UNIVERZITET DONJA GORICA

HUMANISTIKE STUDIJE
ISTORIJA DIPLOMATIJE


TIM BLANNING
U pohodu na slavu: Evropa od 1648-1815.


Odabrana poglavlja iz IV dijela preveo Vuk Uskokovi. Prijevod je namijenjen iskljuivo internoj upotrebi na
predmetu Istorija diplomatije na Humanistikim studijama. Naslov izvornika: Tim Blanning, The Pursuit of
Glory: Europe 1648-1815, Penguin Books, London, 2008, pp. 531-610. Reference i fusnote autor nije ukljuio u
izvornik; sve fusnote u prijevodu prevodioeve su. Sva vladarska imena poslovenjena su; strana lina imena i
neodomaeni toponimi davani su prema originalnim grafijama sa prilagoenim izgovorom u uglastoj zagradi
pri prvom pomenu.


POGLAVLJE 11: OD WESTFALSKOG DO NYSTADSKOG MIRA, 16481721. ......................... 1
FEHRBELLIN .............................................................................................................................................. 1
FRANCUSKA HEGEMONIJA ................................................................................................................ 3
PROPAST I PAD FRANCUSKE HEGEMONIJE ............................................................................. 10
SJEVERNI RATOVI ................................................................................................................................. 19
POGLAVLJE 12: OD NYSTATDSKOG MIRA DO FRANCUSKIH REVOLUCIONARNIH
RATOVA 1711-87. ......................................................................................................................................... 23
DINASTIKI PROBLEMI I RAZVITAK PENTARHIJE ............................................................... 23
PROPAST I PAD FRANCUSKE: SEDMOGODINJI RAT ........................................................... 32
PRVA PODJELA POLJSKE I ISTONO PITANJE......................................................................... 41
IVCI SU RATA NEISCRPNI NOVCIRAT I JAVNE FINANSIJE ..................................... 46
KAKO SE POBJEIVALO NA SUHU ZA STAROG REIMA ................................................... 52


1



DIO ETVRTI: RAT I MIR
POGLAVLJE 11: OD WESTFALSKOG DO NYSTADSKOG MIRA,
16481721.

FEHRBELLIN
Dvadesetdrugog juna 1675. elektor brandenburki Frederik Vilim stigao je u Magdeburg sa vojskom
od otrpilike dvadeset hiljada vojnika. Od Frankonije, gdje su bili stacionirani od prole jeseni, prijeli
su vie od 300 kilometara za manje od tri nedjelje. Po prispijeu, Frederik Vilim zadrao se tek toliko
da stavi grad u zatvor i zaustavi svaki protok informacija. Nastavljajui pravo preko Elbe poveo je
svoju cijelu konjicu od sedam hiljada ljudi, te hiljadu musketara u kolima, na sjever prema rijeci
Havel. Tamo je vedski neprijatelj bio rasprostrt du istone obale, blaeno ne znajui da nije sam.
Stigav u Rathenow na vee 24. juna, Frederik Vilim posla pijuna u grad da uspostavi kontakt sa
mjesnim zvaninikom von Briestom. Po kazivanju Frederika Velikog u Memoarima za posluiti
povjesnici brandenburke kue, preduzmljivi vijenik odmah je upriliio banket za vedske oficire. Dok su
ovi banili, Frederik Vilim otposla odrede preko Havela da opkole grad sa sviju strana. to se potom
zbilo ivopisno je prikazao zemaljski grof
1
Frederik Hessen-Homburki u pismu svojoj eni od tog
dana:
Draga Buco,
Rano jutros uzeli smo na juri tvravu Rathenow, mada se jesu junaki opirali; no upravo pri najeem otporu,
autant Canolski uunjao se neopazice sa tristo ljudi; Wangelin i njegova ljubeznica bjehu zarobljeni, a isto i njihov
pukovnik i jedan major, dva kapetana i nekoliko porunika, te oko stotinu vojnika; bijae ih sveukupno oko 600, a
ostali bjehu pobijeni. Mi izgubismo asnoga potpukovnika ckermannna, jednog zastavnika i izmeu etrdeset i
pedeset vojnika; bijae to najljepi boj na svijetu, tako zauzeti jedno vano mjestu nasuprot cijele neprijateljske vojske;
akoBogda, uskoro emo dobiti jo jedan boj, kad i pjeadija bude uz nas, udariemo na neprijatelja opet, uz Boiju
pomo.
Zbogom, ne mogu dalje pisati
Dok nas smrt ne rastavi, tvoj vjerni suprug i sluga
Frederik, zemaljski grof hessenski
U logoru pred Rathenowom
Ne moemo se nadati da emo ikad znati da li je Buca svoga supruga, za intimnijih momenata,
oslovljavala sa Hessen, kao to se gospoa Pompadour obraala Ljudevitu XV sa Francuska.

1
Zemaljski grof, njem. landgraf, jeste svetorimskonjemaki plemi koji sa svog sizerena ima izravno samoga Cara, a ne pak
nekog drugog plemia vieg ranga izmeu sebe i Cara, sa ega je imao suverenska prava nad svojom grofovijom.
2

