BREVE ESAME CRITICO

Kratak kritiki pregled Novoga reda Mise

kardinala Ottavianija i Baccija
predstavljen Papi Pavlu VI.
Dana 25. rujna 1969. kardinal Alfredo Ottaviani, donedavni prefekt
Kongregacije za nauk vjere, uputio je pismo papi Pavlu VI. popraeno teolokom
prosudbom Novoga reda Mise (Novus ordo Missae) koju je sastavila skupina rimskih
teologa. Najvjerojatnije je upravo zbog te Ottavianijeve intervencije papa Pavao VI.
produio za dvije godine obvezatni rok za primjenu novoga misala.
Nakon to ga je Pio XI. godine 1935. imenovao tajnikom Svetoga Oficija,
Ottaviani se pokazao neumoljivim neprijateljem svih novotarija. U vrijeme trajanja i
nakon Drugoga vatikanskog sabora doivio je provoenje reformi kojima se najvie
suprotstavljao: preustroj Svetoga Oficija (u dananju Kongregaciju za nauk vjere) te
ukidanje Indeksa zabranjenih knjiga i antimodernistike zakletve. Zbog svega toga
podnio je u sijenju 1968. godine ostavku, a novim je proelnikom Kongregacije
imenovan zagrebaki nadbiskup Franjo eper.
Supotpisnik Kratkoga kritikog pregleda bio je kardinal Antonio Bacci,
izmeu ostaloga poznat po svome filolokom radu na podruju suvremenoga
latinskog jezika.
Valja zamijetiti da se Kratki kritiki pregled uope ne osvre na prijevode
Misala na narodne jezike, nego na izvorni latinski tekst, dakle na Novi obred Mise u
njegovu najiem obliku. Ovdje iznesene prosudbe imaju dodatnu teinu zbog
injenice da ih potpisuje jedan od najbliih Papinih suradnika.
PISMO PREDSTAVLJANJA PAPI PAVLU VI.
Sveti Oe,
prouivi i predavi na prouavanje Novus Ordo, koji su pripremili strunjaci iz
Consilium ad exsequendam Constitutionem de Sacra Liturgia, nakon dugoga
promiljanja i molitve osjeamo dunost pred Bogom i pred Vama, Sveti Oe, izraziti
sljedee opaske:
1) Kao to dostatno pokazuje priloeni, dodue kratak, kritiki pregled djelo
probrane skupine teologa, liturgiara i pastira du Novus Ordo Missae, s obzirom
na nove elemente za koje izgleda da su ondje uklopljeni i implicirani (premda ih se
moe razliito vrjednovati), predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima,
zapanjujue udaljavanje od katolike teologije o svetoj Misi, kako je formulirana na
XXII. zasjedanju Tridentskoga sabora koji je, definitivno odreujui kanone obreda,
podigao nepremostivu branu protiv bilo kakvoga krivovjerja koje bi moglo naruiti
cjelovitost uiteljstva.
2) Pastoralni razlozi, koji su navedeni u prilog ovako ozbiljnoga raskida, ak
kada bi bili odrivi suelice doktrinarnim razlozima, ne ine nam se dostatnima.
Koliko se toga novoga pojavljuje u Novus Ordo Missae te, s druge strane, koliko toga
trajno vrijednoga pronalazi tek sporedno ili razliito mjesto, ukoliko ga uope
pronalazi to bi moglo ojaati sumnju, koja naalost ve obavija brojna podruja, da
istine u koje je kranski puk uvijek vjerovao mogu biti promijenjene ili preuene, a
da se pritom ne iznevjeri svetome pologu vjere na koji je katolika vjera zauvijek
vezana. Nedavne su reforme ve dostatno pokazale kako bi nove izmjene u liturgiji
prouzroile jedino posvemanje nesnalaenje vjernik, koji ve pokazuju znakove
nemarnosti i jasnoga opadanja vjere. U veemu dijelu klera to se oituje kao muna
kriza savjesti, o emu imamo bezbrojna i svakodnevna svjedoanstva.
3) Sigurni smo da e ove opaske, koje mogu proizlaziti jedino od ivoga glasa
pastira i stada, jamano pronai odjeka u oinskome srcu Vae Svetosti koje je uvijek
duboko briljivo za duhovne potrebe djece Crkve. Podlonici, za ije se dobro donosi
zakon, ukoliko bi se taj zakon pokazao tetnim, uvijek su imali, ne samo pravo, nego
upravo dunost da sa sinovskim pouzdanjem zatrae od zakonodavca ukidanje
takvoga zakona.
Zbog toga najusrdnije molimo Vau Svetost da nam u trenutku toliko bolnih
razdora i sve veih opasnosti za istou vjere i jedinstva Crkve, koje svakodnevno
uzrokuju bolan odjek u glasu Vas, zajednikoga Oca ne zanijeete mogunost da
se i nadalje utjeemo plodnoj cjelovitosti Rimskoga misala svetoga Pija V., koji je
Vaa Svetost uvelike hvalila, a cijeli ga katoliki svijet vrlo duboko potuje i ljubi.
U Rimu, 25. rujna 1969.
Alfredo kardinal Ottaviani
Antonio kardinal Bacci
* * *
Prevoditeljeva napomena: Brojevi pod kojima se navode dijelovi Ope uredbe
Rimskoga misala promijenjeni su u kasnijim izdanjima (npr. br. 54 sada je oznaen
kao br. 78).
* * *
KRATAK KRITIKI PREGLED NOVOGA REDA MISE
I. Tijek promjene
U listopadu 1967. godine, na biskupskoj sinodi sazvanoj u Rimu, zatraena je
prosudba o eksperimentalnome slavljenju takozvane missae normativae koju je
zamislio Consilium ad exsequendam Constitutionem de Sacra Liturgia.
Ta je Misa izazvala vrlo ozbiljno nepovjerenje meu prisutnima na sinodi, uz
snano protivljenje (43 non placet, ne odobrava se), uz vrlo mnogo bitnih
rezerviranosti (62 juxta modum, odobrava se uz izmjene) i uz 4 suzdranih od 187
glasaa. Meunarodni je tisak izvjeivao o odbacivanju predloene Mise od
strane sinode. Progresivno nastrojeni tisak utio je o tome. A jedan poznati asopis,
namijenjen biskupima i izricanju njihovoga nauka, ovako je saeo novi obred: eli
se nainiti tabula rasa od cjelokupne teologije svete Mise. U biti se pribliava
protestantskoj teologiji koja je razorila rtvu Mise.
U Novus Ordo Missae, koji je netom stavljen na snagu Apostolskom
konstitucijom Missale Romanum, naalost ponovno nalazimo, u biti identinu, ovu
normativnu Misu. Izgleda da ni biskupske konferencije, kao takve, u meuvremenu
nisu bile uope pitane za miljenje u tome pogledu.
U Apostolskoj konstituciji navodi se da je stari misal, proglaen od svetoga
Pije V. 19. srpnja 1570., ali koji veim djelom see do Grgura Velikoga i do jo
drevnije prolosti[1], tijekom etiri stoljea predstavljao normu slavljenja svete rtve
za sveenike latinskoga obreda, i da je, proiren po svim zemljama, takoer bio
obilnim izvorom duhovne hrane mnogim svetim ljudima u njihovoj pobonosti. No
ova bi reforma, kojom se taj misal definitivno iskljuuje iz upotrebe, bila bi potrebna
otkada je izuavanje svete liturgije meu kranskim narodom postalo rairenije i
intenzivnije.
ini nam se da ova tvrdnja oito sadrava ozbiljnu dvosmislenost. Naime,
elja naroda bila je izraena, ako ikada, onda kad je ponajprije zaslugom velikoga
svetog Pija X. zapoeo otkrivati autentina i vjena blaga svoje liturgije. Narod
nipoto nikada nije zahtijevao, zbog boljega razumijevanja, promijenjenu ili okrnjenu
liturgiju. Htio je bolje razumjeti nepromjenjivu liturgiju, za koju ne bi htio da se ikada
promijeni.
Rimski Misal Pija V. bio je vjerniki tovan i prirastao srcu katolika, sveenika i
laika. Ne shvaa se u emu bi njegova uporaba, uz prikladnu katehezu, mogla
sprjeavati potpunije sudjelovanje i bolje poznavanje svete liturgije, te zato ga se,
nakon svih odanih priznanja, nije smatralo dostojnim da i dalje hrani liturgijsku
pobonost kranskoga naroda.
