SVEUILITE U ZADRU

ODJEL ZA POVIJEST UMJETNOSTI

MODELACIJA KIPOVA KOD IVANA JAKOBA
ALTENABCHA S REFERENCOM NA
KIPARSTVO IVANA PITTNERA I IVANA
ADAMA ROSEMBERGERA

seminarski rad iz kolegija Hrvatska umjetnost renesanse i baroka








Mentor: doc. dr. sc. Laris Bori Izradila: Tajana Vidovi




Zadar, 06. sijeanj 2013.
2

SADRAJ


UVOD ................................................................................................................... 3.

2. IVAN JAKOB ALTENBACH .................................................................. 4. 5.

3.STILSKE PROMJENE U PRVOJ POLOVINI 18. STOLJEA ................. 5.

3.1. Ivan Pittner ......................................................................................... 6. 7.
3.2. Ivan Adam Rosemberger .................................................................. 8. 10.

4. ZAKLJUAK ....................................................................................... 11. 12.

5. LITERATURA .............................................................................................. 13.







3

UVOD


Umjetnike djelatnosti u sjevernoj Hrvatskoj nisu dole do izraaja prije 17. stoljea
ponajvie zbog konstantnih prodora Osmanlija koje su ugroavale sigurnost imovine i
stanovnita. Nakon zavretka rata (1683. 1699.) dolo je do osloboenja velikih dijelova
hrvatskog prostora (Lika, Krbava, dio Korduna, Banovina, Moslavina, Slavonija i zapadni
Srijem).
1
Osloboenje je potvreno i dokumentom gdje je potpisan mir Habsburke
Monarhije, Mletake Republike i Osmanskog carstva 1699. godine. Dokumenat o miru u
Srijemskim Karlovcima (kako je u povijesti zabiljeen) za grad Varadin je od izuzetne
vanosti jer je zauvijek nestalo osmanske opasnosti za graane toga grada. Kulturna batina je
nakon potpisivanja mira ponovo procvjetala i primila utjecaje sa alpskog podruja (Koruka),
koji je umjetniki vrlo raskoan, raznolik i obdaren. Taj novi val ponajvie se manifestirao u
arhitektonskom, ali i u kiparskom i slikarskom pogledu. Poele su se graditi reprezentativne,
za onaj kraj, crkve, samostani, kapele koje su se opremale tukaturama, skulpturama i zidnim
slikarstvom. Time se naglaavalo znaenje i vlast, odnosno ekonomski i materijalni rasko.
2


U prvoj polovini 18. stoljea grad Varadin postao je sredite baroknog kiparstva s
utjecajem na Meimurje, Podravinu, krievaki kraj, te sjeverni dio Hrvatskog zagorja i
Podravinu.
3
Upravo se ovdje razvila specifina tipologija figura svetaca, ije se kiparstvo
povezuje sa imenima dvojice kipara, Ivan Pittner i Ivan Adam Rosemberger. Njihova imena
usko se povezuju sa kiparom druge polovine 17. stoljea, Ivanom Jakobom Altenbachom. To
je kipar koji je djelovao vie od dva desetljea na Varadinskom podruju i u stilskom
pogledu imao je velik utisak na njihov nain izraavanja i tretiranja plastike.

U daljnjoj raspravi istrait bit e rije o vezi i utjecajima navedenih kipara i koliko su
se stvarno u likovnom pogledu nadopunjavali i slijedili. Argumenti e biti podkrijepljeni
reprodukcijama gdje su najbolje vidljivi utjecaji, slinosti i razlike.




1
Barok i prosvjetiteljstvo (XVIIXVIII. stoljee), sv. III, (ur. Ivan Golub), Zagreb 2003.,
2
Op. cit.,
3
D. BARIEVI, Barokno kiparstvo sjeverne Hrvatske, Zagreb, 2008., 52. str
4

2. IVAN JAKOB ALTENBACH

Ivan Jakob Altenbach djelovao je kao prvi afirmirani kipar druge polovine 17. stoljea
u Varadinu. Nepoznatog je podrijetla i kolovanja, a svoje umijee pokazao je u obradi drva i
kamena.
4
Nemamo mnogo podataka o njegovom djelovanju ni opusu pa govorimo samo o
sauvanim radovima na podruju Zagreba, Varadina i ue okolice.