Stratagema Canolskoga bila je da, pretvarajui se da vodi vedske trupe u pomo opsaenima,
obmane rathenowske strae da otvore jednu od kapija.
Budui tako vedska vojska razdvojena, zapovjednik june polovine, Waldemar, grof od
Wrangela, pokuao je da odmarira istono okolo Brandenburana i sastavi se sa svojim bratom u
Havelbergu na sjeveru. U uzavreloj potjeri za njima, Frederik Vilim doznao je u Nauenu od ratnih
zarobljenika da su mu veani umakli samo za jedan as, te da im namjera bijae da prijeu rijeku
Rhin kod Fehrbellina [Ferbelin]. Na kraju je sustigao svoju lovinu kraj seoceta Hakenberga, na
nekoliko milja udaljenosti od znatno vee naseobine po kojoj e bitka dobiti ime. U pozadini bijae
barutina a most u Fehrbellinu ve uniten prethodnicom brandenburke konjice: veani nisu imali
izbora nego da se okrenu i bore. Kako su uivali dvostruku brojanu prednost, mogli su makar
organizovati defanzivnu akciju radi popravljanja fehrbellinskog mosta. Ovako, toga je dana
trijumfovala odlunost Frederika Vilima. General Derfflinger htio je da saeka pjeadiju i glavninu
artiljerije, ali je njegov nadreeni insistirao
2
. Bitku je zapoela strmoglava akcija zemaljskog grofa
Frederika, koji je izaslat naprijed sa 1,600 konjanika radi izvianja ali sa zabranom napadanja.
Njegova bi ga neposlunost stajala ivota da je predstojea bitka pola po zlu. Na kraju, zauzee
jedinog uzvienog poloaja na bojitu od brandenburkih draguna omoguilo je da se artiljerija
upotrijebi sa maksimalnim uinkom. Nakon odbijanja niza neuspjeni protivnapada, na veane je
putena konjica i nagnala ih u rastrojeno povlaenje. Sljedeeg dana, poraz se pretvorio u rasulo, jer
je dolazak brandenburke pjeadije omoguio Frederiku Vilimu da pokrene konani napad na
Fehrbellin. Za dva dana ljutog boja, veani su izgubili oko 3,600 ljudi, od kojih su mnoge u bijegu
preko movara pokasapili seljaci; Branderburgeri su izgubli oko pet stotina.
U poreenju sa bitkama inae, Fehrbellin bijae neznatni okraj u brojanom smislu, no joj
posljedice bijahu dugorone. Nisu samo potonja pokoljenja, sa preimustvom naknadne pameti
(hindsight), ovu bitku smatrala poetkom Brandenburgovog napredovanja ka hegemoniji u
Njemakoj, no su Frederika Vilima sami njegovi suvremenici stali naslovljavati Frederik Vilim
Veliki elektor. Njegov praunuk, Frederik Veliki, zapisao je: bijae hvaljen od svojih neprijatelja i
blagosiljan od svojih podanika, a njegova slava poe sa ovim danom. Na krai rok, Fehrbellinom je
otpoeo niz uzastopnih vojnih trijumfa. to bjee ostalo od vedske vojske napustilo je Brandenburg
i povuklo se u Mecklenburg; a glas o njenoj nepobjedivosti bio je doveden u pitanje. Meu
leinarima koji se sad okomie na veane bjehu Danci, koji su provalili u vedsku teritoriju,
braunschweiki vojvoda, koji je zauzeo Bremen, i Holandezi
3
, koji su poslali flotu u Baltik. Bavarski
se elektor odmah okanuo planova o ulasku u rat na stranu vedskih saveznika Francuza. Tokom
sljedeih triju ratnih sezona, od 1676. do 1678, Frederik Vilim nastavio je da pritiska. Iako su se

2
U produetku reenice nalazi se sljedei isjeak koji ovaj prevodilac nije umije adekvatno prevesti: we are so close to
the enemy that he must lose his hair or feathers.
3
U naoj jezikoj praksi vlada znatna zbrka oko termina Nizozemska i Holandija, koji zapravo nisu istoznani, iako se
esto tako upotrebljavaju. Nizozemska oznaava geografsku i istorijsku regiju koja se manjevie poklapa sa onim to mi
danas zovemo zemljama Beneluxa, dok je grofovija Holandija samo jedna od njenih pokrajin koje e stvoriti dravu
Republiku Sedam Ujedinjenih Provincija na protestantskom sjeveroistoku Nizozemske, iako se vremenom ime te
provincije rairilo na itavu dravu. Otud sam se odluio za ime Holandezi prije nego Holanani, jer se ovo potonje
moe odnositi samo na stanovnike provincije Holandije.
3

veani pokazali izdrljivima, postepeno su bili istisnuti iz svojih opsenih njemakih posjeda,
izgubiv ein [njem. Stettin] krajem 1677. i Stralsund i ostatak Pomeranije naredne godine.
Posljednja, napregnuta invazija Istone Pruske potkraj 1678. samo je potvrdila vedski kolaps, jer je
smo primicanje Frederika Velikog i njegove vojske nagnalo vedsku vojsku u bijeg i potom u
raspad, dok su ih Brandenburgeri nesmiljeno gonili i satirali. Samo su se tri od dvanaest hiljada
poslatih u osvajanje na koncu probile do Rige u februaru 1679.
No punota vojne pobjede nije mogla sprijeiti grdan diplomatski poraz. Sudbina Pomeranije nije
rijeena na istonim ratitima no oko pregovarakih stolova u Nijmegenu [Nejmegen], gdje se veliki
evropski rat zapoet 1672. francuskom invazijom Holandske republike primicao svom zakljuenju.
A ovdje Ljudevit XIV bijae glavni. Ako i nije postigao potpunu vojnu pobjedu, Ljudevit je osvojio
vie teritorije, stekao vie prestia i jo uvijek imao vie ljudi pod orujem no ikoji od njegovih
brojnih neprijatelja. Tako ih se mogao jednog po jednog rijeiti, neutralisav Engleze u maju 1678, a
potom sklopiv mir sa Holandezima 10. avgusta, sa panjolcima 17. septembra i sa carem Leopoldom
I sljedeeg februara. Te kad se Frederik Vilim vratio pobjedodobitno iz svojih kampanja, zatekao se
jedino podran od Danaca protiv neobuzdanog Ljudevita rijeenog da njegovi saveznici veani
povrate sve to su izgubili. Isprva je izgledao kao da je nezaustavljiva sila udarila na nepomian
predmet, jer je Frederik Vilim odbijao da se odrekne svojih teko steenih osvojenja. Tek poto je
francuska vojska pod komandom marala de Crquija [Kreki] opustoila njegove teritorije na zapadu
pristao je Frederik Vilim, nevoljno, na mir, potpisan u Saint-Germainu [Sen ermen] 29. juna 1679.
Sve to mu je ostalo za pet godina blistavo uspjenog ratovanja bijae skromna prepravka granice i
vedsko odricanje od prava na dio carina u brandenburkom dijelu Pomeranije. Sve ostalo moralo je
biti vraeno.

FRANCUSKA HEGEMONIJA
Saint-Germainski mir predstavlja samo jedan od brojnih primjera onoga to s punim opravdanjem
moemo nazvati francuskom hegemonijom u drugoj polovini sedamnaestog stoljea, hegemonija
budui ovdje upotrijebljena u njenom rjenikom znaenju vostva, prevlasti, prvijenstva; napose
vostva ili preteueg upliva jedne drave u konfederaciji ili savezu nad ostalima. Kao to smo
vidjeli, iz nevolje i nedaa francuske monarhije tokom 40-ih i 50-ih godina XVII vijeka izrodio se
dravni aparat dovoljno djelotvoran da uini francusku golemu demografsku i materijalnu prednost
osjetnom. Nijedna druga zemlja ne bijae blagoslovljena tako raznovrsnim i neiscrpnim ljudskim
materijalnim resursima. Moi proistekloj otud dat je velianstven vizualni izraz u ratnom salonu u
Versaillesu, iji je dekorativni nacrt bio nainjen 1678. Sobom dominira ogroman bareljef Antoinea
Coysevoxa [Antoan Koazevo] koji prikazuje Ljudevita XIV na konju, gazeega svoje neprijatelje i
krunisanog slavom, dok manji bareljef ispod pokazuje muzu Kliju gdje priljeno biljei njegove
podvige za potomstvo. Na plafonu, sredinja freska Charlesa le Bruna [arl le Bren] prikazuje
Francusku pod orujem, gdje sjedi na oblaku okruena pobjedama, i dri tit sa znamenom Kralja
Sunca. Okolo toga stoje etiri freske koje predstavljaju pobijeene neprijatelje: nemono prijeteu
paniju, slomljenu Holandsku republiku, gmiuu Njemaku i potisnuti duh graanskog razdora. A
4