U biti odbaena od biskupske sinode, ova se ista normativna Misa danas
ponovno uvodi i namee kao Novus Ordo Missae, to nikada nije bilo stavljeno na
kolegijalnu prosudbu biskupskih konferencija, a niti je narod (ponajmanje u misijskim
krajevima) ikada zahtijevao bilo kakvu reformu svete Mise. Stoga se ne mogu shvatiti
motivi novoga zakonodavstva koje odbacuje tradiciju koja je u Crkvi nepromijenjena
od IV. i V. stoljea, to priznaje i sama konstitucija Missale Romanum. Dakle, budui
da ne postoje motivi koji bi podrali ovu reformu, sama se ta reforma doima lienom
razumskoga utemeljenja kojim bi se ona opravdala i postala prihvatljivom za katoliki
narod.
Koncil je, dodue, u konstituciji Sacrosanctum Concilium, br. 50, izrazio elju
da se razni dijelovi Mise ponovno urede, kako bi se jasnije oitovao vlastiti smisao
pojedinih dijelova kao i njihova uzajamna povezanost. Odmah emo razmotriti kako
upravo proglaeni Ordo odgovara ovim nakanama, za koje moemo rei da, u
krajnjemu rezultatu, vie ne ostaju niti u sjeanju.
U podrobnome pregledu Novus Ordo otkriva promjene takvoga opsega da se i
na nj moe primijeniti prosudba izreena o normativnoj Misi. On je, poput nje,
takav da moe u mnogim stvarima zadovoljiti i najprogresivnije protestante.
II. Definicija svete Mise
Zapoinjemo definicijom svete Mise koja je predstavljena u br. 7, to jest, na
poetku drugoga poglavlja Novus Ordo, pod naslovomDe structura Missae:
Coena Dominica sive Missa est sacra synaxis seu congregatio populi Dei in
unum convenientis, sacerdote praeside, ad memoriale Domini celebrandum. Quare
de sanctae Ecclesiae locali congregatione eminenter valet promissio Christi: Ubi
sunt duo vel tres congregati in nomine meo, ibi sum in medio eorum (Mt 18, 20).
Gospodnja veera ili Misa je sveto zborovanje ili skup Bojega naroda okupljenoga
da pod sveenikovim predsjedanjem slavi spomen Gospodnji.[2] Zbog toga o
mjesnome okupljanju svete Crkve eminentno vrijedi Kristovo obeanje: Gdje su
dvojica ili trojica okupljeni u moje ime, tu sam i ja meu njima.
Dakle, definicija Mise ograniena je na veeru, to se zatim neprestance
ponavlja (br. 8, 48, 55d, 56); ta se veera nadalje opisuje kao zborovanje pod
sveenikovim predsjedanjem i kao vrenje spomena Gospodnjeg, uz spominjanje
onoga to je On uinio na Veliki etvrtak.
Sve to ne sadrava: niti stvarnu prisutnost, niti stvarnost rtve, niti
sakramentalnost sveenika koji vri posvetu, niti nutranju vrijednost Euharistijske
rtve neovisno o prisustvovanju zajednice.[3] Jednom rijeju, ne sadrava nijedan od
bitnih dogmatskih imbenika svete Mise, koji zbog toga predstavljaju njezinu stvarnu
definiciju. Njihovo je namjerno isputanje ovdje jednako njihovome nadilaenju,
odnosno, barem u praksi, njihovome nijekanju.[4]
U drugome dijelu istoga odlomka tvrdi se, oteavajui tako ve ionako
preteku dvoznanost, da za to zborovanje eminentno vrijedi Kristovo obeanje:
Gdje su dvojica ili trojica okupljeni u moje ime, tu sam i ja meu njima (Mt 18, 20).
Ovo obeanje, koje se odnosi samo na Kristovu duhovnu prisutnost po njegovoj
milosti, stavlja se na istu kvalitativnu razinu (dodue s veim intenzitetom) kao bitna i
fizika euharistijska sakramentalna prisutnost.
Odmah nakon toga slijedi (br. 8) podjela Mise na liturgiju Rijei i na
euharistijsku liturgiju, uz tvrdnju da se u Misi sprema stol Boje rijei kao i [stol]
Kristovoga Tijela, kako bi se vjernici pouili i okrijepili, to je posve nedoputena
izjednaujua asimilacija dvaju dijelova liturgije, kao da se radi o dva znaka jednake
simbolike vrijednosti, na to emo navratiti kasnije. to se tie naziva za Misu, ima
ih bezbroj: svi su prihvatljivi u relativnome smislu, ali ih sve treba odbaciti ako se
upotrebljavaju izdvojeno i u apsolutnome smislu, to i jest sluaj. Navest emo neke:
in Krista i Bojega naroda; Gospodnja veera ili Misa; Vazmena gozba; Zajedniko
dionitvo na stolu Gospodnjemu, Spomen Gospodnji, Euharistijska pronja, Liturgija
Rijei i euharistijska liturgija itd.
Kao to je i odvie oito, naglasak se bjesomuno stavlja na veeru i na
spomen umjesto na nekrvno obnavljanje kalvarijske rtve. Izriaj spomen-in muke i
uskrsnua Gospodnjega je takoer neprecizan, budui da je Misa spomen-in
jedino rtve koja je otkupiteljska u sebi, dok je uskrsnue plod koji iz nje proizlazi.[5]
Kasnije emo vidjeti s kakvom se dosljednou, ak i u samoj formuli pretvorbe, a i
openito u cijelome Novus Ordo, ove dvoznanosti ponavljaju i iznova tvrde.
III. Svrha svete Mise
Tako dolazimo do svrhe svete Mise.
1) Konana svrha: Misa je rtva hvale Presvetome Trojstvu, u skladu s
izriitom Kristovom izjavom o glavnoj nakani Njegovoga utjelovljenja: Ulazei u
svijet veli: rtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio (Ps 40, 79, u:
Heb 10, 5). Ta je svrha ieznula:
iz prinosa darova, ukidanjem molitve Suscipe Sancta Trinitas (Primi, Presveta
Trojice);
iz zavretka svete Mise, ukidanjem molitve Placeat tibi, Sancta Trinitas (Neka Ti
omili, Presveta Trojice);
i iz predslovlja, koje u nedjeljnome krugu vie ne e biti o Presvetome Trojstvu,
budui da je ovo predslovlje sada zadrano samo za taj blagdan te e se itati samo
jednom godinje.
2) Redovita svrha: Misa je pomirbena rtva. I ona se izbjegava, budui da se
naglasak stavlja ne na otputenje grijeha ivih i pokojnih, nego na hranjenje i
posveenje prisutnih (br. 54). Svakako, Krist je ustanovio ovaj Sakrament na
Posljednjoj veeri i stavio se u stanje rtve, kako bi nas sjedinio sa svojim rtvenim
stanjem; to pak prethodi blagovanju te posjeduje prethodnu i potpunu otkupiteljsku
vrijednost koja proizlazi iz krvne rtve. To je razvidno i iz injenice da narod koji
prisustvuje Misi nije obvezan sakramentalno se priestiti.[6]
3) Imanentna svrha. Kakva god bila narav rtve, bitno je da bude Bogu
ugodna i prihvatljiva te je Bog prihvati. U stanju istonoga grijeha nikakva rtva ne bi
imala pravo biti prihvatljiva. Jedina rtva koja ima pravo biti prihvaena jest Kristova
rtva. Novus Ordo iskrivljuje narav prinosa, predstavljajui ga kao svojevrsnu
razmjenu darova izmeu ovjeka i Boga; ovjek donosi kruh, a Bog ga pretvara u
kruh ivota; ovjek donosi vino, a Bog ga pretvara u pie duhovno:
Blagoslovljen si, Gospodine, Boe svega svijeta: od Tvoje dareljivosti primismo
kruh (ili: vino) to ti ga prinosimo; ovaj plod zemlje (ili: trsa) i rada ruku ovjejih
postat e nam kruhom ivota (ili: piem duhovnim).[7]
Suvino je spominjati potpunu neodreenost ovih dvaju izraza, kruh ivota i
pie duhovno, koji mogu oznaavati bilo to. I ovdje pronalazimo fatalnu
dvosmislenost identinu onoj iz definicije Mise: ondje je Krist samo duhovno prisutan
meu svojima; ovdje se kruh i vino mijenjaju duhovno (a ne bitno).[8] Kod
pripravljanja prinosa na djelu je slina igra dvoznanosti dokidanjem dviju velebnih
molitava. Molitva Deus, qui humanae substantiae dignitatem mirabiliter condidisti et
mirabilius reformasti... Boe, koji si dostojanstvo ljudske naravi udesno sazdao a
jo udesnije obnovio... dozivala je u pamet drevno stanje ovjekove nedunosti i
njegovo sadanje stanje otkupljenika Kristovom Krvlju, diskretno i ukratko saimljui
cjelokupnu rtvenu rasporedbu od Adama do sadanjega trenutka. Prinoenje kalea
s pomirbenom svrhom, da uzie cum odore suavitatis (na ugodan miris) pred
Boansko velianstvo ija se milostivost molila, iznova je divno potvrivalo tu
rasporedbu. Ukidanjem neprestanoga obraanja Bogu u euharistijskoj molitvi, nestalo
je jasne razlike izmeu boanske i ljudske rtve.
