MELIKA SALIHBEG BOSNAWI

TRI NIANA
Uz obljetnice smrti tri muslimanske knjievnice: Nafije Sarajli (1893-1970) Habibe Stoevi (1854-1890) Umihane uvidine (1795-1870)

Bojim se da kasnim. Denaze su davno minule, a do mene tek dopiru mirisi osloboenih dua. Boe, hou li ikada stii na vrijeme? Minule su denaze, i nije na ensku da ih sustie. A i kako bih? Mezari, osim ovog moda svjeijeg na Barama, davno su se poravnali. Onaj na Hridu, i onaj jo dalji, u Carigradu. Kasno je da ih sad oblijeem. A mogla sam, da sam samo malo prije znala, stii na vrijeme. Da sam ila utrtom stazom, ili da se nisu stidjeli da me njom upute, ili da su htjeli, ili da su znali Ali kud bi me odvelo to gonetanje! Moda je ba ovo pravo vrijeme, i moje vrijeme. Sjedim, zato, zamiljajui. Kroz okruglinu ovog desetljea hiljadu devetsto
1

osamdesete pune godine prozirem magline sjeanja. Ne moga, ve onog koje mi sauvae knjige. Godine i knjige. Uspinjem se polako i umorno, ali sa i samoj mi udnom upornou, uzvodno, du rijeke, put izvoru, nazirui tamo s desna visoki Hrid i na njemu Umihanu uvidinu, ostavljaju' za leima, s lijeva, Bare, jo uvijek otvorenu ranu na zemljinu aru (i u mome srcu), i na njima Nafiju Sarajlievu, i negdje naprijed, naprijed ka istoku jo zagrcnuto sjeanje na nedavni posjet Stambolu i u njemu Habibu Stoeviku. Probijem se tako kroz vrijeme. Prolaze pored mene, redom, tri denaze. Miriu osloboene due. Gledam kako se iz vremena, jedan po jedan, uzdiu tri baluka, tri sudbine k'o tri nadgrobna kamena, tri male knjige k'o tri okrugle halke na vratima kroz koja sam i sama morala da uem. One hiljadu devetsto i sedamdesete, godine moga knjievnog poetka i Nafijina ivotnog kraja. Kao da je bilo juer. Samo jedno desetljee, samo kao jedan korak u juer. NAFIJA SARAJLI. U istome ovom mom rodnom gradu 1893. roena u kui Avdage Hadikaria, ovjeka koji je u imperativu Slova
2

vjere glede traenja znanja jednako za svakog Boijeg roba naao snagu, koluju' pet keri, u borbi protiv sablazni arijskog ogovaranja. Ta dva jaka oslonca, pravilno poimanje Vjerozakona, koji samo neznatno i samo u ritualu razlikuje dunosti i prava mukaraca i ena, i pravilna primjena tog zakona u liku oca-pedagoga dali su prve poticaje i prva ohrabrenja. Kao svrena uiteljica, Nafija Hadikari, kasnije Sarajli, posjedovala je intelektualizam koji u njeno doba, zacijelo, nije zaostajao za ovim diplomiranim u dananjim vremenima. No, biljeg intelektualca Nafija nije nosila samo svjedodbom uiteljskog obrazovanja. Pojavom Tema, kratkih knjievnih zapisa u Zemanu i Biseru javila se i je u naoj literaturi i prva Muslimanka prozni pisac. Ali ne i enska proza. Jedrom i britkom milju intelektualca-pisca zasjenila je Nafija Sarajli namah veinu svojih suvremenika. Poetak je stoljea. Do djevojina doma i intelekta dospijevaju u valovima i opojnou dalekog, novog i boljeg vijesti iz kulturnog svijeta. A ovom se urilo, kao i Nafiji, pred ijim oima je drijemala jo neosvijeena sarajevska arija. I Nafija je, kao i taj daleki svijet
3

