Branko opi

MAGAREE GODINE

"Magaree godine" prvi put su djeca itala daleke 1960. godine. Sad ih itaju njihovi unuci.

Bliio se kraju ve drugi dan bitke za Biha. Prostrt u dolini s obje strane rijeke Une, grad je bio sa svih strana zahvaen brojnim poarima i dimom. Povlaei se prema centru varoi, ustae su tokom noi zapalile mnogobrojne zgrade da bi osvijetlile teren preko koga su nastupali partizani. Biha se tresao ispunjen gruvanjem topova i eksplozijom granata i bombi. Brzopleto su reetali mitraljezi i pratale puke. Iz Prekounja, od strane Grmea, ulo se klicanje Krajinika: Naprijed, Druga krajika! Rodi godina, rodila ti penica! I sm sam bio meu Krajinicima. Prodirali smo od periferije grada prema velikom drvenom mostu na Uni. S druge strane rijeke, s visoke bihake Kule i jo vieg tornja katolike crkve, uporno su nas tukla dva teka mitraljeza. Na komandant brigade, sav garav i oznojen, samo je othukivao: Ma kad li e ve jednom stii taj Baja s protivkolcem da uutkamo one dvije reetaljke. Ne moe od njih oi otvoriti. Taj Baja, niandija na topu protivkolcu, neustraiva i krupna delija, bio je moj kolski drug iz niih razreda gimnazije, etiri godine proveli smo zajedno u ovome istom Bihau, u akom internatu dobrotvornog drutva "Prosvjeta". Eno, izmeu starih kua drvenjara viri krov moga dragog internata, u kome provedoh tolike nezaboravne dane. Tamo oko internata naroito je gusto i opasno. Zgrade se nalaze odmah pored Une. Dijeli ih od nje samo cesta i mali cvijetnjak ispred internata. Neprijateljski mitraljezi prae svuda ispred zgrade, odvaljuju komadie maltera i mekog kamena "bihacita" od koga je kua zidana. Na prostranom stepenitu pred glavnim ulazom lei ve pet poginulih

partizana. Neoprezno su juriali, i pokuali da prodru u zgradu, pa su pokoeni rafalima skrivenog mitraljeza s druge strane Une. Baja je stigao ve pred sam zalazak sunca sa svojim "jarcem". Tako je on zvao svoj laki protivtenkovski top, koji je poskakivao poslije svakog pucnja kao nestaan jarac. Nianio je kroz cijev u okrugli prozor na crkvenom tornju, ubacio granatu i sam sebi komandovao: Pali! Jarac zagluno grunu i poskoi. Komandant brigade uskliknu osmatrajui na durbin: Ih, posred srijede prozora! Baja, ivjela ti ruka! Ubrzo je, punim pogotkom, uutkao i mitraljez s tvrde Kule, a onda je nastao posljednji juri Druge krajike preko dugog mosta na rijeci. Iju-ju navali, Druga krajika! Uz tutanj i klepet drvenih dasaka, partizani su se kao lavina sruili preko mosta, iako su po njemu reetali posljednji mitraljezi i puke varoke odbrane. Poslije pola sata umukoe i posljednje puke. Biha je bio osloboen. Bilo je to petog novembra 1942. godine. U sam suton zaustavih se pred odavna nevienom, a tako znanom zgradom. Internat je utao, mraan i pust, polupanih prozora. A kako je nekad vrio i tutnjao od agora, vike i neumorne ake trke! Gdje li ste sad, negdanji moji drugovi? Gdje si, Krsto "Buvo", Hamide "Rusu", Dule Dabiu "Hajdue"? Zato se ne javite starom drugu? Dosta smo hljeba zajedno pojeli, izvukli more kazni, naskitali se, napriali, naigrali. Gdje li ste to otili, kakve li vas igre odvukoe da me vie ne ujete? Tiina. Niko ne odgovara, uti internat, izreetan, mraan i pust. I te veeri, petog novembra 1942, ja se pred opustjelim zamrlim internatom zarekoh da u jednog dana ispriati najmilije uspomene iz svojih akih dana. Evo, dakle, poinjem...

Davno su minuli oni dani kada sam, uplaen i tuan, prvi put preao prag ovoga internata, koji se slubeno zvao "Prosvjetni aki dom u Bihau". Svi su ga, inae, zvali konvikt, a aka iz njega konvikta. Sada sam ve trei razred gimnazije, dosad sam svata vidio i doivio, ali svoj prvi odlazak u Biha pamtim kao da se jue desio. Na stanicu u Bosanskoj Krupi doveo me je moj ujak Andrija. Dok je on priao s nekim ljudima, ja sam u udu zijevao u ogromno crno grotlo tunela u brdu podno stanice i zabrinuto pitao nekog uru Pejia, naeg seoskog pjesnika i grdnog spadala uro, ta je ono tamo, ona jama? Hm, zar ne zna, jadna ti majka ne bila! tajanstveno mi se prignu uro. U onoj ti je rupetini nesita adaja koja dere konje i junake. Eh, eh, ti to samo onako! zabrzao sam ne vjerujui mu. Iako dotad nikad u ivotu nisam bio vidio ni stanice ni voza, ipak nisam povjerovao u rupe i adaje, ali ipak... ko e ga znati. I ba kao za pakost, tog istog trenutka lokomotiva je iznenada, s tutnjem, ispala iz onog crnog tunela od Bosanskog Novog i prodorno zazvidala, a ja sam u divljem strahu natisnuo da bjeim ulicom punom praine. Ujak je skoio i povikao za mnom: Ej, stani, ne boj se! Jest vraga ne boj se! Onakav tutanj i urlanje pa sad njegovo: ne boj se. Bjei ti, bjei! urlao je ispred stanice uro Peji. Obnevidio od straha, zapinjao sam u trku o rijetke prolaznike, a ujak je, davi se u potjeru, zadihano vikao: Dr'te ga! Dr' toga malog! Na samoj okuci skleptae me neki ljudi i vrsto me stegoe za miice. Jedan od njih, neki crn i strog zanatlija, bolno mi zavrnu uvo: Aha, ta si ukrao?! Na svu sreu, pristigli ujak brzo razjasni u emu je stvar pa me ljudi pustie smijui se. Jedino onaj crni, neim razoaran, ukosi na mene oi i ozbiljno predloi:

 Ipak mu ne bi bilo loe izvui ui, bie drugi put pametniji. Naravno, taj prvi putniki doivljaj nije me naroito oduevio. S jednog kraja natisnu te s tutnjem i zvidanjem, a na drugom te skopaju za ui. Lijepo je poelo ovo moje kolovanje! Ipak, im smo posjedali u vagon i voz krenuo, ja sam se brzo smirio i odobrovoljio. Naravno, itavo sam vrijeme virio kroz prozor i svaki as ujaka zapitkivao: Ujae, ija su ono goveda? ija je ono kua? ta ja znam ija, valjda nekakvog ovjeka. itavim putem od naeg sela do varoi ujak je znao ija je koja kua, a gle ga sad zar ima neto na ovoj zemlji to moj ujak ne zna! E, u to je teko povjerovati. Moj ujak, mali seoski trgovac, dosta je putovao po svijetu, imao mnogo knjiga i druio se s ljudima iz varoi, pa sam ja odnekud bio uvjeren da je on najpametniji ovjek na svijetu. U tome me nije pokolebalo ni ovo to ne zna ije su ove kue uz prugu, pa ak i kasnije u ivotu, kad sam upoznao bezbroj svakojakih ljudi, nijedan mi se nije uinio onako sreeno i trezveno pametan kao moj ujak. Nije on znao tamo razne budalatine iz botanike, nego samo ono to treba ovjeku. ta da kaem o svom prvom susretu s akim domom? Zbunila me i veliina zgrade, i zamren raspored prostorija, i brojni aci raznih uzrasta koji su, sasvim slobodno i s larmom, jurili gore-dolje uza stepenice. Moj ujak, meutim, nije se dao niim zbuniti, on je radio ono to treba da se uradi. Pronaao je upravnika, mrava stroga ovjeka, zapisao me u domske knjige, pokazao mi moj krevet u prostranoj spavaonici, gurnuo poda nj drveni aki kofer, a onda je naao jednog poznatog starijeg aka iz Bosanske Krupe, nekog Milu koria iz petog razreda, i zamolio ga: Deder, Mile, molim te, pripazi mi ovoga moga neaka. Lajav je i nemiran, mogla bi ga djeca tui. Potom se okrenu meni. A ti jezik za zube. Nijesu ovo vie Haani, tvoje selo, nego tui svijet! S tekim suzama u oima, kao da se rastajem od itavog svog seoskog djetinjstva, ispratio sam ujaka do ulice. Tako bih tamo, gledajui za njim, ostao bogzna koliko da mi moj zatitnik kori ne prebaci ruku preko ramena i ne ree, hrabrei me: Hajde, dosta suza, sad si ti gimnazijalac. Gimnazijalac! Slaba utjeha. Daleko od svog sela, od kue, od majke! Moda ih vie nikad neu vidjeti! Na tu pomisao nezadrivo mi linue suze, bujne, etverostruke, prosto da precrknem. Dobroduni ali otvrdli kori samo me mirno potapa po leima i proguna:

 De, de, dosta. Danas je etvrtak, za ruak su noklice s mesom i kolai. Tako neto nisi ni vidio tamo u selu. I tako, loe skrivajui suze, pokuao sam taj slavni ruak od etvrtka, pored nedjeljnog ruka jedini koji je vrijedilo pamtiti u konviktu. Pored mene je sjedio krupni kori, strugao ve prazan tanjir i promuklo pitao redare: Ej, ti, vidider brzo ima li dodatka, jer u te udaviti ko maku.

II

Sad sam ve treu godinu u internatu i postao sam stari prepeeni konvikta. A ta to znai? To ti je, po prilici, ovo: pravi iskusni konvikta mora poznavati odlino, prije svega, svoj roeni konvikt, zatim itav Biha i na koncu, okolinu Bihaa. Naravno, najvanije je poznavati sam konvikt, a u to spada: poznavanje prefekta (upravnika) i njegove udi, poznavanje kuvarice i posluitelja. Treba, zatim, znati sve budake gdje se moe na miru sastajati i dogovarati sa svojim najboljim drugovima i, u sluaju kakve trke, brzo se sakriti od prefekta. Valja ti upoznati i sve okove bate, staru atrnju (bunar) u njoj i sve tajne prolaze u druge bate, dvorita i sokake. Biha mora upoznati zbog mnogo ega: zbog igralita, aleja, parkova, jeftinih tezgi s voem, poslastiarnica, kina i jo mnogo ega. Okolina Bihaa za nas, djecu sa sela, bila je jo interesantnija i milija od same varoi. Tamo je bilo bezbroj breuljaka za vrljanje, ledina za igranje, divnih izvora i vonjaka koji su slabo uvani. Tamo smo se nekako osjeali kao da smo ponovo doli u svoje roeno selo na nedjeljni odmor. I u treoj godini ponovo se u internatu iskupilo ono isto staro drutvo iz prve i druge godine. Evo, tu je opet Baja "Bajazit", Hamid "Rus", Krsto "Buva", Dule Dabi "Hajduk" i ostala bratija. Svi smo iz istog razreda, i svakog od njih poznajem bolje nego svoj roeni dep, a ta se sve ne nae u depu jednog aka, ne pitaj. Svakog od tih svojih najboljih drugova moram pojedinano opisati, jer su oni toliko bili upleteni u moj konviktaki ivot i doivljaje da esto ni sm znao nisam gdje zavravam ja, a gdje poinju oni.

Da najprije ponemo s najkrupnijim, s Bajom. Baja je zaista bio najkrupniji, najgrlatiji i najjai ak u itavoj nioj gimnaziji, a mogao se mirne due mjeriti i s kojim hoe uenikom iz viih razreda. U naem konviktu jedini je ispred njega bio moj mrki zatitnik Mile kori, sad ve u sedmom razredu. Vjerovali ili ne, Baji je internat plaala nekakva crkvena optina, koja je za to dobila novac od nekog naeg iseljenika iz Amerike. Zato je nosio nadimak "Crkveni sin", iako mu je mnogo bolje stajao i bio ee upotrebljavan turski naziv "Bajazit". Zaista, Baja je imao pomalo i nekih crkvenjakih i popovskih sklonosti. im bi se, recimo, u internatu pojavilo neko novo ae, Baja bi mu prilazio, onako krupan, i, pravei se straan, zagudio izduboka: Mali, ja sam odsad tvoj Bog otac. Jesi li upamtio, a? Jesam! skrueno je priznavao ai, zbunjen i uplaen i novom sredinom i ovim udnim delijom. E, kad si upamtio, sad poljubi ruku u znak potovanja. Djeai je ljubio pruenu ruku, a na rastanku Baja mu je ozbiljno napominjao: Kad od kue dobije paket, sjeti se svoga Boga oca i nemoj sakrivati slaninu i kolae pred njegovim svetim licem. Naravno, paket se nije krio, a greno ae poesto je istilo i Bajine cipele, i to svojim priborom, sve dok ne bi upoznalo pravu Bajinu narav i prestalo ga se bojati. Dotle je ve dolazila i nova rtva i novo ljubljenje ruku u znak vjernosti. I odjeven je Baja bio nekako naroito, slino kakvom umaru: debeli kaput od somota, jahae akire od nepoderivog "truksa" i visoke umarske arape izvezene pri vrhu runolistom. Cipele, naravno, prave kranjske bakande s krupnim zubastim ekserima. Zimskog kaputa nikad nije imao, a umjesto njega za velikih meava, nosio je nekakvu staru andarsku kabanicu, krutu i tvrdu kao da je od lima. Kad bi ga vidjeli u njoj, aci bi se odmah sjetili jedne stare pjesme o Baji: Kabanicu Baja ima, poela je prava zima. Kad bismo kretali u kakav tajni pohod, naroito izvan grada, to se nije moglo zamisliti bez Baje. On je uvijek bio spreman za takve stvari i obino je, za svaki sluaj, pripitkivao: Hoe li tamo trebati koga istui da ponesem "givikt?" Ba sam se uelio makljae.

"Givikt" je bio jedan teg od pola kile, uzet vrag zna sa ije vage, i on je Baji sluio kao vrlo opasno ubojno oruje. U konviktu se Baja nije njime sluio, ali na raznim izletima i pohodima e, tu je "givikt" uvijek bio spreman u depu. Sve to na stranu, ali evo po emu je Baja bio najuveniji Onako krupan i neobian, on je brzo svakom upadao u oi i postajao zaas predmet ala, uenja, podsmijeha i raznovrsnih viceva. Polovina internatskih ala i doskoica odnosila se na Baju i na njegove doivljaje, ali je on pronaao vrlo uspio nain da se od njih brani. Evo kako. Jednostavno je kupio jednu sveicu i u nju zavodio imena onih aka koji mu se smiju rugati, ali mu zato, na ime lanarine, plaaju po pola dinara mjeseno. Ko, dakle, eli, bez straha od batina, da se do mile volje podruguje Baji, ima samo da se ulani u njegov "tefter", plati, i stvar je u redu. Vidi, na primjer, nekog prastog vru, nema u njemu ni metar i dvadeset, kako sasvim slobodno zaustavlja golemog Baju i podsmjeljivo pijue; O, Baja, kako si ti ono kod svoje tetke pojeo kvoku? Baja na to samo iskrljeti oi, zarei i ve posegne svojom ogromnom ruerdom da maliana pograbi za vrat, ali se za tren oka predomisli, vadi svoju biljenicu, pa kad vidi da je ai platio lanarinu, on ga samo potape po ramenu. Hvala, brate, hvala! Jeste, skinuo sam kvoku s jaja i pojeo dok je tetka bila na crkvenom saboru. Svaki od nas zato se trudio da u toku mjeseca nabavi po jedan dinar: pola za Crveni krst, a pola Baji. A pola dinara, bogami, bila je tada dosta velika para naroito za nas ake. Svake godine, dvadeset prvog maja slavljen je u konviktu Bajin roendan. Pravo uea na toj sveanosti imali su, naravno, samo oni konviktai koji su bili u Bajinoj biljenici i plaali lanarinu. Bila je to vrlo vesela proslava, s povorkom i bakljadom, izvoena u internatskoj bati, negdje pred samu veeru, kad je na prefekt redovno sjedio u nekoj krmi kod mosta. U povorci su se nosile sve internatske kante, metle, gae na tapu, zapaljene novine i krpetine, glavati suncokreti iupani iz bate, bubnjalo se i u horu pjevalo: U mjesecu maju majka rodi Baju. Dvadesetog maja rodio se Baja.

Poslije bakljade, na veeri, svaki je uesnik prilagao poneto od svoje veere u Bajin tanjir tako da se pred slavljenikom stvarala itava gomila od hljeba, mesa, krompira i svega ostalog. A Baja je samo zadovoljno groktao, irio laktove i uzvikivao: Ohoho, carsko krkanje! Eto, takav je bio jedan od mojih najboljih prijatelja Baja Bajazit. A sada da preemo na drugoga, na Hamida "Rusa". Hamid je bio pleat onizak djeak, kratkih nogu i veoma dugih ruku, ak do koljena. Bio je poznat po svojoj uzreici "brate slatki" i po tome to je uvijek, zabrinuto i s lakim strahom, mislio na kolske lekcije. Beremo mi, recimo, orahe negdje uz cestu blizu Bihaa, a istom ti se sa susjedne grane javlja Hamid: Brate slatki, ko ono ubi Murata? Koga Murata? prezamo mi i prva nam je misao da je to sigurno bio neki Murat koji je krao tue orahe, ovako kao mi, pa ga ukokali iz puke. Ma cara Murata, brate slatki, onoga s Kosova. Idi bestraga i ti i on! povraamo se mi od straha. Ubio ga Milo Obili, a teta to nije i tebe. Posebna je pria kako je Hamid zaradio nadimak "Rus". On je prve godine stanovao u internatu muslimanskog dobrotvornog drutva "Gajret", iji su pitomci svakog petka morali ii u damiju na molitvu. Brate slatki, vi znate da muslimani, kad ulaze u damiju, moraju pred ulazom skinuti cipele priao nam je on. I jednog petka, tako, brate slatki, ja ti se izvuem iz damije, pa sve one cipele ispred vrata pomijeam i razbacam, nigdje jedna s drugom nije ostala. Ehe, pa ta e onda biti? pitali smo mi. Eh ta! Brate slatki, kad ljudi navalie iz damije, pa dr' tamo-amo po onoj gomili, zavadie se, poupae za brade, udri jedan drugog cipelom. Dopade i hoda: "Ko je to uradio, ko je izlazio?" Potkaza neko da sam to ja. A ta onda hoda?

 Eh, ta! Brate slatki, kad li me zdipi za ui pa uvri, uvri kao da cijedi mokro ebe. Hamide, veli, Rusu jedan, bezbonie, zar tako, a? Jedva me pusti, a ja onda u Gajretov dom pa svoj kofer na lea. Kuda? pita hoda. U Prosvjetin aki dom. Zar tamo, meu pravoslavce, da jede krmetinu? zabezeknu se hoda. O, Rusu jedan! A zato ne, brate slatki? Pravoslavci su meni isto tako dobri drugovi kao i muslimani, a krmetinu volim deset puta vie od tvoje kozetine. Ostade tako hoda u udu, a Hamid se preseli u Prosvjetin dom, gdje ga objeruke primismo mi, njegovi razredni drugovi. Volili smo ga zaista vie nego ma koga "pravoslavca". Vodili smo ga ak i u crkvu, nedjeljom, kad bi nas vjerouitelj tamo potjerao i divno smo se zabavljali kad bi Hamid, usred popovog pojanja, odjednom zabrinuto upitao: Brate slatki, koliko ono grba ima jednogrba kamila? est! dobacio bi neko i onda bi itava naa gomila prasnula u takav priguen smijeh da je deurni nastavnik samo ljutite itao: Ej ti, Rusu, nije ovo tvoja damija pa da po njoj mijea cipele! I po naem internatu esto su osvitale ispremijetane nae cipele, ali nikada niko nije uhvatio Hamida "na djelu". Ipak, kad god bi prefekt za to saznao, Hamid je bio kanjavan bez obzira da li je to njegovo ili ije tue maslo. Ti si to izmislio, zato i snosi kaznu. Naa iskrena djeaka ljubav prema naem drugu Hamidu dala je ploda mnogo godina kasnije. U Bosni, vjerski krvavo zavaenoj, on je 1941. bio jedan od prvih muslimanskih omladinaca koji je poao u partizane da se zajedno sa svojom srpskom i hrvatskom braom bori za slobodu porobljene domovine. Poginuo je pred Bosanskom Krupom, na poloaju Periia Zid, kao borac Osme krajike brigade, branei srpska sela od njemakih palikua. Na njegov grob neka paljiva ruka esto poloi buket onoga divnog i njenog poljskog cvijea koje tako brzo vene. Brate slatki, dobrog naroda! to bi rekao Hamid. Trei moj drug koga hou da vam opiem zvao se Krsto, a nosio je nadimak "Buva". Bio je to sitan, crn i poskoan djeak, zaista prava buva. Bio je nenadmaiv majstor za sve

vrste penjanja, puzanja, preskakivanja, upadanja, propadanja, sakrivanja, podvaljivanja itd. Nije se plaio ni visine, ni dubine, ni mraka, ni zmija. Za njega su jo davno konviktai sroili pjesmu: Akrobota prve vrste to je glavom Buva Krste, brze noge, ive oi, sam e sebe da preskoi. U naim internatskim spavaonicama imali smo gvozdene krevete na rasklapanje. I esto bi se desilo da vam neko, kriom, raskopa glavne spone kreveta, i potrebno je samo da sjednete ili se pruite po postelji pa da se sve s treskom rastavi i tresne na pod. Za te stvari, naravno, najvei majstor bio je mali Krsto. Ponekad je znao da raskopa krevete itavoj drugoj spavaonici (mi smo bili u prvoj), pa kad bi aci navee trkom pourili na spavanje, nastao bi tresak kao da puca mitraljez: tras-tras-tras-tras! Trenutak-dva poslije takvog loma, iz druge spavaonice odjeknuo bi ljutit pokli: Brao, juri na Krstu! itava rulja, razbaruena, upadala bi u nau spavaonicu derui se: Krstu na srijedu da ga premlatimo! Jest, vraga! Znajui ta mu se sprema, okretni Buva ve bi se bre-bolje negdje sakrio: pod neiji krevet, na tavan ili ak i u neprijateljsku spavaonicu. Jednom ga naosmo gdje visi na aravu ispod prozora sa spoljne strane. Drugi put, opet, Krsto na svom krevetu zamota u ebad itav naramak drva, a kad progonioci stigoe, oni sruie itavu kiu bubotina na onu zamotanu gomilu i grdno se izubijae po rukama. Lukavi Krsto iskoristi tu guvu, pa se uvue u njihovu spavaonicu i temeljito im ispretura i pomijea ebad, jastuke i papue. Malo kasnije oko toga se izrodi itava tua, upade spolja ak i policajac ico da vidi kakva je to galama, pa i njemu nabie na glavu jedno ebe i jo neko povika: Dr' ga, evo Krste! Dok se vidjelo da je to zabuna, policajac ico bio je ljudski izleman, izbubetan, izmecan, proputen kroz ake i jo poliven vodom. Kasnije, kad se oko toga vodila istraga, nikako se nije moglo ustanoviti ko je ici nabio ebe na glavu. Sumnjalo se na mog starog zatitnika Milu koria, a on je samo lukavo kiljio ispod svojih debelih obrva i gudio:

 Boe me sauvaj od toga posla, ja potujem policiju. ico je inae bio zakleti aki neprijatelj, gonio nas je sa etalita, ispred kina, s pijace i neumorno nas tuakao direktoru kole. Zato je vijest o njegovu stradaniju radosno odjeknula u svakom akom srcu. Naravno, nikla je ak i podrugljiva pjesmica: Stani ico, da ja pitam tebe: je l' ti teko konviktako ebe? Poslije ovoga dogaaja sa icom, Krsto Buva postade jo slavniji i omiljeniji u naem konviktu, pa su mu rado pratali sve njegove podvale, a njih je bilo bezbroj. Zategao bi uvee jak i tanak kanap gdjegod preko hodnika ili u dvoritu, pa smo lomili vratove preko njega; nad poluotvorena vrata stavljao je bokal pun vode i ko bi prvi naiao, sve bi mu se sruilo za vrat, nou je tvrde spavae mazao po licu crnom mau za cipele pa kad bi se dotini probudio u udu bi povikao: ta je ovo, ljudi, lice mi se zdrvenilo, ne mogu se ni nasmijati? Sasvim je razumljivo da se nijedan vei podvig nae konviktake grupe nije mogao zamisliti bez ovakvog objeenjaka kakav je bio Krsto Buva. etvrta delija iz nae slavne druine bio je svojeglavi, udljivi prznica, svaalica i ukoljica Dule Dabi, zvani "Hajduk". Na jedno uvo bio je potpuno gluv, pa je zbog toga uvijek nosio glavu nakrivo i zirkao nepovjerljivo u svakoga ko bi neto govorio kao da e rei: Ti se to meni neto ruga, a? Dule je bio rodom iz sela Gornje Suvaje, zato smo, kad god bismo htjeli da ga naljutimo, u horu vikali: Dule Dabi, gluvaja, selo Gornja Suvaja! Bio je to djeak crn, kotunjav i mrav, uvijek neoian i vjeito gladan. Bilo kad i bilo pri kom poslu, on je uvijek pitao samo o jelu. Brao skauti, ta li e danas biti za ruak? Nazivao nas je "skautima" zbog toga to je u Bihau tih godina postojalo vrlo brojno drutvo skauta (planinara), u koje nije bio ulanjen nijedan od nas, jer smo o umi i prirodi znali daleko vie nego skauti Bihaa. Dule je u konviktu bio poznat po tome to je mogao zaas da otkljua svaki orman i svaki aki kofer. Sazna li da u neijem koferu ima kakvog jela ili da je neko od kue dobio

paket s hranom, gotovo je Dule e obno otvoriti skrovite ma kako bilo zakljuano i spiskati slaninu, kolae, kobasice ili ne znam kakvo jelo unutra bilo. Brao skauti, ja samo pogledam kofer s jelom, a on se ve sam otvara! ozbiljno je tvrdio on. O njemu je u konviktu kruila pjesma: Koliko je u godini dana, toliko sam otkljua ormana. Koliko je na kokoki pera, toliko sam pokrao kofera. Koliko je Srba i Hrvata, toliko sam provalio vrata. Jedini kofer koji je u konviktu bio otkljuan i u koji Dule gotovo nije ni zavirio, to je bio njegov sirotinjski kofer, bez brave, gotovo prazan. Ono stvari to je imao, sve je drao u ladici svoga stola, u uionici: par vea, dvoje arape, pekir i malo kolskog pribora. Dosjetljivi Krsto Buva zato je itave jedne godine sve to bi dobio od hrane krio u Dulin kofer, jer se ovaj nikad nije sjeao da tu priviri. Tek jednom, sluajno, on otkri tu Buvinu smicalicu i otada je svaki dan zavirivao u svoj kofer gunajui: ek da vidimo da se nije to ulovilo! Zbog svega ovoga Dule je jo prve godine u konviktu dobio nadimak Dule Dabi Hajduk ili, skraeno De-De-Ha, kako smo ga obino zvali. Kad se dobro naljuti, prgavi Dule bio je neustraiv i on je bio jedini konvikta koji se smjelo zalijetao ak i na samog Baju Bajazita. Ogromni Baja na to se samo grohotom smijao i branio se kao u ali: I, ne prai! Nemam o ta givikt krvaviti. Inae kad bi se u konviktu desio bilo kakav nered, tua, svaa, teta, odmah je bilo jasno da je tu, na neki nain, umijean i De-De-Ha. Takve stvari njega su privlaile kao magnet. To je znao i na prefekt, pa im bi uo za kakvu guvu u konviktu, prvo mu je bilo da Duanu izrekne kaznu: Dule Dabi, dva dana bez doruka!

Tako na zlosreni De-De-Ha nije gotovo nikad ni dorukovao, rijetko je ruao, a jo rjee veerao. Nije zato ni udo to je provaljivao u tue kofere i to je bio suv kao bakalar ili kakav hrianski velikomueniki isposnik. Eto to su bila etiri glavna junaka nae slavne konviktake druine iz treeg razreda gimnazije. Pored njih je bilo jo sedam-osam delija, svaki zanimljiv na svoj nain i svaki s nadimkom: Ljubo "Kljusina", Milan "Snaica", Gojko "ukan", Ratko "Krakija" itd. Zbog naeg drueljublja, srdanosti i uvijek dobrog raspoloenja, uivali smo punu zatitu Mile koria i najboljih aka iz viih razreda. Meutim, prefektove ulizice i potkazivai vjeito su nas tuakali i iskoritavali svaku priliku da nam napakoste. Mi smo im se svetili kako smo najbolje znali i umjeli.

III

Za vrijeme posljednjeg kolskog raspusta odigrali su se krupni i za nas ake veoma uzbudljivi dogaaji: pohvatani su posljednji "hajduci" Bosanske krajine i zatvoreni u uvenu bihaku "Kulu". Ti nadaleko poznati hajduci bili su, u stvari, okorjeli, smjeli i opasni drumski razbojnici. Saekivali su i pljakali trgovce i ostale putnike po pustim drumovima u planinama Grmeu i Pljeivici. Upadali su obno i u kue bogatijih seljaka naoruani karabinima i otimali novac i odjeu, a ponekad su se, preobueni, uvlaili i u krajike varoice i nou pljakali bogatije ljude. Nekoliko puta razbojnici su se sukobili sa andarmerijskim potjerama i onda bi se zametnula itava bitka. S obje strane estoko su praskali karabini i fijukala zrna. Voa razbojnike bande, Karanovi, bio je poznat kao vrlo dobar strijelac, i esto su, poslije takve borbe, stizala u Biha pokrivena seljaka kola vozei poginule andare. Evo ih, voze ih! zaas bi odjeknulo naim internatom, i mi bismo glavake istrali na ulicu i u pobonoj tiini pratili pogledom kola s ginjenicima. Kako li su nam tada nedohvatni i strani izgledali ti posljednji krajiki hajduci! Po itavu nedjelju ne bismo smjeli otii na izlet ni u najbliu umicu u okolini Bihaa. Najpoznatiji lanovi bande bili su, pored voe Karanovia, neki Tomljenovi, Rodi i Bajin prvi komija Mile Muti. Banda je na prevaru pohvatana u jednoj osamljenoj seoskoj kui pod samom planinom. Pria se da su ih opili vinom u koje je bilo usuto neko uspavljujue sredstvo.

