Velika, teka, drvena vrata stajala su na ulazu u veliki raskoni hol s veliki baroknim lusterom koji je visio sa stropa,

i ostavljao prostoriju u polumraku. Veliko stubite s velikim crvenim tepihom i rukohvatom na ijim krajevima su stajala dva kamena lava, vodilo je u raskone prostorije zamka koji je pripadao jednoj od imudnih patricijskih obitelji. Ali naa radnja ne poinje tamo, do poetka nas vode bolni krici koji se uju i reu nod. U holu s lijeve strane postoje malena vrata ukraena zlatnim pleterom i velikim krvavo crvenim cvjetovima. Vrata su krila mradno stubite s tek nekoliko baklji na zidovima koje su ga osvjetljavale, stubie bjee vrlo dugo i vodilo je u jo mraniji hodnik, a to smo dalji ili to su krici postajali jai i glasniji, a kako je vrijeme prolazilo zvuali su sve bolnije. Hodnik bjee ispunjen vonjem trulei, a zidovi bjahu poprskani svjeom krvlju, a dradi baklji bjahu neka zvjerolika kamena bida, koja su pod tim blijedim svijetlom izgledala godovo ivo. S kraja hodnika dopirala je neka blijeda svijetlost a vrisak je postao intenzivniji i glasniji. U prostoriji na kraju hodnika zaudarala je ustajala krv i osjetio se smrad istrunulih organa i inficiranih rana. Nigdje nije bilo prozora jedina svjetlost koja je bila u prostorij dopirala je iz 4 baklje u kutovima zidova. Uza zid je stajala neka udna naprava sa iljcima po cjeloj prednjoj strani i remenom kako bi se neka osoba mogla svezati, bjee to uvrnuta sprava koju je osmislio krvnik koji je sada stajao na sretini prostorije, a pokraj njeg je bio veliki drveni stol. Na stolu je stajao veliki mesarski no s kojeg je curila krv, do noa je stajala neka udna naprava s otvorom otprilike pet centimetara i avlom u sredini koji se mogao odvrtati i zavrtaiti po volji, kada bi avao probio jezik spravu bi vukli dok miidna vlakna u jeziku ne bi popucala, na stolu su se nalazile jo mnoge takve spravice. Pokraj stola stajao je tradicuionalni rimski bik u kojeg bi se zatvorila osoba, a ispod njega bi se zapalila vatra. Na drugoj strani velikog stola stajao je jedan veliki stol za muenje koji je ved odavno izgubio lijepu svijetlu boju jablana, na njemu je leao ovjek. On bjee maloprije izvaen iz bika i svezan za stol, na prsima mu je bio ogroman rez iz kojeg je sukljala krv, krvnik je iz kaveza izvadio malog bijelog mia i gurnuo ga ovjeku u trup i svojom rukom mu izvadio tanko crijevo koje je pusti da visi sa stola. Dok se mali miid polaako hranio njegovim mesom i hodao njegovim trupom krvnik je uzeo spravu za jezik, zari avao u nj i poeo vui. ovjekovi bolni krici su bili jedino to se ulo, a krv koja je kapljala po svuda pretvarala se u rijeku koja je slapovima padala niz stol. Agonija boli mu je bila u tom trenutku sve dok mu je jezik polako pucao nit po nit, nije vie znao jeli iv ili mrtav, jeli budan ili spava. Iz kaveza je krvnik izvadio jo dva malena miida koja je stavi na ovjekov trup, jedan se odmah zavukao unutar trupa i polako poeo grickati jetru , bolni krici su bili jedino to se moglo uti u toj mukloj nodi. Krvnik je uzeo tupu sjekiru i polako poeo odsjecati udove jedan po jedan, ali to nije bilo sve uzeo je veliku pilu koja je prolazila kroz rupu u stolu i poeo ovjeka rezati od prepona prem gore, krv je ikljala na sve strane njegova koa je izgubila ljudsku boju, kada je doao do abdomena zaustavio se. Mislite li da je to bio kraj ovom jadnom ovjeku nije ostalo nita nego samo vapaj i bolni pla, sjedate se jednog od ona dva miida to su bila stavljena na trup onaj to je osta vani zavukao mu se u usta i poeo objedovati na ostatcima ovjekova jezika. Kraj ove bolne muke i bolesti dola je pola sata kasnije kada je krvnik rukama isupao njegovo srce iz prsa i pobjedniki ga digao u zrak. Le je ostao tako leati nepomino, osakaeno s bolnom grimasom na licu i velikim smeim oima koje su sada beivotno buljile u prazno.