Rudolf Steiner

Duhovno vodstvo ovjeka i ovjeanstva

Duhovnoznanstvena razvoja istraivanja ovjeanstva

Antropozofsko drutvo "Marija Sofija" ZAGREB, 2001.

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Kad ovjek sazrije do odreenog stupnja samosvijesti, uvida kako mu svijet nije naprosto dan kao zavren i gotov, ve mu je ivotom postavljen kao zagonetka. Po legendi Buddhine rijei pri roenju: "Gore Nebo, dolje Zemlja, samo je meni pripala ova ast", v r l o plastino ocrtavaju ovu nau postavljenost u svijet. Odatle i uenje, zaudnost: s jedne strane da svijet (unutranji i vanjski) jest, ali nam istovremeno ostaje i skriveno to on zapravo jest. Rada se poriv u nama da pokuamo zacijeliti ovu podvojenost, otkriti ono to je skriveno iza neposredne nam datosti, i dovesti je s njom u v e z u . Osjeamo se ponukani krenuti na taj put; to putovanje na je zadatak. Ova djetinja gesta pitalakog predanja fenomenima, produbljena i intenzivirana, stvara od nas sve svjesnijeg tragaoca. Stvari koje smo do tada preutno prihvaali, najednom nam postaju iva zagonetka, tj. ivimo kroz njih i po njima. I ba te, naoko jednostavne stvari, doivljavamo u novoj svjetlosti. Jer nije samo po sebi razumljivo da oko jedne treine ivota p r o v e d e m o spavajui gdje smo tada i u kakvom bitku tada ivimo? Koje je to v r e l o snaga po kojem se kao dijete uspravljamo, hodamo i mislimo? Odakle stupamo na svijet, kako bivamo u njemu noeni (i nosimo ga) i kuda o d l a z i m o smru?... Ono bitno po emu se ovjek razlikuje od svih njemu poznatih bia upravo je da samoispunjenje vidi u pokuaju zacijeljenja te razdvojenosti. Nanovo zacjeljujui rez izmeu Ja i ne-Ja, subjekta i objekta, on se vraa u jedinstvo. Ova knjiga, nastala daleke 1911. godine, ima pruiti snane poticaje probuenju iz uspavanosti
7

u koju zapadamo drobljeni svakodnevicom. U njenom podnaslovu stoji: "Rezultati duhovno-znanstvenog istraivanja..." i vano je jasno imati u svijesti kakve uvjete mora zadovoljiti onaj tko se "usudi" razotkrivati tajne ivota i smrti, nerodenosti i besmrtnosti, razmicati v e o s djelatnih stvaralakih snaga koje tkaju u svijetu i ovjeku (u knjizi Rudolfa Steinera: "Kako se stjeu spoznaje viih svjetova?", iji je prij e v o d izaao prole godine u istoj ediciji, detaljno je razraen taj p u t ) . Ovdje samo valja napomenuti kako je polog preobraaj vlastitog cjelokupnog ivota, miljenja, osjeanja i htijenja. Bez pretpostavke to to ustvari znai, moe se desiti da potpadnemo pod zabludu da ono to nam je dano kao rezultat duhovnog istraivanja nije drugo do tlapnja i fantazija pieve samovolje. S druge strane, uspijemo li se othrvati toj zabludi, koristei snagu zdravorazumskog rasuivanja i otvorenog srca, te pustimo li djelovati izloene istine, otvara nam se kroz prozori ove knjiice cijeli jedan novi svijet gorostasne perspektive neogranienih mogunosti. Budei se iz letargije u koju upadamo noeni materijalizmom i mnijenjem kako je polje naeg spoznavanja uvijek i nuno svijet osjetilne datosti, knjica ima snagu probuditi u nama snage "jutarnjeg rumenila sunca na izlasku", onako kako je Goethe napisao u svom "Faustu": "Duhova svijet zatvoren ti nije; Tek srce ti je mrtvo i duh t v o j ! I zato kupaj, ae prosto ti je Zemaljsku grudu u zori rumenoj!" Jer, jasno je zacrtan put kojim aspirant kroi eli li biti dostojan ui u svijet duha; ipak jednom zadobivene i preraene u misaono ruho, takve istine
8

mogu nai put do zdravog razuma i otvorenog srca ljudskih dua koje jo nisu u stanju neposredno ih doivjeti. Spis koji imamo pred sobom nastao je na temelju predavanja koja je Rudolf Steiner kao pedesetogodinjak odrao sluateljstvu upuenom u osnovne postavke duhovne znanosti antropozofije koju je autor sustavno izgraivao tijekom cijelog svog bogatog stvaralakog ivota. Sadraji u njoj vrlo su zbijeni, a razraivani su i prije i poslije toga u brojnim predavanjima i knjigama. Fascinira i nadahnjuje gledanje kako se u svim pojavnostima koje nas okruuju i proimaju skrivaju objave duha. Tako osjetilna datost nije doivljena kao svijet pukog privida, ve kao svijet mnogostrukog ogledanja jednog u svemiru i svega u jednome, kruei tako oko sredinjeg dogaanja cjelokupne ljudske povijesti i svijeta Kristova djelovanja i Misterija uskrsnua. Vano je naglasiti kako je ovakvo gledanje na svijet i ovjeka konkretno provedeno kroz cijelu antropozofiju te ne ostaje na apstraktnom, ve zadire u sve sfere ljudskog djelovanja (medicina, poljoprivreda, umjetnost, socijalno pitanje, pedagogija i dr.) dajui snane poticaje za cjelokupnu obnovu ovjekova ivota i poslanja u svijetu. Zato e i sam Rudolf Steiner, ocrtavajui zadau duhovne znanosti antropozofije, moi rei: "Antropozofija je u svim svojim pojedinostima stremljenje da se svijet prome Kristovim snagama."

Oprtalj, 19. oujka 2001.

Mladen Maljkovi

PREDGOVOR
U sljedeim su izlaganjima izneseni sadraji predavanja koje sam u srpnju ove godine odrao u Kopenhagenu p o v o d o m glavne skuptine skandinavskog Teozofskog drutva. Predavanju su, dakle, odrana za sluae upoznate s duhovnom znanou, odnosno teozofijom. Stoga ona i pretpostavljaju o v o poznavanje. Sve je izgraeno na temeljima to sam ih dao u svojim knjigama " T e o z o f i j a " i "Tajna znanost". Bez poznavanja navedenih pretpostavki, ovaj bi tekst morao izgledati kao udan proizvod iste fantastike. Navedene knjige predstavljaju znanstvenu podlogu svega to je ovdje reeno. Stenografske sam zapise, dodue, u potpunosti preradio, ali je prilikom izdavanja knjige ipak postojala namjera da se sauva obiljeje usmenog izlaganja. Ovdje to elim naroito spomenuti jer smatram da forma izlaganja namijenjena itanju mora biti sasvim drugaija od forme usmenog izlaganja. T o g sam se svog naela pridravao u svim svojim ranijim djelima ukoliko su bila namijenjena za tisak. Oblik usmenog izlaganja ovdje sam primijenio zato to sam htio da se ovaj tekst pojavi upravo u ovom asu; za njegovu potpunu preradu u smislu gornjeg naela bilo bi p o t r e b n o v r l o mnogo vremena. Munchen, 20. kolovoza 1911. Rudolf Steiner

11

PRVO PREDAVANJE
ovjek koji o samome sebi razmilja ubrzo dolazi do uvida da osim sebstva koje zahvaa svojim mislima i svjesnim impulsima volje, u sebi nosi jo jedno drugo, snanije sebstvo. Otkriva kako se tom drugom sebstvu potinjava kao nekoj vioj moi. ovjek e, dodue, u poetku to drugo sebstvo osjeati kao neko nie bie u odnosu na ono koje shvaa svojim jasnim sasvim svjesnim duevnim biem, sklonim dobru i istini. Nastojat e prevladati to nie bie. No prisnije ispitivanje samoga sebe moe nam otkriti jo neto o drugom sebstvu. Osvre li se ovjek tijekom ivota na o n o to je u prolosti d o i v i o ili radio, doi e do zanimljivog otkria. Ovo e iskustvo biti tim znaajnije to je ovjek stariji. Ako se ovjek upita: "to si u o d r e e n o m vremenu svog ivota radio i govorio?" vidjet e da je uinio mnogo stvari koje zapravo moe razumjeti tek u kasnijoj ivotnoj dobi. ovjek je prije sedam ili osam ili moda dvadeset godina uinio neke stvari, ali tek sada poslije dugo vremena sasvim sigurno zna da je njegov razum tek sada stekao razumijevanje za ono to je tada uinio ili g o v o r i o . Mnogi ljudi i ne dolaze do takvih otkria jer se ne osvru na svoj i v o t . No ee obraanje due samoj sebi izuzetno je plodonosno. Jer onaj trenutak kad ovjek shvati da je ranijih godina uinio neto to tek sada poinje razumijevati, te da njegov razum tada jo nije b i o zreo da shvati to je prije uinio ili govorio, trenutak je otkria koji u dui stvara osjeaj zatienosti nekom d o b r o m silom koja vlada u dubinama vlastitog bia. ovjek zadobiva sve vee i vee povjerenje u injenicu, u najviem smislu te rijei, da u svijetu 13

nije sam te da je ustvari ono to razumije i to svjesno umije tek mali dio onoga to u svijetu izvrava. Teoretski je jasno da se poneto od takvih uestalih iskustava moe primijeniti u ivotnoj praksi. Teoretski je jasno da ovjek u ivotu ne bi m o g a o daleko doi kad bi sve to treba uiniti morao izvesti potpuno svjesnim razumom i inteligencijom koja sagledava sve okolnosti. Da bi se o v o teoretski sagledalo, p o t r e b n o je razmisliti o sljedeem. U kojem ivotnom razdoblju zapravo ovjek na samome sebi ini ono to je za ivot najvanije? Kada najmudrije radi na samome sebi? To radi priblino od roenja sve do trenutka do koga mu jo dopire sjeanje, kada se u kasnijem ivotu osvrne na minule godine svog zemaljskog postojanja. Vraamo li se u mislima na ono to smo radili prije tri, etiri, pet godina i i d e m o sve dalje u prolost, doi emo do jednog trenutka djetinjstva u kome sjeanje prestaje. O onome to je bilo ranije mogu priati roditelji ili drugi ljudi, vlastito sjeanje dopire, meutim, samo do stanovite toke. To je ujedno i trenutak u kojemu ovjek poinje osjeati svoje Ja. Takva toka mora uvijek postojati u ivotu ljudi ije sjeanje ne prelazi granicu ustaljene norme. No prije tog trenutka dua je na ovjeku uinila o n o najmudrije. Doavi do svijesti, ovjek nikada kasnije ne moe tako velianstveno i mono na sebi raditi kao to je to podsvjesnim snagama due radio u prvim godinama djetinjstva. Poznato je da ovjek svojim roenjem u fiziki svijet unosi o n o to donosi sa sobom kao p l o d o v e svojih ranijih zemaljskih ivota. Prilikom roenja njegov je mozak npr. jo v r l o nesavreno orue. Ljudska dua to orue mora p r v o fino ralaniti kako bi ga uinila posrednikom svega za to je dua sposobna.
14

ovjekova dua prije nego to je sasvim svjesna radi ustvari na mozgu tako da pomou njega dou do izraaja sve sposobnosti, sklonosti, osobine to ih dua ima kao p l o d o v e prijanjih zemaljskih ivota. Tim radom na vlastitom tijelu upravljaju naela daleko mudrija od svega onog to kasnije ovjek na sebi radi punom svijeu. Pa i vie od toga: ovjek u tom razdoblju ne mora samo plastino izraditi svoj mozak nego mora nauiti tri najvanije stvari za svoj ivot na Zemlji. Prvo ui orijentirati se svojim tijelom u prostoru. Toj pojavi dananji ovjek zapravo ne pridaje nimalo panje. Time je dotaknuta jedna od najhitnijih razlika izmeu ovjeka i ivotinje. ivotinja je ve predodreena da razvije odreeno stanje ravnotee u prostoru. Jedna je ivotinja predodreena za penjanje, druga za plivanje itd. ivotinja je ve unaprijed tako organizirana da se na ispravan nain uklapa u prostor. To vrijedi sve do najrazvijenijih ovjekolikih sisavaca. Kad bi z o o l o z i o toj injenici razmiljali, manje bi isticali kako ovjek i ivotinje npr. imaju niz istovrsnih miia i kostiju itd.; to je, meutim, m n o g o manje v a n o od injenice da ovjek ne raspolae odmah potpuno razvijenim organom ravnotee. Odnose ravnotee mora tek izraditi na osnovi svog cjelokupnog bia. Znaajno je da ovjek na sebi moe raditi kako bi od bia koje ne umije hodati postao bie koje uspravno hoda. ovjek sam sebe postavlja u uspravni poloaj, sam uspostavlja ravnoteu u prostoru. Sam sebe d o v o d i u odnos prema sili tee. Razmiljanje koje se nee udubiti u stvari lako e nai razloge da to ospori. M o e se rei da je ovjek isto tako organiziran za uspravni hod kao to je npr. pojedina ivotinja organizirana za penjanje. No tonijim
15

promatranjem v i d i se da je kod ivotinje odnos prema prostoru uvjetovan obiljejem njene organizacije. Kod ovjeka naprotiv upravo dua sebe dovodi u odnos prema prostoru nadvladavajui pri t o m e organizaciju. Drugo to ovjek sam sebe ui, to ui snagom onog uvijek istog bia koje ide iz utjelovljenja u utjelovljenje jest jezik, govor. Njime dolazi s ljudima u takav odnos koji ga ini nosiocem onog duhovnog ivota koji e zahvaljujui njemu proeti fiziki svijet. Sasvim je opravdana tvrdnja da ovjek ne bi nauio jezik kad bi ga samog, prije nego to je nauio govoriti, ostavili na pustom otoku. Ono to se dobiva naslijeem, to je uroeno i tek se kasnije razvija, to, dakle, podlijee naelu naslijea, nije ovisno 0 ovjekovom boravku u drutvu drugih ljudi. Naslij e e m je ovjeku npr. zadano da u dobi od sedam godina mijenja zube. I kad bi b i o na pustom otoku 1 imao prilike preivjeti, u sedmoj bi godini mijenjao zube. Govoriti, meutim, naui samo ako se potie njegovo duevno bie, o n o bie koje prolazi n i z o m ivota. Klicu za razvoj svog grkljana mora izgraditi u vremenu kad jo nema Ja-svijest. Da bi mu grkljan postao organom govora, klicu za njegov razvoj mora p o l o i t i prije onog v r e m e n a do kojeg mu d o p i r e sjeanje. Kao tree postoji neto o emu se manje zna da to ovjek ui sam iz sebe; iz bia koje u svojoj nutrini nosi iz utjelovljenja u utjelovljenje. To je ivot unutar samog svijeta misli. Mozak se izgrauje zato to je on orue miljenja. Taj je organ na poetku ivota jo toliko plastian zato to ga sam ovjek tek mora oblikovati tako da bi postao instrumentom miljenja onog bia koje ide kroz niz utjelovljenja.
16

