PREGLED PRIRUNE LITERATURE O POREDBENOPOVIJESNOJ GRAMATICI LATINSKOGA

1 Najbolji uvod u poredbeni i povijesni studij latinskoga predstavlja knjiga Leonarda Palmera (Palmer 1966). U njoj se iznosi pregled povijesti latinskoga, a raspravlja se i o temeljnim pitanjima poredbene i povijesne gramatike na lako razumljiv nain. U novije vrijeme objavljena je po koncepciji slina knjiga Philipa Baldija (Baldi 1999), koja sadrava suvremenije poglede na povijesnu gramatiku latinskoga. Mjestu latinskoga u sklopu indoeuropske jezine porodice posveena je knjiga Georga Renatusa Solte (Solta 1974); ta je knjiga korisna i kao pregled spoznaja o ostalim jezicima drevne Italije. Posve je elementaran uvod u povijesni i poredbeni studij latinskoga knjiica Alfreda Bammesbergera (1984). Od povijesti latinskoga jezika valja spomenuti kratke i pregledne knjige Jeana Collarta (Collart 1967) i Friedricha Stolza, Alberta Debrunnera i Wolfganga P. Schmida (1963). Originalne, ali ne uvijek opeprihvaene poglede iznose povijesti Antoinea Meilleta (1966) i Giacoma Devota; Devotova je knjiga o povijesti latinskoga jezika danas dostupna u izdanju Alda Luigija Prosdocimia (Devoto 1986), s predgovorom izdavaa koji donosi rezultate obrade novijih epigrafskih nalaza. Samo pretpovijeu i povijeu arhajskoga latinskoga bavi se knjiga Franza Altheima (1954). Temeljna povijesna gramatika latinskoga jezika djelo je Manua Leumanna (Leumann 1977); ovo golemo djelo vrlo je bogato bibliografskim podacima, a sadrava pregled svih pitanja povijesne gramatike latinskoga jezika, esto uz opsene komentare razliitih teorija. S indoeuropeistikog stanovita Leumannova gramatika vrlo je konzervativna, ali iscrpna i pouzdana. Kraa i preglednija, ali podjednako konzervativna je gramatika Friedricha Sommera (Sommer 1948), iji je prvi dio (fonologija) sada dostupan u obradi Raimunda Pfistera (Sommer & Pfister 1977). Ova je knjiga vrlo vrijedna zbog dobre filoloke dokumentacije izvora u kojima su posvjedoeni pojedini jezini oblici. Gramatike Maxa Niedermanna (1959), Ernesta Kieckersa (1931) takoer su korisne, osobito Kieckersova zbog vrijednih osvrta na razvoj latinskih glasova i gramatikih
17

UVOD

kategorija u romanskim jezicima. Povijesnoj morfologiji latinskoga posveen je pouzdan pregled Alfreda Ernouta (1926), a novija gledita francuske indoeuropeistike kole izloena su u gramatici Pierrea Monteila (1970). Nedugo nakon objavljivanja prvoga izdanja ove gramatike pojavila se povijesna fonologija i morfologija latinskoga jezika Gerharda Meisera (1998). Rije je o vrlo suvremenu i pouzdanu priruniku, koji je po ustroju i pristupu vrlo slian naoj gramatici. Razvitkom latinskoga u svjetlu spoznaja suvremene tipologije bavi se monografija Helene Kurzove (1993). Za povijesnu latinsku gramatiku vani su i zbornici radova koje su uredili Klaus Strunk (1973) te Oswald Panagl i Thomas Krisch (1992). Poredbenoj gramatici grkoga i latinskoga posveene su knjige Antoinea Meilleta i Josepha Vendryesa (1963) i Andrewa Sihlera (1995). Premda izdvajanje tih dvaju jezika ima samo didaktiko opravdanje, obje spomenute knjige izuzetno su vrijedne kao prirunici poredbene i povijesne gramatike latinskoga jezika. Francuski su lingvisti u svoju gramatiku uvrstili i saet i originalan prikaz razvitka sintakse grkoga i latinskoga, dok je Sihlerova gramatika, premda nedoreena u nekim detaljima, jedini prirunik latinskoga jezika u kojem su izraz nale suvremene spoznaje indoeuropske poredbene gramatike. Naalost, Sihlerova knjiga ne daje nikakve bibliografske podatke o radovima u kojima su izloene novije teorije koje autor razmatra. Ona je nastala kao revizija zastarjele poredbene gramatike grkoga i latinskoga Carla Darlinga Bucka (1933). Za lingvistiki i filoloki uvod u arhajski latinski najbolje e posluiti knjiga Gerharda Radkea (1981); monografija Brenta Vinea (1993) bavi se ponajvie epigrafskim problemima starolatinskih natpisa, a u knjizi Markusa Hartmanna (2005) izdani su najvaniji starolatinski natpisi s fotografijama i filolokim komentarom. Za italske jezike temeljna su literatura prirunici Carla D. Bucka (1905) i Emila Vettera (1953). Tekstove okupljene u Vetterovu priruniku upotpunio je novijim nalazima Paolo Poccetti (1979). Koristan je i prikaz oskikoumbrijskih dijalekata objavljen u etvrtom svesku Pisanijeva prirunika povijesti latinskoga jezika (1966), kao i pregled novije literature o italskim jezicima u radu Jrgena Untermanna (1979). Umbrijskome je posveena monografija Gerharda Meisera (1986), a faliskikome knjiga Gabrielle Giacomelli (1963). Od djela na ruskom jeziku, jo uvijek je korisna knjiga Igora M. Tronskoga (Tronskij 1953); osim povijesti latinskoga do klasinoga doba i pregleda njegovih najstarijih spomenika, ta knjiga sadrava i kratku historijsku gramatiku te prikaz ostalih jezika drevne Italije. Na poljskom se isti18

PREGLED PRIRUNE LITERATURE O POREDBENOPOVIJESNOJ GRAMATICI...

u povijest latinskoga jezika (Safarewicz 1986) i historijska gramatika (Safarewicz 1953) Jana Safarewicza. Postoje tri mjerodavna etimoloka rjenika latinskoga jezika. Rjenik Ernouta i Meilleta vrlo je oprezan u traenju etimolokih usporednica latinskih rijei; u njemu je i na izuzetno paljiv nain razmotrena tvorba etimoloki srodnih rijei. Etimoloki rjenik Waldea i Hoffmanna malo je vei opsegom i moda poneto manje pouzdan od prethodno spomenutoga, ali zato u pojedinostima inventivniji. Oba su ova latinska etimoloka rjenika sa stanovita suvremenih spoznaja o indoeuropskom prajeziku ve zastarjela. Opsegom je manji, budui da obuhvaa samo latinske rijei s indoeuropskom etimologijom, ali zato potpuno suvremen i pouzdan, etimologijski rjenik Michiela de Vaana (2008). Etimologiji rijei potvrenih u italskim jezicima posveen je rjenik Frederika Mullera, no on je danas posve zastario. Pouzdan je i dobro filoloki opremljen oskikoumbrijski rjenik Jrgena Untermanna (2000). Najbolji je deskriptivni rjenik latinskoga velikog formata prema naem sudu latinskoengleski rjenik Charltona T. Lewisa i Charlesa Shorta, a valja spomenuti i monumentalni Oxford Latin Dictionary (19681982). Za uvod u indoeuropsku poredbenu gramatiku latinistima moemo preporuiti knjige Roberta S. P. Beekesa (1995), Oswalda Szemernyia (1989), Michaela MeierBrggera (2003) i Benjamina Fortsona (2004). Temeljni poredbeni rjenik indoeuropskih jezika napisao je Julius Pokorny, a poredbeni rjenik sinonima Carl D. Buck (v. literaturu). U pripremi je i novi etimoloki rjenik indoeuropskoga koji priprema tim indoeuropeista na Sveuilitu u Leidenu, a mnogobrojne se indoeuropske etimologije mogu pronai u Enciklopediji indoeuropske kulture (Mallory & Adams /ur./ 1997). Indoeuropski glagoli sustavno su rekonstruirani u rjeniku koji je uredio Helmut Rix sa suradnicima (LIV).

19

MJESTO LATINSKOGA U KRUGU INDOEUROPSKIH JEZIKA

OSNOVE GENETSKE KLASIFIKACIJE JEZIKA
2 Skupina jezika za koje se moe dokazati da su potekli od istoga prajezika naziva se jezinom porodicom2; za jezike koji pripadaju istoj jezinoj porodici kae se da su genetski srodni. Indoeuropski jezici predstavljaju jezinu porodicu poteklu od indoeuropskoga prajezika. Ie. prajezik govorio se najkasnije do polovice 3. tisuljea pr. Kr. u podruju koje jo nije posve sigurno utvreno; najvjerojatnije je teritorij na kojem su ivjeli govornici indoeuropskoga prajezika Indoeuropljani obuhvaao velike dijelove junih ukrajinskih i prikavkaskih stepa (v. Mallory 1989). Nae nam svakodnevno iskustvo govori da se jezici govore u prostoru, na odreenim zemljopisnim podrujima na kojima ive njihovi govornici. Svakodnevno nam iskustvo, meutim, ne daje naslutiti da se prostorni odnosi meu jezicima mijenjaju tijekom vremena, kako zbog migracija njihovih stanovnika, tako i zbog jezinih promjena koje mijenjaju same jezike. 3 Jezike u nekoj jezinoj porodici povezuje velik broj izoglosa, jezinih svojstava koja ti jezici dijele. Izoglosa koja povezuje latinski s grkim i baltoslavenskim je nastavak *oy, preuzet iz zamjenike promjene, u nominativu mnoine tematskih imenica (lat. II. deklinacija), usp. lat. lup, gr. , stsl. vlci, lit. vikai vukovi (drugi ie. jezici imaju nastavak *s, usp. got. wulfos, skr. vks). Izoglosa koja povezuje latinski, keltski i staroindijski je rije kralj, ie. *rgs, koja se u latinskom odrazila kao rx, u staroirskom kao r, a u vedskom kao r. Budui da se jezici postupno mijenjaju u vremenu, izoglose nastaju kao rezultati jezinih promjena (tj. jezici stjeu odreena svojstva jezinim promjenama). Jezine promjene se pak ire u prostoru, ponekad se zadravajui na granicama podruja u okviru kojega se govori neki jezik, a ponekad prelazei te
2 Za uvod u pojmovlje i terminologiju genetske lingvistike v. Holzer 1995 i moj prikaz te knjige (Matasovi 1996). 21