kao da ovo ne bijae dovoljno, u susjednoj Sali ogledal sedamnaest od dvadeset sedam slika na
tavanici posveeno je vojnim i diplomatskim pobjedama Francuske. Imao je razloga Saint-Simon kad
je 1695. tuio nad ovim samozadovoljnim trijumfalizmom kao znatnim uzronikom u okretanju
ostatka Evrope protiv hegemona: zar nisu odigrale makar malu ulogu u razdraivanju itave Evrope
i izazivanju da se jo jednom sva ujedini protiv kraljeve linosti i njegovog kraljevstva?
Mo Ljudevita XIV, koja mu je omoguila da preokrene ishod petogodinjeg ratovanja izmeu
vedske i Brandenburga, poivala je na nekolikim osnovama. Jedna od njih bijae i umir koji je 1648.
okonao Tridesetogodinji rat. Westfalski mir donio je Francuskoj vrlo malo u pogledu teritorija
deset gradova u Alsaceu i utvrdu Breisachali vema mnogo u pogledu bezbjednosti. Zvanino
priznanje holandske nezavisnosti od strane panije najvema je umanjilo, ako nije i posve rasprilo,
staru nonu moru iz XV vijeka da e se Francuska nai okruena habsburkim teritorijama.
Primoravanje Ferdinanda III na dogovor sa njemakim knezovima znaio je da su snovi njegovog
oca [Ferdinanda II] o pretvaranju Svetog Rimskog Carstva u monarhijsku dravu pali gotovo u
potpun zaborav. Meki trbuh Evrope trebalo je da ostane mek, a sad, Francuska i njen satrap vedska
budui garantima Westfalskog mira, otvoren je put za budue intervencije u njemake poslove radi
odravanja postojeeg stanja stvari. Francuski diplomata koji je primijetio da je Westfalski mir jedan
od najkrasnijih dragulja u francuskoj kruni sa zadovoljstvom bi proitao kasniju presudu Geoffreyja
Barraclougha [Dofri Baraklaf]: slomljena, pocijepana, ekonomski slaba, bez ikakvog osjeanja
nacionalnog jedinstva, Njemaka je zapravo postala francuski protektorat: pa i u carskom saboru u
Regensburgu najjai bijae glas francuskog ambasadora.
Kao to emo poslije vidjeti, to prezrivo odbacivanje Svetog Rimskog Carstva u najmanju je ruku
pretjerano. Uz to je, na krae staze, francuski glas svugdje po Evropi utihnuo uslijed graanskih
nemira poznatih kao Frondes, koji su poeli tek par mjeseci nakon zakljuenja Westfalskog mira i
trajali tokom najveeg dijela narednih pet godina. Jedan razlog njihov oduenja bilo je poklapanje sa
produenim ratom izmeu Francuske i panije, jedinim velikim meunarodnim sukobom
nerijeenim 1648. Kao prigodan prikaz proetosti vanjskih i domaih borbi moe posluiti konana
bitka ovog rata, voena pored Dunkirka 14. juna 1658, gdje je francuskom vojskom komandovao
vikont Turenne [Tiren], mlai sin vojvode od Bouillona [Bujon], a panjolskom knez od Conda,
roak Ljudevita XIV. Obojica su sluila na objema stranama u Frondi. K tomu, na francuskoj se
strani bio i znatan kontingent engleskih vojnika poslat od protektora Cromwella, a na panjolskoj,
opet, znatan kontingent engleskih (i irskih) vojnika predvoenih vojvodom od Yorka, bratom
protjeranog engleskog kralja Karla II. Bitka na dinama zavrila se odlunom pobjedom anglo-
francuskih snaga i utrla put Pirinejskom miru, potpisanom u novembru naredne godine. Ovaj je
francusku granicu proirio do istoimenog planinskog lanca sticanjem Roussillona [Rusijon] i
Cerdagnea [Serdanj], dok je sjeverna granica proirena sticanjem pokrajine Artois [Artoa] i nekih
utvrenih gradova u Flandriji. Izgledi jo veih dobitaka otvoreni su udadbom keri Filipa IV, Marije
Terezije, za Ljudevita XIV. Iako se ona formalno odrekla svih prava na panjolsku krunu, njeno je
odricanje bilo uslovljeno isplatom znatnog miraza, na koji se svakako nije mnogo raunalo u svjetlu
panjolske stalne insolvencije. Niti je iko i pomiljao da dozvoli da se jedna takva obaveza isprijei
ostvarenju francuskih interesa. Jo 1646, kad je taj brak bio prvi put raspravljan, kardinal Mazarin
5

