Ivan Mandi, 30.01.

2014 NARODI I DRAVE RANOG SREDNJEG VIJEKA Tema narednog rada je djelo Marka unjia Narodi i drave ranog srednjeg vijeka i to dva poglavlja: tree poglavlje knjige doba Karolinga i etvrto raspad kranskog carstva (Christianum Imperium). Inae, Marko unji je povjesniar i akademik, poznat na ovom prostoru kao jedan od utjecajnijih poznavatelja ranog srednjeg vijeka. Obrazovanje je stekao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje e kasnije obnaati dunost dekana. Ujedno je lan urednitva brojnih asopisa kao to su : Prilozi instituta za istoriju, Most i Pregled. Opus i djelovanje mu se bazira, osim na rani srednji vijek, prostor Bosne i Dalmacije, pa tako pie djela: Dalmacija u XV. stoljeu i Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. stoljeu). Upravo ova knjiga je najpoznatije njegovo djelo. U prvom navedenom poglavlju unji razrauje povijesni pregled jedne od najpoznatijih i na povijest najutjecajnijih franakih dinastija, u najirem smislu rijei pregled. Od Pipina Malog, preko Karla Velikog, do njegovih nasljednika, autor predstavlja dinastiju kroz vanjsku i unutarnju politiku, vojne pohode, umjetnost i konano religiju. U drugom pak se bavi prilikama koje su prethodile raspadu Carstva, vladarima (Luju Pobonom i Lotaru) koji su utjecali na sam raspad, podjelom Franake Verdunskim ugovorom 843. i konanim raspadom smru Karla Debelog 888.g. O dinastiji Karolinga postoji vie podataka nego o dinastiji Merovinga. Povijesni izvori koji su posluili autoru su kronike Fredegarov nastavak (kompilacija iz prvih knjiga Grgura Tourskog) i Liber Historiae Francorum. Zatim, tu su jo kraljevski anali (Annales regis), biografije ( Karla Velikog Vita Caroli Magni), pisma, diplome, kapitulari (naredbe vladara) i zapisi plemenskog ili obiajnog prava. Pipin Mali (714.-768) je osniva franake dinastije Karolinga, vladao je od 751.-768. Stekao je vanost i slavu pomagajui papi u sukobu sa Langobardima i njihovim vladarom Astolfom. Langobardi su kad god su mogli irili svoj teritorij, a jedno od takvih irenja je bilo i osvajanje Ravennskog Egzarhata i Pentapolisa. On je 752. uao u Rimsko vojvodstvo i ugrozio Vjeni grad, te traio puno potinjavanje pape Zaharije, a kasnije i Stjepana II. Upravo je potonji zatraio pomo od Pipina, koji je iscrpivi sve diplomatske mogunosti, 754. krenio u rat. Prije toga, 28. srpnja 754.g. sklopljen je tzv. Kjerzijski sporazum (Promissio carisiaca) u kojem se Pipin Mali obvezuje tititi papu i vratiti crkvi izgubljene zemlje (Egzarhat, Pentapolis, Rimsko vojvodstvo, a uz to i Korziku, Veneto i Istru), a zauzvrat je proglaen Patricius Romanorum. Rat nije dugo trajao, Astolfo je kapitulirao i potpisao sporazum kojim priznaje franaku vrhovnu vlast, obvezuje se vratiti okupirana podruja i pristaje na isplatu ratne tete. Kako je oklijevao sa ispunjenjem ugovora, bilo je pitanje kad e se prekriti mir. Krajem 755. se to i dogaa; Astolfo prodire u Rimsko vojvodstvo i blokira Rim. Tako je Pipin morao i po drugi put skupiti vojsku unato protivljenju velikaa i oslobodi Rim i porazi Langobarde. Ovaj put, sporazum je bio dosta tei po Langobarde nego prethodni. Osim ove krize, Pipin se morao suoiti i sa brojnim krizama unutar vlastitog carstva. Najpoznatije pobune su bile one Saksonaca i Akvitanaca, koje su prouzroile osamostaljenje Bavarske. to se tie situacije u Rimu, smru Stjepana II. otvara krizu nasljedstva. Netrepeljivost i mrnju rimskih porodica prekida izbor Stjepana III. za novog papu. Neposredno nakon ovih zbivanja umire Pipin Mali, a zemlja je razdijeljena izmeu sinova Karla (zapadna Akvitanija, Poitiers, Tours, sjeverna
1

