Ivana Herceg Sveuilite u Mostaru Odsjek za ruski jezik i knjievnost Kolegij: Uvod u studij ruske knjievnost Akademska godina:

2013./2014. e-mail: herceg.anavi@gmail.com

Ljubav ili tako neto

Nekad sam imala neku naviku pisanja tekstova, potrebu istresanja onog to me mui, raduje, rastuuje, fascinira bilo to genijalnou ili glupou, pobuuje bilo kakav osjeaj i ostavlja utisak na mene. Da se razumijemo, nikad to nisu bili neki fantastini tekstovi ili stihovi i danas kad ih susretnem u nekom zaboravljenom dijelu sobe, zacrvene me. Posramim se, ali se istodobno i oduevim naivnou mlae mene, sitnicama koje su me okupljale i pritiskale, a tada su bile ogromne i remetile mir i red mog malog svijeta. Sad kad gledam unazad ne znam to se to prelomilo, to se dogodilo pa sam prestala s tom navikom. Moda crvenjenje? Moda vie nisam mogla nai prave rijei za ono to se dogaalo u meni? A moda i spoznaja da je sve to ve netko drugi rekao i to mnogo pametnije od mene? to god to bilo nauilo me preutjeti. I nije to neto loe, neke su utnje glasnije od bilo kojih rijei. Teko mi je palo pisanje ovog eseja na slobodnu temu. Pokua nai neto orginalno, ali postoji li neto o emu ve netko nije neto napisao i to toliko genijalno da bi svaki moj pokuaj bio samo unakazivanje ve reenog? Zato neu ni pokuavati, igrat u na sigurno i pisati o ljubavi. Bar mislim da hou, iako kad bolje razmislim, moda je to ipak pria o vremenu, odrastanju. Ili najtonije, mijenjaju znaenja rijei ''ljubav'' kroz moje odrastanje. U najranijim godinama, onima do kojih me sjeanje slui, sjeam se da je moj mali svijet bio velik. Barem je sve bilo veliko, i moje malo selo je bilo veliko, bakino jo vee, a na mali grad bio je ogroman i ekao samo da ja budem velika kao moja sestra. Mislim da je tada Zagreb bio centar svijeta, ima zooloki vrt i tata e me jednog dana odvest i gore, kad diplomira. Morate znati da je Zagreb bio tamo iza onog brda koji se vidi iz naeg dvorita, iza kojeg svaki dan upadne sunce, odmah poslije Majinog1 mora. ula sam i za Njemaku, ona je isto tako mogla biti na drugoj planeti, ali tamo prave najbolje okolade s velikim ljenjacima i dedo radi za njih cijele godine. Moj svijet je bio gusto naseljen, razigran i pun snova. Ljudi su
1

Maja rodica koja ivi na moru, ivjela je na breuljku s koje se prostire panoramski pogled na more