[Mazaren] vema je otvoreno rekao da jednom kad se infanta uda za njegovo velianstvo, moemo
se nadati nasljeu panjolskog prijestola, ma ega se god ona odrekla.
Dvije godine poslije enidbe, kad je Mazarin umro, Ljudevit je lino preuzeo kontrolu na svojom
zemljom. Ono to je najudnije u vezi njegove vladavine jeste to to mu je toliko trebalo da pone da
se razbacuje. Veliki penzionar
4
Johan de Witt [de Vit] sastavio je dalekovidi memoar u kom je opazio
da, poto Francuska sad ima dvadesetestogodinjeg kralja, krepkog u duhu i tijelu, koji zna to
hoe i djeluje po vlastitom nahoenju, koji posjeduje kraljevstvo naseljeno odve ratobornim
narodom i sa znatnim bogatstvom, rat je bio neizbjean, jer takav kralj morao bi posjedovati
iznimnu i gotovo udesnu uzdrljivost, ako bi se liio ambicije koja je priroena knezovima... [tj.] da
proiruje svoje granice. De Witt jeste bio najvaniji slubenik najdimaninije i najnaprednije
evropske republike, ali njegovo ubjeenje da su monarsi posjedovali uroenu ekspanzionistiku crtu
bilo je dobro utemeljeno. Kao to je John Lynn tvrdio, rat nije bio sredstvo ka kakvom cilju no
sutinski atribut suvereniteta, koji kralj treba da vodi radi njega samog. Jer je samo uspjeh u ratu
mogao donijeti la gloire [slavu] koja je predstavljala samu sr kraljevskog i aristokratskog
vrednosnog sistema. Kao to je rekao kardinal od Retza [Re]: ono to ljude ini uistinu velikima i
uzdie ih iznad ostatka svijeta jeste ljubav za la belle gloire [lijepu slavu].
Kad je Mazarin rekao svom tieniku: na tebi je da postane najslavniji kralj koji ikad bijae, nije
na pameti imao drutveno blagostanje ili ekonomski prosperitet. Ljudevit je prvu priliku da stekne
ratnu slavu dobio sa smru Filipa IV panjolskog. U ime svoje ene, Ljudevit je potraivao djelove
panjolske Nizozemske (Brabant, Antwerpenski markizat, Limburg, Malines, Gornju Geldriju,
Namur) i treinu Franche-Comtje [Fran-Konte], pozivajui se na lokalni zakon o devoluciji, po
kojem keri iz prvog braka imaju prvijenstvo u odnosu na sinove iz drugog braka. U stvari, pravo
devolucije spadalo je u privatna a ne javna prava, to su panjolci lako mogli pokazati. Nepometen,
Ljudevit 1667. goni svoje potraivanje slanjem vojske pod Turenneom u Nizozemsku u maju, i jo
jednu pod Condom (koji se povratio u kraljevsku milost) u Franche-Comptju sljedeeg februara.
Kao da je htio naglasiti kraljevsku muevnost iskazanu ovim potezima, on se sam zaputio na ratite u
koiji u kojoj su, izmeu ostalih, bile njegova ena i dvije ljubavnice. Vojni uspjeh bijae potpun, ali
je izazvao manje prijatan diplomatski odgovor u obliku neprijateljskog trojnog saveza Holandske
republike, vedske i Engleske. Aachenskim mirom, potpisanim 2. maja 1668, Franche-Comt morala
je biti vraena, ali je dobijeno nekoliko gradova na sjeveru: Bergues, Furnes, Armentires,
Oudenaarde, Courtrai, Douai, Tournai, Binche, Ath, Charleroi inajvanijiLille [Lil].
Ovo predstavljae trijumf dovoljan da izazove bujicu oda, medalja, slika i statua, ali je Ljudevitu
oito zasmetalo to to je bio zaustavljen u svom napredovanju. Napose je bio uvrijeen
nezahvalnou, nevjerom i nesnosnom oholou Holandez, francuskih tradicionalnih saveznika
koji su sad shvatali da je slabana panija bolji susjed no raspojasana Francuska: Gallicus amicus sed non
vicinus (Francuza za prijatelja ali ne za susjeda). Kao to je kraljevski povjesniar Racine [Rasin]
kazao, Holandska je republika bila zaslijepljena blagostanjem, [zbog ega] nije prepoznala ruku koja

4
Predsjedavajui staleke skuptine u Holandskoj grofoviji, te de facto politiki voa svih ujedinjenih provincija tokom
dobrog dijela njihove istorije; funkcija u mnogo emu uporedljiva sa savremenom funkcijom prvog ministra.
6

ju je toliko puta podrala i pomogla. Zdruena sa neprijateljima Francuske, ona je radije htjela davati
zakon Evropi i hvastala se da je zaustavila Kraljeva osvajanja. Da uvreda bude vea, Holandezi se
nisu ni obrnuli na francuski prijedlog da izmeu sebe podijele panjolsku Nizozemsku. U opticaju su
bili i trgovaki razlozi, jer je Colbert [Kolber] vjerovao da, poto Holandezi imaju petnaest do
esnaest hiljada brodova i Englezi od tri do etiri hiljade, a Francuzi imaju samo est stotina,
holandska prekomorska trgovina godinje isisava etiri miliona livara iz Francuske. Jo jedan uzrok
razmirica bila je holandska odmazda na francuske zatitne tarife nametnute 1667. tako to su
zabranili uvoz francuskih vina i estokih pia.
Poto je kliski Karlo II Engleski odvojen od Trojnog saveza tajnim Doverskim ugovorom iz
1670, istona granica osigurana okupacijom Lorenskog vojvodstva
5
1670, a podrka dvaju
najvanijih eklezijastikih drava Njemake (Kln i Mnster) kupljena, Ljudevit je u aprilu 1672.
objavio rat Nizozemcima. Na poetku, ogromna francuska vojska od oko sto trideset hiljada,
predvoena Turenneom, Condom i vojvodom od Luxembourga, pod vrhovnom komandom kralja
lino, nosila je sve pred sobom, to i ne iznenauje s obzirom da je uivala etvorostruku brojanu
prednost. Za dvadesetdva dana osvojili su etrdeset gradova i doli nadomak samog Amsterdama,
branjenog posadom od samo dvadeset hiljada. A onda je sve polo po zlu. Jer je Ljudevit nainio isti
kardinalni grijeh koji e predodrediti i Napoleonov pad: zaboravio je da rat ne treba da bude ita
drugo do produetak politike drugim sredstvima, i dozvolio vojnim uspjesima da mu diktiraju ratne
ciljeve. Uz naizgled totalnu vojnu pobjedu, izdiktirao je Holandezima uslove mira koji bijahu
okrutni i nepomirljivo osvetniki koliko ikoji koje su evropske sile nametale jedne drugima u toku
svojih istorija kao nacij-drav (Simon Schama). Znaili su teritorijalno, finansijsko, ekonomsko,
vjersko i vojno podjarmljivanje. Kao podsjeanje svog potinjenog statusa, holandska delegacija
trebalo je da svake godine dolazi na podvorenje kralju, nosei medaljon sa slikovnom izrazom svog
kajanja, podreenosti i zahvalnosti to im je dozvoljeno da zadre makar trag svoje nezavisnosti. A
kao dodatno ponienje Holandezima, katedrala u Utrechtu bila je ponovo osveena za katoliko
bogosluenje, i prva se misa, uz odgovarajuu trijumfalistiku popmu, sluila tu poslije itavog
vijeka.
U ovoj se krizi holandsko vostvo nije naroito odlikovalo, iako je pobjeda na moru nad
zdruenim francuskim i engleskim mornaricama 6. juna pokazala da neprijatelji nisu nepobjedivi. Na
suvom, probijene su brane da se stvori odbrambena vodena linija sve od Muidena nadomak
Amsterdama pa do Gorcuma na rijeci Waal. Ali je raspoloenje u vijeima ostalo defetistiko, te bi
Ljudevit XIV lako mogao obezbijediti predaju da se puk holandskih gradova nije digao da trai
otpor i imenovanje Vilima Oranskog da ga predvodi. Vilim je proglaen statholderom Zelandije i
Holandije 2. odnosno 3. jula. Iako je rat tekao nepovoljno za nerednih par mjeseci, prekretnica je
ipak uinjena. I ne samo za Holandsku republiku: prvi je put jedna znaajna evropska drava dola u
posjed vladaru sa potrebnom inteligencijom, odlunou i resursima da zadri francuskog dina.
Ovo je jedna od velikih ta-bi-bilo-da-je-bilo u istoriji. Ako je Jonathan Israel u pravu u svom sudu