Sada su svi, zajedno sa jatacima, dobro uvani, leali u Kuli. Kula se nalazila u samom centru Bihaa, preko puta katolike crkve. To je visoka etvorouglasta graevina vrlo debelih zidova. Kau da je zidana po nareenju ugarskog kralja Matije Korvina. Prvih dana, sve dok se nismo privikli, mi aci sa strahom smo prolazili kraj te sive kamene Kule s debelim reetkama na prozorima i s mrkim naoruanim straarom pred kapijom. To je za nas bilo najtajanstvenije mjesto u itavom Bihau. A tek moete da zamislite kakva nam se Kula inila onda kad smo uli da se u njoj nalaze Karanovi i itava njegova druina. Ih, da sad mene hoe tamo da pritvore! prieljkivao je Baja Bajazit. Odmah bih priao Mili Mutiu i kazao mu: zdravo komija! Naravno, svi smo Baji zavidjeli. Nije ala imati komiju hajduka. U neku ruku to mu doe kao da si i ti sam pomalo hajduk. Nije prolo dugo vremena od poetka kolske godine, a hajduke poee sprovoditi iz Kule u sudsku zgradu na suenje. Eh, to je za ake bio jedinstven i dotada nevien prizor. Sjeam se, velike guve i gungule bilo je kad je u Biha dolazio pravoslavni patrijarh, ali ovo s razbojnicima bilo je deset puta uzbudljivije i ljepe, s vie policije, puaka i lanaca. Razbojnici, njih desetak, bili su okovani i jo uz to povezani lancima, sve dvojica po dvojica. Ili su sredinom ulice, a oko njih je bio gust kordon od zatvorskih straara, andara i policajaca. Sve se to presijavalo od puaka, sabalja, lanaca, dugmadi i kokardi. Prolazili su u mukloj tiini. ulo se samo zveckanje lanaca i trupkanje potkovanih cokula. Naprijed, u crnoj ubari, mrk i visok, stupao je voa bande Karanovi, a pored njega, vezan ruku o ruku, iroki Tomljenovi s crvenom likom kapom na glavi. Iza njih, u paru, Rodi i Muti, a onda ostali. Povorka je, na svom putu prema sudu, morala da proe kraj gimnazije i im se ulo zveckanje lanaca, neko bi u razredu povikao: Eto ih! Svi bismo poskakali na noge, nastava se prekidala, a itav razred, naetan na prozore, bez daha je pratio udnu povorku. Baja Bajazit samo je huktao i prieljkivao: Jadna majko, kad li u ja jednom doekati da me ovako sprovode pa da me itav Biha gleda!

 Brao skauti, ja sam to ve i sad zaradio! tvrdio je svojeglavi De-De-Ha. Jednom na asu vjeronauke umalo ne nastradasmo zbog hajduka. Sjeam se, vjerouitelj je upravo priao kako e Isus Hristos ponovo doi na zemlju i svi sveci zajedno s njim, kad Krsto Buva odjednom viknu: Evo ih! Zanesen u prianje, vjerouitelj se tre i problijedi. Koga, dijete? Je l' svetaca? Hajduka! Evo ih, vode ih! Pop se tako naljuti da brzopletom Krsti odalami zaunicu, a ovaj, na odmoru, iskreno nam priznade: Zvijezde sam vidio kad me pop klepi, ali sveca ba nijednog.

IV

Jedne mrane noi u konviktu nas uzbudi pucnjava koja je dopirala s druge strane Une, odnekud od Kule. Sigurno tuku hajduke! ree Baja. Na dan-dva prije toga etvorica iz bande bili su osueni na smrt: Karanovi, Tomljenovi, Rodi i Muti. De-De-Ha, koji se najbolje razumijevao u kazne i osude, izree uvjerljivo: Ne, njih nee strijeljati nego vjeati. Meutim, pucnjava se i dalje nastavljala sve se vie udaljujui ka periferiji varoi, prema granici Like. De-De-Ha mirno izjavi: Pobjegoe hajduci! Pobjee tvoj nos! naljuti se Baja. Kad je jo neko iz Kule pobjegao!

 Pobjegao je Langa, pobjegao Krivovrat! mirno zavri De-De-Ha, i mi se tek tada sjetismo prie o toj dvojici razbojnika za koje se zaista prialo da su pobjegli iz bihake Kule. Krivovrat je kasnije uhvaen, a za Langom se ve godinama uzaludno tragalo. Sjutradan se zaista obistini ono to je De-De-Ha tvrdio: etvorica na smrt osuenih, Karanovi, Tomljenovi, Rodi i Muti, oteli su kljuaru kljueve, sjurili se u straaru, pograbili puke, ubili straara pred Kulom i onako okovani pobjegli nekud prema planini Pljeivici. Ihaj, pobjegli hajduci! radosno je odjekivalo itavim konviktom. Po itavom gradu toga jutra samo se o tome prialo. Ve se saznalo kako se kljuar Jovo Brdar nainio mrtav kad ga je Karanovi maznuo svojom gvozdenom pesnicom i za itavo vrijeme guve i pucnjave ostao da lei na stepenicama pred elijom. Policija se, kau, posakrivala: neko u park, neko pod most, a neki su se, bogami, nabili u stari optinski nunik nad Unom, pa se truli patos pod njima provalio i oni su svi popadali u vodu. Meu njima je, na radost sviju nas, bio i stari aki dumanin, policajac ico. I odmah mu je neko ispjevao rugalicu: Bjei, Sico, zarana, eto zmaja Karana. Ide Karan s pukom punom, zaplivao ico Unom. Pjesmica, kao to se vidi, nije bila bogzna kako dotjerana, ali je acima dola kao poruena da se narugaju svom zakletom neprijatelju. Toga znamenitog dana nikom se od nas nije uilo, nit' je ko pazio na asu. Uostalom, ni naim nastavnicima nije bilo ni do ega. Svaki as virkali su na prozor im bi se uo bat cokula neke od andarmerijskih eta koje su stizale sa stanice i kretale u potjeru. Uhvatie moju pokojnu babu za taban! zlurado je gunao Baja Bajazit. Ne da se moj komija Muti. Sljedeeg dana doznadosmo nove pojedinosti o bjeguncima. Onako u bukagijama, stigli su ak u selo Nebljuse, u Lici, gdje im je seoski kova poskidao okove, a onda su okrenuli nekud prema Bosni. Sigurno u moje selo, tamo Mutia nee niko izdati ree nam Baja. Odoh, bogami, i ja malo do kue. Zaista, toga istog veera, pod izgovorom da mu je tetka na samrti, Baja je sjeo u voz i otpraio u svoje selo.

Kako li smo mu svi redom zavidjeli!

Treeg dana poslije Bajina odlaska novine donesoe opiran izvjetaj o velikom okraju izmeu andarmerije i odbjeglih razbojnika, i to ba u Bajinom selu. U nonoj borbi na ivici sela poginulo je i ranjeno nekoliko andara, a po svim znacima ranjen je i jedan od razbojnika, jer su na mjestu borbe, u hajdukoj busiji, naene krvave krpe od neije pocijepane koulje. Ih, blago Baji, makar se nasluao puaka! zavidljivo smo priali mi jedva ekajui kad li e se on vratiti iz sela. Baja se vratio tek peti dan, vaan i svean kao kakav vojskovoa, a zajedno s njim stie uzbudljiva vijest: Tomljenovi ranjen i uhvaen! Da stvar bude jo zanimljivija, od Baje smo odmah saznali da je hajduk Tomljenovi pronaen ranjen u pojati njegove tetke. Sluga, govedar, im ga je spazio u slami, dao je tabanima vatru i odjurio do kole, gdje je logorovala itava eta andara. Kuku ljudi, puna pojata hajduka! Pojata je za tili as bila opkoljena. Baja, koji je sve to posmatrao kriom s tavanskog prozora tetkine kue, opirno nam je priao itav taj dogaaj. Brao konviktai, da ste samo vidjeli te strahote! Dva mitraljeza uperena u vrata pojate, deset narednika, sve brkati Liani, s nategnutim pukama primiu se u polukrugu pojati, a hajduk, sav crn i bradat, ispuzao etveronoke na vrata... A zato etveronoke? udimo se mi. Ranjen je u obje noge, kroz listove, pa ne moe ii. Ispuzao tako on, sjeo i digao ruke, a andarima ipak puke dru u rukama... Eh, ko to nije vidio... Bajinu zanimljivu priu brzo je pomraio jedan iznenadan dogaaj: za posluitelja u konviktu doao je onaj kljuar iz bihake Kule, Jovo Brdar. Iz Kule su ga otpustili zato to su njegovom neopreznou hajduci dograbili kljueve i otvorili vrata, ali je ipak primljen na rad u konvikt da ne bi ostao bez hljeba i slube.

Naoj radosti, razumije se, nigdje kraja. Ej, hajduki kljuar postao na posluitelj, nije to mala stvar. Jovo Brdar bio je ovjek srednjih godina, preplanuo i crn poput Arapina. Jo uvijek je nosio neke poluvojnike akire, cokule i ajkau. Naa graja i trka po konviktu oito ga je zbunjivala, jer na tako neto nije bio navikao u Kuli, pa je na svaki na nestaluk samo zaueno uzviknuo: Pazi ga skandal! Odmah smo zapazili tu njegovu uzreicu i ve trei dan po njegovu dolasku u konvikt, Baji se nehotice ote: Nije lo ovjek ovaj Skandal. Tako crni Jovo zaas dobi nadimak "Skandal", iako smo te iste nedjelje saznali i njegov stari nadimak iz Kule: tamo su ga zvali Jovo "Ponedjeljak". Otkuda i kako je dobio to ime, nismo nikako mogli saznati. Tek mnogo kasnije neko je priao da ga je tako krstio razbojnik Krivovrat. Prva nam je briga bila da potpuno ispitamo Jovu kako su mu hajduci oteli kljueve i sjurili se niz stepenice Kule. Poinjui priu, on bi se samo pipnuo za uvo i dreknuo: Skandal! Kad me Karan zveknu po glavi, ja se pruih po stepenicama i napravih se mrtav-mrtvicijat. Jure oni preko mene, ja stiskao zube pa utim, ali kad mi jedan stade cokulom na uvo, ja umalo ne dreknuh: skandal! Smijali smo se tome naglas, od srca, a sve je to, ini nam se, blagotvorno djelovalo na surovu kljuarevu duu, otvrdlu u vjeitom druenju s razbojnicima. Poeo je da se smekava, da se smije i ali, a jednog dana on u povjerenju priznade Baji: Prefekt mi je naredio da pijuniram ta aci rade i govore pa da mu sve dojavljujem. Pazite zato to radite. Ne priajte nita preda mnom, jer ja neu znati da utim i sve u prefektu kazati, Zato e kazivati kad si na prijatelj? udili smo se mi. Eh zato! Naredba je naredba! Mene su tako u Kuli nauili, i ja ne znam drukije, to god me vlast upita, ja odmah kaem. Jednom sam potkazao ak i svog roenog au, pa su ga pritvorili u buvaru. Evo nas u prostranoj internatskoj uionici. Sjedimo sve dva i dva za stolom, a stolovi su, opet, poredani u dva reda, pa uionica lii na neki razred. Jedino to u oku nema table, a uvrh sobe, umjesto katedre, na-lazi se paziteljev sto.

Pazitelj! Ta ko od nas konviktaa ne zna za to omrznuto ime i ta ono znai! Pazitelj je obino ak iz najstarijeg razreda koga je prefekt odabrao da pazi na red i mir za vrijeme uenja. To je uvijek neki prefektov miljenik, ulizica i potkaziva, koji prefekta obavjetava o svemu to se deava meu konviktaima. On mu prijavi i ko se uvee kasno vratio iz grada, ko se buni zbog loe hrane, ko se u spavaonici tukao jastucima itd. Za vrijeme asova uenja pred paziteljem uvijek lei na stolu "crna knjiga". To je debela, tvrdo ukoriena sveska u kojoj svakom od nas pripada po jedan list: tamo ti je upisano ime i prezime, a ispod toga pazitelj zapisuje tvoje istupe i greke za vrijeme uenja. Subotom prefekt izrie kazne prestupnicima. Kanjavaju nas oduzimanjem doruka, ruka, veere i zabranom izlaska u grad, naroito nedjeljom. Kao to rekoh, svak u crnoj knjizi ima po jedan svoj list, a Dule Dabi sam ima tri lista. Gotovo i ne proe dan da njega zbog neeg ne zapiu, a ve koliko je puta kanjen, to ni on sam ne zna. Kad se subotom itaju kazne, ve unaprijed moe znati da e uti i ovo: "Dule Dabi, tri dana bez doruka, u nedjelju bez ruka, u nedjelju popodne zabranjen izlazak u grad." De-De-Ha je na kraju sasvim prestao da dolazi na doruak i potpuno se od njega odvikao, ali se nikako nije mogao pomiriti s tim da nedjeljom ne izlazi zajedno s nama u etnju po okolini Bihaa: na izvor Privilice i Klokota, na brdace Spomenik, na stari grad Sokolac i u sela Pokoj i Pritoku. Jednom pazitelj, videi da De-De-Ha u nedjeljno popodne kree s nama na izlet iako je bio kanjen, pokua da ga vrati, ali De-De-Ha potegnu ispod kaputa nekakvu staru handarinu i zloslutno ree: Samo me dirni il' prijavi prefektu, ovo e ti suditi! Dobro se znalo da De-De-Ha odrava svoju rije i da sve dobro pamti, zato se pazitelj brzo poizmae i nekud izgubi bez rijei. Kakvi li su, u stvari, izgledali ti nai veliki grijesi i prestupi zbog kojih smo tako surovo kanjavani, da ostajemo bez hrane i etnje, onoga to je djetetu najpotrebnije, moe se dobro vidjeti iz njihovog popisa u crnoj knjizi. Evo, na primjer, ta je zapisano samo jednog dana, u toku naeg dvoasovnog uenja: "Krsto Babi provlaio se ispod stola. Baja lovio muve i bekeljio se na sijalicu.

Dule Dabi vadio no na Baju. Hamid se bockao olovkom i proturao ceduljice. Gojko Cukan zaspao nad knjigom. Milan Snaica vezao Gojka za nogu od stola." Sami ete priznati, bez ovakvih sitnih nestaluka teko je izdrati dva asa uenja, jer svi smo bili ivahni i zdravi djeaci. Ali deder ti to dokai jednom tupom i zlobnom pazitelju. Kad sve ovo znate, onda ve moete zamisliti koliko smo svi mi mrzili crnu knjigu. Ona je za nas bila olienje sviju naih nevolja i stradanja. Kad bismo nju jednom unitili, inilo sam se, postali bismo najslobodniji i najsreniji ljudi na ovome svijetu. I pazitelja smo mrzili isto toliko kao i njegovu crnu knjigu. A na pazitelj zaista je bio takav da nikom nije ni padalo na um da ga voli. Bio je to sin nekog bifedije iz jedne oblinje varoice, debeljuan i uobraen osmokolac. Vjeito se lickao pred ogledalom i mazao kosu nekakvom pomadom udna mirisa, pa ga konviktai zbog nje prozvae "Smrdonja". Smrdonja! E, to mu je ime zaista odlino pristajalo i svaka ast i hvala Baji, koji ga je izmislio. Eto, izletjelo mi samo iz usta! priznavao je Baja Bajazit kad smo ga pitali kako je uspio da za pazitelja izmisli tako prekrasan nadimak... Sjedimo, dakle, na asu uenja i razmiljamo kako emo izvesti jednu malu osvetu nad naim paziteljem. Plan smo ve skovali prije poetka asa, a sad ga samo treba izvesti. Evo o emu se radi. Jo odmah poslije ruka pazitelj Smrdonja slao je u varo naeg novog kolegu, Koutia, da mu kupi kutiju "rahatlokuma", onih divnih slatkia koje tako vjeto pravi stari poslastiar Murat. Razumije se, nije mu ni padalo na um da poalje nekog od nas, recimo Dulu Dabia, jer bi taj izvadio bar jedan komad iz kutije, pa kud puklo da puklo. E, znam ja u emu je stvar! odmah se dosjetio De-De-Ha. Veeras pazitelj ide na sastanak s Marom Zori iz estog razreda, a ona voli rahatlokume vie nego svoj nos. Vidio sam ja to. Kad si vidio? zaudi se Baja.

 Zna kad. Prekjue, uvee, bio sam se pritajio u onome mranom oku egar-aleje, kod malih vrata, ekao sam Toju iz egara da ga izlemam, kad li odnekud ispade na Smrdonja s Marom. A ta ti, brate slatki? uzbudi se Hamid Rus. Eh ta! Nije bilo druge, nego ti ja brzo mugnem pod prvu klupu pa se tu pritajim. A oni? dahnu Hamid beei oi. A i oni tap-tap kroz mrak! pa sjedoe na onu istu klupu, ta u sad, brao skauti! Pa ta e biti dalje? Pouj ti samo! im sjedoe, Mara zacvrkuta: "Jesi li donio ratluke?" "Jesam, evo ih!" veli on. Izvadi onda pazitelj kutiju pa je stavi izmeu njih dvoje. Vade jedan po jedan komad i mljackaju, a izmeu letava na klupi sipi eerni prah pravo meni po nosu. Ja, bogami, isplazih jezik da i na njega togod padne. Uh, uh! huknu Hamid. Na kraju, bogami, ja ti ne mogoh izdrati nastavljao je De-De-Ha nego ti lagano izvukoh ruku ispod klupe pa s njom pravo u kutiju. Istog asa na moje prste spusti se Smrdonjina ruka... Aoj, da se spustila na moju ruku! zarea Baja. Vie bih volio magaree kopito. Spusti on ruku i poe me milovati po prstima, misli da su Marini, a sve tepa: "Slatka moja rukico, mila Maro!" a ja ni iv ni mrtav. Pa kako se izvue iz toga? pita Hamid. Jedva nekako. Tek on to podie svoju ruku a ja svojom pod klupu. Tu ti se kasnije dogovorie da pazitelj doe veeras na sastanak na isto mjesto, opet s kutijom rahatlokuma. E, onda mu se veeras valja osvetiti predlagao je Baja. Deder da neto smislimo. Najpametnije to smo smislili bilo je to da mu iz kutije kriom izvadimo rahatlokum, a da umjesto njega stavimo sredine od obinog hljeba. Ve smo svaki od svog komada hljeba odvojili pomalo sredine, stavili u jednu kesu i sad je De-De-Ha, kao najvjetiji, imao zadatak da iz paziteljeve kutije izvadi ratluke, a umjesto njih stavi hljeb i da kutiju opet paljivo zalijepi sa strane.

 Bar je to lako uvjeravao nas je drski De-De-Ha. Kutija se nalazila u paziteljevom jesenjem kaputu, a kaput je, za vrijeme uenja, visio u hodniku o iviluku. Trebalo je zato da na asu uenja De-De-Ha izie napolje i da bre-bolje obavi zamjenu. Zbog toga namjeravanog podviga svi smo bili uzbueni. Nikom se nije uilo. Preda mnom je stajala lekcija o seobi starih Slovena, ali meni se sve priinjavalo da Sloveni jau na konjima obuem u karirane jesenje kapute i da se slade Muratovim ratlukom. Ma kad li e De-De-Ha ve jednom javiti da ide napolje? nestrpljivo se pitao svaki od nas. A De-De-Ha je dotle potpuno hladnokrvno uio svoju lekciju, a onda je poeo da se mekolji, zatim da se mrti i konano je uzeo da krivi lice kao da mu neko uvre uvo. Pazitelj Smrdonja pozorno se zagledao u njega. ta je s tobom, Dabiu? Stomak me boli. Pa idi onda napolje, ta mi se tu krevelji! neljubazno odreza pazitelj. De-De-Ha izie, pognut, krijui pod kaputom kesu sa sredinom od hljeba. Mi smo ga ispod oka pratili. Dobro je, uspjeli smo! Naa radost, meutim, bila je kratkog vijeka. Odjednom se Smrdonja die, protegnu se i krenu prema izlaznim vratima. Mi zaustavismo dah. Gotovo je, uhvatie ga. Oekivali smo paziteljevu zluradu dreku im je iziao u hodnik, ali napolju je vladala potpuna tiina. Proe tako kojih etiri-pet minuta, pa se vrata ponovo otvorie i pazitelj se vrati isto onako miran kao to je i iziao. Nije, znai, nita opazio. Ali gdje je ve De-De-Ha, ta li toliko radi napolju? De-De-Ha se vratio tek pred kraj asa, jo uvijek se pridravajui za stomak. Nismo smjeli da razgovaramo, ali smo ga zato prosto boli pogledima. ta je, je l' uspjelo? Svojeglavi De-De-Ha pravio se da ne primjeuje nae upitne i nestrpljive poglede. Kao da nita nije bilo, on se potpuno mirno prihvati svoje lekcije i osta tako do kraja asa, slijep i gluv za sve oko sebe.

 Uh, to bi ga slatko bubnuo ovim svojim giviktom! reao je Baja uza samo moje uvo pipajui teg u depu. im se zavri as, itava naa grupa trkom se uputila u dvorite iza internata i tu se skleptasmo oko Dule. Je l' sve u redu, kazuj?! Umjesto odgovora, De-De-Ha poe da nas broji i da u sebi neto rauna. Ma ta je tebi, brate slatki? povika Hamid Rus. Raunam koliko e koga zapasti zabrinuto objasni De-De-Ha. ega zapasti, je l' batina?! povika Baja. Ama ratluka, brao skauti! veselo doeka De-De-Ha i otvori onu svoju kesu u kojoj je maloprije iznio sredinu od hljeba. Zaista, bila je puna rahatlokuma. Za tren oka sve je bilo podijeljeno, a tek onda nastade potanko propitivanje. Jesi li mu u kutiju nabio hljeba? Nijesam. Kako nijesi, bog te vidio? zinu Baja. A da ta si uradio s hljebom? Pojeo ga mirno priznade De-De-Ha. Ma kako pojeo? Bogme lijepo. Taman sam bio otvorio kesu da izvadim sredinu, ali mi hljeb odjednom tako zamirisa da nisam mogao izdrati, nego skoknuh u dvorite i naklopah se kao vuk puc-puc-puc! ode sve. Znate i sami da sam danas ostao bez ruka. Pa ti si onda kutiju ostavio praznu, bog te vidio! viknu Krsto. Gotovo je, Smrdonja e otkriti itavu stvar. Nita se ti ne boj guknu De-De-Ha. Ja taman poao iz dvorita unutra, a kuvarica na vrata. Deder, veli, mome, baci tamo iza umeza ova kokoja crijeva. Kakva sad crijeva? zaudi se Baja. Eh kakva! ree Hamid. Ona prefektu i sebi pee koko, a nama je dobra i stara govedina.

 Uzmem ti ja ona crijeva nastavlja Dule pa mi istom neto sinu u glavu: evo, ovo u ja u Smrdonjinu kutiju! I stavio si? graknu Baja. Stavio, zatvorio, zalijepio i metnuo mu u dep kratko objasni De-De-Ha. Alaj e da se iznenadi. Eh, to bi valjalo vidjeti kakvo li e lice nainiti na Smrdonja kad ugleda crijeva od koke! uzdahnu Baja. Pa da se ja tamo negdje sakrijem? upita Krsto Buva. Oni obino uvijek sjede na istoj klupi, a tamo je stalno mrano, niko me nee opaziti. Dobro bi to bilo! s odobravanjem prihvatismo svi mi. im se malo smrai, ti trk u egar-aleju. Tek to smo dovrili taj razgovor, kad evo ti ga, ide onaj na novi kolega Bobo Kouti. Nismo ga voljeli, jer je uvijek bio upeglan i nalickan, pa smo mu dali nadimak Bobo Lutka. Ipak mu De-De-Ha prui jedan ratluk i upita ga: Kako ti se ovo svia, a? Oho, odlini su. Ba sam ovakve danas kupio pazitelju. To ti je dobro pouno ree De-De-Ha. Uvijek kupuj samo ovu vrstu. To je Murat nauio praviti u Carigradu.

VI

Te veeri s nestrpljenjem smo oekivali povratak Krste Buve iz egarske aleje. Na svata smo bili gotovi: i da ga vidimo premlaena, i u ludom trku pred Smrdonjinom potjerom, pa ak i to da nam ga donesu mrtva. Sam avo zna ta se moe desiti u mraku. Brate slatki, alaj e biti frtutme (frtutma trka, guva) ako ga opazi Smrdonja! huktao je Hamid Rus. Uh, da mu je onda pri ruci ovaj moj givikt! uzvikuje Baja i odmjera teg na dlanu. Bogme bi platio Smrdonjin nos!

 Kokoja crijeva, ehe! Dostojan poklon djevojci od jednog takvog oboavaoca kao to je Smrdonja! sveano uzvikuje De-De-Ha penjui se na stolicu. Baja ga gleda iznenaen i u udu pita: Gle, gle, gdje ti nae tako probran rjenik?! Ba sad itam jedan roman, pa sam otud izvukao tu debelu mudrost iskreno priznaje De-De-Ha. Brate slatki, kad je ve rije o knjigama, ko li je ono napisao narodne pjesme? brino se javi Hamid Rus, ali ga Baja istog trenutka poklopi prijekornim uzvikom: Ih, brate, na drug Buva moda sad gine negdje tamo u aleji, a ti raspalio o narodnim pjesmama. Napisala ih je moja tetka. Je l' ona to si joj pojeo kvoku? sasvim ozbiljno upita De-De-Ha. Baja samo ljutito sinu okom i poe rukom za svoj "givikt", ali se uto zaue u hodniku neiji brzi koraci i u sobu, meu nas upade Krsto Buva, zaduvan, zemljav i oznojen. Evo ga, iv je! kliknu Hamid Rus. Ni iv, ni mrtav! jedva dahnu Krsto. Bio sam na pola koraka od stranog suda. Kako to? upita neko. Poujte samo! Ja se tek podvukao pod onu klupu i sve se vrtim, jer mi se neki mrav uvukao za vrat... Prokleti mrav! dreknu Baja. Gdje li sam samo bio ja sa svojim giviktom! Mrav kaklja Krstu Buvu, oho-ho! nasmija se Hamid. ek, ne prekidaj me. Dokle sam ono doao? Doao si sam sebi za vrat, do onoga mrava napomenu mu De-De-Ha. kaklja me, dakle, onaj mrav za vratom, kad evo ti drugog pobratima pa uz nogavicu... Koga pobratima? prekinu ga Hamid Rus. Da nije ico policajac, brate slatki? Ma jok, brate, nego drugi mrav! obrecnu se Krsto. Ja taman pooh rukom da ga otjeram, a trei up-up za uvo! K vragu ve ti i ti mravi! viknu Baja. Kako si poeo, nabrojie itav mravinjak. Daj ti nama Smrdonju na sunce!

 ekaj, i on e doi na red smiruje ga Krsto. Otjerah ja tako sedam-osam mravina, kad evo ti ga tap-tap! Opet mrav?! dreknu Baja. Kakav mrav! Smrdonja! Ide Smrdonja s djevojkom. Pa jest, otkud bi se ulo mravlje tapanje mudro tumai De-De-Ha. Doe, dakle, Smrdonja, sjede na onu klupu pod kojom sam ja i podavi noge tako da dooe tano uz moj nos ... Uh, pa ostade li iv? pita Hamid Rus mrtei se. Jedva! huknu Krsto. Zna ti njega, smrdljivca, pere noge jednom u mjesec dana. Ne, nego jednom u polugoditu! ispravi ga Baja. Pa ta bi dalje? Evo ta nastavlja Krsto. Odmah ti on potegnu onu kutiju iz depa, pa djevojci u krilo. "Vidi, veli, duo, ta sam ti donio. Probaj samo." A ta ona? A ona, onako u mraku, otvori kutiju, pipnu prstom i guknu: "Juh, ovo je neto mnogo meko i mirie na kokoinjac. Probaj samo." Aha, ta e onda on? pita Baja. A on ti, bogme, zagrabi, itavom rukom, prinese nosu i dreknu: "De-De-Ha!" Zato De-De-Ha? Valjda je dreknuo: kokoija crijeva! pobuni se Dule Dabi. Nije valjda mislio da sam ja u kutiji. Ne! Mislio je da si ti ono stavio u kutiju doeka Krsto. Ehe, onda mi nema doruka za itav sljedei mjesec! zviznu De-De-Ha. Nita ne brini, mi smo tu tjei ga Hamid Rus. Dreknu tako Smrdonja nastavlja Krsto a kad i djevojka spazi ta je u kutiji, ona ljutito ciknu: "Fuj, prostak jedan, pseto, zamazanac, ne izlazi mi vie na oi!" Ree to, pa skoi i odjuri niz aleju, a Smrdonja uze kutiju, jo je jednom omirisa i poe da zavija osvetniki: "Jao, alaj e da mi plati i De-De-Ha i itava njegova bratija, kunem se mjesecom, suncem i crnom knjigom!"

 Zajedno smo kovali plan, zajedno jeli ratluk, pa je sad red i da plaamo zajedno iskreno priznade Baja Bajazit. Te veeri, na asu uenja, Smrdonja je na nas bacao krvnike poglede i itavo vrijeme neto zapisivao u svoju crnu knjigu. Sjedei do mene, Krsto Buva mi apnu: Gle ga, nas ocrnjuje. Sigurno e zapisati i to da smo mu ratluk ukrali. Krstino predvianje zaista se ispunilo. Ve sjutradan prefekt je javno proitao kaznu itavoj naoj grupi: po pet dana bez doruka i dvije nedjelje zabrane izlaska u varo zbog krae paziteljeva ratluka. De-De-Ha, osumnjien kao voa, dobio je sedam dana bez doruka i mjesec dana zabranjen izlazak. uje ti, a ko je nas vidio da krademo tvoj ugavi ratluk? narogui se Baja presretajui Smrdonju u hodniku. Vidio vas je Bobo Lutka kad ste ga jeli. ak ste i njemu ponudili odgovori pazitelj. Aha, tako li je to! prijetei zagudi Baja, pa kad je iskupio itavu nau grupu u jednom oku dvorita, on mrano i tajanstveno izjavi: Meu nama se nalazi i jedan Brankovi! Svi pretrnusmo. Od malih nogu znali smo da je Brankovi simbol izdaje, najcrnje izdaje, a gle ti sad takav jedan Brankovi uvukao se i meu nas. Kazuj ga ko je! Taj e da iskie za sve one nae otete doruke i nedjeljne izlaske! buknu prgavi De-De-Ha. To je glavom Bobo Lutka! muklo objavi Baja Bajazit. On je izdao druinu i potkazao nas kod Smrdonje da smo pojeli ratluk. A ja, magarac, jo ga astio! uzviknu De-De-Ha. E, ba sam zasluio amarinu. Baja, molim te prilijepi mi jednu vruu. Drage volje, brate, i zasluio si rado pristade Baja i odvali Duli takvu amarinu da je puknulo kao mali top. Evo ti drue! Hoe jo jednu? Hvala, dosta je! huknu De-De-Ha pipajui pocrvenio obraz. Platie meni Bobo Lutka i za ovu zaunicu. A sad brao moja, da se zakunemo da emo se Bobi Lutki poteno osvetiti i na svakom koraku ivot mu zacrnjivati predloi Krsto Buva. Evo, ja u nainiti popis najboljih

smicalica, podvala, pakosti, zamki i mudrolija koje protiv njega treba preduzeti. Pristajete li? Pristajemo. Ti si tome vjet. Mei ga odmah na uljivi spisak! Staviti nekog na "uljivi spisak" to je u naoj grupi znailo proglasiti ga pred svima loim drugom, izdajnikom, tuibabom i ulizicom. Sa takvim se niko ne igra, niko mu ne povjerava tajne i svak iv ga se kloni kao pravog pravcatog uljivca. Ve sjutradan u hodniku, na maloj oglasnoj tabli, osvanuo je ovakav plakat ispisan neijim cifrastim rukopisom: OGLAS Ovim se obavjetavaju svi konviktai da je Bobo Lutka, zbog izdaje svojih drugova, stavljen od danas na ULJIVI SPISAK. Zato se opominju svi aci da ga se dobro uvaju, a takoer se preporuuje da ga, u svakoj zgodi i prilici, aste sljedeim stvarima; 1) da mu razapinju krevet, 2) da mu kriju kofer, cipele i ostale predmete, 3) da mu ne apu na asu, 4) da mu u slamaricu meu drva, ugalj i kamenje, 5) da se bekelje na njega i izazivaki eu, 6) da zaepe nos kad kraj njega prolaze, 7) da mu prireuju i razne druge smicalice i iznenaenja. S uljivog spiska dotini e biti skinut samo ako se sasvim popravi. Konviktaka grupa III razreda

VII

Bobo Lutka, mamina maza, imao je obiaj da uvijek ustaje posljednji. Tako je bilo i onoga jutra kad je u hodniku istaknut onaj oglas o uljivom spisku. Svi su ve bili proitali onaj plakat na tabli kad je Bobo, nita ne slutei, krenuo prema umivaonici, jo uvijek pospan i razbaruen.