UVOD

granice. Naprimjer, prijelaz dvoglasa ae u e dogodio se u latinskom poetkom nove ere i proirio u svim podrujima u kojima se taj jezik govorio. S druge strane, zamjena velarnoga glasa r uvularnim zbila se u francuskome u 17. stoljeu i proirila na jo nekoliko europskih jezika, dakle preko granica u kojima se francuski govorio. Ta jezina promjena dovela je do izoglose koja povezuje francuski s nizozemskim i danskim, naprimjer, i koja je rezultat jezinoga kontakta ili utjecaja. U hrvatskim kajkavskim dijalektima, obezvuivanje okluziva na kraju rijei (npr. u izgovoru bok, grat rijei bog, grad) rezultat je njemakoga utjecaja, a ujedno i izoglosa koja povezuje te dijalekte s njemakim. Meutim, jezine izoglose koje nastaju kao rezultat jezinih promjena koje dopiru do uvijek istih granica unutar podruja u kojem se govori neki jezik predstavljaju snopove izoglosa, skupove jezinih svojstava karakteristinih za odreeni jezik. Ukoliko se na nekom podruju, na kojem se bio govorio jedan jezik, pojave dva meusobno razliita snopa izoglosa koji se samo minimalno sijeku, kaemo da se dotini jezik podijelio na dva jezikapotomka od kojih je svaki odreen svojim skupom izoglosa. Jezik koji se u ranijem razdoblju govorio na dotinom podruju nazivamo jezikompretkom ili prajezikom tih jezika. Dijeljenje prajezika na jezikepotomke moe se prikazati genealokim stablom, u ijem je korijenu jezikpredak neke skupine jezika; ravita grana na tom stablu prikazuju redoslijed kojim su se na zasebne jezike dijelili jezici potomci toga jezikapretka:
A

B'

Na gornjem prikazu vidimo zamiljeni primjer genealokoga stabla: jezik A podijelio se nizom jezinih promjena koje su dovele do nastanka snopa izoglosa x na dva jezika B i C; jezik C potom se podijelio novim promje22

MJESTO LATINSKOGA U KRUGU INDOEUROPSKIH JEZIKA

nama na jezike D i E, koji se razlikuju na osnovi snopa izoglosa y. Jezik B nije se dijelio, jer su sve jezine promjene koje su ga zahvatile dovele do snopa izoglosa koje doseu granice podruja na kojemu se on govori. U vrijeme u kojem jezik C vie ne postoji, jezik B nastavlja postojati kao B. Jezik A jezik je predak svih ostalih jezika u prikazu, a jezik C je jezik predak jezika D i E. Moemo zatim zamisliti da se neke jezine promjene kontaktom proire s jezika D na jezik B (izoglose z), no one nee utjecati na izgled genealokoga stabla. irenje takvih izoglosa preko utvrenih jezinih granica moe dovesti do nastanka jezinoga saveza, skupa zemljopisno povezanih jezika meu kojima postoje znaajni utjecaji. Jedan je jezini savez postojao i na tlu drevne Italije prije rimskih osvajanja (7, 4). 4 Zadaa je poredbenopovijesne lingvistike rekonstruirati prajezik odreene jezine porodice i utvrditi to je mogue tonije izgled njezina genealokog stabla, odnosno opisati dijalekatsku ralanjenost jezika unutar te porodice. Za skup jezika neke jezine porodice koji imaju zajedniki jezikpredak, koji istovremeno nije i jezikpredak svih ostalih jezika te porodice, rei emo da predstavljaju potporodicu ili granu dotine jezine porodice. Naprimjer, na gornjem prikazu jezici D i E predstavljaju granu prikazane jezine porodice, jer imaju zajedniki prajezik (C) koji nije istovremeno i prajezik svih ostalih jezika te porodice.
Neki lingvisti terminoloki razlikuju potporodicu, granu i odvjetak neke jezine porodice, smatrajui ih hijerarhijski razliitim stupnjevima genetske srodnosti. Takvo je razlikovanje i mogue i opravdano, no zbog jednostavnosti ga neu primjenjivati u preostalom dijelu knjige.

INDOEUROPSKI JEZICI
5 U posljednjem razdoblju svojega postojanja indoeuropski je prajezik sigurno bio jako dijalekatski ralanjen, ali se najstarija dijalekatska podjela indoeuropskih jezika ne moe sa sigurnou utvrditi. U povijesnom razdoblju uoavamo sljedee skupine jezika i dijalekata: 1. Anatolijski jezici; najstariji tragovi anatolijskih jezika seu u 19. st. pr. Kr. (Kapadokijske ploice), a najstariji spomenici potjeu s kraja 18. st. (natpis kralja Anittaa na hetitskome). Hetitski su tekstovi, zajedno s tekstovima drugih staroanatolijskih jezika (luvijskoga i palajskoga) pronaeni u prijestolnici Hetitskoga Carstva u Hattuau (dananji Boghaz Ky sjeveroistono od Ankare). Pisani su klinopisom, a deifrirao ih je 1916. B. Hrozn. Hetitski su tekstovi sadrajem vrlo raznoliki, a opseg je sauvanoga jezinog blaga golem; tekstovi poput Autobiografije cara Hattuilia
23

UVOD

III. ili Mita o Illuyanki i Bogu Oluje vani su i za povijest svjetske knjievnosti (v. Matasovi 2000). Neki su tekstovi staroanatolijskih jezika pisani luvijskim ideografskim pismom, koje jo nije u potpunosti deifrirano. Novoanatolijski jezici likijski (s varijantama A i B), lidijski, karijski i pisidijski (ija pripadnost anatolijskim jezicima nije definitivno utvrena) posvjedoeni su na natpisima iz 1. tisuljea pr. Kr. Dijalekatska podjela anatolijskih jezika jo uvijek je sporna; luvijski i palajski nedvojbeno dijele neke izoglose koje ih odvajaju od hetitskoga; meu novoanatolijskim jezicima likijski A i B su vjerojatno potekli iz nekoga jezika ili dijalekta vrlo bliskog luvijskomu. 2. Indoiranski jezici; ova grana ie. jezika dijeli se na tri odvjetka: indijsku, iransku i kafirsku (ili nuristansku). Indijski jezici potvreni su jo sredinom II. tisuljea pr. Kr. na Bliskom Istoku. Neke rijei i osobna imena, zabiljeena u hetitskim tekstovima i ugovorima s dravom Mitanni nedvojbeno potvruju prisutnost govornika nekog staroindijskog jezika (ili praindijskoga) u sjevernoj Mezopotamiji u 14. st. pr. Kr. Otprilike u isto vrijeme moe se datirati i najstariji knjievni spomenik staroindijskoga, Rgveda. Kasniji su vedski tekstovi Samaveda, Jaurveda, Atharvaveda, te komentari svetih tekstova okupljeni u brahmane, aranjake i upaniade. Budui da su paljivo prenoeni usmenom predajom, vedski su tekstovi izuzetno vaan izvor pouzdanih jezinih podataka za poredbenu gramatiku. Jezik tih tekstova naziva se vedskim, za razliku od kasnijega jezika, sanskrta, koji je postao uenim jezikom Indije. Vedski i sanskrt nastali su na temelju raznih, ali blisko srodnih dijalekata jezika koji se naziva staroindijskim, za razliku od srednjoindijskih jezika ili prakrta, koji su posvjedoeni od druge polovice 1. tisuljea pr. Kr. Najvaniji prakrt je pali, jezik svetih budistikih tekstova; premda je na staroindijskom sauvan golem korpus klasine indijske knjievnosti, prvi su natpisi pronaeni u Indiji koji se sa sigurnou mogu datirati sastavljeni na srednjoindijskim jezicima: to su natpisi budistikoga vladara Aoke iz 3. st. pr. Kr. pisani pismom brahmi, iz kojega su se razvila sva pisma suvremene Indije ukljuujui i devanagari, kojim se pie sanskrt. Iranski jezici dijele se na istone (skitski, hotanskosakski, vjerojatno avestiki, itd.) i zapadne (staroperzijski, pehlevi, partski itd.). Staroiranski su jezici avestiki, medijski, staroperzijski, te samo iz onomastike poznat skitski. Avestiki je jezik Aveste, svetih spisa mazdaistike (zoroastrijanske) religije. Najstariji dio Aveste, Gathe, nastale su poetkom 1. tisuljea pr. Kr. Njihov je autor vjerojatno sam prorok Zaratustra (Zarathutra). Mlai djelovi Aveste (npr. Yat, Videvdd, itd.) nastajali su tijekom 1. tisuljea pr. Kr., a oblik je avestikom korpusu fiksiran za sasanidskih vladara poetkom 1. tisuljea n. e. Postoji i prijevod veeg dijela avestikih tekstova na srednjoiranski jezik pehlevi; taj prijevod naziva se imenom Zend.
24

