elektronika za mlade

Pie: Boidar Pasari, 9A2HL

Elektronika za mlade 13. nastavak

3.3. Osnovno poznavanje funkcija ispravljaa, pojaala, detektora i oscilatora
Blok-sheme elektronikih ureaja
Ve smo u uvodu rekli da ovu seriju piemo prema Programu za polaganje radioamaterskoga "P" ispita, koji predvia tek osnovno poznavanje elektrotehnikih pojmova. Kako se radi samo o funkciji, a ne i o elektrinoj shemi, tu e nam pomoi tzv. blok-shema navedenih sklopova. Naime, svaki sloeniji elektroniki ili radiotehniki ureaj sastoji se od nekoliko stupnjeva koji su meusobno funkcionalno povezani. Kod sloenijih ureaja, npr. televizora ili SSB-odailjaa, esto se sluimo blok-shemom koja ima nekoliko povezanih pravokutnika koji oznauju pojedine stupnjeve i njihove meusobne veze. U svakome stupnju ostvaruje se odgovarajua prerada elektrinog signala, kako bismo na kraju dobili ono to nam treba. Svaki takav stupanj ima svoj ulaz (engl. input) i izlaz (output). Mi ne moramo znati kako je stupanj spojen, ali moramo znati to on radi. Znai da on moe za nas biti i "crna kutija". Npr. ako vidimo da u jednu zgradu ulaze bolesni ljudi, a poslije nekog vremena iz nje izlaze zdravi, znat emo da se radi o bolnici, pa makar o medicini ne znali nita, niti kako ih lijee u toj zgradi. U radiotehnici ne postoji beskrajan broj moguih funkcija, ve je taj broj ogranien, a njihovom kombinacijom moemo nainiti razne ureaje. U tabl. 1. nabrojali smo est najeih. To su: modulacija, rezonancija, demodulacija, pojaanje signala, povratna veza i mijeanje frekvencija. U pojedinom stupnju moe biti ujedinjeno i vie funkcija. No, idemo redom. Modulacija je postupak kojim u VF noseu frekvenciju "utiskujemo" onaj signal koji elimo beino prenijeti (zvuni, video, digitalni). Postoje razne vrste modulacije: amplitudna (AM), frekvencijska (FM), impulsna itd. Izvodi se u modulacijskom stupnju odailjaa. Rezonancija je svojstvo titrajnog kruga (ili piezoelektrikoga kristala) da neku frekvenciju izdie (ili potiskuje). Time se postie selektivnost prijamnika. Demodulacija je postupak suprotan modulaciji. Njome u prijamniku "skidamo" modulacijski signal koji nam je beino donio modulirani signal visoke frekvencije. Demodulacijski stupaj je npr. detektorski prijamnik, to ga je u prolom
Radio HRS 2/2006

broju ovoga asopisa opisao 9A2RQ na 17. stranici (sl. 4.). U tom stupnju imamo dvije funkcije: rezonanciju (ostvarenu titrajnim krugu LC) i demodulaciju (ostvarenu kristalnom diodom KD). Na izlazu imamo signal niske frekvencije, tj. zvuk u slualicama. Pojaanje je jedna od najeih i najvanijih funkcija elektronikih ureaja. Ono moe biti naponsko pojaanje ili strujno pojaanje (npr. u predpojaalima), te ukupno pojaanje snage (npr. u izlaznom stupnju odailjaa ili zvunog pojaala). Osim toga, ta pojaala mogu biti za visoku frekvenciju (VF pojaalo) ili za nisku frekvenciju (NF pojaalo).

osnovnu frekvenciju i za frekvenciju lokalnog oscilatora) i jedan izlaz za meufrekvenciju. Postoje i druge funkcije, iako rjee, npr. ograniavanje razine signala (limiter), namjerno izoblienje signala (elektrina gitara, mnoila frekvencije), prilagodba impedancije, opskrba stupnjeva odgovarajuim istosmjernim naponom, itd. To se veinom odnosi na klasinu, tj. analognu elektroniku, odnosno radiotehniku, jer su ureaji za digitalnu elektroniku drukije graeni. Na sl. 1. vidimo blok-shemu jednostavnog odailjaa za telegrafiju (CW). Oscilator je kristalni, to znai da je vrlo stabilne

Slika 1.

Povratna veza se ostvaruje tako da se dio signala iz izlaza pojaala vodi nazad na njegov ulaz. Ta veza moe biti pozitivna (u fazi) ili negativna (u protufazi). Pozitivna povratna veza omoguuje rad oscilatora, dok negativna povratna veza moe stabilizirati rad pojaala, smanjiti njegovo izoblienje ili automatski regulirati njegovo pojaanje. U oscilatoru imamo ujedinjene tri funkcije: rezonanciju, pojaanje i pozitivnu povratnu vezu. Postoje desetci tipova oscilatora, ali svaki od njih mora imati titrajni krug ili piezoelektriki kristal (koji odreuju frekvenciju), tranzistor ili elektronsku cijev (koji daju pojaanje) i pozitivnu povratnu vezu iz izlaza na ulaz (koja nadoknauje gubitke i tako podrava oscilacije). Mijeanje frekvencija je vana funkcija, jer nam omoguuje izradu superheterodinskog prijamnika, koji je danas gotovo jedini tip prijamnika. Mijeanjem dvaju signala razliitih frekvencija dobivamo njihov zbroj i razliku, signal meufrekvencije, tzv. meufrekvenciju, koji se onda moe dalje pojaavati i obraivati. Stupanj za mijeanje ima dva ulaza, za
www.hamradio.hr

frekvencije, ali se ona ne moe mijenjati. Iza njega je stupanj za udvostruenje frekvencije (mnoilo frekvencije) kojom pobuujemo izlazno pojaalo. Ono je spojeno na odgovarajuu rezonantnu antenu. Iz potronje izlaznog stupnja moemo zakljuiti da se radi o odailjau snage reda vrijednosti 100 W.

Ispravljai
U poetcima razvoja radiotehnike elektrinu energiju za rad prijamnika davale su baterije: u trgovini ste mogli kupiti prilino glomaznu i skupu tzv. "anodnu bateriju" napona 125 V, koja je davala istosmjerni anodni napon za elektronske cijevi. Katode tih cijevi u pravilu su se arile strujom iz olovnoga akumulatora, napona 4 V, koji ste redovno morali nositi na punjenje. Dolaskom u kue elektroenergetske mree s izmjeninom elektrinom strujom, pojavili su se ispravljai koji izmjeninu struju frekvencije 50 Hz pretvaraju u istosmjernu. Kao elektrini ventil sluila je elektronska cijev dioda, zvana "ispravljaica". Danas taj posao obavljaju poluvodike diode. Izmjeninu struju nije
7

elektronika za mlade

dovoljno ispraviti, ve ju poslije toga treba i "ispeglati", kako se u zvuniku ne bi ulo brujanje. To ine kondenzatori velikog kapaciteta, najee elektrolitski, i mrene prigunice koje imaju malen otpor za istosmjernu, a velik otpor za izmjeninu struju. Tu je jo i transformator koji izmjenini napon od 230 V pretvara u odgovarajui napon potreban za rad tog ureaja. Ispravljanje moe biti jednostrano (poluvalno) i dvostrano (punovalno). Na sl. 2. vidimo jednostrano ispravljanje. Kod dvostranoga ispravljanja i pozitivni i negativni poluval

izmjenine struje usmjeravaju se u istome smjeru. Tu je onda potreban dvostruki sekundarni namotaj na transformatoru i dvije diode, ili tzv. Graetzov spoj s etiri diode. Dananji ispravljai esto imaju i spoj za stabilizaciju napona, to se postie Zenerovim diodama, ili posebnim elementima za stabilizaciju napona. (Koga to vie zanima, nai e potpuno objanjenje u tek iziloj knjizi Radiokomunikacije (Zadro, tancl, Botica, Marin; str. 114, toka 3.3.)

