Marko Veovi: Poljska konjica Svitanje Stojim na strai. U osvit. U blizini je kua. Zapravo, ukasta straara.

Pokraj nje jablan Nad bunarom. Jablan je visok, zbog neeg ini mi se, koliko je i bunar dubok. Ponad kue se, ko nad Itakom, omotava Bijel dim, slian povoju djetinjemu. U kui plae dijete. Dugo. Ve godinama. ini se: atrlja bi se sruila ako bi dijete umuklo. Na strai, ovjeku zna svata naumpasti. Najednom, iz kue izlazi curetak zlatoglavi, Desetak, najvie dvanaestak godina. Bez noge. Predivni invalid. Anelak na stakama. A na licu joj rumen. Kao od svitanja. I meni Krenu suze. Od rumeni na njenom licu. Od tog osvita na takama! Na strai, ovjeka Zna svata obuzeti. A djeji pla se ne gasi. Kao da ima Elektromotor svoj zaseban. Pla koji, ini mi se, Ne misli stati sve dok je svijeta. Dok ima ive Due pod ovim nebesima. Pla koji e se Kroz sve vjenosti oriti. Jer vrijeme, na strai, bude sporo kao gleer. Na strai dua, nekad, slua topot tatara to nose vijest da, ispod ovog neba, Niega nema. ak ni tebe. Na strai. Ima jedino dima. Ne onog nad Itakom. Ve onog iz reenice, pisane na etrurskom Prve koju je nauci uspjelo da deifruje: "ovjek je samo dim".

Potpis Trim s kerkicom kui Granate su nas, opet, iznenadile na ulici. Granate, ve stoljeima, svaki dan padaju, I svaki put iznenade. Pourujem je ljutitom galamom: Srdbu s tobdija srpskih Prenosim na dijete ekano deset godina. Da se potpiem, veli mi, dok prolazimo Kraj plohe snijega, netaknutog, u parku. Umjesto da je izgrdim, Dopustih ko zna zato da njezin kaiprst Tu njenu bjelinu nane A potom oko iriline IVANE VEOVI Moj kaiprst je krunicu opisao Neprobojnu Kao u bajkama.

Ova pucnjava Ova pucnjava u krv nam legla. Bez pucnjave se (ko ni bez kafe izjutra) ne moe rastrijezniti. A sjea li se, s poetka rata, kako bi iza treska granate, nastao meu nama muk slian onoj grobnoj tiini koja bi nastala kad neko, u krmi, neto lane protivu Tita il Partije? Sad nam granate u kost unile. Kad je tiina, napet si kao struna. Sve misli: boe, ta li nam sad spremaju? Tom tiinom nam dodatno u kosti strah utjeruju. A im se mitraljez glasne, ja odmah olabavim, ena pone praviti razljevak, djeca se po kui raskokodau. Opet se puca, znai, opet je sve u redu. Jue, ja se vratio s posla i pitam: je li se pucalo, dok mene nije bilo? Najmlaa er mi kae: ih, da zna, tata, kako su dvije fino profijukale.

Izvee lijee u postelju a zna da zalud lijee: sjutra e ustati izmodeniji no kad si legao. Izjutra ustaje iz postelje a zna da zalud ustaje: jueranji eka te dan, sa jueranjim stresovima. S prekjueranjim ponienjima. S nakjueranjim oajem. Ova opsada ne traje dvije godine, ve jedan (tje)dan, kome svretka nema. Od ovog, ini mi se, jedino moglo bi da me odmori more. A ko zna hoemo li ga vidjeti vie ikad? Hou li ikad vie da stanem na hridine gdje su vazdune struje toliko jake da ti se baena kapa natrag vraa? Ali ne eznem, ovaj put, za morem sa mesnatim listovima agava u koje su imena ljubavna urezana. Za maslinama izuvijanim grevito kao zeleni laokooni. Za klobucima Meduza to slie svilenome adorju iz skaski istonjakih. Ne eznem za ubavim jednolijem valovlja koje pjesnik poredi s metrikom Homerovom. Ne eznem ta tom tintom kojom se mogu ispisati milijarde i milijarde Ilijada i Odiseja. Ja eznem za onom tugom to te obuzme zagledanog u vjeno plavetnilo i zasluanog u mrmor te vjenosti. Za tugom koja ti kae da opet ima duu. Ne moda ni za tugom. Ve eznem za onom divnom melemnom prazninom. Uroniti duu u prazno koje odmara. Lijei. Pomlauje. Satima zuriti, ni u puinu, ni nad puinom, ve nako! Po bosanski. Sve dok ne zaboravi i ta si i gdje si i odakle si i kako ti je ime. Jedino zna da su u tebi milje i milje praznine. I da je morsko prostranstvo iz tebe isisalo stoljea sva, do Adama. Sinja praznina pukla do konca svijeta i, unatrake, do njegova poetka. I pojmi. Ma ta pojmi? Osjeti na nepcima: koja e milina zavladati poslije Sudnjega dana! Sve e se istrijeti, kao sa kolske ploe djetinja vrljotina, a ista slast e da ostane! I kua unaprijed, bar licom kavenom, blaenstvo u koje e da se rasprsne svijet!

enska bluza Smrkava. A na zapadu, neija noga gurnula krag sa vinom koje se prolilo vidikom. Mlad mjesec kao rogovi s kacige u kojoj, na filmovima, Mojsija prikazuju. Mirie borovina na smjesu limuna sa tamjanom. Na strai borac, dugaak, i krt ko raana slamka. Krt od mladosti i ljubavi. Izvlai iz njedara bijelu ensku bluzicu. I lice u nju zagnjuruje. Dugo joj miris pije. Tih pet-est grama tekstila mogao bi provui kroz burmu vjenanu. Prizor, boanski neiskaziv. Rei ga rijeima bilo bi to i teinu zrake suneve na terazijama izmjeriti. Odjednom, od svega, od vinskog zapada, rogatoga mlaaka, enske bluzice po ijemu se mirisu, kao po koncu, izlazi iz pakla odjednom, od svega toga, bi mi lake na dui. I lake na svijetu. I dalje znade na zemlji da postoji rat kao crno klupko. Al s njime bi se dua igrala kao mae. Da se smrt i dalje kroza sve providi. Ne kao prasta lubanja kroz kou lica. Ve kao sjemenka kroz zrno groano: ini ga arobnijim.