N e p o s r e d n o iza roenja mozak ima obiljeja koja odgovaraju naslijeenim snagama od roditelja i daljih predaka. No ovjek u svom miljenju mora izraziti posebnost svog bia u skladu sa svojim ranijim zemaljskim ivotima. Stoga, nakon roenja, poto je postao neovisan o roditeljima i precima, mora raditi na preoblikovanju naslijeenih svojstava svog mozga. Vidi se kako ovjek u najranijim godinama ivota izvrava v r l o znaajne stvari. Sam na sebi radi u smislu najvie mudrosti. Svojom pameti ne bi mogao izvriti ono to bez nje mora izvriti u prvoj ivotnoj dobi. Zato se sve to odvija snagom nesvjesnih dubina due? To je tako jer je ovjek u prvim godinama ivota svojom duom, svim svojim biem, mnogo vie nego kasnije, p o v e z a n s duhovnim svjetovima viih hijerarhija. Vidoviti ovjek koji na osnovi duhovnog razvoja moe pratiti istinska duhovna zbivanja smatra trenutak u kojem ovjek postie Ja-svijest neim neizmjerno vanim. Kasnije mu sjeanje dopire samo do tog trenutka. Ono to nazivamo "djejom aurom" lebdi u prvim godinama ivota poput udesne ljudsko-nadljudske moi okruujui djete, tako da se ta aura, ovjekov istinski vii dio, posvuda iri u duhovni svijet. Od trenutka do kojeg dopire sjeanje ta aura poinje ulaziti u ovjekovu nutrinu. Od tog se trenutka ovjek moe osjeati kao cjelovito Ja jer je o n o to je ranije b i l o p o v e z a n o s duhovnim svjetovima sada ulo u njegovo Ja. Odsada svijest posvuda uspostavlja vezu s vanjskim svijetom. U djetinjstvu se to jo ne dogaa. Svijet je lebdio oko ovjeka poput svijeta snova. ovjek je radio na sebi voen mudrou koja nije bila u njemu. Ta je mudrost monija, obuhvatnija od sve kasnije svjesne mudrosti. Za ljudsku se duu ta mudrost pomrauje, dua je
17

zamjenjuje za svjesnost. Ona djeluje iz duhovnog svijeta duboko u tijelo tako da ovjek p o m o u nje iz duha izgrauje svoj mozak. S p r a v o m se kae da i najvei mudrac moe uiti od djeteta. Jer mudrost koja je u djetetu djelatna, kasnije ne dopire u svijest, ona je poput "telefonske v e z e " s duhovnim biima u ijem se svijetu ovjek nalazi izmeu smrti i novog roenja. Iz tog svijeta struji jo neto u djeju auru, te ovjek kao pojedinano bie neposredno stoji pod vodstvom cijelog duhovnog svijeta kojemu pripada. U dijete jo uviru duhovne snage toga svijeta. Prestaju uvirati u onome trenutku do kojeg dopire normalno sjeanje. Te snage ovjeka osposobljavaju za odreeni odnos prema sili tee. One oblikuju i grkljan, a mozak izgrauju tako da bude i v o orue za izraavanje misli, osjeaja i volje. Ono to u najvioj mjeri postoji u djetinjstvu kad ovjek radi iz svoga sebstva neposredno p o v e zanog s jo viim svjetovima, to ostaje do stanovite mjere ipak sauvano i u kasnijem ivotu, iako se, kako je navedeno, okolnosti mijenjaju. Ako ovjek u kasnijoj ivotnoj dobi osjeti da je prije vie godina uinio ili rekao neto to tek sada poinje razumijevati, bilo je to zato to je ranije dao da ga v o d i via mudrost. Tek je nakon vie godina stekao uvid u uzroke svog ponaanja. Na temelju svega o v o g ovjek osjea da se neposredno iza roenja nije sasvim oteo svijetu u kojem je bio prije ulaska u fiziki ivot, osjea da mu se nikad nee moi sasvim oteti. Na udio u vioj duhovnosti ulazi u fiziki ivot i prati ga. ovjek esto osjea da u njemu ne postoji samo njegovo vie sebstvo koje postupno treba izgraditi, on osjea da je to neto ve postojee, to ga esto navodi da preraste samoga sebe.
18

Svi ovjekovi ideali, sve umjetniko stvaralatvo, sve one prirodne iscjeljujue snage u vlastitome tijelu koje bez prestanka izravnavaju oteenja ivota, sve to ne dolazi iz obinog razuma ve iz dubljih snaga koje u prvim godinama rade na ovjekovu snalaenju u prostoru, na izgraivanju grkljana i mozga. Te snage postoje u ovjeku i kasnije. Kad se prilikom oteenja ivota kae da vanjske snage ne mogu pomoi te da organizam mora razviti svoje ljekovite snage, misli se na onu veliku mudrost koja je djelatna i u ovjeku. A iz istog izvora dolaze i najbolje snage koje v o d e spoznaji duhovnoga svijeta, tj. istinskoj vidovitosti. Namee se pitanje zato navedene snage djeluju u ovjeku samo u p r v i m godinama djetinjstva? Lako je dati pola odgovora; on se sastoji u sljedeem. Kad bi one vie snage na isti nain dalje djelovale, ovjek bi uvijek ostao dijete, ne bi postigao punu Ja-svijest. U njegovo se vlastito bie mora premjestiti ono to je prije djelovalo izvana. Postoji, meutim, i znaajniji razlog koji jo vie moe objasniti tajne ljudskog ivota. Putem duhovne znanosti moe se saznati da ljudsko tijelo na sadanjem stupnju razvoja treba smatrati neim to se do sadanjeg oblika razvilo iz drugaijih stanja. Poznavalac duhovne znanosti zna da se ova evolucija odvijala tako da su na cjelokupno ovjekovo bie djelovale razliite snage: jedne na fiziko, druge na etersko, tree na astralno tijelo. ovjekovo bie postiglo je svoj sadanji oblik time to su na njega djelovala bia koja nazivamo luciferska i ahrimanska. Pod utjecajem tih snaga ovjek je na neki nain postao loiji nego to bi b i o da su djelovale samo snage duhova koji upravljaju svijetom i hoe da se ovjek razvija
19

pravocrtno. Uzrok patnje, bolesti pa i smrti treba traiti u tome to osim bia koja ovjekov razvoj v o d e pravocrtno vladaju jo i luciferska i ahrimanska bia koja se takvom razvoju neprekidno suprotstavljaju. to ovjek roenjem donosi u ivot bolje je od onoga to kasnije u ivotu od toga moe uiniti. U prvim godinama ivota luciferske i ahrimanske snage imaju tek neznatan utjecaj na ovjekovo bie. Uglavnom su djelatne samo u onome to ovjek od sebe ini svojim svjesnim ivotom. Kad bi i kasnije, a ne samo u prvim danima ivota, u sebi imao puninu svog boljeg bia, ne bi mu bio dorastao jer protivnike luciferske i ahrimanske snage oslabljuju cijelo njegovo bie. U fizikom svijetu ovjek ima takvu organizaciju da neposredne snage duhovnog svijeta moe podnositi samo tako dugo dok je jo djetinje mekan i podatan. Slomio bi se kad bi snage koje uvjetuju snalaenje u prostoru i koje oblikuju grkljan i mozak u njemu i kasnije bile djelatne. One su toliko silne da bi na organizam, ako bi one i kasnije u njemu djelovale, pod teretom njihove svetosti morao uminuti. ovjek im se mora obratiti samo u onoj djelatnosti koja ga d o v o d i do svjesne povezanosti s nadosjetilnim svijetom. Iz toga proizlazi misao velikog znaenja ako se ona ispravno shvati. U N o v o m je zavjetu izraena rijeima: "Ako ne postanete kao djeca, neete doi u carstvo nebesko." Jer to je za ovjeka najvii ideal ako se ispravno shvati o v o to je upravo reeno? To je tenja za sve veim ostvarenjem svjesnog odnosa prema snagama koje su u prvim godinama djetinjstva u ovjeku bile nesvjesno djelatne. Treba imati na umu da bi se ovjek p o d silinom tih snaga morao slomiti kad bi one nesmetano djelovale u njegov
20

svjesni ivot. Zato je za postizanje sposobnosti koje omoguuju opaanje nadosjetilnog svijeta potrebna briljiva priprema. Cilj je te pripreme osposobljavanje ovjeka za podnoenje onoga to u obinom ivotu ne moe podnijeti.

Prolaenje kroz niz utjelovljenja ima znaaj za cjelokupni razvoj ovjekova bia. To je bie u prolosti ivjelo niz uzastopnih ivota, ono ide dalje, a usporedno s njime i Zemlja napreduje u svome razvoju. Jednom e doi trenutak kad e Zemlja stii na kraj svoje putanje. Tada planet Zemlja kao fiziko bie mora otpasti od ljudskih dua kao to ovjekovo tijelo smru otpada od duha, kad dua, da bi i dalje ivjela, ulazi u carstvo koje joj je primjereno izmeu smrti i novog roenja. Zato je najvii ovjekov ideal da do asa smrti uzmogne skupiti sve p l o d o v e koji se tijekom zemaljskog ivota uope mogu skupiti. Snage koje nisu dorasle onima koje na ovjeka djeluju u djetinjstvu, dolaze iz Zemljina organizma. Ostavi bez Zemljina organizma, ovjek se, kako bi doao do svog cilja, morao toliko razviti da se cijelim svojim biem moe predati snagama koje su u sadanjosti djelatne samo u djetinjstvu. Smisao razvoja koji se ostvaruje nizom uzastopnih ivota na Zemlji jest taj da itav ovjek, pa tako i njegov svjesni dio, malo-pomalo postane izrazom snaga koje p o d utjecajem duhovnog svijeta u prvim godinama ivota nesvjesno njemu nesvjesno u njemu vladaju. Misao koja pri takvim razmatranjima obuzima duu mora nas ispuniti poniznou, ali i pravom svijeu o ovjekovu dostojanstvu. Ta je misao: ovjek nije
21

sam, u njemu ivi neto to mu uvijek prua dokaz da se moe izdii iznad samoga sebe do neega to ga ve sada nadrasta i to e iz ivota u i v o t i dalje rasti. Ta misao moe poprimiti sve odreeniji oblik. Ona podaruje neto silno smirujue i uzvisujue, ali i ispunjava duu poniznou i skromnou. to ima, prema tome, ovjek u sebi? Uistinu ima vieg boanskog ovjeka i osjeajui se njime i v o proet, g o v o r i sebi: On je u meni moj voa. Na temelju takvih gledita lako se u dui javlja misao da je n e o p h o d n o uspostaviti sklad s onime to je u ovjekovu biu mudrije od svjesne inteligencije. Uz neposredno svjesno sebstvo postoji jo i vie sebstvo pred kojim pada i nestaje sva ljudska tatina i lani ponos. Iz toga se osjeaja razvija drugi koji vodi ispravnom razumijevanju sadanje ovjekove nesavrenosti. Taj osjeaj pokazuje na koji se nain ovjek moe usavriti kad j e d n o m ona obuhvatnija duhovnost to djeluje u njemu bude prema njegovoj svijesti smjela uspostaviti odnos to ga ima prema nesvjesnom ivotu due u prvim godinama djetinjstva. Iako sjeanje esto ne dopire do etvrte godine djetinjstva, ipak se m o e rei da utjecaj vieg duhovnog svijeta u n a v e d e n o m smislu djeluje do u treu godinu ivota. Na kraju tog razdoblja ovjek postaje sposoban da utiske vanjskog svijeta p o v e e sa svojom Ja-predodbom. T o n o je, dodue, da se s Ja-predodbom moe raunati samo dotle dokud see sjeanje. Ipak treba rei da sjeanje uglavnom d o p i r e do poetka etvrte godine, ali je u poetku jasne Ja-svijesti tako slabo da se i ne zapaa. Zbog toga vie snage koje odreuju ovjeka u djejoj dobi mogu biti djelatne tijekom triju godina. ovjek je na svom sadanjem prosjenom stupnju razvoja na
22

Zemlji organiziran tako da samo tri godine moe primati te snage. Zamislimo ovjeka kojemu bi se pomou odreenih moi oduzela obina Ja-svijest, zamislimo da se ta obina svijest koja je ovjeka pratila tijekom niza utjelovljenja odijeli od fizikog, eterskog i astralnog tijela. Pretpostavimo, nadalje, da se u ta tri tijela unese takvo Ja koje djeluje iz povezanosti s duhovnim svjetovima. to bi se s takvim ovjekom moralo dogoditi? Njegovo bi se tijelo nakon tri godine moralo slomiti! Karmom svijeta trebalo bi utjecati da to duhovno bie koje je povezano s viim svijetom ne ostane u tome tijelu dulje od tri godine.* Tek na kraju svih zemaljskih ivota stei e sposobnost koja e mu omoguiti da s onim duhovnim biem ivi due od tri godine. Ali ovjek e onda sebi rei: Ne ja, nego to vie bie, ono je uvijek u meni bilo i u meni sada radi. Dotada to ne moe rei, samo moe rei da osjea ovu viu snagu, ali da svojim stvarnim, realnim ovjeanskim Ja jo nije postigao da ona u punini u njemu zaivi. Kako bi dugo u zemaljskom tijelu mogao ivjeti ovjek kojeg bi u njegovoj srednjoj ivotnoj dobi odreene moi liile njegova Ja, a zauzvrat mu dale ono Ja koje inae djeluje samo u prvim godinama ivota i koje je povezano s duhovnim svjetovima u kojima ovjek boravi izmeu smrti i novog roenja? ivio bi otprilike tri godine, jer bi tada po karmi svijeta moralo nastupiti neto to bi razorilo ovjekovu organizaciju. *Od djetinstva do kasnije dobi ivotnost ljudskog organizma odrava se zato to se on u tom vremenu moe mijenjati. U jo kasnijoj se dobi vie ne moe mijenjati; zbog toga s onim sebstvom ne moe dalje opstojati.

Ova se pretpostavka, meutim, u povijesti zaista ispunila. Ljudski organizam koji je prilikom Ivanova krtenja bio na Jordanu kad je Ja Isusa iz Nazareta napustilo tri tijela, nosio je u sebi nakon krtenja u punom svjesnom obliku o n o vie ljudsko sebstvo koje kozmikom mudrou djeluje u djetetu mimo ljudske svijesti. Odatle proizlazi nunost da je sebstvo koje je bilo p o v e z a n o s viim duhovnim svijetom moglo ivjeti u dotinom ljudskom organizmu samo tri godine. Okolnosti su se zatim morale odvijati tako da je zemaljski ivot tog bia nakon tri godine morao zavriti. Vanjski dogaaji u ivotu Isusa Krista potpuno su uvjetovani unutranjim uzrocima. Oni predstavljaju samo vanjski izraz tih uzroka. To je ta dublja veza izmeu onoga to ovjeka v o d i , to poput slabanog svjetla osvjetljava nae djetinjstvo, onog najboljeg u nama to uvijek djeluje ispod razine svijesti i onoga to je j e d n o m ulo u itavu evoluciju ovjeanstva tako da je tijekom triju godina m o g l o boraviti u j e d n o m e ljudskom tijelu. Kakvo je to "vie" Ja koje je povezano s duhovnim hijerarhijama i koje u tijelu Isusa iz Nazareta ulazi u dimenziju vremena i iji se silazak simboliki prikazuje u znaku duha to silazi u liku goluba te rijeima: " T o je sin moj ljubljeni, danas sam ga zaeo!" (jer tako i z v o r n o glase rijei)? Kad imamo u vidu tu sliku onda pred nama stoji najvii ljudski ideal. To ne znai nita drugo nego da se u povijesti Isusa iz Nazareta kae: U svakom je ovjeku prepoznatljiv Krist! Kad ne bi postojala ni evanelja ni predaja koja upuuje na to da je j e d n o m i v i o Krist, m o g l o bi se spoznajom ovjekove prirode iskusiti da Krist ivi u ovjeku.
24