 Koliko je sati? upita on prvog aka koga je sreo, ali ovaj samo okrenu glavu i zaepi nos. Gle, koji mu je avo, ta valjda ja ne smrdim? obrati se on drugom ueniku, ali ovaj se tako grozno izbekelji na njega i uze se krvniki eati da se Bobo isto prepade. Bogami je ovaj lud! Uz put susrete jo nekoliko aka, ali svi su se ili kreveljili ili zaepljivali nos tako da Bobo sasvim ozbiljno pomisli: Ovo ja sigurno sanjam. ek ba da se uvjerim. I da bi zaista utvrdio da li je budan ili sanja, on uze s prozora neiju etku i dobro se lupi po glavi tako da mu pred oima sinue svjetlaci. Auf, budan sam! Uao je u umivaonicu, stavio pored sebe sapun, etkicu i pekir, ali tek to se okrenuo prema prozoru da vidi ta se radi u dvoritu, kad njegov pekir pljesnu o mokar beton, a etka i sapun odletjele u oak. Ehej, ta je to?! viknu on uplaeno, jer mu se uini da kroz otvorena vrata munjevito ieznu neka sjenka. Tiina. Nema odgovora. Pokupio je svoje stvari i poeo da se umiva, ali tek to je dobro nasapunao lice i vrsto mirei podmetnuo vrat pod mlaz vode, kad ga neko lupi metlom po turu, tako da je skoio kao zec. Jao, jao! Tek napola umiven, jurnuo je natrag u spavaonicu i tek to je sjeo na krevet da navue cipele, kad se itava postelja pod njim povede i tresnu o patos. Istog trenutka u hodniku se zaori smijeh i ue se hitri ko-raci bjegunaca. Uh, ko li mi samo razape krevet?! zastenja on diui se i kolutajui oima, ali tek tada, na svoj veliki uas, opazi da mu nema kofera. Kad je polazio na umivanje, vidio ga je tu, uz krevetsku nogu, a gle ti sad iezao. Istrao je napolje kao lud i naletio pravo na posluitelja Jovu Ponedjeljka Skandala. Ma ta se ovo jutros dogaa, Jovo?

 He, pa zar ti jo nisi vidio oglasnu tablu? zaudi se Jovo. Nisam, tek sam ustao. Skandal! uzviknu Jovo. Pa zna li ti da je dolje prilijepljena kao neka potjernica za tobom, kao neka... Koliko ja razumijem, bratac, ti si stavljen izvan zakona. ta mu to znai "stavljen izvan zakona"? Ehe, pa zar ti to ne zna? Skandal! To znai da te vie ne titi nikakav zakon i ko god te sretne, moe te ubiti. ta, kuku meni?! dreknu Bobo Lutka. Pa vidim ja da je jutros poelo neto slino. Ve je radila metla. Metla je ala, bratac! zviznu Jovo Skandal. Sad e doi na red kolac, puka, bajonet i ostalo vatreno i hladno oruje. Ma ta ti to govori? To to si uo. Nego, eknider malo, dok ja pronaem kakvu toljagu ili sjekire, pa da te ja umlatim. Moda u i neku nagradu dobiti. Jesi li ti lud, ta li ti je! povika Bobo i stade zvjerati kuda da strugne, ali ga Jovo Skandal vrsto pograbi za jaku i zlurado zakreketa; Ehe-he, nee mi utei, bratac! Ako su mi umakli Karanovi i druina, ti, bogami, nee! Gurajui Bobu pred sobom kroz hodnik, on ga dovede do same oglasne table. Zlikove jedan, vidider svoju sliku! Stavljen si, evo, na nekakav uljivi spisak. Sigurno si neto grdno zabrljao, a? U tome trenutku odnekud naie pazitelj Smrdonja pa kad proita onaj oglas, on ljutito povika: Kakav je ovo bezobraznik?! Dolje s ovom prkarijom! Digao je ruku da strgne plakat, ali ga Jovo Skandal popade za miicu. Ne dozvoljavam da se diraju slubena dokumenta! Kakva dokumenta, bog s tobom? iskrljeti se Smrdonja. Otkud je ovo slubeni dokumenat?

 Da nije slubeni, zar bi se nalazio na oglasnoj tabli? pobuni se Skandal. Nemoj ti da ui mene, starog policijskog i zatvorskog slubenika. Pa dokle ti misli da ovo stoji ovdje? povika Smrdonja. Dok prefekt ne naredi da se skine. Ali prefekt je sino otiao na put, vraa se tek za dva dana. Priekaemo! mirno ree Skandal. Ne jede nam ovaj oglas ljeba pa da se moramo uriti. O-o, ljudi boji, ta doekasmo, da se razni vrakopisi Bajine druine smatraju slubenim spisima! zakuka Smrdonja. to je na oglasnoj tabli, to je za mene ista istackata svetinja! povisi Skandal glas. A ovoga malog prestupnika vodim u svinjac da ga pritvorim. Kakvog prestupnika, je li Bobu? Pa ti si sasvim lud, ovjee! A, jok, ne putam ja njega bez prefektove dozvole. Taman posla, pa da me zbog njega otpusti iz slube kao oni u Kuli zbog Karanovia. Nisam ni ja ba tolika budala, zvekan i zamlata. Zna se da su mnogi policajci tvrdoglav i tup svijet, a kad je neki od njih jo i dugogodinji straar, u toga je tikva tvrda i debela kao prastari zidovi bihake Kule. Nije onda ni udo to Jovi Skandalu ni sam avo nije mogao dokazati da bi Bobu trebalo pustiti. Nije pomoglo ak ni Bajino zauzimanje, Jovo je ostao uporan. Gospodin-Baja, tebi svaka ast, odrastao si ovjek, mogao bi biti profesor ili upravnik kaznione, ali ovoga malog ne mogu pustiti ni na iju rije. Strog i neumoljiv, Skandal je Bobu odvukao do konviktakog svinjca, ugurao ga unutra, ubacio za njim naramak slame, ebe i bokal s vodom, a na vrata stavio grdno veliki katanac koji su aci jo davno pronali kod naputene austrougarske barutane, nedaleko od Bihaa. Eto, pa sad sjedi tu. Imae svaki dan pola sata etnje, jednom u mjesecu moe da pie roditeljima, a jednom da prima posjetu u prisustvu zatvorskog slubenika. U sluaju da umre, tvoje odijelo, kofer i ostala zaostavtina bie predati tvojim najbliim srodnicima. Kad je uo ono o umiranju, Bobo zakuka: Ajoj meni, majko moja! Kuku meni dovijeka gdje u kosti ostaviti!

 Ne kukaj ve unaprijed da e ti tu kosti ostati pouno mu napomenu Skandal. Moda e biti premjeten u Kulu il' u banjaluku "Crnu kuu", a dobije li vjeitu robiju, ode ti u Zenicu, u robrjanicu. Tamo e, moda, i okove dobiti. Jao, jao, jao! stade jo vie da se dere mali zatvorenik. Neu da idem u Zenicu! Pa ne boj se, moda nee ni morati uze da ga tjei Skandal. Ako te, na primjer, osude na vjeala, ne mora daleko ii. Doveemo te lijepo do prvog drveta i gore te objesiti kao neku digericu. Uhu-hu, jadan ti sam! zatuli mali nevaljalac. Razumije se, Jovo je znao da jednog ovakvog djeaka ne ekaju ni vjeala ni robija, ali je htio da ga dobro zastrai, jer je sve neto slutio da se ovaj mali lutak u neem grdno ogrijeio o svoje drugove, a takve ljude ne vole ak ni zatvorski straari. Kasnije se prialo da je Jovu Skandala na to podgovorio osvetljivi De-De-Ha, ali se nikad nije moglo saznati koliko u tome ima istine. Tek navee toga dana Bobu je iz neobinog zatvora oslobodio profesor istorije Pejan, koji je zamjenjivao prefekta. Na Bobinu kuknjavu kako mu je strano bilo u zatvoru, Pejan se samo grohotom nasmijao. Ovdje ti bilo strano?! Hoe li ti da ja tebi zbog toga dadnem slabu ocjenu iz istorije, a? Zar si zaboravio kakve su bile srednjovjekovne tamnice i kako su zatvorenici mueni u njima? Sjea li se okova, sindira, guja, akrepa? A ovdje, kod tebe, jedva da bi se nala koja buva. Te veeri Baja se bio neto uutao i tek pred spavanje on iskupi itavu nau grupu u jednom oku uionice i predloi nam: Znate ta, kad neko itav dan provede u svinjcu, ne odgovara mu vie nadimak Lutka. Zar ne bi bilo mnogo bolje da mi ovu nau ru nazovemo Bobo "Gica"? Svi se sloismo s njim uz veselu graju.

VIII

Zbog Bobe Gice i onoga oglasa opet smo nastradali im se prefekt vratio s puta: itavu grupu kaznili su da u nedjelju ostane bez ruka.

Propade nam, dakle, slavni nedjeljni ruak s peenjem i kolaima. I to zbog koga? Zbog one re nalickane, one utve, onoga Bobe Gice! Ah, to kod nas ne ive tigrovi, nosorozi i udavi da jedne noi smrse konce ovome preispoljnom arhinevaljalcu! Poslije toga dogaaja s oglasom i svinjcem Bobo postade prefektov miljenik i povjerljivo lice. Zauje se, recimo, u hodniku ili spavaonici neka lupa i dreka, upada prefekt i jo s vrata pita: Bobo, ko je pravio nered? A on, ulizica, skae spremno kao kue i referie: Dule Dabi, molim, rvao se s Milanom i oborili stolicu. Razumije se, odmah na licu mjesta pada kazna i za Dulu i za Milana "Snaicu", a naa mrnja protiv Gice poraste jo za jedan stepen. Jednog jutra Krsto Buva tajanstveno mi apnu: Moda e danas na slovenski bog Perun prosuti svoj gnjev na grenu glavu Bobe Gice. Otkud zna? Sanjao sam neto tako. Kad Krsto "sanja" neto slino, to je onda najbolji znak da je on, lino, ve skovao neku podvalu. Zbog toga sam s nestrpljenjem oekivao as naeg profesora matematike Peria, zvanog Perun Gromovnik. Pred sam poetak njegovog asa Krsto se neto mnogo vrzmao oko Bobe i njegove klupe. Najzad, evo ga, ulazi Perun i jo s vrata grmi: Sveske na klupu da vidimo domai zadatak! Potegosmo svoje torbe, uze i Gica svoj uredni koni torbak, otvori ga, a istog trena frrr! iz torbaka sunu vrabac i poletje prema zatvorenom prozoru. Aha, dr' ga! povika prvo Krsto Buva i za tren oka u razredu nastade takva gungula, cika i krkljanac kao da je zemljotres. Ustra se ak i strogi Perun s lenjirom u ruci. Aha, raspalite ga! dovikivao mu je Baja. Vrabac je konano bio uhvaen i po Perunovom nareenju sveano izbaen kroz prozor. Tek tada Perun prie prestraenom Bobi i grmnu:

 Zadau na sunce, hrabri love! Jo prije poetka asa Bobina sveska leala je otvorena i spremna za pregled, ali sada pazi ti uasa! pokaza se da je u onoj trci preko klupa neko stao irokim gumenim onom ba na onu stranicu sa zada-cima i na njoj ostavio crn otisak slian kakvoj krialjci za ukrtene rijei. Aha, ovako mi se sveska dri u redu! orio se Perunov glas. Stao si, znai na nju kad si se pentrao za vrapcem, je li? Gica, sav preneraen, poe da se pravda i da zamuckuje, ali se pokazalo da ba i on ima cipele s gumenim onom i to je profesoru bilo dosta. Ako lae koza, ne lae rog! Vidi da su onovi tvoji. Kad je zazvonilo za odmor, Krsto Buva povue me u oak i podie nogu. Kao to vidi, imam i ja gumeni on namignu on eretski a kad ga jo malice podmae crnom mau, odlino tampa. A, ti si, dakle, taj? zinuh ja. Samo uti! opomenu me on. Prie nam i De-De-Ha i ree zabrinuto: im Perun javi naem prefektu ovo za vrapca meni ne gine kazna. Nikako neu moi dokazati da ja u to nisam umijean. Meutim, toga istog dana, na asu vjeronauke, De-De-Ha je takoer iznenada nastradao. Nekoliko dana ranije katiheta nam je tumaio kako je Bog "trilian", to jest, da ima tri lica: Bog otac, Bog sin i Bog duh sveti. Sad je, pak, uzeo da propituje prolu lekciju i prvog je prozvao Dulu. Dabiu, kai ti nama kakav je Bog. De-De-Ha se sporo die, jer pojma nema o tome kakav je Bog zato to je za vrijeme minulog asa vjeronauke igrao "mice" s Bajom. Zato se u neprilici okree nama i iti: apite! Jest vraga, api ti Duli kad je on gluv! Ipak se naginjemo naprijed i razvlaimo: Tri-li-an! Tri-li-an! De-De-Ha se prokalja i glasno blekne:

 Gospodin-katiheta, Bog je prilian! ta?! prijetei zaori s katedre. Bog je prilian! jo jasnije vikne Dule. Prilian si ti magarac i jo vea neznalica! dreknu katiheta. Zar je svemogui Bog za te samo prilian, a? Pa tako pie poe da vrda Dule. Aha, pie! razgalami se katiheta. Valjda u nekakvim jeretikim ili turskim knjigama! Gdje si samo to naao? Ovaj Dulin odgovor da je Bog prilian do noi je postao poznat po itavom naem internatu i zbog njega se De-De-Ha do veere potukao jedno est puta. Videi ga tako bjesomunog, Jovo Skandal prijekorno mu ree: ta je to s tobom danas? Dosad si bio prilian djeak. Prgavi Dule frknu kao maak: ta ree, ko je prilian? Bog, bog! Bog je prilian! prodera se neko kroz poluotvorena dvorina vrata. E, sad e i ti boga vidjeti! prosikta De-De-Ha i jurnu napolje, u mrak. Ubrzo se zau kako lomi suncokrete u konviktskoj bati, jurio je nekoga. Skandal, to se ovo dogodi s Dabiem! zaueno ree Jovo. A zaista je bio prilian djeak. Kao to smo i oekivali, prefekt je samo opomenuo Gicu zbog onoga dogaaja s vrapcem, a De-De-Ha je opet kanjen uz sljedee obrazloenje: Pa naravno, dok je tu vrabac, i ti si upleten u tu magaretinu. Nemoj ni pokuavati da se pravda. Znam ja tebe, ti si prilian advokat. Kad u "prilian", De-De-Ha se vrcnu kao da ga ubodoe ilom. Od toga dana niko pred naim Dulom nije smio da izgovori rije "prilian", a opasno je bilo ak i boga pomenuti. Jednom sam bio neoprezan, pa na Dulino pitanje, kako sam nauio lekciju, ja odgovorih: Prilino. Istog trenutka zveknu me po glavi Dulin stari torbak tako da mi se uini da je posred Bihaa tresnuo meteor, a tek potom uh De-De-Haov zlurad glas:

 Evo ti priline ocjene za tvoje prilino uenje.

IX

Krajem jeseni dobili smo u konviktu, a u isto vrijeme u naem razredu, jednu udnu prinovu: brau Mandie, blizance, uenike treeg razreda. E, njih je valjalo vidjeti! Bili su djeca nekog finansa iz Gospia, pa kad im oca premjestie sa slubom u Biha, i oni, naravno, iz gospike gimnazije preoe u bihaku. Ti djeaci bili su slini jedan drugom kao jaje jajetu, toliko slini da su vjerovatno i roditelji ponekad imali muke da ih razlikuju. Osim toga, uvijek su bili jednako obueni, pa je to jo vie poveavalo upravo zaprepaujuu slinost izmeu njih dvojice. Zbog te njihove neobine slinosti, svakodnevno su se deavali razni nesporazumi, smijene zgode i doivljaji. A osim toga braa su po prirodi bili vrlo bistri djeaci, lukavi i promuurni, pa su tu svoju slinost vrlo vjeto iskoritavali gdje god su stigli. Zbog njihove slinosti prvi je bio namagaren De-De-Ha, zatim brojni konviktai, pa profesori, policija, fotograf, vlasnik bioskopa Jovo "Kinedija" i svak drugi koje na njih svojom nesreom naletio. De-De-Ha je bio ovako natociljan. Onoga dana kad su braa Mandi, Ranko i Branko, stigli u konvikt, prvi je na njih nabasao De-De-Ha. Najprije je susreo Ranka u naoj uionici i dobro ga zagledao, a kad je iziao u dvorite, ugledao je Branka i zinuo od uda. Pazi, otkud se ovaj bre stvorio ovdje?! Ma ek, moda sam se ja prevario! Skoknuo je u uionicu, a kad je tamo ponovo ugledao Ranka, jo se vie uprepastio. Gle, opet je ovdje! Onda se glavake sjurio u dvorite, naletio na Branka i sav zbenavljen okomio se na njega: Ti se sa mnom ruga, je li?!

 Zato? zaudio se Branko. Kako zato! as me sreta u dvoritu, as u uionici. Kud se to provue da mi je znati. Domiljati Branko dosjeti se u emu je stvar pa odgovori potpuno mirno: Proem kroza zid. De-De-Ha se narogui. Misli ti da sam ja budala, a? Evo da se kladimo u olovku da u izii iz ovoga zakljuana svinjca prije tebe, a kad me vidi tamo, trkom se vrati do svinjca i opet u se ja u njemu nai prije neg ti doe. Evo da nee! Daj ruku! Pljesnu dlan o dlan, zatim De-De-Ha zatvori nepoznatog djeaka u svinjac, vrsto zaglavi klin u drvenu preagu da se ne moe otvoriti i bezglavo odjuri prema uionici. A tamo, tek to je otvorio vrata, spazi onog istog aka kako nekim konviktaima pokazuje punu kutiju olovaka. Pazi ti, sve je ono dobio na opkladu od ovakvih budala kao to sam ja! preneraeno promuca Dule i bez rijei jurnu natrag, u dvorite. Tamo, u svinjcu nae svog zatvorenika, koji ga jo s vrata doeka: Burazere, ovamo olovicu! De-De-Ha mu dade bez rijei jednu pokratku i odmagli preko dvorita praznovjerno se obzirui kao da je vidio samog avola. Tek blizu kuhinje zaustavi se pred Jovom Skandalom i zamoli ga: Deder, molim te, zvekni mi jednu vruu, jer nikako danas ne znam sanjam li ili sam budan. Skandal mu rado odalami jednu zaunicu i prijateljski ree: Budan si, junae! Ako ne vjeruje, hoe li jo jednu? Hvala ti ko bratu, dosta je bilo. Meutim pola sata kasnije, kad je De-De-Ha ugledao brau zajedno i vidio da mu je podvaljeno, on bre-bolje ponovo pronae Skandala i zadihano viknu:

 Deder, dobrotvore, razvui mi jo jednu! Skandal ga opet svesrdno omarisa, a kad se djeak izgubi, on zaueno izbulji oi. Ma ta li je ovo sad, ovi te mole da ih bije? Skandal! Ko e ga znati, moda ovo ja sanjam pa bi me trebalo neim dobro mardeknuti da se probudim. Braa Mandii odmah su poeli podvaljivati i naem Baji. Samo jedan od njih uplatio je Baji mjesenu lanarinu od pola dinara da mu se moe rugati, a obojica su zbijali egu na Bajin raun, ali de ti sad pogodi koji se od njih dabe ruga. Jednog dana poslije duga mozganja, Baja odluno izjavi: Ili oba plaajte, ili bijem onoga koga uhvatim, pa bio on Branko ili Ranko. Nema vie veresije. Ona ra, na paziteIj Smrdonja, takoe je imao muke s nemirnom braom. Kad jedan od njih naini neku guvu, on nikako da pogodi je li to bio Ranko ili Branko. Na kraju je u crnu knjigu jednostavno poeo da biljei ovako: "Jedan od brae Mandia skakao po uionici. Jedan Mandi izmakao stolicu drugom Mandiu. Blizanac Mandi spavao na asu..." itd. Ako bi prefekt kaznio jednog Mandia, kaznu su braa sporazumno, dijelila popola. Na primjer, ako je Branko kanjen s dva dana bez doruka, jedan bi izdrao Ranko, a jedan Branko. I zabranjen izlazak nedjeljom takoer se dijelio: tri sata odsjedio bi u pritvoru jedan brat, a tri drugi. Dolaskom brae Mandia naa borbena grupa iz treeg razreda silno je ojaala. Oni su uvijek bili orni i spremni za svaki podvig, svaku alu i podvalu. ak da ih i ne obavijesti o nekom tajnom planu, oni odnekud pogode da ga ti pravi i ve ti evo jednog od njih, namiguje i pita: ta to snuje, pobratime, a? Pa zar to moe biti bez nas, je li? U konviktu je s braom jo nekako ilo, ali u samoj gimnaziji, u razredu, Mandii su svakodnevno pravili pravi dar-mar na veliko nae uveseljavanje. Postalo je prosto pravo zadovoljstvo ii u kolu, jer si svaki dan oekivao neku njihovu najnoviju majstoriju. Kad profesor prozove jednog od Mandia da odgovara, onda izlazi onaj koji je bolje spremio lekciju. Jedan je bolje znao srpski jezik, istoriju i zemljopis, a drugi matematiku, fiziku i hemiju, pa su tako i odgovarali. Strogi profesor Perun pokuao je da doskoi brai, pa im bi, recimo, ispitao Branka i poslao ga na mjesto, odmah bi prozvao Ranka, ali braa bi u klupi tako brzo i vjeto izmijenjala mjesta da bi opet izlazio Branko i ponovo govorio, ali sad pod imenom Ranka.

Pokuae najzad da ih smjeste u razne razrede, jednog u "trei be", a drugog u "trei a", ali sad se tek naini pometnja. Vie niko iv, pa ni mi sami, nismo znali ko s nama u razredu sjedi, Ranko ili Branko. Bobu Gicu braa su odmah "proitala". im su ga prvi put ugledala, jedan ree: Ovo je neko lickalo! I njukalo! dopuni ga drugi. A s njihovim dolaskom u konvikt poelo je neto jo mnogo vanije: objavljen je istrebljivaki rat "crnoj knjizi", magacinu naih grijehova, naih kazni i stradanja.

im su prvi put zapisani u crnu knjigu i dobili prve kazne, braa Mandii samo se zgledae i jedan od njih priaputa Baji: Ovo bi trebalo spaliti! Koga to, je l' Smrdonju? prenu se Baja, jer mu se uini da blizanac gleda ba u pazitelja. Ne njega ree Mandi mnogo bi se dernjao pa bi se ulo. Pa koga onda? ne moe da se sjeti Baja. Svak e galamiti kad ga meu u vatru. Nee crna knjiga apnu Mandi. Hm, pa kako e? zamiljeno proguna Baja. Svako "kako" ima svoje "nekako" odgovori blizanac. To sam uo od svog djeda Rade. E, kad bismo nekako mogli do toga tvog djeda da ga upitamo za savjet naali se Baja, ali mu Mandi odvrati isto tako aljivo: A, tu jedino nema "nekako", nego vai samo "nikako", jer je djed poginuo tresui orahe, pa sad nikako ne moemo do njega... Zna, zabunom je stresao i sebe s oraha.

 Ih, zato na orahu nije bio na Smrdonja umjesto tvog djeda! uzdahnu Baja. Onda ti garantujem da bi ga naa grupa zaista "nekako" stresla s oraha, a ne bi ga "nikako" ostavila gore. Kasnije, kad se naosmo u dvoritu, itava naa grupa okupi se u jednom oku blizu svinjca. Tu smo se u posljednje vrijeme najradije sastajali zbog toga da bismo se zatitili od pijuniranja Bobe Gice. Otkad ga je Skandal drao zatvorena u svinjcu, Bobo je daleko zaobilazio svoj bivi zatvor i vie mu se ne bi primakao taman da ga tamo eka tepsija baklave. Ej, brao moja, da znate ta mi je predloio ovaj premudri drug poe Baja obraajui se itavoj grupi, pa da bi nas to vie zagolicao, zastade malo i tajanstveno podie prst. Tie se crne knjige. Koji drug? nestrpljivo pripita De-De-Ha. Baja se okrenu brai Mandiima i zamirka u velikoj nedoumici. Pa ovaj... Koji li je ono od vas dvojice maloprije priaptao ono o crnoj knjizi? Ja nisam! ree jedan Mandi, moda Branko ili Ranko, teko je bilo pogoditi. Nisam ni ja! doeka drugi Mandi, opet Branko ili Ranko. Baja se zabezeknu. Kako da niste! I jo mi je jedan od vas priao kako je njegov djed sam sebe stresao s oraha. Ehej, to si ti spavao na asu dok sanja djedove na orasima! cerio se Krsto Buva. Mi smo imali samo babu, ali ona se penjala jedino na dudove, jer nije imala zube ree jedan od Mandia. Baja se zapanjeno izbulji u brau kao da su pred njim dva krokodila i promuca: Kako, zar niste pominjali ono "kako, nekako i nikako?" Hamid Rus oprezno se udalji podalje od Baje i zabrinuto upita: Brate slatki, da ti danas nisi jeo bunike ili kakve druge otrovne trave?... Zbilja, u koju ono vrstu biljaka spada bunika? itavu tu smijuriju dokraji najzad nestrpljivi De-De-Ha: Reci ti nama: ta si to uo o crnoj knjizi pa makar bio san ili java? Ona se meni toliko popela na glavu kao da sam ja neki dud ili orah. Zaista, valjalo bi je stresti kao toga Mandieva djeda, babu, ta li je dodade Krsto.

 Ma uo sam da bi crnu knjigu trebalo nekako unititi, eto ti ta! dreknu Baja. Pa tako, brate, reci! podviknu oduevljeno De-De-Ha. Bilo da si to uo u snu, bilo na javi, pametno si uo. To ti je samo mudra glava mogla predloiti ree jedan od Mandia. Vrlo mudra! priskoi mu u pomo drugi Mandi. Baja ih samo krvniki pogleda, stee u depu svoj givikt i u sebi ree: Hm, da mi je samo znati koji mi je od njih dvojice to predloio, isprebijao bih ga pa makar prijedlog bio ne znam kako pametan. De-De-Ha okrenu se Baji. Molim te, zvekni mi jednu dobru zaunicu zato to se ja nisam sjetio da crnu knjigu treba unititi. Baja zamiri, izmahnu rukom i u sebi ree: Zamisliu da udaram onoga jednog Mandia. Pue amar, a De-De-Ha poskoi i dreknu: Uf, uf! Ja traio samo dobru, a ti mi odalami odlinu, vruu i begovsku zaunicu! to da tedim na svom drugu velikoduno ree Baja i okrenu se Krsti Buvi. uje, trebalo bi i tebe malice propustiti kroz kakve dobre ruerde. ta, jednu buvu kroz ruerde! zaudi se Krsto. A zato to, molim te? Zato to se dosjeti svakoj avoliji, a nije ti palo na um da doemo glave crnoj knjizi. Pa dobro, sad u misliti kako emo se nje doepati obea Krsto. Kako je sutra bila nedjelja, i itava naa grupa nije imala izlazak, mi se dogovorismo da emo taj dan posvetiti pravljenju plana kako da doemo do crne knjige. Na rastanku Baja uhvati brau Mandie, odvede ih na stranu i u povjerenju upita: Hajde, sad mi pravo kaite, zato nijedan od vas dvojice ne priznade da mu je palo na um kako bi crnu knjigu trebalo spaliti? Jedan od Mandia, lukavi Lianin, zakilji na desno oko i ree:

 Kad bi se jednog dana saznalo ko je unitio crnu knjigu, najvie bi stradao onaj kome je to prvom palo na um. Pazi, molim te! zinu Baja. To bi zaista tako bilo. Ma ko se toga prvi sjetio? Onaj na djed s oraha ree jedan Mandi. On se, na primjer, nikada nije prvi dosjetio kako bi trebalo pokrasti popove kokoke. To bi uvijek smislili njegovi nerazdvojni drugovi. Baja zaueno iskrljeti oi. Mnogo fin ovjek taj va djed kokoar, a jo mu je bolje drutvo. Jesu li se i ti njegovi drugovi penjali na drvee? Ne, ali su ih seljaci htjeli popeti na jednu kruku ree jedan od brae. Opet zagonetka! viknu Baja. A zato to? Ukebali su ih u krai konja, pa su poli da ih objese objasni Mandi. Jedva ih andari oteli. Baja samo izbei oi. ta kae da ih objese?! Eh, puste tete to u okolini Bihaa nema tako divnih seljaka da im poklonimo naeg Smrdonju!

XI

Evo nas u bati naeg konvikta. Sakriveni iza visokih suncokreta, dogovaramo se kako emo doi glave crnoj knjizi. Treba to spaliti, pa nek se crn dim digne do nebesa! gnjevno uzvikuje Baja i bei oi. Najprije to treba dobaviti u ruke mirno kae jedan od Mandia, a drugi ga, isto tako mirno, dopunjava: I brzo spaliti kao to Baja predlae, ali sa to manje dima da nas niko ne primijeti. Knjiga se moe ukrasti samo obno javi se De-De-Ha, strunjak za te stvari a za to bi trebalo sedam-osam veih i toliko isto manjih kljueva.

 to e nam toliki kljuevi, brate slatki? zaudi se Hamid Rus. Koliko ja raunam, dosta su dva: jedan za vrata od uionice, a drugi za Smrdonjinu ladicu. Je li tako? Tvoj raun dobar je za naeg profesora matematike ree De-De-Ha. Njemu zaista za dvije brave treba samo dva kljua, ali za moju hajduku matematiku treba za svaku bravu nabaviti bar sedam-osam i tek e, moda, samo jedan od njih biti onaj pravi koji moe da je otvori. Ako se bude trebalo provlaiti, tu sam ja! javi se Krsto Buva. Je l' kroz bravu? nepovjerljivo zakilji De-De-Ha. Ma ne, brate, ve kroz prozor. Zar ti ja liim na klju da se u brave zavlaim? De-De-Ha ga omjeri kritiki i ree: Kakav klju! Po svojoj glavi ti mi lii na okovan vrh one grede koju su zvali "ovan" i kojom su stari Rimljani probijali gradske kapije. Svi prsnue u smijeh, a Krsto Buva, nimalo zbunjen brzo dobaci: Znam, znam, to si jue proitao u istoriji za vie razrede da se pokae pametan pred ovamo jednom curicom! De-De-Ha pocrveni i skoi da se bije, ali ga Baja pograbi za ruku i povue natrag. Ej, stani, sad se ozbiljno razgovara. Ostavite tuu za poslije. Uspuhani Dule ponovo sjede, ali je i dalje, ispod oka, krvniki strijeljao Krstu Buvu otro motrei da se ovaj moda kriom ne podsmjehuje ili ne krevelji. A Krsto je za to, mora se priznati, bio veliki majstor. Ako se ve ne smije rugati javno, on je to inio mrdanjem nosa, mirkanjem ili pravei strano ozbiljno lice, to je njegovog protivnika dovodilo do potmulog bijesa, osobito na asu uenja, kad ne smije da se obrauna s bezobraznikom. I tu je, dakle, liio na pravu buvu, skrivenu napast, kojoj ne moe ukraj stati ak ni svevidei pazitelj Smrdonja. Sad se, meutim, Krsto pokaza sasvim na mjestu, nije mu bilo do ale, pa se na dogovor opet u miru nastavi. Od danas emo poeti sakupljati sve mogue kljueve i predavati Dabiu na uvanje predloi Baja. On je poznati specijalista za brave. De-De-Ha, veoma polaskan tom pohvalom, pokua da se naini skroman i ree: Pa jesam prilian.