5
Lotharingia je latinsko i njemako ime za region danas poznatiji pod francuskim imenom Lorena, Lorraine. Ovdje e
pridjev lotarinki biti upotrebljavan za prezime vladajue porodice Lorene, dok je, radi jasnoe, dananji francuski
naziv pretpostavljen obliku Lotaringija koji bi zahtijevalo doslovno poslovenjivanje imen vladar i zemalja.
7

da se vodena linija mogla lako prijei dvije nedjelje poto je poplavila jer je suvo ljeto snizilo
vodostaje, konano napredovanje Francuza moglo je dovesti do trajnog podjarmljivanja Holandske
republike, njene mornarice, trgovine i prekomorskog carstva.
Ovako, Vilim III sada je mogao da se okoristi sve povoljnijom diplomatskom situacijom, dok su
neumjereni francuski zahtjevi navodili paniju i njemake knezove da se pitaju da nee oni sami biti
na Ljudevitovoj meti kad jednom potpuno pobijedi Holandeze. Potkraj 1672, Frederik Vilim
Brandenburki (ujak Vilima III) i car Leopold poslae trupe na Rajnu da podstaknu obuzdavanje. A
30. avgusta 1673. panija i Habsburka monarhija pridruili su se Holandezima i izgnanom
lorenskom vojvodi u novoj koaliciji. Ljudevit je sada morao raspriti svoj ratni napor na zapadu i
jugu. Do kraja godine, napustio je najvei dio Holandske republike i ratovao uglavom u panjolskoj
Nizozemskoj, Porajnju i Franche-Comtji, da ne pominjemo Mediteran. Na svim pozornicama
Francuzi su nadgornjali, to se oitovalo u trima posebnim mirovnim ugovorima od avgusta 1678 do
februara 1679: Nijmegenskom miru (po kom se obino skupno i naziva ovaj umir), Saint-
Germainski mir od juna 1679. i Mir iz Fontainebleaua [Fonteneblo] od novembra 1679. Holandezi
su najbolje proli; povraaj na predratni status quo, pride uz uklanjanje kaznenih francuskih tarifa,
predstavljao je relativan trijumf. Kao to smo vidjeli, najvie su sree imali veani, zadravi najvei
dio svojih njemakih posjeda uprkos grdnom porazu koji im je Brandenburg nanio. Otud su
Brandenburgeri bili najnezadovoljnija strana. Status quo ante bellum u osnovi je bio obnovljen u
Njemakoj, poto su Francuzi vratili Philippsburg ali dobili Freiburg u Breisgauu. Najgore su proli
panjolci, izgubivi Franche-Comtju (a tako i kontrolu nad panjolskim putem koji je vodio iz
Italije u Nizozemsku), Artois i esnaest utvrenih gradova u Flandriji.
Ako Ljudevitu XIV i nije polo za rukom da ponizi i podijeli Holandsku republiku, nesumnjivo je
uspio u jaanju francuske bezbjednosti na sjeveru i istoku, na tetu panjolaca. To nije bilo neznatno.
Treba imati na umu da je Pariz bio na samo 90 milja (150 kilometara) od panjolskog Cambraia
[Kambre] kad je Ljudevit poeo pomijerati granicu. No predstaviti na ovaj nain Ljudevitov
ogranieni uspjeh iz Nijmegena znai implicirati da je Ljudevit rat otpoeo i sa kakvim ratnim ciljem.
No se i njegovi najskloniji biografi (Franois Bluche, na primjer) slau da je najsnaniji motiv za rat
protiv Holandeza bila prosta e za slavom (gloire). Ljudevit je sam bio prilino iskren kad je govorio
o svojoj odluci da krene u rat 1672:
Neu pokuavati da se opravdam. Ambicija i tjeranje slave uvijek su oprostivi jednom knezu, a
napose mladom knezu tako milovanom od Fortune kakav ja bijah... Kralj se nikada ne smije sramiti
to ite ugled i ast, jer je to dobro koje se mora neprestano i strasno udjeti, i koje samo moe bolje
obezbijediti uspjeh naih nakana no ikoja druga stvar. Glas je esto uinkovitiji no najsilnije vojske.
Svi su osvajai vie dobili po svom glasu no po svom mau.
Ovaj potonji epigram nagovjetava da je Ljudevit shvatao da je nain na koji su njegove pobjede
predstavljene vaniji no same pobjede. Zacijelo je zato toliko vremena i novca prosuto na
predstavljanje Kralja Sunca kao nepobjedivog ratnika. Ljudevitov zvanini slikar za bitke, Adam
Frans van der Meulen, pratio ga je po kampanja da bi nainio potrebne skice koje e se poslije
8

razraditi u slike ili crtee za gobelinske tapiserije
6
. Kao naroito dobar primjer ovomu moe posluiti
predstava Ljudevita i njegove vojske tokom prelaska Rajne kod Tolhuysa 12. juna 1672, to je u
stvarnosti bila vjeba u premoavanju bez ikakvog neprijateljskog otpora, ali hiperbolino slavljena
od Bossueta [Bosije] kao udo ovoga vijeka i ivota Ljudevita Velikog. Ve smo pomenuli
uvredljivo trijumfalistiku ikonografiju u Versaillesu, dobar dio koje potie upravo iz epizoda
Holandskog rata. Nije bilo neophodno posjetiti samu palatu, jer su se Ljudevitovi propagandisti
postarali da se gravure fresaka, slika i svih drugih vojnih prizorenja rasture nadaleko i nairoko. Kao
dobar primjer moe posluiti zauzee Maastrichta [Mastriht] 1673. koje je dalo povod za jednu od
najnezaboravnijih predsava kralja: sliku Pierrea Mignarda [Pjer Minjar] poznatu jednostavno kao
Ljudevit XIV kod Maastrichta, mada slika izaziva da joj se priije podnaslov Hibris. Na svim ovim
predstavama, Ljudevit je prikazan kao mlad, snaan, bodar, zgodan, dominantan i obino na
propinjuem ratnom konju kojim lako upravlja. Meu ostalim medijima upotrijebljenim u svrhu
objave svijetu o najveem trijumfu najveeg kralja najvee nacije bijahu medalje, baleti, slavoluci,
stihovi i pozorine predstave. Sa lagodnim bezobzirom spram kompromisne prirode nijmegenskog
umira koji je rat priveo kraju, Corneille pie: Tek to si ti prozborio i uslijedio je mir, koji je cijeli
svijet ubijedio u tvoju svemo.
Ne iznenauje to su ovi trijumfalistiki izlivi izazvali prigodno ogorenu reakciju kod onih na
poraenoj starni. U Holandskoj republici, propagandisti su se vratili rairenim slikama i metaforama
iz svog osamdesetgodinjeg rata protiv panaca da bi napali ovog novog i jo opasnijeg neprijatelja.
Ljudevit XIV prikazivan je u pamfletima kao kakav starozavjetni tirjanin poput Navuhodonosora,
idolopokloniki car Vavilona koji vriti Ubijaj, ubijaj, jer je lov dobar dok nebo gori a zemlja bljuje
dim. Prie o panjolskim zvjerstvimapljaki, paleu, ikonoklazmu, svetogru, muenju, sakaenju,
silovanju (napose sasvim mladih i sasvih starih), ubijanjuprepriane su sa Francuzima kao
zlikovcima i stvorile novu crnu legendu
7
. Ma kako pretjerane bile ovakve pisane i slikovne
predstave, stvarnost je bila dovoljno stravina da im obezbijedi vjerodostojnost i trajanje. Kako je
demonizovanje panjolaca pothranjivalo generacije Holandeza da istraju u dugom ratu za
nezavisnost, tako su sjeanja na invaziju i okupaciju 1672-3. podgrijevala frankofobiju u narednih
generacija.
Isto se moe rei o suvremenim dogaajima u Svetom Rimskom Carstvu. I ovdje je predstava o
Ljudevitu XIV kao biu gnjevnoga Boga revnosno irena, pogotovo poto je Turenne namjerno
opustoio Palatinat pri povlaenju 1674. kao upozorenje ostalim njemakim knezovima. Na ovo se
gledalo kao na posebno odvratan dodatak ratovanju s obzirom da nije predstavljalo samoinicijativno
djelovanje pojedinanih vojnika nego je injeno sistematski po nareenjima komandujueg generala.