Altenbachovi kipovi posjeduju plastini volumen vrstih obrisa, te vrlo mekane,
spontane nabore draperija. Proporcionalni likovi su u kontrapostu, pomalo robusne obrade, te
se suprotstavljaju spontanoj i nemirnoj draperiji, to u konanici daje pokretljivost skulpturi.
Varijacija nabora ponajvie se oituje u gornjem dijelu tijela. Ispod struka nabori formiraju
trokutastu formu sve do glenja gdje imaju konveksnu formu i stacioniraju se uz glenjeve. S
obzirom da govorimo o sedamdesetim godinama 17. stoljea jo se provlai tradicija
manirizma koja je vidljiva u stiliziranim frizurama i bradama svetakih likova. No bez obzira
na tradiciju, on je pretea novog stila na ovom tlu. Altenbachovi kipovi odmiu se od krute
ukoenosti maniristikih odlika i zamijenjeni su jaim okretom, dinamikom kojom kip odie i
izraenom gestikulacijom s odgovarajuom mimikom.

Oltar Svetih Apostola iz Akademske crkve sv. Katarine u Zagrebu nastao je oko 1675.
godine i najsauvanije je Altenbachovo djelo. Oltar je vrlo izduene forme s prekinutim
zabatima maniristikih tendencija pri vrhu. Obogaen je stojeim svetakim likovima
razliitih impostacija i manjim aneoskim glavama na bazama stupova. Uz to, u sreditu
oltara nalaze se i dvije slike kranske tematike.
Kip sv. Mateja nalazi se na lijevoj strani oltara, povie horizonta. Izraen je
troetvrtinskom profilu i prati oblik oltara. vrsto stoji na bazi stupa, oslonjen na obje noge.
Koljena su mu blago savinuta, a gornji dio tijela blago nagnut prema naprijed kao da se
obraa promatrau koji se nalazi ispod njega. Ruke su mu prislonjene na otvorenu knjigu, a
glava mu okrenuta u desno. Pogled nije definiran tako da nemoemo ukazati na direktan
kontakt kipa i promatraa. Ispred sv. Mateja nalazi se mali aneo koji podignutim ruicama
dri otvorenu knjigu. Moe se primjetiti da je teina tijela na obje noge, kao i kod sveca. Na
taj nain oba kipa odaju dojam stabilnosti, vrstoe i strogoe. Aneo je odjeven u draperiju

4
D. BARIEVI, Varadinski kipar Ivan Jakob Altenbach, Peristil 25., Zbornik radova za povijest umjetnosti,
Zagreb, 1982., 113. str
5

bogatih nabora, razliitih smjerova. Njegova draperija je koliinski manja, djeluje vrlo
mekano i pripijena je uz tijelo. U gornjem dijelu tijela su usporedni nabori dok u donjem
dijelu su blago valoviti, koji prate poloaj nogu. Za razliku od njega sv. Matej je obavijen
bogatom draperijom, odaje dojam kao da je tijelo nestalo u toj velikoj koliini draperije. Kao
to je ve spomenuto, varijacije nabora draperija Altenbachova je specifinost pa tako u
gornjem djelu imamo usporedne nabore, pomalo robusne obrade. Haljina u koju je odjeven u
donjem djelu je otro lomljena, tvorei duboke sjene. Plat kojim je ogrnut ne prati plasticitet
tijela tako da ovdje govorimo i o dubini prostora koji je stvoren izmeu oltara i kipa.
Prostorna dubina je naglaena i impostacijom lika, odnosno njegovim gornjem dijelom tijela
koji je blago nagnut prema naprijed. Skulptura druge polovine 17. stoljea se poela odvajati
od arhitekture to e biti postignuto kod kipara prve polovine 18. stoljea, ije skuplture ne
ovise o pozadini. Ovdje se kiparstvo jo uvijek prilagoava arhitekturi, kako i dolii tendencji
tog doba.


3. STILSKE PROMJENE U PRVOJ POLOVINI 18. STOLJEA

Kiparstvo u prvoj polovini 18. stoljea u Varadinu i okolici stilski se vee uz termin
tipine varadinske fizionomije, sa specifinom impostacijom i povezuje se s dva vana kipara
Ivan Pittner i Adam Jakob Rosemberg s pomonicima. U literaturi se esto naglaava kako je
ponekad teko razluiti djela dvojice kipara i upravo se zbog toga dovode u usku vezu.
Njihovu vezu moemo opisati kao majstor - pomonik, sve do Rosembergovog
osamostaljenja.
5