kulture i napretka, bila budna i urna. Ne slute' jo u tom asu da nee dugo ni ta njena knjievna ni ta tamo-svjetska urba. Ili bar da nee na dobro. Uskoro e svjetska historija zabiljeiti prvi sveopi rat, a knjievna historija posljednju od Nafijinih Tema. U svom kratkom knjievnom radnom vijeku, u periodu od 1912. do 1918. kada objavljuje u pomenutim asopisima, ova naa ena znatieljna duha i slobodna, enskim kompleksom nesputana, pera biljei neuobiajeno modernom sintaksom, tematikom i milju crtice iz ivota njena vremena. Blagom ironijom istinskog intelektualca i vizionarstvom nadarena pisca koji ne sanjari, ne dotrajava, ve se buni i upozorava. ovjek ne miruje! - primjeuje Nafija u svom zapisu Jedan as. I zrak savladava da mu prenosi glase po svijetu, die se u oblake i iz visina prijeti s ratujuim flotama jakom neprijatelju na mir, a slabijem na posluh. Juri taj kulturan svijet eljeznicama, morima, nebesima, pie ona, dok u njenoj kasabi, u isti mah, prolazi jedan beskrajno dug as slomljene volje osiromaena djevojeta, zarazne tjeskobe zanatlije koji ulud izglda svoga kupca, komociji sviknuta mala
4

trgovca, ututanj prolazi jedan as hodine dosade bez ale ili zapisa, i jo vie ututanj prolazi jedan as dokolici vie no radu sklona njena kolovanog sugraanina. Pa e moda i nas ukati nogama, ako ve jednom ne pokrenemo mainerije svoga ivota, koje dugo hraju zaputene, razbataljene i koje e sve vie hrati, ako se s malo truda i volje ne priprave na kretanje. Nemamo brzih odluka A na njih eka samo jedan as. Bila je Nafija, u svom sedamdeset-sedmogodinjem ivotnom vijeku svjedokom buenja tog njenog uspavanog, letarginog sugraanina i zemljaka, ali zaudo, uporedo sa tim buenjem na koje je pozivala svojim Temama gasla je njena vlastita knjievna poruka. Iz kojih li razloga, zbog kojeg ljudskog ili sudbinskog hira? Da li zato to je ova inteligentna knjievnica tako brzo postala svjedokom kuda je odvela pretjerana uurbanost i budnost kulturna ovjeka u dva skora Svjetska rata, to je istom onom sposobnou prodornog zapaanja otkrila kako zajedno s tom hitnjom za neodlonim poslovima ta svjetina urnija u misli, nego to su to brza vozila pod njom, sapinjui zemlju i gospodarei njom, doputa da je ista ta
5

urba i samu proguta? Da li je moglo intelektualnom i knjievnom Nafijinom instinktu izmai, u toj opijenosti novim, brim prijetee zaboravljanje onoga to je to dua? Je li mogla ne naslutiti da u ja pola stoljea iza njenih Tema zapisivati neurotinu prozu tipinog mladog ovjeka ovoga doba. I kao to je ona pozivala neko na urbu, s pravom budui uspavanu misao i volju Bonjaka njena mladalakog doba, tako i ja s pravom udim danas jedan trenutak poinka. Ali nije na umjetnosti da trai pravu mjeru ivota. Zlatna je sredina posao mudrih i filozofa. Njeno je da trai ono jo mogue iznad ivota, i ono najvie od ivota. Ili je Nafijina knjievna sudbina bila rtvom sudbine udate ene i majke kojoj umire prva kerka. Ne bi li bila odve uproena sociologiziranja o eni-piscu, muslimanskoj enipiscu, majci-piscu. Ta sudbina ne razlikuje se mnogo od sudbine mojih suvremenica, tovie ova je jo tea za dodatni atribut zaposlene ene i majke i pisca. Hoemo li naslutiti razloge preranog Nafijina knjievnog umiranja u prii Mlijeko njena mua, knjievnika emsudina Sarajlia? No, skrovite su i odve asne niti
6