Kad se uklanja zaglavni kamen treba podii skelu; iskljuujui stvarnu svrhu,
treba iznai fiktivnu. I odmah se pojavljuju geste koje bi trebale naglasiti jedinstvo
izmeu sveenika i vjernika, izmeu vjernika i vjernika; pojavljuje se preklapanje
prinosa za siromane i za Crkvu s prinosom hostije koja se rtvuje, to e odmah
dovesti do apsurda. Prvorazredna jedinstvenost prinoenja hostije posve e se
pomutiti, a sudjelovanje u prinoenju rtve pretvorit e se u filantropski sastanak i u
dobrotvorni banket.
IV. Bit rtve
Prelazimo na bt rtve.
Otajstvo Kria vie se ne izraava izriito, nego na nejasan i zastrt nain
nepristupaan narodu.[9] Evo zbog ega:
1) Smisao koji se u Novus Ordo pridaje takozvanoj euharistijskoj molitvi je
sljedei: da se cijeli vjerniki skup pridrui Kristu u ispovijedanju velianstvenih djela
Bojih i u prinoenju rtve (br. 54 na kraju). No, o kojoj se rtvi radi? Tko je prinosi?
Nema nikakvoga odgovora na ta pitanja.
Definicija na poetku euharistijske molitve je ova: Sada zapoinje sredite i
vrhunac svega slavlja, a to je sama euharistijska molitva, to jest, molitva zahvaljivanja
i posveivanja (br. 54, poetak). Prema tome, uinci se navode umjesto uzroka, koji
se ne spominju nijednom rijeju. Izriiti spomen svrhe prinosa, koji se nalazio u
molitvi Suscipe..., nije niim nadomjeten. Promjena izriaja otkriva promjenu nauka.
2) Razlog izostanka eksplicitnoga spomena rtve jest ni vie ni manje
dokidanje sredinje uloge stvarne Prisutnosti, koja je bila tako razvidna u negdanjoj
euharistijskoj liturgiji. Ona se spominje samo jednom a to je takoer jedini citat
Tridentskoga sabora, i to u biljeci s obzirom na stvarnu Prisutnost kao hranu
(br. 241, biljeka 63). Nikada se ne upuuje na stvarnu i trajnu Kristovu prisutnost
Tijelom i Krvlju, Duom i Boanstvom u posveenim prilikama. A i sama je rije
transupstancijacija potpuno preuena.
Prestanak zazivanja Tree boanske osobe (molitva Veni Sanctificator...), da
sie nad prinose kao neko u krilo Blaene Djevice te izvri udo Boje prisutnosti,
jednako se tako uklapa u ovaj niz sustavnih preutnih negiranja i omalovaavanja
stvarne Prisutnosti.
Osim toga, ukidanje:
poklecanja (ostaju samo tri za sveenika i, uz odreene izuzetke, samo jedno za
narod, prilikom Pretvorbe);
pranja sveenikovih prstiju nad kaleom;
uvanja sveenikovih prstiju od bilo kakvog profanog doticaja nakon Pretvorbe;
ienja svetoga posua, koje se moe obaviti i naknadno, i izvan tjelesnika;
pale, kojom se zatiuje kale;
unutranje pozlate svetoga posua;
posvete pokretnoga oltara;
posveenoga kamena i relikvija u pokretnome oltaru i nad stolom, ukoliko se
slavlje ne odvija u posveenome prostoru (to nas razlikovanje izravno dovodi do
euharistijskih veera po privatnim kuama);
triju oltarnih prekrivaa, koji su svedeni na samo jedan oltarnik;
zahvaljivanja na koljenima (zamijenjeno grotesknim zahvaljivanjem sveenika i
vjernika koji sjede, to predstavlja fatalnu posljedicu prieivanja stojei);
svih starih propisa za sluaj pada posveene hostije na pod, koji su svedeni na
gotovo sarkastini izraz: reverenter accipiatur neka se uzme sa tovanjem (br.
239)
...samo dodatno potvruje kako je ovdje na neuveni nain ukljueno
odbacivanje vjere u dogmu stvarne Prisutnost.
3) Uloga koja se pridaje oltaru (br. 262). Oltar se gotovo konstantno naziva
stolom:[10] Oltar, ili stol Gospodnji, koji je sredite cijele euharistijske liturgije, br.
49 (usp. br. 262). Odreuje se da oltar mora biti odvojen od zida, kako bi ga se moglo
obilaziti i da se omogui slavljenje prema narodu (br. 262); napominje se da on mora
biti sreditem vjernikoga okupljanja, tako da se pozornost spontano usmjeruje
prema njemu (isto).
No ini se da usporedba broja 262 i 276 jasno pokazuje kako se iskljuuje
mogunost uvanja Presvetoga Sakramenta na tome oltaru. To e oznaiti
neizbjenu podvojenost izmeu prisutnosti Velikoga Vjenog Sveenika u slavitelju i
iste te prisutnosti ostvarene na sakramentalan nain. Prije su one bile jedna te ista
prisutnost.[11]
Sada se preporuuje da se Presveti Sakrament uva na posebnome mjestu
gdje se moe odvijati privatna pobonost vjernik, kao da se radi o nekakvoj relikviji,
tako da, prilikom ulaska u crkvu, prvi pogled vie ne pada na svetohranite nego na
otkriven goli stol. Tako se jo jednom privatna pobonost suprotstavlja liturgijskoj i
podie se oltar nasuprot oltara.
Ustrajnim preporuivanjem da se u priesti dijele hostije posveene tijekom
iste Mise, tovie, da se posveti kruh veih dimenzija,[12] kako bi ga sveenik mogao
podijeliti barem jednome dijelu vjernika, dodatno se utvruje prijezirni stav prema
svetohranitu kao i prema cjelokupnoj euharistijskoj pobonosti izvan Mise, to je jo
jedan silovit udarac na vjeru u stvarnu Prisutnost dok traju posveene prilike.[13]
4) Formula Pretvorbe. Stara je formula Pretvorbe bila navlastito
sakramentalna formula, a ne narativna, na to upuuju nadasve tri stvari:
a) biblijski tekst nije doslovce preuzet; Pavlov umetak tajna vjere
predstavljao je neposrednu sveenikovu ispovijest vjere u otajstvo koje je Crkva
ostvarila po svome hijerarhijskome sveenstvu;
b) interpunkcija i izvedba tiska; to jest, najprije toka i novi odlomak, to
oznauje prijelaz od pripovjedakoga naina do sakramentalnoga i izjavnog naina, a
sakramentalne rijei otisnute su veim slovima, na sredini stranice i esto u drukijoj
boji, jasno odijeljene od povijesnoga konteksta; sve je to na mudar nain davalo
sakramentalnoj formuli vlastitu, autonomnu vrijednost;
c) anamneza (Haec quotiescumque feceritis, in mei memoriam facietis
kadgod ovo budete inili, init ete na moj spomen, to na grkome glasi: eis ten
emou anamnesin k mojemu spomenu). Anamneza se odnosila na Krista koji
djeluje, a ne na puki spomen na Njega ili na dogaaj Posljednje veere; to je poziv
na spominjanje onoga to je On uinio (haec... in mei memoriam facietis) i na
nain kako je to uinio, a ne samo na spominjanje Njegove osobe ili veere.
Pavlova formulacija (Hoc facite in meam commemorationem Ovo inite
meni na spomen), koja danas zamjenjuje staru, i koja e se svakodnevno izgovarati
na narodnim jezicima, nepopravljivo e kod sluatelja izazvati premjetanje naglaska
na Kristov spomen kao svrhu euharistijskoga ina, dok je to ustvari njegovo ishodite.