U strunoj literaturi tipinih varadinskih fizionimija lica su okarakterizirana kao
jajolika, s otro modeliranim kostima lica i visokim zaobljenim elom. Na licu se istiu
dugoljaste oi iznad ravnog nosa i pune usne srcolikog oblika. Posebna je i obrada kose i
brade u tankim oblim pramenovima.
6







5
D. BARIEVI, Barokno kiparstvo sjeverne Hrvatske, Zagreb, 2008., 53. str
6
Op. cit., 53. str
6

3.1. Ivan Pittner:

Ivan Pittner, kao stariji kipar, prvi je razvio tip svetake figure koji e postati
karakteristian za grad Varadin. U njegovim kipovima jo se uvijek osjeaju maniristike
tendencije. U ranijoj fazi kipovi se jo uvijek veu uz arhitektonsku pozadinu, ne izlaze u
potpunosti u prostor. Meutim, osjea se promjena stila u blagoj pokretljivosti i dinamici
skulpture s izraenom gestikuacijom. Draperija likova je stilizirana, meka, zaobljenija i prati
oblik tijela. Na neki nain spomenute stilske inovacije su naruene nepravilnom anatomijom
tijela. Naime, Pittnerovi likovi djeluju dosta zdepasto i skraeno, kao da se umjetnik stilski,
svjesno ili nesvjesno, vraa unatrag.


Meu najranije radove moemo svrstati Evaneliste s propovjedaonice upne crkve
Kristova roenja u Varadinu iz oko 1725. godine.
7
Propovjedaonica je vrlo bogato ukraena
rezbarenom ornamentikom, akantusovim liem, te punoplastikim figurama evanelista koji
stoje na malenim konzolama. Likovi evanelista izgledaju pomalo zdepasto i skraeno u
odnosu na pravilnu anatomiju. Odjeveni su u draperiju stiliziranih nabora, a u rukama imaju
otvorene knjige. Svaki lik tretiran je individualno, imaju razliitu impostaciju. U podnoju se
nalaze odgovarajui atributi. Kod sv. Mateja noga je izbaena u prostor to naznauje blagi
okret u lijevu stranu dok je gornji dio tijela jo uvijek frontalan. Draperija bogata naborima
razliitih smjerova pripijena je uz njegovu nogu koja nam ukazuje na plasticitet figure. Kod
sv. Luke moemo zamijetiti paralelne nabore na prednjem dijelu tijela koji e doi do izraaja
u kasnijim dijelovima i bit e jae naglaeni. Takvi razliiti smjerovi draperija dovede se u
meusobni odnos. Impostacija tijela prati blagu gestikulaciju i okret glave. Njegove izrade
glava polako poinju poprimati fizionomije koje e se u Pittnerovim kasnijim djelima
definirati kao tipine varadinske fizionomije. One su jajolikog oblika sa stliziranom kosom i
bradom.

Kipovi sv. Ivana Kapistrana i sv. Bernardina na bonom oltaru sv. Franje Asikog u
upnoj crkvi Kraljice sv. Krunice u Remetincu, iz oko 1725. takoer pripadaju ranijoj fazi i
izraeni su u troetvrtinskom profilu. Na prvi pogled doimaju se neprirodno, stacionirano, te