Danas smo upoznali sljedee pojmove: - blok-shemu elektronikih ureaja, - glavne funkcije elektronikih sklopova: modulaciju, rezonanciju, demodulaciju, pojaanje, povratnu vezu i mijeanje, - ispravlja kao najei izvor za napajanje elektronikih ureaja. U sljedeem nastavku govorit emo o osnovnom poznavanju funkcije prijamnika i blok-shemi jednostavnog prijamnika.

Slika 2.

Tablica 1. Glavne funkcije radiotehnikih sklopova

Pojam 1. MODULACIJA (u odailjau) 2. REZONANCIJA 3. DEMODULACIJA (u prijamniku) 4. POJAANJE 5. POVRATNA VEZA

Funkcija "utiskivanja" modulacijske frekvencije u val nositelj selektivnost, isticanje ili potiskivanje odreene frekvencije "rekonstrukcija" modulacijske frekvencije iz modulirane VF struje naponsko ili strujno pojaanje, pojaanje snage NF ili VF signala a) pozitivna povratna veza - nastanak oscilacija b) negativna povratna veza - smanjenje izoblienja, automatska regulacija, stabilniji rad pojaala interferencija (mijeanje signala), dobivanje meufrekvencije

ime se ostvaruje elektronske cijevi, tranzistori, diode titrajni krugovi, piezoelektriki kristali, keramiki ili mehaniki filtri diode, tranzistori, elektronske cijevi tranzistori, elektronske cijevi zavojnice, kondenzatori, otpornici

6. MIJEANJE FREKVENCIJA

tranzistori, diode, elektronske cijevi

www.hamradio.hr

Radio HRS 2/2006

elektronika za mlade
Pie: Boidar Pasari, 9A2HL

Elektronika za mlade 14. nastavak

Electronics for the Young Ones Part 14
4. Prijamnici
Radioamaterima-operatorima glavni je cilj odravanje beinih veza s drugim radioamaterima. Stoga ih najvie zanimaju prijamnici i odailjai, koje su nekada sami izraivali, dok se danas u pravilu kupuju tvorniki proizvodi. Osnovne funkcije prijamnika upoznali smo uglavnom u prolom nastavku, a danas emo ukratko opisati naelnu strukturu nekoliko vrsta prijamnika.

4.1. Osnovno poznavanje funkcija prijamnika

Prvu elektronsku cijev koja je mogla pojaavati, njen izumitelj Lee de Forest nazvao je audionom (lat. audire, uti). Meutim, uskoro je nazvana triodom, dok je audion poslije toga ostao nazivom vrste radioprijamnika. Audion, kao spoj, obiljeio je prvih dvadesetak godina razvoja radiotehnike, kako u radiodifuzijskim (tada se to nazivalo radifonijom), tako i u komunikacijskim profesionalnim i radioamaterskim prijamnicima. Odlikuje ga jednostavnost, velika osjetljivost, za ono vrijeme dobra selektivnost, stabilnost frekvencije, kao i mogunost primanja amplitudne modulacije (AM) i nemodulirane telegrafije (CW). Zato je do 1930-ih godina bio "srce" radiodifuzijskih prijamnika na srednjem i dugom valu, kada ga je poeo zamjenjivati superheterodinski prijamnik. Shemu klasinoga audiona vidimo na sl. 1. Trioda pojaava VF signal koji stie iz antene na njenu prvu reetku preko titrajnoga kruga L1C1 i kondenzatora od 500 pF. Izabrani pojaani VF signal na anodi ne moe poi desno, jer ga u tome sprjeava VF prigunica, ve kree lijevo preko zavojnice za povratnu spregu Lr, koja je induktivno spregnuta s titrajnim krugom na ulazu. Tako se VF signal viekratno pojaava "u krug", a ujedno se poveava i selektivnost tog prijamnika. Jakost povratne sprege namjeta se promjenljivim kondenzatorom Cr od 250 pF. Ako njegovu osovinu okrenemo previe udesno i tako poveamo kapacitet, cijeli spoj poinje titrati. Pretvorit e se u oscilator, dakle, malen odailja na frekvenciji titrajnoga kruga L1C1. Za prijam radiodifuzijskih postaja (AM) kondenzator Cr treba postaviti tik pred osciliranje, a za prijam nemodulirane telegrafije (CW) ga treba namjestiti na sam poetak osciliranja. Kombinacija reetka-katoda u triodi ponaa se kao dioda, pa na tome mjestu dolazi i do
18 Slika 1. Povijesni audionski prijamnik s diodom, kakav su radioamateri gradili sve do 1960-ih godina, do pojave tranzistora na tritu

demodulacije VF signala. Pojaana niska frekvencija javlja se zatim na anodi triode, ali ne moe poi lijevo jer Cr ima za nju prevelik otpor, ve preko VF prigunice ide desno, na visokoomske slualice (1 do 4 k). Postoje ozbiljni strunjaci koji tvrde da tko u ivotu nije spojio i iskuao audion ne moe stei pravi osjeaj za radiotehniku. Danas se audion moe nainiti i pomou tranzistora, osobito FET-a, koji je vrlo slian triodi. O tome emo govoriti nekom drugom prilikom.

pojaalo. Nekada se takav prijamnik oznaavao kao 1-V-2 (prema njem. Vergleicher, detektor, demodulator), tj. jedan stupanj VF pretpojaanja, audion i dva stupnja NF pojaanja. Kratkovalni prijamnik 0-V-1 s dvije cijevi iz tridesetih godina prologa stoljea prikazan je na sl. 3.

4.2. Blok-shema jednostavnih prijamnika

Prijamnici s audionom ili drugom vrstom demodulatora nazivaju se direktnim prijamnicima jer su svi titrajni krugovi u njemu namjeteni neposredno na frekvenciju koju primamo. Na sl. 2. vidimo blok-shemu takvog prijamnika s etiri stupnja, kojega ine: VF pretpojaalo, audion, NF pretpojaalo i NF izlazno

Slika 3. Izgled prijamnika s dvjema cijevima, tipa 0-V-1, kakav se rabio 1920-ih i 1930-ih godina, dakle u poetcima radiodifuzije u nas