Predodba da svrha Mise jest spomen, uskoro e istisnuti predodbu o
sakramentalnome inu.[14]
Pripovjedaki je nain sada naglaen nazivom narratio institutionis
pripovijedanje o ustanovljenju (br. 55d) i dodatno istaknut definicijom anamneze
gdje se veli da Crkva izvodi spomen-in samoga Krista (br. 55c). Ukratko: teorija
donesena u vezi s epiklezom te promjena rijei Pretvorbe i anamneze uzrokuju
promjenu naina znaenja rijei Pretvorbe. Sveenik sada izgovara formule posvete
kao rijei koje predstavljaju povijesno pripovijedanje, a ne navijeta ih vie kao rijei
koje izraavaju kategoriki i potvrdni sud, izreen od Onoga u ijoj osobi sveenik
djeluje: Ovo je Tijelo moje (a ne: Ovo je Tijelo Kristovo).[15]
Nadalje, poklik namijenjen narodu odmah nakon Pretvorbe Tvoju smrt,
Gospodine, navijetamo... Tvoj slavni dolazak iekujemo ponovno uvodi istu
neodreenost glede stvarne Prisutnosti, ovoga puta u ruhu eshatologije. Navijeta
se, bez vremenskoga razlikovanja, iekivanje Kristovoga drugog dolaska na koncu
vremena, i to ba u trenutku kad je na bitan nain prisutan na oltaru: kao da bi onaj, a
ne ovaj dolazak bio istinski.
Ovo je jo izraenije u fakultativnome obliku toga poklika, br. 2 (Appendix):
Kadgod blagujemo ovaj kruh i pijemo iz kalea, Tvoju smrt, Gospodine,
navijetamo, dok ne doe, gdje razliite stvarnosti rtveni prinos i blagovanje,
stvarna Prisutnost i drugi Kristov dolazak dostiu vrhunac pomutnje.[16]
V. Sastavnice rtve
Sada dolazimo do ostvarivanja rtve. etiri njezine sastavnice bile su, po
redu: 1) Krist; 2) sveenik; 3) Crkva; 4) vjernici. Meutim:
1) U Novus Ordo, uloga dodijeljena vjernicima je autonomna (ab-soluta),
dakle, potpuno pogrjena: sve od poetne definicije: Misa je sveto zborovanje ili
skup naroda, pa do sveenikovoga pozdrava narodu, koji bi sakupljenoj zajednici
trebao izraavati Gospodinovu prisutnost (br. 28): Ovim pozdravom i odgovorom
naroda oituje se otajstvo okupljene Crkve.
Dakle, istinska Kristova prisutnost, ali samo duhovna; i otajstvo Crkve, ali kao
obino zborovanje koje oituje i navijeta tu Kristovu duhovnu prisutnost. Ovo se
ponavlja posvuda:
zajedniarski karakter Mise koji se bjesomuno naglaava (br. 74152);
neuveno razlikovanje Mise s narodom i Mise bez naroda (br. 203231);
definicija sveope ili vjernike molitve (br. 45), gdje se jo jednom istie
sveenika sluba naroda (populus sui sacerdotii munus exercens), koja se
predstavlja na dvosmisleni nain, budui da se preuuje njezina podreenost
sveenitvu zareenoga slubenika; to vie to on, kao posveeni posrednik,
predstavlja tumaa svih nakana Bojega naroda u molitvi Te igitur i u dvama
spomenima (Memento).
U Treoj euharistijskoj molitvi (Uistinu svet si..., str. 123) obraa se
Gospodinu ak ovim rijeima: ...i bez prestanka okuplja svoj narod da od istoka
sunanog do zapada prinosi istu rtvu imenu Tvome, gdje veznik da stvara
dojam kako je narod, a ne sveenik, neophodan imbenik za slavlje. A budui da niti
ovdje nije tono odreeno tko izvrava prinos,[17] ini se da je sam narod obdaren
autonomnom sveenikom vlau.
Na temelju toga, uope ne bi bilo iznenaujue da se doskora dopusti narodu
da zajedno sa sveenikom izgovara formulu Pretvorbe (to se uostalom, kako
izgleda, ve i dogaa tu i tamo).
2) Uloga sveenika je marginalizirana, promijenjena i krivotvorena. Ponajprije,
sveenik je, u odnosu prema narodu, opisan u najboljemu sluaju kao obini
predsjedatelj ili subrat, a ne kao posveeni slubenik koji slavi u Kristovoj osobi.
Zatim, u odnosu prema Crkvi, opisan je kao quidam de populo netko iz naroda.
U definiciji epikleze (br. 55c) pronje se anonimno pripisuju Crkvi, a sveenikova
uloga iezava. U molitvi Confiteor Ispovijedam se, koja je sada postala
zajednikom, on vie ne predstavlja sudca, svjedoka i zagovornika kod Boga; stoga
je logino da mu se vie ne daje niti da podijeli odrjeenje, koje je takoer ukinuto.
On je integriran meu brau. A bratom ga naziva ak i ministrant u Confiteoru
kad se slavi Misa bez naroda.
Ve i prije ove posljednje reforme ukinuta je znakovita odijeljenost
sveenikove priesti to je trenutak u kojemu se Veliki Vjeni Sveenik i onaj tko
djeluje u njegovoj osobi takorei stapaju u najtjenje zajednitvo (a tu se nalazi i
izvrenje rtve) i prieivanja vjernika.
Vie se ne moe pronai nijedna rije o njegovoj vlasti posvetitelja, o
njegovome inu posveenja, o ostvarenju euharistijske Prisutnosti po njemu. On vie
ni u emu nije vei od nekoga protestantskog slubenika.
Nestanak ili fakultativna upotrjeba mnogih dijelova misnoga ruha (u odreenim
sluajevima dovoljna je alba i tola, br. 298) jo jae ponitavaju izvornu suoblienost
Kristu; sveenik vie nije opremljen svim Njegovim ovlastima; on je jednostavno na
malo veemu stupnju, te se izdvaja iz mase tek po jednoj ili dvije oznake:[18] on je
malo vie ovjek nego li drugi, da se posluimo nehotino humoristinim izrazom
jednoga suvremenog propovjednika.[19]
Ponovno se, kao ono kod suprotstavljanja oltara, odvaja ono to je Bog
sjedinio: jedinstveno sveenitvo i Boja Rije.
3) Na posljetku, poloaj Crkve suelice Kristu. Samo se u jednome sluaju, u
Misi bez naroda, udostojalo spomenuti da je Misa in Krista i Crkve (br. 4; usp.
Presbyterorum Ordinis br. 13), dok se kod Mise s narodom spominje jedino svrha
izvriti spomen-in Kristov i posvetiti prisutne. Sveenik koji slavi... pridruuje sebi
narod... u prinoenju rtve Bogu Ocu po Kristu u Duhu Svetome (br. 60), umjesto da
pridruuje narod Kristu koji prinosi samoga sebe Bogu Ocu po Duhu Svetomu.
U ovaj se kontekst uklapaju:
vrlo ozbiljna injenica izostavljanja zavretaka Per Christum Dominum nostrum
po Kristu Gospodinu naemu [u Kanonu], to predstavlja jamstvo uslianja
obeano Crkvi svih vremena (Iv 14, 1314; 15, 16; 16, 2324);
posvemanji pashalizam, kao da priopavanje milosti ne posjeduje i druge,
jednako tako vane aspekte;
sumnjivi i sumanuti eshatologizam, u kojemu se priopavanje milosti, koja je trajna
i vjena stvarnost, svodi na vremensku dimenziju: na narod u hodu, na putujuu
Crkvu ne vie na vojujuu, kako se tvrdi, protiv moi tmina usmjerenu prema
budunosti koja vie nije povezana s vjenou (pa i s prisutnom vjenou), nego je
obina vremenska budunost. Crkva jedna, sveta, katolika i apostolska kao
takva biva poniena u formuli koja je u etvrtoj euharistijskoj molitvi zamijenila
molitvu Rimskoga kanona za sve pravovjerne promicatelje katolike i apostolske
vjere. Oni tu postaju, ni vie ni manje: svi koji Te trae iskrena srca.
Na isti nain, u spomenu na mrtve, oni vie nisu preminuli u znaku vjere te
spavaju snom mira, nego jednostavno preminue u miru Krista Tvoja; a njima se
pribraja, opet na tetu vjere u jedinstvo i vidljivost Crkve, mnotvo svih pokojnika
ija je vjera samo Tebi znana.