Neustrija, Nizozemska, Frizija, Meinz, Essen, Worm..) i Karlomana (Toulouse, istona Akvitanija, Alzas, Champagne, Trier, Burgundija...). Odmah po preuzimanju vlasti, Karlo se suoio sa krizom u Akvitaniji, koji je rijeen lake od oekivanog, izdajom predvodnika Hunalda II. Smru Karlomana 4. prosinca 771.g., skupina franakih velikaa ga izabire za jedinog kralja. Nedugo nakon toga, mijenjaju se prilike i u Rimu; Stjepan III. umire, a mijenja ga Hadrijan I. On je odbio pakt Deziderija (Astolfov nasljednik), dok god ne ispuni obeanje njegovog prethodnika. Zato se Deziderije okrenuo razbijanju pakta pape i Karla. Vojnom akcijom 772./773. g. pomjera akciju i na sam Rim. Karlo je pokuao rijeiti sukob mirnim putem, to je Deziderije odbio. Uslijedio je novi rat. Franaka je doprla skroz do Pavije, te zapoela opsada 773. g. i odrala sve do 5. lipnja 774.g. Karlo je ispotovao dogovor kojeg je sklopio Pipin sa Stjepanom II., a svojoj postojeoj tituli rex Francorum dodaje i rex Langobardorum. Pobjedom nad beneventskim vojvodom Arikisom, Langobardi su potpuno poraeni, a osvojena kneevina ima ulogu tzv. tampo-drave izmeu Bizantskih i Franakih posjeda. Ovi pothvati su podvrgnuli papinsku dravu Franakoj, te tako gubi vezu sa Carigradom. Vezu sa papom je potvrdio krtenjem svoja dva sina, koja usput proglaava kraljevima, Luja Akvitanije, a Pipin Italije. Sad se pojavljuju problemi unutar drave i to u vidu neslubene samostalnosti Bavarske pod vodstvom Tasila III. Iako je nominalno vaazal Franake, djelovao je kao suveren, imao je vojsku, novac, proglasio se knezom. Karlo je bi o strpljiv sa tom samovoljom, ali je svaku mjeru prevrilo saznanje da se urotio sa Deziderijevom porodicom. Dao mu je ultimatum, no, Bavarac je odbio se potiniti. Na sreu za Karla, bavarski velikai su bili vjerniji kralju nego vojvodi, pa je Tasilo lako svladan. Tasilo je zatraio oprost, koji, iako mu je dan, izigrava uavi u vezu sa Bizantincima i Avarima. Zbog toga su on i njegova obitelj doivotno integrirani u manastire. U tom se dijelu povijesti o Karlu nazire novi protivnik, a to su Avari sa istoka. ezdeset godina su terorizirali Bizantsko carstvo, a poetkom VII. st. se okreu zapadu gdje nalijeu na mnogo opasnijeg protivnika Karla Velikog. Sukob je htio rijeiti na saboru, ali opet neuspjeno. Stoga je primoran na obraun. Budui ratovi protiv Avara e biti najznaajniji i najdui za kraljevstvo. tek 797. g. se smatra definitivnim porazom barbarskog naroda. U XIII. st. se ponovno javlja nacionalna svijest Saksonaca, pa su jaale ideje o samostalnosti. Sastojali su se od etiri naroda (Centralni Saksonci, Ostfalci, Westfalci i Nordalbinzi), a zajednitvo je odrano religijom. Zato se Karlo okrenuo rijeenju tog problema. Nizom vojnih ekspedicija (tijekom kojih su podizane brojne utvrde) i suradnjom sa saksonskom aristokracijom, Karlo uspijeva poraziti Saksonce. Nakon toga jo su se jednom pobunili zbog napada na religiju i to u vidu Vidukinga, koji je u nekoliko navrata dizao ustanke ali na kraju neuspjeno; Saksonija je 785.g. potpisala predaju. Istovremeno sa poetkom ove pobune, Franaku ugroavaju i muslimani na podruju panjolske. Nakon nekoliko ne ba uspjenih pohoda, Karlo osvaja prostor izmeu Girone, gornjeg toka Segre, Vicha, te gradove Huescu i Barcelonu. Osniva tzv. panjolsku marku, kao odstupnicu izmeu Francuske i kalifata. Zbog tog proirenja (sveukupna veliina 1.350.000 km2) Franaku nazivaju Regnum Europae i Imperium Christianum, a Karla Pater Europae, odnosno gubernator omnium Christianum. to se tie njegovih odnosa sa Bizantom, oduvijek je vladalo neprijateljsko raspoloenje; razlog tomu je Karlova protekcija Rima, na koji je Bizantski car od 476.g. polagao pravo. Karlo je okrunjen za cara nakon Irininog svrgavanja vlasti sina Konstantina VI., to je rezultiralo nezadovoljstvom nekolicine predvoene Niiforom, koji nisu htjeli priznati Karla kao