7
D. BARIEVI, Barokno kiparstvo sjeverne Hrvatske, Zagreb, 2008., 135. str
7

je vidljiva ovisnost skulpture o arhitektonskoj pozadini. A kao jo jedna toka maniristike
tradicije jest koritenje motiva koljke iza glava svetakih likova.
Kip svetog Ivana Kapistrana teinu svog tijela prebacio je na lijevu nogu dok je desna
blago podignuta, to se oituje u jasno naznaenom bedru desne noge. Lijeva noga je
sakrivena pod paralelnim i stiliziranim naborima tkanine. To smo mogli primjetiti kod
evanelista s propovjedaonice gdje troetvrtinski profil i samo jedna noga ukazuju na blagu
pokretljivost figure u stranu. Gornji dio tijela kao da je blago zabaen unatrag. Gestikulacija
desne ruke je blaga i smirena, dok lijeva ruka pridrava otvorenu knjigu, kao i kod sv.
Bernardina. Glava sveca je pomaknuta u desno tako da prati impostaciju tijela.
Drugi svetac ima slinu impostaciju, kao i sv Ivan Kapistran, samo to je njegovo
tijelo neto izvijenije i dinaminije. To znai da je sv. Bernardin lijevu nogu jae izbacio u
prostor i time je i gornji dio tijela dobio na okretljivosti. Desno rame je izbaeno prema
naprijed, dok je lijevo rame sakriveno i okree se prema arhitektonskoj pozadini. Tu
zaokrenutnost dodatno naznauje draperija koja je bogatija, nabori su razliitih smjerova koji
su otro lomljeni pri dnu. Takvo oto lomljenje tkanine stvara duboke sjene, a uzore za
tretiranje draperije pronalazi u Altenbachovim kipovima. Takav nain tretiranja draperije svoj
izvor umjetnik nalazi u Altenbachovim kipovima.
to se tie modelacije lica kod Pittnerovih kipova, ovdje govorimo o tim tipinim
varadinskim fizionimijama. Okarakterizirane su kao lica jajolikog oblika s otro modeliranim
linim kostima i visokim zaobljenim elom. Na licu se istiu dugoljaste oi iznad ravnog nosa
i pune usne srcolikog oblika. Zanimljiva je obrada kose i brade u tankim oblim pramenovima.
Usporeujui impostaciju tijela i poloaj glave kod kipova iz Remetinca i Urulinske crkve u
Varadinu dolazimo do spoznaje da nije samo tijelo glavni faktor koji daje pokretljivost
skulpturi, ve i glava koja prati tijelo ima znaajnu ulogu.

Pittnerov se stil s vremenom poeo mijenjati pa likovi djeluju tjelesnije, tee, lica su
oblija, a nabori su bogatije i vjetije obraeni. Poloaj nogu je uguen u toj masi draperije.
Ovdje se itekako osjea pomak majstora u kvaliteti izvedbe i osjeaj pokrenutosti skulpture.
Takav stil bogato naboranih draperija uvelike e usvojiti Pittnerov suvremenik Ivan Adam
Rosemberger.
8




8
D. BARIEVI, Barokno kiparstvo sjeverne Hrvatske, Zagreb, 2008., 142. str
8

3.2. Ivan Adam Rosemberger:

Kao i kod prethodno dva spomenuta umjetnika, ni o Rosembergeru neznamo nita o
porijeklu ni kolovanju. Za ovu linost iz prve polovine 18. stoljea znamo zahvaljujui
djelima koja su sauvana. Skulpture su u potpunosti zaokrenute u prostoru, gotovo spiralno,
nema frontalnosti, gestikulacije su sada mnogo izraenije koje prati pokret glave i mimika
lica. Upravo kod Rosembergera govorimo o kontrapostu u pravom smislu rijei. To su
slobodnostojee figure, neovisne o svojoj arhitektonskoj pozadini, oltaru.

Njegov opus se najvie vee uz Franjevaku crkvu u Varadinu. U bone kapele
postavljeno je pet oltara identine oltarne konstrukcije i ornamentalne dekoracije iz oko 1744.
i 1748.
9
Obogaeni su kipovima svetaca i slikama na drvu. Svi ti sveci istiu se ritmikim
zaokretom tijela, istaknutom i u koljenu savijenom nogom, rjeitim gestama vrlo fino
modeliranih ruku koje su esto prekrivene mreom ila. Likovi su profinjeni i elegantni,
elongiranih tijela uskih ramena i malih glava, za razliku od Pittnerovih kraih i zbijenjijih
likova. Rosembergerovi kipovi takoer posjeduju tipine varadinske fizionomije s visoko
poloenim i otro modeliranim jagodicama, ravnim zailjenim nosom i srcolikim usnama koja
su neto mravija u odnosu na Pittnerove kipove. Usne su otrije i mnogo izraenije
zahvaljujui prodornom pogledu krupnih oiju s visoko lunim obrvama. Rosembergerov stil
odmie od maniristike stilizacije kose i brade, on je vie sklon tankim oblim pramenovima
kose i valovitih brada.

Elegancija i elongacija je ono to opisuje muenicu Apoloniju s oltara sv. Barbare u
franjevakoj crkvi u Varadinu. Skulptura je u kontrapostu. Oslonac je na desnoj nozi koja je
prekrivena bogatim naborima, a lijeva je noga blago izbaena prema naprijed,te savinuta u
koljenu. Kljuni nagib tijela pojaan je vorom iznad desnog kuka gdje se skupila draperija.
Time se gornji dio tijela prilagodio kontrapostu. Lijevo rame je izbaeno prema naprijed, dok
je desno ostalo iza. Ne samo da kontrapost odaje dojam elegancije, ve i njena gesta ruku
daje jednu dozu profinjenosti i produhovljenosti. U desnoj ruci blago rairenih prstiju dri
palminu granu kao znak muenita, a u lijevoj kljeta. Elongacija je izraena i u vitkom vratu,
koju prati blaga okrenutost glave u desno. Jajoliku glavu krase bademaste oi prodornog

9
D. BARIEVI, Barokno kiparstvo sjeverne Hrvatske, Zagreb, 2008., 155. str
9

pogleda, otro modeliranih jagodica, zailjenim nosom. Usne su srcolikog oblika, ali neto
otrije modelirana. Kosa je modelirana oblim i tankim pramenovima kosa.