Spoznati snage koje su djelatne u ovjekovu djetinjstvu znai u ovjeku spoznati Krista. Nastaje pitanje: V o d i li ta spoznaja prihvaanju injenice da je Krist zaista jednom ivio na Zemlji u ljudskom tijelu? Na to se pitanje i bez ikakvih dokumenata moe odgovoriti potvrdno. Jer istinska vidovita samospoznaja vodi dananjeg ovjeka uvidu da se u ljudskoj dui mogu nai snage koje dolaze od Krista. U prvim trima godinama te snage djeluju i bez ovjekova sudjelovanja. U kasnijem e ivotu te snage moi djelovati ako ovjek poniranjem u nutrinu, trai Krista u sebi. ovjek nije mogao uvijek nai Krista u sebi kao sada. Postojala su vremena kada ovjek nikakvim poniranjem u nutrinu nije mogao doi do Krista. I do te se injenice dolazi v i d o v i t o m spoznajom. U meuvremenu, izmeu prolosti kad ovjek nije mogao nai Krista u sebi i sadanjosti u kojoj ga moe nai, odvija se Kristov ivot na Zemlji. A sam taj zemaljski ivot razlog je to ovjek moe nai Krista u sebi. To je, mimo svih povijesnih dokumenata, za v i d o v i t u spoznaju dokaz Kristova zemaljskog ivota. M o g l o bi se pomisliti da je Krist rekao: Hou vam biti takvim idealom koji vam iz duha pokazuje ono to se na tjelesnom planu ve ispunilo. ovjek iz duha ui fiziki hodati u prvim godinama ivota; to jest on si put za zemaljski ivot odreuje iz duha. Ui govoriti, to jest iz duha uobliava istinu drugim rijeima: u prve tri godine svog ivota ovjek iz glasova razvija bit istine. A i ivot to ga ovjek kao Ja-bie provodi na Zemlji zadobiva svoju ivotnost zahvaljujui o n o m e to nastaje tijekom prvih triju godina djetinjstva. Tako ovjek ui tjelesno hodati, to znai pronai put, ui svojim o r g a n i z m o m
25

izraavati istinu i ui da iz duha u tijelu izrazi ivot. Nemogue je zamisliti znaajniji smisao rijei: "Ako ne budete kao mala djeca, neete doi u carstvo nebesko." Kristovo Ja-bie dolazi do izraaja znaajnim rijeima: "Ja sam put, istina i ivoti" Kao to vie duhovne snage oblikuju djeji organizam, a da on toga nije svjestan, tako da bude tjelesni izraz puta, istine i ivota, tako ljudski duh, proevi se Kristom, postupno biva svjesnim nosiocem puta, istine i ivota. Time tijekom nastajanja Zemlje od sebe stvara onu snagu koja u njemu vlada u djetinjstvu, dok jo nije njen svjesni nosilac. Rijei kao to su put, istina i ivot prikladne su za otvaranje vrata vjenosti. One ovjeku odjekuju iz dna due kad samospoznaja postane istinska, stvarna. Ovakva razmatranja omoguuju dvojaki uvid u duhovno v o d s t v o ovjeka i ovjeanstva. ovjek samospoznajom u sebi nalazi Krista kao v o d u do kojeg se od Kristovih vremena uvijek moe doi zato to on uvijek jest u ovjeku. I, nadalje, p r a v o se znaenje povijesnih dokumenata otkriva kad se na njih primijene spoznaje steene mimo takvih dokumenata. Oni su povijesni izraz neega to se iz sebe samog objavljuje u nutrini due. Stoga ih treba shvatiti kao o n o vodstvo ovjeanstva koje usmjerava duu na samu sebe. Ako u rijeima: "Ja sam put, istina i i v o t ! " ovjek osjeti dah vjenosti, zacijelo nee pitati: emu se ovjek uvijek iznova rada kao dijete kad je ve proao kroz mnoga utjelovljenja? Jer pokazuje se da je to p r i v i d n o nesavrenstvo neprekidno prisjeanje na o n o to je u ovjeku najvie. ovjek se ne m o e dovoljno esto barem prilikom svakog
26

roenja prisjetiti znaajne injenice to on zapravo jest, s o b z i r o m na ono bie koje lei u osnovi svih njegovih zemaljskih ivota, ali ga se nesavrenosti tih ivota ne dotiu. U duhovnoj znanosti odnosno teozofiji i openito u okultizmu nije d o b r o pribjegavati mnogim definicijama i previe g o v o r i t i u pojmovima. Bolje je kad se isticanjem bitnih oznaka razvije osjeaj za o n o istinsko, stvarno. Zbog toga se i ovdje nastoji probuditi osjeaj za o n o to je znaajno za prve tri godine ljudskog ivota te kako se to odnosi prema svjetlu koje zrai s kria na Golgoti. Taj osjeaj znai da u ljudski razvoj zahvaa onaj impuls po kojem e se obistiniti rijei: " N e ja, nego Krist u meni." Ve iz same spoznaje o tome to ovjek zaista jest moe se napredovati do uvida u Kristovo bie. Kad je istinskim promatranjem ovjeanstva dolo do ideje Krista, te kad se zna da se Krista najbolje moe pronai ako ga se p r v o potrai u samome sebi, tek e onda Biblija zadobiti svoju veliku vrijednost. A nema veeg ni svjesnijeg tovatelja Biblije od ovjeka koji je na opisani nain pronaao Krista. Mogue je zamisliti neko bie, npr. stanovnika Marsa, koje nikad nije nita ulo o Kristu i njegovu djelovanju. Taj stanovnik Marsa ne bi razumio mnogo toga to se o d i g r a l o na Zemlji, m n o g o toga to danas ljude zanima njega ne bi zanimalo. No zanimalo bi ga o n o to je sredinji impuls razvoja Zemlje: To je ideja Krista koja izraava bie samog ovjeka. Tek onaj tko je to shvatio moe doi do prave spoznaje Biblije jer u njoj nalazi na krasan nain prikazano o n o to je ranije gledao u sebi. Sebi e rei: Nije mi potreban odgoj kako bih naroito cijenio evanelja, nego mi se ona otkrivaju u itavoj svojoj veliini

kad im priem punom svijeu i spoznajom steenom putem duhovne znanosti. Nije potrebno rei da e ljudi koji su zahvaljujui duhovnoj znanosti na ispravan nain nauili cijeniti sadraj evanelja, u njima vidjeti njihovu v o d e u ulogu za ovjeanstvo i potivati ih vie negoli ikad prije. Tek e spoznajom samog ovjekova bia ovjeanstvo moi sagledati to se krije u tim dubokim svjedoanstvima. ovjek e sebi rei: Sadraj evanelja koji g o v o r i o ovjekovoj biti pisali su ljudi koji su ivjeli na Zemlji. Za njih naroito vrijedi o n o do ega ovjek mora doi to je stariji tim vie pomnim razmiljanjem o svom ivotu. ovjek je u ivotu mnogo toga uinio to poinje razumijevati tek nakon m n o g o godina. Pisce evanelja m o e m o smatrati ljudima koji su pisali iz svog vieg sebstva koje ovjek izgrauje u prvim godinama djetinjstva. Evanelja su, dakle, pisana djela nastala iz mudrosti koja oblikuje ovjeka. ovjek je objava duha putem tijela; evanelja su objava duha putem pisma. Pod takvim pretpostavkama pojava inspiracije p o n o v n o zadobiva svoj pozitivni smisao. Kao to za vrijeme prvih triju godina vie snage rade na izgradnji mozga, tako su u due pisaca evanelja iz duhovnih svjetova uvrle snage iz kojih su ona pisana. U toj injenici dolazi do izraaja duhovno vodstvo ovjeanstva. ovjeanstvo zaista mora biti vodeno ako unutar njega djeluju osobe koje piu izvorne dokumente na osnovi istih snaga koje velikom mudrou oblikuju i samog ovjeka. I kao to pojedini ovjek govori ili ini stvari koje e razumjeti tek kasnije, tako je ovjeanstvo u piscima evanelja sebi stvorilo posrednike iji su zapisi objave koje e se moi razumjeti tek s vremenom. to ovjeanstvo
28

vie bude napredovalo, to e i razumijevanje tih dokumenata biti v e e . ovjek m o e u sebi osjeati d u h o v n o vodstvo; ovjeanstvo moe d u h o v n o v o d s t v o osjetiti u osobama koje djeluju kao pisci evanelja. Ovaj pojam vodstva ljudi moe se proiriti. Pretpostavimo da je neki ovjek stekao uenike, sljedbenike. Istinska mu samospoznaja pokazuje kako mu upravo injenica to je stekao sljedbenike daje osjeaj da ono to ima rei ne potjee od njega. tovie, duhovne se snage viih svjetova ele oitovati u sljedbenicima, a u uitelju nalaze prikladno orue kako bi se objavile. Takvom e ovjeku biti bliska misao: Dok sam b i o dijete, radio sam na sebi pomou snaga koje su djelovale iz duhovnog svijeta, a ono najbolje to sada od sebe mogu dati mora takoer djelovati iz viih svjetova; to ne smijem smatrati neim to pripada mojoj obinoj svijesti. Da, takav ovjek smije rei: Neto demonsko, neto poput demona pri emu je rije "demon" shvaena u smislu dobre moi djeluje iz duhovnog svijeta preko mene na moje sljedbenike. Neto takvo osjeao je Sokrat, o kojem Platon pria da je g o v o r i o o svom " d e m o n u " kao o onome to ga vodi i upuuje. Mnogobrojni su pokuaji tumaenja tog Sokratova "demona". Njega se moe objasniti samo kad se prihvati misao da je Sokrat mogao osjeati ono to proizlazi iz gore navedenog razmatranja. Takoer je razumljivo da je Sokratovo naelo, poto je u Grkoj djelovao tijekom triju-etiriju stoljea, unijelo u grki svijet takav ugoaj koji je bio priprema za jedan drugi veliki dogaaj. I dalje je djelovao onaj ugoaj, onaj osjeaj da ovjek onakav kakvim ga vidimo nije dokraja ono to djeluje
29

iz viih svjetova. Upravo su oni najbolji koji su ivjeli u tome ugoaju kasnije i najbolje razumjeli rijei: " N e ja, nego Krist u meni!" Jer oni su sebi mogli rei: Sokrat je jo g o v o r i o o neemu demonskom koje djeluje iz viih svjetova; idealom Krista razjanjava se o n o o emu je g o v o r i o Sokrat. No Sokrat jo nije mogao govoriti o Kristu jer u njegovo vrijeme jo nitko nije m o g a o nai Kristovo bie u sebi. Ovdje p o n o v n o osjeamo neto od duhovnog vodstva ovjeanstva: u njega nita ne moe uvrijeti bez p r i p r e m e . Zato je Pavao naao najbolje sljedbenike upravo u Grkoj? Zato jer je sokratizam za navedeno raspoloenje p r i p r e m i o tlo. To znai da je ono to se kasnije dogaa u razvoju ovjeanstva povezano s ranijim dogaajima koji ljude ine zrelima da bi na njih mogli djelovati oni kasniji. Ne osjeamo li ovdje koliko je dalekosean impuls koji je prisutan u ljudskoj evoluciji i kako u pravi as prave ljude postavlja tamo gdje su potrebni za evoluciju? Openito se u takvim injenicama iskazuje duhovno v o d s t v o ovjeanstva.

30

DRUGO PREDAVANJE
Uoit emo zanimljivu podudarnost izmeu pojedinanog ljudskog ivota i onoga to vlada cjelokupnim razvojem ovjeanstva ako imamo na umu o n o to su uitelji i voe starog Egipta govorili starim Grcima o voenju i upravljanju egipatskim duhovnim ivotom. Pria se kako je neki stari Egipanin, kad su ga upitali tko ga je u starim vremenima vodio i njime upravljao, Grcima o d g o v o r i o ovako: u drevnim su vremenima kod nas vladali i pouavali bogovi, tek su kasnije v o d s t v o preuzeli ljudi. Prvog ovjeku slinog vodu na fizikom planu Egipani su nazivali Menesom. Po grkim je izvjeima vidljivo da su se v o d e egipatskog naroda pozivali na p r v o b i t n o v o d s t v o samih bogova. Uvijek treba ispravno razumjeti iskaze koji dopiru do nas iz starih vremena. to su mislili Egipani kad su g o v o r i l i : Kod nas su kraljevi bili bogovi, nai su veliki uitelji bili bogovi? Onaj koji je tako g o v o r i o mislio je time rei: Kad bi se vratitli u stara egipatska vremena i ljude koji su u sebi osjeali viu svijest, mudrost viih svjetova upitali: Tko su zapravo vai uitelji?, pojedinci bi odgovorili: Kad bih morao govoriti o svome pravom uitelju, ne bih pokazivao pojedinca, nego bih se prvo morao dovesti u stanje vidovitosti iz duhovne je znanosti poznato da je to u stara vremena bilo lake nego sada tada bih naao svog pravog inspiratora, svog pravog uitelja; on mi prilazi samo ako je moje duhovno oko o t v o r e n o . U starodrevnom su se Egiptu, naime, ljudima iz duhovnih svjetova sputala bia koja se nisu utjelovljivala u ljudskom fizikom tijelu. U d r e v n o m su Egiptu posredovanjem fizikih ljudi jo vladali i pouavali b o g o v i .
31

Pod bogovima su stari Egipani podrazumijevali bia koja su u odnosu na ovjeka bila doprla do vieg stupnja razvoja. Prema duhovnoj znanosti Zemlja je prije nego to je postala Zemljom prola kroz jedno drugo planetarno stanje koje se z o v e "stanje Mjeseca". Tada ovjek jo nije bio ovjek u dananjem smislu, ali su na starom Mjesecu postojala i druga bia koja nisu imala sadanji ljudski lik i bila su drugaija; ali su se tada nalazila na onome stupnju razvoja to ga je ovjek sada postigao na Zemlji. Stoga se moe rei: Na starom planetu Mjesecu koji je propao, a iz kojeg je kasnije nastala Zemlja, ivjela su bia koja su bila prethodnici ljudi. To su u kranskoj ezoterici aneoska bia ( a n g e l o i ) a jo via od njih arkaneli ( a r c h a n g e l o i ) . Ovi posljednji bili su na stupnju ovjeka jo ranije nego aneli. Bia koja se u kranskoj ezoterici nazivaju anelima, a u istonjakoj mistici "dijanskim biima" bila su za vrijeme starog Mjeseca "ljudi". Ukoliko su se ta bia na Mjesecu do kraja razvila, ona su za vrijeme Zemljina razdoblja za itav stupanj via od ovjeka. ovjek e tek na kraju razvoja Zemlje stii onamo gdje su ta bia bila na kraju Mjeseeva razvoja. Kad je zapoelo Zemaljsko stanje naeg planeta i kad se ovjek pojavio na Zemlji, ta se bia nisu mogla pojavljivati u vanjski vidljivom ljudskom liku. Jer je meso ljudskog tijela u svojoj biti zemaljski proizvod; takvo je tijelo primjereno biima koja su sada ljudi. Ona bia koja su za stupanj via od ovjeka nisu se mogla utjeloviti u ljudskim tijelima dok je Zemlja bila na poetku svoga razvoja; u upravljanju Zemljom mogla su sudjelovati samo tako da su prosvjetljivala i nadahnjivala ljude koji su se u davnoj prolosti uzdigli
32

do vidovitosti te njihovim posredovanjem upravljala sudbinom Zemlje. Stari su se Egipani prisjeali, dakle, takvog stanja kad su vodei ljudi imali ivu svijest o svojoj povezanosti s onime to se naziva bogovima, anelima ili dijanskim biima. Kakva su to bila bia koja se sama nisu utjelovljivala kao ljudi, koja nisu poprimala ljudski lik od mesa te na opisani nain djelovala na ovjeanstvo? Oni su bili prethodnici ljudi koji su nadrasli ljudski stupanj. Ovdje se moe ispravno upotrijebiti danas toliko zloupotrebljavanu rije "natovjek". Kad bi se zaista htjelo govoriti o "natovjeku", onda bi se tako moglo nazvati bia koja su bila ljudi ve za vrijeme Mjeseca, planetarnog predstupnja nae Zemlje, a sada su nadrasla ljude. Vidovitim su se ljudima mogla ukazivati samo u eterskom tijelu. Pojavljivala su se, silazila, dakle, iz duhovnih svjetova na Zemlju i na njoj vladala ak u poslijeatlantskom razdoblju. Ta su bia imala udnovato svojstvo, a imaju ga jo i danas da ne trebaju misliti; m o g l o bi se i rei da ona uope ne mogu misliti onako kako misli ovjek. A kako misli ovjek? Manje ili vie tako da polazi od neke odreene toke i sebi kae: Shvatio sam o v o ili ono; i polazei od te toke, pokuava razumjeti razliite druge stvari. Kada to ne bi b i o put ljudskog miljenja, tada put kolovanja u mnogo emu ne bi bio tako tegoban. Ne moe se u jednome danu nauiti matematika jer treba poeti od odreene toke i polako napredovati. To traje dugo. Ne moe se jednim pogledom sagledati jedan itav svijet misli; jer ljudsko se miljenje odvija u vremenu. Pojedina misaona konstrukcija u dui ne nastaje odjednom. Treba paziti, treba se naprezati kako bi se ostvario

