JEZIK KAO SISTEM ZNAKOVA

Jezik je sistem

Nauka koja se bavi teorijom ureenih sistema, dakle, nauka o sistemima i nainima funkcionisanja tih sistema, automatika, definisala je sistem kao pojam: Sistem je prirodna, vjetaka ili mjeovita tvorevina koja u datoj okolini djeluje samostalno, s postojanom svrhom, tj. odreenim ciljem. Primijenimo li to na jezik kao sistem, primijetiemo da se jezik uklapa u ovu definiciju. Dakle, on je i prirodna i dijelom vjetaka tvorevina, dakle, mjeovita, koja funkcionie u tano zadatim podrujima upotrebe s jasno odreenom svrhom. Isto tako, jezik kao sistem, mora da djeluje i opstaje, da ima samostalnost, jer bez toga ne bi bio sistem. Upravljanje i regulacija su garant opstanka jednog sistema. Kad je u pitanju jezik kao sistem on se regulie i njime se upravlja na nama ve poznate naine: (1) jezikom normom kao ''akcijom iz vana'', to je regulacija, te (2) upravljanjem ''iznutra'', to je samostalno funkcionisanje jezikih jedinica unutar jezika kao sistema sa tano odreenim sastavom i strukturom. U sluaju jezika, regulacija se, s obzirom da je jezik prirodno samoodriv sistem, esto moe smatrati nepoeljnim vikom koji samo neprimjetno moe da napravi odreene smetnje ili kvar, odnosno da previe izvjetai jedan (prirodan) sistem. K tomu je u modernom poimanju u lingvistici norma nepotreban faktor. Sintaksiki odnosi, opet, najbolje odraavaju prirodno funkcionisanje jezika kao sistema, upravljanje iznutra, o emu govore postavke generativne i transformativne gramatike.
Sistem za prenos informacija/emocija

Glavna funkcija jezika kao sistema jeste prenos informacija. To je komunikacija ili jezik u funkciji. A, automatika nas ui da se u praksi (pri upravljanju i regulaciji, dakle, pri funkcionisanju jednog sistema, u ovom sluaju jezika) prenos informacija vri signalima. Kao u raunarskoj tehnici, elektronici, informatici, itd. Da prevedemo, u jeziku kao sistemu komunikacija se vri putem strukturno ureenih jezikih znakova.
Komuniciranje signalima

Signal je po definiciji fizikalna realizacija informacije, kao npr. glas koji se putem radijskih talasa prenosi do emitera. U automatici se signali dijele na statike i dinamike, a statiki signal naziva se znakom. Statiki signal je konstantan i tano odreen, zadan i nepromjenljiv, dok dinamiki signal u vremenu izraava svoje razliite varijacije. Dakle, primjer za znak kao statiki signal jeste, recimo, na naim terenima saobraajni znak za ogranienje brzine. Dinamiki signal ne moe biti znak u pravom smislu. On je na neki nain znak koji se mijenja, odnosno, pokazatelj trenutnog stanja. Primjer je informacija o stanju goriva u rezervoaru, koja nas obavjetava o trenutnim ( ali promjenljivim) okolnostima. Zato je dinamiki signal vezan za pojam vremena, i mijenja se u vrmenskom toku, pokazuje razliita stanja i nije znak u pravom smislu rijei. Jeziki znak, ili znak uope, automatikim

rjenikom signal, ostvaruje se prikladnim prostornim odnosom likova, brojeva, slova, tijela, boja, itd. Jasnije kazano, znaci su posrednici izmeu forme i sadraja, a signal kao realizacija informacije zapravo je oznaka u konkretnoj funkciji, oznaka koja upuuje na oznaeno. Jeziki znak je dakle oznaka kojoj je pridruena funkcija.
Lingvistiko odreenje znaka dodatna pojanjenja