Nadalje, u nijednoj od triju novih euharistijskih molitava ni najmanje se ne
spominje, kao to smo ve vidjeli, trpee stanje pokojnika; u nijednoj ne postoji
mogunosti posebnoga spomena. Sve to jo jednom ugroava vjeru u pomirbenu i
otkupiteljsku narav misne rtve.[20]
Posvuda izvrena izostavljanja nijeu svetost i oslabljuju otajstvo Crkve.
Ono je ponajprije zapostavljeno kao sveta hijerarhija: aneli i svetci svedeni su na
anonimni spomen u drugome dijelu kolektivnoga Confiteora; a nisu vie prisutni kao
svjedoci i sudci, u osobi arkanela Mihaela, niti u prvome dijelu te molitve.[21]
Ieznule su aneoske hijerarhije (to je bez presedana) iz novoga predslovlja
druge euharistijske molitve.
U molitvi Communicantes (U zajednitvu) Rimskoga kanona, ukinut je
[obvezatni] spomen papa i svetih muenika na kojima je izgraena Rimska Crkva i
koji su, nesumnjivo, bili prenositelji apostolskih predaja te su ih utkali u cjelinu koja e
se u vrijeme sv. Grgura ustaliti kao rimska Misa.
U molitvi Libera nos (Izbavi nas, nakon Oenaa) ne spominju se vie niti
Blaena Djevica Marija, niti apostoli niti svi sveti: vie se, dakle, ne moli za njezin i za
njihov zagovor niti u trenutku opasnosti.
Jedinstvo Crkve kompromitirano je do granice nedopustivoga, time to su u
cijelome redu Mise (ukljuujui i tri nove euharistijske molitve, s jedinim izuzetkom
Rimskoga kanona) izostavljena imena apostola Petra i Pavla, utemeljitelja Rimske
Crkve, kao i imena drugih apostola, koji su temelj i znak jedne i sveope Crkve.
Jasan napad na dogmu Opinstva svetih: kad sveenik slavi Misu bez posluitelja,
ukidaju se svi pozdravi i zavrni blagoslov; a otpust Ite missa est [22] izostavlja se
ak i kada slavi Misu s posluiteljem [ali bez naroda].
Dvostruka molitva Confiteor pokazivala je kako sveenik u ulozi Kristovoga
posluitelja i u dubokome naklonu, priznajui da nije dostojan uzvienoga poslanja i
strahovitoga otajstva koje ima proslaviti, tovie, da nije dostojan niti ui u Svetinju
nad Svetinjama (u molitvi Aufer a nobis) moli zagovor (u molitvi Oramus te,
Domine) muenike ije su moi bile pohranjene u oltaru. Obje su ove molitve ukinute.
I ovdje vrijedi ono to je ve reeno o dvostrukom Confiteoru i o odijeljenoj priesti
[sveenika i vjernika].
Desakralizirane su pretpostavke za slavljenje rtve, koje su pokazivale da se radi
o neemu svetome: primjerice, prilikom slavlja izvan posveenoga prostora, umjesto
oltara moe se upotrijebiti obian stol bez posveenoga kamena i bez relikvija,
prekriven samo jednim stolnjakom (br. 260, 265). I ovdje vrijedi to je ve reeno
glede stvarne Prisutnosti: radi se o razdruivanju gozbe i rtvene veere, s jedne
strane, od same stvarne Prisutnosti, s druge strane.
Desakralizacija je dovedena do potpunosti zahvaljujui novim, grotesknim
nainima prinoenja:
naglasak se stavlja na kvasni kruh a ne na beskvasni;
omogueno je, ak i ministrantima (kao i laicima prilikom prieivanja pod obje
prilike), da dotiu sveto posue (br. 244d);
stvara se nemogua atmosfera u crkvi tako da se neprekidno izmjenjuju sveenik,
akon, podakon, psalmist, komentator (pri emu je i sm sveenik postao
komentatorom, jer ga se neprestance potie da objanjava ono to upravo ini),
itai i itaice, klerici ili laici koji doekuju vjernike kod ulaza te ih prate do njihovih
mjesta, skupljaju milostinju, donose i rasporeuju prinosne darove;
i usred svega tog propisanog bunila pojavljuje se, u suprotnosti s cijelim Starim
zavjetom i Pavlovim naukom, lik prikladne ene (mulier idonea), koja e po prvi
puta u Crkvenoj predaji biti ovlatena za itanje itanja i za vrenje drugih slubi
koje se obavljaju izvan prezbiterija (br. 70);
i na kraju, manija koncelebriranja, koja e naposljetku razoriti sveenikovu
euharistijsku pobonost i pomraiti sredinji lik Krista, jedinoga Sveenika i rtve, te
ga rastopiti u kolektivnu prisutnost koncelebranata.[23]
VI. Razaranje jedinstva
Ograniili smo se na sumarni pregled Novus Ordo i njegovih najteih
zastranjenja od teologije katolike Mise. Primjedbe smo ograniili samo na tipine
stvari. Cjelovito vrjednovanje svih skrivenih opasnosti, pogibelji i elemenata koji su
duhovno i psiholoki razorni a nalaze se u dokumentu bilo u tekstovima, bilo u
rubrikama i uputama zahtijevalo bi mnogo zamaniji rad.
Samo smo letimice pregledali nove euharistijske molitve, budui da su ve u
mnogo navrata na kompetentan nain bile kritizirane u pogledu njihovoga oblika i
sadraja. Takozvana druga euharistijska molitva[24] odmah je, zbog svoje kratkoe,
izazvala sablazan kod vjernika. O njoj se ve s pravom pisalo, izmeu ostaloga, da je
potpuno mirne savjesti moe upotrijebiti neki sveenik koji vie ne vjeruje niti u
transupstancijaciju niti u rtvenu narav Mise, te da bi se njome bez ikakvih potekoa
mogao posluiti i neki protestantski slubenik.
Novi je misal predstavljen u Rimu kao izdana pastoralna graa, kao tekst
koji je vie pastoralni nego juridiki i koji biskupske konferencije mogu prilagoditi u
skladu sa situacijom i duhom pojedinoga naroda. Uostalom, prvi odsjek nove
Kongregacije za bogotovlje bit e odgovoran za izdavanje i trajno revidiranje
liturgijskih knjiga.
Zadnji slubeni bilten Liturgijskih instituta Njemake, vicarske i Austrije pie:
Sada e biti potrebno prevesti latinske tekstove na razne narodne jezike; rimski e
se stil morati prilagoditi osobitostima mjesnih Crkvi; ono to je zacrtano izvan
vremena morat e se prenijeti u promjenjivi kontekst konkretnih situacija u
konstantnome trajanju sveope Crkve i njezinih tisua zajednica.[25]
I sama Apostolska konstitucija zadaje smrtni udarac univerzalnome jeziku (u
suprotnosti s izriitim zahtjevom Drugoga vatikanskog sabora), nedvosmisleno
govorei da u tolikoj raznolikosti jezika neka se uzvine jedna (?) te ista zajednika
molitva... mirisnija od tamjana. Smrt latinskoga jezika smatra se ve svrenim
inom, a izumiranje gregorijanskoga pjevanja za koje je i sm Koncil potvrdio da je
liturgiae Romanae proprium, vlastit rimskoj liturgiji (Sacrosanctum Concilium, br.
116) te odredio da zadrava glavno mjesto (isto) proizlazi kao logina
posljedica, budui da se, izmeu ostaloga, tekst Introitusa i Graduala moe slobodno
odabrati.
Novi je obred, dakle, ve u samome polazitu osmiljen kao pluralistiki i
eksperimentalni, povezan s vremenom i mjestom.
Budui da je na taj nain zauvijek razbijeno jedinstvo bogosluja, postavlja se
pitanje u emu e se sada sastojati jedinstvo vjere koje je odatle proizlazilo, i za koje
se uvijek tvrdilo da ga treba braniti bez ikakvoga kompromisa.
Oito je da Novus Ordo vie ne eli predstavljati vjeru koju nauava Tridentski
sabor. Unato tome, katolika je savjest na nju zauvijek obvezana. Od objavljivanja
Novoga obreda, istinski je katolik stavljen pred traginu nunost opredjeljenja.