Muenica Katarina takoer posjeduje sve prethodno spomenute karakteristike, ali se
bitno razlikuje u nainu na koji je tretirana draperija. Osjea se pomak u kvaliteti i
umjetnikovom shvaenju punoplastike skupture. Tim drugaiji pristupom tretiranja draperije
kod Katarine je izraeniji kontrapost. Desna noga je jae savinuta u koljenu i izbaena prema
van dok se lijeva u potpunosti uguena u draperiji. Uskovitlanost nabora se najvie vidi nalazi
se povie desne noge da bi naglasio kontrapost jer je draperija doslovce pripijena uz nogu
svetice. Smjerovi draperije usporedno se sputaju sve do nogu svetice. Fizionomije lica su
identine, s time da je prodornost neto izraenije nego kod prethodne svetice. Oi su
istaknute, bademastog oblika, a kosa obaju svetica uredno zaeljana.

etiri godine nakon nastanka ovih dviju svetica, oko 1748., nastao je oltar sv. Klare
takoer u Franjevakoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Varadinu, s kipovima sv. Paskala i sv.
Salvatora. To su slobodnostojee figure koje ne ovise o svojoj arhitektonskog pozadini, kao
ni jedan kip iz Rosembergerova opusa. Kod sv. Paskala dolazimo do vrlo izvijenog
kontraposta upravo zbog usporednih nabora draperije koji prirodno padaju niz sveevo tijelo.
Svetac vrsto stoji na obje noge, bez nekakve pretjerivanost u pokretu skulpture. Desna noga
izlazi van iz mekane draperije i blago je savinuta, poput impostacije sv. Apolonije sa oltara
sv. Barbare. Na sebi jo dodatno ima plat koji se iri u prostor zahvaljujui blagoj sveevoj
gestikulaciji ruku. Tu njenost moemo pratiti se samo u poloaju ruku, ve i u detaljima
poput poloaja prstiju. Vrat nije toliko elongiran, a glava posjeduje tipine varadinske
fizionomije s Rosembergovim invencijama u detaljima.
Drugi svetac stoji vsto na niskoj bazi na obje noge. Tijelo je vrlo izdueno, u
kontrapostu koji je naglaen izbaenim kukom. Za razliku od svetica s oltara sv. Barbare u
Franjevakoj crkvi sv. Salvator i sv. Paskal nemaju naglaena koljena, odnosno ona nisu
toliko jako savinuta i izbaena u prostor. Blagom gestikulacijom ruku i platom koji obavija
tijelo sveca umjetnik ispituje prostor oko skulpture. Rosemberger je izradio punoplastike
skulpture, koje nisu vezane uz oltare, kao to je to bilo kod njegovih prethodnika.

Fizionomije lica kod skulptura Ivana Adama Rosembergera su neto drugaije
definirane. Izdueniji i elegantniji Rosembergovi likovi imaju srcolika usta koja su u odnosu
na Pittnera mravija, finije i otrije modelirana. Istaknuta su zahvaljujui prodornom pogledu
10

krupnih oiju povie kojih su visokolune obrve. Brada i kosa nisu toliko stilizirana, pa
moemo rei da Rosemberg naputa maniristike tradicije koje su viene kod opusa
Altenbacha, kipara druge polovine 17. stoljea. Takav nain modelacije kipova usvojio je
Rosemberger iji se stil nadovezuje na Pittnerovu kasniju fazu.



11

4. ZAKLJUAK

Kulturna batina je nakon osloboenja velikih prostora na sjeveru Hrvatske i mira u
Sriemskim Karlovcima 1699. godine ponovo procvjetala i kao glavno sredite baroknog
kiparstva prve polovine 18. stoljea postao je grad Varadin. Ope je mjesto da se za svako
podruje razvije poseban stil koji se manifestira i reflektira na daljni stilski razvoj, pa tako ni
grad Varadin sa okolicom nije iznimka. Upravo se ovdje razvila specifina tipologija figura
svetaca, ije se kiparstvo povezuje sa imenima dvojice kipara, Ivana Pittnera i Ivana Adama
Rosemberga. Njihova imena se povezuju sa njihovim prethodnikom Ivanom Jakobom
Altenbachom.