MJESTO LATINSKOGA U KRUGU INDOEUROPSKIH JEZIKA

Medijski je poznat samo iz onomastike, te po brojnim posuenicama u staroperzijskom, jeziku natpisa ahemenidskih vladara (74. st. pr. Kr.). Staroperzijski su natpisi pisani adaptiranom verzijom klinopisa; najvaniji je natpis kralja Darija uklesan u stijenu kod Behistuna. Srednjoiranski jezici su ve spomenuti pehlevi, zatim partski, hotanskosakski, sogdijski, itd. Kafirski ili dardski jezici posvjedoeni su tek u 19. st., a njihova zasebnost unutar indoiranske grane utvrena je razmjerno nedavno. U tu se skupinu svrstavaju akunski, prasunski i drugi mali jezici koji se veinom govore u Kamiru i sjevernom Pakistanu. 3. Grki jezik; najstariji tekstovi pisani grkim su tekstovi mikenskoga dijalekta pisani linearom B (1513. st. pr. Kr.); te su tekstove uglavnom kratke gospodarstvene zapise deifrirali Michael Ventris i John Chadwick pedesetih godina 20. stoljea. Najstariji knjievni spomenici grkoga jezika spjevovi su Homera i Hesioda, vjerojatno nastali u 8. st. pr. Kr. U isto razdoblje seu i najstariji alfabetom pisani tekstovi na grkome (npr. Nestorov natpis). Grki je jezik dijalekatski jako ralanjen; osnovna je podjela na sjeverne i june grke dijalekte. U sjevernu skupinu svrstavaju se dorski, eolski i sjeverozapadni grki govori. U junu skupinu spadaju mikenski, jonskoatiki i arkadijskociparski, dok je dijalekatski poloaj izoliranoga pamfilijskog dijalekta (na junoj obali Male Azije) sporan. Na temelju dijalekata, najbolje posvjedoenih na stotinama natpisa pronaenih po itavu grkom svijetu, razvila su se etiri knjievna narjeja, koja su od poetka razliita od bilo kojega lokalnog govora, i u kojima se prepoznaju utjecaji razliitih dijalekata. Na jonskome knjievnom narjeju sastavljeni su epovi Homera i Hesioda, te najstarija grka proza Herodotova povijest. Fragmenti djela najstarijih grkih filozofa (miletska kola, Parmenid i Heraklit, atomisti) takoer su na jonskome. Na atikom je sauvano obilje atenske knjievnosti, ukljuujui dramu (Eshil, Sofoklo, Euripid i Aristofan), filozofiju (Platon i Aristotel) i povijest (Tukidid). Eolsko je knjievno narjeje najblie lokalnom govoru otoka uz sjeveroistonu obalu Male Azije, odakle dolaze kljuni knjievni predstavnici toga narjeja, pjesnici Sapfa i Alkej. Naposljetku, na dorskome je knjievnom narjeju sauvan korpus korske lirike Pindara i Bakhilida. Na temelju atikoga narjeja (ali bez lokalnih atenskih jezinih obiljeja) izgrauje se u 3. st. pr. Kr. koin, zajedniki grki knjievni jezik. Iz toga su idioma potekli svi suvremeni grki dijalekti osim izumiruega cakonskoga. 4. Italski jezici; kao to emo vidjeti poslije (7), postoje ozbiljne dvojbe o tome predstavljaju li italski jezici jednu granu indoeuropskih jezika, ili su njihove slinosti nastale uslijed meusobnih kontakata na tlu drevne Italije. Tradicionalno se italski jezici dijele na oskikoumbrijsku i latinsko faliskiku granu. Oskikoumbrijski jezici govorili su se u velikom dijelu
25

UVOD

Italije juno od rijeke Po. Umbrijski je najbolje posvjedoen od njih, zahvaljujui dobro ouvanom velikom spomeniku pronaenom 1444. u mjestu Gubbio u Umbriji, sjeveroistono od Rima. Tabulae Iguvinae, kako se taj tekst najee naziva, predstavljaju opis jednoga magijskovjerskoga rituala i od neprocjenjive su vanosti za poredbenu gramatiku italskih jezika. Umbrijskome je vrlo blizak volanski, jezik antikih Volska. Oskiki je jezik Samniana koji su nastanjivali Samnij, Kampaniju, Lukaniju i Apuliju. Sam jezik nazvan je prema plemenu Oska koje je ivjelo u Kampaniji, sredinjoj samnianskoj pokrajini. Najvaniji su spomenici oskikoga Cippus Abellanus i Tabula Bantina. Oskikom su bliski pelignijski, vestinski, marucinski i ekvijski, dok marsijski predstavlja prijelazni dijalekt izmeu oskikih i umbrijskih jezika. Predsamnianski (ili protosamnianski) je jezik koji se govorio u Samniju prije ekspanzije oskikoga. Na tom jeziku postoji nekoliko natpisa iz 6. st. pr. Kr., i oni pokazuju da se radi o jednom dosta arhainom italskom jeziku. Sve italske jezike potisnuo je latinski, osobito nakon saveznikih ratova u 1. stoljeu pr. Kr.; oskiki je, sudei po natpisima pronaenim u Pompejima, bio jo iv u drugoj polovici 1. st. n.e. Premda su izbrisani s lingvistike karte Italije, utjecaj je italskih jezika na latinski, pa i na romanske jezike, bio znatan (v. Solta 1974: 51).
Prikaz meusobnih odnosa oskikoumbrijskih jezika razliit od naega (osobito s obzirom na poloaj volanskoga i vestinskoga) donosi lanak Roberta Colemana (1986).

5. Keltski jezici; prema tradicionalnoj podjeli, keltski jezici dijele se na Pkeltsku i Qkeltsku skupinu, prema odrazu ie. suglasnika *kw. U Pkeltsku skupinu svrstavaju se lepontijski (jezik koji se govorio u talijanskim Alpama u 1. tis. pr. Kr.), galski i britski jezici (velki, bretonski i korniki). U Qkeltskoj su skupini keltiberski (keltski jezik koji se govorio u sredinjoj panjolskoj prije rimskih osvajanja) i goidelski jezici (irski, kotski i manski). Novija podjela dijeli keltske jezike na keltiberski, koji se najranije odvojio od ostalih, te na kontinentalne i otone keltske jezike. Kontinentalni su keltski jezici (galski, lepontijski) posvjedoeni znatno ranije od otonih (britski i goidelski), ali su na njima sauvani samo kratki i esto oteeni natpisi. Najvaniji su spomenici keltiberskoga Bronana ploa iz Botorrite, a galskoga Kalendar iz Colignya i Natpis iz Larzaca. Otoni keltski jezici posvjedoeni su od 4. stoljea; to su natpisi pisani ogamskim pismom iz Irske koji sadravaju uglavnom osobna imena. Knjievne tekstove na irskom imamo ve u 6. stoljeu (Amra Coluimb Chille), a moda i itavo stoljee ranije (genealoke pjesme). U staroirskom razdoblju (69. st.) na staroirskom se razvija vrlo bogata knjievnost (v. Matasovi 2004a). Na velkom sauvana knjievna predaja poinje u 6. stoljeu (poema Gododdin barda Aneurina).
26

MJESTO LATINSKOGA U KRUGU INDOEUROPSKIH JEZIKA

6. Germanski jezici posvjedoeni su jo u 3. ili 2. st. pr. Kr. zagonetnim natpisom na Kacigi iz Negaua (danas Negova u Sloveniji), a od prvih stoljea poslije Krista runskim natpisima. Jedan je od najstarijih Rog iz Gallehusa (mjesto u Danskoj) iz 45. st. n. e. Najvjerojatnija je genealoka podjela germanskih jezika na dvije skupine. U prvoj su sjeverni i istoni germanski jezici, a u drugoj zapadnogermanski jezici. Istoni germanski jezici predstavljeni su gotskim, jezikom na koji je ve u 4. stoljeu preveden Novi zavjet. Taj tekst, djelo gotskoga biskupa Wulfile, veim je dijelom sauvan u rukopisu Codex argenteus koji se uva u Uppsali u vedskoj. U usporedbi s time ostali su tekstovi gotskoga i drugih istonogermanskih jezika (burgundski, vandalski, itd.) zanemarivo malenog opsega. U veini podruja u kojima se govorio (panjolska, sjeverna Italija, Balkan), gotski je jezik izumro jo u ranom srednjem vijeku, no na Krimu je, kao krimskogotski, preivio do u 16. stoljee. Sjevernogermanski ili nordijski jezici posvjedoeni su runskim natpisima koje pronalazimo po itavoj Skandinaviji u ranom Srednjem vijeku. Runski natpisi i najstarije skaldsko pjesnitvo (iz 8. stoljea) sastavljeni su na pranordijskome, u kojem jo nije mogue razaznati dijalekatske osobine. Iz pranordijskoga se razvio staroislandski, na kojem su najvaniji spomenici Edda (zbirka mitoloke poezije i mitografske proze) i islandske sage. U istonu granu nordijskoga svrstavaju se vedski i danski, a u zapadnu islandski, norveki (nynorsk) i ferski. Zapadnogermanski jezici posvjedoeni u srednjem vijeku su staroengleski, s knjievnou koja see u 7. stoljee (ep Beowulf ), starofrizijski (posvjedoen od 13. st.), starosaski, staroniskofranaki (iz kojega se razvio suvremeni nizozemski), te starovisokonjemaki, s najstarijim knjievnim tekstovima iz 8. st. (Pjesma o Hildebrandu). Suvremeni je njemaki jezik nastao iz starovisokonjemakoga, iz kojega se u srednjem vijeku razvio i jidi, jezik istonoeuropskih idova. 7. Armenski jezik; najstariji spomenici armenskoga jezika seu u 5. stoljee, kada je armenski biskup Mesrop Matoc preveo Sveto Pismo na staroarmenski i izmislio armensko pismo koje je ostalo u upotrebi do danas. Na klasinome staroarmenskom (naziva se jo i grabar) sauvani su prijevodi hagiografskih djela s bizantskog grkog i sirskoga (Povijest Fausta Bizantinca, Himne sv. Efrema), te neto izvorne knjievnosti (npr. armenska povijest Mojsija Korenskoga, ili djela Eznika Kohbacija). Armenski je pretrpio golem utjecaj iranskih jezika, te su ga dugo i smatrali iranskim jezikom. Da se radi o samostalnoj grani ie. jezika dokazao je njemaki lingvist Heinrich Hbschmann sedamdesetih godina 19. stoljea. 8. Toharski jezici otkriveni su na spomenicima pronaenim u Kineskom Turkestanu poetkom 20. stoljea. Njihovu su pripadnost indoeuropskoj
27