6
Od prezimena francuske bojadijske porodice Gobelin [Goblen] koja se specijalizirala u proizvodnji tapiserija potie i
naa istozvuna rije. Jean-Baptiste Colbert otkupio je njihovu porodinu radionicu i pretvorio je u kraljevsku tvornicu
tapiserija, koja predstavlja jedan od prvih primjera dravne industrijske proizvodnje.
7
Crna legenda naziva se diskurs stvoren za panjolske hegemonije Evropom u XV i XVI vijeku napose u
protestantskim zemljama, koji naglaava mranjatvo, okrutnost i vjerski fanatizam panjolske vlasti u Evropi i njenim
prekomorskim posjedima. Ta antikatolika predrasuda, iako istorijski jednostrana, nalazi izraz i u popularnoj kulturi
naeg vremena u filmovima poput Elizabeth: The Golden Age.
9

Uvrijeeni elektor Karlo Ljudevit
8
obznanio je da smatra Ljudevita XIV lino odgovornim za
objesno ponitenje tolikih godina mune obnove nakon uasa Tridesetogodinjeg rata. Kao i u
Holandskoj republici, Francuska je sada zamijenila paniju kao njemaki neprijatelj broj jedan,
predstavljena kao otjelovljenje tiranije, koja cvjeta samo zato to nesmiljeno izrabljuje sopstveni
narod. Ljudevit XIV predstavljan je kao Veliki Turin
9
u savezu sa nevjernicima radi
podjarmljivanja bogobojaznih Hriana u svom demonskom pregnuu ka univerzalnoj monarhiji.
Sve nizozemske prie o zvjerstvima prenoene su i po Njemakoj, vjerovatno iz istih dobrih razloga.
Sljedei ivopisni izvod daje uvjerljiv utisak o retorici kojom su se pamfletisti sluili:
avolski francuski krvnici kao krvoedne turske ubojice muili su, klali, stratili, zlostavljali, razvlaili,
rastezali, povreivali, davili, izvrtali paleve, cijepali, guili, egli, prili, palili, smicali, nabijali na kolac,
mlatili, tukli, rasparali, otvarali utrobice, lomili na toku, etvorili, trgali na dvoje, sakatili, sjekli, komatili,
rezali, vjeali, utapali, udarali, muketali, ubadali, vadili oi sirotom, zlosretnom i nedunom narodu
Gornje i Donje Njemake bez razlike.
Neprestano i pojaano slavljenje Ljudevita XIV kao ekia Njemaca tokom 70-ih godina XVII vijeka
samo je osnailo ovaj stereotip. Primjerice, poslije Turenneove pobjede kod Trkheima [Tirkhajm] u
Alsaceu u januaru 1675. koja je primorala poveu carsku vojsku na povlaenje na desnu obalu Rajne,
Ljudevit XIV izdao je medalju sa natpisom Sexaginta milia Germanorum ultra Rhenum pulsa
(ezdeset hiljada Njemaca potisnuto preko Rajne). Reprezentaciona kultura stvorena u ovom
periodu, koja je svoj vrhunac doivjela u Versaillesu, zasigurno je postigla svoj cilj uveanja
Ljudevitove slave (gloire), ali po cijenu ne samo podsticanja njemakog nacionalizma nego i njegovog
frankofobnog usmjeravanja. ak je i Habsburg Leopold I, njemaki car, vidio u njemu sredstvo
kojim se mogao okoristiti. Tako je 1673. pozvao njemake knezove da se skupe kao lojalne
patriote u odbranu Carstva i slobode njemake nacije.
Mir postignut 1678-9. predstavljao je umnogom samo primirje; uistinu, da prilagodimo
Clausewitza, moglo bi se rei da je za Ljudevita mir predstavljao nastavak rata drugim sredstvima. Ta
su sredstva sad bila ujedinjenja (runions). To bijae izrazito sloen proces koji ne treba da nas
mnogo zadrava. U osnovi, Ljudevit je traio da, ukoliko bi se ustanovilo da bilo koji od njegovih
novih posjeda nosi sobom feude, vladari ovih potonjih budu sazvani na podvorenje svom novom
suverenu. Izostanak je bio kanjavan ujedinjenjem sa Francuskom. Ovako je izmeu 1680. i 1684.
anektirna znatna teritorija na sjevernim i istonim granicama, ukljuujui najvei dio Luksemburga,
Alsacea, Monbliarda i vojvodine Zweibrcken [Cvajbriken]. Najsenzacionalnija meu ovim
zaplijenama bijae okupacija Strassburga 1681, gdje je velika katedrala vraena Katolikoj crkvi.
Suvino je rei da je Ljudevitov trijumfalni ulazak u svoj novi posjed bio dobro razglaen putem