VII. Udaljavanje od Istonjaka
Apostolska konstitucija izriito spominje bogatstvo pobonosti i uenja to
Novus Ordo preuzima od istonih Crkvi. No izgleda kako stvarni rezultat, ne samo da
nije nadahnut istonim obredom, ve mu je potpuno suprotan, tako da tjera
uasnutoga vjernika istonoga obreda.
Na to se svodi ovo ekumensko opredjeljenje? U biti, na umnaanje anafora
(ne pribliavajui se pritom ljepoti i sadrajnosti istonih) te na prisutnost akona i
prieivanje pod obje prilike.
Naprotiv, izgleda kao da se htjelo svjesno ukloniti sve ono to je u rimskoj
liturgiji bilo najblie istonoj[26] te se odrei onoga to je joj bilo svojstveno i duhovno
dragocjeno, zanijekavi njezin jasno prepoznatljiv i starodrevan rimski karakter. To je
zamijenjeno elementima koji pribliavaju rimski obred samo izvjesnim protestantskim
obredima (ak ne onim obredima koji su najblii katolianstvu) te ga pritom
srozavaju, a istodobno ga sve vie udaljavaju od Istoka, to se ve dogodilo uslijed
zadnjih reformi.
Zauzvrat tome, reformirani e se obred izuzetno sviati svim onim skupinama,
bliskima otpadnitvu, koje razaraju Crkvu oneiujui njeno tkivo, nagrizajui
jedinstvenost u nauku vjere, liturgiji, moralu i disciplini unutar besprimjerne duhovne
krize.
VIII. Naputanje zatita
Sveti Pio V. pobrinuo se oko izdavanja Rimskoga misala, kako bi bio (kao to
spominje i sama Konstitucija) sredstvom jedinstva izmeu katolika. U skladu s
odredbama Tridentskoga sabora, ovaj je misal trebao iskljuiti, na podruju
bogosluja, bilo kakvu opasnost vjerske zablude, koja je u to vrijeme prijetila od
strane protestantske reformacije. Motivi ovoga svetog Pape bili su toliko ozbiljni, da
se ni u jednoj drugoj prilici nije doimala tako opravdanom, gotovo prorokom,
sveana formula kojom zavrava Bula uvoenja njegovoga Misala: Si quis autem
hoc attentare praesumpserit, indignationem omnipotentis Dei, ac beatorum Petri et
Pauli Apostolorum eius se noverit incursurum. No ako bi se tko usudio to pokuati
[osporavati Misal koji se odreuje za uporabu], neka dobro znade da e upasti u
srdbu svemoguega Boga i Njegovih blaenih apostola Petra i Pavla (Quo primum,
19. srpnja 1570).[27]
Prilikom slubenoga predstavljanja Novoga obreda u Vatikanskome tiskovnom
uredu imalo se smjelosti ustvrditi da motivi Tridentskoga sabora danas vie ne
postoje. Meutim, ne samo da jo uvijek postoje, nego, izjavljujemo bez
ustruavanja, danas postoje jo neusporedivo tei motivi. Upravo da bi se mogla
suoiti s opasnostima koje su iz stoljea u stoljee ugroavale istou primljenoga
poklada vjere (uvaj poklad klonei se nevaljalih brbljanja: 1 Tim 6, 20), Crkva je
oko njega morala podii nadahnute zatite, u vidu dogmatskih definicija i izjava o
nauku vjere. One su imale izravan odjek u bogosluju, koje je tako postalo
najpotpunijim svjedoanstvom crkvene vjere. No, ako se to bogosluje pod svaku
cijenu eli vratiti u antiki oblik, umjetno obnavljajui u epruveti ono, to je u starini
uivalo milost prvobitne spontanosti, u duhu toga nezdravog arheologizma koji je
Pio XII. promptno i lucidno osudio[28] tada to znai, kao to smo naalost i sami
vidjeli, da se bogosluje liava svih svojih teolokih zatita, kao i svih ljepota koje je
stoljeima stjecalo,[29] i to upravo u jednom od najkritinijih, ako ne i najkritinijemu
trenutku to ga crkvena povijest pamti.
Danas je na slubenoj razini potvrena prisutnost podijeljenosti i raskolnitva,
ne vie izvan nego unutar samoga katolianstva;[30] crkveno jedinstvo vie nije
samo ugroeno, nego je ve tragino kompromitirano;[31] a zablude protiv vjere
nameu se, vie negoli sugeriraju, preko liturgijskih zloporaba i zastranjenja koja
doivljavaju isto takvo priznanje.[32]
Naputanje liturgijske tradicije koja je tijekom etiri stoljea bila znakom i
zalogom jedinstva bogosluja (i uvoenje neke druge, koja e nuno biti znakom
podijeljenosti zbog nebrojenih sloboda to se u njoj omoguuju, te koja i sama obiluje
insinuacijama i oitim zabludama protiv istoe katolike vjere) pokazuje se, reeno
na najblai mogui nain, kao nesaglediva pogrjeka.
Na Tijelovsku svetkovinu 1969.
Prevoditeljeva napomena: Brojevi kojima se citiraju tekstovi iz Denzingerove Zbirke
definicija i izjava o vjeri i udoreu odgovaraju starijemu izdanju.
Biljeke
[1] Molitve naega kanona nalaze se u raspravi De Sacramentis (konac IV.-V. st.)...
Naa Misa potjee, bez bitne promjene, iz razdoblja u kojemu se po prvi puta razvila
iz najstarije zajednike liturgije. Ona jo uvijek uva miris te prvobitne liturgije iz dana
kad su rimski carevi upravljali svijetom te se nadali da e uspjeti zatrti kransku
vjeru; iz dana kad su se nai oevi okupljali prije svitanja kako bi pjevali Kristu kao
svojemu Bogu [usp. Plinije Mlai, Ep. 96]... U svemu kranstvu ne postoji tako
astan obred kao to je rimska Misa (A. Fortescue).
Rimski kanon, onakav kakav je danas, potjee iz vremena sv. Grgura Velikoga. Niti
na Istoku ni na Zapadu ne postoji nijedna euharistijska molitva koja bi se, ostavi u
upotrjebi sve do naih dana, mogla podiiti takvom starodrevnou! Da se sada baci
u vodu, to bi znailo ne samo za pravoslavne, nego i za anglikance, pa ak i za
protestante koji jo uvijek donekle imaju osjeaja za tradiciju, kako Rimska Crkva
vie nema nikakvoga prava da se smatra istinskom katolikom Crkvom (Louis
Bouyer).
[2] U biljeci se ova definicija utemeljuje na dva teksta II. vatikanskoga sabora. No
kad se ta dva teksta proitaju, ne pronalazi se nita to bi opravdalo tu definiciju. Prvi
od navedenih tekstova (Presbyterorum Ordinis, br. 5) glasi ovako: ...Prezbiteri
bivaju posveeni Bogu po slubi biskupa, tako da... u svetome bogosluju djeluju kao
slubenici Onoga koji neprekinuto za nas vri sveeniku slubu u liturgiji... Nadasve
u slavljenju Mise na sakramentalni nain prinose Kristovu rtvu.
Evo i drugoga teksta na koji se upuuje (Konstitucija Sacrosanctum Concilium, br.
33): U liturgiji Bog govori svojemu narodu. Krist jo uvijek navijeta svoje Evanelje.
Narod pak odgovara Bogu pjesmama i molitvom. tovie, molitve koje Bogu upuuje
sveenik, koji u Kristovoj osobi predsjeda zborom vjernika, izgovaraju se u ime svega
svetoga puka i svih prisutnih.
Ne objanjava se kako se iz ovih tekstova moglo izvesti gore navedenu definiciju.
Osim toga, upozoravamo na korjenitu promjenu u ovoj definiciji Mise, s obzirom na
definiciju Mise koju daje II. vatikanski sabor u Presbyterorum Ordinis, br. 12:
Euharistijsko zborovanje jest, dakle, sredite zajednice vjernika.... Budui da je
rije sredite pritajeno isputena, u Novus ordo sredinje mjesto zauzima upravo
zajednica.
[3] Ovako Tridentski sabor definira stvarnu Prisutnost: Ponajprije nauava ovaj sveti
Sabor, te jasno i jednostavno ispovijeda kako je u presvetome sakramentu
Euharistije, nakon posvete kruha i vina, na Gospodin Isus Krist, pravi Bog i ovjek,
istinski, stvarno i bitno [kan. 1] sadran pod prilikom tih osjetnih stvari (Denz. 874).