Slika 2. Blok-shema direktnog prijamnika, tipa 1-V-2

www.hamradio.hr

Radio HRS 3/2006

elektronika za mlade

Takvim prijamnikom radioamateri su odravali veze s cijelim svijetom. U to je vrijeme direktne prijamnike poeo zamjenjivati superheterodinski prijamnik, zbog svoje vee selektivnosti i osjetljivosti na slabe signale. Blokshemu takvog jednostavnog superheterodinskoga prijamnika vidimo na sl. 4. Na ulazu ima stupanj za mijeanje, u koji ulaze dva signali, ona iz antene (frekvencije fu), i onaj iz pomonog, tzv. lokalnog oscilatora (fosc). Mijeanjem tih dvaju signala nastaje signal meufrekvencije (frekvencije jednake razlici tih dviju frekvencija), koji se dalje pojaava i demodulira. Superheterodinski prijamnik rijeio je problem selektivnosti. Naime, vea selektivnost postie se veim brojem titrajnih krugova. Kako u direktnih prijamnika ovi moraju biti promjenljivi, javila se potreba za sve veim brojem promjenljivih kondenzatora na istoj osovini, ije je titrajne krugove bilo sve tee ugaati. (Praktinu granicu predstavljao je trostruki promjenljivi kondenzator, to jo nije bilo dovoljno.) Kako je meufrekvencija kao rezultat mijeenja u superheterodinskom prijamniku uvijek ista, broj nepromjenljivih titrajnih krugova u sljedeim stupnjevima mogao je biti mnogo vei. Normirana meufrekvencija radiodifuzijskih prijamnika u pravilu je oko 460 kHz, pa se tako izrauju i tzv. meufrekvencijski transformatori. Nedostatak superheterodinskoga prijamnika su tzv. zrcalne ili simetrine frekvencije. Naime, kako je rezultat mijeanja i razlika i zbroj dviju frekvencija, uvijek postoje dvije frekvencije na ulazu koje e takav prijamnik primiti. Jednu od njih, onu simetrinu, treba ukloniti, to se postie kvalitetnim titrajnim krugovima na ulazu u prijamnik, a i odabranom viom meufrekvencijom. Krajem tridesetih godina dvadesetoga stoljea poeli su se javljati tvorniki prijamnici namijenjeni radioamaterima, osobito u Americi, dok se poslije Drugog svjetskog rata njihov broj naglo poveao. Komunikacijski superheterodinski prijamnik SX-100, nekada uvene tvrtke Hallicrafters, tada san mnogih radioamatera, prikazan je na sl. 5. Postoji i trea vrsta prijamnika, a izmislili su je radioamateri prije tridesetak godina. To su tzv. DCR-prijamnici (prema engl. Direct Conversion Receivers, prijamnici s neposrednim mijeanjem). Kod njih kao rezultat mijeanja odmah nastaje niskofrekvencijski signal u podruju ujnih frekvencija. Pogodni su za prijam nemodulirane telegrafije (CW), te SSB i DSB signala (sl. 6.). Kod takvog prijamnika lokalni oscilator radi vrlo blizu ulazne frekvencije. Npr., ako je ulazna frekvencija 7 000 kHz, lokalni oscilator radi na 6 999 kHz, tako da je rezultat mijeanja signal frekvencije 1 kHz. To je niska frekveRadio HRS 3/2006

Slika 4. Blok-shema superheterodinskoga prijamnika za srednji val

ncija, koja se dalje pojaava i vodi u slualice. Najpoznatiji spoj takvog prijamnika je onaj s dvjema antiparalelno spojenim diodama ruskoga amatera Vladimira Polyakova. Takav je prijamnik vrlo otporan na prejake signale, a i lokalni oscilator mu radi na dvostruko nioj frekvenciji, to daje veu stabilnost frekvencije. Moe ga lako nainiti i poetnik.

Danas smo upoznali sljedee pojmove: - audion s pozitivnom povratnom spregom, - blok-shemu direktnog prijamnika, - blok-shemu superheterodinskog prijamnika, - meufrekvenciju, - simetrine ili zrcalne frekvencije, - blok-shemu prijamnika s neposrednim mijeanjem (DCR). U sljedeem nastavku govorit emo o osnovnim funkcijama i blok-shemama odailjaa.

Slika 5. Telekomunikacijski prijamnik SX-100 amerike tvrtke Hallicrafters iz 1960-ih godina

Slika 6. Blok-shema prijamnika s neposrednim mijeanjem

www.hamradio.hr

19

elektronika za mlade
Pie: Boidar Pasari, 9A2HL

Elektronika za mlade 15. nastavak

Electronics for the Young Ones Part 15
5. Odailjai
5.1. Osnovno poznavanje funkcija odailjaa 5.2. Blok-sheme odailjaa
Kada je njemaki fiziar Heinrich Hertz 1888. godine pokusom dokazao Maxwellovu teorijsku pretpostavku da radiovalovi zaista postoje, ubrzo se postavilo pitanje kako ih proizvoditi, koji im je domet i kako ih iskoristiti. Prvi upotrebljiv izvor radiovalova bilo je iskrite visokonaponskog induktora spojeno neposredno na antenu i uzemljenje. Ono to je taj izvor proizvodio bio je, prema dananjim mjerilima, golem oblak smetnji, a u ono vrijeme beini nain komunikacije Morseovim znakovima. tnu spregu i ubrzo primjeuje, ako je ona malo jaa, da se trioda pretvara u oscilator koji proizvodi jednu jedinu frekvenciju, i to dosta stabilnu, dakle onaj CW o kojemu je govorio Fessenden. Oscilator je srce svakog odailjaa jer on odreuje na kojoj e frekvenciji raditi. Kako su te oscilacije u pravilu slabane, one se jo pojaavaju u izlaznom stupnju odailjaa, koji tako odreuje njegovu snagu. Poslije 1953. godine kada su dobili dozvole za rad, hrvatski su radioamateri esto izraivali telegrafske odailjae od svega dvije cijevi oscilatora (VFO, variable frequency oscillator, oscilator promjenjive frekvencije) i izlaznog pojaala (PA power amplifier, pojaalo snage). Snaga im je bila oko trideset vata VF energije u anteni. Blok-shemu vidimo na slici 2. Za rad fonijom (FONE), tj. govorom, trebao je jo i modulator, a to je NF pojaalo s mikrofonom radi postizanja amplitudne modulacije (AM); slika 3.

Neprigueni val CW
Kanaanin Reginald Fessenden inzistirao na tome da bi trebalo proizvesti neprigueni val (CW, prema engl. continuous wave), tj. jednu jedinu nepriguenu frekvenciju koju treba odvesti u antenu. Veliki Gulielmo Marconi ga je javno ismijao tvrdei da to nee raditi, jer je za stvaranje radiovalova navodno bitan tzv. uinak pljuska (engl. splash effect), kao kada dlanom pljesnemo po vodi, to moe uiniti samo elektrina iskra. Ipak se pokazalo da je u pravu bio Fessenden, a ne Marconi, i da antena lijepo pretvara sinusoidalnu struju jedne jedine frekvencije u radiovalove. tovie, Fessenden je tu VF struju modulirao stavivi povei ugljeni mikrofon u antenski vod, pa je na Badnjak 1906. god. ostvario prvi radiodifuzijski program u povijesti svirajui na violini, otpjevavi Svetu no i estitavi sluateljima Boi na veliko zaprepatenje radiotelegrafista na oblinjim brodovima koji jo nisu u slualicama uli ljudski glas, ve samo zujanje Morseovih znakova. Naprava snage 1 kW kojom je proizvodio neprigueni val zvala se magnetski alternator, jer elektronska cijev trioda tada jo nije bila izumljena. U tome mu je veliku pomo pruio vedski inenjer Ernst Alexanderson, zaposlenik poduzea General Electric koje je izradilo alternator (sl. 1.). Izumom elektronske cijevi triode (Lee de Forest, 1907. god.) tehnologija beinih veza potpuno se promijenila. Edwin Armstrong uvodi 1912. pozitivnu povra14

Slika 1. Konstruktor Ernst Alexanderson 1906. godine promatra svoj najvei alternator, teak nekoliko tona, u radu. eljezni disk imao je u sebi nekoliko stotina rupa za presijecanje magnetskih silnica i vrtio se brzinom od 150 okretaja u sekundi. Snaga stroja bila je 200 kW, to je omoguavalo prekooceanske veze telegrafijom na vrlo dugim valovima za vrijeme i poslije Prvoga svjetskog rata.