 Prilian, aha-ha-ha! prsnu u smijeh Krsto Buva, a onda i mi ostali, jer se istog trena svi sjetismo Dabievog odgovora na asu vjeronauke da je bog prilian. Sjeti ga se, u zlo doba, i on skoi i dunu prema konviktu. Stoj, kuda e? dostie ga Baja i pograbi ga za kaput. Traite vi sebi bravara koji nije prilian! itao je De-De-Ha. Pa alimo se, bolan. I ti si se alio s bogom i rekao mu, da je prilian, pa i mi s tobom. Drugo je bog, a drugo sam ja, sa mnom nema ale. Sad se i Baja ljutnu i pusti Dulin kaput. Dobro, u redu! Mi emo nekako izii nakraj s crnom knjigom i bez boje i tvoje pomoi. Idi ti lijepo u konvikt, kod Bobe Lutke, u fino drutvo. E, ba mi je Bobo Gica fino drutvo! Baja mu nita ne odgovori, nego se utke okrenu i vrati u nae drutvo. Ode izdajica! glasno viknuh ja da bi me nagluvi Dule uo. To je upalilo. De-De-Ha se naglo okrenu i odluna koraka uputi se naoj grupi. Ko je to rekao? Jesi li ti? Niko nita nije kazao mirno doeka jedan od Mandia. Ko je viknuo rije izdajica? Bog s tobom! tobo e zaueno Baja. to da pominjemo tu rije kad ovdje meu nama nema izdajica. Pa dabome da nema! viknu Dule i sjede. Hajde da se dalje dogovaramo. Neko, ini mi se, ree da bi nam trebalo nabaviti, i jednu ibicu javi se jedan od Mandia. Nisam uo da se o tome govorilo oglasi se dobroduni Hamid Rus. A ta e nam ibica? Valjda zato da se crna knjiga spali u pei domiljao se drugi Mandi. Dobro si se toga sjetio pohvali ga Baja.

 Nisam se ja toga sjetio branio se lukavi Mandi. Drugi je neko to pomenuo, ali mu je taj prijedlog zaista dobar. Dobar, dobar, pravo kae Dabi doeka drugi Mandi. Iako De-De-Ha nita nije rekao, on i ne opazi Mandievo lukavstvo, ve prostoduno potvrdi. Jeste, dobar je, prilian. itava grupa opet u smijeh, ali ovaj put De-De-Ha se ba nimalo ne naljuti. ak, tavie, i on sam se izazivaki glasno nasmija i prodera se: Ha-ha-ha-ha, prilino pametni konviktai nainili prilino mudar plan, sakupili prilino kljueva i nali prilinu budalu i prilinog hajduka Dabia da im otvori prilian broj brava! Pomozi mu, prilini boe! doeka Krsto Buva. I to ti je prilina molitva! ubaci jedan od Mandia. Pazi ga, pa meni je prilino svejedno to vi trtljate i sam se zaudi De-De-Ha. Gle, ne ljutim se vie na rije prilian. Bogami, ti si se prilino opametio priznade Krsto Buva. ujte vi, brao, mi se prilino zabavismo praznim razgovorima, a vrijeme je prilino odmaklo upozori nas Baja. Vratimo se mi opet na crnu knjigu. Kao to sam ve rekao, mi samo obno moemo doi do nje ree De-De-Ha. Bolje reeno, iza ponoi, kad svi zaspe. Prefekt esto dolazi iza ponoi, vraa se iz kafane upozori drutvo Krsto Buva. Ne dolazi valjda ponedjeljkom, jer je jo mamuran od nedjelje dosjeao se jedan od Mandia. Onda emo crnu knjigu dograbiti u ponedjeljak navee, iza ponoi predlagao je Hamid Rus. To si se dobro sjetio sloi se drugi Mandi. De-De-Ha pogleda po svima i poslovno ih opomenu: ekajte, ljudi, sjutra je ve ponedjeljak, a vi dotle ne moete pokupiti dovoljno kljueva. To mi moramo odgoditi za koji dan kasnije, moda tek za sljedei ponedjeljak.

 Moe ako se do subote ne nakupi previe krivica u knjigu ree Baja zabrinuto. Ali ako se toga dosta nabere, ja u poi sam, pa kud puklo da puklo.

XII

Negdje sredinom nedjelje upitasmo Baju koliko je kljueva sakupio, a on se samo tre kao iza sna i pogleda nas kao da nas prvi put vidi na ovome svijetu. Kakvih kljueva? Pa onih, brate... zna poe da uvija De-De-Ha, jer ba u tome trenutku kraj nas promae Bobo Gica. Onih, kojih? sneno promrmlja Baja. ta ti tu pria? Pa zar nisi pristao da ukrademo crnu knjigu? Aha, to si ti, De-De-Ha! prenu se Baja. Pa jeste, jeste, pristajem. Hoemo, ukraemo. Tek to to izree, Baja se okrenu od nas i poe sam niz dvorite. Jedan objeenjak, ak drugog razreda, ispade odnekle iza oka, iskezi se na njega i viknu, onako u trku: Baja, oko kue laja'! Baja se samo malice tre, poe rukom za svoj uveni "tefter", a onda nekako saaljivo pogleda za malim Lianinom, koji je ve zamicao iza svinjca i odmahnu kao da kae: Idi, dijete, ta ti zna. Mi se u udu zagledasmo. Ma ta je ovo naem Baji, brate slatki, da nije bolestan? upita Hamid Rus. Moda i jest doeka De-De-Ha. Sino na veeri samo uzdie i gleda preko tanjira. Onako u ali ja mu ukradem komad mesa, a on kao da i ne vidi. Ja, opet u ali, i pojedem ono meso, a on opet nita. I tako se ti u ali najede! dobaci Krsto Buva. Bogami prilino priznade De-De-Ha.

 A da on, kojom sreom, nije naumio da nas izda pa ga sad mui savjest? upita jedan od Mandia Moda ba zbog toga ovih dana bjei od nas dodade drugi Mandi. Ne bih ja to rekao odmahnu glavom De-De-Ha. Vas dvojica ste novaci, ne poznajete jo dobro Baju, a ja sam s njim ve treu godinu. Ma da mu nije neko bolestan, moda ona njegova tetka? upita osjetljivi Hamid Rus. Jok, ona je vra od bihake Kule! uzviknu De-De-Ha. A da nije... ovaj, ko ono Baji plaa internat? Crkvena optina. Pa da se nije razboljela ta njegova crkvena optina? opet e dobri Hamid. Idi bestraga! viknu De-De-Ha. Kako se crkvena optina moe razboljeti? Pa ta ja znam, ja sam musliman pravdao se Hamid. Eh, ta ti zna gunao je De-De-Ha. To je isto kao da kaem da se u Bihau razboljela uprava vodovoda. Pa mjesto vode potekla rakija! dobaci Krsto Buva. Ej, kud mi ovo skrenusmo? javi se jedan od Mandia. Poeli s Bajom, pa zavrismo u rakiji. Bolje e biti da mi vidimo ta je to s njim, jer inae propade plan sa crnom knjigom, Ma da se on nije uplaio, pa se sad izvlai? upita Hamid Rus. Bi l' to moglo biti? javi se jedan od Mandia To ne znam slegnu De-De-Ha ramenima. Svak se moe prepasti. Pa ta sad da radimo? zabrinu se Hamid Rus. Bez Baje se ne ulazi u ovako opasan posao. A bogami ni s Bajom dok se ne vidi ta to on misli ree oprezni De-De-Ha. Tako je, tako! potvrdie oba Mandia. Znate ta! poskoi ivahni Krsto Buva. Hajde da ja ovih dana neopazice pratim Baju i da vidim ta to on radi i s kim se sastaje. Vidite li da se on svaki dan, po podne, nekud izgubi.

 Bogami, ba izgubi, ja se tek sad prisjetio prenu se De-De-Ha. Hm, ovaj, nekako mi nije ba najljepe uhoditi svog druga namrti se Hamid Rus. Ali ako nam o glavi radi, nije nam on vie drug protumai jedan od Mandia. Onda da ga uhodimo zbog toga i da utvrdimo je li nam drug, pa ako jeste, mi emo prestati predloi drugi Mandi. Tako ve moe pristade Hamid Rus. Ma da vi mene poslije toga ne prozovete Krsto "Uhoda?!" prepade se Krsto. Ne boj se, neemo! povikae svi uglas. Dobro, onda pristajem. Jo toga istog dana, poslije ruka, im Baja ieznu po svom tajanstvenom poslu, nestade nekud i naeg Krste Buve. Sjedio je zajedno s nama, brbljao kao i obino, a kad se u jednom trenutku De-De-Ha okrenu da ga neto upita, rije mu ostade navrh jezika i on ostade onako otvorenih usta, glup i nijem kao velika riba. Pazi, nema ga! Svi se okrenusmo prema Krstinu mjestu na kraju klupe i zaueno se zagledasmo. Sjaj njegova prastog nosa i veselih oiju jo su lebdjeli u vazduhu nad njegovim sjeditem, ali njega vie nije bilo. Iezao, zaista ree jedan od Mandia i u nevjerici pipnu prstom Krstino prazno mjesto. Sad ga vidi, sad ga ne vidi! Kladim se u dva doruka da e taj jo danas doznati kud nam se to gubi na Bajo uzviknu De-De-Ha, ali ga jedan od Mandia istog trenutka poklopi: Dok je god crne knjige u ivotu, ti nee dobiti doruka. Kladi se u neto drugo. Uf, crna knjiga! puhnu Dule i u ljutini zguva svoju roenu biljenicu za matematiku. Pojeo bih je bez bibera i soli, ak i s tvrdim koricama. S kakvim li smo samo nestrpljenjem oekivali Krstin povratak i ta li smo sve radili da utucamo vrijeme do njegova dolaska! Ponovo smo pregledali sve svoje zadatke za sjutranji dan, ispriivali pootkidanu dug-mad na kaputima i kouljama, oistili cipele, pa se ak, bez ikakve potrebe, po drugi put umivali, to je za nas bila prava rijetkost i udo nevieno. To smo samo, po prefektovu nareenju, morali po drugi put raditi onoga dana kad je u konvikt dolazio pravoslavni vladika, a i tada nas je pola zabuilo.

Odjednom, iznenada, Hamid Rus ipi na noge i sunu prema prozoru. Evo ga! Poskakasmo za njim, ali preko dvorita je dolazio samo Baja. Iao je nekako lako i zaneseno kao da plovi iznad zemlje, a lice mu sijalo i arilo kao nikada dotad. Gle ga, uljem se namazao zaudi se dobroduni Hamid. Sija se kao mjesec. Ne, ne, on to blista od sree, od zadovoljstva pouno primijeti jedan od Mandia. Sigurno se dobro naklopao na Dedia ljivi uzdahnu De-De-Ha. Nee to biti sumnjiavo primijeti drugi Mandi. Da se najeo ljiva, on bi se smjekao i gladio trbuh, a vidi li ga sad gleda nekud uvis i kao da apue. Ta valjda ne broji oblake! ljutnu se Dule, a Hamid Rus, kao da se neeg prisjetio, upita zabrinuto: Brate slatki, postaju li ono oblaci od kie ili kia od oblaka, ta ono jue ree profesor? Njegovo pitanje ostade bez odgovora, jer toga istog trena iz visokih suncokreta u bati ispade etveronoke neto tamno i mugnu iza svinjca. Krsto! dreknu De-De-Ha. Ma ono je neto na etiri noge, valjda krme posumnja Hamid, koji je nepoznatu priliku smotrio samo krajikom oka. Bogami nije, nego Krsto potvrdi jedan od Mandia. To se on sigurno etveronoke prikradao za Bajom. Hajdemo tamo. Ispadosmo u dvorite i u gomili projurismo kraj Baje a da nas on gotovo i ne primjeti. Proe kraj nas kao mjesear, zanesen i sav blaen. Bogami, ovaj se najeo bunike! promrsi De-De-Ha. Krstu Buvu naosmo iza svinjca neto mnogo zamiljenog. Kad nas ugleda, on samo poea nos i, sjedei onako na travi, mudro se zagleda preda se i ree: alim sve etvoronone ivotinje. Gle ga sad! A zato to? upita Dule. Uh, sad sam tek vidio kako je teko ii etveronoke dok sam se unjao za Bajom.

 O njemu ti nama priaj, mani se etvoronoaca! nestrpljivo upade jedan od Mandia. Kazuj ta si vidio doeka drugi Mandi. Krsto uvue glavu meu ramena kao da se od neega krije, zamiri i ree: Prosto mi neete vjerovati, znam unaprijed. Kako da neemo, brate slatki, samo ti priaj ! doeka Hamid Rus i od velike radoznalosti obliznu se kao da oekuje tepsiju baklave. Ma to je... to je... Ih, bogami ne znam ni kako u poeti. Udri od poetka! viknu De-De-Ha. Lake bi mi bilo poeti da me pitaju istoriju uze da se kune Krsto jer ovo ti je itava jedna istorija. Ma ta li e to biti, brate slatki? zabranu se Hamid Rus. De-De-Ha poe nestrpljivo da se vrpolji i ratoborno navue obrve. uje ti, Krsto, il' poinji tu Bajinu istoriju, il' e se sad odigrati jedna istorijska bitka u kojoj e ti poginuti. A u knjigama e poslije pisati: "U velikom boju kod svinjca hajduk Dule ubio je slavnog etveronoca Krstu Buvu" dodade Ranko Mandi. U neprilici, Krsto stade da se ee iza vrata. Ma ujete, to je ak pomalo nezgodno da se pria ovdje, iza jednog prostog svinjca. ta, da se Baja nije moda posvetio? zinu Hamid Rus. Gdje si ti vidio sveca sa giviktom u depu? podrugnu se Branko Mandi. Kakav posvetio! To je neto jo mnogo udnije poe da pria Krsto. Prosto nisam vjerovao svojim oima, uima i nosu. ujte samo! Zbismo se u gomilu, u svakog uvo od pola metra. Drugovi, Baja se zaljubio! opali pripovjeda. Svi se trgosmo kao da pue top i zabezeknuto upiljismo u Krstu. Hamid Rus ak porumenje kao djevojica. De-De-Ha izvali zaueno: Lae! Otkud on to zna? To se radi samo u viim razredima.

 Bogami jeste. itav sat sjedio sam u onim visokim koprivama za ogradom Kutia bate i sve uo poe da se kune Krsto. Evo, gledajte moje noge, sve plikovi od kopriva. Pa kako je zaljubljen, u koga? priupita De-De-Ha i primae se blie malom obavjetajcu. U Zoru Kuti, nau kominicu, onu iz drugog razreda objasni djeak. Mene neto trecnu u srcu kao da su me prozvali da odgovaram nenauenu lekciju, a vjerujem da su se i ostali trgli, jer smo se svi kradom ogledali za ivahnom ljepukastom Zorom. Gle ti Baje, ve se zaljubio, a nama jo ni nakraj pameti da se neem takvom dosjetimo. Ba smo prava magarad! Pa ta... pa kako to izgleda? Kako si pogodio da je zaljubljen? navali da ga ispituje De-De-Ha. Eto tako, odmah se to vidi poe Krsto. Stoji Zora u svojoj bati, uz ogradu, gricka bombonu krc, krc! kao mi, a Baja stao s druge strane, znoji se, crveni i sve rukama uvre jedan kolac u ogradi kao da iz njega cijedi vodu. Brate slatki, a zato radi tu glupost? ote se Hamidu. ta ja znam, tako to moda treba kad nekog voli neodluno ree Krsto. A tek da vidite kako glupo i zbunjeno pria, ih! Ba kao De-De-Ha kad ne naui vjeronauku. Dule izbei oi i nakostrijei se. Ostavi ti mene na miru. Bolje ti je, kazuj ta je to Baja trtljao. Pa, ovaj... sve tako: ja volim da gledam kad si ti u bati, a kad te nema, ja ne gledam tamo, nego... Nego na Dedia ljive i orahe! dobaci De-De-Ha. Onda Zora pita hoe li on jednu bombonu, a on kae da ne moe... Uh, to lae! skoi De-De-Ha. Pojeo bi pun torbak dok okom trene. Pa moda je neto bolestan kad ne moe ak ni bombone ustade u obranu Hamid Rus. A, ne, ne, ja sam itao da onaj ko je zaljubljen zaista ne moe jesti objanjavao je Krsto. E, to bi meni trebalo uzdahnu De-De-Ha. Ionako me vjeito kanjavaju oduzimanjem hrane.

 I tako nastavlja Krsto raspriao se Baja kako po svu no misli na Zoru, ne moe da spava... A hre kao krokodil, ja ga ujem pobuni se Dule Hajduk. Alaj lae, razbojnik. Krsto opet stade da mudruje. Pa to je, ovaj... u romanima zaljubljeni uvijek priaju neto krupno pa da djevojka vidi kako je on voli i kako... I kako se sve to zavri? upita Ranko Mandi. Veli, bogme, Baja da e dan i no gledati na Zorinu batu i da e joj pisati pismo, a ona se samo krevelji i mirka. A kad se rastadoe, on proe ba kraj mene. Gleda a ne vidi me, udo jedno. Sasvim poblesavio! kiselo smrsi Dule. Ve je taj zaboravio i crnu knjigu i na dogovor. Pa ta emo sad brao slatka? zabrinuto se javi Hamid. Tu se neto mora smisliti ozbiljno ree Branko Mandi. Probaemo nas dvojica brae da izmudrujemo ime bismo ga razdrmali i dozvali do pameti. Pourite samo, jer meni je crna knjiga toliko uzjahala na vrat da samo na nju mislim ba kao Baja na Zoru iskreno se poali De-De-Ha. Nita ti ne brini. Kad mi, braa Mandii, neto zaponemo, uvijek neko nastrada il' na neprijatelj, il' nas dvojica.

XIII

Sjutradan, poslije ruka, Baja me uze za miicu i povue u oak trpezarije. uj, imam s tobom jedan razgovor, ali o tome nikom ni rijei, jer e poginuti. Vidjeh ga kako paljivo opipa svoj uveni "givikt" u depu, pa se ozbiljno prepadoh i obeah mu: Neu, sunca mi, ni zucnuti. Dabogda dobio deset jedinica ako ikom ita kaem.

To je, kanda, Baji bilo dosta. On me izvede u dvorite, zavede iza svinjca i poe: uje, ti najbolje sastavlja zadatke iz srpskohrvatskog jezika, pa ovaj... bi li ti znao da napie jedno pismo koje, kao tobo, pie jedan momak jednoj curi koju voli? Pa, ta ja znam otegnuh ja. A ta on njoj pie? Ih ta! Pa ti to treba da zna. Zamisli na primjer, da si ti taj momak, a ona se zove, recimo, Mara. Mara je Smrdonjina djevojka, neu to ime! pobunih se ja. Dobro, neu ni ja, ali onda nek bude, ovaj... nek bude neka tamo Zora. E, Zora mi se svia pourih ja. Koja Zora?! ljubomorno grmnu Baja i poe rukom za svoj givikt. Ma nikakva, brate. Dopada mi se ime Zora. Tako kai, da ne gine prav-zdrav... Pisae, dakle, nekoj Zori od nekog tamo koji je voli. A kako se zove taj? Kako! Ta rekao sam ti ve, zamisli da si ti taj zaljubljeni. Ehe, a ta e ti meni dati za to? poeh ja da ucjenjujem. Ne da se meni dabe pisati i biti zaljubljen. Dobro, dobie lijep komad mesnate slanine, a ne bude li dobro napisao, eka te ovo i Baja izvue iz depa svoj ubojni gvozdeni teg. Sav taj na razgovor odvijao se tiho, gotovo apatom, u sjenci velikog svinjca, koji tako postade prvi utljivi svjedok naih akih ljubavnih doivljaja. Poslije toga dogovora Baja me odvede na tavan internata i gore, uz mali okrugli prozor, namjestismo neki stari sto i sanduk na koji se ja posadih, spreman za pisanje. Evo ti ove biljenice za matematiku pa e u njoj sastavljati pismo, a onaj pravi zaljubljeni prepisae ga naisto ree mi Baja i poloi preda me na sto plavu aku svesku i olovku. Samo prije neg pone pismo, pogledaj malo i ove dvije stvari. Tu Baja postavi na jedan kraj stola podobar komad slanine proaran mesom, a na drugi kraj stavi svoj uveni givikt i narogueno poprijeti:

 Vidi, bude li dobro sastavio, eka te ova carska slanina, a bude li slabo napisano, ne gine ti givikt u lea! Tako ti moj prvi vankolski pismeni sastav poe da se stvara izmeu masne nagrade i gvozdene kazne. Jadni Brankiu, bogme si obrao bostan! Uzeo sam, dakle, biljenicu preda se, latio se olovke i pogledao u Baju. Kako taj momak treba da pone pismo, kazuj? Ih kako! durnu se on. Rekao sam ti ve: zamisli da jako, jako voli tu Zoru. Podboih glavu rukom, zagledah se u otvorenu biljenicu pred sobom i ba kao za pakost proitah pri vrhu stranice sitan zapis navrljan Bajinim rukopisom: "Pazitelj Smrdonja je dvonogi konj!!!" Uporno sam se trudio da vie ne mislim na tu prokletu reenicu, ak sam i oi zatvarao, ali sve je bilo uzalud: preda mnom je stalno lebdila slika nekakvog dvonogog kljueta u Smrdonjinom jesenjem kaputu. ta je, to ne pone? nestrpljivo se javi Baja. Na ta sad misli? Na dvonogog konja lupih ja. Baja posegnu rukom na onu stranu stola gdje je stajao givikt i opasno zabrunda: Izgoni konja iz glave, jer sad e... Dobro, dobro, odmah u! I, avo te... Dvonona konjska napast zaista ieznu kao dalek bljesak munje, a umjesto nje preda me izroni slika naeg razreda i sasvim blizu, gotovo pred mojim nosom, trepnue krupne sjajne oi nae koleginice iz prve klupe, Zore Tankovi... Da, da, od tih sam oiju najvie bjeao, a ipak ih najvie traio, plaio se njihova pogleda, a u sebi, opet, prieljkivao da se ba taj pogled na meni zadri. Eh, njoj u ja pisati. Pun treme uz burno udaranje srca, ja napisah prve rijei: Draga Zoro! Proitah u sebi taj kratak redak i toga istog trena uini mi se da ja to zaista njoj piem, da e to Zora sjutra itati, pa zaboravih i Baju, i tavan, i dvonogo konje i nastavih da niem reenicu za reenicom. inilo mi se da ljepukastu nestanu Zoru poznajem ve sto godina, da bi bez nje opustjela i sruila se itava gimnazija, a ja od alosti umro i zauvijek ostao mrtav mrtvicijat. Baja je paljivo, bez ukanja, pratio moj rad, a kad ja malo zastadoh, pratei u mati Zorin lak hod preko razreda, Baja se prepade da sam se ja ve zamorio, pa natae na no jedan reanj slanine i provrti mi ga pred samim nosom.

 Pogledaj ta te eka, pa raspali dalje. A ja sam pisao i pisao, a kad mi se uini da sam sve iskazao, ja se prenuh kao iza sna, jer se sjetih da sada dolazi ono najvanije: potpis. Ah, kako bih od sveg srca stavio podno pisma onako kako sam itao u nekoj knjizi: "Voli te Branko." Vraga, kakav Branko pomislih u sebi ovo je pismo za Baju! Ipak, pravei se da nita ne znam, ja naglas proitah itavo pismo i mirno upitah svoga krupnog drugara: A koga emo potpisati? Hm, ovaj... zna, to je za jednog naeg kolegu iz varoi, ne mogu ti sada rei koji je... on e to ve sam potpisati. Poteno mi je pruio moju zaradu, onaj komad slanine, i jo me jednom opomenuo: Nikom ni rijei, jesi li uo... A ba si dobro napisao, onako kako sam ja elio... to jest, onaj moj drug koji voli tu Zoru. Iako sam primio ba dobru nagradu za svoj trud, ipak sam zbog neeg bio vrlo rastuen. Kako i ne bih! Mislio sam o Zori, gledao njezine okice, pisao joj i sad sve to dadne nekom za jedan obian komad slanine! Eh, Branko, Branko, zar se tako prodaje ono to voli?! Da nekako smirim tu svoju pravu grizu savjesti, ja navee kradom povukoh Dulu Hajduka u mraan oak dvorita i pokazah mu onu slaninu. Burazeru, evo slanine, a ti samo negdje nabavi hljeba, pa da se krka. De-De-Ha od radosti samo ciknu, poskoi, udari se petama pozadi i strugnu u zgradu. Za desetak minuta eto ga s povelikim komadom "vekne". Odakle ti to, ej? Bobo Gica bio je dobar pa mi je to ostavio u svom ormanu i jo dobro zamotao u pekir da ne bi ko ukrao. Ba mu hvala. Motali smo onu slaninu u toploj noi, pod jesenjim zvijezdama, i oba smo zadovoljno utali, De-De-Ha srean zbog iznenadna aenja, a ja sav blaen zbog veselih krupnih oiju koje u s jutra vidjeti u prvoj klupi naeg razreda. Iza Dedia oraha penjao se okrugao pun mjesec i na njemu rasta nejasna mrlja, koja mi je zbog neeg liila na dvonogog konja u Smrdonjinu kaputu.

XIV

S velikom tremom primiem se zgradi gimnazije. Otkad sam, jue, napisao ono pismo za Baju, sve mi se ini da ga je ve u ruke dobila Zora Tankovi, proitala ga i sad samo eka da se ja pojavim u razredu. Kako li u samo proi kraj njezine klupe? Uunjao sam se u na razred ba u najveoj halabuci, desetak minuta prije poetka asa, ali kao za pakost Zora je ve bila na svome mjestu, u prvoj klupi. Kao da ve zna da u ba ja naii, ona mirno po-die glavu i svoje vlane bistre oi radoznalo zaustavi na meni kao da e rei: Ti li si taj pismenko? Buknuh kao najrumenija bulka u polju, prosto mi se zapali lice, koljena mi klecnue, zirnuh lijevo-desno i tek tada spazih prolaz izmeu dva reda klupa i zbunjeno mugnuh put svoga mjesta. Sjeo sam ni sam ne znam kako, kao da se spustih padobranom, a kad me minu prva trema, spazih Zoru kako se okree iz prve klupe, istee vitak struk i trai me pogledom. Bre-bolje oborih oi i zabuljih se u istoriju, trudei se da se ozbiljno udubim u itanje. Jest vraga! Triput sam za redom proitao kako se kralj Milutin oenio Simonidom, vrlo mladom princezom, ali mi u mati Simonida lii potpuno na Zoru (ta ko moe biti ljepi od nje!) i sve mi se ini, sad e mi ona prii otud od prve klupe, zabljesnuti me zlatnom krunom i rei: "Oeni se sa mnom." Ih, majko mila, da se to desi! Oenio bih se pet stotina puta i samo sjedio i gledao u Zoru. Ne bih nikad ni jeo, ni pio, ni spavao. Ne bih, sunca mi! Zora, lukav i svevidei enski stvor, odmah je uoila moju zbunjenost i nekoliko puta obazrela se da provjeri hou li pred njenim pogledom sakriti oi. Krio sam, naravno, ak se i oznojio, a srce mi je tako aavo poskakivalo i tuklo da od njegova tutnja nita drugo nisam uo. Odjednom se Zora die sa svog mjesta, uputi se mojoj klupi i vrlo spretno, utei haljinom, uvue se na prazno sjedite do mene i meko gugutnu: Smetam li?

"Kako da smeta, najarobniji stvore na svijetu! kliknuh ja u sebi. Popni mi se na rame, sjedni mi na glavu, odnijeu te na rukama do izvora Klokota, pokrau za tebe sve orahe po selu Pritoci, izbekeljiu se neustraivo na icu policajca!..." Kao to rekoh, sve sam to u sebi viknuo, a u stvari na Zorino naj-najslae pitanje, promrsio sam neto nerazumljivo i sve mi se inilo da je itava moja klupa, zajedno sa mnom i Zorom, odletjela nekud u obasjane oblake i sad, evo, sjedimo u lakom nebeskom pamuku, visoko iznad kole, profesora i ocjena. Zbogom, prosti zemaljski svijetu, mi se vie nikad neemo vratiti! Odnekud iz mora zaljuljanih oblaka, a ipak sasvim uz svoje uvo, ujem Zorino gukanje: Hoe li mi napisati neto u spomenar? Ti pie pjesme, zna se to. Tek tad mi se malo razvezae usta. Progovorih, ali jedva prepoznadoh svoj roeni glas, uzbuen i promukao. Poeo sam i sam da grguem poput grlice na nekoj trenji mog rodnog sela Haana: Napisau... jednu pjesmicu. Dobro, evo ti moga spomenara. Poloila je preda me tvrdo ukorien album na kome je zlatnim slovima, latinicom, usko tampano "Poezie". Ja ga bre-bolje turnuh pod klupu. Uradih to ba na vrijeme, jer upravo odnekle ispade Dule Hajduk i, videi Zoru kako odlazi, podrugljivo se iskliberi: Pazi je, to se ova mala vrcka mota oko naih klupa. Sigurno je dola da prepie domai zadatak iz matematike. Ja umalo ne dreknuh: "Zar je vrcka ovo divno slatko stvorenje, ti, majmune jedan iz Gornje Suvaje! Ovo je najbistrija djevojka u itavom Bihau, pametnija od profesora matematike, mudrija od svake maturantkinje!" Na alost, moja bistra i mudra ljepotica bila je ve sljedeeg asa prozvana da odgovara zemljopis i tako se slavno "ugruvala" da se itav razred cerekao sluajui je kako lupa. Kazala je, na primjer, i to da je glavni grad Francuske Madrid i da se Sredozemno more uliva u Egipat. Kako se uliva, pobogu, dijete! udio se profesor. Ta nije more neka rijeka da se negdje uliva. Ho-ho-ho-ho! groktao je razred, a jedini sam ja viteki utao i mrtio se. Pa ta, vrlo vano, zato se Sredozemno more ne bi bar malo odlivalo u taj prokleti Egipat! Ta Zora je to tako slatko otcvrkutala da sam zaista vrsto bio uvjeren da Sredozemno more ba tamo tee. A i ti nesreni Francuzi, to su ba tako tvrdoglavo zapeli da im glavni grad

bude Pariz, a ne Madrid? Za Zorinu ljubav ja bih pristao da se moje roeno selo, Haani, prozove Ulan Bator i da se u njemu ga je trogrbe kamile i pije kobilje mlijeko, kumis. Sljedeeg asa, na istoriji, i ja sam, bogme, poprilino zabrljao. Prozvan je najprije Baja, a onda ja, ali smo obojica zbunjeno priali da je profesor odmah vidio da s nama neto nije u redu. Vidim, djeaci, uili ste, ali neto niste pri sebi. Rastreseni ste, misli vam lutaju, bjee... Znam ja dobro ta je to magaree godine. Opet itav razred zagrokta, zacereka se, zanjita, a neko ak i kukuriknu, koristei se optom larmom. Navalie s pitanjima: Gospodine profesore, ta su to magaree godine? Priajte, gospodine! ak i moja nebeska golubica, Zora, procvrkuta neto slatko, ciliknu kao srebrno zvonce i milo pogleda starca za katedrom, a ja od srca poalih to toga trena nisam na njegovu mjestu, pa makar bio ne znam kakav elavi iekanja sa elom, cvikerima i dubokim kaljaama. Djeco, pa vi ste sad u magareim godinama dobroduno ree starac. To su trinaesta, etrnaesta, petnaesta godina kad se djeca uznemire, nepokorna su, svojeglava, piu prve pjesme, bune se, a, bogami, zagleda se i djeak u djevojicu... Ho-ho-hi-hi! prasnu razred. Bogami se spremaju i da crnu knjigu unite apnu mi na uvo jedan od Mandia. Baja je pregolem za magare, on je u konjskim godinama! ubaci Krsto Buva uz opti smijeh, a Baja se samo na to tre, virnu u svoj "tefter" i proguna: Srea tvoja to si platio lanarinu! Hvala, brate! Toga dana odjezdio sam u internat srean, prosto plovei po vazduhu, ruao sam brzo, kao u snu, i odmah odjurio gore na tavan, gdje sam Baji pisao pismo, samo da to prije ostanem nasamo sa Zorinim spo-menarom. Najprije sam ga tri-etiri, a moda i svih osam puta, pobono poljubio, iako je mirisao na mastilo i kolae, a tek sam ga onda otvorio. Ljudi moji, to ti sve nema u jednom spomenaru nestane ljepukaste uenice treeg razreda gimnazije! Nalijepljenih sliica, crtea, pjesmica, mudrih misli, savjeta i svakojakih potpisa. itav jedan muzej.