2

legitimnog cara. Daljnja neslaganja su bila oko Venecije, koja je rijeena vojnim pohodima Pipina. Situacija se primirila smru Niifora, iji zet Mihajlo diplomatskim pregovorima sa Francima 812.g. i tzv. Aachenskim mirom. Glavna stipulacija za priznavanje Karla kao imperatora je odricanje od Venecije, to Karlo i ini, te tako postaje i imperator i bazilej. Jedan od razloga veliine Karlove vladavine je u povezanosti sa Arapima (Omejadima i Abasidima) i zatita Svete zemlje. to se tie politikog sustava, ono poiva na konceptu vjernosti ili fidelitas, na obvezama podanika prema vladaru. Drugim rijeima ona je izvor i ukupnost dunosti koje obvezuje podanika prema vladaru. Vojna sluba je bila javna obveza, osim klera koji je bio osloboen osobne vojne slube. Koncipirana je kao zemljini teret, no nije nuno pravilo. Vojska se sastojala u poetku od iskljuivo pjeaka, a kasnije se pretvara u konjicu. Karakterizirala ju je stroga profesionalnost, odnosno unaprijed je odreena formacija i nain regrutacije. Vojnik je bio zaduen za svoju opremu i hranu. Nadalje, osim vojne postojala je i obveza plaanja poreza, i to u obliku godinjih darova (kasnijih obveznih darova), zemljinih doprinosa, takse za prelaz preko mosta, plaanja prava na transport i mnogih drugih. Pored te dvije obveze postojala je jo i obveza pokoravanja propisima i zakonima, koji su ostali personalni; to znai da se svakom sudilo prema njegovim zakonima. Sud je bio grofijski, predsjedao mu je grof sa svojim skabinima i jednim pisarom ili izvriteljem zvanim saio. Karlo je uveo i instituciju tzv. missi dominici. Imali su svojstvo inspektora, privremenog delegata sa slobodom u djelovanju. Dakle, mogli su pozivati policiju, opozivati inovnike nie od grofa, suspendirati grofa, traiti uvide u presude. Na dravnoj razini, kaolinki reim podrazumijeva trodiobu vlasti: centralna, lokalna i posredni organi. Centralna vlast se nazivala dvorom, koji se od merovinkog razlikuje u nemoi majordoma. Dvorske slube su bile privatne i javne, na elu svake se nalazio ef; bilo ih je est: arhikapelan, grof dvora (comes palatii), blagajnik (camerarius), upravnik osoblja (senes calcus), peharnik (pincenarius) i starjeina konjice (comes stabuli). S druge strane, lokalnu vlasti predstavljaju grofovije na elu sa grofom. to se tie posrednih organa, tu je rije o saboru (placit). Narod nije imao utjecaja na saboru, njemu su prisustvovali samo velikai (seniores i minores). Postupak je izgledao ovako: vladar sa savjetnicima priprema odluke, krnji sabor (najistaknutiji velikai) odluuje, a opi sabor ih usvaja. Aklamacijom (konsenzusom) ih obvezuje, te nakon toga odluke objavljuje. Karolinka dinastija je imala ulogu u unaprjeenju kulture, koja je zapala u dekadenciju u prethodnom razdoblju, te se stoga ovo razdoblje naziva i Karolinka renesansa. Reforme su uinjene na podruju obrazovanja, religije, pismenosti i umjetnosti. to se tie revolucije na poljju obrazovanja, glavnu ulogu su imali sveenici; stoga ne udi to su kole osnivane u skolu manastira, kao npr. kole u Corbyju, St. Riquieru, Reimsu, Troyesu i dakako najpoznatije meu njima Dvorska kola i kola sv. Martina Tourskog. Posebna vanost se pridodavala uenju gramatike i itanju antikih djela (Cicerona, Vergilija, Ovidija i Horacija). Programe u kolama je uredio Alkuin sa svojim sedam stupova Salomonovog hrama (trivium gramatika, retorika i dijalektika; quadrivium aritmetika, geometrija, muzika i astrologija). Dalje, latinski jezik je proglaen slubenim na polju bogosluja i dravne uprave. No, prije toga je uvedeno jedinstveno pismo kako bi pridonijelo lakem prihvaanju novog slubenog jezika. Umjetnost doivljava procvat pod Karlom Velikim. Grade se i obnavljaju monumentalne graevine, raste vanost zidnog slikarstva i mozaika, uvode se bizantijski elementi kao to su minijature, tkanina, slonovaa, itd. Kompletan proces renesanse traje vie