Najvei znaaj za razvoj moderne lingvistike imale su postavke Ferdinanda de Sosira o jeziku kao organizovanom sistemu, o drutvenoj funkciji jezika, o potrebi da se, i teorijski i praktino, razlikuju dva osnovna pravca jezikog ispitivanja. Razvijajui svoje poglede o jeziku, Sosir je ukazao na jezik kao sistem znakova, meusobno povezanih, a definisao je znak kao spoj oznake i oznaenog. Ovdje emo uvesti jedno dodatno promiljanje o poimanju jezikog znaka, koje e se uklopiti u ve spomenute Sosirove postavke.
Princip niana u teoriji (jezikog) znaka

Ovdje bi bilo poeljno napraviti jedno zanimljivo poreenje. Nadgrobni spomenik, steak, biljeg, ustvari je znak. U naem vremenu, u islamskom okruenju to je nian, a u kranskom/hrianskom to je kri/krst. Zadrimo se za poetak na nianu. Koje je leksikoloko odreenje ove rijei? nian perz. Nin 1. cilj, biljeg, meta u koju se strijelja 2. dio vatrenog oruja koji omoguuje uspjeno ciljanje ciljnik 3. reg. nadgrobni kamen postavljen po islamskim propisima 4. reg. dar koji se daje djevojci prilikom zaruke ili prosidbe 5. reg. orden, odlikovanje Uporedimo li sva znaenja niana s lingvistikim odreenjem znaka, uoit emo itekakvu sutinsku istovjetnost. itajui (dekodirajui) jedan znak, mi ustvari ciljamo na njegovo znaenje, mislimo na ono to se znakom podrazumijeva. Ako pak pogledamo princip rada niana na vatrenom oruju, primijeujemo da emo metu na nianu imati onda ako u jednu liniju spojimo dvije take, zajedno sa treom koja je meta. To je matematiki princip kolinearnih taaka, primjer definicije jedne prave (a kako bi drukije inae nian i bio pravomoan). Uporedimo to s lingvistikim odreenjem znaka. U oznaci (prva taka) itamo oznaeno (druga taka), spojimo te dvije take, i u spoju oznake i oznaenog imamo znak,
odnosno percepciju slike, a ne stvarni materijalni pojam. Primijeujemo da je ista stvar s nianom u kojem imamo imaginarnu sliku cilja. Tako se i kae na ta ciljamo, u znaenju na ta mislimo. Dalje, nian kao nadgrobni kamen postavljen po islamskim propisima isto tako ima svoja dva dijela, prednji i zadnji nian, koji tek u spoju jesu znak. S druge strane, mezar (kabur) je prozor izmeu dva svijeta. A, dar koji se daje djevojci je znak panje, slino kao i orden kao znak odlikovanja.

Model trasformacije kvadrata kao figuralne predstave materijalnog, u krug kao simbol vjenosti (duhovnosti), moe se rei da poinje s kriem/krstom. S druge strane, kri je spoj dvije dui, spoj koji rezultira takom koja je znak, ili takom koja je prozor u drugi svijet.

Dvije vrste znakova / dvije vrste jezika

Kada smo spomenuli statiki i dinamiki signal, kazali smo da je ovaj prvi ustvari znak, odnosno, simbol, i to je jeziki znak u svom osnovnom poimanju. ta bi onda bio ekvivalent dinamikom signalu? Ako se simbolima prenose informacije, ta se prenosi (dinaminim) signalima? Postojanost dvije vrste jezikih znakova ustvari direktno upuuje na dva vida jezike djelatnosti, a to su: razmjena informacija i razmjena emocija.3 Prvi vid odgovarao bi neemu to se moe nazvati doslovnim jezikom, dok e emotivno obojen sadraj ustvari biti u pravom smislu rijei signal, gdje emo jednim jezikim sredstvom signalizirati odreeno emotivno stanje, odnosno, znaenje. Takav govor je figurativni jezik u kojem u afektivnoj proizvodnji jezikog sadraja emocionalno obojen jezik stvara neobine slike i pojmove (u prvom redu metaforu ili metonimiju) kojima se signalizira eljena poruka, odnosno, emocija. Dinamiki signal je znak emocije. Imamo ga u primjeru osmijeha, koji dakako da nije statian. Dvopolna jezika djelatnost upuuje na kljunu ulogu razuma i srca. S druge strane, ena je bie srca, bie emocije koje je sposobno biti majka, a mukarac je stameniti predstavnik racija, koji je sposoban voditi zajednicu kroz ivot. Otuda see mogui zakljuak o figurativnosti enskog poimanja komunikacije (jezika, i miljenja), naspram muke doslovnosti, odnosno, postavka o mukom kao direktnom ( nesugestivnom) i enskom kao indirektnom i aluzivnom (signaliziranom, signalnom, sugestivnom) komuniciranju, odnosno shvatanju (itanju, razumijevanju) i obraanju. Pitanje - ta je pisac htio da kae ili ta se misli pod reenim, odgovara dvopolnom poimanju komunikacije, odnosno, jezikih znakova. Jer, ono to je doslovno to je pitanje jezika; ono to je figurativno tie se miljenja.
Arbitrarnost

