NIE VAKO KO U BOSNI NEMA

Mjesto radnje : RH i BiH

Vrijeme radnje: 01.05. -02.05.2014
Glavni likovi: Branimir F650GS, Andi(y) F650GS, Mario + Super Silva R1200RT, Ivan
K1600GT i ja R1100RT

Planirana i odvoena ruta dan 1. : Zagreb-Karlovac-Slunj-Grabovac-Drenik-Liko Petrovo
Selo-Aeropuerto eljava-Biha-Ripa-Vrtoe-ardaklije
Neplanirna i odvoena ruta dan 2. : ardaklije-Ripa-Biha-Bos. Krupa-Bosanski Novi-
Kostajnica-Petrinja-Zagreb

Sadraj: Odradili smo udarniki i tekom mukom jednu od najzahtjevnijih ekspedicija u
susjednu dravu sa svim popratnim pojavama koji prate takve akcije bespotedna borba
s janjcima, lukavim bosanskim evapima, podmetnuli su nam ak i cicvaru sa kiselim
mlijekom a bilo je i pokuaja da nas odprve savladaju domaim utipcima s kajmakom koje
smo hametice potukli sve do jednog da ni mrve kajmaka iz njih nije ostalo...
Odmah se dade zakljuiti da nam nije bilo nimalo lako...
No krenimo redom... Krenuli u 10:00 im se Andi(y) pojavila i standardnim tempom
projurili autocestom do Karlovca, dokopali se stare ceste prema Jadranu i poeli gutati.
Do Krnjaka, naravno, kolone auta koje smo uspjeno ostavili iza sebe i pristojnim tempom
kakav odgovara ljudima naeg profila i dobi, dolelujali do Rastoka. Budui da sam znao da
je most sruen i radi se novi odmah smo uli sa Slunjske strane. BTW, to spominjem ako
netko nije znao da se ne zaletava... No budui da su majstori svojski prionuli gradnji mosta
ak na 1. Maj, ne sumnjam da e novi biti brzo u funkciji.
Oekujui gorenavedene potekoe i nevolje po prelasku u BiH, krenuli smo praznih
eludaca kako bi bili pripravni na sve. No Super Silva + Mario i Branimir su se potrudili da
tome ne bude tako te su nas zagrijali grkim sirom, domaim kobasicama, pekom i lukom
a Andi(y) nas je osvjeila svojom japanskom bakterijom, zovu je i japanski veps, tonik
voter, qratzpalac ne znam... uglavnom neto misteriozno al dobro...
I nakon Slunja istim tempom brzo doosmo do Grabovca pa pravac preko Drenika do
Likog Petrovog Sela... E, sad... kako do eljave? Bijah tamo prije par godina biciklom, al s
motorima... ne znam hoe li nas policija zajefrkavati...

Uglavnom, tko ne zna, evo kratka uputa kako doi do podzemnog aerodroma: Ako dolazite
iz smjera Prijeboja (par km sjeverno od Korenice), tj. sa like magistrale po dravnoj cesti
504 kada uete u LPS, nakon sputanja po serpentinama, dolazite u centar mjesta. Sa
lijeve strane se nalazi u jednoj kui pota- ispred pote je veliko drvo, a odmah nakon
pote je jedna jedina birtija u mjestu. E preko puta pote i birtije ima jedan spomenik NOB-
u i asfaltirani odvojak za selo eljava.
Ako se vozite iz smjera Grabovca i Drenik grada vozite dravnom cestom 217 i na krianju
ceste gdje ravno idete prema Bihau, a desno prema LPS, Prijeboju i Korenici skreete
desno. Nakon cca 500 metara ete doi do prije spomenute pote, birtije i spomenika ali su
sada kontra okrenuti poto ste doli iz suprotnog smjera.
Sada skreete na taj odvojak za selo eljava, vozite se par km... ulazite u selo, veina kua
je s desne strane, sa lijeve je livada. Dolazite do kraja sela i tu je jedno malo udno Y
raskrije u sredini kojeg raste drvo. Ravno ispred su objekti od kasarne, na lijevoj strani
ispred ulaza u kasarnu su olupine nekadanjih izloenih aviona.

Nastavljate dalje uz kasarnu zaraslim asfaltiranim putiem do uzletno-sletne piste na kojoj
skreete desno prema rupama u planini tj. ulazima u podzemni aerodrom. Ne
preporuujem da se ide prema jugu-jugoistoku jer odkad je RH u EU tu je meunarodna
granica sa postroenim reimom al ne toliko s nae strane koliko sa strane BiH jer ako vas
uvati BiH policija, nagrebali ste ko uti... Drite se opisanog puta i nee vam biti nita jer
tehniki gledano, iako eljava sad spada u 500 m zone razgranienja niije zemlje jo uvijek
je veim dijelom na teritoriju RH.
Uglavnom, elite li bauljati podzemnim galerijama i ako imate speleolokih sklonosti,
obavezno ponesite respiratore jer ventilacija ne radi ve 25 godina a tragovi devastacije
tog velebnog objekta su doprinijeli zaguljivosti zraka i normalno disanje je nemogue ve
nakon 50-ak metara...