UVOD

jezinoj porodici (i samostalan poloaj unutar nje) dokazali Emil Sieg i Wilhelm Siegling 1911. Postoje dva toharska jezika, koji se konvencionalno nazivaju toharskim A i toharskim B (koji se jo naziva i kuanskim po oazi u kojoj su mu pronaeni spomenici). Na toharskim jezicima sauvani su prijevodi budistikih spisa (sa sanskrta), gospodarstveni zapisi (toharski jezici govorili su se u podruju kojim je prolazio Svileni put), a na toharskom A ima i neto izvornoga pjesnitva. Sauvani spomenici potjeu iz 1. tisuljea n. e.; oba su toharska jezika izumrla prije godine 1000. 9. Baltoslavenski jezici; baltoslavenski se jezici dijele na baltijsku i slavensku granu3. Slavenski su jezici posvjedoeni od 9. stoljea, kada su braa Konstantin i Metod i njihovi uenici zasnovali slavensku pismenost prevevi svete spise, te izmislivi dva slavenska pisma: glagoljicu i irilicu. Jezik prvih prijevoda svetih spisa na slavenski naziva se staroslavenskim4; u dijalekatskom smislu staroslavenski je blizak dijalektima iz kojih su se razvili makedonski i bugarski jezik. Staroslavenski su tekstovi pisani glagoljicom (Marijinsko evanelje, Zografsko evanelje, Assemanijev izbornik, Sinajski psalterij, Kijevski listii) i irilicom (Savina knjiga, Ostromirovo evanelje, Suprasaljski zbornik). U osnovi oni odraavaju jezik 9. stoljea, premda su sauvani u kasnijim rukopisima koji odaju tragove utjecaja drugih slavenskih jezika. Slavenski se jezici dijele na istonojunoslavenske (bugarski, makedonski, staroslavenski), zapadnojunoslavenske (slovenski i kompleks hrvatskoga, srpskoga, bonjakoga i crnogorskoga), istonoslavenske (ruski, ukrajinski i bjeloruski), te zapadnoslavenske: eki, slovaki, poljski, kaupski, slovinski, polapski, gornjoluiki i donjoluiki te rusinski, kao osobit sluaj slovakoga dijalekta koji je naknadno pretrpio jak utjecaj ukrajinskoga. Baltijski jezici dijele se na zapadnobaltijske (staropruski i nedavno otkriveni jatvinki) i istonobaltijske (litavski i latvijski). Staropruski je posvjedoen od 14. stoljea (Elbinki rjenik), ali je ve krajem 17. stoljea izumro. Ukupno je sauvano pet jezinih spomenika pruskoga jezika: Elbinki rjenik, Rjenik Simona Grunaua (po. 16. st.), Prvi i Drugi katekizam (oba iz 1545), te Lutherov Enchiridion u prijevodu Abela Willa (1561). Jatvinki je poznat samo iz jednog jatvinkopoljskog rjenika (tzv. Poganski govori iz Narewa), koji je sauvan samo u suvremenom prijepisu. Litavski i latvijski posvjedoeni su tek od 16. stoljea (Dzukijske molitve i Mavydasova djela na litavskome), ali su zbog izuzetne arhainosti vrlo vani za poredbenu gramatiku. Suvremeni je litavski podije3 Alternativna je podjela na istonobaltijski, zapadnobaltijski i slavenski, kao samo jednu od grana baltoslavenskih jezika ravnopravnu ostalim dvjema, v. Matasovi 1994a. 4 U francuskoj tradiciji uobiajen je naziv opeslavenski (le slave commun), a u bugarskoj i njemakoj starobugarski. 28

MJESTO LATINSKOGA U KRUGU INDOEUROPSKIH JEZIKA

ljen na dvije skupine dijalekata, emaitske i auktaitske; na temelju potonjih se razvio knjievni litavski jezik. 10. Albanski se jezik po svoj prilici razvio iz ilirskoga, koji je naalost posvjedoen samo glosama i onomastikim podacima. Albansko je ime zabiljeeno u Antici, kad se odnosilo na razmjerno malo pleme u dananjoj Albaniji, a potom tek u 11. stoljeu. Prve albanske glose zabiljeene su u 14. stoljeu, a kratki tekstovi tijekom 15. st. (formula za krtenje iz 1462., rjenik A. von Harffa iz 1496.), no prvi vei tekstovi posvjedoeni su tek u 16. stoljeu (Meshari Misal Gjona Buzukua iz 1555., Dottrina cristiana L. Matrange iz 1592.). Premda stoljeima u doticaju s jezicima europske civilizacije (brojne su posuenice iz latinskoga, ali i grkog jezika), albanski je meu posljednjim europskim jezicima stekao vlastitu pismenost. Danas postoje dva prilino razliita dijalekta: gegijski na sjeveru Albanije i na Kosovu, i toskijski na jugu, na osnovi kojega je izgraen i standardni jezik. 11. Fragmentarno posvjedoeni indoeuropski jezici; velik broj ie. jezika posvjedoen je samo malobrojnim natpisima, posuenicama u drugim jezicima ili onomastikom graom. Za neke pripadnost ie. porodici nije posve sigurna, a o dijalekatskim odnosima prema drugim ie. jezicima moe se samo nagaati. Sa zapada prema istoku u fragmentarno posvjedoene jezike ubrajamo luzitanski, jezik koji se govorio u dananjem Portugalu prije romanizacije; neki lingvisti predrimskim indoeuropskim jezikom smatraju i tzv. asturijski u sredinjoj panjolskoj, jezik posvjedoen uglavnom onomastiki. U jugoistonoj panjolskoj govorio se prije rimskih osvajanja neindoeuropski tartesanski. Neindoeuropski je zacijelo bio i piktski, jezik koji se govorio u kotskoj i Irskoj u ranom srednjem vijeku. Tu je zatim jezik koji je u literaturi poznat kao tzv. sjeverozapadni blok, podruje u dananjim zemljama Beneluxa gdje se govorio ie. jezik razliit od germanskoga i keltskoga, posvjedoen u toponimiji. U naim krajevima posebno je zanimljivo pitanje ilirskoga jezika ili jezik. Budui da na podruju od Istre do june Albanije nisu pronaeni tekstovi na jezicima koji su se ondje govorili prije grkoga i latinskoga, o jezinoj situaciji u tom podruju moemo prosuivati samo na osnovi onomastike. Novija istraivanja antroponimije Ilirika pokazala su da nema jedinstvenoga ilirikoga imenskoga podruja, to bi moglo upuivati na zakljuak da su se izmeu Istre i Epira govorili razliiti jezici: histarski, liburnski, delmatopanonski i ilirski u pravom smislu (na podruju povijesne drave Ilira). U podruju dananje Rumunjske i sjeverne Bugarske govorilo se dakim, a juno od njega srodnim, ali razliitim trakim jezikom, od kojega je ostalo i nekoliko natpisa. U dolini Vardara uglavnom onomastiki su po29

UVOD

svjedoeni macedonski i peonski. Macedonski neki lingvisti smatraju grkim dijalektom, no vjerojatnije je da je to bio samostalan indoeuropski jezik. U Maloj Aziji razmjerno je velikim brojem natpisa posvjedoen frigijski, iji spomenici se proteu od sredine 1. tisuljea pr. Kr. do prvih stoljea nove ere. Sidetski i pisidijski u Maloj Aziji vjerojatno su bili anatolijski jezici ili dijalekti. Indoeuropskim jezikom neki istraivai smatraju i pelazgiki, jezik prastanovnika Grke poznat iz posuenica u grkome i iz toponimije. O fragmentarno posvjedoenim ie. jezicima drevne Italije (venetski, sjevernopicenski, ligurski, mesapski, itd.) bit e rijei poslije (8).