intimnih sudbina da bi ih se drznula olahko raspredati ova moja prigodna podsjeanja. Neto je ipak iz tog Nafijina knjievnog ivota ostalo to me jako titi. Jedna smrt koja ne mora i ne bi smjela da se dogaa. Od tih davnih godina 1918. kada se zbog rata odlae predvieno tiskanje Nafijinih Tema u izdanju Bekira Kalajdia u Mostaru ova naa prva Muslimanka-ena-prozni pisac ostala je sve do danas bez svoga izdavaa. Jedan raritetni svezak od dvadesetak Tema eka nekog svoga knjievnog historika. A ovi su kao kopai zlata. Ispirajui zemlju ni sami jo uvijek ne slute koliki e i kako sjajan grumen zlata nai u talogu svojih sita. Mnijem da e se jednog dana jedan od njih, i s njim jedan izdava, i s njima itava naa literatura, obogatiti sjajnim, mada omanjim, grumenom dragocijenog metala to nam ga je ostavila, tiho i nenametljivo umrijevi godine 1970, tu meu nama, Nafija Sarajlieva. Moram krenuti dalje. Napustiti u vremenu ovaj bijeli nian koji mi se prvi isprijeio na stazi put izvora. Deset godina, odve svje humak da bi utonuo u mrak zaborava. I tjei me misao da je ovo doba budnih, ansa kulturna ovjeka. Pruam korak jo dalje u vrijeme, devet koraka
7

naprijed u tu bau, devet desetljea, sve tamo do 1890. HABIBA STOEVI. Godine 1845. u Stocu obradovala je svojim dolaskom na svijet oca Ali-pau Rizvanbegovia Stoevia. Istog onog Ali-pau sudionika i svjedoka burne historije Bosne i devetnaestog stoljea, kojeg ve pozna naa kolska i historijska naobrazba. Ali i istog onog Ali-pau Rizvanbegovia Stoevia koji obilazi oglavaku tekiju ejha Abdurrahmna Sirrije dajui dokaze posluha uzorna mrida. Ali kojeg ne poznaje, na alost, naa knjievna ni filozofska enciklopedika. Moja ruka i u ovom trenutku teko odolijeva da se ne povede za milju ovog mistika i pjesnika koji je u kulturnim sredinama Istoka bio poznat i cijenjen jo prije vie od jednog stoljea. ivotna i knjievna sudbina ove keri slavnog oca prijeporna karaktera nudi mi vie mogunosti zamiljaja no pouzdanih obavjetenja. Nakon smrti Ali-pae, saznajem iz Isakovieva Biserja, a ovaj od Savfet-bega Baagia, progonjena obitelj sklanja se, zajedno sa Habibom, najprije u Sarajevo, a potom u sjenu carigradskih minareta.
8

Piu da je iza ove pjesnikinje, koju evo riem kroz gust jamak to ga je preko nje prebacilo vrijeme i ljudski nemar, ostao itav Dwan spjevan na turskom jeziku. Sve to je doteklo do mene iz te zbirke iskienih djevojakih stihova jest jedan jedini Gazel iz pomenuta Biserja. Habiba Stoevi pripada onom jo nesagledanom mnotvu naih pjesnika orijentalnog jezikog izraza do ijeg djela dolazimo samo milou institut ili pojedinanih jezikih strunjaka. Sa kakvom zaviu gledam u one bejtove kuice od dva stiha, forme orijentalnog pjesnitva, uspijevajui samo da vlastitim pjesnikim titrajem gonetam njihovu sadrinu i zvuanje iz zaudne likovnosti grafije arapskog pisma. Hoe li uvijek biti tako? Da je malo orijentalista-pjesnika i jo manje pjesnikaorijentalista. Pamtim samo Musu azima atia i Mirzu-Savfeta koji su sretno spojili u svome peru bie pjesnika i umjenost poznavaoca orijentalnih jezika. Ili e pjesnici i znalci odluiti zajedno skloniti tu branu iza koje e osloboeno potei obilje voda koje poznajemo uglavnom jo samo zbirnim imenom knjievnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima. Kako inae da saznam o emu je jo i kako je jo pjevala Habiba Stoevi u
9