CW Oscilator (VFO) Izlazno pojaalo (PA)

Tipkalo
Slika 2. Blok-shema telegrafskog (CW) odailjaa s dva stupnja promjenjivim oscilatorom (VFO) i izlaznim pojaalom (PA). Tipkalo se nalazi u izlaznom stupnju kako bi se sauvala stabilnost oscilatora.

AM (Bufer) VFO Odvojni stupanj Izlazni stupanj

Mikrofon

Modulator

Slika 3. Za amplitudnu modulaciju (AM) potrebno je modulacijsko pojaalo s mikrofonom. Najee se modulira VF signal u izlaznom stupnju (PA). Kako bi se izbjegao povratni utjecaj izlaznog stupnja na oscilator, dobro je izmeu njih umetnuti i odjelni stupanj (buffer).
www.hamradio.hr

Radio HRS 4/2006

elektronika za mlade

Poznato je da je stabilnost oscilatora vea kada radi na nioj frekvenciji. Zato je dobro da on radi npr. na 3,5 MHz, a za rad na 7 MHz ta frekvencija se udvostruuje. Stoga se izmeu oscilatora i izlaznog stupnja ubacuje jo jedan stupanj mnoilo frekvencije a moe ih biti i vie (sl. 4.). Na taj nain jednim paljivo izraenim oscilatorom moemo pokriti nekoliko amaterskih podruja. Godine 1927. radioamateri su dobili nov element za postizanje vee stabilnosti frekvencije oscilatora. To je bio kristal kremena (kvarca) i jo nekih minerala. Prikladno izrezan i izbruen, on se ponaa kao vrlo kvalitetan serijski titrajni krug, pa takoer omoguuje i izradu vrlo selektivnih filtara za prijamnike. Poslije 1927. godine veina amaterskih odailjaa imala je oscilatore s kristalom, koji je davao kristalno ist i stabilan ton telegrafskog signala. U ono vrijeme bila je velika ast primiti raport T9X u amaterskoj vezi. Naalost, frekvencija kristala ne moe se mijenjati.

3,5 MHz VFO 3,5 MHz

7 MHz

Mno ilo frekvencije ( 2)

PA

7 MHz

Tipkalo
Slika 4. Kako bi oscilator radio to stabilnije, on treba raditi na to nioj frekvenciji. Za dobivanje viih frekvencija umee se mnoilo frekvencije (FD, frequency doubler) koje udvostruuje frekvenciju.

Amplitudna modulacija AM
Kada su odravali veze govorom (FONE), radioamateri su se prije Drugoga svjetskog rata sluili iskljuivo amplitudnom modulacijom, kao i radiodifuzijske postaje. Tehnologija amplitudne modulacije nije bila previe sloena, pa su amateri mogli izraivati svoje vlastite amplitudno modulirane odailjae. Godine 1914. bilo je matematiki dokazano da amplitudno modulirani VF signal, osim tzv. nosee frekvencije u sredini, ima sa svake strane po jedan boni pojas. Oni su zrcalno jednaki (sl. 5.). Od ukupne VF snage u anteni u pravilu 50% otpada na noseu frekvenciju, a 25% na "donji" i 25% na "gornji" boni pojas. Prema dogovoru, za potrebe radiodifuzije prenose se niske frekvenci-

je samo do visine od 4,5 kHz, to nije "hi-fi", ali zadovoljava. Za oba bona pojasa to iznosi 9 kHz. Stoga svaka radiodifuzijska postaja na srednjem valu zauzima pojas irine od 9 kHz, pa na cijelome srednjovalnom podruju, koje je danas iroko 1 100 kHz, ima mjesta za svega 122 postaje. Na uskim amaterskim podrujima, gdje se prenosi samo govor, moe se "proi" i s tri kiloherca, to znai pojas od 6 kHz AM signala, ali nikako i manje od toga, jer tada glas zvui "kao iz bave". Tako je na fonijskim dijelovima amaterskih podruja dolazilo do velikih guvi i interferentnih zviduka, to je jako oteavalo rad amplitudnom modulacijom.

Modulacija jednim bonim pojasom SSB

S druge strane, teorija je govorila da je za prijenos razumljive informacije dovoljan jedan boni pojas, tako da su nosea frekvencija i drugi boni pojas zapravo suvini i mogu se ukinuti. To bi znailo da se s 25% VF energije moe postii isti rezultat kao i s punom snagom AM-signala, a zauzeti pojas je za pola ui. Otuda i naziv SSB (single side band, jedan boni pojas). Jo 1915. godine John Carson zatraio je patentno pravo na tu ideju. Poslije mnogih natezanja, taj patent je i dobio 1923. godine. Ideja je bila dobra, ali ispred svoga vremena,

jer tada jo nije postojala elektronika tehnologija koja bi ju mogla uspjeno ostvariti. Za SSB je posebno bila zainteresirana potanska sluba, kako bi time mogla poveati broj govornih kanala, pa su mnogi pokusi bili uinjeni u Bellovim laboratorijima. Tako je 1927. godine bila uspostavljena prva SSB radiotelefonska veza preko Atlantika, na noseoj frekvenciji od 52 kHz. Tako su elegantno rijeili problem nedovoljne snage odailjaa i uske rezonantne karakteristike odailjake antene. Provjereno pravilo kae: "Pri istoj snazi SSB signal uje se tri puta dalje od AM signala." SSB je sporo ulazio u amaterske komunikacije. Tek u rujnu 1933. godine u radioamaterskom asopisu R/9, koji je izlazio u Los Angelesu, M. Moore, W6DEI, poeo je objavljivati lanak u tri nastavka SSB odailja za radioamaterske veze. lanak nije pobudio veu pozornost, jer je SSB odailja mnogo sloeniji od AM odailjaa, a i prijamnik treba donekle preraditi. Trebalo je priekati sve do 1947. kada su se stvari konano pokrenule. Danas je SSB modulacija iskljuiv nain rada fonijom na amaterskim kratkovalnim podrujima, kao i djelomice na UKV-u (uz FM, frekvencijsku modulaciju). Kod SSB modulacije moemo birati izmeu donjeg bonog pojasa (LSB, lower side band) i gornjeg bonog pojasa (USB,

f0- nosea frekvencija AM LSB USB f VFO f0 SSB LSB USB Mikrofon f0 i USB su poniteni f
Slika 6. Blok-shema SSB odailjaa: VF napon iz VFO-a vodi se u balansni modulator gdje se najprije ostvaruje klasina amplitudna modulacija, a zatim se uklanja nosea frekvencija. Takav signal zatim prolazi kroz otar SSB filtar s kristalima koji uklanja jedan od dva bona pojasa. Preostali boni pojas se zatim pojaava u pobudnom stupnju (driveru) i vodi u izlazni stupanj. SSB modulacija je podvrsta amplitudne modulacije. (Osim filtarske postoji i fazna metoda dobivanja SSB signala.) DSB (double side band) su dva bona pojasa bez noseega signala.
www.hamradio.hr

a)

AM f0 LSB USB

6 kHz

Balansni modulator NF NF pojaalo

DSB

SSB filtar

SSB

Pobudni stupanj

SSB

PA

b)

Slika 5. Amplitudno modulirani signal uznoseu frekvenciju ima i dva bona pojasa: "donji" (LSB) i "gornji" (USB). Kod SSB modulacije nosea frekvencija i jedan boni pojas su poniteni, to znai utedu od 75% ukupne snage odailjaa i za polovicu ui pojas. Radio HRS 4/2006

15

elektronika za mlade Copyright (c) by Foxit Software Company, 2004 - 2007

Edited by Foxit PDF Editor For Evaluation Only.