Da li je odreeno imenovanje apsolutno slobodno? Svaki jeziki znak sastoji se od oznake i onog ta ta oznaka oznaava. Oznaka je forma. Znak je forma. Pojam oznaen znakom je sutina. Imenovanje pojava moe po svojoj strukturi nositi obiljeje sutine koj a je tim imenovanjem imenovana, ili barem o jednom aspektu te sutine, tanije, funkciju koju ta sutina ima. Oznaka ''voda hui'' jeste onomatopejska i pojanjava nam dio sutine imenovanog predmeta, tj. jednu stvarnu osobinu ili funkciju te vode. Takve su sve onomatopejske rijei. One funkcioniu na osnovu zvukovnog sklopa koji je dinstiktivno obiljeje fonema. Postoje i jeziki znaci koji nisu onomatopejski ali koji nam opet, mada toga ne moramo biti svjesni, prenose informaciju o sutini imenovnog pojma ili pojave. To se deava na leksikosematikom nivou, posljednjem (uslovno reeno) nivou u jeziku. Jeziki znak iskazan u pitanju - ''Jesi li raspoloen?'' ima tano utvreno iskustveno znaenje koje govori o osjeaju rapoloenja. Ali, formalno, tj. jeziki, ta bi znailo: biti raspoloen? Jezikom analizom ovog znaka dolazimo do mogueg sutinskog ili izvornog znaenja reenice. Stvarno znaenje imamo u nijansama: Raspoloenje, raspolaganje, biti na raspolaganju, biti raspoloen, biti u mogunosti djelovanja na razne naine, raspolagati se, polagati se na razne strane, biti poluga, i slino. Dopiranjem do korijena rijei ve se spoznajno moe odrediti funkcionalno, upotrebno znaenje, koje se ''krije'' u formalnom jezikom izrazu. Takav je i izraz: ''shvatiti neto'', to praktino znai: razumjeti. Analizom znaka shvatiti, ili hvatati, tj. uhvatiti, odnosno

sahvatati, shvatiti - znai prihvatiti misao kao tanu, uhvatiti njeno znaenje! Ovo je ve dio sutine znaenja, odnosno, dio funkcije pomenutog izraza. Jeziki sklop fonema k-u--a esto se ba u analizama navodi kako nema nikakve veze s oznaenim pojmom na koji taj sklop fonema upuuje, tj. sa zgradom za stanovanje. Ipak, korijenska osnova ove rijei jeste kut, ugao. Uporedimo li oznaku kua s oznakom braa koja je mnoinski oblik od brat (a stari oblik ove mnoine glasi bratija) dolazimo do rijei kutija kao oznaku za zbir etiri oka (kuta) to stvarno oznaava kocku. Iako slubena etimologija ovo nee priznati, ne ivimo li zaista u kutijama? Prijatelj je onaj koji nam prija, itd. Ovakvih izraza u naem jeziku je na pretek. Zato su nai preci imenovali stvari i davali im onaj znaaj koji one same po sebi imaju. Dakle, oznaka neke stvari samo je prenosila informaciju o funkciji te stvari, odnosno, znaaju (i znaenju) te stvari za ovjeka. Zato te stvari i imaju svoje znakove, jer nam neto znae. Svaka stvar neto znai. Sve u naoj okolini za nas je ili znak, ili zastor. Zastor u sluaju da nije znak. Ili da ga ne znamo proitati. Zastor je znak bez znaenja. Znak koji ne znai, on zaklanja, zastire, pokriva. U suprotnom, on upuuje na neto...
Umjesto zakljuka: ta se krije iza?