se dijeli na dobre i loe, to sam vidjela u serijama, ovi dobri su se borili protiv loih, i sve, da ne prostaim, rune stvari su se dogaale samo dok se najzgodnije muki i najljepa enska ne bi zaljubili i skupa ih pobijedili. Onda bi se vjenali i ivjeli sretno do kraja ivota. Nikad se nisam pitala to bude poslije onog velikog vjenanja i velianstvene haljine. Uivala sam u ulozi bakine princeze i jo od kad znam za sebe voljela sam bijelu kavu i tribila ono slano sa slanaca. Nisam voljela napadne bake, tipkanje i njihov crveni karmin na mojim obrazima. Bakine prijateljice bile su moje prijateljice, njene rutine bile su i moje. I to sam voljela. Ljeta sam provodila na moru, a najdrae drutvo mi je bila par mjeseci mlaa rodica, moja prva prijateljica. Oduvijek volim more, ronila sam prije nego plivala i zavidjela mlaem roaku na plavim oima, samo zato jer su boje mora. Mislim da je to bilo najljepe i najbezbrinije razdoblje, sve sam voljela, osim brokula i spavanje popodne. Nisam razumjela pitanja tipa: ''Koga voli vie, mamu ili tatu?'', pa sam uvijek birala sestru. Voljela sam i snijeg pa sam esto usred ljeta smarala tatu negdje na plai modrih usana i smeuranih ruku nakon to bi me na silu izvukli iz mora cvokotajui zubima zapitkivala: ''Tajo 'oe li i ove godine padat snijeg? Koliko je to pola godine? Koliko je to dana? Je li to puno? 'oe li brzo?''. Bilo je puno stvari koje nisam razumijela kao zato se ne mogu igrat do besvijesti, to je predstavljalo najveu prepreku do savrenog djetinjstva. Sve u svemu tada je moj svijet bio toliko velik da mi i nije trebao vei, a ja sam samo trebala odrasti i otii u Zagreb, biti veterinar kao tata, princ e ve nekako doi. I da, ja sam se trebala udat prije par mjeseci mlae rodice.2 Zatim je dola kola, bila sam jedina cura mog godita u naem selu i trebala sam se izboriti za svoje mjesto u mukom svijetu. Brzo sam uhvatila ritam s njima, bila sam brza, vjeto se penjala po stablima i bilo me je nemogue pogoditi u graniarima. Njihov svijet je bio jednostavan, tko je jai taj je glavni. Iako sam voljela to drutvo uvijek sam se potajno pitala zato ja nemam kolekciju barbika kao moja sestra i dugu kosu kao naa susjeda. Voljela sam nau frizerku. Oboavala sam zvuk i toplinu fena, oduvijek djeluje umirujue i uspavljujue na mene. Ali svaki put sam se vraala u suzama i mrzila i Nonu3 i mamu jer su me iale, kako bi mi rekli ''na muko'', i tako nakon dugih godina borbe uspjele savladati moje crvene kovre. Zavidjela sam rodici na moru jer je na moru, a kad si na moru nema kole, a i kad ima bar ima i more. Unato poetnom negodovanju zavoljela sam kolu, jedina stvar u kojoj sam tada bila najbolja. Naravno, nije ni to ilo glatko, oduvijek imam neku udnu savjest i sram, pa ono jutro kad smo trebali znati slovo i , sam se sakrila na putu do
2 3

Rodica Jelena - udala se ove godine Nona- simpatina frizerka

kole jer nisam uila. Tada je pala odluka da prvo rjeavam obaveze, a onda se mogu zabavljati do besvijesti. Mogla bih ponovo od tome razmisliti. I dan danas razlikujem i po onom '' kao up'', '' kao amac'' i '' kao ak'', a ''d kao dep''. U tom razdoblju moj svijet se smanjio, nekih ljudi se trebalo kloniti, nekad djeca koliko god su nevina bia znaju biti i okrutna, i tada sam po prvi put osjetila one rune stvari koje se dogaaju junacima sapunica. Ipak voljela sam, i da ste me tada pitali to je ljubav rekla bih: ''Ljubav je skupljati ivotinje uz cestu, jest okoladu, pisat pisma, skupljat novce za tatine cigare, pit bijelu kavu, ii na more, valjat se u snijegu i kad odem spavat, a znam da u sutra dobit pet.'' Preutjela bi svoju najveu i jedinu ''pravu ljubav'' jer bez svega nabrojanog se moe, a tada je ljubav bila onda kada mama i tata dou kui iz dalekog, za mene tada ve hladnog i stranog Zagreba, ali to govore samo plaljive curice. A onda ono mrano razdoblje u kojem se trebalo pronai, moj pubertet, kao da mi sestrin nije bio dovoljan. Bilo je to poprilino burno razdoblje za mene. Suoavanja s istinom koja je mojim poimanjima dobro i loeg bila udaljena svjetlosnim godinama. Sve ono na to nisam bila spremna, a jo manje oekivala. Trebalo je prihvatiti da su svi ljudi razliiti i da nije svatko dobio po prstima kad bi napravio neto to se ne smije, ili to je za mene bilo jo neobinije, pa oni i ne znaju da se to ne smije! Ja sam ba k'o za inat uvijek htjela budali objasniti da je more duboko, a nebo visoko. Moda je jo mukotrpnije i due trajalo prihvaanje injenice da zapravo i ne moe mnogo uiniti, da se ljudi ne mijenjaju samo zato to ti to stvarno jako eli i jer ti vidi da je to bolje za njih. Ili gle oka, moje bolje za njih je gore. Kako god na kraju opet ti dobije po nosu. Ali valjda smo svi mi bar jednom htjeli biti ''heroj ulice''. Bilo je teko prihvatiti injenicu da postoje stvar koje te ne pitaju smiju li se dogoditi, nego jo za inat izaberu najgore vrijeme, ili najbolje, nisam jo sigurna koji je sluaj gori, iskreno uope ne elim provjeravati. Naravno bilo je i klieja u ljubavi, osjeaja s kojima se nisam znala nositi, a jo manje vladati njima. Moja prva iskustva s takvom vrstom ljubavi bila su potpuno neoekivana, samim time jo i snanija. Ali svi moji prinevi su se nakon nekog vremena pretvorili u abe. Glupo je i posramljujue uope se prisjetiti da sam nekad idealizirala ljude i davala im moi i sposobnosti za koje su nesposobni, samo zato jer su meni tada bile potrebne. Bilo je teko nosit se s injenicom da si zapravo ti snaniji od svog oslonca i da ne moe oekivati da svi to mogu izdrati. Nikad prije nisam ni pomislila da je ponekad najbolji potez odustati od nekoga, a shvatila sam da je to zapravo i poeljno. Kod mene je oduvijek bilo ''ili ide sve ili ne ide nita'', u ovom razdoblju me uglavnom nije ilo. Moj mali svijet postao je jo manji, s bedemima viim nego to pogled see, a u mom malom kraljevstvu je bilo preteito oblano s orkanskim burama i naletima ledene kie. Ipak probijale

