekspanzija birokratske organizacije u razliitim sektorima drutvene djelatnosti historijski je proces koji u velikoj mjeri oznaava odmak od srednjovjekovlja i konstituiranje modernog drutva (Nisbet, 2005:146). Kakvo je u krajnjoj liniji Weberovo poimanje modernog drutva? Kao i u sluaju prethodno razmatranih mislioca, i kod Webera je primjetna izvjesna ambivalentnost pri ocjenjivanju karaktera modernog drutva. Dvosmislenost ini bitnu crtu Weberova vienja modernosti (Zeman, 2004:85). S jedne strane, Weber smatra kako raaravanje svijeta i organizacija drutva na racionalnim principima s dominantnom ulogom znanosti i tehnike moderan svijet ini transparentnijim, ureenijim i pouzdanijim. No, s druge strane, to ne znai da je isto to moderno drutvo istodobno sretnije i smislom ispunjenije mjesto (Nisbet, 2005:85). Naime, sveopa racionalizacija i birokratizacija modernog drutva rezultiraju odreenim dehumanizirajuim uincima. Individuum u modernom drutvu postaje tek kotai glomazne birokratske maine. Stoga, umjesto da bude instrument ovjekova osloboenja od okova tradicije, racionalna organizacija modernog drutva priprema teren za novu vrstu ropstva (uri, 1964:167). Weber je sa zabrinutou gledao na proces sveope racionalizacije drutvenog ivota samo zbog toga to je smatrao da birokracija gui ovjeka, spreava ga da ivi kao racionalno bie i pretvara u stvar, u automat bez svijesti i odgovornosti (uri, 1964:168). Prema tome, pojedinac modernog doba uhvaen je u eljezni kavez birokracije. Nismo sigurni da bi netko, stotinjak godina nakon to je Weber iznio svoje objekcije o karakteru i neuralginim tokama modernog drutva, uspjeno proturjeio njegovim pesimistinim tezama. 10. ZAKLJUAK U ovom smo radu pod istim povealom razmatrali modernost i klasinu sociologiju. Na vidjelo je izila njihova uska povezanost, koju smo, nadamo se, u dovoljnoj mjeri uspjeli pokazati. Ne bismo pogrijeili kad bismo rekli da su klasina socioloka misao i modernost neodvojivo povezane. Sociologiju se moe shvatiti kao neeljeno dijete modernosti koja je uvijek prati poput sjene. Ova znanstvena disciplina neka je
200

aar, K.: Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 3: 183204

vrsta njezine savjesti koja uvijek propituje temeljne pretpostavke modernosti. S druge strane, sociologija je obiljeje inherentno modernom drutvu jer racionalno znanstveno istraivanje predstavlja jedan od konstitucijskih principa modernosti. Takoer smo utvrdili da se sociologija pojavljuje kao odgovor na drutvenu krizu koja potresa moderno drutvo. Pritom se ponajprije misli na promjene generirane velikim politikim revolucijama, ali i transformacijama Zapadnog svijeta potaknute industrijalizacijom. Na razmiljanja prvih sociologa iznimno su utjecala odreena intelektualna strujanja koja su dolazila iz dvaju suprotstavljenih intelektualnih horizonata. Rije je o filozofiji prosvjetiteljstva s jedne, te kruga konzervativnih mislioca, s druge strane. Utjecaj dvaju oprenih misaonih pravaca oituje se u ambivalentnosti klasinih sociolokih teorija. Naime, one su s jedne strane kritiki orijentirane prema odreenim fenomenima koje sa sobom donosi moderno drutvo i u tom smislu sadravaju izrazitu komponentu tradicionalizma. No, ipak smatraju kako revitalizacija tradicionalne patrijarhalno-feudalne drutvene strukture, ne samo da nije mogua, nego nije ni poeljna. Dakle, odbacuju se krajnje konzervativne implikacije. Pristajanje uz modernistika strujanja ogleda se i u znanstvenosti klasine sociologije. Drugim rijeima, nasuprot ranijem tematiziranju drutvenih fenomena zasnovanim na postavkama filozofije historije, sociologija se konstituira kao moderna empirijska znanost prema uzoru na prirodne znanstvene discipline. Iako su izvjesne natruhe filozofije povijesti prisutne kod pojedinih razmatranih sociologa, orijentacija i inzistiranje na znanstvenoj racionalnosti je oito. Pokazali smo na primjeru izabranih sociologa, Comtea, Spencera, Durkheima, Tnniesa i Webera, kako je u sociologiji prisutan ovakav dvojak odnos prema modernosti. Paralelizam tradicionalnih i modernih vrijednosti karakteristian je za cjelokupnu socioloku znanost i u tome se nalazi njezin paradoks. Razmatranim sociolozima zajednika je odreena doza nostalgije prema tradicionalnom drutvu, ali oni su isto tako svjesni da je tijek povijesti ireverzibilan pa svoje snage usmjeravaju prema korekciji izvjesnih negativnih pojava u modernom drutvu.
Tablica 1. Pojmovne artikulacije modernog i tradicionalnog drutva u klasinoj sociologiji Comte Pozitivistiko (znanstvenoindustrijsko) drutvo Drutvo teolokog naina razmiljanja Spencer Industrijsko drutvo Weber Kapitalistiko drutvo Klasno drutvo Birokratsko drutvo Militaristiko Drutvo Gemeinschaft Tradicionalno drutvo mehanikog drutvo tipa solidarnosti Durkheim Drutvo organskog tipa solidarnosti Tnnies Gesellschaft