tijek misli. Navedena bia nemaju tu osobinu; u njima se javlja iroka misaona konstrukcija istom onom brzinom kojom bi neka ivotinja instinktivno zgrabila dobar zalogaj. Kod tih bia nema razlike izmeu instinkta i promiljajue svijesti, kod njih je to jedno te isto. Kao to pojedine ivotinje u svom carstvu imaju instinkt, tako ova dijanska bia ili aneli imaju neposredno duhovno miljenje, neposredno duhovno predoavanje. Taj ih instinktivni unutarnji predodbeni ivot ini bitno drugaijima od ljudi. Shvatljivo je da ta bia ne raspolau takvim m o z g o m i takvim fizikim tijelom kao to ga imaju ljudi. Ona se moraju koristiti eterskim tijelom, jer ljudsko tijelo i ljudski mozak posreduju misli u vremenu, a ta bia ne stvaraju misli u vremenu, nego osjeaju kao da njihova mudrost u njima zabljesne sama od sebe. Nemogue im je pogreno misliti kao to to moe ovjek. Tijek njihovih misli neposredna je inspiracija. Stoga su ljudi koji su imali pristupa tim nadljudskim biima odnosno anelima bili svjesni da su suoeni s i z v o r n o m mudrou. Kad je, dakle, ak i u starom Egiptu ovjek kao uitelj ljudi ili kao kralj stajao pred tim svojim duhovnim v o d o m , znao je: zadana zapovijed i izreena istina neposredno su ispravne, ne mogu biti pogrene. To su zatim osjeali oni kojima su se te istine prenosile. Vidoviti voe ovjeanstva umjeli su tako govoriti da su ljudi osjeali kako su njihove rijei sadraji koji silaze iz d u h o v n o g svijeta. Ukratko, bila je to neposredna uzlazea struja prema viim v o d e i m duhovnim hijerarhijama. Ono to djeluje u ovjekovu djetinjstvu moemo vidjeti kako na velikom planu djeluje na razvoj ovjeanstva. To je nama najblii svijet duhovnih
34

hijerarhija koji natkriljuje svekoliku evoluciju ovjeanstva, svijet anela, odnosno, nadljudskih bia koja su za jedan stupanj via od ovjeka i koja su u neposrednom dodiru s duhovnim sferama. Iz nebeskih sfera donose na Zemlju poticaje za ljudsku kulturu. K o d djeteta to je tjelesni lik u kojemu via mudrost stvara svoj otisak; slino se stvarala kultura u davnim vremenima razvoja ovjeanstva. Egipani, koji su prikazivali svoju povezanost s boanskim svijetom, tako su osjeali otvorenost due ovjeanstva prema duhovnim hijerarhijama. Kao nim tako svoj to djeja dua do trenutka opisanog u prethodizlaganjima otvara svoju auru hijerarhijama, cjelokupno ovjeanstvo svojim radom otvara svijet hijerarhijama s kojima je bilo p o v e z a n o . Ta je povezanost bila najznaajnija kod onih uitelja koji su poznati kao sveti uitelji Indije, veliki uitelji prve poslijeatlantske kulture koja se bila proirila na jugu Azije. Nakon atlantske katastrofe kad se izmijenila fizionomija Zemlje tako da su se na istonoj polutci razvili novi oblici Azije, Europe i Afrike, djelovala je i to jo prije onih vremena od kojih potjeu ovdje ranije navedeni stari izvjetaji kultura velikih starih uitelja Indije. Dananji e ovjek stvoriti sasvim krivu predodbu o tim velikim uiteljima Indije. Jer kad bi se, na primjer, dananji kolovani ovjek suoio s jednim velikim uiteljem Indije, jako bi se iznenadio i vjerojatno rekao: Zar je o v o "mudrac"? Tako nikada nisam zamiljao mudraca! Jer o onome to je dananjem naobraenom ovjeku razborito i pametno, stari sveti uitelji Indije nisu umjeli rei nita pametno. U dananjem su smislu bili priprosti, vrlo jednostavni ljudi koji bi i na pitanja svakidanjeg ivota odgovarali krajnje jednostavno.

Postojala su vremena kad bi se od njih jedva mogla uti pokoja rije, a koja bi dananjem kolovanom ovjeku izgledala v r l o beznaajnom. Za te su svete uitelje, meutim, postojala i odreena vremena kad bi se oitovalo i neto drugo osim njihove skromnosti. U tim su vremenima morali biti zajedno jer se o n o to je svaki od njih kao pojedinac m o g a o osjetiti moralo usuglasiti s ostalih est mudraca, poput suglasja sedam tonova, tako da je svaki od njih ovisno 0 svojoj posebnosti i razvoju mogao gledati razliite stvari. Iskonska mudrost starih vremena odjekuje iz tog suglasja onima koji umiju proniknuti u istinske okultne dokumente. Ti dokumenti nisu objave Veda, kolikogod su V e d e divljenja vrijedne. Ono to su nauavali sveti uitelji Indije pripada vremenu daleko prije Veda. Ta su veliajna djela tek slabi odjek onog prvobitnog. No kad bi ti ljudi stajali kao pojedinci pred jednim od nadljudskih predaka ovjeanstva, kad bi v i d o v i t o gledali u vie svjetove i d u h o v n o sluali to im uzvieni preci govore, oi su im sjale poput sunca. A tada je o n o to su mogli rei nadmono djelovalo na njihovu okolinu, tako da su svi oni koji su umjeli uti, znali: Sad ne g o v o r i ljudski ivot, ljudska mudrost, nego sada u ljudsku kulturu djeluju bogovi, nadljudska bia. Ishodite starih kultura bilo je znanje primljeno od bogova. Tek su se malo-pomalo u poslijeatlantskom vremenu zatvarala vrata prema boanskom duhovnom svijetu koja su u atlantskom vremenu za ljudsku duu jo bila potpuno otvorena. U raznim se zemljama kod pojedinih naroda osjealo kako ovjek, sve vie vie, biva upuen na samoga sebe. Tako se u drugaijem smislu u ovjeanstvu vidi ono to se objavljuje u djetetu: prvo u nesvjesnu djeju duu uvire boanski
36

duhovni svijet i oblikuje tijelo; zatim dolazi trenutak u kojem ovjek naui osjeati sebe kao "Ja", trenutak do kojeg u kasnijem ivotu dopire njegovo sjeanje. Prije toga postoji, meutim, vrijeme kojega se obino u svakodnevnom ivotu ne m o e m o prisjetiti. Tu je o n o o emu se moe rei da i najvei mudrac moe uiti od djeje due. Zatim pojedinac biva preputen samome sebi, javlja se Ja-svijest i sve se tako razvija da se ovjek moe sjeati minulih doivljaja. Tako je i u ivotu pojedinih naroda nadolo vrijeme kad su se pomalo poeli osjeati odijeljeni od boanske inspiracije svojih praotaca. Kao to se dijete oslobaa aure koja u prvim godinama lebdi oko djeje glave, tako su se iz ivota pojedinih naroda sve vie povlaili boanski praoci te su ljudi ostali upueni na vlastita istraivanja i na vlastito znanje. U takvim se povijesnim zbivanjima oituje nastupanje vodstva ovjeanstva. Imenom "Menes" Egipani su nazivali zaetnika prve "ljudske" kulture ukazujui istovremeno na to kako je ovjek time takoer mogao pasti u zabludu. Jer otada je bio upuen na orue svog mozga. injenica da ovjek moe zabludjeti simboliki je izraena time to u vrijeme kad bogovi naputaju ovjeka, pada osnivanje labirinta koji je slika modanih vijuga, mozga kao orua za vlastite misli u kojima se ovjek moe izgubiti. Rijeju manas istonjaci su nazivali ovjeka kao misaono bie, a Manu se z o v e prvi glavni nosilac miljenja. Minos je za Grke bio prvi stvaratelj naela ljudskog miljenja. S Minosom je povezana i pria o labirintu jer su ljudi osjeali kako su poevi od njegovih vremena, od neposrednog boanskog vodstva, postupno preli u takvo v o d s t v o gdje "Ja" doivljava utjecaje vieg duhovnog svijeta na drugaiji nain.

Osim ovjekovih praotaca, pravih nadljudi, koji su na Mjesecu proli stupanj ovjeka te postali aneli, postoje i druga bia koja na Mjesecu nisu zavrila svoj razvoj. Bia koja se u istonjakoj mistici zovu dijanska, a u kranskoj ezoterici aneli, na starom su Mjesecu zavrila svoj razvoj i kad je ovjek zapoeo svoj razvoj na Zemlji, bila su ve za jedan stupanj via od njega. No postojala su i druga bia koja na starom Mjesecu nisu dovrila svoj razvoj, upravo kao to i vie kategorije luciferskih bia nisu bile zavrile svoj razvoj. Kad je zapoelo Zemaljsko razdoblje naeg planeta, u navedenom smislu nije postojao samo ovjek, nego je i sam planet primao inspiraciju boanskih duhovnih bia jer inae slino djetetu ne bi mogao napredovati; time su osim ljudi na djetinjem stupnju, na Zemlji posredno postojala i bia koja su svoj razvoj zavrila na Mjesecu. No izmeu njih i ljudi bilo je takvih bia koja svoj razvoj na Mjesecu nisu zavrila. To su bila bia via od ovjeka jer su ve za vrijeme starog Mjeseca mogla postati anelima, odnosno dijanskim biima. No ona se tada nisu razvila do pune zrelosti, zaostala su na stupnju ispod anela, ali su se s o b z i r o m na sve o n o to je ovjek nazivao svojim, nalazila daleko iznad njega. To su ustvari ona bia koja u etama luciferskih duhova zauzimaju najnii stupanj. S tim biima koja se nalaze izmeu ljudi i anela ve poinje carstvo luciferskih bia. 0 tim se biima vrlo lako moe pogreno misliti. M o e se pitati: Zato su boanski duhovi, vladari dobra dozvolili da takva bia zaostanu i na taj nain dopustila da u ovjeanstvo zahvati lucifersko naelo? M o g l o bi se takoer rei da dobri b o g o v i sve privode dobrome. To je razumljivo pitanje. Drugi mogui
38

nesporazum dolazi do izraaja u stavu: ta su bia naprosto "zla". No oboje je pogreno. Jer ta bia uope nisu samo "zla", iako kod njih treba traiti porijeklo zla u ljudskom razvoju. Ona se nalaze izmeu ljudi i nadljudi te su na neki nain savrenija od ovjeka. U svim sposobnostima koje ljudi tek mogu nauiti, ta su bia postigla ve visok stupanj. Od ranije opisanih ljudskih predaka razlikuju se time budui da stupanj ovjeka nisu na Mjesecu zavrila to jo imaju sposobnost da se tijekom ovjekova razvoja na Zemlji, mogu utjelovljivati u ljudskim tijelima. I dok se prava dijanska bia odnosno aneli, veliki inspiratori ljudi na koje su se jo pozivali Egipani, nisu pojavljivala u ljudskim tijelima, nego su se mogla objavljivati samo posredovanjem ljudi, dotle su bia koja su se nalazila izmeu ljudi i anela u starim vremenima imala sposobnost utjelovljivanja u ljudskim tijelima. Stoga u lemursko i atlantsko vrijeme nalazimo medu ljudima na Zemlji i one ija je najuntarnjija priroda due zaostalo aneosko bie. To znai da u staro lemursko i atlantsko vrijeme nae Zemlje na njoj nisu postojali samo obini ljudi koji su svojim opetovanim utjelovljenjima trebali ostvariti ideal ovjeka. Medu ljudima starih vremena bilo je takvih bia ija je vanjtina bila poput drugih ljudi. Morala su nositi ljudsko tijelo jer je vanjski lik ovjeka utjelovljenog u mesu ovisan o zemaljskim okolnostima. Ali osobito u starijim vremenima meu ljudima su se nalazila bia koja su pripadala najnioj kategoritji luciferskih individualnosti. Pored aneoskih bia koja su posredovanjem ljudi utjecala na ljudsku kulturu, utjelovljivala su se i takva luciferska bia te utemeljivala ljudske kulture. Kad stare legende priaju o velikim ljudima 39

koji su na raznim mjestima utemeljivali kulture, ne treba ih smatrati utjelovljenim luciferskim biima te kao takvima nosiocima zla takva su bia u stvari veliki blagoslov za ljudsku kuturu. Iz duhovne je znanosti poznato da je u starim vremenima, osobito u atlantskom razdoblju postojalo neto poput ljudskog prajezika, poput nekog govora koji je diljem Zemlje bio slian, jer je " g o v o r " u onim vremenima m n o g o vie nego danas izvirao iz najdublje nutrine due. To je v i d l j i v o ve iz o v o g a to slijedi. U atlantsko su vrijeme ljudi sve vanjske utiske doivljavali tako da je dua, kad je htjela izraziti neto iz vanjskog svijeta, bila potaknuta da se glasa nekim suglasnikom. Zbivanja u prostoru poticala su na oponaanje suglasnicima. Ljudi bi doivljavali um vjetra, zapljuskivanje valova, zatienost okriljem kue i oponaali ih suglasnicima. A ono to su u nutrini doivljavali kao vlastitu ili tuu bol ili radost, to su, naprotiv, oponaali samoglasnicima. Iz o v o g a se v i d i kako je dua u g o v o r u srastala s vanjskim zbivanjima i biima. Iz Kronike akae moe se vidjeti sljedee. Nekoj kolibi koja se u starom stilu nadvijala nad j e d n o m o b i t e l j i pruajui joj zatitu, p r i b l i a v a o se neki ovjek i p r o m a t r a o kako se koliba svojim oblikom u prostoru nadvija nad tom obitelji. Zatitniko nadvijanje k o l i b e i z r a z i o je suglasn i k o m , a u g o d u o n i h dua, koju je i sam osjeao i z r a z i o je samoglasnikom. Tada je nastala misao: "zatita", "imam zatitu", "zatita ljudskih tijela". Ta se misao zatim pretoila u suglasnike i samoglasnike koji nisu m o g l i biti drugaiji n e g o to su bili budui da su sasvim predstavljali neposredan o d r a z doivljaja. 40