ITALSKOKELTSKA HIPOTEZA
6 Teza o osobitoj dijalekatskoj bliskosti italskih i keltskih jezika i, u skladu s time, o postojanju italskokeltskoga prajezika do ezdesetih godina 20. stoljea bila je, moglo bi se rei, gotovo opeprihvaena. Ona se oslanjala na niz izoglosa za koje se pretpostavljalo da su zajednike samo italskim i keltskim jezicima: a) disimilacija *p...kw > *kw...kw, usp. lat. qunque pet, stir. cic < ie. *penkwe; b) mediopasivni nastavci na *r, usp. lat. sequitur slijedi, stir. sechithir; c) konjunktiv s formantom *, usp. lat. canat pjeva (konj.), stir.:cana; d) futur tvoren sufiksom b, usp. lat. amb voljet u, stir.:liciub pustit u; e) superlativ tvoren formantom *smo, usp. lat. issimus, stir. sam; f) genitiv jednine oosnova na , lat. uir ovjeka, stir. fir < *wir; g) leksike podudarnosti, npr. lat. ntrx: stir. nthir vodena zmija, lat. salix: stir. sail (gen. sailech) vrba, lat. d: stir. d od, iz, itd. Paljivo istraivanje5 svjedoanstava u prilog italskokeltskoj hipotezi pokazalo je, meutim, da gotovo uope nema izoglosa ogranienih iskljuivo na italske i keltske jezike.
5 Najvei korak u pobijanju italskokeltske hipoteze uinio je Calvert Watkins u svojoj studiji Watkins 1966. Od starijih rasprava o tom problemu v. Porzig 1954: 98 i dalje; od novijih radova najbolji prikaz itave problematike je lanak Wolframa Eulera 30

MJESTO LATINSKOGA U KRUGU INDOEUROPSKIH JEZIKA

ad a) Staroirski deac deset (u sloenim brojevima od 11 do 19) dolazi od ie. *dweypenkwe 25 s pravilnim keltskim nestankom *p, umjesto oekivanoga prelaska *p > *kw > stir. c; to pokazuje da se u keltskom asimilacija nije dogodila beziznimno kao u italskome; pored toga, radi se o tako jednostavnom fonetskom procesu da je vrlo vjerojatno da su se keltska i italska asimilacija dogodile neovisno, usp. obrnutu asimilaciju u germanskom, ie. *penkwe 5 > got. fimf. ad b) Mediopasivni su nastavci s formantom *r indoeuropskoga postanja, a ne zajednika italskokeltska inovacija; mediopasiv s tim formantom imaju i anatolijski i toharski jezici, te frigijski. ad c) Staroirski konjunktiv najuvjerljivije se izvodi iz sigmatskoga konjunktiva (deziderativa) glagolskih osnova na : prakeltski *mrseti velia> *mreti > *mrti > stir. mraid. U latinskom6 takvo izvoenje nije mogue, jer *s izmeu samoglasnika ne bi ispalo kao u keltskom, ve bi rotacizmom prelo u r. Vjerojatnije usporednice latinski konjunktiv pronalazi u toharskim jezicima, gdje * takoer funkcionira kao modalni sufiks (toh. A kalkam iao bih). ad d) Glasovno povezivanje lat. b i stir. b/f vrlo je neuvjerljivo; u staroirskom f u sredini rijei dolazi od ie. *w, a u latinskom od ie. *bh. tovie, bfutur nije opeitalski, jer nije posvjedoen u oskikoumbrijskom. Staroirski se futur pak moe uvjerlijvo izvesti i iz deziderativnoga formanta *sw (Watkins 1966a). ad e) Formant za najeu tvorbu superlativa u italskom i keltskom valja rekonstruirati kao *isHo (139) to je sloeni sufiks nastao aglutinacijom nekoliko elemenata. Slian sloeni sufiks za komparativ dijele i grki i germanski (139), pa ipak nitko ne govori o grkogermanskom prajeziku. ad f) Genitiv jednine oosnova na * nije ni opeitalski (nema ga u faliskikom i oskikoumbrijskom), a kamoli italskokeltski. tovie, i u latinskom se taj nastavak proirio razmjerno kasno, o emu svjedoi nastavak osio za g. jd. na arhajskom natpisu Lapis Satricanus. Meu keltskim jezicima, nastavak nije posvjedoen u keltiberskome, ali je zato posvjedoen i izvan keltskoga, npr. u venetskom, toharskom i mesapskom. ad g) to se leksikih izoglosa tie, prema Walteru Porzigu (1954) vie je rijei zajedniko italskim i germanskim nego italskim i keltskim jezicima; meu njima su i neke posve obine rijei koje se rijetko posuuju, npr. lat.
(1994); kao suvremen pokuaj rehabilitacije italskokeltske hipoteze treba spomenuti lanak Frederika Kortlandta (Kortlandt 1981). 6 O lat. konjunktivu v. Oettinger 1984. 31

UVOD

caput glava = steng. heafod, lat. collus, collum vrat = got. hals, lat. tacre utjeti = got. ahan, lat. uermis crv = got. wurm. Neke leksike izoglose povezuju italski, germanski i keltski, to po mojem miljenju samo potvruje da su ti jezici pripadali grupi zapadnoindoeuropskih dijalekata u koju se po svoj prilici svrstavao i venetski, usp. lat. ustus pust, prazan = stir. fs, stvnj. wuosti, lat. uer raanj = stir. bir = got. qairu kolac, lat. uts pjesnik, prorok = stir. fith = steng. wbora, itd.
Leksike izoglose postoje i izmeu italskih i baltoslavenskih jezika (v. npr. Safarewicz 1976). Radi se u najveoj mjeri o rijeima koje se svrstavaju u poljodjelsku terminologiju, te ih vjerojatno treba tumaiti kao rezultat jezinih dodira (posuivanja) u pretpovijesnom razdoblju, usp. lat. secris sjekira = stsl. sekyra, lat. alnus joha = lit. aksnis, lat. mscus mah = stsl. mx.

Iz svega toga zakljuujem da italskokeltskoga prajezika nikada nije bilo, te da su italski i keltski samostalne grane ie. jezine porodice7. Quod erat demonstrandum.

PROBLEM ITALSKOGA JEZINOG JEDINSTVA

7 Premda sam do sada esto govorio o italskim jezicima, njihova genetska jedinstvenost nije nipoto samorazumljiva. Dok neki istraivai vjeruju da su italski jezici samo jedna grana ie. jezine porodice, poput indoiranskih ili baltoslavenskih jezika, drugi osobito talijanska kola predvoena Devotom8 izraava miljenje da su slinosti meu italskim jezicima nastale uslijed intenzivnih jezinih dodira na tlu Italije. Iz prethodne genetske klasifikacije ie. jezika vidljivo je da ja prihvaam prvu hipotezu. Ona se po mojem miljenju temelji na sljedeim argumentima: 1) Slinosti nastale jezinim kontaktima oituju se ponajprije u rjeniku, kako nas pouava sluaj balkanskog jezinog saveza. Meu italskim jezicima nedvojbeno postoji velik broj zajednikih rijei koje svjedoe o njihovim intenzivnim kontaktima. Meutim, tezu o genetskom zajednitvu italskih jezika ne oslanjamo na leksike, ve na gramatike izoglose. tovie, na podruju rjenika vrlo su izrazite razlike meu italskim jezicima.
7 Under these circumstances of both formal and functional disparity, we are led to the unavoidable conclusion that ItaloCeltic unity is a myth Pod tim okolnostima formalne i funkcionalne razliitosti, dovedeni smo do zakljuka da je italskokeltsko jedinstvo mit (Watkins 1966: 43). O italskokeltskoj hipotezi v. i monografiju Frederika Kortlandta (Kortlandt 2006) i prikaz Petera Schrijvera (2006). 8 Usp. Devoto 1983; u genetsku jedinstvenost italskih jezika prvi je ozbiljno posumnjao Alois Walde u svom rektorskom govoru na insbrukom sveuilitu 1917. Za diskusiju o genetskom statusu italskih jezika v. Beeler 1966 i Campanile 1968. 32

MJESTO LATINSKOGA U KRUGU INDOEUROPSKIH JEZIKA

Tako, naprimjer, umbrijski uva indoeuropski heterokliton utur voda(usp. het. watar), koji je u latinskom zamijenjen imenicom aqua; na slian nain, latinski i umbrijski ouvali su razliite ie. rijei za vatru: u latinskom to je ignis (usp. skr. agni), a u umbrijskom pir (usp. gr. ). 2) Fonolokih izoglosa koje predstavljaju zajednike inovacije meu italskim jezicima nema mnogo, ali meu njima je djelomice mogue uspostaviti kronoloki redoslijed. tovie, te fonoloke izoglose ine snop, odnosno svojstvene su svim italskim jezicima i samo njima: u svim italskim jezicima ie. aspirirani okluzivi prelaze u bezvune frikative na poetku rijei, a potom praitalsko * prelazi u f, usp. ie. *dheh1 initi > lat. faci, osk. fakiiad, umb. faia. Indoeuropski slogotvorni * i * u obje su grane italskoga dali or, ol (usp. umb. pepurkurent = lat. poposcerint zamolie < ie. *pepksk), to se moralo dogoditi prije ispadanja laringala, koji sa slogovnim sonantima daju , usp. lat. grtus zahvalan: osk. brateis <*g wHto. U obje je grane italskoga prevladao jak inicijalni naglasak, to se zacijelo dogodilo prije sinkope, ispadanja samoglasnika u nenaglaenim slogovima u sredini rijei. 3) Jezinim kontaktima posuuju se iz jezika u jezik katkad izolirani gramatiki morfemi (afiksi i nastavci), ali nikada itave paradigme. Meu italskim jezicima najizrazitije su podudarnosti upravo u gramatikim paradigmama konjugacije i deklinacije. U obje su se grane italskoga stopili u istu paradigmu ie. perfekt i aorist, a deklinacije su se rasporedile u pet klasa, pri emu je dolo do djelominoga mijeanja konsonantskih i iosnova. U deklinaciji, karakteristino je za sve italske jezike proirenje nastavka za abl. jd. oosnova (*ed) na sve samoglasnike osnove; gerundiv tvoren formantom *nd (lat. operandam = osk. psannam) i imperfekt tvoren sufiksom *f takoer su opeitalski i samo italski. Nastanak toga praitalskog imperfekta morao je prethoditi nastanku konjunktiva imperfekta tvorenoga formantom *s (lat. amret, osk. fusd fort), koji je takoer samo italski. 4) Postojanje razlika meu italskim jezicima ne moe se poricati, no ono po sebi nita ne dokazuje. Te su razlike veinom takve da su mogle nastati razmjerno kasno, dugo nakon raspada praitalskoga jezika. Razliit odraz ie. labiovelara (ouvani su u latinskofaliskikom, a prelaze u labijale u oskikoumbrijskom) fonoloki je posve trivijalna razlika, jer se, primjerice, i grki dijalekti razlikuju prema tome odrazu. U morfologiji, nastanak bfutura u latinskom i faliskikom (futuri 1. i 2. konjugacije tipa amb, monb) dogodio se kasno, tek poto su iz jezika poeli nestajati sfutur i konjunktiv ouvani u arhajskom latinskom (fax, faxim). U oskikoumbrijskom, s druge strane, sfutur je ouvan, te u jeziku nije nastala potreba za inovacijom. Perfekatske tvorbe na l i n u um33