3

od jednog stoljea. Osim kulture, vaan aspekt Franake drave je odnos sa papom i crkvom. Crkva ima ulogu dranja duhovnog jedinstva, te je zbog toga Karlo dri jako bitnom. S druge strane Crkva trai zatitu, pa se tako drava i crkva upotpunjuju. I sam je proveo neke reforme vezane za religiju, kao to je podjela na 22 nadbiskupije, odredio minimum znanja koji kler mora imati (poznavanje vjerovanja, oenaa, knjigu pokore, kalendar, rimsku liturgiju...), prihvatio neke dogme (Toledsko vjerovanje), itd. Crkva je bila institucija koja je svoj kruh zaraivala dobivanjem posjeda na dar zbog uvjerenja da darovi doprinose oprotenju grijeha, te dobivanjem obvezne desetine prihoda. Crkva je to u potpunosti zasluila, naime vodila je rauna o uslugama javnog interesa i obavljala je drutvene funkcije koje danas obavlja drava. Tako je crkva vodila rauna o obrazovanju, irenju svih literarnih i naunih znanja, ekonomiji, itd. Vladavina Karla Velikog se bliila kraju, te je krajem 806. sastavio oporuku i slijedivi oev primjer dijeli zemlju trojici sinova: Franaku i Saksoniju dobiva najstariji Karlo, Italiju, vapsku i Bavarsku srednjem Pipinu, a Akvitaniju, Burgundiju i panjolski marku namlaem Luju. No, prije izvrenja oporuke umiru dvojica brae, pa je tako na sjednici u Aachenu 813.g. Luj proglaen suvladarom. Tri mjeseca nakon ovog ina, 28.01. 814, od bolesti umire Karlo Veliki, vladar koji je u potpunosti zasluio svoj nadimak: njegovo osvajanje Langobardije vano je za podjelu Italije, aneksije u panjolskoj su utjecale na stvaranje Katalonije kao slobodne zemlje, rat sa Avarima je utjecao na germanizaciju na istoku, njegovo kraljevanje, junatvo, zakonodavstvo i doprinos u razvoju kulture su osnova za promjene koje dolaze. Kao to je ve spomenuto, naslijeuje ga sin Luj, koji je u ostavtinu dobio zemlju bez vanjskih prijetnji, ali i problem u unutranjoj politici. Bio je dobro obrazovan, odgojen meu sveenicima, odakle mu i potjee nadimak Poboni (Piisimus). Ti sveenici su pouavali Luja da je on vladar nad kranima, a ne nad Francima. Njegovo preuzimanje vlasti je dovelo do pobuna aristokracije unutar Rimskog vojvodstva, koje je uguio papa Lav III. Unato povezanosti sa Crkvom, htio je carevanje otuiti od papine intervencije, pa je njegova krunidba 813.g. izvrena bez pape, ali intervencijom Stjepana IV. i ponovne krunidbe, veza je obnovljena. Zapoeo je i sa reformacijama unutar crkve, podlegao je pritisku sveenstva i odobrio plaanje jo jedne desetine, organiziorao nove metropolije, reformirao nain manastirskog ivota uvoenjem benediktinske regule. Ujedno, reformirao je nasljeivanje vlasti, tako nastaje akt O ureenju carstva (De ordinatio imperii) ili ukratko Ordinacija. Oslobaa se titule rimskog koju preputa carigradskom caru, a uzima titulu Car cijele crkve na Zapadu. Prema tome samo je jedan nasljednik mogao postojati i on je bio suvladar. Akt tu titulu daje Lotaru, a druga dva brata Akvitaniju i Burgundiju pa se zovu Pipin Akvitanski i Ludvig Njemaki; ostatak ide Lotaru. Pravo na Italiju je polagao i Bernard, neak Luja koji se pobunio pa je pogubljen. Zbog tog ina, Luj je javno optuivan, a nedugo nakon toga mu umire ena to rezultira slabljenjem njega kao ovjeka ali i vladara. Da sprijee abdikaciju, savjetnici ga navode na brak sa Juditom, keri vojvode Welfa, koja mu raa sina Karla (elavog). Slabljenje iskoritava Crkva, pa tzv. Pactom Ludovici dobiva politiku samostalnost i neke zemlje. Judita ga je nagovorila da ponovno raspodijeli zemlju, da bi i Karlo dobio dio, to se pak kosi sa Ordinacijom. Tako 829.g. objavljiva novu raspodjelu, to izaziva pobune starijih sinova. Dogodilo se nekoliko preokreta u ovom problemu, ali epilog svega je rat. Izdajom cara sa strane svoje vojske (Polje lai), predaje se sinovima. Protiv cara je podignut optunica, a rezultat je svrgavanje vladara koji je poslan u manastir skupa sa obitelji. Taj Lotarov in se pak nije svidio Pipinu i Ludvigu, pa se