Tako je bilo na cijeloj Zemlji. Nije san da je postojao jedan "prajezik". U stanovitom su smislu posveenici svih naroda jo umjeli osjeati taj prajezik. Da, u svim jezicima postoje o d r e e n i odjeci glasova koji nisu nita drugo nego ostaci tog ovjekova prajezika. Taj su jezik u ljudskoj dui potaknuli pravi ovjekovi prethodnici, nadljudska bia koja su na Mjesecu zavrila svoj razvoj. Iz toga se v i d i : da je postojao samo taj razvoj, cijeli bi ljudski rod bio ostao samo kao velika cjelina; diljem Zemlje bilo bi se jednako govorilo i mislilo. Ne bi se mogla razviti individualnost ni raznolikost a time ni ovjekova sloboda. Da bi ovjek mogao postati individuum, morali su unutar ovjeanstva nastati rascjepi. To to su se u razliitim podrujima jezici poeli meusobno razlikovati posljedica je djelovanja onih uitelja u kojima je bilo utjelovljeno lucifersko bie. Ovisno o tome koje je zaostalo aneosko bie bilo utjelovljeno u pojedinom narodu, moglo se pouavati ljude na razliitim jezicima. Sposobnost govorenja pojedinim jezikom kod svih se naroda temelji na postojanju velikih prosvjetitelja koji su bili zaostala aneoska bia i time daleko uzvienija od ljudi iz svoje neposredne okoline. Bia koja se prikazuju kao junaci grkog ili kojeg drugog naroda i koja su djelovala u ljudskome liku ustvari su utjelovljena zaostala aneoska bia. Ta se bia, dakle, nipoto ne smiju smatrati "zlima". N a p r o t i v . Ona su ljudima omoguila da se diljem zemaljske kugle razviju do slobode. Unosei razlikovnost, sprijeila su jednolinost koja bi se bila proirila cijelom Zemljom. To vai kako za jezike, tako i za mnoge oblasti ivota. Individualizacija, diferencijacija i sloboda m o e m o rei dolaze

od tih bia zaostalih na Mjesecu. Namjera mudrog vodstva svijeta bila je dodue tako m o e m o rei da se sva bia u planetarnom razvoju p r i v e d u svome cilju; no kad bi se to dogodilo na neposredan nain, ne bi bilo mogue postii stanovite stvari. Odreena bia bivaju zaustavljena u svom razvoju zato to u razvoju ovjeanstva imaju naroitu zadau. Budui da bi bia koja su na Mjesecu zavrila svoj razvoj bila mogla stvoriti samo jednoliko ovjeanstvo, suprotstavljena su im bia koja su na Mjesecu zaostala i time zadobila mogunost da o n o to je zapravo b i o njihov nedostatak, pretoe u neto d o b r o . Odatle se javlja pitanje: Zato postoji u svijetu zlo, nesavrenstvo, bolest? Treba zauzeti isti stav kao i kod nesavrenih aneoskih bia. Sve o n o to u bilo koje vrijeme predstavlja neto nesavreno, neto zaostalo, ipak se tijekom razvoja okree prema dobrome. Nije, dakako, potrebno spomenuti da ova istina ne smije opravdavati ovjekova nedjela. To je ve odgovor na pitanje: Zato mudro vodstvo svijeta doputa da bia zaostaju i da ne postignu cilj? To se dogaa zato to se u vremenu koje slijedi poslije takvog zaostajanja ostvaruje njegov pozitivni smisao. Jer su uitelji pojedinih razdoblja i ljudi ivjeli u vremenu kad narodi jo nisu umjeli sobom upravljati i rukovoditi. Svaki uitelj pojedinog naroda Kadmos, Kekrops, Pelops, Tezej i tako dalje imali su u neku ruku u dubinama due aneosko bie. Iz toga se v i d i kako ovjeanstvo ustvari i na tom polju potpada p o d o d r e e n o upravljanje i vodstvo. No na svakom stupnju evolucije zaostaju bia koja ne postiu cilj to ga je mogue postii. Treba iznova imati na umu staru egipatsku kulturu koja
42

je postojala na Nilu prije vie tisua godina. T a m o su se Egipanima objavljivali nadljudski uitelji. I sami su Egipani govorili da ti uitelji poput bogova upravljaju ljudima. Pored toga su, meutim, djelovala i takva bia koja su samo napola ili djelomino postigla stupanj anela. Treba nam biti jasno da je u starom Egiptu ovjek postigao odreeni stupanj razvoja, to znai da su due dananjih ljudi u egipatskom razdoblju postigle odgovarajui stupanj razvoja. No ne napreduje samo ovjek time to se daje v o d i t i i za rukovodea bia to upravljanje znai neto to ih u razvoju v o d i dalje. A n e o , na primjer, nakon to je neko vrijeme v o d i o ljude postaje neto vie od onoga to je bio prije poetka tog vodstva. Svojim rukovoenjem napreduje kako potpuni aneo, tako i onaj koji je u svom razvoju zaostao. Sva bia mogu napredovati; sve se nalazi u neprekidnom razvoju. Ali na svakom stupnju p o n o v n o zaostaju bia. U starome Egiptu moemo razlikovati boanske v o d e , anele, zatim poluboanske v o e koji nisu dokraja postigli stupanj anela i na kraju ljude. No stanovita bia iz reda nadljudi opet zaostaju, to znai da upravljaju ne dovodei sve svoje snage do izraaja, te u staroj egipatskoj kulturi zaostaju na stupnju anela. Na isti nain zaostaju i nedovreni podljudi. U meuvremenu, dok ljudi napreduju gore medu dijanskim biima, odnosno anelima, odreene individualnosti zaostaju. Kad je zavrila egipatsko-kaldejska kultura, a zapoela grko-latinska, zaostala su vodea bia prvog kulturnog razdoblja. No ona ne mogu primijeniti svoje snage jer u voenju ovjeanstva bivaju zamijenjena drugim anelima ili poluaneoskim biima. T o , meutim, znai: ona na taj nain ne mogu nastaviti ni svoj vlastiti razvoj.
43

T i m e se p o g l e d usmjerava na kategoriju bia koja su za egipatskog vremena mogla primijeniti svoje snage, ali ih nisu potpuno primijenila. U sljedeem, grko-latinskom vremenu, nisu ih mogla primijeniti jer su ih tada smijenila druga vodea bia, a novonastala vremena sprijeila su ih u djelovanju. Kao to su bia koja na starom Mjesecu nisu postigla stupanj anela kasnije dobila zadau da za vrijeme Zemlje ponovno djelatno zahvate u razvoj ovjeanstva, tako su vodea bia egipatsko-kaldejske kulture koja su zaostala takoer dobila zadau da kasnije kao zaostala bia p o n o v n o zahvate u kulturu. Moi emo, dakle, sagledati kasnije kulturno razdoblje i vodea bia koja upravljaju normalnim napredujuim razvojem. Uz ta bia, meutim, u razvoj zahvaaju i neka druga koja su ranije bila zaostala, a osobito takva koja su zaostala za v r i j e m e stare egipatske kulture. Navedena je kultura naa vlastita kultura. ivimo u vremenu u kojem osim normalnih upravljaa ovjeanstva djeluju i zaostala bia egipatsko-kaldejske kulture. Razvoj injenica i bia treba shvaati tako da u zbivanjima fizikog svijeta vidimo djelovanja (objav e ) iji se pravi uzroci nalaze u d u h o v n o m svijetu. S jedne je strane naa kultura u veoj mjeri obiljeena uzlaenjem prema duhovnosti. U tenji pojedinih ljudi za duhovnou ovjeanstvu se objavljuju oni duhovni voditelji koji su postigli normalni stupanj razvoja. U svemu onome to danas ovjeka eli uzdii k mudrosti to je donosi teozofija, objavljuju se normalni voditelji naeg razvoja. No u nau kulturu takoer zahvaaju bia egipatsko-kaldejske kulture; ona se objavljuju u m n o g o m e to se danas misli i radi i to e se tek u skoroj budunosti misliti i
44

raditi. Prisutna su u svim pojavama koje naoj kulturi daju peat materijalizma, a esto su i sama uoljiva u svojoj tenji za duhovnou. U dananje vrijeme uglavnom doivljavamo ponovno javljanje egipatske kulture. Bia koja treba smatrati nevidljivim v o d i teljima svih zbivanja fizikog svijeta, dijele se u dva razreda. Prvi razred ine one duhovne individualnosti koje su do u nae sadanje vrijeme prole normalan razvoj. Stoga su mogle rukovoditi naom kulturom dok su voditelji prethodne grko-latinske kulture svoju voditeljsku misiju zavrili u prvom kranskom tisuljeu. Drugi razred, koji povezuje svoj rad s biima prvog razreda, jesu individualnosti koje u grko-latinskoj kulturi nisu zavrile svoj razvoj. Za trajanja novonadolog grko-latinskog vremena morale su ostati nedjelatne, sada mogu p o n o v n o biti djelatne jer naa sadanjost ima slinosti s egipatsko-kaldejskim v r e m e n o m . Zbog toga se u sadanjem ovjeanstvu javlja mnogo toga to se doima poput svojevrsnog uskrsnua starih egipatskih snaga. No u mnotvu starih uskrsnulih snaga koje su nekad djelovale duhovno ima i takvih koje se sada pojavljuju s materijalistikim obiljejem. Jednim se primjerom moe pokazati kako su u naem vremenu ponovno oivjele stare egipatske spoznaje. Prisjetimo se Keplera. On je sav bio obuzet harmonijom svijeta. To je dolo do izraaja u njegovim matematikim zakonima nebeske mehanike, u tzv. Keplerovim zakonima. Oni su p r i v i d n o v r l o suhi i apstraktni; no kod Keplera su niknuli iz oslukivanja harmonije svemira. U Keplerovim se zapisima moe itati kako je, da bi mogao nai o n o to je pronaao, morao ii u svetita Egipana i kriomice uzeti svete hramske posude i zahvaljujui njima unijeti u svijet one
45

v r e d n o t e iji e se znaaj za ovjeanstvo spoznati tek u kasnijim vremenima. Te Keplerove rijei nisu prazna fraza, u njima je nejasna svijest o ponovnom oivljavanju onoga to je za egipatska vremena za vrijeme svog tadanjeg utjelovljenja upoznao. Sasvim je prihvatljiva predodba da je Kepler u jednom od svojih ranijih ivota prodro u staru egipatsku mudrost i da se ta mudrost u njegovoj dui pojavila u o n o m obliku koji je primjeren n o v o m v r e m e n u . Razumljivo je da je s egipatskim duhom u nau kulturu ulo materijalistiko obiljeje jer su Egipaani imali duhovnost obojenu jakim materijalizmom, to, na primjer, dolazi do izraaja u balzamiranju fizikih tijela preminulih, drugim rijeima, polagala se vrijednost na odravanje fizikog tijela. To je u odgovarajuem izmijenjenom obliku iz egipatskog dolo u nae vrijeme. Iste snage koje se neko nisu do kraja razvile, u izmijenjenom obliku iznova zahvaaju u nae vrijeme. Iz duevne geste kojom su se balzamirala mrtva tijela nastao je dananji stav oboavanja pukog materijalnog svijeta. Bal:amirajui mrtva tijela, Egipanin je htio sauvati neto to mu je bilo vrijedno. Mislio je da je razvoj due nakon smrti u vezi s ouvanjem fizikog, materijalnog tijela. Moderni anatom secira ono to vidi mislei da time dolazi do spoznaje ljudske organizacije. U naoj dananjoj znanosti ive snage starog egipatskog i kaldejskog svijeta. Tada su one bile napredne, a sada su to zaostale snage koje treba spoznati ako hoemo ispravno vrednovati obiljeje naega vremena. Te bi snage ovjeku tetile kad ne bi poznavao njihovo znaenje; one mu nee tetiti, nego e ih privesti dobrim ciljevima ako bude svjestan njihova djelovanja i ako na osnovi toga prema njima uspostavi ispravan
46

odnos. Te snage treba upotrijebiti; u protivnom danas ne bi bilo velikih dostignua u tehnici, industriji i tako dalje. To su snage koje pripadaju najniem stupnju luciferskih bia. Ako ih ispravno ne spoznamo, smatrat emo ih jedino moguima i neemo vidjeti druge snage koje v o d e prema spiritualnosti. Iz tog je razloga potrebna jasna spoznaja o dvjema duhovnim strujama naeg vremena. Da mudrim rukovodstvom svijeta u egipatsko-kaldejskom vremenu nisu zaostala aneoska bia, dananja kultura ne bi imala potrebnu teinu. U tom bi sluaju djelovale samo one snage koje ovjeka svom silom ele privesti duhu. Ljudi bi bili previe skloni preputanju tim snagama. Postali bi znesenjaci. Takve bi ljude zanimalo samo to bre oduhovljenje ivota; bio bi im blizak samo stav stanovitog prezira prema o n o m e to je fiziki-materijalno. Sadanje kulturno razdoblje svoju zadau moe izvriti samo ako se snage materijalnog svijeta dovedu do punog procvata i ako se postupno osvoji i njegovo podruje duhovnosti. Kao to i najljepe stvari mogu ljudima postati napasnici i zavodnici ako im se jednostrano predaju, onda bi jednostranost, kad bi uzela maha, bila velika opasnost da se sva dobra nastojanja shvate kao fanatizam. Koliko je g o d istina da ovjeanstvo napreduje zahvaljujui plemenitim impulsima, toliko je takoer istina da fanatino zastupanje pa i najplemenitijih vrednota razvoju moe nanijeti goleme tete. Napredak ovjeanstva m o e ostvariti samo tenja usmjerena o n o m najviem, noena istinom i poniznou, a ne zanesenjatvom. Da bi dananja dostignua na Zemlji imala potrebnu teinu te da bi se razvilo razumijevanje za materijalnu, fiziku razinu, mudro je v o d s t v o svijeta zaustavilo razvoj
47

onih bia koja su svoj razvoj trebala dovriti u egipatsko doba, a koja sada poglede ljudi usmjeravaju na fiziki ivot. Iz toga se v i d i kako se razvoj odvija p o d utjecajem bia koja napreduju normalno i onih koja zaostaju. Vidoviti pogled moe u nadosjetilnom svijetu pratiti meusobnu suradnju o v i h dviju vrsta bia. T i m e dolazi do razumijevanja duhovnog dogaanja koje se objavljuje u fizikim injenicama unutar kojih se nalazi dananji ovjek. Oito je kako za razumijevanje svjetskih zbivanja nisu dovoljne bilokakve vjebe koje otvaraju duhovno oko i duhovno uho za opaaj duhovnog svijeta. Postignuto je samo da se postojee stvari vide, da se opaaju bia i da se zna: ovdje su duhovna bia duevnog svijeta odnosno duhovnog podruja. No potrebno je i spoznati vrstu tih bia. Mogue je sresti razliita bia duevnog ili duhovnog svijeta i ne razabrati jesu li napredna ili pak pripadaju skupini zaostalih moi, unapreuju li razvoj ili ga koe. Oni ljudi koji su postigli vidovitost, ali ne i puno razumijevanje za navedene uvjete razvoja ovjeanstva, nikad ustvari ne mogu znati kakva bia susreu. Puku vidovitost treba nadopuniti jasno prosuivanje o n o g a to je ovjek v i d i o u nadosjetilnom svijetu. To je prijeko p o t r e b n o upravo u naem vremenu. No to nije uvijek bilo potrebno u istoj mjeri. Osvrnemo li se na vrlo stare kulture nai emo drugaije odnose. Kad bi se vidovitom ovjeku drevnog Egipta pojavilo j e d n o nadosjetilno bie, na elu bi mu pisalo koje je to bie. Vidoviti nije mogao a da ga ne prepozna. Danas je, meutim, mogunost zabune v r l o velika. I dok je staro ovjeanstvo bilo jo blisko duhovnim hijerarhijama te je m o g l o vidjeti koja bia susree,
48

danas postoji vrlo velika mogunost zablude. Jedina zatita od tekog oteenja jest trud i bavljenje onim predodbama i idejama koje su ovdje ranije navedene. U ezoterici se ovjek koji umije gledati u duhovni svijet naziva "vidovnjakom". No nije dovoljno samo biti vidovnjak. On bi, dodue, m o g a o vidjeti, ali ne i razlikovati. "Posveenim" se naziva onaj tko je stekao sposobnost razlikovanja pojedinih bia i zbivanja viih svjetova. Posveenje donosi mogunost meusobnog razlikovanja pojedinih vrsta bia. Netko m o e , dakle, biti v i d o v i t za vie svjetove, a da pri tome ne mora biti posveenik. U starim vremenima nije bilo naroito v a n o razlikovati bia, jer kad bi tajne kole dovele uenike do vidovitosti, mogunost zablude bila je mala. Sada je, meutim, mogunost zablude v r l o velika. Stoga treba u svom ezoternom kolovanju obratiti panju na to da se uz vidovitost uvijek stekne i posveenje. U onoj mjer\ u kojoj postaje v i d o v i t , ovjek mora stei sposobnost razlikovanja pojedinih vrsta nadosjetilnih bia i zbivanja. U novije su vrijeme v o d e e snage ovjeanstva dobile poseban zadatak da naprave ravnoteu izmeu naela vidovitosti i posveenja. Nadolaskom novih vremena voditelji duhovnog kolovanja nuno su morali usmjeriti pozornost na navedene injenice. Onaj ezoterni duhovni pravac koji je primjeren sadanjosti zastupa princip stalnog uspostavljanja ispravnog odnosa izmeu vidovitosti i posveenja. To je postalo nuno u vremenu kad je ovjeanstvo prolazilo krizu s o b z i r o m na viu spoznaju, a odnosi se na trinaesto stoljee. U razdoblju oko 1250. godine ljudi su se najvie osjeali odijeljeni od duhovnog svijeta. V i d o v i t o m osvrtu na to razdoblje ukazuje
49