UVOD

brijskom dodue nisu posvjedoene u latinskom, ali im takoer nema usporednice niti u oskikom, gdje nalazimo perfekte s formantom tt; to pokazuje da te inovacije nisu praoskikoumbrijske, ve da su nastale u oskikom i umbrijskom neovisno. Naposljetku, genitiv na (lupus, lup) koji postoji u latinskom nije posvjedoen u oskikoumbrijskom, ali nema ga ni u faliskikom; odatle slijedi da je latinski u tom pogledu inovirao razmjerno kasno, to samo potvruje otkrie starolatinskoga natpisa Lapis Satricanus na kojemu je posvjedoen nastavak za genitiv jednine oosnova osio, koji je opeindoeuropski (skr. asya, gr. hom. ). 5) Neke slinosti meu italskim jezicima nedvojbeno su rezultat meusobnih utjecaja; to se prije svega odnosi na konvergenciju fonolokih sustava prema zajednikom tipu, koji dijele i neki neindoeuropski jezici Italije (npr. etruanski), te na neke pojave u sintaksi italskih jezika. Neke su glasovne promjene nesumnjivo nastale neovisno u obje grane italskih jezika, naprimjer rotacizam, prelazak s u z, odnosno r, izmeu samoglasnika, to se u latinskom dogodilo u povijesno, a u oskikoumbrijskom u pretpovijesno doba. Stoga osim o italskim jezicima kao genetskoj zajednici ima smisla govoriti i o staroitalskome jezinom savezu, koji osim italskih jezika ukljuuje i druge jezike drevne Italije. 6) Narav izoglosa zajednikih italskim jezicima upuuje na zakljuak da se praitalski jezik govorio vrlo rano, zacijelo ne dugo nakon raspada ie. jezine zajednice9. U tom je smislu praitalski razliita lingvistika veliina od prakeltskoga ili pragermanskoga, jer se radi o puno starijem prajeziku. Italski su jezici potomci jezika jednoga od prvih valova Indoeuropljana, koji je kao takav ostao ouvan jedino na Apeninskom poluotoku, budui da su ga kasniji valovi Kelta i Germana mimoili. Naposljetku, za problem genetske supklasifikacije italskih jezika najvaniji je odgovor na sljedee pitanje: Postoji li meu indoeuropskim jezicima takva skupina jezika za koju bi se moglo pokazati da je genetski blia oskikoumbrijskom ili latinskofaliskikom nego to su te dvije skupine jezika meusobno bliske? Sve dok je odgovor na to pitanje negativan, mislim da je vjerovanje u italsku granu ie. jezine porodice opravdano.

9 The hypothetical ProtoItalic of 1500 B.C. can, in very many respects, have been little differentiated from ProtoIndoEuropean Hipotetski praitalski iz 1500 pr. Kr. mogao se, s obzirom na mnogo toga, vrlo malo razlikovati od indoeuropskoga prajezika (Beeler 1966: 56). O rekonstrukciji praitalskoga v. Meiser 2003 i Schrijver 2006. 34

MJESTO LATINSKOGA U KRUGU INDOEUROPSKIH JEZIKA

INDOEUROPSKI I NEINDOEUROPSKI JEZICI DREVNE ITALIJE

8 Nije poznato kada su prvi govornici indoeuropskih jezika stigli na Apeninski poluotok, niti koje su jezike ondje zatekli. Zna se da je glavni pravac kojim su pristizali indoeuropski osvajai bio preko sjeveroistoka Italije i nizine rijeke Po prema jugu, no pomorski putovi preko Jadrana takoer su bili otvoreni etnikim migracijama kao i trgovini. Gotovo je sigurno da su govornici indoeuropskih jezika u Italiju stizali u nekoliko valova, koji se ponekad mogu i arheoloki identificirati.
Suvremena arheoloka literatura odaje poprilinu bespomonost glede pitanja indoeuropeizacije Italije (v. Mallory 1989: 8695). Kultura Rinaldone (od otprilike 2700. pr. Kr.), koja ima neka obiljeja koja se pripisuju Indoeuropljanima, pojavljuje se upravo u podruju gdje se poslije govorio neindoeuropski etruanski. Kultura Villanova (od otprilike 1000. pr. Kr.), s druge strane, obuhvaa itavu Italiju i pokazuje kulturnu homogenost poluotoka u doba kada je on sigurno bio lingvistiki posve nehomogen.

U 3. st. pr. Kr., neposredno prije ekspanzije Rima, u Italiji pronalazimo sljedee jezike10. Na sjeveroistoku, u dananjoj pokrajini Veneto, govorio se venetski jezik. Na venetskom je ouvano sasvim dovoljno kratkih natpisa da potakne zbrku oko genetske klasifikacije toga jezika, ali premalo da bi se taj problem mogao definitivno rijeiti. Neki lingvisti smatraju venetski italskim jezikom zbog toga to se u njemu aspirirani okluzivi odraavaju kao frikativi na poetku rijei, a kao zvuni okluzivi u sredini rijei, kao u latinskome (usp. ven. vhraterei bratu, lat. frtr, ven. louderobos djeci, lat. lbers); s druge strane, postoje i izoglose koje venetski povezuju s germanskim jezicima (usp. ak. sg. osobne zamjenice 1. l. jd. me o: got. mik). Na krajnjem sjeveru Italije, u Alpama, govorio se retski, koji veina istraivaa smatra neindoeuropskim jezikom, moda srodnim etruanskomu (v. dolje). Na susjednom podruju sauvani su i spomenici lepontijskoga, jezika za koji je sedamdesetih godina 20. st. definitivno dokazano da pripada keltskoj grani ie. jezika. Najstariji spomenici lepontijskoga seu u 6. st. pr. Kr., te stoga predstavljaju najstarije tekstove na nekom keltskom jeziku. Junije, u dolini rijeke Po, govorio se galski; Gali su u Italiju stigli poetkom 4. st. pr. Kr., kada su zauzeli i Rim, no u sjevernoj Italiji uvijek su ostali tanak sloj vojne aristokracije prije negoli veinsko stanovnitvo. Na galskom je u Italiji ouvano nekoliko natpisa, od
10 Gotovo svi su se jezici drevne Italije pisali blisko srodnim pismima, postalima od grkoga alfabeta. Grko su pismo (zapadnoga tipa, u kojem grafem X stoji za [ks], a ne za [kh], kao u istonim varijantama) u Italiju donijeli kolonisti s Eubeje, koji su se oko 720. pr. Kr. naselili u blizini Cumae. 35

UVOD

kojih su neki dvojezini (npr. Bilingva iz Vercellija). Iz galskoga su u latinski posueni neki izrazi vojne i kolarske terminologije (npr. carrus, petorritum kola, moda i gladius ma). U ligurskom se zaljevu (oko dananje Genove) govorio ligurski. Taj nam jezik nije ostavio natpisa, pa se o njemu moe zakljuivati samo na osnovi onomastike. Horonimi kao (mons) Porcobera, (mons) Berigiema dozvoljavaju da se i ligurski smatra indoeuropskim jezikom11. Juno od ligurskoga veliko je podruje etruanskoga, jezika drevne kulture koji je na latinski izvrio utjecaj usporediv jedino s utjecajem grkoga. Sredite etruanskoga podruja dananja je talijanska pokrajina Toscana, koja je po tom antikom narodu dobila ime12; kasnijom kolonizacijom etruanski se proirio i na jug, osobito na podruje plodne Campanije. O podrijetlu Etruana i njihova jezika jo u antikom razdoblju postojale su razliite teorije. Dok su ih jedni smatrali doljacima iz Male Azije13, drugi su isticali autohtonost etruanskoga naroda u Italiji14. Obje su teorije prisutne i u suvremenom jezikoslovlju. Na ispravnost maloazijske teorije o podrijetlu Etruana kao da ukazuje jezik Stele s Lemna, jezinoga spomenika naenog na otoku Lemnu blizu maloazijske obale, koji izgleda kao arhajski oblik etruanskoga. Etruanski jezik dosta je dobro poznat s razmjerno velikoga broja natpisa i tekstova, od kojih se najdulji uva u Zagrebu (tzv. Liber linteus Zagrabiensis). Premda neki lingvisti istiu anatolijske elemente u etruanskom jeziku, vjerojatno je jo uvijek najsigurnije tvrditi da je to neindoeuropski jezik bez poznatih genetskih srodnika. Za duge etruanske vladavine Rimom, u latinski su iz etruanskoga dospjele mnogobrojne posuenice; sigurno su etruanskoga podrijetla lat. histri glumac, spurius kopile, lanista zapovjednik gladijatora, a i neke su grke rijei u latinski dospjele kroz etruansko posredovanje, npr. persna glumaka maska << gr. lice. Meutim, precizan popis etruanskih posuenica nemogue je utvrditi zbog toga to je etruanski jo uvijek preslabo poznat15.