FM

upper side band). Prema dogovoru, LSB se upotrebljava na podrujima od 3,5 i 7 MHz, a USB na preostalim viim amaterskim podrujima. Granica je 10 MHz. Osim toga, pri radu s prijamnikom potrebno je vrlo precizno ugoditi lokalni oscilator (BFO koji obnavlja noseu frekvenciju) jer u suprotnom glas zvui izoblieno. Zato SSB modulacija nije naroito pogodna za prijenos glazbe, ve samo govora. Blok shemu SSB odailjaa vidimo na sl. 6.

Mikrofon FM modulator VFO Pobudni stupanj Izlazni stupanj

Frekvencijska modulacija FM
Jo jedna vrsta modulacije koju danas rabe radioamateri je frekvencijska modulacija (FM). Kod te modulacije NF signalom mijenjamo frekvenciju oscilatora lijevo i desno oko neke srednje vrijednosti. Rabi se na UKV podruju i za radiodifuzne FM postaje (88 do 108 MHz), kao i za prijenos zvuka na televizijskim kanalima. Njezina znaajka je velika kvaliteta reprodukcije zvuka. Njezinim tvorcem je isti onaj Edmund Armstrong koji je 1933. godine izumio povratnu spregu i superheterodinski prijamnik (sl. 7.).

Slika 7. Kod frekvencijske modulacije (FM) frekvencija vala nositelja mijenja se u ritmu niske frekvencije oko neke srednje vrijednosti. Modulira se oscilator, a kao modulator najee slui varikap dioda (dioda koja mijenja svoj kapacitet pod utjecajem NF napona).

Budui da financijski kapital uloen u AM radiodifuziju nije tada bio osobito zainteresiran za FM, Armstrong je razoaran (i naputen od supruge) 1954. u 64. godini ivota poinio samoubojstvo skoivi s 13. kata. Veliki izumitelji u pravilu nisu sretni ljudi. Danas smo upoznali sljedee pojmove: - oscilator u prijamniku ili odailjau (VFO), - piezoelektrini kristal kremena,

mnoilo frekvencije (FD), odjelni stupanj (buffer), pobudni stupanj (driver), izlazni stupanj odailjaa (PA), neprigueni VF signal (CW), amplitudnu modulaciju (AM), SSB modulaciju, donji boni pojas (LSB), gornji boni pojas (USB), frekvencijsku modulaciju (FM).

U sljedeem nastavku govorit emo o antenama.

elektronika za mlade
Pie: Boidar Pasari, 9A2HL

Elektronika za mlade 16. nastavak

Electronics for the Young Ones Part 16
6. Antene
6.1. Poluvalni dipol
Ako pogledamo u latinski rjenik, vidjet emo da rije "antena" znai "jedrenica". To je dugaka, koso postavljena motka na jarbolu na kojoj visi trokutasto, tzv. rimsko jedro. U radiotehnici antena slui da visokofrekventne struje pretvori u radiovalove, ili obratno. U prvome sluaju radi se o odailjakoj anteni, a u drugome o prijamnoj. Teoretski i praktino nema razlike izmeu odailjake i prijamne antene i svaka antena moe obavljati obje funkcije. Ipak, kada se radi o odailjakoj anteni, uvjeti za njenu izradu mnogo su stroi, kako bi se postiglo najvee mogue zraenje. Kod izrauna odailjake antene najvaniji podatak je frekvencija f, odnosno valna duljina (oznaava se gr. slovom lambda), na kojoj e ona raditi. Te su dvije veliine povezane preko brzine rasprostiranja radiovalova (brzine svjetlosti) u praznini, c0 3 108 m/s = 300 000 km/s, jednadbom f = c0. Prema tome, via frekvencija znai krau valnu duljinu, i obratno. Prilagoena jednadba za izraunavanje valne duljine u metrima iz frekvencije u megahercima glasi dipola donekle ovisi i o debljini ice ili cijevi, o visini iznad zemlje, o kapacitetu njegovih krajeva, kao i o okolnome sredstvu. Osim toga, struja u dipolu putuje neto sporije nego radioval u praznini (praktiki i u zraku), pa emo dobivenu duljinu "popraviti" mnoenjem s tzv. faktorom skraenja, koji je za tanke vodie oko 0,95. Dakle, za izradu dipola trebat e nam bakrena ili aluminijska cijev duljine L = 103,5 cm 0,95 98,3 cm. Dipol (prema lat., dvopol) ima dva kraka, lijevi i desni. Prikljuci za dipol nalaze se veinom u sredini. U naem sluaju svaki krak je dugaak 98,3 cm : 2 = 49,15 cm. To je tzv. rezonantni dipol za srednju frekvenciju od 145 MHz. "Srednju" znai da u radu moemo malo odstupati prema gore ili dolje (npr. od 144 MHz do 146 MHz). Kada je dipol rezonantan, tj. ugoen na odreenu frekvenciju, u anteni nastaju stojni valovi i ona najbolje zrai. Raspored je napona i struje u anteni grafiki prikazan na slici 2. Vidimo da je napon najvii na njezinim krajevima, dok je struja najjaa u sredini. Kako u rezonanciji kteristinim otporom takoer od 50 . Takvom se prilagodbom impedancije postie najbolji prijenos energije u antenu. On se izraava omjerom napona stojnih valova u dovodu, tzv. SWR-faktorom (prema engl. standing wave ratio). Onaj dio energije koji nije izraen, reflektira se nazad u antenu i stvara stojne valove u dovodu, to uzrokuje gubitke. Idealni SWR je 1:1, to znai da je sva energija poslana u antenu ujedno i izraena. Prilagodba je slabija to je lijeva znamenka vea. U praksi se tolerira SWR do 3:1 (to znai da e se izraiti samo 75% poslane snage), poslije ega moramo bolje prilagoditi antenu. Instrument za mjerenje omjera stojnih valova naziva se SWR-metrom, a ukljuuje se serijski u antenski dovod izmeu odailjaa i antene, veinom na izlazu odailjaa. Sljedei podatci o anteni su njena polarizacija i dijagram zraenja. Ako je dipol poloen vodoravno, kaemo da su njegovi radiovalovi horizontalno polarizirani (promatra se polarizacija elektrinog polja E). Ako ih pokuamo primati drugim dipolom koji stoji okomito, vidjet emo da to ne ide, jer je taj dipol vertikalno polariziran. (Ta je razlika na UHF podruju toliko otra, da kod satelitskih prijamnika dvije TV postaje rade na istoj frekvenciji, ali meusobno ne smetaju. Jedan signal je horizontano (H), dok je drugi vertikalno (V) polariziran.) Ne zrae sve antene jednako u svim smjerovima. Poluvalni dipol najbolje zrai u smjeru okomito na dipol, dok uzdu dipola uope ne zrai (sl. 3.).