se sljedee. U o n o su vrijeme najbolji duhovi koji su teili za nekom viom spoznajom mogli sebi rei: Ono to moemo pronai svojim umom, svojim intelektom, svojim d u h o v n i m znanjem ogranieno je na okolni fiziki svijet; svojim ljudskim istraivanjem i svojom moi spoznaje ne moemo dokuiti duhovni svijet; o njemu znamo samo ono to smo preuzeli od svojih prethodnika. To je bilo vrijeme kad se zamraio neposredni duhovni uvid u vie svjetove. Postoji dobar razlog da je to reeno u vrijeme kad je evala skolastika. 1250. godina otprilike je vrijeme u kojem su ljudi morali povui granicu izmeu onoga to su morali misliti na osnovi utisaka dobivenih predajom i onoga to se moe stei spoznajom. Ovo posljednje bilo je ogranieno na osjetilni fiziki svijet. A zatim je dolo vrijeme kad je mogunost uvida u duhovni svijet postajala p o n o v n o sve vea i vea. No ta je nova vidovitost drugaija od one stare koja se ugasila 1250. godine. Zapadnjaka je ezoterika morala za novu vidovitost postaviti strogo naelo da posveenje treba upravljati duhovnim oima i duhovnim uima. Time je naznaen zadatak to si ga je postavila jedna ezoterna struja koja je bila uvrla u europsku kulturu. Nadolaskom 1250. godine zapoela je nova vrsta vodstva u nadosjetilne svjetove. To su vodstvo pripremali duhovi koji su stajali iza vanjskih povijesnih dogaanja. Oni su ve stoljeima ranije izvrili pripreme za ono to je bilo potrebno za ezoternu kolu za koju su uvjeti bili postavljeni 1250. godine. Ako se izraz "suvremena ezoterika" ne zloupotrijebi, onda se ona moe primijeniti za duhovni rad tih visoko razvijenih osoba. Izvanjska povijest o njima ne zna nita. Meutim, o n o to 50

su radili ipak je dolo na vidjelo u svoj kulturi koja se na Zapadu bila razvila od 13. stoljea naovamo. Znaenje 1250. godine za duhovni razvoj ovjeanstva naroito dolazi do izraaja kad se uzmu u o b z i r dostignua v i d o v i t o g istraivanja. To se v i d i iz sljedeih injenica. ak su takve individualnosti koje su ve u prethodnim utjelovljenjima postigle visoki stupanj duhovnog razvoja, a koje su se oko 1250. godine p o n o v n o utjelovile, morale na neko vrijeme doivjeti potpuno zamraenje svog neposrednog uvida u duhovni svijet. Visoko prosvijetljene individualnosti kao da su bile odsjeene od duhovnog svijeta i mogle su o njemu neto znati samo na osnovi sjeanja na ranija utjelovljenja. Vidi se kako je poevi od onog vremena postao nuan novi element u duhovnom vodstvu ovjeanstva. To je bio element istinske moderne ezoterike. Tek se na toj osnovi moe ispravno shvatiti kako u v o d s t v o itavog ovjeanstva, a i pojedinog ovjeka moe zahvatiti ono to nazivamo Kristovim impulsom. Vrijeme od misterija na Golgoti do poetka djelovanja suvremene ezoterike prvo je razdoblje proradivanja Kristova naela u ljudskim duama. S obzirom na vie snage, ljudi su u to vrijeme Krista primili donekle nesvjesno, tako da su kasnije, poto su bili prisiljeni da ga svjesno prihvate, inili sve mogue greke te se nali u labirintu neshvaanja Krista. Moe se vidjeti kako se u prvom razdoblju kranstva Kristovo naelo uivljavalo u nie snage due. Zatim je dolo n o v o vrijeme u kome se ljudi dananjice jo nalaze. Da, oni se u stanovitom smislu nalaze tek na poetku shvaanja Kristova naela viim snagama due. Daljnji tijek ovog izlaganja treba pokazati nazadovanje nadosjetilne spoznaje do u 13. stoljee 51

te kako ta spoznaja na n o v nain nanovo polako zadobiva ivot i povezana s Kristovim naelom zahvaa u razvoj ovjeanstva. Na taj se nain suvremena ezoterika moe shvatiti kao napredovanje Kristova impulsa do pokretaa u vodstvu onih dua koje si u skladu s dananjim uvjetima razvoja hoe izboriti spoznaju viih svjetova.

52

TREE PREDAVANJE
U skladu s prethodnim izlaganjima, duhovno vodstvo tijekom razvoja ovjeanstva moemo vidjeti u biima koja su stupanj ovjeka prola za vrijeme prethodnog utjelovljenja planeta Zemlje za vrijeme starog Mjeseca. T o m e se vodstvu suprotstavlja drugo vodstvo koei o n o prvo, a u o d r e e n o m smislu ipak je poticajno. To izvode bia koja za vrijeme mjeseca nisu zavrila vlastiti razvoj. To su bia koja stoje neposredno iznad ovjeka, bia koja vode naprijed, a isto tako i bia koja potiu razvoj stavljajui mu prepreke. Ona time omoguuju da snage nastale zahvaljujui naprednim biima jaaju, da se uvruju te da im raste znaenje i samosvojnost. U duhu kranske ezoterike te se dvije skupine nadljudskih bia mogu nazvati anelima ( a n g e l o i ) . Iznad njih po hijerarhijskom redu stoje arkandeli, te arhaji koji takoer sudjeluju u voenju ovjeanstva. Unutar tih skupina bia postoje svi mogui meustupnjevi s obzirom na njihov stupanj savrenstva. Na poetku sadanjeg razvoja Zemlje u kategoriji anela na primjer postoje oni najrazvijeniji i oni manje razvijeni. Prvi su daleko nadrasli najnii stupanj razvoja Mjeseca. Izmeu o v i h i onih koji su taj najnii stupanj postigli upravo kad je zavrio Mjeseev razvoj, a p o e o razvoj Zemlje, postoje svi mogui meustupnjevi. U skladu s tim meustupnjevima dolazi do djelovanja odreenih bia na upravljanje zemaljskim razvojem ovjeanstva. Tako su razvojem egipatske kulture upravljala bia koja su se na Mjesecu vie usavrila od onih koja su upravljala razvojem u grko-latinsko vrijeme. A ta su opet bila savrenija od onih koja upravljaju razvojem
53

u dananje vrijeme. U egipatskom odnosno grkom razdoblju bia koja su se kasnije ukljuila u upravljanje razvojem u meuvremenu su se i sama usavrila te tako dozrela za upravljanje naprednijom kulturom. Od vremena velike atlantske katastrofe moe se razlikovati sedam uzastopnih kulturnih razdoblja: prvo je prastaro indijsko, zatim slijedi praperzijsko,* tree je egipatsko-kaldejsko, etvrto je grko-latinsko, peto je nae vlastito koje se otprilike od 12. stoljea poelo pomalo razvijati i u kojem se jo nalazimo. U svakom sluaju, ve se u naem vremenu pripremaju injenice koje e voditi u esto poslijeatlantsko kulturno razdoblje. Jer pojedina razdoblja razvoja zahvaaju jedno u drugo. Iza estog razdoblja slijedit e jo jedno. S obzirom na vodstvo ovjeanstva tonijim se promatranjem dolazi do sljedeeg. Samo za vrijeme tree kulture, egipatsko-kaldejske, aneli (u istonjakoj mistici dijanska bia) bili su donekle samostalni v o e ljudi. U praperzijsko vrijeme ve nije bilo tako. Tada su aneli u mnogo veoj mjeri nego u egipatsko vrijeme bili podloni viem vodstvu. Sve su ureivali onako kako je bilo u skladu s viim hijerarhijama, tako da se, dodue, sve nalazilo pod njihovim vodstvom, ali oni su se sami podreivali arkanelima. U razdoblju indijske kulture u kojoj je poslijeatlantski ivot u duhovnom pogledu postigao uspon kao nikada kasnije prirodni uspon p o d vodstvom ljudskih uitelja arkandeli su sa svoje strane na slian nain bili podloni vodstvu arhaja, odnosno prapoetaka.

* Rije "praperzijska" ovdje ne oznaava ono to se u obinoj povijesti naziva "perzijski" nego prednjoazijsku pretpovijesnu (iransku) kulturu koja se razvila na tlu gdje se kasnije proirilo perzijsko carstvo. 54

Ako se, dakle, prati razvoj ovjeanstva od indijske do perzijske i egipatsko-kaldejske kulture, moe se rei da su se odreena bia viih hijerarhija sve vie povlaila od neposrednog voenja ovjeanstva. A kako je bilo u etvrtom poslijeatlantskom kulturnom razdoblju, u grko-latinskom? Tada je ovjek u stanovitom smislu ve postao sasvim neovisan. Vodea su nadljudska bia zahvaala, dodue, u tijek ovjeanskog razvoja, ali je njihovo upravljanje bilo blago. Duhovni su ljudske djelatnosti osebujna, potpuno vremena u kojoj je samoga sebe. v o d e imali isto toliko koristi od kao i ljudi od njih. Odatle ona "ljudska" kultura grko-rimskog ovjek bio sasvim postavljen na

Sva ona osebujnost umjetnosti i dravnog ivota grko-rimskog vremena svodi se na to da sam ovjek doe do izraaja u svojoj posebnosti. Ako pogledamo, dakle, najstarija vremena razvoja kultura, nai emo vodea bia koja su svoj razvoj do stupnja ovjeka zavrila u ranijim planetarnim stanjima. etvrto poslijeatlantsko kulturno razdoblje imalo je zadau da ovjeka u najveoj mjeri stavi na kunju. Stoga je to bilo ujedno i vrijeme kad se cijelo duhovno vodstvo ovjeanstva moralo urediti na nov nain. Sadanji ljudi ive u petom poslijeatlantskom kulturnom razdoblju. Vodea bia o v o g razdoblja pripadaju istoj hijerarhiji koja je vladala Egipanima i Kaldejcima. Ista nekadanja v o d e a bia u nae vrijeme opet zapoinju svojom djelatnou. Spomenuto je kako su u egipatsko-kaldejskoj kulturi odreena bia zaostala i kako ih se nalazi u dananjem materijalistikom nainu osjeanja. Napredak kako poticajnih, tako i koeih bia koja su pripadala skupini anela odnosno niih
55

dijanskih bia sastojao se u tome da su kao kod Egipana i Kaldejaca ona mogla biti vode zahvaljujui svojstvima koja su u pradavnim v r e m e n i m a sama stekla, a kroz svoju rukovodeu djelatnost i dalje se razvijala. Tako napredni aneli ulaze u v o d s t v o petog poslijeatlantskog kulturnog razdoblja obdareni sposobnostima steenim u treoj, egipatsko-kaldejskoj kulturi. Tim svojim napretkom stjeu sasvim naroite sposobnosti. Oni, naime, postaju sposobni da u sebe prime snage koje proizlaze iz najvanijeg bia itavog Zemljina razvoja. Na njih djeluje Kristova snaga. Ta snaga ne djeluje samo iz Isusa iz Nazareta na fiziki svijet nego i u duhovnim svjetovima na nadljudska bia. Krist ne postoji samo za Zemlju nego i za ta bia. Dok su vodila staru egipatsko-kaldejsku kulturu ista bia nisu bila p o d Kristovim v o d s t v o m nego su mu se p o d r e d i l a tek nakon tog razdoblja. Njihov je napredak u t o m e da sada p o d Kristovim utjecajem upravljaju naim petim poslijeatlantskim kulturnim razdobljem; slijede Krista u viim svjetovima. Zaostajanje bia o kojima se g o v o r i da koe razvoj dolazi otuda to se ona nisu podredila Kristovu vodstvu nego su nastavila djelovati neovisno o njemu. Stoga e u ljudskoj kulturi sve jasnije i jasnije dolaziti do izraaja o v o to slijedi. Pojavit e se jedna materijalistika struja p o d v o d s t v o m zaostalih egipatsko-kaldejskih duhova; ona e, dakle, imati materijalistiko obiljeje. Najvei dio onog to se u svim zemljama naziva suvremenom znanou nalazi se pod tim utjecajem. Uz ovu se struju, meutim, javlja i druga, usmjerena tome da ovjek u svemu to radi na kraju uzmogne nai ono to se moe nazvati Kristov i m naelo. Danas, na primjer, ima ljudi koji kau: Na je svijet, na kraju krajeva, sazdan od atoma.
56

A tko ovjeku ulijeva misli da je svijet sazdan od atoma? To su nadljudska aneoska bia zaostala u egipatsko-kaldejskom razdoblju. A kako e pouavati bia koja su svoj cilj postigla u staroegipatsko-kaldejskom svijetu i koja su tada upoznala Krista? Ona e ljudima moi ulijevati drugaije misli od onih da postoje samo materijalni atomi; ona e moi pouavati ljude da je sva tvar o v o g a svijeta sve do u najsitnije estice proeta Kristovim duhom. I kolikogod to udnovato izgledalo, ubudue e doi kemiari i fiziari koji nee nauavati fiziku i kemiju kako se danas nauavaju pod utjecajem zaostalih egipatsko-kaldejskih duhova nego e nauavati ovako: Materija je sagraena onako kakvu ju je Krist malo-pomalo uredio! Ljudi e nalaziti Krista sve do u fizikalne i kemijske zakone. Na pomolu su spiritualna kemija i spiritualna fizika. M n o g i m ljudima to danas zacijelo izgleda kao sanjarija ili jo neto gore. No umnost budueg vremena za minulo je vrijeme glupost. inioci koji na taj nain zahvaaju u kulturni razvoj tonijem su promatrau ve sada uoljivi. No on takoer dobro zna to se sa suvremenog znanstvenog ili filozofskog stajalita ovoj navodnoj gluposti s p r i v i d n i m pravom moe p r i g o v o r i t i . Na osnovu takvih pretpostavki mogue je razumjeti u emu je prednost v o d e i h nadljudskih bia. Ljudi su u etvrtom poslijeatlantskom grko-latinskom razdoblju upoznali Krista jer za vrijeme te kulturne e p o h e u razvoj ulazi Kristov dogaaj. Tada ljudi upoznaju Krista. Nadljudska v o d e a bia upoznala su ga za vrijeme egipatsko-kaldejske kulture i svojim su se radom vinula do njega. U grko-latinskom vremenu morala su ljude prepustiti njihovim vlastitim
57

sudbinama da bi kasnije iznova zahvatila u razvoj ovjeanstva. Dananje bavljenje teozofijom ne znai nita drugo doli priznavanje injenice da nadljudska bia koja su v o d i l a ovjeanstvo sada svoje v o d stvo nastavljaju tako da i sama stoje p o d Kristovim v o d s t v o m . Tako je i s drugim biima. U praperzijskom su vremenu arkandeli sudjelovali u vodstvu ovjeanstva. Kristu su se p o d r e d i l i jo prije nego bia po rangu nia od njih. 0 Zaratustri se moe rei da je svoje sljedbenike i svoj narod upuivao na Sunce i govorio otprilike ovako: U Suncu ivi veliki duh Ahura Mazdao koji e sii na Zemlju! Jer bia iz reda arkandela koja su vodila Zaratustru uputila su ga na velikog v o d u Sunca koji tada jo nije bio siao na Zemlju nego se tek uputio, kako bi kasnije neposredno mogao zahvatiti u njen razvoj. Bia koja su predvodila velike uitelje Indijaca upuivala su ih na Krista budunosti; jer je pogreno misliti da ti uitelji nisu slutili Krista. G o v o r i l i su da se on nalazi "iznad njihovih sfera" i da ga "ne mogu dosei". I kao to aneli u naem petom kulturnom razdoblju unose Krista u na duhovni razvoj, tako e bia iz reda arkanela, koji su upravljali praperzijskom kulturom, upravljati estim kulturnim razdobljem. A duhovi prapoetaka, arhai koji su vodili ovjeanstvo za vrijeme stare indijske kulture, predvoeni Kristom upravljat e ovjeanstvom u sedmom kulturnom razdoblju. U grko-latinsko vrijeme Krist je siao i objavio se u fizikom tijelu Isusa iz Nazareta. Siao je do u fiziki svijet. Kad ovjeanstvo bude za to dozrelo, moi e nai Krista u nama najbliem viem svijetu. U budunosti se Krista nee moi nai u fizikom svijetu, nego u nama najbliim viim 58