4

ujedinjuju protiv njega i oslobaaju Luja, pritom mu vrativi krunu. Smru Pipina Akvitanskog 839.g. Luj je podijelio zemlju Karlu i Lotaru, dok je Ludvigu ostavio samo Bavarsku. Nedugo zatim, Lotar trai priznanje cijelog carstva ne samo dobivenom podruja. To je prouzroilo otvoreni sukob, i sporazum Karla i Ludviga (Strazburka zakletva), to je bilo loe po Lotara. Crkva je stala na njihovu stranu, dala im je pravo podjele sve dok u njemu vladaju po bojoj volji. Pomirivi se sa Lotarom, 843.g. dogovaraju podjelu: Karlo dobiva Neustriju, akvitaniju, Septimaniju i panjolsku marku i to ini Zapadnu Franaku; Ludvig dobiva prekorajnske zemlje i taj se dio zove Istona Franaka; sve ostalo izmeu ini Lotarova Sredinja Franaka. Svaka od tih novostvorenih zemalja se suoava sa prijetnjama, to je dokaz slabljenja Carstva. Tako Sredinja Franaka ima problema sa Arapima, Istono sa Dancima, Norveanima i Slavenima, a Zapadno sa Normanima i Akvitancima. Ionako ve podjeljeno Carstvo, jo se vie rascjepkava to ubrzava raspad. Sredinju Franaku su razorile borbe za naslijee, pa je Lotar dijeli trima sinovima: Luj II. dobiva Italiju, Lotaru II. zemlje sjeverno od Jure, a Karlo junu Burgundiju i Provansu. Na drugoj strani, glavni problem Istone je velik broj naroda (Sveva, Bavaraca, Frankonaca, Tiringa i Saksonaca) koji se uvelike razlikuju po jezicima, obiajima i razini razvoja. Ona je podijeljena na sljedei nain: Karlu Debelom je pripala vapska, Karlomanu Bavarska i Ludvigu Mlaem preostale zemlje. Najvea jabuka razdora u Zapadnoj je bila Akvitanija; akvitansko plemstvo zauzvrat za slubu je trailo zemlje, koje je kralj uzimao od Crkve, to je predstavljalo problem pa se i ona pobunila. Karlo II. je pak zamlju podjelio u niz marki, radi obrane od stranih invazora. One se kasnije formiraju u velike kneevine. Sve te zemlje doivljavaju ponovne raspodjele kao npr. 863.g. nakon smrti Karla Provansalskog, zatim 870.g. u Merseenu, 876.g. smru Ludviga Njemakog, itd. Nadalje, pojavio se problem nasljedstva krune Luja II., poto je imao samo ker. Papa se zauzeo za taj sluaj jer je i njemu u interesu da vladar bude to podobniji u svrhu zatite. U izboru Karla elavog i Karlomana Bavarskog, papa je odabrao Karla koji je okrunjen kraljem Italije 31. sijenja 876. On je pak krenio u osvajaki rat prema Nizozemskoj, ali ga je na suprotnoj strani doekala vijest o napadu Arapa. To je iskoristio Bizant, pa preuzima vlast nad Barijem. Pri povratku ga je doekao Karloman Bavarski koji je iznenadio snage Karla, pa se Karlo odluio na povlaenje; upravo na tom povlaenju je i umro. To je stvorilo opsadno stanje u Italiji koje papi nije odgovaralo niti najmanje. Stoga se papa Ivan VIII. okree Karlu Debelom, te ga kruni 12. veljae 881.g. Meutim, on se pokazao kao nedostojan vladar u ovako teko - anarhinoj situaciji u Italiji. Apsolutni nedostatak centralizirane obrambene politike i nekoliko nepopularnih odluka (odobrenje pljakanja Burgundije) su doveli do pokreta protiv cara. U trenutku najveeg nezadovoljstva, protiv njega se ustao Arnulf Karantanski. Tako, 887.g. u saboru u Triburu abdicira, a nedugo zatim 12. sijenja 888.g. umire. Taj datum je vrlo vaan jer oznaava kraj vladavine Karolinke dinastije, a i poetak strmoglavljenja Crkve.