300 m f / MHz

Npr., ako emo raditi na srednjoj frekvenciji od 145 MHz, valna duljina je

300 m = 2,07 m = 207 cm. 145

Slika 2. Raspored napona i struje uzdu poluvalnoga dipola

Osnovni tip antene u radiotehnici je poluvalni dipol (sl. 1.), dakle, zrailo duljine jednake polovici valne duljine. To znai da e u ovom sluaju njegova duljina biti priblino 207 cm : 2 = 103,5 cm. Kaemo priblino zato to ta duljina

Slika 1. Poluvalni dipol napajan u sredini; x-x su toke napajanja 10

antena pokazuje isti radni ("omski") otpor, napon i struja su u fazi, a prikljuni otpor (ulaznu impedanciju) dipola izraunat emo prema Ohmovu zakonu: (napon na prikljucima x-x), podijeljen sa strujom kroz te prikljuke. Prikljuni otpor poluvalnog dipola je 5075 , pa su i sve sastavnice za antene (kablovi, prikljunice i dr.) danas normirani na 50 . Iz elektrotehnike znamo da najveu snagu iz nekog troila dobivamo kada je otpor troila jednak unutranjem otporu izvora. Zato danas svi tvorniki odailjai za radioamatere na izlaznoj antenskoj prikljunici imaju unutranji otpor od 50 , dok se i svi koaksijalni kabeli za prikljuak do antene izrauju s karawww.hamradio.hr

Slika 3. Dijagram zraenja poluvalnoga dipola u njegovoj ravnini Radio HRS 5/2006

elektronika za mlade

Vidimo da kod poluvalnog dipola taj dijagram zraenja u ravnini zraila ima oblik osmice: zraenje je najjae naprijed i nazad okomito na dipol. Radioamateri to znaju, pa paze kako e okrenuti i privrstiti dipol na krovu.

6.2. Yagi-Udina antena

Vjerojatno nema radioamatera koji ne poznaje Yagijevu antenu. Slui i za prijam televizijskog programa, pa je ona danas valjda najpoznatiji tip usmjerene antene na svijetu. To je zapravo dipol s nekoliko dodatnih, tzv. parazitskih elemenata koji nisu meusobno elektrino povezani, osim preko elektromagnetskog polja. Pojaanje antene ovisi o broju parazitskih elemenata, pa kod 20 elemenata moe dosegnuti i 20 decibela (tj. 100 puta) u odnosu na obini dipol uz vrlo uzak kut zraenja. Idui ispred svog vremena, izumili su je 1926. godine japanski sveuilini profesor Hidetsugu Yagi (sl. 4.) i njegov pomonik Shintaro Uda, pa bismo je

a s prednje jedan ili vie direktora (sl. 5.). Reflektor je oko 5% dulji od radijatora i djeluje induktivno, dok je direktor 5% krai od radijatora, pa djeluje kapacitivno. Dijagram zraenja Yagijeve antene od etiri elementa prikazan je na sl. 6. S tim u vezi moramo spomenuti i dobit antene (engl. gain). Ne radi se o apsolutnom pojaanju zraenja, ve o relativnom pojaanju zraenja u najpovoljnijem smjeru na raun onih smjerova prema kojima antena slabije zrai. Za usporedbu slui poluvalni dipol za kojega se smatra da ima dobit od 0 dB (tj. pojaanje jedan). To se oznaava, istina neispravno, malim slovom d iza znaka decibela. Na primjer, Yagijeva antena s etiri elementa ima tipinu dobit od 6 dBd, tj. etiri puta vie u odnosu na poluvalni dipol. Za rad Yagijeve antene vaan je i razmak izmeu elemenata, pa se tu treba pridravati provjerenih podataka. Zbog parazitskih elemenata prikljuni otpor Yagijeve antene je znatno manji od

Slika 6. Dijagram zraenja Yagijeve antene u ravnini njezinih elemenata

6.3. Vertikalna antena

U praksi je vertikalna (ili tapna) antena najee etvrtvalna. Nastala je od vertikalnog dipola, kojemu je donji krak zamijenjen uzemljenjem, pa je taj elektrina zrcalna slika gornjega kraka (sl. 8.). Kako bi se smanjili gubici, uzemljenje mora biti savreno (to nije lako postii). Mnogi srednjovalni odailjai imaju etvrtvalne antene koje vidimo kao

Slika 4. Profesor Hidetsugu Yagi (1886 1976.), konstruktor po njemu nazvane Yagijeve antene

Sllika 8. etvrtvalna vertikalna antena iznad dobro vodljive podloge Slika 5. Izgled Yagijeve antene

zapravo trebali nazivati Yagi-Udinom antenom, iako se obino naziva samo Yagijevom antenom (engl. Yagi antenne). Istraivanja su provodili na valnoj duljini od 4,4 m (tj. frekvenciji oko 68 MHz) i na 2,6 m (tj. 115 MHz). U ono vrijeme ta antena nije izazvala veu pozornost, ali su je Amerikanci, na veliko iznenaenje Japanaca, primjenjivali kao radarsku antenu za vrijeme Drugoga svjetskog rata na Pacifiku. Poslije rata, zahvaljujui njezinoj sve veoj popularnosti zbog irenja televizije, poeli su je upotrebljavati i radioamateri na ultrakratkom, kao i na kratkom valu (za 14 MHz, 21 MHz i 28 MHz), i nazvali ju i beam (engl., snop). Stup na kojemu je uvren po potrebi se okree, runo ili elektromotorom, pa se moe usmjeriti prema bilo kojoj strani svijeta. Dobivi mnoga priznanja, i prof. Yagi i Uda umrli su iste, 1976. godine Yagi u 90-oj, a Uda u 80-oj godini ivota. Yagijeva antena ima poluvalni dipol koji slui kao aktivni element, zrailo ili radijator, a s njegove stranje strane ima pasivni dipol, tzv. reflektor,
Radio HRS 5/2006

50 . Zato se ona napaja preko prilagodnog transformatora, npr. "delta" ili "gama" (sl. 7.). Na kratkom valu upotrebljava se VF transformator (tzv. balun) koji se u pravilu mota na toroidnoj jezgri, a kojim se prilagoava impedancija, ali i nesimetrini dovod na simetrini dipol.

visoke metalne stupove koji na dnu lee na vrstom izolatoru. Zbog to boljeg uzemljenja, u zemlju oko antene plitko se ukopava vei broj (16, 32 itd.) radijalnih etvrtvalnih bakrenih vodia, koji djeluju kao tzv. protuteg. Na viim frekvencijama (u radioamaterskoj praksi su to frekvencije vie od 14 MHz) dobro je rjeenje i tzv. antena s

Slika 7. Prilagodba dovoda na dipol: a) prilagodba nesimetrinoga dovoda na simetrini dipol, tzv. gama-transformatorom, b) razliitih impedancija tzv. delta-transformatorom
www.hamradio.hr

11

antene Copyright (c) by Foxit Software Company, 2004 - 2007

Edited by Foxit PDF Editor For Evaluation Only.