svjetovima. Jer ljudi nee ostati isti kao to su sada; bit e zreliji i nai e Krista kao to ga je naao Pavao pred Damaskom kad je proroki p r e d v i d i o budunost. Upravo e veliki uitelji naeg vremena, koji su ljude v o d i l i u egipatsko-kaldejskoj kulturi u 20. stoljeu v o d i t i ljude da v i d e Krista kao to ga je v i d i o Pavao. Oni e ovjeku pokazati da Krist ne djeluje samo na Zemlji nego da produhovljuje cijeli Sunev sustav. A kad u brahmana uvre Kristov sadraj onda e sveti uitelji Indije p o n o v n o utjelovljeni u sedmom kulturnom razdoblju objavljivati onog velikog silnog Duha o kojem su u davnini govorili da vlada iznad njihove sfere. I tako vodeno, ovjeanstvo e se stupanj po stupanj uzdizati prema d u h o v n o m e svijetu. Da Krist u nadosjetilnim svjetovima vlada i viim hijerarhijama, ui znanost poznata pod imenom Ruinog kria koja je u nau kulturu ula u 12. i 13. stoljeu te se otada pokazala n e o p h o d n o p o t r e b n o m . Kad s takvog gledita p a l j i v i j e p r o m a t r a m o b i e koje je i v j e l o u Palestini i i z v r i l o golgotski misterij, v i d j e t e m o sljedee. Do dananjeg je vremena bilo mnogo predodbi o Kristu. Ima, na primjer, predodbi odreenih kranskih gnostika prvog stoljea koji su govorili: Krist koji je i v o u Palestini uope nije bio u fizikom tijelu; imao je samo p r i v i d n o tijelo, etersko tijelo, koje je postalo fiziki v i d l j i v o ; tako da i njegova smrt na kriu nije bila prava smrt nego samo prividna jer je postojalo samo etersko tijelo. Postoje zatim razliite prepirke medu sljedbenicima kranstva, kao, na primjer, poznata prepirka izmeu sljedbenika Arija i Atanazija itd. I kod njih se nailazi na najrazliitija tumaenja o tome to Krist zapravo
59

jest. Sve do u nae vrijeme ljudi stvaraju najrazliitije p r e d o d b e o Kristu. Duhovna znanost mora u Kristu prepoznati ne samo zemaljsko nego i kozmiko bie. U odreenom smislu ovjek je u biti sasvim kozmiko bie. ivi dvostrukim ivotom. ivi u fizikome tijelu od roenja do smrti i ivi u duhovnim svjetovima izmeu smrti i novog roenja. Kad je ovjek utjelovljen u fizikom tijelu, ivi u ovisnosti od Zemlje, jer je fiziko tijelo upueno na Zemljine snage i njene uvjete opstanka. No ovjek ne prima u sebe samo tvari i snage Zemlje nego je ulanjen u cjelokupni Zemljin organizam i njemu pripada. Kad p r o e prag smrti, ne pripada vie zemaljskim snagama; ali bilo bi netono misliti da tada ne pripada nikakvim snagama. Povezan je sa snagama Suneva sustava i sustava zvijezda. Izmeu smrti i n o v o g roenja ivi isto tako u kozmikom kao to od roenja do smrti ivi u zemaljskom svijetu. Od smrti do n o v o g roenja pripada kozmosu kao to na Zemlji pripada elementima zraka, vode, zemlje itd. T i m e to proivljava ivot izmeu smrti i nov o g roenja ulazi u podruje kozmikih utjecaja. Od planeta ne dolaze samo fizike snage, kao sila tee i druge fizike snage koje nauava fizika astronomija, nego dolaze i duhovne snage. A s tim duhovnim snagama kozmosa ovjek je u v e z i tako da je svaki pojedinano povezan na naroit nain, ovisno o njegovoj individualnosti. A k o je roen u Europi, odnosi se prema klimatskim uvjetima drugaije nego da se npr. rodio u Australiji. Isto je tako u ivotu izmeu smrti i novog roenja: netko e imati vie sklonosti prema duhovnim snagama Marsa, netko drugi prema snagama Jupitera, a netko trei prema snagama itavog planetarnog sustava. A to su snage koje ovjeka
60

ponovno dovode na Zemlju. I tako prije roenja ivi p o v e z a n s cjelokupnim zvjezdanim prostranstvom. Ovisno o ovjekovu odnosu prema kozmosu djelovat e i o d r e e n e snage koje pojedinog ovjeka v o d e o d r e e n o m roditeljskom paru i o d r e e n o m podruju. Poriv, poticaj da se ovjek utjelovi u nekom o d r e e n o m mjestu, obitelji, narodu, u o d r e e n o m vremenu ovisi o tome kako se ovjek prije roenja p o v e z a o s kozmosom. U starije je vrijeme na njemakom g o v o r n o m podruju postojao izraz koji je izuzetno dobro obiljeavao ovjekovo roenje. Kad se ovjek rodio, onda bi se reklo da je na nekom odreenom mjestu postao mlad. U tome je nesvjesno ukazano na to da je ovjek izmeu smrti i n o v o g roenja isprva jo p o d l o a n snagama po kojima je u p r e t h o d n o m utjelovljenju ostario, a da zatim na njihovo mjesto jo prije roenja dolaze one koje ga p o n o v n o ine " m l a d i m " . Tako jo i Goethe u "Faustu" upotrebljava izraz "postao mlad u maglenoj zemlji" pri emu je "maglena zemlja"* staro ime srednjevjekovne Njemake. Izrada horoskopa temelji se na istini da poznavalac ovih stvari umije oitati snage po kojima ovjek ulazi u fiziki ivot. Pojedinom ovjeku pripada odreeni horoskop jer se u njemu iskazuju snage koje su ga d o v e l e u ivot. Ako, na primjer, u horoskopu Mars stoji iznad Ovna, to znai da Mars nee propustiti odreene snage Ovna te da one gube na snazi. ovjek, dakle, ulazi u fiziki ivot, a upravo se po horoskopu snalazi prije negoli ue u zemaljsko postojanje. O ovoj stvari koja danas izgleda smiono

*njem. Nebelland

61

ne treba govoriti bez upozorenja kako je sve to se danas na tom podruju radi isti diletantizam g o l o praznovjerje te da je za vanjski svijet istinska znanost o tim stvarima velikim dijelom potpuno izgubljena. Stoga ovdje iznesene naelne stvari ne treba prosuivati na osnovi jedne, danas u mnogoemu v r l o upitne astrologije. ovjeka na fiziko utjelovljenje nagone djelatne snage zvjezdanog svijeta. Kad vidovita svijest promatra ovjeka, vidi kako je njegova organizacija zaista nastala zajednikim djelovanjem kozmikih snaga. Ovdje e to biti prikazano u hipotetskom obliku koji, meutim, potpuno odgovara v i d o v i t o m nainu zapaanja. Kad bi se uzeo ljudski mozak te se v i d o v i t o istraivala njegova grada, tako da bi se vidjelo kako su odreeni dijelovi smjeteni na odreenim mjestima i imaju izdanke, opazilo bi se kako je mozak kod svakog ovjeka drugaiji. Nema dva ovjeka koji bi imali jednaki mozak. Kad bi se mozak mogao slikati s itavom strukturom, tako da bi se dobila polukugla u kojoj bi bile vidljive sve pojedinosti, za svakog bi se ovjeka dobila drugaija slika. A kad bi se slikao mozak u trenutku ovjekova roenja, a takoer i nebo tono iznad mjesta gdje je taj ovjek roen, onda bi te slike bile potpuno jednake. Rasporedenost pojedinih dijelova mozga jednaka je rasporedu zvijezda na nebeskoj slici. ovjek ima u sebi o d r e e n ^ sliku neba, svaki drugaiju, ovisno o tome gdje i kada je roen. To pokazuje kako je ovjek roen iz snaga cjeline svijeta. Kad ovjek to ima na umu, m o e se uzdii do predodbe kako se makrokozmos ogledava u ovjeku i o d a v d e moe doi do ideje o tome kako je to kod
62

Krista. Kad bi Krista nakon Ivanova krtenja zamiljali tako da u njemu makrokozkos ivi kao u ovjeku, imali bismo pogrenu p r e d o d b u . Promotrimo prvo Isusa iz Nazareta. On je imao sasvim naroite ivotne uvjete. U poetku naeg raunanja vremena roena su dva djeteta Isusa. Jedan je potekao od natanske loze Davidove, drugi od salomonske loze, takoer Davidove. Oba se djeaka nisu rodila u potpuno isto vrijeme, nego samo priblino. U salomonskom se djetetu, prikazanom u Matejevu evanelju, utjelovila ista individualnost koja je ranije na Zemlji ivjela kao Zaratustra, tako da u tom djeaku Isusu Matejeva evanelja imamo pred sobom ponovno utjelovljenog Zaratustru, odnosno, Zoroastra. Matej prikazuje kako u tome djetetu do dvanaeste godine odrasta Zaratustrina individualnost. U toj godini Zaratustra naputa tijelo toga djeteta i prelazi u tijelo drugog djeteta Isusa prikazanog Lukinim evaneljem. Zbog toga se o v o dijete iznenada potpuno mijenja. Roditelji se ude kad ga p o n o v n o nau u hramu u Jeruzalemu nakon to je u njega uao Zaratustrin duh. To se v i d i iz prizora gdje se djeak izgubio, a kad su ga u hramu ponovno nali, govorio je tako da ga roditelji nisu prepoznali jer su to dijete Isusa iz Nazareta poznavali samo takvim kakav je bio prije. Ali kad je u hramu poeo govoriti pismoznancima, mogao je onako g o v o r i t i jer je u njega uao Zaratustrin duh. Do tridesete je godine Zaratustrin duh ivio u mladome Isusu, potomku Davidove loze. U tom je drugom tijelu dozrijevao do jo veeg savrenstva. Treba takoer napomenuti da je u tome drugom tijelu u kojem je sada ivio Zaratustrin duh bilo neto osobito. U njegovo je astralno tijelo svoje impulse iz duhovnog svijeta zraio Buddha.
63

Istonjaka je predaja tona. Po njoj se Buddha r o d i o kao "bodhisattva" i tek se tijekom svog zemaljskog ivota, u dvadeset devetoj godini uzdigao do stupnja Buddhe. Asita, veliki indijski mudrac, doao je, dok je Gautama Buddha bio malo dijete, plaui u kraljevsku palau Buddhina oca. Plakao je jer je kao vidjelac znao da e to kraljevsko dijete postati "Buddhom", a' on, koji se osjeao starim, vie nee doivjeti kako e Suddhodanin sin postati Buddhom. Taj se mudrac p o n o v n o r o d i o u vrijeme Isusa iz Nazareta. To je onaj isti koji je u Lukinu evanelju predstavljen kao sveenik u hramu; koji u natanskom Isusu vidi objavu Buddhe. I zato to je to vidio, rekao je: "Pusti Gospode svoga slugu da u miru ode, jer ja sam vidio svog Majstora!". Ono to u Indiji nekada nije mogao vidjeti, vidio je u astralnom tijelu ovog djeaka Isusa koji nam se pojavljuje u Lukinu evanelju: v i d i o je Buddhom postalog Bodhisattvu. Sve je to bilo potrebno da bi moglo nastati tijelo koje e kasnije na Jordanu primiti "Ivanovo krtenje". Tada je Zaratustrina individualnost napustila trostruko tijelo fiziko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo onoga Isusa koji je na tako sloen nain odrastao da bi u njemu mogao zaivjeti Zaratustrin duh. Nanovo roeni Zaratustra morao je proi dvije razliite mogunosti razvoja dva djeteta Isusa. Pred Krstiteljem je, dakle, stajalo tijelo Isusa iz Nazareta, a u njega je djelovala kozmika Kristova individualnost. Kod nekog drugog ovjeka kozmiko-duhovni zakoni djeluju samo tako da ga postavljaju u zemaljski ivot. Zatim protiv tih zakona nastupaju oni koji potjeu od uvjeta zemaljskog razvoja. Kod Isusa Krista nakon Ivanova krtenja ostale su djelatne samo kozmike duhovne snage bez ikakva utjecaja zakona zemaljskog razvoja.
64

Dok je Isus iz Nazareta kao Isus Krist u posljednje tri godine ivota, od tridesete do trideset tree godine, hodao Zemljom u Palestini, neprekidno je u njega uviralo cjelokupno Kristovo kozmiko bie. Krist je uvijek bio pod utjecajem cjelokupnog kozmosa, nije uinio ni koraka a da u njega ne bi djelovale kozmike snage. Ono to se odvijalo kod Isusa iz Nazareta bilo je neprekidno ostvarivanje horoskopa, jer se u svakome trenutku dogaalo ono to se inae dogaa samo prilikom ovjekova roenja. To je moglo biti tako samo zato jer je itavo tijelo natanskog Isusa ostalo o t v o r e n o utjecajima sveukupnih snaga kozmiko-duhovnih hijerarhija koje upravljaju naom Zemljom. A kad je, dakle, sav duh kozmosa djelovao na Isusa Krista, tko li je iao, na primjer, u Kafernaum ili b i l o koje drugo mjesto? Bie koje se kretalo na Zemlji izgledalo je u svakom sluaju kao i drugi ljudi. No djelatne snage u njemu, bile su kozmike i dolazile su od Sunca i zvijezda; one su upravljale tijelom. A ono to je Isus Krist inio proizalo je iz cjeline bia svijeta s kojim je Zemlja povezana. Stoga su za pojedina djela Isusa Krista u evaneljima esto p o t i h o naznaene zvjezdane konstelacije. U Ivanovu evanelju treba itati kako Krist nalazi svoje prve uenike. Tamo stoji: "Bilo je oko desetog sata.", jer se u vremenskim odnosima izrazio duh itavog kozmosa. Ovakvi su nagovjetaji na drugim mjestima u evaneljima manje jasni. Tko, meutim, umije itati evanelja posvuda e ih nai. S tog gledita treba, na primjer, prosuivati uda iscjeljenja bolesnika. Promotrimo samo ono mjesto gdje stoji: "Kad je Sunce zalo, doveli su mu bolesnike i on ih je iscijeljivao." Sto to znai? Evanelist ovdje naglaava da je to iscjeljenje bilo povezano
65

s itavom zvjezdanom konstelacijom, da je, dakle, u odgovarajuem vremenu postojala takva kozmika konstelacija koja se mogla ostvariti samo onda kad je Sunce bilo zalo. To znai da su se u vrijeme po zalasku Sunca mogle oitovati odgovarajue iscjeliteljske snage. Isus Krist prikazan je kao posrednik koji povezuje bolesnika sa snagama kozmosa, a koje su upravo u onom vremenu djelovale iscjeljujue. To su bile iste snage koje su u Isusu djelovale kao Krist. Kristovom bi se prisutnou dogodilo iscjeljenje jer se bolesnika izlagalo iscjeliteljskim snagama kozmosa koje su mogle onako djelovati samo u odreenim prostornim i vremenskim uvjetima. Snage kozmosa djelovale su na bolesnika preko svog predstavnika Krista. Na ovaj su nain, meutim, mogle djelovati upravo samo za vrijeme Kristova boravka na Zemlji. Samo je tada postojala takva povezanost izmeu kozmikih konstelacija i ljudskog organizma da je m o g l o doi do iscjeljenja odreenih bolesti, kad je posredovanjem Isusa Krista na ovjeka utjecala kozmika konstelacija. Opetovanje ovih okolnosti u ivotu kozmosa i Zemlje isto je tako malo mogue kao jo jedno utjelovljenje Krista u ljudskom tijelu. S takvog je gledita preobrazba Isusa Krista zemaljski izraz odreenog odnosa kozmosa prema ovjekovim snagama. Biti u Kristovoj blizini za bolesnika je znailo doi u takav odnos prema makrokozmosu koji je na njega mogao djelovati ozdravljujue.