Naravno, najvie je bilo nacrtanih srca, jedna su kao list jorgovana, druga poput jabuke, trea obojena, isti uzrio patlidan, neka su gorjela plamenom kao pijetlov rep, jedno je bilo probodeno strijelom koja je vie liila na glogov kolac, a na drugom su bila vrataca kao da su precrtana s naeg internatskog svinjca. Prosto si oekivao da se otud pokae debeljucno prasence i da gurlikne: Hr-nji, volim te! Bilo je zatim cvijea kakvog nema ni u jednoj botanici i ni u kakvoj livadi na svijetu, majunih kuica i mlinova s vodopadom, zeeva, golubova, pilia i jezera okruenih jelama. ak se nalo i neko pseto s manom koje je poprilino liilo na konja, a ispod njega potpis "Stojan Bubalo, IIa raz.". Bilo je to, dakle, rukotvorina onoga spadala i skitnice, poznatog u itavoj nioj gimnaziji pod imenom "Toja od egara". Mene, razrednog "pjesnika", posebno su interesovale mnogobrojne pjesme, rasute irom spomenara. Naravno, ve na prvoj stranici nalazila se ona prastara pjesmica, obavezna u svakom spomenaru ovoga svijeta: Kad se popne na brdace, na visoke stijene, metni ruku na srdace pa se sjeti mene. Odmah ispod nje, isto tako stara i poznata, samo vie dirljiva, bila je ona: Zakljuao sam te u svoje srce da ne moe izai, a klju sam izgubio, ne mogu ga nai. Ba tu pjesmicu krasilo je ono srce s vratacima naega svinjca i s katancem u obliku korpe za voe. Jedan Zorin poznanik "skovao" je pjesmicu koja bi bila mnogo podesnija za kakvu istoriju nego za spomenar. Poinjala je stihovima: Tiha voda opada, tursko carstvo propada...

Ispod nje, u zagradi, nekoje dodao olovkom "Budala!" Najgluplji zapis nalazio se na kraju, na unutranjoj, sivoj strani korica tako da ga je teko bilo i opaziti. To je, izgleda, kriom zabiljeeno, ali se "pisac" svakako zaboravio pa se, po navici, i sam potpisao: Imena Luda nalaze se svuda! Stevo Biljetina. I taj je bio iz naeg razreda, zvali smo ga "Kravorepac". Meutim, najvee iznenaenje bilo je za mene kad sam u spomenaru otkrio i jednu pjesmicu zamislite samo iju! Dule Dabia Hajduka. Glasila je ovako: Zorine oi veselo stre i kroz na razred osjeaj vre. Kad ona doe, svima je milo, pa zato uvijek sjedimo ilo. Oho, gledajder ti Dule Hajduka, kad prije stie, kad li pjesmu sastavi! uskliknuli ja dvostruko ljubomoran: i na to to Dule pjesme pie, i to mu je Zora dala spomenar prije nego meni. Kako li se samo uutao, razbojnik, pa nita ne kazuje! Podjaren njegovim "izdajstvom", ja zapeh da sastavim to ljepu pjesmicu. Izie mi pred oi Zora sa svojim krupnim oima, ponovo zauh njen glas, pa, sav zanesen i blaen, utonuh u poplavu najljepih ri-jei. Zasipale su me kao trenjin cvijet kad proljetni vjetar dune, kao snjena vijavica o zimskom kolskom raspustu. Postao sam jedna mala rascvrkutana eva, izgubljena u plavetnilu ljetnjeg neba nad mojim rod-nim Haanima. Na kraju, bogami, ispade pjesmica od itavih osam redova. Proitah je dva-tri puta i, oduevljen, glasno uzviknuh: Ja sam najbolji! Istog trenutka, na moje veliko zaprepaenje, iza mojih lea zau se jo glasnije, kao neki odjek iz bunara: Ja sam jo bolji! Munjevito se okrenuh. Na tavanskim vratima stajao je posluitelj Jovo Skandal i zlurado se smjekao.

 Bolji sam, bolji, jer sam te ukebao, tiice! Zbunih se, pocrvenjeh i brzo gurnuh spomenar pod kaput, ali Skandal brzo priskoi i pograbi me za ruku. Aha, neko antidravno pisanje! Ovamoder taj tefter! S ta mi je pomagalo da se otimam. Jovo mi uze spomenar iz ruku, poe da ga prelistava, zaueno nadie obrve, zatim se sasvim primae prozoru, sjede na sanduk i udube se u itanje. Stajao sam pored njega, sav odrvenio od nekog udnog straha, dok on odjednom podie glavu i upita: Ovo aci jedni drugima za uspomenu piu, je li? Jeste skrueno promucah ja, oekujui pljusak od prijekora i grdnji. Meutim, na moje veliko iznenaenje, Jovo Skandal ponovo spusti oi na spomenar i nastavi da ita, kadikad suzdrano uzdiui. Najzad podie glavu i tuno, vlanih oiju, obrati se meni. Moj dragi ae, a ja sam ti ovjek samouk, tek sam u vojsci estito nauio itati i pisati. A u tvojim godinama radio sam i rintao kod strica, kod komija, kod crnog avola. Tukao me je ko je god stigao, niko lijepu rije da mi kae, a vidi ti vas piete jedni drugima sve neke lijepe rijei, pa blage, pa tanke kao svila, uspomene ostavljate. Eh, ivotu, ivotu! Tu bivi hajduki uvar zatvori spomenar, pomilova korice svojom tvrdom rukom i meko me zamoli: Daj mi ovo pozajmi do sjutra da se sit naitam, uvau ga bolje nego one svoje hajduke. Dao sam mu drage volje, a kasno uvee, poslije asa uenja, ja izioh u dvorite i vrlo se iznenadili kad na Jovinu sobiku spazih osvijetljen prozor. Priunjah se na prstima i virnuh unutra. Ogrnut kabanicom, Skandal je sjedio za stolom, podnimljen na ruke, a na ot-voren spomenar pred njim kapale su teke suze surovog hajdukog straara.

XV

Sad nam je ve svima jasno da je Bobo Gica glavni Smrdonjin pijun, to god uini naa nemirna grupa, Smrdonja odmah dozna i javlja prefektu. Otkud bi doznao da nam nije

Gica za petama. Braa Mandii sveano nam obeae: Samo vi nama ostavite i Gicu i Baju. Gicu emo udesiti za vrbicu da e se sve praiti, a Baju emo tako razdrmati da e trkom krenuti da se doepamo crne knjige. Sjedei itavo jedno popodne iza svinjca, braa su kovala ratni plan i ve sjutradan ga stala izvoditi. Polazei u kolu, Ranko Mandi uhvati Bobu ispod ruke i poe znaajno da se ceri: A je li ti, lutkice, tako li se zaluuju lijepe djevojke? Bobo iznenaeno zatrepta. Kakve djevojke, ta je tebi? He-he kakve! Naa kominica Zora Kuti ve nekoliko puta pita za te i alje ti pozdrav, a ti nita. Dabogda umro ako ita od toga znam! iskreno priznade ispeglani ljepotanko. To se ti ali. Lukavi Mandi povjerljivo se nagnu njegovom u vetu. uj, neto u ti kazati, ali da dobro uva tajnu. Sirota Zora uvijek ti alje pozdrave po Baji, a on, prasac jedan, nikad nee da ti to kae, jer se toliko zagledao u nju da je sasvim pobrljavio. Boji se da Zora tebe ne zavoli, pa onda njega nee htjeti ni pogledati. Bobi, malom uobraenku, nije trebalo mnogo priati. Brzo je povjerovao da Zora samo o njemu misli, jer je bio vrsto ubijeden da je najvei ljepotan u itavom internatu, najbolje obuen i s najurednijom frizurom. A ko bi se i oteo Mandievim priama? I jedan i drugi tako su slatko kitili, vezli, zidali, dodavali, farbali, naduvavali, loptali se izmiljotinama, sve dok i sami ne bi povjerovali da je ista istackata istina sve ono to su kazali. Nije onda ni udo to je urkasti Bobo vrsto zagrizao primamljivu udicu njihovih laganja. Tako je bio izveden tek jedan dio plana, pa se polo dalje. Jo istog dana, po podne, drugi Mandi, Branko, pronaao je u aleji Zoru Kuti i takve joj bajke napriao o Bobinoj velikoj ljubavi prema njoj da je vrckasta Zora sve pocupkivala od zadovoljstva i radoznalosti. Ma nije mogue! Ma lae! Ma ta kae? Ihi-hi. Zora-bombona! Ba je tako kazao? Oho-ho! Zora je toliko brbljala, propitivala ga i traila da po deset puta ponovi Bobine rijei da je okretni Mandi jedva uspijevao da se ispetlja iz svojih roenih lagarija. Najzad se djevojica iznenada uozbilji, stavi prst na svoje napuene usne i zamiljeno ree:

 Vidi, a ja nekog drugog volim... Ja, ovaj, zapravo nikog ne volim, jer... ja u ivotu neu nikog ni voliti. Pazi, ta je sad ovo? iznenadi se Mandi. Bogami e nam pokvariti itav plan. Ja sam tako... ta je mene brige nastavljala je da toroe djevojica. Ja moda i tebe volim, jer ti tako slatko pria, ali... nikad niko nee saznati moje tajne... nikad, nikad... Tu se nestana brbljivica dvaput okrenu na peti i opet se ozbiljno zamisli. A kad je on to tebi tako priao? Je li Bobo? Pria mi ve sedam dana. Ja u spavaonici leim kraj njega, a on i u snu... Ih, da samo zna! Djevojica priskoi, vrsto pograbi Mandia za ruku i radoznalo mu se unese u lice. ta, ta, kazuj! Reci molim te, Branko! Evo, poljubiu te, evo: cmok, cmok! Nimalo zbunjen, sav unesen u svoju lagariju, Mandi mirno obrisa Zorin poljubac i eretski otegnu golicajui radoznalost sluateljke: He-he, ovaj... ta pria? Pa tako, sve neto: Zora, srce, sunce, bombona, nebo... Ih, vrlo vano! prezrivo nadie djevojica obrve. Nita me to ne zanima. Priaj mi neto drugo. O, ljudi, ovoga vrtirepa! zaudi se djeak. Ko bi s njom iziao nakraj sad ovako sad onako! Zora povue nogom jednu crtu u praini i onako zauzgred, i ne gledajui u Branka, ree vie za sebe; Sutra u pet biu u svojoj bati, pod onim orahom uz vau ogradu. Zna, ja najee tamo uim. Ih, to bi Bobo volio da navrati pa da te bar malo vidi pobrza Branko. Nek ide kud hoe. ta se to mene tie ravnoduno odgovori djevojica ja tamo do mraka samo uim. Rastajui se od nje, Mandi jo jednom namignu: Navratie Bobo, jedva e doekati. Zora se uini da ga nije ula. Poskoi s noge na nogu i doviknu za njim:

 Kai Baji da sjutra po podne idem kod tetke u egar. Nemoj zaboraviti. to je lukava, avo je odnio! zaudi se Mandi. Pravi se da nita ne zna, a sad udeava da se Bobo i Baja ne susretnu. Oba Mandia bila su poznata po tome to nisu marili za djevojice i o njima su uvijek govorili s nekim starmalim prezirom. Kako su bili okretni, nije im se nikada dogodilo da se zbune ni pred najdrskijom ue-nicom iz naeg razreda. Moda im je koristilo i to to su u kakljivim trenucima uvijek jedan drugom u pomo priskakali i tako dijelili svaku opasnost. ta to ti, Danice, napada mog burazera? istom bi se zauo glas drugog brata kad bi, recimo, lajava Danica Radoevieva gdjegod u razredu pritijesnila jednog od Mandia. Tako bi se enski napada brzo povlaio, klonei se nejednake borbe na dva fronta. Meutim, poslije razgovora sa Zorom, Branko se vraao u internat neto mnogo zamiljen. Kako li se to ova vraija djevojica onako brzo mijenja: sad ozbiljna, sad nasmijana. as pristane na neto, pa se za tren povue, obea neto, pa brzo uzmakne kao da nikad nita kazala nije. Govori istinu kao da lae, a lae kao... Zbilja, lae li ona ikad i govori li ikad ozbiljno? Kako se to ne moe uhvatiti? O, ljudi, ljudi, kako to? Pokuavao je da sabere i sredi sve to mu je Zora kazala, ali na kraju ne ispade opet nita: samo smijeh, vrckanje i cvrkut, ba kao da je sluao neku nemirnu ptiicu negdje u bunu. Pa ona je mene i poljubila, i to dvaput! sinu mu istom u glavi i vreo plamen liznu mu uz obraze. Pa da, poljubila, a ja to onda nisam nekako ni opazio. E, Branko, Branko, konju jedan, vole, magare! Tu djeaku pade na um ona profesorova pria o magareim godinama, i on se s olakanjem nasmija. Pa da, sad sam i ja u magareim godinama, zato sam ispao tako glup. Djeak njeno pomilova svoj poljubljeni obraz i slatko poljubi vrhove prstiju, umrljane mastilom. Uh, prava bombona, pravo kae Bobo Gica... dabogda krepao!

XVI

Hamid, Krsto, Dule i ja upravo smo se bili iskupili iza svinjca na na uobiajeni popodnevni sastanak kad braa Mandii dojurie kao vihor. Jeste li ve svi na okupu? Dobro je, danas e biti trke i cirkusa! ta li su sad smislili, brate slatki? zabrinu se Hamid. Vidjeete samo... Pazi, sklonite se da nas ne vidi, evo ga, ide. Oprezno navirismo iza svinjca. Preko dvorita, obuen sveano i nalickan, lagano proe Bobo Gica i nestade medu suncokretima u pravcu Zorine bate. Kud li e ono naa pijunina? proguna De-De-Ha. Sigurno misli da smo na Delia orahu pa poao da nas uhodi. Neto e drugo biti, polako samo ree Branko Mandi. Danas e na Gica obrati bostan. Nekoliko minuta poslije Bobe preko dvorita se pojavi na Baja. Oprezan i smrknut, on pogleda desno-lijevo, pa brzo umae u suncokrete, upravo za Bobom Gicom. ta li e sad ovo biti? zaudih se ja. Bogami, batine dok se Baja onako namraio uvjerljivo promrsi De-De-Ha. I ja tako drim, braice slatka, pobono potvrdi Hamid Rus. A sad idemo u suncokret da ekamo slavni povratak ove dvojice pozva nas Ranko Mandi. Tamo emo vam objasniti ta smo skovali Bobi Lutki. Sakrismo se poduboko u visokom suncokretu, ba tamo kud se moraju vratiti Bobo i Baja ako su zaista otili prema Zorinoj bati. Tu nam braa Mandii ispriae itav svoj ratni plan. Kad se vratio od Zore, Branko Mandi ispriao je Bobi kako ga djevojica eka u pet sati pod orahom u svojoj bati. Jo mu ree kako ona mrzi Baju kao avola, pa eli li Bobo da joj se dopadne, nek samo obori na Bajazita drvlje i kamenje, i neka kae da je glup, ruan i u konjskim godinama. To u ba od srca ispriati veselo obea Bobo. A je li mnogo pitala za mene? Dva me je sata davila slaga Branko. ak mi je i amar udarila kad sam kazao da ti, moda, nisi najljepi u naem internatu.

Kad ostavie Bobu tako zagrijana, braa odoe Baji pa mu ispriae kako Bobo Gica ve danima oblijee oko Zore Kuti i neumorno ocrnjuje Baju. Ako im, kae, ne vjeruje, nek danas oko pet sati pode nazorice za Bobom Gicom pa e se i sam uvjeriti kuda taj ide i ta pria. Kad ga epam, odrau ga kao maka! poprijeti Baja i stee givikt u depu. Bolje ti je zastrai ga samo, a mi emo se ve osvetiti njegovom zatitniku Smrdonji i njihovoj crnoj knjizi. Pazi, to vam je dobro prenu se Baja a ja na crnu knjigu ve i zaboravio. I tako, im je Bobo krenuo na sastanak sa Zorom, Baja udari nazorice za njim. Tako smo ih mi obojicu spazili kad zamakoe u suncokret. A tamo, na razboj itu, odigralo se ovo dok smo mi eali u naoj zasjedi i ekali povratak naih delija. Baja se prikrao etveronoke u visoke koprive pod samom batenskom ogradom kad je ve razgovor izmeu Zore i Bobe bio zapoeo. Prvo to je uo, bilo je srebrno cilikanje razdragane djevojice: Hi-hi-hi-hi, ta kae, kakav je to Bajin nos? Kaem ti, kao velika paprika babura! kreketao je mali podlac. Leei u zasjedi, Baja pipnu nos i prosikta: Kako li samo lae pas! Platie mi za ovo. Jest, bogami! kleo se Bobo. Kao paprika, pa sjajan, pa sve kripi kad se cimne desno-lijevo. Hi-hi, otkuda ti zna da kripi? kokotala se djevojica. Je l' ja! razjunai se Bobo. To sam dosad sto puta isprobao. Bijem ja njega kao vola u kupusu. Ma ta kae! zadivljeno e Zora. Pa on izgleda tako jak. Zar on? podrugljivo e Bobo. On je obina vrea kupusa, pa straljiv, pa glup, pravi jedan svinjski konj. Ma nemoj! uzviknu Zora. Jao, to e neko biti premlaen, oderan, isjeckan! zagudi Baja i u gnjevu zguva rukom itavu rukovet kopriva i ne osjeajui njihovu vatrenu "aru".

 Ta on samo jednom u nedjelji noge pere mljeo je mali nevaljalac. To ti je pravi konjski prasac. Kako jednom kad je najmanje dvaput! planu Baja u sebi. Kau, bogami, da on slatka pisma pie djevojicama guknu Zora, koja je ve bila primila od Baje ono pismo pisano na tavanu. Anele batenski! apatom kliknu Baja. Jo da ti zna koliki sam komad slanine dao za to milo pisamce! Moda ti njega voli? uozbilji se Bobo Gica. Hi-hi, ba me briga za njim! isceri se djevojica. Koliki je samo, kolik bihaka Kula. Uplaim se kad ga vidim. Ja sam Kula, a ti si koza! gnjevno smrsi Baja. Da nevolja bude jo vea, u Bajino skrovite odnekle navalie uti mravi i poee mu militi uz noge i za vrat, peckajui ga gore nego ikakve koprive. Na se delija uze vrpoljiti, eati, lupati po vratu i sasvim oz-biljno ritati tako da i Zora opazi kako se neto mie u gustoj koprivi i upozori Bobu Gicu: Ej, vidider ta je ono tamo, moda zec? Kakav zec ovdje u gradu, to je sigurno Deliev maak. Sad u ja njega pojuriti razjunai se Bobo i preskoi nazad u internatsku batu, ali tek to je stigao na dva koraka od onih kopriva, Baja ipi iz svoga skrovita i pograbi ga za vrat. ekaj, sad e vidjeti svog boga! Zora samo vrisnu i skoi za orah. Otud se brzo pokaza samo jedno njezino oko, ustreptalo, sjajno i uplaeno. Gledala je kako Baja odvue prestraenog Bobu u suncokret i pritiskivala ruicom razigrano srce. Jao, siroti Bobica!... Uh, to je jak ovaj Baja, to je jak! Poutala je, namrtila se i glasno kazala gledajui u rascvjetao bun visokog jesenjeg cvijea: Ba nije lijepo prislukivati. Eh, i taj Baja, sve je pokvario, grmalj jedan. Dotle je Baja vukao svoju rtvu kroz prezrele debele suncokrete i osvetniki reao: Sad ti je doao crni petak, oprosti se sa ivotom. Zna li molitvu za pokoj due: "Sad otputajet raba tvojego Gospodi?"

 Ne znam, bogami! kukao je zlosrean zarobljenik. Veeras u je nauiti. Veeras e ti ve biti pokojni! tulio je Baja. Naioe uto na nau zasjedu, pa se oko njih za tren oka stvori itav obru veselih radoznalaca. Svi su se zlurado cerili na ulovljenog Bobu Gicu. ta, je li dolijala mala hijena? isklibi se De-De-Ha. Ako ga treba vjeati, evo mog opasaa dobrovoljno se ponudi Hamid Rus i namignu drutvu oko sebe. A, ne, ne, bolje je da uzmem sjekiru, eno je na drvljaniku predloi Krsto Buva. Bobo je zvjerao tamo-amo kao da se udi otkud se iskupi toliko drutvo sve dok Baja ne naredi: Sjedi tu na zemlju i lijepo odgovaraj pred ovim asnim starinama: kakav je Bajin nos? Lijep, vrlo lijep mauknu Gica. kripi li? grmio je Baja. Ne kripi kleo se mali laljivac. Ponekad samo trubi! ubaci Dule Hajduk. Koliko puta nedjeljno Baja pere noge? Sedam puta! glatko odvergla Bobo. Ovaj ga ba pretjera! proguna Hamid Rus. Sedam puta, al' u godini. Koliko si puta izmlatio Baju? viknu ispitiva. Nijedanput! priznade hvalisavac, Baja se okrenu nama. asne starine, govori li ovaj djeak istinu? Govori, govori! zagrajae "starine". Hoemo li ga pustiti il' da ga umlatimo? Da se pusti! izglasa vesela bratija, a samo Dule Hajduk proguna: Da se umlati, pa onda pusti.

im pade presuda, posramljeni Bobo skoi i zadi kroz suncokret to ga noge nose. Branko Mandi povika za njim: Lake malo, priekaj Zoru!

XVII

Poslije onoga sluaja s Bobom na Baja Bajazit kao da se sasvim otrijezni. Okanu se tranja za Zorom, a kad bi je ko i pomenuo, on bi samo rukom odmahnuo. Eno joj Bobe Gice. Kad se moe onako s njim kikotati i priati, meni vie ne treba. Trali smo Bobi i javljali mu: Ej, veliki osvajau, Baja ti poklanja Zoru. Nek je pokloni Ciganima! frcao je Bobo, koga je jo uvijek svrbio vrat od Bajine snane ruerde. Zora Kuti, opet, pravila se da nita ne zna o sukobu njih dvojice. Kad je Krsto Buva upita je li joj krivo to joj ne dolaze ni Baja ni Bobo, ona zaueno podie obrve. Boe, a ta e mi oni? Rekla sam im da ne dolaze, dosadni su. Ipak smo je uhvatili kako proviruje preko ograde na nau, internatsku stranu, pa kad je upitasmo trai li to Baju, ona isplazi jezik i naruga nam se: Budalai jedni, zato buljite u tuu batu! Ba me je briga za nekim, ja sad itam jedan fin roman. Okrenu nam lea i ode uzdignuta nosa. De-De-Ha naini kiselo lice kao da je pojeo peenu divljaku. Ih, fin roman! Vidio sam ja, povazdan ita neki kalendar sa sanovnikom, a tamo pie kad sanja prazan kotao, bie sjutra gladan. To i ja znam bez ikakvog sanovnika. Ipak nas je najvie obradovalo to to je Baja, poslije svoje istorije sa Zorom, ponovo navalio da to prije svrimo sa crnom knjigom. Svaki as je zapitkivao Dulu Hajduka: Koliko si kljueva skupio? Sedam. Svojih devet ne raunam. Kakvih devet? ta treba tebi samom toliko kljueva?

 Kako da ne treba branio se Dule. Jedan mi je za kofer Bobe Gice, jer on esto dobija pakete, a nikog ne asti, pa ja moram sam da se posluim kad on to ne vidi. Drugi mi je od Smrdonjina ormana, tamo samo ponekad ispreturani stvari i u njegovu kolonjsku vodu dospem sireta; zbog toga Smrdonja mirie na kiseo krastavac. Trei mi je klju od internatskog podruma, jer tamo se ponekad uvuem da porazgovaram s kupusnom kacom... Dosta, pobogu, nee do sjutra prestati! prekide ga Baja. Kupi samo kljueve, a na usta metni katanac. Ve se primicala i druga subota, dan kada e se ponovo izricati kazne, kad nam De-DeHa objavi: Imam deset kljueva, moglo bi se poi na noni zadatak. Zahvati nas uzbuenje kakvom se nismo nadali. Trkom pojurismo iza svinjca, na dogovor. Brzo smo skovali plan. Navee, kad u naoj spavaonici svi utonu u san, itava naa grupa iskrae se u hodnik, spustiti se u prizemlje i tu se rasporediti. Branko Mandi izii e kroz prozor umivaonice i spustiti se na ulicu, pred internat, da pazi na prefektov dolazak, jer taj bi se mogao ranije vratiti iz kafane. Ranko Mandi straarie pred sobikom Jove Skandala, jer i ovome moe pasti na um da obno obie sve hodnike, to mu je jo navika iz Kule. Svi ostali idu u uionicu da s Dulom Hajdukom provaljuju Smrdonjinu ladicu i slade se deranjem crne knjige. Meni i mom bratu ostavite makar po jedan list da i mi malo zamezimo molio je Branko Mandi. Dobiete bar one tvrde korice, imate dobre zube obea im Baja. Negdje pred pono, kad se u itavoj spavaonici ulo samo hrkanje, testerisanje, pitanje, mljackanje, mrmljanje i drugi slini zvui, Krsto Buva die se kao sjenka i poe da obilazi krevete zavjerenika. Ustaj, ustaj! zvao je apatom. Ve kod Bajina kreveta umalo ne doe do uzbune. Ovaj se bio vrsto uspavao, a kad ga Krsto prodrma, on se mai pod jastuk, za svoj nerazdvojni givikt i gluvo upita: Ko je to?! Crna knjiga! proita Krsto. Aha, hvala ti, brate, tie ree Baja ve razbuen. Sve je ilo glatko, ali kad na red stie posljednji i najvaniji zavjerenik, De-De-Ha, nije pomagalo nikakvo buenje. Najprije pokuae da ga apatom zovu, ali on je kao za

pakost, spavao ba na onom uvetu na koje je uo. Kad ga poee lagano drmati, on se od toga samo uljuljkivao kao dijete u kolijevci i jo jae zahrkao. Onda ga Hamid Rus pokaklja po licu, ali Dule na to samo blaeno promrmlja: Zoro, avole jedan! Pazi ga, i ovaj se zagledao u Zoru Kuti, nesrenik jedan! proaputa Baja. Jo jedna budala na magareem spisku. Dobro je, nek samo nije u moju Zoru Tankovi pomislih ja i srce mi mirnije zakuca. Skinemo s naeg Dule i pokriva, ali on samo mljacnu, pipnu se iza vrata i proguna: Gospodine katiheta, da zatvorim prozor, duva. Bog je zaista prilian zacereka se Krsto Buva i akom poklopi usta. Nije najzad bilo drugog izlaza, nego Baja lagano podvue ruke ispod tvrdokornog spavaa, uze ga u naruje, iznese u hodnik i paljivo ga postavi uza zid. im Hajdukove noge dodirnue beton, on odmah otvori oi i zaueno ree: Pazi ga, ja ve ustao. E, udo jedno, kako ovih dana loe spavam. Prenem se kao zec im neto sune. im grom pukne! dodade Hamid Rus i odjednom se neto zamisli i upita Krstu Buvu: Brate slatki, kako ono nastaje elektricitet u oblacima? Ako nas noas, kojom nesreom, otkrije prefekt, saznae brzo kako nastaju munje i sijevanje! poprijeti Krsto. Ve smo se bili spustili u prizemlje kad se De-De-Ha tre i lupi se po elu. Auf, pa ja zaboravio kljueve! Pa gdje su ti, bog te ubio? proita Baja. U spavaonici? Ne, brate, ostali su sino u uionici, u mojoj ladici. ta emo sad, pobogu?! prepade se Baja. Uionica je zakljuana. Imam ja od nje klju ree De-De-Ha. Pa gdje ti je? Hm, ovaj... pa ve sam ti kazao u uionici.

 Eto ti ga, avole! viknu Baja. Kako e, govee jedno, ui u tu nau uionicu da izvadi klju kojim e je otkljuati? Zbilja, to je nekako nezgodno priznade Dule. Nije nezgodno, ve nemogue. Nek te sad spase tvoj prilini bog. Pokuau ja javi se Krsto Buva. Kako, brate slatki? upita Hamid Rus. Probau spolja da se popnem i uvuem kroz gornje prozorsko okno, ono je uvijek otvoreno. Hajdemo brzo! odluno naredi Baja. Ja u ti pomoi. Dok smo mi ostali ekali pred zakljuanim vratima uionice, Baja u dvoritu pronae neku staru preagu od zidarskih skela i prisloni je uz prozor, a Krsto Buva uspuza se kao mi, gurnu poluotvoreno gornje krilo i zaas nestade u mranoj sobi. Stojei pred vratima, mi ga usmo kako trupnu o patos. Eno ga, uspjelo je! Krsto se vratio istim putem i ubrzo ti evo njega i Baje s kljuevima. De-De-Ha protrlja ruke. Sad pomagaj, sreo hajduka! ini mi se da Dule nije estito ni priao bravi kad neto lako kvrcnu i vrata se sablasno razjapie, a u otvoru mutno sinue prozori ukovani u neprijatnu smrtnu tiinu. Svi pretrnusmo. Naprijed! komandova Baja. Uplovismo kao sjenke u prostranu zamrlu sobetinu s dva reda opustjelih stolova. U istom trenutku na ulici pred internatom neki dobro poznat glas: Hej, koje to? ta to radi?! Zatvaraj! viknu Baja, i Dule Hajduk bre-bolje priskoi vratima, gurnu ih i dvaput okrenu klju. Bili smo zarobljeni u naoj roenoj uionici. ta emo sad? proaputa neko u mraku.