-

ravnom podlogom (engl. ground plane, pa je kratica GP) koja kao protuteg ima na dnu vodljivu ravninu (npr. tlo, metalnu plou, krov automobila ili sl.) Ta se ravnina esto ostvaruje pomou nekoliko etvrtvalnih tapova ili ica. Njihovim se nagibom prema zrailu prilagouje impedancija antene, pa se nastoji postii pribliio 50 (sl. 9.). Vano je svojstvo vertikalne antene da zrai kruno, tj. jednako u svim smjerovima u vodoravnoj ravnini. Iz tog razloga je prikladna za repetitore, vozila u pokretu, na brodovima i za amaterski rad na kratkim valovima (ako se ve nismo odluili za beam).
Slika 9. etvrtvalna vertikalna antena s radijalima koji nadomjetaju podlogu

stojne valove, prilagodbu impedancije, polarizaciju antene, dijagram zraenja, Yagijevu antenu (reflektor, radijator, direktor), dobit antene, prilagodni transformator, protuteg, vertikalnu GP antenu. Sljedei put govorit emo o rasprostiranju radiovalova.

Danas smo upoznali sljedee pojmove: - poluvalni dipol, - rezonantnu antenu, - faktor skraenja,

Ispravak: Molimo itatelje da isprave u prolom nastavku, str. 16 posljednju reenicu u 1. stupcu, koja treba glasiti: Edvin Armstrong izumio je povratnu vezu 1912., superheterodinski prijamnik 1918., a frekvencijsku modulaciju 1933. godine.

12

www.hamradio.hr

Radio HRS 5/2006

elektronika za mlade
Pie: mr. sc. Boidar Pasari, 9A2HL

Elektronika za mlade 17. nastavak

Electronics for the Young Ones - Part 17
7. Rasprostiranje radiovalova
Pri kraju 19. stoljea radijske su se veze odravale na dugim valovima, koje su proizvodili odailjai s iskritem. Znajui da se radi o elektromagnetskim valovima, strunjaci su smatrali da se ovi ire iskljuivo pravocrtno. Domet radijskih veza u ono vrijeme bio je 40-ak kilometara, to se uglavnom podudaralo s tom teoretskim predvianjima. G. Marconi je 1901. god. uspio preko Atlantika, iz Engleske u Ameriku, beino prenijeti telegrafski znak slova "S" na udaljenosti od 3 400 km, iako nije mogao objasniti kako su radiovalovi svladali zaobljenost Zemlje. Postalo je jasno da za to treba potraiti i teoretsko tumaenje. Ponudio ga je ve 1902. god. ameriki elektroinenjer Arthur Kennely (sl. 1.), koji je pretpostavio da se u Zemljinoj atmosferi na visini od oko 100 km nalazi sloj ioniziranih plinova, koji poput zrcala odbija radiovalove nazad prema povrini Zemlje. Taj je ionizirani dio Zemljine atmosfere nazvan ionosferom. to je Maxwellove jednadbe za cjelovito tumaenje elektromagnetskih pojava, nakon nekoliko godina naporna rada sveo na etiri osnovne. Tih je jednadbi izvorno bilo dvadesetak, izraenih tekim matematikim "jezikom", pa ih gotovo nitko nije razumio. Dakle, Maxwellove jednadbe kakve se danas ue i primjenjuju u elektromagnetizmu, zapravo su Heavisideove jednadbe. Zasluan je i za druge matematike metode koje je uveo u teoriju izmjeninih struja. U tumaenju rasprostiranja (propagacije) radiovalova postoji i trea osoba, koja se rijetko spominje. To je engleski fiziar Edward Appleton (sl. 3.), dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1947. god. On je 1924. god. poeo usmjerenim antenama sustavno mjeriti jakost pristiglih radiovalova iz raznih smjerova ionosfere, te je tako dokazao tonost Kennellyjeve i Heavisideove teorije. Za to mu je posluila BBC-ova radijska postaja Bournemouth, a mjerenja je izvodio u Cambridgeu i Oxfordu, pa ak i u Norvekoj. Ubrzo je ustanovio da je, osim Kennelly-Heavisideova sloja, koji je na visini od oko 100 km, iznad njega na visini od oko 250 km postoji jo jedan sloj koji odbija kratke valove nazad prema Zemljinoj povrini. To je tzv. Appletonov sloj, koji danas nazivamo ionosferskim F-slojem. Appleton se sluio zapravo radarskim postupcima (iako radar tada jo nije postojao), aljui radiovalove u impulsima i ritmiki mijenjajui njihovu frekvenciju. Odbijene signale je u slijedeim godinama promatrao i na osciloskopu. Tako je usput ubrzao konstrukciju radara u Drugom svjetskom ratu.

Slika 3. Edward Appleton (1892 - 1965.)

Appleton je ubrzo ustanovio da je ionosfera sloen i promjenjiv sustav, i da je njezino ponaanje vrlo teko svesti na neka jednostavna pravila. Kada je 29. lipnja 1927. bila potpuna pomrina Sunca, primijetio je da je F-sloj naglo oslabio. Mogao je zakljuiti da Suneva zraenja ioniziraju sloj i da odbijanje radiovalova uzrokuju slobodni elektroni. Prouavajui polarnu svjetlost dokazao je da Zemljino magnetsko polje takoer utjee na odbijajua svojstva ionosfere. Prvi je objasnio pojavu koja je nazvana fedingom (engl. fading, slabljenje, izbljeivanje), pojavu da kratkovalni signal na mjestu prijama stalno mijenja svoju jakost. Radi se o tome da on stie dvama putovima, pa se signali povremeno zbrajaju, a povremeno meusobno oslabljuju. Appleton je inae bio neak Charlesa Wheatstonea, konstruktora mjernoga mosta za mjerenje otpora, nazvanoga Wheatstoneovim mostom.

Slika 1. Arthur Kennelly (1861 - 1949.)

7.1. Ionosferski slojevi

Zahvaljujui uglavnom Appletonu, danas imamo prilino jasnu sliku ionosfere i njena ponaanja (sl. 4.). Ionosfera se sastoji od nekoliko ioniziranih, tj. elektrino nabijenih slojeva u gornjim dijelovima Zemljine atmosfere. Donja joj je granica na visini od 50 km, a gornja i do 500 km, gdje se ve mijea s magnetosferom i Van Alenovim pojasevima vrlo jakoga ionizirajueg zraenja. Stupanj ionizacije i visina ioniziranih slojeva mijenjaju se ovisno o dobu dana ili noi te o godinjim dobima. Na njih utjeu
15

Neovisno od Kennellyja, svega dva mjeseca poslije, jednako je teoretsko tumaenje objavio je i engleski fiziar i matematiar Oliver Heaviside (sl. 2.). Po njima je taj atmosferski sloj i nazvan Kennelly-Heavisideovim slojem. Danas taj sloj nazivamo ionosferskim E-slojem. Kennelly je jo bitan jer je prvi primijenio kompleksni raun za proraun pojava u krugu izmjeninih struja, i to objavio u radu Impedancija. Time je otvorio novo poglavlje u analizi izmjeninih struja. Heaviside je pak zasluan
Radio HRS 6/2006

Slika 2. Oliver Heaviside (1850 - 1925.)