Na XXII. zasjedanju, koje nas ovdje izravno zanima (De sanctissimo Missae
Sacrificio), definirani je nauk (Denz. 937a956) na jasan nain saet u devet
kanona:
1. Misa je istinska vidljiva rtva (a ne simboliko predstavljanje), kojom se ona krvna
rtva, to se imala izvriti samo jednom na kriu, ponovno uprisutnjuje, te se njezina
spasenjska snaga primjenjuje za oprotenje grijeha koje svakodnevno inimo
(Denz. 938).
2. Gospodin na Isus Krist, oitujui da je zauvijek postavljen sveenikom po redu
Melkisedekovu [Ps 110 (109), 4], prinio je svoje Tijelo i Krv pod prilikama kruha i vina
Bogu Ocu, te ih je pod znakom tih istih stvari predao za blagovanje Apostolima (koje
je tada uinio sveenicima Novoga saveza), te je njima i njihovim nasljednicima u
sveenitvu zapovjedio initi taj prinos rekavi: Ovo inite meni na spomen [Lk 22,
19; 1 Kor 11, 24], kao to je Katolika crkve uvijek razumijevala i nauavala (Denz.,
isto).
Slavitelj, prinositelj, rtvovatelj jest sveenik koji je za to posveen, a ne Boji narod i
zajednica: Ako netko rekne da rijeima: Ovo inite... Krist nije postavio apostole za
sveenike, ili da ih nije zaredio kako bi oni i drugi sveenici prinosili njegovo Tijelo i
Krv: neka je izopen (kan. 2; Denz. 949).
3. Sveta misna rtva jest istinska pomirbena rtva, a ne puko prisjeanje na rtvu
uinjenu na kriu: Ako netko rekne da je Misa samo rtva slavljenja i zahvaljivanja,
ili puko prisjeanje rtve izvrene na kriu, a da nije pomirbena rtva; ili da koristi
samo onome tko prima od nje, te da se ne treba prinositi za ive i mrtve, za grijehe i
kazne, za zadovoljtinu i za ostale potrebe: neka je izopen (kan. 3; Denz. 950).
Osim toga, podsjeamo na kan. 6: Ako netko rekne da misni kanon sadrava
zablude i da ga zato treba ukinuti: neka je izopen (Denz. 953); i na kan. 8: Ako
netko rekne da su nedoputene Mise u kojima se samo sveenik prieuje na
sakramentalni nain i da ih zato treba ukinuti: neka je izopen (Denz. 950).
[4] Ovdje je suvino napominjati da, ukoliko bi se zanijekala samo jedna definirana
dogma, samim time bi se osporile sve dogme, budui da bi se osporilo smo naelo
nezabludivosti vrhovnoga sveanog hijerarhijskog uiteljstva, bilo papinskoga ili
koncilskoga.
[5] Trebalo bi dodati i Uzaae, ukoliko bi se htjela preuzeti molitva [rimskoga
kanona] Unde et memores; no ta molitva ne stavlja zajedno, nego na jasan i precizan
nain razlikuje [Uzaae i uskrsnue od muke]: ...tam beatae Passionis, nec non
ab inferis Resurrectionis, sed et in caelum gloriosae Ascensionis.
[6] Ovakva promjena naglaska moe se ustanoviti i u zauujuemu ukidanju
Spomena za mrtve u trima novim euharistijskim molitvama, u kojima se ne spominje
niti trpljenje dua u istilitu, za koje se prikazuje pomirbena rtva.
[7] Usp. Mysterium Fidei, gdje Pavao VI. osuuje zablude simbolizma, kao i nove
teorije transignifikacije i transfinalizacije: ...ili na nain znaka... Time nastaje
neki simbolizam, koji je zasigurno prisutan u presvetoj Euharistiji, to nitko ne
osporava; meutim, on [nipoto ne] izraava niti iscrpljuje cjelovit nain Kristove
prisutnosti u ovome Sakramentu... Ili se raspravlja o otajstvu transupstancijacije ne
spominjui udesnu pretvorbu cijele supstancije kruha u Kristovo Tijelo i cijele
supstancije vina u Kristovu Krv, o kojoj govori Tridentski sabor, tako da je rije samo
o transignifikaciji i transfinalizaciji, kako kau (Acta Apostolicae Sedis LVII [1965],
str. 755).
[8] Uvoenje novih formulacija ili izriaja koji se, premda potjeu iz otakih i
koncilskih tekstova te dokumenata Uiteljstva, upotrjebljavaju u jednoznanome
smislu bez podreivanja konano definiranome nauku s kojim tvore neodjeljivu
cjelinu (npr. duhovna hrana, duhovno jelo, pie duhovno itd.), nairoko se
odbacuje i osuuje u Mysterium fidei. Pavao VI najprije kae: Uz ouvanje
cjelovitosti vjere, treba obdravati i prikladan nain govorenja, kako nam se ne bi
upotrjebom neprikladnih rijei potkrala pogrjena miljenja glede vjere u najuzvienije
stvari, to neka se nikada ne dogodi; zatim navodi sv. Augustina: Mi trebamo
govoriti prema utvrenome pravilu, da ne bi, zbog proizvoljnih rijei, nastala
bezbona miljenja o stvarima koje [te rijei] oznauju (De civitate Dei, X, 23:
Patrologia Latina 41, 300); te nastavlja: Prema tome, pravilo govorenja, koje je
Crkva, jamano pod okriljem Duha Svetoga, iznjedrila stoljetnim radom i potvrdila
autoritetom koncila, a koje je mnogo puta postalo znamenom i stijegom prave vjere,
neka se pobono uva, i neka ga se nitko ne usudi mijenjati za volju ili pod izgovorom
nekoga novog saznanja... Isto tako, ne smije se trpjeti onoga tko bi na svoju ruku htio
dokinuti formulacije kojima je Tridentski koncil izloio vjeru u euharistijsko otajstvo
(AAS LVII [1965], str. 758).
[9] U oitoj opreci s onim to propisuje II. vatikanski sabor (Sacrosanctum Concilium,
br. 48).
[10] Jednom (br. 259) se potvruje njegova prvotna svrha: Oltar, na kojemu se rtva
kria uprisutnjuje pod sakramentalnim znakovima. To se ne ini dovoljnim za
uklanjanje dvosmislenosti koja proizlazi iz konstantnoga drukijeg nazivanja.
[11] Odjeljivanje svetohranita od oltara znai razdvajanje dviju stvari koje po svojoj
naravi moraju ostati sjedinjene (Pio XII, Govor na Meunarodnome liturgijskom
kongesu, Asiz-Rim 18.-23. rujna 1956.). Usp. takoer Mediator Dei, I, 5.
[12] U Novus ordo rijetko se upotrjebljava rije hostia, koja se u liturgijskim
knjigama tradicionalno rabi u njezinome tonom smislu rtve. To se uklapa u
sustav koji iskljuivo istie vidik veere i hrane.
[13] Uobiajenom pojavom promjene i zamjene jedne stvari drugom, stvarna se
Prisutnost poistovjeuje s nazonou u rijei (br. 7, 54). Meutim, ta je nazonost
zapravo sasvim drukije naravi, budui da je stvarna samo za vrijeme uporabe (in
usu), dok je stvarna Prisutnost postojana, objektivna, neovisna o sakramentalnome
prieivanju. Tipino su protestantski izriaji: Bog govori svojemu narodu... Krist je
po svojoj rijei nazoan meu vjernicima (br. 33; usp. Sacrosanctum Concilium, br.
33 i 7), to, strogo uzevi, nema smisla, budui da je Boja prisutnost u rijei
posredovana, povezana s duevnim inom, s osobnim duhovnim stanjem, te je
vremenski ograniena.
Ova pogrjeka ne ostaje bez svoje najalosnije posljedice; a to je tvrdnja, ili barem
naznaka, da je stvarna prisutnost povezana s uporabom (usus) i da prestaje zajedno
s njome.
[14] Sakramentalni in ustanovljenja predstavljen je kao da se dogodio u Isusovome
davanju apostolima da blaguju njegovo Tijelo i Krv, a ne u inu posveenja i u
mistinome odjeljivanju Tijela i Krvi koje se dogaa u posveenju (pretvorbi), to
predstavlja bt euharistijske rtve (usp. cijelo I. poglavlje II. dijela Euharistijski
kult u enciklici Mediator Dei).