XVIII

im je naa grupa krenula prema uionici, Ranko Mandi odunjao se kroz hodnik prema kandalovoj sobici, a Branko je iskoio kroz prozor i spustio se na ulicu, pored Une. Tu je poeo da etka ispred irokog stepenita internata, pazei da se ne pojavi ozloglaeni prefekt. Poznau ga ve izdaleka mislio je djeak. Mrav je, poguren i uvijek s kiobranom u rukama, stara uiteljska navika. Zna se, prefekt ide lagano, gestikulira jednom rukom i s nekim se glasno prepire, govori, u stvari, sam sa sobom. Ide tako tri-etiri koraka, zastane, pipka bubuljiavo lice, mrti se i pita: ta kae: nisam sposoban da upravljam domom? To se on, u mati, vjeito prepire s popom Bogunoviem, jer se boji da mu taj ne preotme upravu internata, a tu bi prefekt izgubio lijepu paru. Dok on tako stigne do stepenita priajui s duhovima, ja u ve upasti u konkvikt i upozoriti bratiju domiljao se Branko, a kad bi ulicom spazio kakvog drugog prolaznika koji nije liio na prefekta, sklanjao se za jednu vrbu pored Une dok ovaj ne proe mimo internata. Tako je, ni u snu se tome ne nadajui, propustio da mu se Jovo Skandal, na posluitelj, primakne na samih desetak koraka, pa ga je prepoznao tek onda kad je ve bilo kasno da potri i obavijesti drutvo u uionici. Ko bi se nadao Skandalu u to doba! A Jovo se te zlosrene veeri malo due zadrao u kafani sa nekim svojim stricem koji se vratio iz Amerike, povukao je neku aicu vie i sad se uputio na spavanje, sporo trupkajui uza same zidove kua i gun-ajui: On je tu negdje zasigurno. Skandal e biti ako ga i noas ne naem. Ve godinama Jovo je ivio u potajnoj nadi da e jednom, uza sami zid neke kue, nai novanik sa etrnaest hiljadarki i s tri stotinarke i osamnaest dinara sitnia. Unutra e biti jo i neki stari govei paso, tak-sena marka i plava mastiljava olovka s prsta duine.

 Skandal, kako u se napiti s drutvom! sladio se on ve unaprijed. Tri stoje e otii na vino, a onih osamnaest bie dosta kelneru za baki. Nadao se tako i po navici traio im bi kud krenuo, pa je jednom naao plavu olovicu, slinu onoj iz njegove mate i sav je blaeno zasijao. Evo, olovka je ve naena, a sad je na redu ostalo, itav novanik. Samo strpljenja, Jovo, i sve e biti u redu. I veeras je vrijedni posluitelj uz put zagledao nee li gdjegod uza zid smotriti svoj toliko traeni novanik i tako se iznenada stvorio pred preneraenim Brankom Mandiem. ta da radim? munjevito je mozgao djeak. Sakrijem li se za vrbu, on e proi i otkriti drutvo na samom poslu, u uionici, a iziem li preda nj, ta u mu kazati? Uto, na Brankovu sreu, iza gomile oblaja isplovi jasan mjesec i bljesnu ivim srebrom po istom ogledalu Une. Istog trena i u djeakovoj glavi sinu britka i smjela odluka: Evo je, to u uraditi! Odluno, bez trenutka kolebanja, on ispade iza vrbe, isprui ruke ispred sebe i zatvorenih oiju krenu prema Jovi. Iznenaen i uplaen, Skandal brzo zaboravi svoj novanik i uplaeno povika: Hej, ko je to?! ta to radi?! Taj uzvik uli smo i mi u uionici i bre-bolje se zakljuali, nadajui se bogzna kakvom stradaniju. Kao da i ne uje posluiteljevu viku, Branko je i dalje koraao pravo na Jovu. Videi da je pred njim ipak samo neki djeak i da se zato nema ega bojati, Skandal mu i sam krenu u susret i tek tada prepoznade aka. Skandal! Pa ovo je jedan od Mandia! Uzeo je djeaka za ispruene ruke i malo ga stresao. Mandiu, ej, ta je to s tobom? A-a-a! nejasno gaknu Branko. Sad ga Skandal primi za ramena i ozbiljno ga prodrma: Mandiu, probudi se, uje li!

Tek tada se uenik tre, otvori oi i prisebno se zagleda lijevo-desno oko sebe pa onda u Jovu. Mome, ta je to s tobom? Branko tek tada otvori usta i apatom, sneno upita: Gdje sam ja ovo? Pa na ulici, brate, vidi li objasni mu Skandal. ta je to s tobom? Djeak pouta kao da se neeg prisjea i tiho odgovori: Ja sam mjesear. A, to li je! uzviknu Jovo. Evo, sad prvi put vidim pravog mjeseara. im je napolju mjeseina, ja uvijek ovako ree Branko. Pa kako si iziao napolje, brate moj mili? saaljivo upita Skandal. ta ja znam. Oni koji su me gledali priaju da ja uvijek iziem na krov, pa najprije etam samom ivicom, a onda... Gospode boe, strahote! prepade se Jovo i zamiri od uzbuenja. Tako je nama, u Kuli, jednom pobjegao razbojnik Stojan Krivovrat i popeo se na krov, pa su ga vatrogasci morali gore juriti. Namamili ga najzad na cigarete i on se pokorno kao jagnje vratio natrag u eliju. Istina, ve sljedee noi izvalio je reetke i porobio prvu trafiku. Eto ti vidi! uzviknu Branko, koji je volio prie o razbojnicima. Jeste, brate, tada sam prvi put vidio ovjeka na krovu, ali drugo je ipak razbojnik, a drugo ak. Pa jeste skromno priznade Branko mislei na svoje drugove u uionici. Sjutra e Smrdonja sigurno povikati: razbojnitvo, provala, pravi Karanovii! Jovo uze Branka za miicu i blago ga pozva: Hajdemo, brate, na spavanje. Prefekt veeras ode na put, pa se i ja usudio da iziem u varo! Otkljuao je glavna vrata, uveo malog "mjeseara" u konvikt i poveo ga uza stepenice. Sad u ja tebe lijepo smjestiti u krevet, pa e ti lijepo zaspati kao golub.

 Hvala ti, Jovo, sam u ja lei pouri Branko bojei se da Skandal ne otkrije prazne krevete njegovih drugova. Pa kako hoe sloi se posluitelj i krenu nanie, prema svojoj sobici, uz put zijevajui: Aj-haj, pomozi dragi boe, ba me uhvatilo ovo vino. Ranko Mandi, Brankov brat, eao je u hodniku pred Jovinom sobom, ni u snu se ne nadajui da Skandala nema unutra, a kad iza oka zau spore korake, on potra da umakne u umivaonicu i kod samih vrata sudari se s Jovom i od iznenaenja samo gaknu: A-a-a, ti si! Pripiti Skandal zinu od pusta uda. ta, i ti mjesear?! Da, da, to! zbunjeno smrsi Ranko. Pa jeste proguna Jovo. Braa blizanci u svemu lie jedan drugome. Traei klju sobika, Skandal je dobroduno brundao: Hajde, brate, spavaj, pa im je mjeseina, a ti ebe na glavu da se spase etnji po krovu. To ti je rabota za maka, a ak je neto drugo. Ranko klisnu niz hodnik jo uvijek ne vjerujui da se sve tako lijepo zavrilo. U dnu stepenica sudari se s bratom i ustuknu od uda. Otkuda sad i ti? uti, sjutra u ti priati. Hajdemo sad u uionicu kod naih. Braa su podue kucala na vrata i tiho zvala dok ne poznadosmo glas i usudismo se da otvorimo. Jo s vrata Branko nam saopti ohrabrujuu vijest. Prefekt je na putu, Jovo mi ree. Sad navali na crnu knjigu! Dulu Hajduka nije trebalo dugo moliti. Zaangrljao je uurbano oko Smrdonjina stola, promijenio dva-tri kljua i otvorio ladicu. Kad je sasvim izvue napolje, mi svi sunusmo rukama u nju. Tu li je crna knjiga! Ovamo prokletnicu! Osjetismo je pod prstima, tvrdu, krutu i hladnu, pravu pravcatu bezdunicu koja acima neumorno pije krv. Tu li si, muiteljice moja! zarea De-De-Ha. Sjea li se samo koliko si mi doruaka pojela? Ne pamti, a!

 Deri je, ta eka! viknu Krsto Buva. Stanite! prekide ih Ranko Mandi. Svi emo je istovremeno pograbiti, ko za korice, ko za listove, i odjednom, slono, povui. Tako emo zajedniki kumovati njezinoj pogibiji. Vrlo dobro! doeka drugi Mandi. Tako emo svi biti krivi za taj posao, pa se meu nama nee moi nai izdajnik. Dajte je ovamo, a ja u komandovati ree Baja. Kad kaem "tri", svi junaki povucite, Dobro se pogurasmo dok svaki ne dohvati vrsto po jedan kraj otvorene knjige. Baja sveano poe da broji: Jedan... dva... Napetost je rasla svakim sekundom, ake se stiskale, zatezao se svaki mii. Tri! grmnu Baja i odmah ga sustie suv prasak hartije koja se cijepa. Svak je lavovski stezao iskinute listove, samo su se jo Hamid Rus i De-De-Ha natezali oko tvrdih korica. Vukao je svaki na svoju stranu, ali korice nisu poputale. Najzad gnjevni Dule snano tre, iupa korice iz Hamidovih ruku i tresnu na leda. Auh, boga ti! prepade se Hamid i priskoi mu da ga podigne. Ubi li se, brate slatki? De-De-Ha popipa glavu i mirno odgovori: Nita, nita, samo sam dobio jedan dodatak. Kakav dodatak? zaudismo se mi. Pa tako... dosad nisam imao kvrge na glavi, a sad je imam. Evo, popipajte. Branko Mandi opipa vorugu na Dabievoj glavi i ree: Ovo je posljednja pakost pokojne crne knjige, Kamo sree da jeste! uzdahnu Dule. im se uje da je nje nestalo, meni ne gine sedam dana bez doruka. Znam ja svog sveca. Nagurasmo ostatke knjige u pe, a onda Ranko Mandi hitro odbroja: En-du-di, pa-li knjigu ti! Izbor pade na Dulu Dabia Hajduka.

 Brao, ovo mi je najsreniji as u ivotu! uzviknu Dule i prekrsti se. Pomozi mi, trilini i prilini boe! Kresnu ibicu i lak plamiak nemarno obliznu prve zguvane listove crne knjige, a onda brzo ivnu, veselije se prope uz hartiju, obuhvati itavu gomilu i zadahtano poe da pupue. Zbogom Smrdonjina ljepotice! ree Baja. Sveani i utljivi, posmatrali smo kako knjiga nestaje u plamenu. Najzad prodarasmo maicama preostali pepeo. Sad je gotovo! ree Krsto s olakanjem. Nije gotovo! pobuni se De-De-Ha. Jo se nismo osvetili pazitelju Smrdonji. Tako je, tako je! doeka itava grupa. Opet navali smo na Smrdonjinu ladicu i razbacasmo mu knjige i sveske po itavoj uionici, a njegovu omiljenu kolonjsku vodu izli smo do posljednje kapi na internatskog maka "oku", koji se bio uvukao za nama jo od poetka i itavo vrijeme pratio Dulu Hajduka, znajui iz iskustva da se ovaj obno smuca po internatu samo zbog tuih kofera i ormana s hranom. Evo, oko, da i ti vidi neku vajdu od Smrdonje! Vratili smo se u spavaonicu sreni i olakani i brzo zaspali uprkos tolikim nonim uzbuenjima. Niko nije ni mislio na ono to nas, moda, eka sjutra kad se otkrije na smjeli podvig. Nek bude ta e biti, mi se osvetismo!

XIX

Jutro je poelo s velikom trkom, uzbuenjem i vrtoglavicom. Jo prije doruka pazitelj Smrdonja otkrio je pusto u svojoj ladici i s vikom ispao u hodnik. Ovamo, ljudi, nestalo crne knjige! Ukrali je, unitili!

Bobo Gica, koji je, kao i obino, ustao posljednji, istra iz umivaonice onako nasapunjen i povika: Ej, ta se to dogodilo? Zato viu? Zar ne zna, budalo, izgori Una! viknu Ranko Mandi. Jutros se zapalila. Bobo se glavaki sjuri prema glavnoj kapiji jedva nazirui od sapunice kud ide, na izlazu ga zabljesnu rumen jutarnji sjaj na ogledalu Une i on od uda samo sjede i uzviknu: Eno je, zaista gori! Kroz hodnike i spavaonice munjevito je ibala radosna vijest: Nestalo crne knjige! Porobljen Smrdonja, ukrali mu kolonjsku vodu! Redovne rtve crne knjige skakale su od radosti. Poneko je ak zaboravio i da se obue pa je, onako u gaama i koulji, ispadao pred internat i drao se: Ihaj, propala, izgorjela! Prolaznici pomislie da je izbio poar, pa digoe itavu uzbunu. Umalo i vatrogasci ne dojurie. Doruak u internatu zakasni, a u ovoj optoj guvi neko die i sakri itav kotur trapiskog sira, teak pet kila. Baja uhvati Dulu Hajduka i povue ga u stranu. Nemoj sam da pojede, sjeti se i drugova. Videi da je otkriven, De-De-Ha nije ni pokuao da se brani. To sam digao za nae sjavlje. Bude li istina da je nestalo crne knjige, svi ete biti aeni. Kako ti to govori: "bude li istina"? Zar se ne sjea svega to smo noas radili? De-De-Ha se lupi po elu. ta, zar ja ono noas nisam samo sanjao? Popipaj vorugu, pa e se uvjeriti. Dule pipnu kvrgav zatiljak i od radosti poskoi i rairi ruke.

 Ihej, istina je! U velikom oduevljenju on lupi akom po velikom crnom ormanu u oku, a toga istog trena odozgo se srui neija etka za cipele i lupi ga po glavi. Dule dreknu: Dosta je voruga, sad vjerujem, ve sam se probudio! Smrdonja spazi razvikanog Dulu i jurnu put njega ekaj ti samo, ne gine ti izgon iz internata! De-De-Ha se narogui. Hoe i ti da mi naini treu vorugu? Zar moja glava da plati itavo jutronje veselje? Mile kori, moj bivi zatitnik iz prvih internatskih dana, prijateljski se smjekao na nau razdraganu grupu slutei, vjerovatno, ko je "kumovao" pogibiji crne knjige. Najzad prie meni i drugarski me potapa po pleima. Dobri ste vi momci. Sad mi nije ao to sam te nekad branio. Najvea alost i nevolja za revnosnog Smrdonju bilo je to to je prefekt bio na putu, pa sad nije bilo koga da povede istragu dok je stvar bila jo vrua i svjea. Neka, neka, eto gospodina prefekta za dva dana, pa emo se onda pogledati brk u brk grozio se on i obzirao se na Dulu Hajduka. Bobo Gica udvoriki je tetoio u krilu internatskog maka oku i podozrivo rastezao: Znam ja ko je to uradio, znam. Otprve u pogoditi. Odjednom Smrdonja omirisa vazduh, uozbilji se, sumnjiavo pogleda Bobu, primae mu se, omirisa i njega i zloslutno ree: Ti mirie na moju kolonjsku vodu. Na onu to je noas ukradena. Bobo Gica poblijede i ueprtlji se. Pa to maak mirie. Ja se ba udim na ta to on jutros tako fino mirie. Pazi ovoga to lae, maak mu mirie! zagudi Baja i namignu na nas. Dabome da lae! viknu Smrdonja. Bogme e vidjeti kad prefekt stigne... Gle, ko bi se to od njega nadao. Ra je to dodade Baja sjeajui se onoga doivljaja sa Zorom. Bogami, oka mirie! branio se Bobo.

 Neka, neka, sad smo i mi neto namirisali poprijeti Smrdonja. Trag poinje od tebe. Evo, nek i Baja provjeri mirie li na moju vodu. Baja gadljivo miruhnu i namrteno puhnu. Da, da, na vodu i malice na bihaku Kulu. Ja drim da mu za ovo ne gine robija, je l' tako, Jovo, ti si vjetak za te stvari. Jovo Skandal mudro zaklima glavom, Ovo noas bila je provalna kraa. Lopov je provalio u zakljuane prostorije, obio bravu na ladici i pokrao predmete od vrijednosti s namjerom da se njima materijalno koristi. To je zapravo teka provalna kraa, jer su obijena i vrata i ladica... Da, da, za to je zakonom propisana, robija. Sluajui ga, Bobo je samo gutao pljuvaku i prestraeno buljio u govornika kao da ve sjedi na sudu. Da ga pritvorimo? pripita Jovo Skandal. Moramo ekati prefekta kiselo priznade Smrdonja. Svinjac je jo uvijek slobodan ree Jovo. Taman dobar zatvor za ovoga maloga. Krenusmo u kolu s grajom, sve pocupkujui. I tamo se prou za tili as pria o nonom podvigu sa crnom knjigom. Radoznalci se sletjee oko konviktaa. U naem razredu djevojice poee da nas gledaju s div-ljenjem. Jao, po mrkloj noi? Strano! Ba ste lafovi. Sve smo se unjali na prstima... To jest, unjali su se oni koji su to uradili ueprtlji Hamid Rus. Zora Tankovi prie mi sasvim blizu i upitno, sa smijekom, uii u mene svojim krupnim oima. Pjesnie, i ti si tamo bio? Da su me pekli na vatri, ini mi se da nita ne bih priznao, ali pred ovim prekrasnim oima nije se mogla sakriti nikakva tajna. Pa jo me i pjesnikom naziva! Potvrdno klimnuh glavom na njezino pitanje, a ona... povue oima nekako zagonetno i vragolasto da se itav razred oko mene okrenu, jo zagonetnije se osmjehnu, a najzagonetnije dobaci, ve polazei: Moda te neko voli.

 Voli me! prosto kliknuti u sebi. Ko li me to voli? Ona! Ona sigurno! Toga dana u naoj koli svakako nije bilo zanesenijeg i budalastijeg stvora od mene. Nisam znao ni kad je koji as, ni koliko ih toga dana ima, ni ta koji profesor predaje. Na vjeronauci sam ispod klupe vadio botaniku, na velikom odmoru kretao kui mislei da je nastava zavrena, a vrhunac moje ludosti bilo je to kad sam francuski diktat poeo pisati irilicom. Pazi, pa ta to radi! upozorio me preko ramena Hamid Rus, a De-De-Ha, koji je od mene poeo da prepisuje, takoer irilicom, tek tada se sjeti u emu je greka i ljutilo mi dobaci: Konju jedan, Francuzi ne znaju irilice! Toga dana Zora me ipak nijednom ne pogleda, to me je, priznajem, malo ohladilo i bacilo u brigu, ali na polasku kui ona mi tutnu u aku dva kikirikija. Ubacim ih u usta onako zajedno s ljuskom i poeh vakati. vakao sam i vakao, mljackao i pljuckao, ali sam ipak ostao pobjednik. Samo onaj ko voli moe tako jesti kikirikije, ali ga ne treba goniti da smae vie od jedne pregrti, jer se ak i on moe pokolebati! Naa kominica Zora Kuti i sama je bila zainteresovana naim nonim pohodom protiv crne knjige i radoznalo se vrzmala oko nae bate i dvorita. Uspjela je da ulovi Branka Mandia i on se, poslije dva sastanka, toliko zagrijao za nju da je svako popodne trkao put njezine bate. Njegov brat se zabrinu i ree mi u povjerenju: Bude li se previe zagledao u onu brbljivu Zoru, jednom u ja mjesto njega otii tamo i sve pokvariti. Ni ona nee razlikovati mene od Branka. etiri dana tako ivjeli smo bez crne knjige, etiri dana nevienih sloboda i radosti. Pazitelj Smrdonja, duboko ogoren, utao je na svome mjestu i ni u koga od nas nije ni pogledao. A mi mi smo po nekom preutnom dogovoru bili mirni kao bube i marljivo radili svoje zadatke. Ako bi se nekom i prohtio kakav nestaluk, ostali bi ga prijekorno pogledali i on bi se odmah primirio. Dabe im je sad mirnoa, platie oni crnu knjigu! grozio se Smrdonja. A nova crna knjiga opet e carevati. Petog dana stie prefekt s puta.

XX

Odmah po svom dolasku u internat, prefekt upade na na popodnevni as uenja, stade uvrh sobe i poe da nas mjeri neprijateljskim pogledom. Najzad procijedi kroza zube: Tako dakle, kriminalci. ta li mu je to kriminalac, brate slatki? apnu Hamid Rus, a jedan od Mandia objasni mu, takoer apatom: Bie mu to fini razbojnik, neto kao gospodin razbojnik. Otkad to nas prefekt ba toliko potuje? zaudi se Baja. A prefekt skrenu svoj ubojni pogled na nau grupu i zlurado zagudi: Poto je Dule Dabi posigurno umijean u sve ovo, on e, koliko tek za poetak, ostati bez doruka itavu sljedeu nedjelju. Ostalo emo vidjeti kad se istraga zavri. Hvala na panji! utivo proguna De-De-Ha da ga samo mi usmo. Ono to nas je naroito iznenadilo u itavoj ovoj alosnoj istoriji jeste to to je u sve upleten i na mali Bobo, do jue zlatno i dobro dijete nastavljao je prefekt. Pitamo se samo: ko je iskvario ovoga estitog djeaka? Dule Hajduk i Baja! plano zavrea Bobo. Da nije i Zora Kuti? proguna Bajazit. Brao slatka, zato on sve ovo naziva "alosna istorija"? udio se Hamid. Zar smo mi uinili neko istorijsko djelo? Bie da je tako potvrdi Branko Mandi. Zato emo i proi kao ljudi iz istorije: izginuemo junaki. Kao to se iz ovih naih mudrovanja vidi, mi se ba nismo mnogo plaili prefektovih prijetnji, bili smo ve oguglali na njegovu viku i kazne. Jedino nas iznenadi kad on, polazei, otro viknu: Bobo, poslije asa kod mene u kancelariju! ta li e sad biti? grdno se prepade luckasti ljepotan. Nita naroito uze da ga "tjei" Ranko. Najprije e te ibom votiti po dlanovima dokle god ne prizna ta si one noi radio. Gica samo poblijede.

 Pa ja nisam nita radio, sunca mi! De-de, ne mora bar pred nama kriti prekori ga Ranko. To ti pred prefektom sve porii, a on e ti onda malice klijetima uvrtati uvo, ali ti se opet ne daj. Bobo pozelenje od straha i promuca: Ali ja sam one noi vrsto spavao! Tako mu samo lai, brate slatki uze da ga ui Ranko. teta samo to je prefekt ve pozvao u pomo policiju, pa kad te ico utine za nogu usijanim maicama, morae priznati gdje si sakrio crnu knjigu. Ajme meni, nisam je ni vidio! zakuka Bobo. Vi ste je ukrali, znam ja, pa u tako i kazati. Ko je digao kolonjsku vodu, taj zna i za crnu knjigu poprijeti De-De-Ha, a Bobo, satjeran u kripac, samo zbunjeno zamuca: Pa oko je mirisao... On je... Maak se nikad ne mirie, jer bi ga onda mii nanjuili prije vremena, zar ti to ne zna ukori ga Branko. Tako po zavretku asa Bobo ode prefektu sve klecajui od straha, ostade tamo vie od pola sata, a ta je sve priao, ne zna se. Tek po njegovu izlasku hitno zovnue u kancelariju itavu nau grupu, a kad se naosmo lice u lice s prefektom i Smrdonjom, pade iznenada kobna naredba: Pretres! ta da se pria, rezultat je bio porazan: u depovima Dule Dabia naoe esnaest kljueva! ta je ovo? zloslutno upita prefekt. Vidi zbilja, neto kao kljuevi, ta li je zaueno izvali De-De-Ha i kratkovido se unese pogledom u gomilu kljueva na stolu. Otkud ti ovo? opet e prefekt. Pojma nemam branio se Dule. Valjda ih neko ostavio. Prefekt viknu Jovu Skandala: Jovo, uzmi ove kljueve pa isprobaj koji otvara uionicu, a koji paziteljevu ladicu. Ti si tome vjet.

ekali smo u velikoj tremi. Evo ti najzad Jove, vraa kljueve i mae glavom. Nijedan gospodine prefekte, ni zaviriti. Prefekt prijetei iti: Nita zato, dok su kod njega toliki kljuevi, on je sigurno umijean u krau knjige. Nema mu spasa, letjee iz konvikta kao kofer. Kad iziosmo iz kancelarije, u hodniku nas doeka Jovo Skandal i namignu nam: Ih, taman da su svi kljuevi mogli otvoriti, ja ni za jedan kazao ne bih. Iza svinjca, u naem savjetovalitu, De-De-Ha zavue ruku u svoju debelu vunenu arapu i otud izvadi dva kljua. Evo ih. Ovaj veliki je od uionice, a mali od Smrdonjine ladice. Da ih sakrijemo u svinjac, mogu nam oni i sjutra trebati. Opet e se pojaviti nova crna knjiga. Kljueve ugurasmo pod strehu svinjca, tamo gdje se ni sam avo ne bi sjetio da ih trai. Izdade nas Bobo Gica dosjeao se De-De-Ha. On je prole subote kod mene vidio kljueve i sad je to kazao prefektu. Pa da, otkud bi se on inae sjetio da vri pretres ree Ranko Mandi. ta onda da radimo s tim Bobom? upita Hamid. Moramo se malice oko njega pozabaviti ree Krsto Buva. To vi samo meni prepustite. Ve te iste veeri pod Bobom se usred noi skljoka razapet krevet, a ujutru mu lice osvanu namazano crnom mau za cipele. Sapunao se i trljao itav sat, ali opet osta zamrljan kao kalajdija. Kao to vidite, ja pomalo radim namignu nam Krsto. Zbog crne knjige na prefekt uzbuni itavu gimnaziju, pa se profesori podijelie u dva tabora: jedni uz nas, a drugi protiv nas. Nai protivnici traili su da se krivci odmah istjeraju iz konvikta kako bi to ostalima posluilo kao pouan i zastraujui primjer. Nai branioci pak, ujui da je najvea sumnja pala na ake treeg razreda, tvrdili su da nam treba oprostiti prosto zbog toga to smo mi djeaci u "magareim godinama", pa otud potiu svi nai nestaluci. Treba ih kazniti ba zato to su magarci vikao je na vjerouitelj. Danas deru crnu knjigu, a sjutra e presveto jevanelje.

Kako je naih protivnika meu profesorima bilo vie negoli branioca, prevagnu njihova strana, i prefekt dobi podrku i savjet da nas najstroe kazni. Jednog jutra, pred punom uionicom, prefekt nam proita kazne. Dule Dabi iskljuenje iz konvikta, a itava naa grupa dobila je mjesec dana zabrane izlaska u varo. Bobo Gica dobio je samo opomenu, jer se nije moglo dokazati da je one noi dirao kolonjsku vodu. Kad prefekt zavri, u mukloj tiini Baja pogleda po naoj grupi i tvrdo odreza: Nastavljamo borbu! Svi ga pogledasmo s vedrim odobravanjem.

XXI

Evo, doivjeli smo i taj tuni dan da nam na De-De-Ha naputa konvikt. Istjeran je, najuren, prognan, vie ne smije ostati s nama pod istim krovom. Kuda emo s tobom? pita se Baja zabrinuto. Mora ti se nai takav stan gdje nee nita plaati, a da je, opet, u naoj blizini kako bismo ti mogli iz internata doturati hranu. Ja sam ve neto naao, samo ne znam hoe li se svidjeti naem Duli javi se Krsto Buva. U naoj upi za drva imaju neke stare pozorine kulise, pa iza njih... Aha, znam! prekide ga Dule. Tamo sam neki dan sakrio onaj sir, inae bili bi ga nali na pretresu. Pa svia li ti se taj stan, bar za prvo vrijeme? Nek sam blizu vas, pa makar i na drvetu. A to je najglavnije: tamo se niko nee sjetiti da me trai. Iako ga selimo tako blizu, ipak smo tako tuni kao da nam na Dule putuje ak u Ameriku.

 Nemoj nas, brate, zaboraviti u tuem svijetu boleivo kae Hamid Rus, a De-De-Ha vadi ispod kreveta svoj kofer, otvara orman i sprema se da pakuje stvari. Hm, ovu sam koulju pozajmio od Hamida, arape su Krstine, gae Bajine, pekir Brankov nabraja on prevrui po stvarima nabacanim u ormanu. Gle, molim te, pa ja nemam nita svoje. Sve je to sad tvoje irokogrudo kae Baja. Ti si stradao zbog sviju nas, rijeio nas crne knjige, pa je sad red da i mi tebe u nevolji pomognemo. Je l' tako, drugovi? Tako je slono se odazivamo mi. Dule trpa stvari u kofer i vee ga preko sredine kanapom. Zar ne moe da ga zakljua? pita ga Baja. Vidi da nemam ni brave ni kljua mirno kae De-De-Ha, vlasnik tolikih kljueva, najvei majstor za brave u naoj gimnaziji. Kriom ga pratimo na zadnja vrata, mugnemo zajedno u suncokret i zaobilaznim putem stiemo u tijesni prolaz izmeu ivice i ogromne stare upe, biveg magacina. Tu, na nae veliko uenje, Dule samo smae u stranu jednu iroku dasku i ponudi nas: Izvolite u moj novi stan. Uvukosmo se i stadosmo prilino iznenaeni. Tu, u oku, iza visokih kulisa bilo je dovoljno prostora da se smjesti i dvaput vie djeaka nego to je nas bilo. Izgledalo je kao da je neko namjerno, slaui kulise, ostavio iza njih taj slobodan prostor. Tu je nekoliko mjeseci spavao slavni glumac Roljika kad je propalo njegovo putujue pozorite podsjetih se ja. Znate li kad nam je profesor srpskog o tome priao? Ba je rekao da je to bilo u nekoj upi kod naeg konvikta. To je onda sigurno ovo mjesto potvrdi Baja. Sjeam se i ja kako su priali da mu je jedan trgovac zbog duga zaplijenio kulise i bacio u svoj magacin. Bio je u tome sklonitu i neki stari divan, vjerovatno je i on pripadao pozoritu, pa se svi obradovasmo to e na Dule ipak imati kakav-takav krevet. Brao slatka, pa ovaj magacin ve drugu godinu slui konviktu kao upa, a ja jo ne znam ta u njemu ima udio se Hamid Rus. Ne zna to niko u konviktu ree Baja. Oni se samo slue donjim krajem ovoga magacina, slau tamo drva, a ovaj gornji niko ne dira zbog duhova.

