Studia lexicographica, GOD. 1 (2007) BR. 1 (1), STR.

269270 Boko Pei: Hans-Georg Gadamer, itanka

HANS-GEORG GADAMER, ITANKA

Filozofska knjinica Matice hrvatske, Zagreb 2002. Gadamerova itanka iako u svom izvorniku objavljena 1997. godine, pojavljuje se u hrvatskom izdanju u godini njegove smrti kao svojevrsni in memoriam kako njegovom ivotu, tako i iz njega neotrgnutoj misaonosti koja je nesumnjivo obiljeila filozofsko okruje druge polovice 20. stoljea. Raznolikost tematskih podruja kojima se u svom opusu Gadamer predano posveivao dovela ga je s vremenom do prepoznatljive koncepcije filozofijske hermeneutike iji se osnovni smjerokaz temeljio na propitivanju mogunosti jedne univerzalne istine usmjeravane ka podrujima ljudske odgovornosti koja ne bi bila obuhvaena objektivnou i predmetnou metodske znanosti. Dio takvih stremljenja, pod prireivakom paskom kanadskog filozofa Jeana Grondina, Gadamer je predstavio i u ovoj knjizi ije je osnovno obiljeje pruanje uvida u teorijsko i povijesno samorazumijevanje hermeneutike. Pored vlastitog filozofskog portreta i razgovora koji je Gadamer imao s Grondinom, tri su, pritom, izloene cjeline: O hermeneutici, O estetici i O filozofiji i njezinoj povijesti. Cjelinu O hermeneutici ine tekstovi Klasina i filozofska hermeneutika (1968), Univerzalnost hermeneutikog problema (1966), Jezik i razumijevanje (1970), O mogunosti jedne filozofske etike (1963), Od rijei k pojmu (1995) i u njima Gadamer temeljito razrauje svoje filozofske postavke. Naime, osnova Gadamerova promiljanja polazi od injenice da istina ne moe biti smjetena niti u sudu niti u znanstvenoj racionalnosti, ve ponajprije u govoru koji situacijski nastaje prije svake samozadane objektivnosti. Govor kao jezino dogaanje (bilo kao razgovor s predajom, ili pak s Drugim) jest ono mjesto gdje oivljavaju granice osobnoga iskustva putem razumijevanja koje je pak s onu stranu svakog znanstveno vaeeg poopavanja, pri emu do izraaja dolazi konkretna ivotna situacija iz koje egzistencijalno izvire svaki pojam. Tijek razumijevanja pritom se ispostavlja kao jezini proces koji sadrajno obuhvaa fenomene sporazumijevanja, razumijevanja i krivog razumijevanja i samim time prokazuje granice samog razumijevanja to dovodi do toga da razumijevanje koje u sebi nosi ono tumaeno jezika ne smijemo shvaati metodski ve primarno ontologijski. Hermeneutiki zahtjev time je definiran: sebedobivanje ovjeka kroz jezik kao njegov vlastiti bitak. Navedeno naroito dolazi do izraaja u lanku Od rijei k pojmu gdje Gadamer opi pojam postavlja kao zabludjelu instrumentalistiku apstrakciju, ukoliko se promatra izdvojeno od horizonta razgovora iz kojega svaka rije crpi svoj smisao. Izvornu inspiraciju za prvi dio knjige Gadamer je iscrpno proeo kroz drugu cjelinu O estetici gdje se nalaze spisi Estetika i hermeneutika (1964), O istini rijei (1971), Tekst i interpretacija (1983) i Rije i slika tako istinito, tako zbiljsko (1992). Jo u svom glavnom djelu Istina i metoda Gadamer umjetnosti pridaje filozofski znaaj koji se sastoji u tome to se na jednom umjetnikom djelu iskuava istina, koju drugim putem ne moemo dosegnuti, znaaj koji se odrava usprkos svakom umovanju. tovie, Gadamer e u izraajnoj snazi pjesnike rijei na kojoj se iskuava istina vidjeti filozofiji vaan korektiv njene pojmovne steril-