[15] Rijei pretvorbe, koje su stavljene u kontekst Novus ordo Missae, mogu biti
valjane snagom slaviteljeve nakane. Meutim, mogue je i da ne budu valjane, jer
nisu vie valjane snagom rijei (ex vi verborum), odnosno, preciznije, po nainu
znaenja (modus significandi) koje su do sada imale u Misi. Hoe li sveenici, koji u
bliskoj budunosti ne budu imali tradicionalnu formaciju, nego se budu samo oslonili
na Novus ordo, kako bi uinili ono to ini Crkva, zaista valjano izvravati posvetu?
U to se moe sumnjati.
[16] Neka nitko ne rekne, prema poznatome protestantskom nainu postupanja, da
ovi izrazi pripadaju tome istom biblijskom kontekstu. Crkva je uvijek izbjegavala
njihovo izjednaavanje i preklapanje, upravo da se ne bi pomijeale te razliite
stvarnosti koje ovi tekstovi izraavaju.
[17] Nasuprot luteranima i kalvinima, koji su tvrdili da svi krani jesu sveenici i da
stoga prikazuju Veeru Gospodnju, vidi: A. Tanquerey: Synopsis theologiae
dogmaticae, sv. III, Descle 1930.: Svi sveenici, i samo sveenici, jesu u pravome
smislu drugotni sluitelji misne rtve. Krist je prvotni sluitelj. Vjernici na posredan
nain, ne u strogome znaenju, prinose preko sveenika (usp. Tridentski sabor,
XXII. zasjedanje, 2. kan.).
[18] Istiemo jednu nezamislivu inovaciju koja e imati pogubne psiholoke
posljedice: Veliki petak u ruhu crvene boje umjesto crne (br. 308b), kao da se radi o
spomenu nekoga od muenika, a ne o tugovanju cijele Crkve za njezinim
Utemeljiteljem. Usp. Mediator Dei, I, 5 (vidi br. 36, bilj. 28).
[19] O. Roquet OP, betanijskim dominikankama u Plesschenetu.
[20] U nekim prijevodima Rimskoga kanona, locus refrigerii, lucis et pacis mjesto
osvjeenja, svjetlosti i mira jednostavno je prevedeno kao stanje (blaenstvo,
svjetlost, mir). A to rei sada kad nestaje bilo kakav izriiti spomen istilita?
[21] Usred takvoga grozniavog skraivanja nalo se samo jedno obogaenje:
propust, koji se spominje u optubi za grijehe u molitvi Ispovijedam se...
[22] Na tiskovnoj konferenciji prilikom predstavljanja Novus Ordo o. Lecuyer je,
izraavajui isto racionalistiku vjeru, govorio o promjeni pozdrava u Misi bez
naroda u: Gospodin s tobom, Moli, brate itd., tako da vie ne bude niega to
ne bi odgovaralo istini.
[23] S time u vezi usputno napominjemo kako izgleda da je sveenicima, koji su
primorani sami slaviti Misu prije ili nakon koncelebracije, doputeno ponovno se
priestiti pod obje prilike za vrijeme koncelebracije.
[24] Ovu se euharistijsku molitvu htjelo predstaviti kao Hipolitov kanon, meutim,
ona tek ponekim rijeima podsjea na taj kanon.
[25] Gottesdienst, br. 9, 14. svibnja 1969.
[26] Spominjui samo bizantsku liturgiju, dovoljno se prisjetiti pokornikih molitava,
vrlo dugakih i uporno opetovanih; sveanih obreda oblaenja slavitelja i akona;
pripreme prinosa za proskomidiju, koja ve za sebe predstavlja zaokrueni obred;
neprekidne prisutnosti Blaene Djevice Marije, svetaca i aneoskih hijerarhija u
molitvama i u prinosima (prilikom ulaska s Evaneljem nebeski se zborovi spominju
ak kao nevidljivi suslavitelji te se s njima poistovjeuje zbor u Kerubikonu);
ikonostasa koji jasno odjeljuje svetite od hrama i kler od naroda; sakrivene posvete,
to je oiti simbol Nespoznatljivoga o kojemu govori cjelokupna liturgija;
slaviteljevoga poloaja prema Bogu, nikada prema narodu; svete priesti koju dijeli
uvijek samo slavitelj; neprekidnih dubokih znakova klanjanja; bitno motrilakoga
stava prisutnoga naroda. injenica da te liturgije, ak u manje sveanome obliku,
traju vie od sat vremena, kao i izrazi koji se neprestano opetuju (strahovita i
neizreciva liturgija, strahovita, nebeska, ivotvorna otajstva, itd.), sasvim jasno
kau sve. Na kraju napominjemo da i u Boanskoj liturgiji sv. Ivana Zlatoustoga i u
Bazilijevoj liturgiji pojam veere i gozbe biva na jasan nain podreen pojmu
rtve, kao to je bio sluaj i u rimskoj Misi.
[27] Na XIII. zasjedanju (Dekret o Presvetoj Euharistiji) Tridentski sabor oituje
nakanu da se iskorijeni i sasijee kukolj svetogrdnih zabluda i razdora koje je
neprijatelj ovjek... zasadio [Mt 13, 25ss] u vjerskome nauku, upotrjebi i tovanju
Presvete Euharistije... koju je na Spasitelj ostavio svojoj Crkvi kao simbol njezinoga
jedinstva i ljubavi, u kojoj je htio da budu meusobno povezani i sjedinjeni svi
krani (Denz. 873).
[28] Navraati pameu i srcem na izvore svete liturgije svakako je mudro i pohvalno,
budui da izuavanje te znanosti od njezinih zaetaka uvelike doprinosi dubljemu i
jasnijemu istraivanju znaenja blagdana te smisla formula i svetih ceremonija koje
se upotrjebljavaju; no nije niti mudro niti pohvalno pod svaku cijenu svoditi sve na
starinu. Stoga, da se posluimo primjerima, zastranio bi s pravoga puta onaj tko bi
htio vratiti oltaru njegov prijanji oblik stola; tko bi htio da liturgijsko ruho ostane bez
crne boje; tko bi izbacio svete slike i kipove iz hrama; tko bi odredio da se lik
Boanskoga Otkupitelja raspetoga na kriu prikae tako da njegovo tijelo ne odaje
strahovite pretrpljene muke... Takav nain razmiljanja i djelovanja, naime, ponovno
oivljava pretjerani i nezdravi arheologizam koji se javio na nezakonitome koncilu u
Pistoji, te se nastoje obnoviti mnogobrojne zablude koje su bile pretpostavke za taj
buntovniki sabor ili su iz njega proistekle uz veliku tetu za due, te ih je Crkva, kao
budna zatitnica poklada vjere povjerenoga od Gospodina, s potpunim pravom
osudila (Mediator Dei, I, 5).
[29] ...Ne dajmo se zavesti kriterijem smanjivanja graevine Crkve koja je postala
irokom i velebnom na Boju slavu, poput Njegovoga velianstvenog hrama na
njezin izvorne i siune razmjere, kao da bi ti bili jedini istiniti i dobri... (Pavao VI.,
Ecclesiam suam).
[30] Neki uistinu raskolniki kvasac dijeli, razdjeljuje, razdire Crkvu (Pavao VI.,
Propovijed na Veeri Gospodnjoj 1969.).
[31] I meu nama se nalaze ti raskoli, ti razdori koje s tugom prokazuje Pavlova
Prva poslanica Korinanima, itanje koje nas danas pouava (usp. Pavao VI., isto).
[32] Svima je poznato kako danas II. vatikanski sabor nijeu upravo oni koji su se
hvalili da su njegovi oci; oni koji su dok je Sveti Otac, na zatvaranju toga sabora,
govorio da Koncil nije nita promijenio otili s namjerom da dovedu do
eksplozije njegov sadraj pod izlikom primjene Koncila. Naalost, Sveta je Stolica
takvom uurbanou, kakva se veini uinila neobjanjivom, preko Consilium ad
exsequendam Constitutionem de Sacra Liturgia dopustila i gotovo potaknula sve
veu nevjernost Koncilu. To se kree od stvari koje su samo naizgled formalne
(latinski jezik, gregorijansko pjevanje, ukidanje poklonstvenih obreda itd.) pa sve do
bitnih stvari koje je Novus ordo blagoslovio. Zastraujue posljedice, koje smo
pokuali ocrtati, odrazile su se, psiholoki moda jo pogubnije, na podruju crkvene
discipline i Uiteljstva, potresajui na strahovit nain ne samo ugled, nego i
poslunost koja se duguje Svetoj Stolici.