11 O moguem preditalskom indoeuropskom supstratu u Italiji v. Schmid 1985, gdje se takav supstratni jezik (ili jezici) pretpostavlja na osnovi hidronimije. 12 Rimljani su Etruane nazivali Tusc. 13 Usp. Herodot, I 94. 14 V. Dionizije Halikarnaanin, I 30. 15 Usp. Stolz, Debrunner & Schmid 1966: 59, Wir wissen zu wenig von der etruskischen Sprache, um etwa ein Verzeichnis der etruskischen Lehnwrter im Lateinischen aufstellen zu knnen. Znamo premalo o etruanskom jeziku da bismo, naprimjer, mogli sastaviti popis etruanskih posuenica u latinskome. Takav popis etruanskih rijei sauvanih u latinskome predstavlja knjiga Gertraud Breyer (1993). 36

MJESTO LATINSKOGA U KRUGU INDOEUROPSKIH JEZIKA

U Apuliji, nasuprot albanskoj i crnogorskoj jadranskoj obali, govorio se mesapski, koji su mnogi lingvisti smatrali ilirskim dijalektom. Premda je posve mogue da su govornici mesapskoga u Italiju stigli morem iz Ilirika, usporedba mesapskoga i ilirskoga usporedba je jezika o kojem se zna vrlo malo s jezikom o kojem se ne zna (gotovo) nita. Na mesapskom je sauvano tristotinjak kratkih natpisa, koji su u velikom broju sluajeva slabo itljivi, te nekoliko glosa. U toj grai moe se uoiti da mesapski neki elementi povezuju s italskim i keltskim jezicima (npr. genitiv jednine na i, dativ mnoine s nastavkom bas), a neki svoje usporednice pronalaze u albanskome (npr. prelazak ie. *o u a koji nije karakteristian za druge jezike drevne Italije). Na junopicenskom jeziku, koji se govorio u Picenumu na jadranskoj obali, sauvano je nekoliko natpisa koji se svrstavaju u najstarije spomenike pismenosti u Italiji (potjeu iz 7. st. pr. Kr.). Jezik je tih natpisa indoeuropski, ali zacijelo neitalski (premda ima i miljenja da se radi o arhainoj formi umbrijskoga); na sjevernopicenskome je takoer sauvano nekoliko natpisa, od kojih je najvanija Stela iz Novilare; taj je jezik najvjerojatnije neindoeuropski. Podruje sjevernoga Picenuma i arheoloki znatno odudara od itavoga ostatka drevne Italije, prije svega zbog dugotrajnog zadravanja neolitske kulture. Na Siciliji su se, uz grki i fenianski, govorila dva jezika iji su nam kratki spomenici ouvani; na istoku je bilo podruje sikulskoga, indoeuropskoga jezika koji neki smatraju vrlo bliskim italskim jezicima (osobito latinskomu)16, dok se na zapadu otoka govorio elimijski, po svoj prilici neindoeuropski jezik. Linija razgranienja tih dvaju antikih jezika i danas se oituje kao granica dvaju talijanskih dijalekata koji se govore na Siciliji (usp. Solta 1974: 43). Na Sardiniji je iz onomastike jedva poznat protosardski, o kojem se moe rei jedino to da je vjerojatno bio neindoeuropski. Kontakti latinskoga i grkoga jezika bili su vrlo intenzivni i dugotrajni. Grci su svoje kolonije osnivali u itavoj junoj Italiji i na Siciliji (tzv. Magna Graecia). Posuenice iz grkoga pronalazimo ve na najstarijim latinskim spomenicima, npr. triumpe (vokativ) << gr. sveana povorka u Carmen Arvale. Veina je najstarijih posuenica u latinski dospjela iz dorskih grkih dijalekata, koji su prevladavali na jugu Italije, npr. mchina stroj od dor. (at. ); te su najstarije posuenice pretrpjele brojne glasovne promjene karakteristine za latinski, te stoga pruaju vrijedne podatke za njihovu dataciju.

16

Usp. Devoto 1983. 37

UVOD

Za razliku od ostalih spomenutih jezika, latinski nikada nije u potpunosti istisnuo grki iz Italije. Nakon osvajanja Grke sredinom 2. st. pr. Kr., u Rim je pristiglo mnotvo grkih robova, zarobljenika i talaca, od kojih su neki uinili mnogo za latinsku knjievnost i rimsku kulturu (npr. Livije Andronik, Polibije, Seksto Empirik, itd.). Od toga je razdoblja grki jezik obrazovanih slojeva u Rimu, i uiva jednak presti kao i latinski, tako da je ak i jedan car (Marko Aurelije) svoja djela sastavljao na njemu. U isto vrijeme, grkim su govorili i nii slojevi Rima i rimske drave, zbog brojnih trgovaca, robova i doseljenika iz Grke. To je vidljivo iz brojnih natpisa na grkome u Rimu i u zapadnom dijelu Carstva, ali i iz rijei koje su iz grkoga dospjele u romanske jezike, a nema ih u latinskome, npr. tal. zio stric << gr. , fr. pierre kamen < gr. , sufiks essa u imenica enskog roda u talijanskome i esse u francuskome (gr. ) itd. Nasuprot tomu, kontakti latinskoga i fenikoga (punskoga) bili su minimalni, usprkos nekoliko stoljea zajednike povijesti. Poput grkoga na istoku Sicilije, feniki je u treem stoljeu pr. Kr. zacijelo bio lingua franca na zapadu otoka. Premda su odnosi Rimljana i Feniana bili i trgovaki, a ne samo vojni, iz fenikoga ima u latinskome zanemarivo malo posuenica; pozdrav au jedna je od njih.

38

IZVORI ZA PROUAVANJE POVIJESTI LATINSKOGA

9 Poredbeni lingvist mora prouavajui historijsku gramatiku latinskoga osobitu panju posvetiti vjerodostojnosti izvora. Najpouzdaniji izvori jezine grae su oni koji odraavaju govorni jezik razdoblja u kojem su nastali, a to su obino spomenici uklesani u kamenu ili kakvom metalu. Pri njihovoj prosudbi valja se osloniti na sud epigrafiara za tono itanje i arheologa za dataciju. Manje su pouzdani tekstovi prenoeni rukopisima, osobito stoga to je vrlo malo latinskih rukopisa koji potjeu iz antikoga razdoblja; veina sauvanih latinskih rukopisa na ovaj ili onaj nain potjee iz skriptorija koje je osnovao Karlo Veliki u 9. stoljeu. Prepisivanjem su znatno izmijenjeni i iskvareni starolatinski tekstovi koje prepisivai nisu dobro razumjeli. Lingvist se u svojim prosudbama takvih izvora mora osloniti na mjerodavno miljenje paleografa i filologa. Manje su vaan izvor za prouavanje povijesti latinskoga odrazi latinskih rijei u romanskim jezicima; meutim, odrazi u romanskim jezicima ponekad su jedini izvor iz kojega je mogue za neku latinsku rije utvrditi da li je sadravala dug ili kratak samoglasnik; naprimjer, lat. dictus i scrptus u pjesnitvu se jednako skandiraju, te jedino razlika izmeu tal. detto i scritto pokazuje da je prva rije imala kratko, a druga dugo i. S druge strane, valja imati na umu i injenicu da je latinski utjecao na knjievne romanske jezike tijekom itave njihove povijesti; stoga, primjerice, u talijanskom pronalazimo i uenu posuenicu iz latinskoga ditto, koja ne odraava pravilan glasovni razvoj. Sline podatke o latinskim rijeima mogu pruiti i latinske posuenice u drugim jezicima; naprimjer, Cezarovo ime posueno je u germanski u doba kad se Caesar jo izgovaralo s /ay/ u prvom slogu, o emu svjedoi i dananja njemaka rije Kaiser car. Naposljetku, u istraivanju povijesti latinskoga valja uzeti u obzir i ono to su rimski filolozi napisali o svojem jeziku. U djelima Varona, Cicerona, Festa, Kvintilijana, Servija i drugih sauvani su komentari o izgovoru, oblicima, arhainim i rijetko upotrebljavanim rijeima i mnogi drugi
39

UVOD

podaci vani za povijesnu lingvistiku; i njih, meutim, valja uzeti cum grano salis, jer miljenja antikih autora o jeziku esto vie odraavaju pedanteriju profesionalnih izmiljaa pravila negoli jezine injenice; uostalom, i s miljenjima suvremenih lingvista stvari slino stoje.