www.hamradio.hr

elektronika za mlade

Slika 4. Ionosfera i njezina etiri sloja: D-sloj, E-sloj F1-sloj i F2-sloj, ija debljina i gustoa ionizacije ovise o dobu dana i noi, o godinjim dobima i broju pjega na Suncu

ultraljubiasta i druga zraenja sa Sunca, kao i broj pjega na Suncu. to je vei broj pjega, to su i uvjeti irenja radiovalova povoljniji. Maksimum pjega redovno se javlja svakih jedanaest godina, iako se danas jo ne zna zato. To je tzv. jedanaestgodinji ciklus Suneve aktivnosti. D-sloj je najnii, nalazi se na visini izmeu 50 km i 90 km. Nastaje odmah po izlasku Sunca i nestaje po njegovu zalasku. Po danu upija frekvencije nie od 7 MHz, pa tako srednjovalne postaje po danu primamo iskljuivo posredstvom povrinskih valova. Zato po danu amatersko 160-metarsko i 80-metarsko podruje moemo rabiti samo za bliske veze. Po noi D-sloj nestaje, pa se srednji valovi mogu odbijati od E-sloja koji je na visini od oko 100 km. E-sloj se nalazi odmah iznad D-sloja, na visini 90 km do 150 km. Moe odbijati frekvencije samo nie od 5 MHz. Zato naveer ujemo mnoge srednjovalne postaje, koje po danu nismo mogli uti. Poslije zalaza Sunca E-sloj se polako gubi, a pred jutro potpuno nestaje. Povremeno se u E-sloju javljaju jaki i kratkotrajni oblaci elektrona koji omoguuju iznenadne daleke veze na metarskim valovima, koje se dugo nisu mogle objasniti. Takav iznenadni podsloj naziva se sporadinim E-slojem ili Es-slojem (prema engl. sporadic, povremen) i najee se javlja ljeti, ujutro ili naveer. F-slojevi se nalaze iznad E-sloja, na visinama iznad 200 km. To su dva sloja: F1-sloj na visini iznad oko 200 km, i F2-sloj na visini iznad oko 300 km. F1-sloj je najaktivniji po danu. Oba sloja omoguuju kratkovalne veze na velikim udaljenostima, praktino oko cijele Zemaljske kugle. Vii, F2-sloj, djeluje snanije od F1-sloja i najvaniji je sloj za radioamatere. On moe odbijati frekvencije i do 50 MHz za vrijeme maksimuma Sunevih pjega. Po noi se ta dva sloja
16

ujedinjuju u jedinstveni F-sloj, koji je najzasluniji za radioamaterske DX-veze, na udaljenostima veim od 3 000 km (sl. 5.). U pravilu, ionosfera ne odbija ultrakratke valove frekvencija viih od 30 MHz, i oni odlaze u svemir. Zato se veze sa svemirskim sondama odravaju na vrlo visokim frekvencijama.

Slika 5. Po noi se F1-sloj i F2-sloj spajaju u jedinstven F-sloj, dok D-sloj po noi nestaje

7.2. Povrinski i prostorni valovi

Svaka antena zrai povrinski i prostorni val (sl. 6.). Valovi koje smo dosad opisali bili su iskljuivo prostorni. Analogijom sa svjetlosnim valovima, u poecima radiotehnike strunjaci nisu mogli zamisliti mogunost da elektromagnetski val slijedi zakrivljenost Zemlje. Ipak to se zaista dogaa, zahvaljujui vodljivosti tla. Takav val se naziva povrinskim valom. Kako tlo najee nije kvalitetan vodi, povrinski val dosta brzo oslabi. Najbolji vodi je morska voda, a najslabiji pustinjski pijesak. Osim

toga, to je frekvencija nia, to su i gubici manji, to je bio jedan od razloga da su u poetku radiotehnike primjenjivali iskljuivo duge valove. Valove kraih valnih duljina od 200 metara smatrali beskorisnima, pa su ih prepustili za obuku radiotelegrafista i radioamaterima. Slabljenje dugih valova ovisi i o njihovoj polarizaciji. Najmanje slabe vertikalno polarizirani valovi. Zato dugovalni i srednjovalni odailjai u pravilu imaju vertikalne antene, koje odailju preteno vertikalno polarizirane valove. Radiodifuzijski odailja na dugome valu prikladan je za pokrivanje blie ili dalje okoline, ovisno o snazi, a ima i prednost da se podjednako rasprostire i danju i nou. (Danas taj posao bolje obavljaju FM-postaje na UKV podruju.) Na dugovalnom podruju i danas jo rade neki odailjai velikih snaga. Osim velike uloene snage i iznimno dugake antene, nedo-

Slika 6. Povrinski i prostorni val, i preskoeno podruje, koje se razgovorno naziva mrtvom zonom
www.hamradio.hr

Radio HRS 6/2006

elektronika za mlade Copyright (c) by Foxit Software Company, 2004 - 2007

Edited by Foxit PDF Editor For Evaluation Only.

Slika 7. Troposfersko rasprostiranje na frekvencijama viim od 30 MHz. Pojava traje kratko, od desetak minuta do nekoliko sati, a omoguava veze na udaljenostima nekoliko tisua kilometara.

rasprostiranjem (sl. 7.). Takvim su rasprostiranjem mogue i daleke veze na frekvencijama 30300 MHz. Radioamateri tijekom odravanja veza brzo naue u koje doba dana ili noi, i u koje godinje doba, mogu ostvariti veze na eljenim udaljenostima. Npr., frekvencijsko podruje od 3,5 MHz prikladno je nou za veze unutar Europe, dok je podruje od 14 MHz pravo DX-podruje za veze s cijelim svijetom. U ovome poglavlju upoznali smo sljedee pojmove: - ionosferu, - ionosferske slojeve: D-sloj, E-sloj, F1-sloj i F2-sloj, - sporadini Es-sloj, - povrinski val i prostorni val, - feding, - mrtvu zonu, - temperaturni obrat (temperaturnu inverziju).

statak su dugovalnih veza velike atmos- u normalnom stanju u donjem dijelu ferske i industrijske smetnje na tim fre- atmosfere, tzv. troposferi, temperatura kvencijama. Engleska dugovalna posta- opada s visinom, pa su vii slojevi ja Droitwich na 200 kHz dugo je sluila atmosfere hladniji od niih. Meutim, u Europi i kao svima dostupna norma postoje stanja kada je to obratno, tj. kada tone frekvencije. su vii slojevi topliji od niih. To je stanje Postoji jo jedna pojava vezana uz temperaturnoga obrata, kada nastaje povrinski val, a to je mrtva zona (sl. 6.). atmosferski sloj, tzv. valovod ili tunel To je ono kruno oko odailjake antene, koji vodi valove odreenih valnih duljina. u kojemu se povrinski val vie ne uje, To se osobito dogaa ljeti, kada su U slijedeem nastavku govorit dok prostorni val (odbijen od ionosfere) temperature visoke, i to rano ujutro ili emo o mjerenju. stie na Zemlju tek na veoj udaljenosti. kasno popodne. Takav se nain rasprosZato se dogaa da se na amaterskom tiranja radiovalova naziva troposferskim podruju 14 MHz ne uje postaju udaljenu samo dvadeTablica 1. Rasprostiranje radiovalova setak kilometara, dok se ona odlino uje na udaljenosti od Valna duljina Frekvencija Nain rasprostiranja 1 000 km. U tablici 1. navedeni su naini rasprostiranja radiovrlo dugi valovi 330 kHz povrinski val valova razliitih frekvencija. dugi valovi 30300 kHz povrinski val Na frekvencijama viim od srednji valovi 3003 000 kHz povrinski val i nou E-sloj 30 MHz postoji jo jedna kratki valovi 330 MHz E-sloj, F-sloj mogunost rasprostiranja vrlo kratki valovi 30300 MHz do granice vidljivosti, Es-sloj, troposferom radiovalova, a to je putem ultrakratki valovi 3003 000 MHz do granice vidljivosti temperaturnoga obrata ili temperaturne inverzije. Naime,