Zaista, po gradu se prialo da se oko toga magacina obno vrzmaju razna privienja i utvare, pa smo se i mi konviktai drali podalje od njega. Te prie potjecale su otud to je neko, jo vrlo davno, vidio jedne noi Roljiku kako je iziao iza smaknute daske u magacinu, a Roljika, opet, kad je smotrio toga sluajnog prolaznika iza ivice, nekog uru arca, viknuo je dubokim glumakim glasom: Hijene, ne zavijajte na grobovima! uro je, naravno, zdimio kao lud u varo i raspriao itav dogaaj dodajui mu sve nove i nove strane pojedinosti. Moda ni Dule ni Krsto ne bi otkrili ovo tajno skrovite da ih na to nije nevolja natjerala. De-De-Ha je traio dobar smjetaj za kakvo jelo koje bi, vjeito gladan i kanjavan zdipio u konviktu, a Krsto Buva slu-ajno je natrapao na to mjesto kad se krio od ljekara koji je konviktaima davao injekcije protiv tifusa. Vie se bojim doktora neg ikakvog duha i vukodlaka iskreno je priznao on. A ta e ti, brate slatki, ako se obno pojavi, ovaj... kako da ti kaem... zamuckuje Hamid Rus. Misli na duha? nemarno kae Dule. Ni brige me za to. Poeu ga odmah propitivati matematiku, pa e da klisne kao lud. Zar se duh boji matematike? naivno pita Hamid. Pa dabome mirno kae De-De-Ha. Ni nje ni fizike smisliti ne moe. Jedino vjeronauku zna za peticu. Ma ta kae?! udi se Hamid. Ve se bilo smrailo kad smo krenuli iz Dulinog novog stana. On se ve bio ispruio na otoman, pokrio se starim zimskim kaputom, poklonom profesora istorije, a pod glavu je, umjesto jastuka, metnuo onaj ukradeni sir. Laku no, bratijo, ree on veselo. Ja ostadoh da mirne savjesti spavam, iako mi je pod glavom ukradeni sir. Vie vrijedi onih nekoliko desetina doruaka kojima sam kanjen nego pet ovakvih sireva. Ja sam uzeo ono to mi po pravdi pripada. Te noi na Biha se sruila strahovita oluja, pravi prolom oblaka. U bljesku plavih munja iz tame je iskakala Kula i toranj katolike crkve, pa su se opet ruili nekud u propast uz monu grmljavinu od koje se zemlja tresla. Kia je ibala estokim pljuskom nae prozore, zvoncao je rijedak grad. Svi se izbudie u naoj spavaonici. Boleivi Hamid Rus nagnu se blie meni, uhvati me za ruku i promuca:

 Uh, kako li je sad naem Duli! Taman sine munja, a otud evo duha, ourde mu kao tanjiri, zubi gvozdeni, a on samo kljocne i vikne: ja sam pokojni Roljika! uti, ne strai nas! apuem ja, a uz noge mi mravinjaju ledeni trnci. Ne bih sad iziao u hodnik da me tamo eka devet Zora Tankovi i tri tepsije baklave. Ujutru se diemo upavi i neispavani. Bobo Gica naroito je neto blijed i uznemiren. Sanjao sam Dulu Hajduka kako stoji u mraku pod nekim drvetom, a kia sipa po njemu kae on potiteno. Bog zna ta je s njim noas bilo. Stradao je, eto ta, a ti si u toplom krevetu spavao prijekorno zabrunda Baja. I ti si tome kriv, zato te mui savjest i zato ga sanja. Kriom pourismo u Dulino sklonite nosei mu za doruak ono to smo izmeu sebe sakupili. Makosmo onu dasku, kad tamo na ti Dulekan hre sve u esnaest. Jedva ga probudismo. Kako noas ostade iv? pitamo ga radoznalo, a on mirno odgovara: Sjajno sam spavao, samo sam dugo sanjao kako sam upao kod poslastiara Murata i taman poeo traiti neke baklave, kad li se na mene srui itavo brdo tepsija, sve grmi: gruuu, gruuu! I ba vie nita nisi uo?! zabezeknusmo se mi. Pa... malo se javljao i neki cvrak, i to me je naroito uspavalo. De-De-Ha skoknu u nau umivaonicu da se uredi. Tu ga svi gromko pozdravie kao da je doputovao bogzna odakle. Nikom nije padalo na um da ga prijavi prefektu, koji je, uostalom, jo uvijek spavao. Oko podne, kad su konviktai iz treeg razreda sakupili dobrovoljni prilog za Dulin ruak, prie nam i Bobo Gica i na prikupljenu gomilu stavi svoj kola. Baja gurnu kola u stranu i hladno ree: Ne primamo prilog od prefektove ulizice. Kad vidimo da si postao dobar drug, tek onda emo razgovarati. Bobo, pokunjen, ode do prozora. Hamid Rus poviri ta on tamo radi, vrati se k nama i ree saaljivo: Eno ga plae.

XXII

Mi smo sve mislili da se nezavidna sudbina naeg Dule tie samo nas, njegovih drugova iz konvikta, ali se pokaza da nije ba tako. Djevojice iz naeg razreda, im su doule kako je De-De-Ha istjeran i spava negdje napolju, odmah se uzbunie kao pele, prenesoe taj nemir i na svoje ukuane, babe, mame i tetke pa se sve poee utrkivati ko e prije Dulu pozvati ha ruak, ko na veeru, a ko na spavanje, Hajde Dule, mama te poziva na ruak. Tvrdoglavi De-De-Ha, meutim, uporno je odbijao sve pozive, zahvaljivao se i govorio: Istjeran sam na pravdi boga, pa ili u se ponovo vratili u konvikt, meu svoje drugove, ili u umrijeti napolju, pod nekim drvetom. Ovo jo vie uzbudi djevojice. Sad im je Dule izgledao kao neki muenik, sam i naputen, koji nou drhturi negdje pod kestenom u parku, gladuje i eka prvi snijeg pa da jednog jutra osvane mrtav pod bijelim pokrivaem. Uh, taj prokleti prefekt, pijanica! Nae razredne drugarice ispletoe na asu runog rada al za Dulu, demper, rukavice, dvoje arape i kapu s naunicama. Kad sam samo vidio onaj uti al, Zorin poklon, zaalio sam to ja nisam tako najuren pa da stavim oko vrata tu arobnu majstoriju Zorinih prekrasnih ruica. Boe, kako sam nesrean! jadikovao sam u sebi. Poe ti na De-De-Ha liiti na neki cvijet ponikao u divljini i odgajan neijim paljivim rukama. Nastavnica runog rada, videi ga tako uljuena, ree svojim djevojicama: Sve to ste najljepe izradile vi dadoste Duli Dabiu. Krajem godine, na kolskoj izlobi, moraemo njega izloiti na poasnome mjestu u dvorani, nek se vidi ta vi sve znate da stvorite. Ve unaprijed smo se smijali zamiljajui tu neobinu sliku: De-De-Ha sjedi na visokom podijumu, okien kao mladoenja i zvjera lijevo-desno na posjetioce kao da e rei: ta buljite, niste vidjeli orangutana! Jednom, poslije objeda, Baja i ja kriom se izvukosmo iza konvikta da Duli odnesemo ruak, a kad smo ve bili pred samom upom, usmo unutra neki razgovor. Baja me uhvati za ruku i apnu: ek da vidimo ko je to!

Povirih kroz pukotinu meu daskama i zaueno se okrenuh Baji. Zora Kuti! Eno je, razgovara s Dulom. Baja se zabezeknu. Kako li ga samo prije pronae? Od ovih curica, nita pod bogom sakriti ne moe. Ma ta li mu samo pria, da mi je znati? A ta li Dule njoj pria? Kao po dogovoru, mi se privukosmo to smo blie mogli onome mjestu gdje su njih dvoje sjedili, pa stadosmo i viriti i prislukivati. Iz neke povee inije Dule je marljivo kusao mastan paprika, a Zora je, gledajui ga sa zadovoljstvom, neumorno brbljala i nudila ga da jede, iako to nije bilo potrebno. Dulence, uzmi sad ovaj krompiri. Voli li ti uopte krompirie? Dabome da volim mumla De-De-Ha zauzet krkanjem. Probajder ovo mesence. Voli li ti meso? Pa dabome guna Dule. Gle te fine papriice. Voli li ti papriku, Dulikane? Dabome mrmlja on. Ih Dulikan! zavidljivo mrsi Baja. Konjikan, to bi mu bolje odgovaralo. Zlovoljno napui usne, zagleda se preda se i kiselo apue: Ba mi je i taj Dule neto iziao iz volje. Razgovor u upi ponovo oivi. A ta ti jo voli? pita Zora. Je l' jesti! pripita De-De-Ha. Volim sve. A ta voli osim jela? opet e Zora. Pa... ta ja znam otee Dule. ta bi, na primjer, sad volio?

Dule se zamiljeno zagleda u zid i ree: Kad ovdje nema mojih drugova, onda mi je sve nekako pusto, prazno... nieg vie ne volim. I ba nita ne eli? De-De-Ha lukavo, ispod oka, omjeri djevojicu i otee: Zna, ovaj... kad bi me sad neko poljubio, bilo bi mi odmah lake na srcu. Zora se primae blie, mrdnu nosiem i zakilji. A ako ti kome kae? Ne boj se, neu nikome. Reci: bogami! Bogami! Reci: majke mi! Majke mi! Kai: dabogda crko! Dabogda crko! muknu De-De-Ha. Dabogda crko, i ja kaem! smrsi Baja. ivahno kao vrabac, Zora se primae jo blie svom "Dulikanu" i naredi: Okreni se malo tamo i zamuri. I ja murim gadljivo se namrti Baja a ti gledaj ta e biti. Cmoknu lak poljubac, Zora odskoi od zida i naduri se. Nisi mirio, vidjela sam! Jesam, bogami! Zora se odjednom uozbilji, kriom pogleda Dulu i ree: Nisam znala da si tako pokvaren. Nagovara tu djevojice da te poljube, pa poslije... Nek ti drugi put ruak donese moj brat.

 Ja volim kad ga ti donese. Zato? Eto, tako progunda De-De-Ha. Zato, zato? Hajde, kai. Reci! Onda mi je slae jesti. Djevojica skoi i popade praznu iniju. Idem. Dosadno je kod tebe. A moda tu ima i mieva? Mazalta Levi ne boji se mieva ubaci De-De-Ha bogzna zbog ega. Zora se strelovito okrenu i prije neg je Dule i pomislio ta mu se moe desiti, ona ga zvonko lupi inijom po glavi i osvetniki viknu: Evo ti Mazalte Levi! Hitro je smakla dasku s ulaza i strelovito izjurila napolje, tako da nas dvojica jedva ugrabismo da joj se maknemo s puta. Nije se udostojila ak ni da nas primijeti, bili smo toga trenutka za nju samo dva konviktaka klipana, i odjurila je put svoje kue, bijesna na svoju razrednu suparnicu, crnokosu Mazaltu, glavnu ljepoticu drugog razreda gimnazije.

XXIII

I tako, djevojice se uzbunile, rastrale, razgalamile, rastorokale, cie, ale, plau, vjeito im na usnama Dule Dabi i njegovo stradanje. Jadni nesreni Dule, Duko, Dulikan, Dulica, Duj-Dulence! Sluamo mi, pa prosto ne vjerujemo svojim roenim uima. Zar na Dule Dabi Hajduk, prekaljeno spadalo, namazano svim eretskim mastima, moe da se nazove tim zaslaenim imenom: DujDulence?! Od naih djevojica barjak bune preuzee njihove babe, ko bi drugi prije. Slua tako baka svoju ikavu unuku, pa se i sama rasplae nad tunom Dabievom sudbinom, uzima tap u ake i kree nekoj drugoj babi da joj pria o prefektovom tvrdom srcu. Od ove pria ode treoj i eto ti zapalio se Biha kao da ga bombarduje Hasan-paa Predojevi.

A i u samom naem konviktu, polako i neosjetno, poinje da raste potmulo nezadovoljstvo. Prije svega, niko se ne miri s Dulinim izgnanstvom. ak se na naoj strani odnekud naao i Jovo Skandal. Kad god uhvati zgodu, on puta Dulu da ui u njegovoj sobi. Ponekad uvee, kad je prefekt u kafani, oni ak i zajedno ue i propituju se istoriju, koju Skandal neobino voli. Tek tako ujutro, dok se spremamo u kolu, Jovo nas kooperno obavjetava: Sino upljeskasmo Turke pod Beom. E, jest bilo trke i makljae, majka ti vesela! Hrana nam je sve loija. Kroz konvikt oporno krui pria da nas potkradaju i kuvarica i prefekt, na vajni vaspita, kako ga slubeno nazivaju. Sve ee, iako tiho, u napola usta, po okovima konvikta pjevui se rugalica: Teku borbu zametnuli braa konviktai, loa im je kuvarica, gori vaspitai. Na alost, na alost! Iako se to, onako spolja, ni po emu ne vidi, ipak se osjea da je borba ve zapoela. Ko je vodi i na koji nain, jo se ne zna, ali se po svemu vidi da se itav konvikt pokrenuo i protiv loe hrane, i protiv kazni oduzimanjem hrane, protiv crne knjige i protiv prefektovih pijuna, koji su naroito omrznuti. Ovaj na uspjeli napad na crnu knjigu izgleda da je pokrenuo konvikt iz mrtvila. Jo se uvijek ne zna ko je doao glave omrznutoj knjizi, ali vidno raste potovanje prema naoj osumnjienoj grupi. Moj stari zatitnik, Mile kori, sve ee me u prolazu zaustavlja i poneto pita. Kako ste, momci?... Neka, neka, dobri ste vi, samo se slono drite. Vidim, i on vjeruje da smo mi doli glave crnoj knjizi, ali ja se niim ne odajem i skromno sluam pohvale naoj grupi. Mile me jednom uhvati samog u uionici i poe da me ispituje. Je li, pie li ti pjesmice?

 Piem priznadoh crvenei. Bi l' znao neto onako, aljivo, o crnoj knjizi, o Smrdonji, o looj hrani? Znam ja, ve si ti i o Sii pjevao. Pa probau. Potrudi se, iv bio... Zna, to u sad zasad samo tebi kazati: mi spremamo aljivi konviktaki list, zvae se "Kreketaljka". Mora nam i ti neto napisati. Kreketaljka! Ta ko ne bi bio srean da neto napie za tako silan list. Dabome da u napisati! Polako, u tajnosti, sprema se "Kreketaljka". To je prvi vjesnik bune, glas nezadovoljnih konviktaa, obijesna aka rugalica. Sva je okrenuta protiv prefekta, Smrdonje, loe hrane, pijuna, izdajica. Mile kori ponekad mi donese neiju rogobatnu pjesmicu i posavjetuje me: Deder, mome, dotjeraj ovo malo, otei ga. Marljivo "teem" nevjeste ake stihove. To mi je pogotovu omililo kad sam od koria uo da sam ja "jedan od urednika" "Kreketaljke". Mile mi jednom donese pjesmu i o naem Jovi Skandalu i nekoj Mari, uvarici muzeja. Oba smo bili njome oduevljeni i ne naosmo ba nita to bi na njoj trebalo popraviti. Pjesma je poinjala strofom: Sunce zae, pade tama, u muzeju Mara sama, a tu doe Jovo Skandal, pa sa vrata skida mandal. Vrhunac poetske vjetine inile su mi se one dvije rijei "skandal-mandal". Dao bih tri porcije knedli s teletinom samo da sam ja mogao neto tako izmisliti. Jednog dana Mile me obavijesti u povjerenju: U subotu navee ita se "Kreketaljka" ovdje u uionici. Zna, ona je pisana rukom, samo u jednom primjerku, pa mora tako. Pozovi itavu vau grupu da doe oko deset sati. Od niih razreda jedino emo njih pustiti da sluaju. Dobro, pozvau ih.

 Trebalo bi svakako da nae i Dulu Dabia. Oko njega e se u ovom konviktu jo sablje otriti. Nai u ga ve. U subotu, iza deset sati, uzbueni i sveani, mi iz treeg razreda, okrueni acima viih razreda, naosmo se u naoj uionici, koja nam se sada ini kao neko tajanstveno tue mjesto u koje prvi put ulazimo. Prefekt je negdje u krmi, znamo da e doi tek iza ponoi. Nemamo, znai, ega da se plaimo. Smrdonje, naravno, nema u sobi. On uvijek iskoristi nedjelju da ode kod oca, u oblinju varo. Kad se sve smirilo, Mile izlazi za sto uvrh uionice, ba na Smrdonjino mjesto, i objavljuje: ujte i poujte, ita se prvi broj "Kreketaljke", konviktakog aljivog lista. Izlazi kad mu padne na um, ureuje se iza svinjca, plaa se kad te prefekt uhvati da ga ita. He-he-he-he! krekeu sluaoci. Koga li e sad kazniti ako uhvati ovaj list? guna De-De-Ha. Nema vie Dabia Hajduka u konviktu. Poslije Mile predsjedniko mjesto zauzima Nikola Topoli, glavni urednik lista, ivahan, sitan i crn sedmokolac, najbolji ak u itavoj gimnaziji. Kad se ve on prihvatio toga posla, to je sigurno znak da je naa "Kreketaljka" ipak neto vrijedno. S lijeve i desne strane urednika Topolia zauzee mjesta njegovi "tjelohranitelji", uvari: na Baja Bajazit i neki Lazar "Maconja". Oni su bili duni da brane urednika ako se u toku samog itanja lista neki goro-padan ak zatri da ga bije uvrijeen kakvom pjesmom na svoj raun. Gledaj naeg Baje! ponosno smo aputali mi videi ga na tako uzvienoj dunosti. inio nam se moniji ak i od irokog crnog Maconje, koji je samo mirkao, zadovoljan sam sobom, kao da ponavlja jo uvijek svoju omiljenu izreku: Ja nisam lijep, al' sam zato glup! Naslovna pjesma u "Kreketaljci" bila je o crnoj knjizi: Oj, Smrdonjo, kai pravo, kom si crnu knjigu dao...

Tek to odjeknue prvi stihovi, zaori se gromoglasan smijeh u sobi. ita zastade, a kad minu prvi burni talas veselja, on glasno nastavi: Moda crno blago uva tvoj ljubimac, Krsto-Buva, il' je Dule bio bri pa pod kljuem knjigu dri. Moda u njoj kazne broji jedan Mandi, ali koji? Nai e je krajem maja, kad roendan slavi Baja. Aha-ha oho-ho! prasnue sluaoci, jer su Bajini roendani odavno postali slavni meu konviktaima. A tek se moe misliti kako li smo se ponositi osjeali mi iz treeg razreda, ovako u pjesmi opjevani! Svi se pogledi uperili u nas, a mi, junaci, sjedimo u grupi kao i obino i pravimo se skromni. Slavna nezaboravna vremena! Na ita prokaljava se i poinje novu pjesmu. U bati sjedi Zorica Kuti, ka internatu gleda niz puti. O, boe, boe, ja ti se molim, od konviktaa koga li volim? To samo babe vraare znaju volim li Dulu, Bobu ilf Baju. Opet naa grupa na reetu! Baja me strijelja oima, sumnja da sam ja ovo napisao. DeDe-Ha podnosi mi aku pod nos i grozi se: Vidi li ti ovo?! To e tebe jedino izlijeiti od poezije, da zna. Dalje se u "Kreketaljci" redaju pitanja i odgovori: ta ko voli, ta ko sanja, ta ko eli. Kad proitae kako je Dule Dabi sanjao da je upao u kacu s kupusom, De-De-Ha nam apnu:

 Upadam ja tamo gotovo svake noi. Zato da dabe nosim klju od naeg podruma? Zato li ti mirie na kupus! uzviknu Krsto Buva. Kad ita poe pjesmu o internatskoj hrani, svi sluaoci naulie ui. Po tanjim amac plovi, kupusovo lie lovi. Po kazanu aci rone i grahova zrna gone. Pobratime, to da zna, muenik je konvikta. Bogami, hrana je zaista sve rjea, dok nam sasvim ne zagusti glasno ree kori. Onda emo se drukije razgovarati i s prefektom i s kuvaricom. I ja velim izduboka se oglasi Lazar Maconja. Kradu, kradu, nisam ja slijep, iako sam glup. Tako se, na kraju, itanje "Kreketaljke" zavri ogorenim napadom na slabu hranu. Mile kori bio je najotriji. ujete li, nita mi neemo postii molbama i kukanjem. Treba neto drugo preduzeti, ali samo slono. Mi iz starijih razreda svi smo kao jedan, a to se tie ovih mladih, evo, Bajinu grupu ve imamo uza se. Tu smo! graknu De-De-Ha. Da smo mi sloniji bili, ne bi ni Dule izletio iz konvikta ree ita Topoli. Zato se moramo sloiti da ga vratimo javi se kori. Zbog njega su sve bihake babe otvorile vatru na naeg prefekta, a mi utimo kao strine. Kad nema boljih zatitnika, dobra je i bablja armija utjeno zakljui De-De-Ha dok sam ga pratio preko mrana dvorita u pravcu njegova skrovita. Ma meni se ini da se ovo neto sprema zavrtih ja glavom. Pa dabome, konju jedan drugarski potvrdi Dule. Nisu nas valjda zvali zbog same "Kreketaljke". Bie tu i drukijeg kreketanja. Laku no, pjesnie!

XXIV

Ve smo bili navikli da se svake subote navee sakupljamo na itanje "Kreketaljke". Ti sastanci vie su nas zbliavali nego itav ostali ivot u konviktu. U smijehu i ali pretresali smo nae zajednike konviktake nevolje i radosti, zaboravljala se razlika u godinama i razredima, a svaija mana i loa navika izlazila je na vidjelo, pa se svak uvao da se jednog dana ne nae u "Kreketaljci". De ti, de, ne bude li prao noge, kreketae se o tome u subotu! istom bi poprijetio jedan konvikta drugome i zaista, evo ti u novom broju "Kreketaljke" pjesmice rugalice: Evo jedne tube stroge: Jovan rijetko pere noge. itava mu soba veli: il' ih peri il' se seli! Jednom, dok smo dotjerivali neke radove za "Kreketaljku", Mile kori ozbiljno me upita: Ako doe do kakve ozbiljne guve u konviktu, moemo li se mi sasvim sigurno osloniti na vau grupu? Moete. Mi smo sloniji od onih iz etvrtog razreda. A bude li trebalo, jeste li spremni i za gladovanje? Bar smo na to navikli. Svaki as nas kanjavaju oduzimanjem hrane. Dobro, dobro. A jeste li spremni da gladujete itav dan, i dva dana, ak i tri? Moda e i do toga doi. Jesmo, zato ne bismo tvrdio sam ja, ve unaprijed se radujui nekoj takvoj guvi u kojoj e se morati toliko gladovati. Poznajui svoju grupu, bio sam siguran da se s njima moe i u vatru i u vodu. I mlae vi za sobom moete povesti napomenu kori. Otkad se ulo da ste, moda, ba vi unitili crnu knjigu, nii razredi u vama gledaju prave junake.

Dva dana poslije toga razgovora kori pozva itavu nau grupu na jedan tajni dogovor. Sastanak je, razumije se, zakazan na naem uobiajenom mjestu, iza svinjca. ujte, momci, ozbiljno poe kori ja dobro znam da ste vi unitili crnu knjigu. Znam da je za to trebalo i sloge, i hrabrosti, i vjetine. Bogami jeste, brate slatki! priznade Hamid Rus. Sve je to, naravno, bilo strogo tajno nastavi Mile ali sada ja vas pozivam da uestvujete u jednoj otvorenoj pobuni koja je isto tako opasna, moda jo i opasnija od onoga vaeg nonog podviga. Od vaeg dranja ak zavisi da li emo uspjeti kako treba. Samo ti kazuj ta treba raditi i koga treba javno napasti! zagudi Baja i mai se za svoj ubojni "givikt". Nee tu biti nikakve makljae napomenu Mile. Trai se neto vre, sigurnije. ta li mu je to sigurnije od makljae? istinski se zaudi Baja. I toga e se kod nas nai ree Ranko Mandi. Sloga, upornost, eto ti ta! objasni kori. Time se dobija prava bitka. Evo, dakle, ta je odreeno istupi Mile. Mi spremamo otvorenu pobunu protiv loe hrane. trajkovaemo glau, neemo da jedemo dok se god prefekt ne smijeni, dok se hrana ne pobolja, dok se ne ukinu kazne oduzimanja hrane i dok se na drug Dule Dabi ne vrati ponovo u konvikt. Ura! povikasmo mi kad usmo ono o Dulinom povratku. Zbog toga zaista i vrijedi gladovati koji dan. Ihaj, to e biti slavan ivot! podviknu Krsto Buva. Ve mi dodijalo ovako, jednako svaki dan. Sad vi malo pripremite i ove mlae napomenu Mile. to vie trajkaa, to je uspjeh sigurniji. A kad e to poeti? urilo se Baji. Svi ete biti obavijeteni uoi samog toga dana, ne boj se ree Mile. Nemojte samo da Smrdonja togod nauje. I Bobo Gica dobaci Baja.

 Eh, kakva ste mi vi borbena grupa kad jednog svog razrednog druga ne moete pridobiti za trajk! ukori nas kori. Ako nas Bobo izda, to e biti sramota za itav trei razred. Bogami, ba je tako, brate slatki! priznade Hamid Rus. Sljedeih dana svi se uporno bacismo na pridobijanje mlaih aka za trajk. Tu je najvie uspjeha pokazao Krsto Buva. On je maliane umio tako zagrijati za pobunu da je mnogi od njih nestrpljivo skakao: Ih, kad li e taj dan kad neemo jesti?! Baji Bajazitu taj posao najtee je iao za rukom. im bi on koga maliana zovnuo u stranu, ovaj bi strelovito klisnuo preko dvorita ili bi, uplaen, poeo da se pravda: Nisam, Baja, sunca mi! Lau da sam ti se rugao. Neu vie nikad nikadarce! Evo, plaam lanarinu, A kad bi se ve sasvim uvjerio da ga Baja nee ni zbog ega izbiti, pobono je sluao njegovu priu o trajku i spremno izjavljivao: Pristajem i ja! Neu da budem izdajica. Mene zapade da pridobijam Bobu Gicu. Kad sam ga zovnuo da proetamo iza konvikta, on odbi nepovjerljivo: Neu. Moda me tamo negdje eka Baja ili De-De-Ha. Hajdemo onda na ulicu, pored Une. To moe. Oprezno mu napomenuh sve o trajku i dodadoh: Svi se nadaju u tvoj pristanak i svi ti vjeruju da e odrati rije. Ba svi? I Baja? nepovjerljivo upita Bobo. I Baja, razumije se. I De-De-Ha? I De-De-Ha! Kae da bez tebe nee ni u kakvu bunu. Bobo sav sinu i sreno se nasmijei kao da je uo bogzna kakvu radosnu vijest. Ne boj se, idem s vama i u goru i u vodu! Javi mi samo kad e to poeti.

Rastajui se od njega, ja zaueno pomislih: Gle, pa ovaj Bobo je sasvim dobar djeak! Kako to ranije vidio nisam? Ti dani tekli su nam nekako sporo, puni udnog nemira i oekivanja. inilo nam se da nas iza svakog oka vreba neto nepoznato i da e svakog trena viknuti neki glas: Ej, mali, ta to radi?! Da prekratimo vrijeme, u nedjelju odosmo u selo Pritoku da beremo orahe. Dule, Krsto i ja upravo smo se bili popeli na jedan kronjat orah u oku neije bate kad odnekle izbie dva starca i sjedoe u hladovinu ba pod nae drvo. Sad smo nadrljali! anu Krsto Buva. uti, umiri se! opomenuh ga ja. Dok smo se tako oprezno namjetali za dugo ekanje, Krsti se izmae iz ruke jedan orah i volikajui od grane do grane, vrknu jednog starca ba u golu elu. Uf, bogati! viknu ia. Prezreli, pa se sami sipaju. Rodna godina. Dok smo mi gore utali kao drage baje, starci zadimie iz nekih ogromnih luletina i jedan od njih poe neku beskrajnu priu iz bosansko-hercegovakog ustanka, o boju na Babinu Kuku. Idemo mi uz Babin Kuk, idemo, kad grunu puka. Jadna ti majka ne bila, ne bi ispuio ni ovu lulu kad sastavi druga puetina, otvori se bitka. Mi smo utali i utali, starac priao i priao, a onaj drugi starac kunjao i kunjao. Najzad, na jedvite jade, pripovjeda zavri: Kaem ti, ko nije bio na Babinom Kuku, taj ne zna ta je to boj i pogibija... Ma spava li to, Obrade, due ti? Onaj drugi ia nita ne odgovori. Tada i starac prialica stavi torbak pod glavu, lee i nabi eir na nos. Aj-haj, daj da se spava, a budale nek priaju. Kad starci ujednaeno zahrkae, mi se oprezno spustismo sve od grane do grane i spuznusmo niz rapavo stablo na zemlju. De-De-Ha, silazei posljednji, nezgodno skoi na zemlju i spotae se o noge starca prialice. ia se prenu i bunovno viknu: Aha, bje niz Babin Kuk!

Umjesto niz Babin Kuk, mi zadismo kroz prve kukuruze. Za nama se zau vika staraca: Dr' lopove! Eno ih kroz kukuruze! Doekaj, zaokoli! Uzbuene i oznojene, doeka nas u konviktu Mile kori s tajanstvenom porukom: Obavijestite mlade razrede i budite spremni. Sjutra ujutru poinje trajk! Niko da nije otiao na doruak!