40

NAJSTARIJI SPOMENICI LATINSKOGA JEZIKA

10 Za razliku od grkoga, koji je od poetka svoje povijesti posvjedoen velikim brojem natpisa na razliitim dijalektima i lokalnim govorima, latinski su arhajski natpisi malobrojni i vrlo nam malo govore o dijalektalnim obiljejima jezika. Za razliku od grke knjievnosti, koja je na samom poetku predstavljena golemim remekdjelima Homera i Hesioda, poeci su latinske knjievnosti skromni i fragmentarno ouvani, budui da ih je kasnija dominacija helenistike uenosti uinila nezanimljivima obrazovanim Rimljanima. Meutim, prouavanje oskudnih ostataka pretklasinoga jezika odaje neobino veliku razliku izmeu najstarijih tekstova, nastalih do poetka etvrtoga stoljea pr. Kr., i svih tekstova nastalih poslije toga. Razlika je tako velika da je povjesniar latinskoga jezika Giacomo Devoto ak ustvrdio: il latino si svolto pi rapidamente, ed mutato pi profondamente, fra il 500 e il 350 a. C. che dal 350 a. C. al 1950. d. C. latinski se bre razvio i dublje promijenio izmeu 500. pr. Kr. i 350. pr. Kr. nego izmeu 350. pr. Kr. i 1950. p. Kr. (Devoto 1964: 18). Premda moda pretjeran, ovaj sud upuuje na vanu injenicu povijesti latinskoga, koja mora nai svoj odraz i u periodizaciji: starolatinskim emo nazivati jezik pretklasinog razdoblja, dakle od poetaka latinske pismenosti do, otprilike, poetka 1. st. p. Kr., a arhajskim latinskim zvat emo samo jezik spomenika nastalih do otprilike 350. godine pr. Kr17.

a) ARHAJSKI SPOMENICI
Najstarijim spomenikom latinskoga jezika dugo je smatrana Fibula Praenestina, navodno iz 7. st. pr. Kr. Na natpisu, koji glasi Manios med fhefhaked Numasioi (Manije me je napravio za Numerija) lingvisti su
17 Velike razlike u njihovu jeziku spram arhajskog razdoblja bili su svjesni i ueni ljudi 2. st. pr. Kr; o tome svjedoi Polibije (3. 22. 3):
. U Rimljana je nastala takva razlika izmeu staroga i sadanjeg jezika da i

najmudriji neke stvari jedva razumiju nakon promiljanja. 41

UVOD

prepoznavali arhajske oblike latinskoga jezika: n. sg. oosnova na os umjesto klasinoga us, izostanak rotacizma i stariji nastavak za d. sg. u Numasioi, neobina reduplicirana tvorba perfekta glagola faci u fhefhaked, koju su neki pripisivali oskikoumbrijskome. Meutim, arheoloka istraivanja i kemijska analiza zlata na kojem je napisana pokazala su da je prenestinska fibula vjerojatno krivotvorina iz kasnoga 19. stoljea, a ne izvorni spomenik arhajskoga latinskoga18. Naslov najstarijega latinskog natpisa stoga moda pripada Duenosovu natpisu. Rije je o jezinom spomeniku urezanom na posudi za pie iz 6. ili 7. st. pr. Kr.19 Tekst se sastoji od oko 125 slova pisanih bez razmaka meu rijeima, a budui da se radi o magijskom tekstu, smisao mu je prilino nejasan; poetak toga teksta glasi Iouesat deiuos qoi med mitat20 Zaklinje bogove onaj tko me prodaje. Natpis s Foruma (zvan i Lapis Niger) potjee iz sredine 6. st. prije Krista i samo djelimice je itljiv. Oblici kao quoi sakros esed kalatorem svjedoe o arhainosti toga teksta, no on je za povijesnoporedbenu gramatiku latinskoga od male koristi. Lapis Satricanus, sedamdesetih godina pronaen u Satricumu nedaleko od Rima, takoer je iz 6. st. pr. Kr. Taj je spomenik vaan zbog iznenaujueg otkria genitiva jednine oosnova s nastavkom osio (Ualesiosio, usp. klas. lat. Ualer), do tada nepotvrenoga u latinskome, ali dobro posvjedoenog u sanskrtu (asya) i grkom (hom. ).21 Od ostalih arhajskih latinskih natpisa valja spomenuti Natpis iz Lavinija, vaan zbog potvrde starolatinskih nastavaka za dativ jednine i mnoine (Castorei Podlouqueique qurois Kastoru i Poluksu, Dioskurima), teko itljivi Natpis iz Tivolija, i nedavno pronaeni Natpis na zdjeli iz Garigliana (kraj 6. st.). Neki su vrlo arhaini latinski tekstovi sauvani u kasnijim prijepisima, to znatno oteava njihovu dataciju i interpretaciju. To se prije svega odnosi na Carmen Arvale i Carmina Saliaria, kultne pjesme dvaju sveenikih redova. Izostanak rotacizma u Carmen Arvale (Enos Lases iuuate pomozite nam, Lari) pokazuje da je izvorni tekst morao biti sastavljen
18 Usp. Pfister 1983, Kriman 1988; dok arheolozi smatraju gotovo dokazanim da fibula nije autentina, ve krivotvorena koncem 19. st., lingvisti ne vjeruju da je navodni krivotvoritelj, njemaki uenjak Helbig, mogao tako dobro rekonstruirati oblike i grafiju arhajskoga latinskoga jezika od kojih neki u doba objavljivanja fibule (1887) jo nisu bili posvjedoeni na drugim spomenicima. Stoga je otvorena i mogunost da je fibula krivotvorena, ali da je u nju urezan tekst s autentinoga, ali izgubljenoga ili ukradenoga arhajskog latinskog spomenika. 19 Neki predlau znatno kasniju dataciju toga spomenika, usp. Solta 1974: 69. 20 Glagola mitre nema u klasinom jeziku; u tumaenju te rijei slijedim Pisanija (1950). 21 O tom vanom starolatinskom spomeniku v. de Simone 1980, Prosdocimi 1984, Lejeune 1989. Valja istai da ima i miljenja da taj tekst nije latinski; Robert Coleman (1986) pripisuje ga volanskomu. 42

NAJSTARIJI SPOMENICI LATINSKOGA JEZIKA

vrlo rano, prije 4. st. pr. Kr. Izvorni tekst Zakona dvanaest ploa (Leges XII tabularum) takoer je sastavljen u 4. st. pr. Kr. (prema nekima u 5. st. pr. Kr.), ali je u kasnijem prenoenju jezino moderniziran.

b) OSTALI STAROLATINSKI TEKSTOVI

Mlai od svih do sada navedenih natpisa, ali ipak vrlo vani za najraniju povijest jezika, jesu natpisi na grobnicama Scipion, vane rimske obitelji politiara, koja je na vrhuncu moi bila u 3. st. pr. Kr. (v. Dodatak 1, B). Zbog precizne datacije i dobre ouvanosti vrlo je vaan izvor za prouavanje pretklasinoga jezika i Senatus Consultum de Bacchanalibus, u bronanu plou uklesana odluka Senata iz 186. pr. Kr. (v. Dodatak 1, D). Rukopisnim su posredovanjem do nas doli fragmenti najstarijih latinskih pjesnika: Grka Livija Andronika, prevodioca Odiseje na latinski, Gneja Nevija, autora Punskoga rata (Bellum Poenicum), najstarijega latinskoga epa, i Kvinta Enija, iji su Anali prvi pokuaj prilagodbe heksametra latinskomu jeziku. Djela rimskih komediografa Plauta i Terencija znatno su veega opsega; osobito su Plautove komedije vane kao izvor podataka o pukome jeziku Rima krajem 3. st. pr. Kr. Za razliku od epskih i tragikih pjesnika poput Enija, Akcija i Pakuvija, iji je jezik katkada umjetno arhaiziran kako bi djelovao uzvienije, morfoloki su arhaizmi poput konjunktivaoptativa faxim ili sfutura fax kod Plauta gotovo uvijek autentini (v. Dodatak 1, E). S druge strane, dok kod starolatinskih epiara i tragiara ima vrlo malo posuenica iz grkoga, Plautov je jezik u tom pogledu manje puristian.
Grke posuenice u Plauta nisu samo uene rijei poput philosophia ili mathmatica, za koje nije bilo latinskoga ekvivalenta, ve i rijei govornog jezika poput sycophanta klevetnik, thensaurus blago, machaera ma, itd. Grke rijei Plaut katkada upotrebljava u odlomcima s kominim uinkom, to pokazuje u kojoj je mjeri rimska publika u njegovo doba ve bila proeta helenizmom, usp. Mercator 2901: Quid tibi ego aetatis uideor? Acherunticus senex, uetus, decrepitus. Koje ti se ini da sam dobi? Aherontski starac, star i izmoden. Publika je sigurno razumjela grke psovke (edepol) i uzvike poput euge, ali i obine grke rijei, usp. Miles Gloriosus, 438: es tu, non , et meo ero facis iniuriam ti si Nepravedna, a ne Pravedna, i ini nepravdu mojemu gospodaru. Zbog izrazita utjecaja govornoga jezika u Plauta su katkad sauvane rijei koje su rijetke u kasnijem knjievnom latinskome, ali su svoj odraz nale u romanskim jezicima, npr. uetulus star (odakle fr. vieux i tal. vecchio), pored klas. lat. uetus, ili auricula uho (fr. oreille), pored klas. lat. auris. Osobito su kod Plauta esti deminutivi (umanjenice) i ekspresivni glagoli,
43

UVOD

usp. Paucula etiam sciscitare prius uolo Malice bih se prvo htio raspitati (Mercator, 386). Dok se kod Enija jo pojavljuje arhaino horior bodrim, Plaut ima samo oblik izveden ekspresivnointenzivnim sufiksom t hortor, koji je preuzet i u klasinom latinskome. Sve to pokazuje kako u povijesnoj lingvistici osim o pitanjima datacije i vjerodostojnosti jezinih oblika moramo uzimati u obzir i inioce poput funkcionalnog stila i sociolekta (jezika odreene drutvene skupine ili stalea) u kojem su ti oblici posvjedoeni.

Jezik je ostalih autora koji se obino ubrajaju u pretklasino razdoblje osobito Katona i satiriara Lucilija samo minimalno razliit od klasinog latinskoga, barem u pogledu fonologije i morfologije kojima se bavi ova gramatika. Ukoliko kasniji pisci, poput Vergilija, upotrebljavaju pretklasine jezine oblike, radi se o namjernom arhaiziranju, svjesnom pokuaju da se vlastitom jezinom izrazu prida patina starine.

44