Moderno drutvo

Tradicionalno drutvo

Takoer je zanimljiva terminologija kojom pojedini sociolozi pregnantno izraavaju esenciju modernog drutva. Treba napomenuti da se razmatrani mislioci koriste razliitim izrazima kojima deskribiraju znaajke modernog drutva, ali mi smo u sljedeoj
201

aar, K.: Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 3: 183204

tablici izdvojili formulaciju za koju mislimo da je najreprezentativnija za odreenog sociologa. Jednako tako smatramo efektnim izdvojiti oznake koje ovi autori pridruuju tradicionalnom drutvu. Kod sve petorice autora zamjetne su takvi dihotomni modeli budui da se moderno drutvo po pravilu odreuje u opoziciji prema tradicionalnom drutvu. One predstavljaju i koristan heuristiki instrument za izgradnju pojedinih teorijskih sustava. Jo nam je preostalo da barem u kratkim crtama razmotrimo aktualnost klasika sociologije danas. Rije je o iznimno vanom i relevantnom pitanju koje svakako zasluuje podrobnije istraivanje. No, ovdje ne moemo dalje razraivati navedenu tematiku pa se moramo zadovoljiti time da naznaimo u kojem smjeru bi se trebala odvijati jedna takva rasprava i da o tom pitanju zauzmemo naelno stajalite. Sigurni smo da socioloki klasici na poetku 21. stoljea, ne samo da zasluuju biti predmet studija, nego smatramo da se nitko ozbiljnije ne moe baviti sociolokom teorijom ako nije upoznat s radovima Webera, Durkheima, Tnniesa i djelima drugih velikana ove znanstvene discipline. Njihovi pojmovno-teorijski i metodoloki koncepti postavili su temelje sociologije. Prema tome, dananja sociologija nalazi se unutar zgrade koju su sagradili prvi sociolozi te oni jo uvijek predstavljaju njezine nosive stupove. Fundamentalan znaaj i nezaobilaznost klasinih sociologa podvlai i Nisbet: Uklonite iz dananje sociologije one perspektive i okvire kojima su nas opskrbili ljudi poput Webera i Durkheima, pa e od svega ostati jedva beivotne hrpe podataka i rasprenih hipoteza (Nisbet, 2005:5). Prema Nisbetu, klasini su sociolozi formirali idejnu i pojmovnu jezgru sociologije, razdvojili sociologiju od ostalih znanstvenih disciplina i tako joj dali prepoznatljiv identitet. Ovaj nukleus ideja tvori osnovu socioloke tradicije i sociologiji daje transgeneracijski kontinuitet (Nisbet, 2005). Dakle, bavljenje sociolokom teorijom uvijek podrazumijeva vraanje oevima discipline. Pritom ne mislimo na sterilno reproduciranje njihovih ideja, teorija i koncepata, nego na poticajni i produktivni dijalog na koji nas njihovi radovi svojom svjeinom i intelektualnom suptilnou uvijek iznova pozivaju. Ovaj razgovor ukljuuje i tematiziranje znaajki dananjega Zapadnog drutva. Bez obzira nazivamo li ga modernim ili postmodernim ili mu pridajemo neki trei naziv, sigurno je da je ono jo uvijek suoeno s odreenim fenomenima kojima su bili zaokupljeni klasini sociolozi.