269

Studia lexicographica, GOD. 1 (2007) BR. 1 (1), STR. 269270 Boko Pei: Hans-Georg Gadamer, itanka

nosti. Za takvo to, rei e, vrlo je vano umjetnika djela ne prosuivati po esto proizvoljnim estetskim kriterijima kako ona ne bi izgubila svoju istinosnu funkciju, i samim time svoj ivotni znaaj. Na tome Gadamer naroito insistira u lanku Estetika i hermeneutika u kojemu se tematizira pitanje istine iz iskustva umjetnosti pod imperativom: estetika se mora vratiti u hermeneutiku. Nadvremenost umjetnosti, ili tonije reeno, iskustvo njene vlastite istovremenosti i prisutnosti za Gadamera e utoliko uvijek iznova ostati neprocjenjiv izvor iz kojega je tematizirao cijelu dimenziju hermeneutike u univerzalnom znaenju jezinosti: Pojam lijepog dovodi nas u doticaj ne samo s pojmom dobrog nego i s pojmom istinitog, a time s metafizikim postavljanjem pitanja uope. O tome koliko je filozofiji kao hermeneutici od izrazite vanosti biti u permanentnom razgovoru Gadamer svjedoi u treoj cjelini naslovljenoj O filozofiji i njezinoj povijesti kroz tekstove Grka filozofija i moderno miljenje (1978), Platon kao portretist (1988), Hegelova batina (1980), Heidegger i jezik metafizike (1968) i Hermeneutika i ontoloka diferencijacija (1989). Platon, Hegel i Heidegger su, u tom smislu, svakako najuestaliji Gadamerovi sugovornici. Osnovna teza koju Gadamer u ovom poglavlju propituje je u kojoj mjeri povijest utjee na odreeno filozofsko miljenje, poglavito preko nae svijesti o njoj, a s obzirom na neizbjenu injenicu da svaki mislilac nuno proizlazi iz neke tradicije koju on kroz daljnje oblikovanje sebi svojstveno tematizira. lanak Platon kao portretist govori tako o Platonovom pribliavanju lika Sokrata analizirajui njegovu poznatu dijaloku praksu. Pritom konstitutivni moment Sokratova portreta Gadamer nalazi u njegovom trudu oko znanja koji je kao argument jai od straha za vlastiti ivot. Misaoni put filozofije u tom bi sluaju dodatno trebao biti rasvijetljen. Interpretacija Hegela u tekstu Hegelova batina polazi od onih mjesta povijesti filozofije koja Gadamer smatra kljuno ugraenim u Hegelov filozofski sustav. Hegel utoliko predstavlja veliku sintezu kranstva i filozofije, prirode i duha, grke metafizike i transcendentalne filozofije. Njegovo naslijee prema Gadameru predstavlja izazov iz kojeg zapoinje temeljno hermeneutiko iskustvo ija je glavna tendencija misliti jezik kao istinsku konkreciju misli. lanak Heidegger i jezik metafizike, na nesreu svih onih zluradih shvaanja Gadamera kao Heideggerova adepta, jasno pokazuje Gadamerovo distanciranje od Heideggera analizom Heideggerova zahtjeva za otklonom od metafizike pojmovnosti kroz njenu dovrenost. Pitanje koje Gadamer s pravom pritom postavlja glasi: nije li govor koji postavlja takav jedan zahtjev i sam svojevrsna metafizika tvorba. Usporeivanjem mjesta misaonih susreta Hegela i Heideggera ujedno je dan i odgovor. No, onaj dio Heideggerove filozofije kojem se Gadamer najradije vraao pripada njegovom ranom razdoblju, prije objavljivanja Bitka i vremena, i on je obraen u posljednjem lanku Hermeneutika i ontoloka diferencijacija. Heideggerova hermeneutika fakticiteta za Gadamera je, u tom smislu, naroito bila indikativna, jer upuuje hermeneutiku tubitka ne toliko na sam bitak koliko na ono puko tu u koje smo faktiki, razumijevajui ili ne razumijevajui, baeni. Hermeneutika, pojednostavljeno reeno, dobiva time svoj okvir kretanja. O tome e Gadamer u svom Autoportretu rei: Hermeneutika se filozofija ne razumije kao apsolutna pozicija, nego kao put iskustva. Ona ustrajava na tomu da ne postoji nikakav vii princip nego to je drati sebe otvorenim za razgovor. To, pak, uvijek znai unaprijed priznati mogue pravo, tovie nadmo sugovornika. Je li to premalo? To mi se ini vrstom estitosti koja se jedino moe zahtijevati od profesora filozofije ali koja bi se i trebala zahtijevati. Upravo navedeni citat zoran je i osvjedoeni samoprikaz vlastitog filozofskog puta kojemu je on dao posve osebujan i autentian misaoni peat. BOKO PEI

270