su se tu i tamo suneve zrake, ali uvijek su postojala skrovita, vjeto skrivena topla mjesta u mom zamku da sakriju sve ono najmilije. To je kraljevstvo velika tajna, jer sam naizgled uvijek bila nasmijana i pristupana djevojica, ali sam nauila drati distancu i razlikovati pristojnost od prave prisnosti. Uope mi se ne svia to, ali je istina da onaj tko se jednom opri pue i na hladno, jer da se mene pita zato se uope moramo opriti? Al' dobro sad... Nisam nimalo ponosna na ove dane, bila sam sebina, zatoila sam najblie u tamnice mog zamka, zidova tako debelih da nisam ula njihove krikove, a ni oni moje. Dobila sam to sam oduvijek htjela, obitelj koja nee nigdje otii, ali sam zaboravila da je ljubav kad se dijeli vea, a tuga kad se dijeli manja. Sebino sam voljela, sebino sam tugovala i ovaj svijet mi je bio premalen i pretijesan da pobjegnem od sebe same. Ne znam kako, ali u tom svemu sam si dozvolila sanjarenja o boljem ivotu, skidanju okova, novom poetku. Nevrijeme u mom kraljevstvu je potpuno utihnulo i gotovo da su sve lokve presuile, ali ba kad sam htjela otvorit vrata svog svijeta, dogodile su se stvari koje ne pitaju mogu li ui, niti kucaju na vrata, izgmizale su kao gliste poslije kie, pa sam snove jo jednom spakovala u kofer. I evo me danas. Mislim da sam nauila. Bojala sam se ljubavi, gledala je kao slabost, vidjela kako ljudi trunu zbog nje i uvjerila da priziva tumore i sve nae boljka, onda kad se s njom ne zna. Uope nije liila onim ljubavima iz serija, tamo nije bilo ranjenih i ludih. Kao takvu nisam je ni htjela. Ali sada je vrijeme kad priznajem, tonije mirim se s tim, da je snano oruje ta ljubav, toliko da neke ljubavi razaraju, a neke lijee. Koja e mene zapasti? Smijem se sama sebi jer se onako djetinjasto bojim naglas rei emu se nadam, kao da se ne ureknem, pa zato i neu. Znam samo da sam se prestala boriti protiv nje i odabrala sam da danas volim i bez imalo ustruavanja uivam u bijeloj kavi, okoladi, dodiru sunca na mojoj koi, kii, plesu, muzici, moru i snijegu. Ali posebno mjesto u mom zamku ljubavi, tamo gore na velikoj terasi uivam u sigurnosti zagrljaja, toplini smijeha i radosti, ali i presuivanju suznih oiju, potjeri strahova svoje obitelji i onih koji su to postali svojim djelima. I da ne zaboravim vlastito utjelovljenje ljubavi. Zove se Matilda, na svoje etiri noice unosi najiskrenije veselje i prireuje najljepe, iako mokre, doeke na svijetu. Kad je ljubav u pitanju jo sam uvijek djevojica s poetka prie. Voljela bih da sam u svoje skoro dvadeset i dvije godine vidjela manje istina, da se manje ustruavam, a vie letim, i iako vidim da sad vie uope ne znam to govorim prilino sam sigurna da sam, kad sam zapoela ovaj esej, htjela rei da je ljubav zapravo dobra stvar, pogotovo kad ima kome da je da.