svome Divanu, osim ovog lamenta prevarena djevojeta odbjeglog u svijet iz stolakih avlija. Moja je elja za znanjem jaa od svakog sarkazma. to ne bih bila spremna uiniti da mi i ovaj nian zablista u svoj svojoj bjelini koju mi skriva, u ovom mom zamiljenom putu kroz vrijeme, nepoupan korov i trava, slobodno niui oko Habibina baluka ve punih devedeset godina. Moram u istoj ovoj okrugloj godini jo koji korak dalje. Sto i deset godina dublje u vrijeme kada su istim ovim sarajevskim sokacima, kojima je, kako pie jedan beutan novinar, napokon odzvonilo, odjekivale djevojake pjesme i zakletve na vjernost mladia pred pohode u vojne. Nazirem kroz te slike stidljivih sjeanja jedan nian, bijel nian sa sitnim bojaljivim slovima: UMIHANA UVIDINA. Prva pjesnikinja Muslimanka na naem jeziku. Roena oko 1795. u Sarajevu, na Hridu, i poloena u grob na istom tom Hridu 1870. godine proivjela je Umihana svoj sedamdesetpetogodinji djevojaki ivot. Pjevajui i tugujui, vjerna uspomeni zarunika Muje amdi-bajraktara, poginulog u boju pod Loznicom. Taj boj i skrita ljubav stidna djevojeta bili su ono nadahnue po kojem je Umihana
10

uvidina ula u knjievnost naih naroda. Obrazli, kako je to bilo svojstveno talentiranom duhu naeg narodnog pjevaa. Ni ova pjesnikinja, ni njena jedino joj sa izvjesnou atribuirana pjesma Sarajlije idu na vojsku protiv Srbije (1813) ne dijele sudbinu njenih literarnih nasljednica o kojima sam maloas govorila. Umihana, svojim alhamijado-knjievnim zaetkom u povijesti nae literature me' enama, probudila je zanimanje veeg broja knjievnih historika. Ne treba mi, pred ovim bijelim i svijetlim kamenom pod gajem na Hridu, dok gledam kako i danas, k'o Umihana nekad, prolepra treperavo i stidno neka djevojaka pjesma na ustima, ne treba mi ni da alim niti da se nadam. Bar u pogledu mjesta Umihane uvidine meu spomenicima knjievnih prvijenaca bez ijeg traga u vremenu ne bi tako slobodno treperila rijeju i pjesmom ni moja dananja dua. Vrijeme je da zavrim put. Kad bi putu bilo kraja, i kad bi meni bilo dosta putovanja! Jer, hodajui kroz ovih sto i deset godina, s lijeva i s desna jedne rijeke ivota i bezbroja knjievnih rukavaca promicale su pored mene nevidljive ali
11

po mirisu prepoznatljive denaze tolikih mojih bezimenih prethodnica. Meu njima jedna koja i moju savjest pritiska. Vraam se da ga podignem, taj zakanjeli baluk kada vie nema ni groba, a na njem, vidim odjednom, sama svojom rukom ispisuje svoje ime moja nana erima. I ispod imena ona tri stiha, jedina koja pamtim sa njenih usta i koja sam ve tada sluala da pjevaju kao narodna. Tri zapamena stiha moje nane, Trebinjke erime Karamehmedovi, iz tualjke koju je spjevala oekuju' nevoljene svate konjikog udovca, bega Prohia. Moj penderu, moj grki emeru Slai si mi bio od eera A sad si mi gri od emera Priala mi je, o nepouzdana pameti djeteta, da to nije bila jedina ali jest' bila posljednja pjesma koju je spjevala. Sad kad sam ipak ve pri kraju puta iznenadi me vlastita misao moda sam i krenula na ovo putovanje iz ranije nesluenog osjeanja duga prema onoj koja mi je bila i najblia. U kojim li se dubinama naih dua zainje svaki na korak. O izgubljena u Vremenu, tuna, plemenita moja nana erima! Jedna od ko zna kolikog broja ena12

pjesnikinja koje, budui bez svoga pismena, nikada nee zabiljeiti ni jedna knjievna historija. Eto dokaza da prava historija nije ona koja se zapisuje ve ona koja se krije u zakucima naih sjeanja da bi ko zna kada i kojim povodom iznila iz nas ko nov nian, ko usklik, ko pjesma. Da stane uz bok ova tri, i ne samo u povodu obljetnica.
(Ovaj tekst objavljen je pod prezimenom Salihbegovi, i pod urednikim naslovom TRI SUDBINE, u reviji ODJEK, br. 19, oktobra 1980, zahvaljujui iskljuivo njenom glavnom uredniku, gosp. edi Kisiu, koji se drznuo na to usprkos politike odmazde koja je upravo bila lansirana protiv ovog autora).

13