T i m e su navedena gledita iz kojih se v i d i kakve je oblike poprimilo vodstvo ovjeanstva pod Kristov i m utjecajem. Ali one druge snage, koje su bile zaostale u egipatsko-kaldejsko vrijeme, djeluju dalje 66

p o r e d onih proetih Kristom. To se vidi i u nainu na koji se sadanjost u mnogim stvarima odnosi prema evaneljima. Pojavljuju se literarna djela koja se naroito trude da pokau kako se evanelja mogu razumjeti ako ih se astroloki tumai. Najvei se protivnici evanelja pozivaju na to astroloko tumaenje, tako da, na primjer, put arkandela Gabrijela od Elizabete do Marije ne bi trebao znaiti nita drugo nego hod Sunca iz zvijea Djevice u drugo zvijee. To je u stanovitom smislu tono; no te misli u nae vrijeme unose bia koja su zaostala u egipatsko-kaldejsko vrijeme. Ovakvi bi utjecaji trebali stvoriti miljenje kako su evanelja samo alegorije za o d r e e n e kozmike odnose. U Kristu progovara cijeli kozmos, pa se njegov ivot uistinu moe izraziti tako da se za pojedine p r i z o r e navedu kozmike okolnosti koje posredovanjem Krista neprekidno djeluju na zemaljsko postojanje. Ispravno shvaanje ove stvari dovest e do punog priznavanja Kristova zemaljskog ivota, dok navedeno pogreno miljenje, kad vidi kako se u evaneljima Kristov ivot iskazuje kozmikim konstelacijama, smatra to dokazom da se radi samo o alegorijskom pristupu konstelacijama te da zemaljsko-stvarni Krist nije postojao. Kad bi se smjela uzeti usporedba, m o g l o bi se rei: zamislimo svakog pojedinog ovjeka pod slikom zrcalne kugle. Ako zamislimo jedno kuglasto ogledalo, ono zrcali itavu svoju okolinu. Zamislimo da olovkom izradimo obrise koji ocrtavaju itavu okolinu. Moemo zatim maknuti ogledalo, a sliku ponijeti svuda unaokolo. Neka to simbolizira injenicu da ovjek prilikom roenja u sebi nosi odraz kozmosa. itav ivot nosi sa sobom djelovanje te jedne slike. Ogledalo bi se, meutim, moglo nositi sa sobom tako da bi posvuda 67

zrcalilo okolinu. Ono bi stalno zrcalilo itavu okolinu. To bi bio simbol za Kristov ivot od Ivanova krtenja do misterija na Golgoti. Ono to kod drugog ovjeka ulazi u zemaljsko postojanje prilikom roenja, to je u Isusa Krista neprekidno ulazilo u svakome trenutku. Kad se izvrio golgotski misterij, duhovno je zraenje kozmosa prelo u duhovnu supstanciju Zemlje i otada je p o v e z a n o sa Zemljinim duhom. Kad je Pavao pred Damaskom postao v i d o v i t , spoznao je da je u Duha Zemlje prelo neto to je ranije bilo u kozmosu. U to e se moi uvjeriti svatko tko svoju duu uzmogne dovesti do toga da i ona doivi dogaaj u Damasku. U 20. e se stoljeu pojaviti prvi ljudi koji e dogaaj Krista, to ga je d o i v i o Pavao, moi doivjeti u duhu. Do tog su vremena ovaj dogaaj mogli doivjeti samo ljudi koji su e z o t e r n i m kolovanjem razvili vidovite snage. U skladu s prirodnim razvojem ovjeanstva naprednim e snagama due ubudue biti mogue da u duhovnoj sferi Zemlje gledaju Krista. To e poput odjeka dogaaja u Damasku biti mogue nekolicini ljudi poevi od o d r e e n o g vremena u 20. stoljeu; zatim e se njihov broj poveati, a u daljoj e budunosti postati prirodna sposobnost ljudske due.

Dolazak Krista u razvoj Zemlje znai za taj razvoj potpuno novi uzmah. To pokazuju i vanjske povijesne injenice. U prvom razdoblju poslijeatlantskog razvoja ljudi su v r l o d o b r o znali: nad nama ne postoji samo fiziki Mars; o n o to v i d i m o kao Mars ili Jupiter ili Saturn izraz je duhovnih bia. Kasnije se 68

to shvaanje potpuno izgubilo. Za ljudsko mnijenje nebeska su tijela postala naprosto tijela o kojima se prosuivalo na osnovi fizike danosti. A u srednjem su vijeku ljudi u zvijezdama vidjeli samo ono to su mogle vidjeti oi: sferu Venere, sferu Sunca, Marsa itd. sve do sfere zvijezda stajaica. Zatim je slijedila osma sfera, poput plavog vrstog zida. A onda je doao Kopernik i o p o v r g a o miljenje da je mjerodavno samo ono to opaaju osjetila. Dananji materijalistiki znanstvenici mogu dakako rei: Ima smuenih glava koje tvrde da je svijet maja, iluzija i da treba gledati u duhovni svijet kako bi se mogla spoznati istina te da je prava znanost, meutim, ona koja se oslanja na osjetila i biljei ono to kau osjetila. A kad su se astronomi oslanjali samo na osjete? Zar tada kad je vladala astronomska znanost koja se danas pobija? Dananja moderna astronomija nastala je tek kad je Kopernik p o e o razmiljati o tome to jo osim osjetilnog privida postoji u svjetskom prostranstvu. To isto vrijedi i za sva ostala znanstvena podruja. Posvuda gdje je u najsuvremenijem smislu nastala znanost, nastala je kao protivnost prividu osjetila. Kad je Kopernik izjavio: Ono to vidite maja je, varka; Oslonite se na o n o to ne moete vidjeti! Tada je znanou postalo o n o to se danas priznaje kao znanost. Predstavnicima dananje znanosti bi se, dakle, m o g l o rei: Vaa je znanost postala "znanou" tek onda kad se prestala oslanjati na osjetila. Doao je Giordano Bruno koji je filozofski i z l o i o Kopernikovo uenje. Upravio je p o g l e d u svjetsko prostranstvo i najavio: Ono to se naziva granicom prostora, to se pretpostavlja kao osma sfera koja ograniava sve to je prostorno, to nije
69

granica. To je maja, privid; jer u svjetskom je prostranstvu razasuto nebrojeno svjetova. Ono to se ranije smatralo granicom prostora, to je ustvari granica ljudskog osjetilnog svijeta. Pogled treba usmjeriti iznad osjetilnog svijeta: kad se vie ne bude v i d i o svijet kakvim ga samo osjetila vide tada e se spoznati i beskonanost. Iz o v o g a se v i d i kako je tijek ljudskog razvoja takav da je ovjek poao od prvobitnog duhovnog shvaanja kozmosa te da je to s v r e m e n o m izgubio. Na njegovo je mjesto dolo samo osjetilno poimanje svijeta. Zatim je u razvoj stupio Kristov impuls. On vodi ovjeanstvo tako da materijalistikom poimanju p o n o v n o ucijepi o n o d u h o v n o . U trenutku kad je Giordano Bruno raskinuo o k o v e osjetilnog privida, Kristov je razvoj bio toliko napredovao da je u njemu mogla biti djelatna snaga koju je zapalio Kristov impuls. Time je ukazano na sav znaaj zaivljavanja Krista u cjelokupnom razvoju ovjeanstva. Dananje ovjeanstvo stoji tek na poetku tog razvoja. emu tei duhovna znanost? Ona dovrava djelo to su ga Giordano Bruno i drugi sazdali za vanjsku fiziku znanost te kae: maja, iluzija je ono to je spoznatljivo vanjskoj znanosti. Onako kako se ranije m o g l o vidjeti do "osme sfere" i misliti kako je prostor konaan, tako dananje miljenje vidi ovjeka ogranienog izmeu roenja i smrti. Ali duhovna znanost proiruje p o g l e d na onu stranu roenja i smrti. U takvim se idejama prepoznaje zatvoreni lanac unutar ljudskog razvoja. A u pravom su smislu rijei onome to su Kopernik i Giordano Bruno uinili za prevladavanje osjetilnog privida s o b z i r o m na prostor prethodile inspiracije one duhovne struje
70

koju slijedi i novija duhovna znanost, odnosno, teozofija. Ono to se moe nazvati novijom ezoterikom djelovalo je na tajnovit nain na Kopernika, Bruna, Keplera i druge. A oni koji danas zastupaju stavove Giordana Bruna i Kopernika, a nee prihvatiti teozofiju, iznevjeruju vlastite tradicije time to se vrsto dre privida osjetila. Duhovna znanost pokazuje: onako kako je Giordano Bruno raskinuo plavi nebeski svod, tako ta znanost za ovjeka kida granice roenja i smrti time to pokazuje kako ovjek koji potjee iz kozmosa ivi u fizikom postojanju i kako smru opet ulazi u makrokozmiko postojanje. A o n o to u svakom ovjeku v i d i m o u ogranienoj mjeri, to susreemo na velikom planu u predstavniku duha kozmosa, u Isusu Kristu. Samo je jedanput dan impuls to ga je dao Krist. Samo se j e d n o m itav kozmos mogao tako zrcaliti jer se ona nekadanja konstelacija nee p o n o v i t i . Ta je konstelacija morala djelovati zahvaljujui jednom ljudskom tijelu kako bi na Zemlji mogla biti poticaj. K o l i k o g o d je istina da se ista konstelacija vie nee p o n o v i t i , toliko je istina da se Krist utjelovio samo jednom. Samo ako se ne zna da je Krist predstavnik itavog svemira i ako ovjek ne moe izboriti ideju Krista za koju duhovna znanost daje elemente, samo se onda m o e tvrditi da bi se Krist m o g a o vie puta pojaviti na Zemlji. I tako se v i d i kako ideja Krista izvire iz novije duhovne znanosti odnosno teozofije pokazujui ovjeku na nov nain njegovu srodnost s itavim makrokozmosom. Da bi se istinski upoznalo Krista, potrebne su one inspirirajue snage koje se sada javljaju zahvaljujui starim egipatsko-kaldejskim nadosjetilnim biima koje v o d i sam Krist. Potrebna je takva nova inspiracija, inspiracija koju su pripremili veliki 71

ezoterici srednjeg vijeka, poevi od trinaestog stoljea. Ta inspiracija odsada mora sve vie i vie prodirati u javnost. Ako se ovjek u smislu te znanosti u svojoj dui na ispravan nain pripremi za spoznaju duhovnog svijeta, moi e v i d o v i t o uti i vidjeti o n o to objavljuju stare egipatske i kaldejske moi koje su sada postale duhovni v o d e p o d v o d s t v o m Kristova bia. Ono to e ljudi jednom postii, to se tek moglo pripremati od prvih kranskih stoljea pa do danas. Stoga smijemo rei: ubudue e u srcima ljudi ivjeti takva ideja Krista koja se u svojoj veliini nee moi usporediti s nijednom dosadanjom ljudskom spoznajom: ono to je nastalo kao prvotni impuls zahvaljujui Kristu i to je do danas ivjelo kao p r e d o d b a o njemu - ak i kod najboljih predstavnika Kristova naela - tek je priprema za istinsku spoznaju Krista. Bilo bi v r l o udno, ali m o g l o bi se d o g o d i t i da se onima koji na Zapadu ideju Krista izraavaju na takav nain prigovori kako ne stoje na tlu kranske tradicije Zapada. Jer ta kranska tradicija Zapada nikako nije dovoljna za razumijevanje Krista u bliskoj budunosti. Polazei od pretpostavki zapadnjake ezoterike, moe se uoiti kako duhovno vodstvo ovjeanstva p o m a l o prelazi u takvo v o d s t v o koje se u p r a v o m smislu moe nazvati vodstvom koje dolazi od Kristova impulsa. Ono to se pojavljuje kao novija ezoterika polako e uvirati u ljudska srca; a d u h o v n o e se vodstvo ovjeka i ovjeanstva sve vie i vie svjesno vidjeti u t o m e svjetlu. ivo si p r e d o i m o kako je Kristovo naelo ispunilo ljudska srca time to je Krist i v i o i kretao se Palestinom u fizikome tijelu Isusa iz Nazareta. Tada su ljudi koji su p o m a l o bili stekli puno povjerenje u osjetilni svijet mogli primiti
72

poticaj koji je odgovarao njihovu shvaanju. Zatim je taj isti poticaj zahvaljujui inspiraciji novije ezoterike tako djelovao da je nadahnuo duhove poput Nikole Kuzanskog, Kopernika, Galilea, tako da je Kopernik mogao rei: Osjetilnost ne moe iskazati istinu o Sunevim sustavima, da bi se pronala istina, potrebno je istraivati ono to se nalazi iza osjetilnosti. U ono vrijeme ljudi jo nisu bili zreli, ak ni duhovi poput Giordana Bruna, za svjesno ukljuivanje u noviju ezoternu struju; u njima je nesvjesno morao biti djelatan duh te struje. Giordano Bruno velianstveno je i snano objavio: Kad roenjem ovjek stupi u ivot, onda se makrokozmiko koncentrira kao monada; ono to je u tijelu bilo skupljeno proiruje se u svemiru da bi se na drugim stupnjevima postojanja ponovno skupilo i p o n o v n o irilo. U ono vrijeme iz Bruna, iako jo poput mucanja, progovaraju snani pojmovi koji su sasvim u skladu s novijom ezoterikom. Duhovni utjecaji koji vode ovjeanstvo ne moraju uvijek djelovati svjesno. Oni npr. dovode ovjeka Galilea u katedralu u Pisi. Tisue ljudi tamo je vidjelo staru crkvenu svjetiljku, ali je nisu vidjeli kao Galilei. On je v i d i o kako se ona njie i usporedio vrijeme njihaja s ritmom svoga bila. Otkrio je da se, slino ritmu bila, njie i crkvena svjetiljka. Na toj je osnovi otkrio "zakon njihala" novije fizike. Tko poznaje dananju fiziku zna kako bez Galilejevih naela ona ne bi bila mogua. U tadanje je vrijeme djelovalo o n o to se danas pojavljuje u duhovnoj znanosti; to je dovelo Galilea u katedralu u Pisi, pred crkvenu svjetiljku koja se njihala. T i m e je dananja fizika dobila svoja osnovna naela. Na taj su tajnovit nain djelovale v o d e e duhovne snage ovjeanstva.
73

Sada i d e m o ususret vremenima u kojima ljudi moraju osvijestiti te v o d e e snage. I sve e vie i vie shvaati to se u budunosti mora dogoditi ako na pravi nain prihvate nadahnjujuu snagu novije ezoterike. V i d i m o da ista duhovna bia koja su bila uitelji starih Egipana i koja su vladala kao bogovi, sada p o n o v n o vladaju. Danas se ta bia podreuju Kristu. Ljudi e sve jasnije osjeati da pretkranskom ivotu mogu udahnuti vei sjaj i stil, te ga na jednom viem stupnju dovesti do uskrsnua. Svijest koja je dananjici potrebna mora biti jaka, mora imati visok stupanj dunosti i odgovornosti prema spoznaji duhovnog svijeta. To e u naoj dui zaivjeti samo ako na opisan nain shvatimo duhovnu znanost.

74