XXV

Osvanu jutro puno sveanog nemira kao da se itav konvikt nalazi pred nekim velikim ispitom. trajk! Zaista, bio je to ispit sloge, drugarstva i hrabrosti. Naslanjao se drug na druga, razred na razred. Oni najmlai aci s pouzdanjem su gledali svoje starije drugove, osmokolce, kako mirno uzimaju svoje knjige i kreu ka izlazu i ne obzirui se na doruak, ve postavljen u trpezariji. Hajdemo, djeco, pourite! zvao je Mile kori stojei kod izlaznih vrata. On je tako, jednog po jednog, ispratio sve konviktae, a kad i posljednji ak napusti zgradu, krenu on za njima. Mnogi mlai ai s tugom se obazreo na ostavljen doruak u trpezariji. Tako bi rado sjeo za punu olju, ali... Zar on da bude izdajica? Ne, bolje je umrijeti od gladi zajedno sa svojim drugovima, sokolovima, nego ih izdati zbog jedne ugave oljice aja. Ili smo kroz Biha ponositi kao da pred nama visoko lepra ubojni barjak bune. Kad izbismo na most, na otvoren prostor izmeu plava neba i obasjane Une, sa ela nae kolone izvi se prkosna pjesma: Teku borbu zametnuli braa konviktai...

itava naa druina slono prihvati pjesmu. Duandije poee zaueno istravati na vrata. Policajac ico od iznenaenja se ukoi na mjestu kao lipov svetac, a debeli bozadija aban oduevljeno se prodera: ivjeli kolarci! Ostade za nama konvikt, ispranjen, pust i zamukao. Samo je bezglavo, od sobe do sobe, jurio Jovo Skandal i udom se udio: O, ljudi, ljudi, ta je ovo: aci otili u kolu, a zaboravili dorukovati! Skandal! Priprosti ovjek ni u snu nije pomiljao da je to znak neke bune, a kad se oko deset sati iz svoje sobe pomoli mamurni prefekt, on i njemu raportira: Gospodine prefekte, aci zaboravili dorukovati! Prefekt iskrivi lice. to pria gluposti! Kakav doruak? Zlovoljno je gurnuo vrata trpezarije, ali kad je na stolovima spazio nedirnut doruak, on se uozbilji. Kakve su sad ovo gluposti? Ve sam vam rekao, zaboravili. Zaboravio si ti svoju glavu tamo u Kuli, kod Karanovia! okosi se prefekt. Tu je neki drugi avo posrijedi. Poeo je nervozno da etka gore-dolje po pustoj trpezariji i da sam sa sobom razgovara: Ovo je sigurno neko maslo popa Bogunovia, kladim se u pet rakija! Podbunjuje ake protiv mene. Htio bi on da bude prefekt. E, nee, majin sine, ne dam se ja! Sav se puei od ljutine, odjurio je u svoju kancelariju da sastavlja tubu protiv popa upravnom odboru konvikta, sastavljenom od sedam-osam prosvjetnih radnika i uglednih graana Bihaa. Naveo je u tubi i to kako je svojom strogou i kaznama zaveo primjeran red u konviktu, kako je ak i najurio iz doma neke nedisciplinovane ake, uskratio hranu mnogim prekriteljima reda itd. Dok je on tako mozgao, tup od rakije, upravnom odboru konvikta ve je, potom, putovala jedna druga tuba. Konviktai, aci viih razreda, alili su se na lou hranu, na neovjene postupke prefekta i objanjavali zbog ega su stupili u trajk glau. Na kraju su navedeni i zahtjevi trajkaa: 1) smjenjivanje starog prefekta, 2) poboljanje hrane,

3) vraanje Dule Dabia u konvikt, 4) otputanje kuvarice zbog krae. U gimnaziji za tili as pue glas o trajku u konviktu. Ve na prvom asu na profesor istorije, koji je takoer bio u upravnom odboru konvikta, obrati se nama, konviktaima: ta se to uje, momci, trajkujete? trajkujemo! tmurno odvrati Baja, kome su ve krala crijeva. Hajd'-de, sastaemo se pa emo ve vidjeti ta je tu posrijedi mirno ree starac. Nae kolske drugarice uzbunie se kao pele. ta, njihove kolege iz konvikta nisu dorukovale, nee ni ruati. Ne moe to tako! Jedna po jedna djevojica iz razreda poe da se grabi oko nas konviktaa. Zora Tankovi prie meni, uze me prijateljski za ruku i svega me obasja svojim nasmijeenim pogledom. Pjesnie, ti si danas moj gost. Krenuo sam njenoj kui, zanesen, lak i srean, zaplovio ulicama kao pozlaen jutarnji oblaak. Sluao sam pored sebe Zorino avrljanje, a nita pod bogom nisam shvaao od onoga to mi ona pria. Otkad je Biha postao, nije kroza nj prolazio ovako zaaran djeak, budalast od prevelike sree, aav od ake djetinjaste ljubavi. Ulazei u kuu, Zora se jo s praga rastoroka: Mamice, imamo gosta na ruku. Ovo je onaj Branko to pie one fine pjesme, zna ono u mom spomenaru. Zna, mamice, ja njega najvie volim u razredu, on je jako, jako stidljiv... Oni, mamice, u konviktu svi... kako se ono kae, Branko?... Da, da trajkuju i nee da jedu. Nisu ni dorukovali. O, kako su me samo doekali kod Zorinih! Kao pravog pravcatog gosta. Pa izvoli sjesti, dragi na gostu, pa hoe li oprati ruke... (Hm, ko jo u konviktu pere ruke prije ruka!) Pa, vrhunac svega, kad se pojavi Zorin otac iz kancelarije, mati ga obavijesti. Tu nam je Zorin deko na ruku. A, neka, neka, mome, iv bio! srdano me pozdravi Zorin tata. Vidi ti kako je moja Zora izabrala fino mome. Aaa, gle ti nje! Pa to je, tata, samo tako, kolegijalno poe da se brani tatina miljenica. On je na razredni pjesnik, a ja volim kad kau: eno tvoga pjesnika.

 Vidi, vidi moga avolka! topio se tata. Sjedio sam pored Zore i jeo kao u nekom prijatnom pijanom snu. Ona me je svaki as usluno nutkala: Jo samo ovaj komadi, Branko! Hajde, Brankiu, uzmi! Ono njezino luckasto i milo "Brankiu" tako me prijatno pokaklja uz grudi da umalo ne kliknuh raznjeeno: Gospodine Tankoviu, dajte mi Zoru za enu! Samo moja stidijivost sprijeila me da ne uinim taj viteki podvig, ali ve mi se inilo da sam oenjen i blaeno sam sluao pored samog uva neumorno avrljanje "svoje enice". Poslije ruka Zora mi pokaza svoje knjige, herbarijum, kutiju s bezbroj arenih sitnica i hrpu fotografija. Sav zbunjen i crven, uspio sam da ukradem jednu njezinu sliicu: etverogodinja Zora, s lutkom u ruci, stoji na nekim stepenicama, a ispod majune suknjice vire joj naborane gaice s nauurenom ipkom. Obogaen tim neocjenjivim blagom, krenuo sam kui ve kasno po podne i tek na pola puta pade mi na um: Pa mi odjutros trajkujemo! ta li dosad ima novoga u konviktu?! urio sam preko mosta, uzbuen, radoznao, jedva ekajui da opet vidim svoje drugove u nevolji.

XXVI

Toga istog dana, im je stiglo vrijeme ruku, prefekt se nervozno ushodao po praznoj trpezariji, ekao je ake. Na znak zvona u salu doe jedini paziteIj Smrdonja. Prefekt zaueno izbulji oi. A gdje su ostali? trajkuju, gospodine prefekte! ta kae?! podviknu ovaj i sav pocrvenje. Kako trajkuju, zato? Ko im je dozvolio. ta ja znam u neprilici slegnu ramenima Smrdonja.

 Kako ne zna?! naljuti se prefekt. Jesi li ti tu neki pazitelj, ta li si! Gdje su ti aci? Razili se po gradu na ruak. Pozvale ih kolske kolege. A, tako! ukoi se prefekt. Umijeao se grad u domske stvari. Lijepo, lijepo! Vie od svega na svijetu, prefekt se bojao mijeanja grada u ivot akog doma. Iz toga su se uvijek mogle izlei neprijatne posljedice. Po podne, s prvim acima koji su se vraali s ruka u gradu, stigoe u konvikt i lanovi upravnog odbora doma. Hladno se pozdravie s prefektom i jedan od njih upita: ta je ovo kod vas, gospodine prefekte? itav se grad uzbunio. Kakvo je to postupanje s djecom? Pa vidite, molim vas, pogledajte ta rade neki podbunjivai i propalice! uzbuni se prefekt. Prave mi nered, navode ake na neposlunost, ustali protiv hrane. Stanite malo, ne urite! upozori ga predsjednik odbora. Zar jedan vaspita, kao vi, smije nazivati svoje ake propalicama? ta ste onda vi radili, molim vas? Ja tu danonono sjedim, pazim, pa opet nita! alio se prefekt. Sve je to nezahvalno, svojeglavo, nepokorno. Ne vrijedi tu ni lijepim ni runim. Priznajete, dakle, svoj potpun vaspitaki neuspjeh? priupita jedan lan odbora. E, to smo htjeli da ujemo. Pred vee nas pozvae da se svi iskupimo u domsku uionicu. Rekoe nam da potraimo i dovedemo Dulu Dabia. Trkom pojurismo da ga obavijestimo. On je upravo bi oprao svoju jedinu koulju i objesio je na visok suncokret da se sui. Ustaj, Dule, zove te upravni odbor! Ne mogu, sui mi se koulja mirno ree on. Guraj bez koulje, vano je! Glavake upadosmo u salu zajedno s Dulom. Evo, molim, Dabia! zadihano viknu Baja. A gdje je tebi, mome, koulja? upita predsjednik odbora. Imam samo jednu, al' i ta je na pranju odgovori De-De-Ha uz gromki smijeh itave uionice.

Predsjednik se okrenu jednom lanu odbora. Vidi li ta se tu radi! Mi dadosmo pare da se najsiromanijim acima kupi rublje, a ovaj prefekt... Tu se on obrati itavoj uionici: aci, kome je od vas ove kolske godine kupljeno rublje? Svi smo utali. Predsjednik se opet okrenu onom do sebe. Vidi li? I mi se jo udimo to djeca trajkuju i bruka puca po itavom Bihau. Prefekt nije bio prisutan ovome sastanku da bi aci slobodnije govorili o svim svojim nevoljama. I mi se zaista raspriasmo. Pa gdje si spavao otkad si istjeran iz doma? pitali su Dulu. Lukavi De-De-Ha ne htjede ni ovom prilikom odati svoje tajno prebivalite, ve izbaci kao iz puke: U svinjcu! Gospode boe! uzviknu predsjednik. Djeak, siroe, spava u svinjcu, a gospodin prefekt valja se u duecima! Kad aci poee priati o estim kaznama oduzimanja hrane, predsjednik se namrti i okrenu ostalim lanovima: Gospodo, ovo je sramota za sve nas! Primismo na duu toliku siromanu djecu, a gledaj ta se sve radilo od njih. ujte, ja bih nagradio onoga ko je poveo ovaj trajk. Onako uz put, ispria De-De-Ha predsjedniku kako ga je Jovo Skandal putao da ui u njegovoj sobi. Ovaj pozva posluitelja unutra i pohvali ga pred svima nama. Hvala ti, Jovo, na panji koju si ukazao jednom sirotom ueniku. Zauzeemo se kod tvojih bivih pretpostavljenih da te ponovo vrate u Kulu, za straara. To si i zasluio svojim radom i ponaanjem u ovome domu. Gospodine predsjednie, nemojte, molim vas! povika Jovo moleivo. Meni je ovdje sasvim dobro. Kako, nee u Kulu, na staru dunost? Nipoto, gospodine! Toliko sam zavolio ove ake da mi se ne ide nikud od njih. S njima je lake neg s ikakvim zatvorenicima. Bolji su i od hajduka, i od razbojnika, i od palikua, i od deparoa, i od seoskih kokoara i od pijanica...

Tu rasprianog Jovu prekide gromoglasan smijeh. Smijali su se i aci i odbor. Skandal se u neprilici okrenu oko sebe i ree s dirljivom iskrenou: Jesu bolji, ne laem, ljudi, due mi! Dobro, brate, dobro, idi s milim bogom! grohotao je predsjednik. Kad ve voli da ostane, a ti ostani. ta vi, aci, velite na to? Da ostane, da ostane, ura! prolomi se uionicom. Kaem li ja, nita su razbojnici prema njima! presreno je gunao Jovo izlazei napolje. Razgovor aka sa lanovima odbora trajao je sve do pred samu veeru, a onda se itav odbor povue u prefektevu kancelariju, gdje predsjednik odluno izjavi: Jo veeras moramo uenicima saoptiti odluku upravnog odbora i trajk zavriti dok se itav grad nije uzbunio i digao protiv nas. Tako je! potvrdi na profesor istorije. A vi, gospodine, okrenu se on zatim prefektu vi ste se teko ogrijeili o povjerenu vam djecu i zato ete ve sjutra napustiti ovaj dom i poslove predati ovome ovdje starom gospodinu i tu predsjednik po-kaza rukom na profesora istorije. Star sam ja za to branio se istoriar. Ali zato su aci mladi, pa nek ti oni pomognu. Dobro, tako ve ide sloi se starac. Sjedili smo u uionici i strpljivo ekali kao to nam je bilo reeno. Najzad, evo odbora. Vraaju se vidno raspoloeni. Djeco, svi su vai zahtjevi bili na mjestu objavi nam predsjednik. Zato ih mi iz odbora i prihvaamo. Hrana e biti poboljana, prefekt smijenjen, kuvarica otputena, a va drug Dule Dabi vraen u konvikt. Uraa! ivio predsjednik! zaori se po sali. ivio trajk! prodera se De-De-Ha. Dunost prefekta privremeno e vriti va stari profesor istorije obavijesti nas predsjednik.

 ivio novi prefekt! opet povikasmo mi. ivjela istorija! zagalami De-De-Ha. A sad se nadamo, poslije svega ovoga, da e i va sadanji trajk biti zavren ree predsjednik. Veera je ve na stolu, izvolite u trpezariju, draga djeco! Tu, bogme, nikom nije bilo do kolebanja. Jurnusmo u gomili i prosto se zaglavismo u vratima. Jedini Krsto Buva vjeto stue izmeu naih nogu i prvi se stvori u trpezariji. Poslije veere Baja Bajazit ustade, izvadi svoj "tefter" od lanarine i sveano objavi: Od veeras ukidam lanarinu za ale i ruganje. Dab-dabe odsada svak moe tjerati komediju na moj raun, neu ga ni dirnuti! i tu Baja pred svima nama podera na komadie svoj uveni tefter. I givikt baci! doeka neko. Dobro, evo i da se razoruam! pristade Baja vadei iz depa svoj givikt. Ovo poklanjam za domsku vagu, ivio Baja! prvi povikae najmlai aci. ivjela kvoka koju je Baja pojeo! osmjeli se jedan malian videi Bajazita bez oruja. Poslije Baje die se De-De-Ha. Drugovi, u ime nae grupe iz treeg razreda objavljujem da je Bobo Gica skinut s uljivog spiska i ponovo primljen u nae drutvo. On se dobro pokazao u trajku i zato je opet na drug. ivio Bobo! doeka itava naa grupa. Tako nam itavo to vee proe u ali i smijehu, a kad poosmo na spavanje, jo se jednom nasmijasmo, jer na De-De-Ha, zaboravljajui da je vraen u dom, krenu ponovo u svoju upu i tek na pola puta sjeti se u emu je stvar, pa se trkom vrati i povika: Ihaj, ivio moj stari krevet! Jo s vrata skoio je u svoju voljenu postelju, ali se krevet, potajno razapet, samo skljoka pod njim. Krsto, konju jedan! dreknu on ustajui, ali Krste ve nigdje nije bilo u blizini.

 Kad li razape, kad li prije ispari, brate slatki? zaudi se Hamid sjedajui na krevet, ali se postelja i pod njim raskoka i zgrominja na patos. Eto ti ga, vrae, i kod mene zemljotres!

XXVII

Ve sjutradan popodne sazva nas na dogovor i profesor istorije, na novi prefekt. Koga ete za pazitelja? obrati se on itavoj uionici. Svi se zaudi smo. Kako, zar da sami sebi biramo pazitelja? Milu koria! viknu prvi De-De-Ha. Prima se! zaori se iza svih stolova. Pristajem, ali uz vae obeanje da ete sami paziti na red za vrijeme uenja ree Mile. Obeavamo, pazierno! prihvati uionica. elite li ponovo crnu knjigu? upita istoriar. Neemo, neemo! Dobro, djeco. Od sada kanjavajte sami onoga ko bude pravio nered i smetao vam u radu i uenju. Postavite ga pred itavu uionicu, pa nek mu njegovi drugovi sude. Bogami je to kakljiva stvar! uozbilji se De-De-Ha. Ko bi od sramote na sud pred svoje drugove! Odsada u ja biti na asu uenja mirniji od bubice. Na prefektov prijedlog izabrana je i "kuhinjska komisija", koja e nadzirati kuhinju i pomagati pri sastavljanju jelovnika. U nju su jednoglasno, pored Mile koria, izabrani Baja i De-De-Ha. Zatim je sastavljena i "sanitarna kontrola" da vodi nadzor nad higijenom, da provjerava peru li se svako vee noge itd. Nju istog asa prozvae "nogata andarmerija", a za efa joj izvikae mrkog Lazara Maconju. Ded, sad, majin sine, ne operi noge kad je tu Lazo Maconja! Kad je sastavljan prvi jelovnik, pozvani su u pomo svi konviktai. Nastade pljusak od prijedloga, elja i savjeta. Grah s mesom! vikao je Baja.

 I s kourom od slanine! dodade De-De-Ha Pura s kajmakom! navijali su Liani. Peena koko! derao se neki malian. Ja volim kolae! javljao se neko iz oka. Pite, pite, brate slatki! vikao je Hamid Rus i poinjao da nabraja. Pite kvrke, pite dilitue, pite zeljanice, pite misirpite, pite razljevue, pite guvare, pite savijue, pite maslenice, pite drobare, burek-pite, pite sirnice, pite oranjae, pite jufkare, pite s jabukama, pite gibanice, pite onako... Stoj, brate, zatrpa nas pitama! prekide ga neko. Zagluena galamom, kuhinjska komisija morade pobjei nekud iza svinjca da tamo sama sastavlja jelovnik, a mi ostadosmo da se i dalje prepiremo koje je jelo bolje. Tu se umalo ne pobismo oko toga je li bolje peeno prase, ili peeno jagnje, a kad zovnusmo za sudiju Jovu Skandala, on odluno izjavi: Najbolja je peena koko s litrom crna vina i s vruim somunom, ali da je jede samo jedan ovjek! S tim njegovim mudrim zakljukom sloi se i "prasea" i "jagnjea" strana. Smrdonja, na bivi pazitelj, takoer je otperjao iz konvikta zajedno sa starim prefektom. Otiao je da stanuje privatno, kod policajca ice. Tih dana doe nam De-De-Ha s udnim planom. Znate ta, hajde da spremamo Jovu Skandala za ispit. Kakav ispit? udimo se mi. Pa nek polae privatno prvi razred gimnazije. Eno njega, ve je spremio istoriju uei zajedno sa mnom. Nema ta, dogovorismo se, podijelismo predmete i poosmo Jovi s gotovim planom. On to objeruke prihvati. Jedne veeri, kad na mene doe red da ga pouavam, Jovo me upita: A ta e mi ti predavati? Srpski jezik.

 Bog s tobom, dijete, ta e mi to? Ja srpski znam od malih nogu. Ali to treba znati pravilno, pa tu ima... ta ima! prekide me on. Znam ja svaku rije: Evo: konj, vo, zec, vuk, mi... ovaj... vrana, kua, zec... e, zec sam ve kazao... vuk... i njega sam!... Ih, znam ja toga jo, samo se ne mogu sjetiti. Nekako se ipak sloismo da ga pouavam, ali ve kod lekcije o narodnim pjesmama, Jovo se uzjoguni: Kako se ne zna koje sastavio tolike narodne pjesme? Skandal! Pa ta su radili policija, andarmerija? Kamo ta istraga? ta ja znam branio sam se ja. uje, da sam se ja pitao, ja bih toga guslara za vrat pa u kancelariju: je li, slijepac, od koga si uo tu pjesmu o kralju Vukainu? Zna li ti da se ne smije dirati u njegovo velianstvo kralja? Aha, bato! Tu Jovo slavodobitno podie prst i viknu: Istrijebio bih ja te narodne pjesme za pola godine, ili mene ne bilo! Nek narod ore, pee rakiju, bije se po mehanama, a nek se mane pjesama. Ponem, opet, da mu itam neku priu Janka Veselinovia, a on me prekine: ta e mi te gluposti? "Poelo je proljee, vrbe ulistale!" Znam i ja da vrbe listaju u proljee, ne mora to mene uiti taj tvoj Janko Veseljakovi. Nek on meni kae kad su Turci prvi put zauzeli Biha, to je ve neto, a ne njegove ugave vrbe. Ipak je posao kako-tako napredovao, a poslije dueg vremena, kad smo ve preli i na gramatiku, Jovo mi jednog dana zaueno ree: Kako to: uei s tobom, ja zaboravio srpski jezik?! to god me upita, ja ne znam! Da ga malo zagrijemo za jezik i pismenost, mi mu kupimo jedan spomenar i poesmo, redom, da zapisujemo u njega razne pjesme i mudre misli, Jovi za sjeanje. Da ste samo vidjeli njegove sree! Po itav dan obilazio je od aka do aka i molio: Hajde, napii mi neto za uspomenu. Okini, brate, jednu pjesmu pa nek se sve prai! Mi smo "okidali" kako je ko znao, a Jovo je uvee po itav sat sjedio u svojoj sobi, listao spomenar i kod svake pjesme razgovarao kao da je pred njim iv ovjek:

 E, ovo ti je dobro, Hamide. Skandal! Ne bi bolje napisao ni andar pod pukom. Jednom sam i ja prelistao taj njegov toliko voljeni spomenar, ta li sve unutra nije bilo! Jedna mnogo arenija parada nego u Zorinom spomenaru. Evo ta je, na primjer, zapisao Branko Mandi: Evo Jove, evo nae dike, u Kuli je uvo razbojnike. Razbojnici maglu pohvatae, pa sad Jovo uva konviktae. Ispod toga je stajao Dulin "pjesniki" zapis: Pod mostom riba pliva trei. Jovo se znoji srpski uei. Jo nie, neko je dodao, bez potpisa: Dule pjeva kao krava, neka mu je vjena slava! Sasvim u dnu toga lista stajao je zagonetan natpis: Eip njok, ati caragam! (itaj obratno!) Baja je pokuao da bude mudrac, pa je na jednoj stranici krupnim slovima zapisao: Vrijeme tee, ivot je kratak! A Krsto je ispod toga dodao: Guska se pee, meni e batak! Jo najiskrenija bila je neija biljeka na posljednjoj strani spomenara:

Razmiljao sam, pjesmu spremao, pa zadrijemao, zato u, brao, iskreno rei: idem prilei. Od mene ti je dosta i ovo, roeni Jovo. Sviali se kom ili ne sviali ovi zapisi, Jovo ih je volio i uvao kao da su zlatom pisani.

XXVIII

Jednom, dok sam osamljen lutao kroz prezrele suncokrete iza konvikta i nejasno osjeao kako nekog moram jako, jako voljeti, iza ograde me viknu enski glas: Ej, pjesnie! Digoh glavu iznenaen. Iza plota je virila Zora Kuti i veselo mi mahala. Pjesnie, doi ovamo! Priao sam jo uvijek pomalo zbunjen. Zora me zovnu pod orah u svojoj bati, pa kad sjedosmo na prostrto ebe, ona radoznalo upilji u mene. Ti pie pjesme, je li? itala sam u spomenaru Zore Tankovi. Piem priznadoh sa stidljivim ponosom. Zora se uozbilji i uzdahnu. A meni nee da napie, onako neto, lijepo pa fino, pa da bude alosno kad se ita. Pa ti nisi ni traila. Ih, kako nisam! Ti se samo igra tamo po vaem dvoritu, a i ne gleda ovamo. Ja sam ekala, gledala. Ona lukavo-tuno upilji u mene, a ja... uini mi se da sam itavo jutro ba o njoj mislio. To ja nju oduvijek volim, nikog vie na ovome svijetu.

 Hoe i meni jednu da napie? najzad upita ona i svojim gipkim prstiem pritisnu moj kaiprst poloen na ebe. Imam i ja spomenar. Od njezina dodira meni sva ruka planu, prostrujae mi sve do ramena golicavi mravi, prsti mi se istopie od milja i najzad ostade samo ono malo sreno mjestace pritisnuto njenim prstom. Tu sam bio sav bez ostatka. Hoe li, a? upita ona jo jednom i ponovo bocnu moj kaiprst. Hou, daj! promucah ja. Opet se popeh na svoje staro skrovite na tavanu i sjedoh pisati. Pred oima mi je neprestano lebdjela Zora Kuti, mila, podsmjeljiva, puna molbenog iekivanja. Pisao sam za nju, samo za nju, iskreno i od srca. Kad je pjesma najzad bila gotova, ponovo je proitah i sav blaen zatvorih spomenar. Nek vidi da je volim, jedino nju, za itav ivot! "A Zora Tankovi?! apnu mi neki zao duh. Zar i za nju nisi isto ovako pisao, na istom ovom mjestu?!" Zora? Pa jeste... pisao sam, ali... inilo mi se da je to bilo davno, vrlo davno... sve je to izblijedjelo i zamaglilo se pred objeenjakim pogledom Zore Kuti, iezlo pod onim njenim prstiem kao pod arob-nim dodirom madioniareva tapa. "A znao si kod Zore Tankovi ii na ruak, tamo si carski krkao i bio spreman da se eni njome! korila me je moja nemirna savjest. ta bi ti sada kazali njen tata i mama?" Sjeanje na taj ruak kod Zore istinski me oalosti. Kako sam samo tako prevrtljiv, kako li brzo sve zaboravljam. E-eh, pjesnie, zar ba tako, ve u poetku?! Bio sam istinski zbunjen i oaloen, ali nisam znao da naem izlaza iz svega toga. Jeste, volio sam Zoru Tankovi, ali sad, evo, volim i ovu drugu Zoru. Volim, bogami! Kad joj donesoh spomenar, Zora Kuti itala je moju pjesmu sva ozarena, iroko otvorenih oiju, a onda pociknu, pljesnu rukama, i cmok, cmok! dvaput me strelovito poljubi i uzviknu: Najslaa kuo! Nisam jo ni doao do sebe, a ona je ve bila na nogama sva uzvitlana i leprava. Idem da je proitam sestri! Zdravo! Hoe sjutra doi ovdje? viknuh za njom. Ona, ve zakreui iza oka ljetnje kuhinje podie goliavu ruku, poigra prstima na pozdrav i dobaci:

 Doi, doi! Voli Zora kuu! Dugo sam zurio u onome pravcu gdje posljednji put bljesnu njezina zanjihana haljinica. Osvijestih se tek onda kad mi s drveta, pred same noge, pade jedan prezreo orah. I nesvjesno ga uzeh u ruke i rastuen krenuh kui. Hajdemo, kuo! Sjutradan, im je zavren as uenja, ve sam bio pod Zorinim orahom. ekao sam je i ekao, a kad ve izgubih svaku nadu, odnekle naie njezina mlaa sestra, viljava curica, i odmjeri me radoznalo i podozrivo. Ti si onaj to sastavlja pjesmice? eka Zoru? Da, ovaj... rekla je da e biti ovdje. Djevojica poskoi na jednoj nozi i kao da sasvim sluajno istrese odgovor iz usta: Ona nije tu... Otila je da eta s Koutiem... onim to vjeba u "Sokolu". Otila?! Bio sam razoaran, prevaren, do nogu potuen. Kako to ona tako: rekla, a sad otila s drugim? Izgubi se nekud i ona mala, njezina sestra. Osamljen i pust, digoh pogled uz kronjat stari orah. I gore je sve bilo mirno i pusto. Nita da padne, bar za utjehu. Krijui se od svojih drugova, krenuo sam da etam sam samcat prohladnim predveernjim ulicama. Iao sam tako nasumce nekih pola sata kad odnekle s visine, kao s neba, guknu poznat glasi: Oho, kuda e to na pjesnik? Digoh glavu, iznenaen i obradovan. S prozora prvog sprata biserno se smjekala na mene Zora Tankovi. Valjda me je samo srce, i nesvjesno, dovelo pred njenu kuu. Aha, uhvaen si! Kuda e to, tako sam? Nikud. Nemam se s kim etati odgovorih neveselo. Vidi ga samo! A ima kome, tamo u drugom razredu, pisati pjesme u spomenar. Eh, ti namjerno odvratih ja. Pisao sam ja i Jovi Skandalu, pa ta!

 Dobro, dobro! Priekaj me samo u aleji kod malog mosta, eto mene za pet minuta. Bogme e mi platiti! Ja sve mislim, on je samo moj pjesnik... Da, tvoj sam, samo tvoj! aputao sam primiui se mostiu na kanalu, nesrean zbog Zore Kuti, alostan zbog svojih drugova, koji se sad negdje bez mene igraju, tuan zbog Zore Tankovi, voljene djevoj-ice, koju sam bio iznevjerio. Grdi me samo, ima ti pravo! priznavao sam joj u sebi i zbog neeg su mi suze same navirale na oi. Drugovi moji, Baja, Hamide, Krsto, Dulikane, zato veeras nemam volje da se igram s vama, zato ekam Zoru i zato sam uopte tuan zbog djevojica kad nikada dosad nisam za njih mario? Tako sam, osamljen, plakao u sjenci prastarog platana i ne znajui da sam s tim prvim bezrazlonim suzama prestao da budem dijete. Postao sam djeak, pravi djeak, uznemiren i kolebljiv, na izlazu iz prevrtljivih i svojeglavih magareih godina. Zamukle su puke po Bihau. Zgaraju se posljednji poari, a na pijaci, s druge strane Une, ve tutnji "kozarako kolo". Krajinici slave pobjedu. Stojim s Bajom pred mranim zamrlim konviktom. Oba smo zamiljeni, utonuli u sjeanja. Braa Mandii izgiboe prole zime na Lapcu javi se odjednom Baja. Ni mrtve ih nisu prepoznali koji je Ranko, a koji Branko. Krsto je diverzant negdje na Kozari dosjetih se ja. Nekad je razapinjao i ruio nae krevete, a sad minira vapske vozove. A Smrdonja je oficir u etnikom tabu, dri vezu s Talijanima ree Baja. Tome sam se i nadao. Hamid je, znamo, partizan, De-De-Ha partizanski intendant (uvijek je taj blizu kuhinje!), a za ostale jo uvijek ne znamo gdje su. Moda emo jednog dana, u nekoj partizanskoj koloni, prepoznati jo koga konviktaa. Baja veeras ipak ima razloga da bude veseo. Pored njegovog voljenog "jarca", sveg izgrebenog u borbama, koi se jo jedan top protivkolac, nov novcat, zaplijenjen u Bihau. Ovoga starog zovem "Jarac", a kakvo ime da dam ovome novajliji? brine se Baja. Hajde, pjesnie, pomozi, ti si u tome vjetiji. Mislio sam i mislio, a onda mi neto sinu u glavu. Zna, Baja, kako e ih krstiti: u ast brae Mandia koji su junaki poginuli, nazovi topove "Ranko" i "Branko".

Baja se tre, a onda baci pogled na svoja orua, i tuno se nasmijei. "Ranko" i "Branko?" Dobro, vrlo dobro, to su prava imena za njih. S druge strane Une ula se pjesma i trupkanje kola, a mi smo sjedili, utljivi i sjetni, na stepenitu zamrlog akog doma. ta e, nismo vie djeca, izali smo iz vratolomnih magareih godina, odrasli smo, ratujemo. Zbogom, bihake djevojice, nekadanje nae drugarice iz kolskih klupa! ekajte strpljivo pod prastarim platanima, moda e se neki od nas i vratiti s dalekih bojita...

KRAJ BILJEKA O PISCU

Branko opi je roen u selu Haanima 1915. godine. kolovao se u rodnom selu, u Bihau i Banjoj Luci, zatim je studirao u Beogradu. Nosilac je partizanske spomenice i veeg broja ordena i priznanja. Bio je urednik lista "Pionir", profe-sionalni je knjievnik, lan je Srpske akademije nauka i umjet-nosti i Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. ivio je u Beogradu. Knjievni rad je zapoeo jo u najranijim danima, kao uenik. Prvu pripovijetku "Posmrtno ruvo Soje ubrilove" objavio je 1936. godine. Prije drugog svjetskog rata objavio je zbirke pripovjedaka. "Pod Grmeom", "Borci i bjegunci" i "Planinci", kao i poznatu zbirku pria za djecu "U svetu leptirova i medveda". Mada borac, Branko opi i u toku samog rata ne pre-staje sa knjievnim radom. Na jednom mjestu opi o tom svom radu kae: "Tada sam, 1941, iz punog srca poeo da piem pjesme o naoj slavnoj partizanskoj vojsci i njenoj borbi. Tako su nikle pjesme "Grob u itu", "Pjesma mrtvih pro-letera", "Na petrovakoj cesti". One su kasnije sabrane u zbirci "Ognjeno raanje domovine" i tampane jo u toku rata. Nakon rata Branko opi je za djecu napisao veliki broj omiljenih knjiga: "Slavno vojevanje", "Bitka u Zlatnoj do-lini", "Magaree godine", "Delije na Bihau"... zatim zbirke pria: "Prie partizanke", "Vratolomne prie", "Prie ispod zmajevih krila" i "Doivljaji maka Toe"... knjige pjesama: "arobna uma", "Armija odbrana tvoja", "Partizanske tu-ne bajke", Deda-Triin mlin", "Nestani djeaci" ...

Poznata su djela Branka Copda za odrasle: romani "Pro-lom", "Gluvi barut" i "Ne tuguj, bronzana strao," i zbirke pripovjedaka "Rosa na bajonetama", "Surova kola", "Doiv-ljaji Nikoletine Bursaa" "Gorki med" i "Bata sljezove boje". Branko opi je umro 1984. godine u Beogradu.