Altenbachovi kipovi posjeduju plastini volumen vrstih obrisa, te vrlo mekane,
spontane nabore draperija to u konanici daje pokretjivost. Zbog zaokrenutosti skulpture
variraju nabori tkanine pa mjestimice su paralelni, dijagonalni ili polukruni nabori. Takva
varijacija odrazila se i na kiparstvo Pittnera i Rosembergera. Meutim kod Altenbacha i
Pittnera jo uvijek se provlai tradicija manirizma koja je vidljiva u stiliziranim frizurama i
bradama svetakih likova. Skulpture trojice kipara odmiu se od krute ukoenosti
maniristikih manira i zamijenjene su jaim okretom, dinamikom kojom lik odie i izraenom
gestikulacijom sa odgovarajuom mimikom. to se tie impostacije svetaca kod umjetnika
prve polovine 18. stoljea ona se bitno razlikuje. Kipovi sve manje ovise o arhitekturi,
umjetnik trai treu dimenziju, oslobaajui kip od pozadine. Ovdje moemo pratiti razvoj
kiparstva od skulpture koja ovisi o svojoj arhitektonskoj pozadini, u ovom sluaju to je oltar
do slobodnostojee punostike skulpture. Kao poetak razvoja stila moemo izdvojiti slabu
pokrenutost likova koja je istaknuta samo blago savijenim koljenom izbaene noge,
shematizirani pad nabora koji su pripijeni uz tijelo, suzdranu gestikulaciju ruku. Svetaki
likovi Rosembergera u potpunosti se razliku u imostaciji tijela od kipova Altenbacha i
Pittnera. Imaju kontrapost koji je naglaen izbaenom jednom nogom prema naprijed,
podignutim kukom i ramenima koja nisu u meusobnoj ravnini.
Kod Ivana Pittnera javlja se i specifina fizionomija lica koja posjeduju i
Rosembergerovi kipovi. U strunoj literaturi tipine varadinske fizionimije okarakterizirane
su kao lica jajolikog oblika s otro modeliranim linim kostima i visokim zaobljenim elom.
Na licu se istiu dugoljaste oi iznad ravnog nosa i pune usne srcolikog oblika. Posebna je i
obrada kose i brade u tankim oblim pramenovima. Upravo svetaki likovi Ivana Pittnera
posjeduju spomenute fizionimije dok su fizionomije Ivana Adama Rosemberga neto
12

drugaije definirane. Izdueniji i elegantniji Rosembergovi likovi imaju srcolika usta koja su
u odnosu na Pittnera mravija, finije i otrije modelirana.
Upravo kroz ovu trojicu umjetnika moemo pratiti razvoj stila i kvalitete koji je
dotaknuo i Varadinsko podruje, te ostavio velik utjecaj na daljnji razvoj samostalne
samostojee skulpture, vrstog volumena, spontane nabore draperija, ljupke modelcije lica.




5. LITERATURA

D. BARIEVI, Barokno kiparstvo sjeverne Hrvatske, Zagreb, 2008.
Barok i prosvjetiteljstvo (XVIIXVIII. stoljee), sv. III, (ur. Ivan Golub), Zagreb 2003.
A. HORVATR. MATEJIK. PRIJATELJ, Barok u Hrvatskoj, Zagreb 1982.
D. BARIEVI, Varadinski kipar Ivan Jakob Altenbach, Peristil 25., Zbornik radova za
povijest umjetnosti, Zagreb, 1982.
I. FISKOVI, Tisuu godina hrvatskog kiparstva, Zagreb, 1997.
D. BARIEVI, Barokno kiparstvo kod varadinskih franjevaca, HAZU Radovi zavoda
za znanstveni rad Varadin, Varadin, 1994.
D. BARIEVI, Majstor propovjedaonice Majke Boje Snjene u Belcu, Peristil 14 15.,
zbornik radova za povijest umjetnosti, Zagreb, 1972.
K. Horvat Levaj, D. Barievi, M. Repani Braun, Akademska crkva sv. Katarine u
Zagrebu, Zagreb, 2011.