LITERATURA Aron, Raymond (1968) Main Currents in Sociological Thought 1. London: Pelican Books. Aron, Raymond (1970) Main Currents in Sociological Thought 2. London: Pelican Books. Burke, Edmund (1993) Razmiljanja o Francuskoj revoluciji. Zagreb: Politika kultura. Calinescu, Matei (1988) Lica Moderniteta. Zagreb: Stvarnost. Comte, Auguste (1984) Kurs pozitivne filozofije. Niki: Univerzitetska rije. Condorcet (2001) Nacrt povijesnog prikaza napretka ljudskog duha. Zagreb:Politika kultura. Cvjetianin, Veljko Supek, Rudi (2003) Emile Durkheim i Francuska socioloka kola. Zagreb: Naklada Ljevak. Durkheim, Emile (1984) The Division of Labor in Society. New York: The Free Press.

202

aar, K.: Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 3: 183204

uri, Mihailo (1964) Sociologija Maksa Webera. Zagreb: Matica Hrvatska. Fiamengo, Ante (1966) Saint-Simon i Auguste Comte. Zagreb: Matica Hrvatska. Gouldner, Alvin W. (1980) Za sociologiju. Zagreb: Globus. Habermas, Jrgen (1988) Filozofski diskurs moderne. Zagreb: Globus. Habermas Jrgen (1980) Teorija i praksa. Beograd: Beogradski izdavako-grafiki zavod. Kalanj, Rade; porer, eljka (ur.) (1987) Emile Durkheim i suvremena sociologija. Zagreb: Socioloko drutvo Hrvatske. Kalanj, Rade et al. (ur.) (1991) Max Weber: suvremene interpretacije. Zagreb: Socioloko drutvo Hrvatske. Kalanj, Rade (1994) Moderno drutvo i izazovi razvoja. Zagreb: Hrvatsko socioloko drutvo/Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kalanj, Rade (ur.) (1990) Modernost i modernizacija. Zagreb: Socioloko drutvo Hrvatske. Kant, Immanuel (2000) Pravno-politiki spisi. Zagreb: Politika kultura. Luki, Radomir D. (1987) Formalizam u sociologiji. Zagreb: Naprijed. Mimica, Aljoa (2004) Emil Dirkem i radikalska sociologija. Beograd: Zavod za udbenike i nastavna sredstva. Mimica, Aljoa (1999) Tekst i kontekst. Beograd: Zavod za udbenike i nastavna sredstva. Nisbet, Robert (2005) The Sociological Tradition. New Brunswick/London:Transaction Publishers. Ray, Larry J. (1999) Theorizing Classical Sociology. Buckingham: Open University Press. Supek, Rudi (1965) Herbert Spencer i biologizam u sociologiji. Zagreb: Matica Hrvatska. Touraine, Alain (1995) Critique of Modernity. Oxford/Cambridge: Blackwell. Weber, Max (2006) Protestantska etika i duh kapitalizma. Zagreb:MISL. Weber, Max (1999) Vlast i politika (Uredio i predgovor napisao Vjeran Katunari). Zagreb: Naklada Jesenski i Turk/Hrvatsko socioloko drutvo. Zeman, Zdenko (2004) Autonomija i odgoena apokalipsa. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada.

203

aar, K.: Modernost i klasina sociologija: Ambivalentnost klasine...

Revija za sociologiju, Vol XXXIX. (2008), No 3: 183204

MODERNITY AND CLASSICAL SOCIOLOGY: AMBIGUITY OF CLASSICAL SOCIOLOGICAL THEORY

KREIMIR AAR University of Zagreb Faculty of Humanities and Social Sciences
The main subject of this discussion is relation between modernity and classical sociology. In this article is shown that sociology, as a specific science, is an answer to social crisis of modern society. Industrialization and political revolutions are two main forces responsible for constitution of modern society. Here is emphasized importance of social context in which sociological thought was born. In this article the authors also shows that sociology is founded under the influence of two contrary lines of thought. Although Enlightenment had significant impact on classical sociology, for early sociologists ideology of conservatism was the main source of ideas. Influence of these two contradictory perspectives is the main reason for ambiguity of classical sociological theories. In other words, classical sociology has a critical approach to different aspects of modern society, but, at the same time, this criticism does not mean rejection of modern society as a whole. Classical sociologists thought that the course of social process could not be changed. Thus the restoration of former social structures is neither possible nor desirable at all. Duality of traditional and modern values is a universal characteristic of all classical sociological theories. How this duality is expressed in the works of Comte, Spencer, Durkheim, Tnnies and Weber is examined further in the article. At the end the author places an emphasis on the relevance of classical sociology today. Key words: MODERNITY, INDUSTRIALIZATION, POLITICAL REVOLUTIONS, ENLIGHTENMENT, ANTI-ENLIGHTENMENT, CONSERVATIVISM, PARADOX OF SOCIOLOGY

204