8
Karlo I Ljudevit Wittelsbach (1617-18), elektor palatinski i sestri engleskog kralja Karla I. Po pobjedi parlamentaraca
protiv kralja u engleskom graanskom ratu, stao na njihovu stranu (vjerovatno se nadajui engleskoj kruni), iako mu je
brat Rupert bio jedan od voa kraljevskih snaga (sa kojim je kao mladi pozirao za prelijep van Dyckov portret), to ga je
doivotno posvadilo sa ujakom. Kao palatinski elektor, sve do 1673. vodio profrancusku spoljnu politiku, i udao svoju
ki Jelisavetu Karlotu za Ljudevitovog brata Filipa 1671. Njegov ivotopis moe posluiti kao ilustracija prepletenosti
politikog i dinastikog u smutnom XVII stoljeu.
9
Velikim Turinom nazivan je jo Mehmed II Osvaja da bi se razlikovao od seldukog sultana u Ikoniju (danas
Konya), zvanog Mali Turin; nadimak se vremenom poeo upotrebljavati ne samo na Mehmedove nasljednike nego i
da da oznai cijelu osmansku imperiju.
10

raznih medija. Najsloenija gravura ovog dogaaja nosila je naptis Kralj u zboru arbitar mira i rata.
Uistinu, bijae to pokazatelj dominantne pozicije Francuske iza mirovnih ugovora iz 1678-9. to je
Ljudevit mogao uiniti sve ovo bez izazivanja velikog rata. Bilo je sukoba sa pancima u
Luksemburgu 1681-2, ali su Austrijanci bili prezauzeti turskom invazijom koja e dovesti do opsade
Bea 1683. Avgusta 1684. Leopold I prihvatio je u Regensburgu primirje na trideset godina, po
kojem je Ljudevit zadrao Strassburg i sve teritorije ujedinjene sve do i ukljuujui 1681.

PROPAST I PAD FRANCUSKE HEGEMONIJE
Godina 1683. predstavlja najviu taku francuske hegemonije u Evropi. Ni pae ne zalaje u Evropi
bez dopusta naeg kralja, hibristiki se hvalisao jedan francuski diplomata. Ima dobrihako ne i
nepobitnihdokaza da se Ljudevit nadao (i oekivao) da e Turci poraziti Austrijance, uzeti Be i
anektirati Habsburku monarhiju. Ovo bi mu omoguilo da istupi kao zatonik Hrianstva i, jo
odreenije, jedini mogui branitelj Svetog Rimskog Carstva. Ohrabrivao je Turke da otponu
invaziju, odvraao Poljake od intervencije i odbio papin poziv na ujedinjenje oko Hrianske stvari,
pozivajui se na to da krstaki pohodi vie nisu u modi i da ne eli da rizikuje francuske trgovake
interese na Levantu. Kroz dogovore sa elektorima Saksonije, Bavarske, Brandenburga i Klna ve je
bio utro put svom izboru, ili lana svoje kue, za sljedeeg Svetog Rimskog Carstva.
No mu nee biti. Jovan Sobieski jeste poveo vojsku na jug, Turci bjehu poraeni, Leopold I
izaao je kao zatonik Hrianstva i Svetog Rimskog Carstva, a Leopoldov sin Josif bio je izabran za
kralja Rimljana, ime mu je garantovano nasljee carske krune. Dio Ljudevitovog odgovora bilo je
da zlostavlja hugenote ne li ih povratio pravoj vjeri, te zatim, 1685, da opozove Nanteski edikt, koji
je protestantima bio dozvolio slobodu vjeroispovijesti. Uprkos zabrani iseljavanja, oko dvjesta
pedeset hiljada izbjeglica pobijala je Ljudevitovu tvrdnju o uspjehu nasilnog preobraenja.
Protestantska Evropa bila je zgroena. Izgledalo je da Ljudevit ne juri samo univerzalnu monarhiju
nego i vjersku diktaturu. Ono to je uradio protestantima u svojoj zemlji, lako bi mogao uraditi
njihovim suvjernicima izvan nje. U najmanju ruku, moe se rei da je olakao posao ratohukaima u
sklapanju antifrancuske koalicije. U Brandenburgu, Frederik Vilim zvani Veliki elektor napustio je
svoj dugotrajni savez sa Ljudevitom. Jo znaajnije, u Holandskoj republici, Vilimu III bilo je mnogo
lake da privoli holandske gradove na odluniju politiku. Engleski poslanik zabiljeio je u oktobru
1685. da poinju sve glasnije vikati protiv postupanja prema protestantima u Francuskoj, te e se
dan pokore i posta narediti po svim provincijama povodom tih progona. Povici gnuanja i osude
samo su pojaani prilivom ezdeset hiljada francuskih izbjeglica u Republiku. U avgustu 1687.
Holandezi su faktiki derogirali komercijalne odredbe Nijmegenskog mira i nastavili trgovaki rat sa
Francuskom. U ljeto 1688, francuski poslanik izvjetavao je da su Holandezi ubijeeni da Ljudevit
nastoji da uniti njihovu religiju i posebno njihovu trgovinu. A roenje zdravog mukog djeteta
Jakovu II Engleskom 10. juna 1688. ne samo da je slomilo nade da e ga naslijediti ki Marija i njen
11