Na eljavi doekasmo i kiu pa smo vrijeme dok ne proe, kratili evociranjem uspomena iz
JNA, sa sjetom se prisjeajui kako su nekad djeaci postajali pravi mukarci a ne kao ovi
homo,metro, bi-nebi, vaki-naki-seksualci danas...
Vratili se mi u LPS pa pravac na Izai na granini prijelaz i lagano prema Bihau.
to rei... Biha, grad koji uvijek osvoji Unom, prekrasnim prizorima uz rijeku...na mostu u
centru grada smlatimo domau pivu Preminger, kahvu (tursku naravno al bez lokuma koji
nije ni rahat), odlinu baklavu, a Super Silva se udavila u tufahiji.
Pred nama je jo nevjerojatnih 30 km ovakvih prepreka do odredita te se brzo opet
naosmo na cesti hitajui u ardaklije.
Prekrasni prizori rijeke, kaskada i slapia, ljupkih otoia, te razdragane djeice koja se
igraju na obali kao i njihovih roditelja i obitelji to stajahu mahom uz janjce to se okreu
na ranju pazei da ne prigore... pratili su nas do Ripa...
10-ak kilometara lijepo zavojite ceste penje se uz obronke planine prema selu Vrtoe a mi
ko duhovi na njoj jer prometa nema...
Nali smo i taj eljeni cilj, obiteljsko seosko gospodarstvo ardaklije. Nevjerojatno
zanimljivo mjesto koje zasluuje par rijei.
Vlasnici, dva brata Radoevi, u suradnji sa svojim tetkom iz Bihaa, inae umjetnikom
kiparom, tri godine su izraivali sav namjetaj, stolice, stolove, vodenicu, ringipil
pogonjen vodom, cijeli perivoj kao i svu opremu u kuicama napravljenim po uzoru na
starinske kuice tog kraja od prije stotinjak godina. Tu je jedan ardak koji dominira
vizurom mjestaca, centralna konoba gdje se zapravo dogaaju sva ta gastronomska uda
tradicionalne narodne kuhinje, tala sa 12-ak prekrasnih konja, to bosanskih to
amerikih i engleskih pasmina, nekoliko malih kuica za smjetaj gostiju te par simpatinih
sjenica sa izloenim starinskim zaprenim kolima... Cijeli travnjak perivoja odrava jato
pekinkih pataka koje marljivo pasu travu i svojom pojavom uljepavaju doivljaj.
Ma, milina!



Kakav bi to bio putopis kad ne bih spomenuo kuhinju.
Ono to je zatitni gastonomski znak tog kraja, doekalo nas je im smo se krenuli penjati
cestom prema Vrtoama velika stada ovaca i janjadi koji pasu po prekrasnim panjacima
ne slutei kakva im se sudba sprema...
Naravno da smo za veeru dobili izvrsnu janjetinu, mladu, propisno peenu, soljenu taman
koliko treba i u dovoljnim koliinama da nahrani gladne nae oi a bogami, i trbuhe.

Specijalitet za specijalitetom, ukratko reeno, pa da ponovim jo jednom... Mladi luk iz
vrta i domai svjei kupus je dovoljan prilog toj boanstvenoj janjetini. Na biranje je bio
domai kruh od tamnog brana i utipci od istog. Za aperitiv je ponuen odabir odlinih
rakija domae proizvodnje - kruuuka i ljiiiva, a bogami i medovaa kako se to tamo kae.
Neto smo iskuavali s vinom, bijelim, crnim ali naravno da je najprirodnija tekuina uz
janjetinu pivo. Jedno, drugo, tree... jebiga, (bosanska uzreica za sva raspoloenja),
nisam vie brojao...
Nakon masovnog pokuaja samoubojstva bosanskom hranom, spavanje u kuici od
prirodnih materijala bilo je pravo okrjepljenje za duu i tijelo.
Ujutro, pijevci bude. Nema buke, samo tiina i... ma dobro, uju se mobiteli, dolaze
poruke, Andi(y) tipka, igra igrice i tako... sunce se polako die i nevjerojatnom energijom
nas puni za novi dan.
Doruak. Opet oni fantastini utipci. I kajmak. Pa cicvara i ljekovito, arobno kiselo
mlijeko, od prave domae bue, ljudi...

Opratamo se sa ljubaznim domainima uz obeanje da emo opet doi, obavezno. I
hoemo. Ja bar hou. enu i klinca moram dovesti da vide sve to...
Samo da spomenem i jedan bitan detalj. Spavanje s dorukom 10 eura, janjetina 25
KM/kg.
Put natrag nije bio nimalo lak. Kako samo projuriti kroz tako predivan kraj a ne zastati na
trenutak, ovjekovjeiti koji detalj fotiem, upiti dio te miline... Vrlo brzo smo stali prije
Bihaa uz restorane Sunce i Mlin, te u Mlinu popili kahvu (ovaj put s rahatlokumom),
pivo i pokoji juice... Tu je Mario morao ostaviti trag, tj. nalijepiti naljepnicu BMWMKZG
meu ostale naljepnice moto klubova koji su tu bili. Da se zna!


Ovo ve boli od koliine ljepote koja se pred nama ukazala. Naime, nadola je jedna, meni
od najljepih cesta u USK, ona kroz kanjon Une put Novog Grada... Laganim, tempom 60-70
km/h kroz kanjon, da gut due traje... I tako, km po km, eto nas u .
j .
jee . . .
, . , ...
I tako, eto nas u Kostajnici u dragoj nam domovini... Kia prijeti i na nekoliko mjesta nas
sustie... hoe-nee... skroz do ulaza u Petrinju kada se spustila. Brzo smo se parkirali u
centru i u kafiu uz pie i kavu ekali da kia stane i izmjenjivali dojmove sa ovoga puta.
Sloili smo se u jednom ovo se ponoviti MORA!
Dolazak u Zagreb je bio sa onim osjeajem olakanja i ujedno aljenjem to je tako lijep
izlet i vonja tako brzo proao.
Fotke opaljivao Ivan I am Nikon.
Vie fotki na:
https://plus.google.com/photos/116990742151190730556/albums/6009271767963698481
Puteestviju, gastro i moto izvjetaj sastavio Miro Malbai, dok su dojmovi jo friki...