Utvrdili smo da je jezik medij komunikacije, da su znakovi mediji jezika, da su oznake mediji znakova. Ali, ega je komunikacija medij? ta je krajnji cilj komunikacije? Da li je jezik samo sredstvo razmjene podataka? Podaci postaju informacije onda kada kod nas dobiju neku viu ulogu. Recimo, podatak da e sutra na Grenlandu padati kia, u Bosni i Hercegovini predstavlja samo podatak. Ali, podatak da e u Bosni biti sunano, za Bosance nije samo podatak, ve vana i korisna informacija. Kada se podaci razmijene s nekom svrhom, s nekim ciljem, s nekim znaajem za nas, ili znaenjem, oni onda postaju informacije, tj. znakovi. Razmjena informacija dovodi do pojedinanih akcija, tj. reakcija onoga ko primi informaciju. Konano, da li nam informacija da e padati kia ili da e biti sunano nosi samo taj podatak ili nam govori jo poneto? Ustvari, tu je itav splet podataka od kojih mi samo jedan aspekt uzimamo sebi kao informaciju. Vremenska prognoza ne tjera nas samo na akciju da eventualno ponesemo kiobran, ve nam daje jo podataka o kojima istina i ne razmiljamo. Informacija o kiovitom danu znai puno vie: te okolnosti sa sobom nose i podatke o koliini padavina, o sastavu atmosfere, o pojavi koju zovemo kruenje vode u prirodi, i sl., ali nikome od nas nee na umu biti reenica: ''I sutra e se ista koliina vode koja je isparila iz mora, ponovo vratiti na zemlju''; ili: ''Ponovo e postati jasno da u naem okruenju postoji tano utvren sistem po kojem se sve po odreenom zakonu deava''. Napravimo jedan mali rezime. Ustvari, sve dosadanje postavke moemo predstaviti jednim praktinim grafikom (v. sl.1). Svaka oznaka upuuje na neto to oznaava, na ono to je oznaeno. Oznaka, zajedno sa svojim oznaenim, ini jeziki znak. Sistem znakova je jezik. Uloga jezika je da ostvari komunikaciju. Komunikacija podrazumijeva razmjenu informacija i emocija. Razmjenom informacija irimo broj informacija, irimo znanje. Tako dolazimo do odreenog saznanja ili do odreene spoznaje. Spoznaja moe biti pojedinana, npr. da nauimo sve o jednom mobilnom telefonu, i to je apsolutna spoznaja na pojedinanom nivou. irenjem tih pojedinanih nivoa, kada obuhvatimo sve, dolazimo do totalne spoznaje. elimo li obuhvatiti svo znanje, put nas vodi do same sri, tj. do izvora znanja. Na grafiku, to je predstavljeno svijetlim strelicama, smjer idui s desna na lijevo. Ovaj lanac je meutim dvosmjernog karaktera, tj. kako sistem (skup) znakova ini jezik, tako isto jezik moemo razloiti na znakove. Kako oznaka i oznaeno daju znak, tako i znak u sebi sadri oznaku i

oznaeno. I tako dalje. Krenemo li od izvora, pratei tamne strelice, imaemo sline postavke. Izvor znanja u sebi sadri totalnu spoznaju. Iz toga se znanje dijeli od totalnog na pojedinano. Svaka spoznaja u sebi sadri odreeni nivo saznanja, znanja. Znanje je ustvari skup informacija. Ono se iri transportom informacija, tj. komunikacijom. Medij komunikacije jeste jezik, odnosno kod. Taj kod sastoji se od znakova. Svaki znak ima u sebi ono to je oznaeno, te svoju vlastitu oznaku.