suprug Vilim III
10
, nego i oivjelo sablast trajno katolike Engleske ujedinjene sa agresivno
katolikom Francuskom. Te kad su nedugo zatim sedmorica besmrtnih engleskih velmoa pozvala
Vilima da ih oslobodi od jakobitskog jarma, ovaj je mogao dobiti podrku holandskih Stalea, bez
koje ne bi mogao nita. Francusko upozorenje da bi holandsko iskrcavanje u Englesku bilo smatrano
objavom rata ignorisano je.
Ovo je oznailo poetak Drugog stogodinjeg rata, koji e se okonati na ratitu Waterlooa sto
dvadeset jednu godinu potom. Prvom fazom rata dominirali su Jakovljevi pokuaji da povrati
prijesto koji je tako naglo izgubio u novembru 1688. Odluujua bitna voena je u Irskoj na rijeci
Boyni sjeverno od Dublina 12. jula 1690, gdje su Vilimove multinacionalne snage porazile Jakovljeve
francuske i irske trupe. Meu rtvama bio je i Frederick Schomberg, nekad maral u vojsci Ljudevita
XIV, koga je odbijanje da se odrekne svoje protestantske vjere potjeralo u izgnanstvo i slubu Vilima
III, koji ga je uinio vojvodom u plemstvu Engleske. U meuvremenu, Ljudevit XIV upustio se u
to je on vjerovao da e biti kratak rat na Rajni no to e prerasti u svjetski rat od devet godina,
poznat pod raznim imenima: Devetogodinji rat, Desetogodinji rat, Rat Lige augsburke i Rat
Velike alijanse.
Krajem 80-ih godina XVII vijeka, Ljudevita su sve vie uznemiravali neprekidni uspjesi
habsburkog cara Leopolda I na istoku. Budim je 2. septembra 1686. pao pred austrijskim naletom,
poslije sto etrdeset pet godina turske vlasti; 12. avgusta sljedee godine, turski protivnapad slomila
je austrijska vojska pod zapovjednitvom kneza Karla Lotarinkog na Mohcsu [Moha] na
Dunavuuz trideset hiljada poginulih Turakapobjeda utom slaa to se na tom istom mjestu
1526. odvila bitka kojom je poelo tursko gospodstvo nad Ugarskom; k tomu, Transilvanija je 1687.
priznala austrijski suverenitet; 1688. maarski sabor priznao je Leopoldovog sina Josifa kao
nasljednika maarskog prijestola; a 6. septembra Beograd je pao pred carskom vojskom pod
zapovjednitvom bavarskog elektora. Sad kad je austrijski uticaj bio rairen do duboko u Balkan, a
Turci poraeni za doglednu budunost, Ljudevit je mogao razlono oekivati da e se Leopold
okrenuti na zapad i traiti odmazdu za ujedinjenja. Takav korak pripremljen je diplomatski 1686.
kroz ligu koju su u Augsburgu formirale Austrija, panija, vedska i nekoliko njemakih knezova.
Ljudevit je sada poinio ono to e John Lynn nazvati velikom grekom u raunici. Vjerovao
je da e, Vilim III budui zauzet dogaajima u Engleskoj, a gotovo siguran da e ovaj tamo stradati,
kratka odsjena kampanja zastraivanja na Rajni biti dovoljna da privoli cara i njemake knezove da
primirje dogovoreno u Regensburgu 1684. pretvore u trajno rjeenje. Na kraju, zadesilo ga je najgore
u oba scenarija. Njegov potez na istoku dao je Vilimu III prostora na zapadu, gdje ne samo da nije
stradao nego je do kraja godine uspio da zbaci Jakova II, dok se njegov planirani blitzkrieg pretvorio
u dugotrajni rat iznurivanja. Ispratiti sve njegove zaplete i preokrete uzelo bi nam cijelo ovo
poglavlje. No je, meutim, potrebno izdvojiti jednu njegovu naopaku stranu. Manifestom of 24.
septembra 1688. u kom su oglaeni francuski ratni ciljevi istaknuta je njihova umjerenost. Sve to je
Ljudevit traio, tvrdilo se u manifestu, bilo je formalno priznanje ujedinjenj, kompenzacija za

10
Holandski statholder Vilim III bio je protestantski sestri engleskih kraljeva Karla II i Jakova II (od kojih se prvi se na
samrti a drugi za ivota preobratio na katolianstvo), oenjen kerju ovog potonjeg Marijom, svojom sestrom od tetke.
12

odricanje od francuskih potraivanja na Palatinat (koji je upravo naslijedila bona grana
Wittelsbach
11
), te da uini protest protiv izbora Josifa Klementa Bavarskog za klnskog elektora.
Ovo samo po sebi nije predstavljao neiskren saetak francuskih ambicija. Francuska politika i
strategija mogu se zaista opisati kao defanzivne od ove take. Ali sredstva kojima ih je trebalo slijediti
bila su sasvim druga stvar. Ista zvjerska taktika sprene zemlje usvojena tokom Holandskog rata
upotrijebljena je opet, ali pojaana desetostruko. Dvojica ljudi odgovorna za savjetovanje Ljudevita o
vojnim politikamamarkiz od Chamlaya [amle] i markiz od Louvoisa [Luvoa]nagovorili su ga da
odobri fiziko unitenje zapadne Njemake na takvoj razini da e iza njega ostati tampon-zona
pustoi. K tomu, vjerovali su, ostali knezovi bie toliko ustravljeni da nee pruiti nikakav otpor
francuskim zahtjevima. Na samom poetku kampanje, Louvois je naloio generalu Montclairu da
sistematski hara Wrttemberg [Virtemberg], dok je Chamlay predlagao da se ide i dalje. Tako svom
kolegi u pismu od 27. oktobra 1688. veli: Usuujem se da Vam predloim neto to moda nee
biti po Vaem ukusu: ja bih, dan poto uzmemo Mannheim [u Palatinatu], grad predao mau i
preorao. Mannheim je uistinu sravnjen sa zemljom poput polja (Chamlay) sljedeeg marta. Kad
su stanovnici odbili da sudjeluju u unitavanju sopstvenih domova, seljaci su konskribovani da
umjesto njih obave posao. Ova je politika nareena sa samog vrha, kao to Louvois otkriva u pismu
Montclairu od 18. decembra 1688: Njegovo velianstvo preporuuje da u potpunosti unitite mjesta
kroz koja proete gornjim i donjim tokom Neckara tako da neprijatelj, ne nalazei tu hrane i
namirnica, nee pokuati da nam se priblii. Kralj je dao svoje izriito odobrenje Louvoisovom
spisku zajednica oznaenih za unitenje, izuzimajui samo neka vjerska zdanja.
O ovom se grozobnom procesu obino govori kao o pohari Palatinata, mada je on obuhvatio
mnogo iri pojas njemake teritorije na objema obalama Rajne. Dvadesetak znatnih gradova bilo je
uniteno, ukljuujui Bingen, Oppenheim, Worms i Speyer [pajer], i nebrojena sela. Oekivano,
otpor i odmazda nesretnih mjetana izazvala je drugi, slabije organizovan ali jo straniji talas
zvjerstava. Heidelberg je odreen za unitenje u martu 1689, ali su se preduzimljivi stanovnici
pripremili za gaenje poara, tako da je samo oko deseti dio grada izgorio. Ali zalud; jer su se
Francuzi vratili 1693. i ovaj put zavrili posao. A onda su oglasili svoj podvig izdajui medalju sa
motom Heidelberga deleta (Zbrisani Heidelberg), parafrazirajui tako zahtjev kojim je Katon
zavravao svaki svoj govor u rimskom senatu: Ceterum censeo Carthaginem esse delendam
(Uostalom mislim da Kartaginu treba zbrisati). Suvino je rei da su oni na poraenoj strani
uzvratili bujicom pamfleta i slikovnih predstava u kojima su biljeili francuska varvarstva i pozivali
na osvetu. Upravo iz ove epizode datira njemaka demonizacija Francuske kao svog nasljednog
neprijatelja (Erbfeind), i rabljena je, na primjer, od Leoploda I u njegovom podnesku Reichstagu 1689.
kojim je Sveto Rimsko Carstvo objavilo rat: Njemci, oruajte se protiv Francuske... svi Njemci,
katolici i nekatolici jednako, zdruenih srdaca, imua i oruja. Ovo nije vie bio rat protiv Ljudevita
XIV i njegovih vojski, nego rat Njemaca protiv Francuza. avolska slika Francuz imala je sigurnu
budunost. Da su dogaaji iz 1689. ostali snano u njemakom kolektivnom sjeanju pokazuje
njihova stogodinjica, upriliena neposredno pred pad Bastille, koja je propraena bujicom pamfleta.

11
Francuska potraivanja u odnosu na Palatinat bila su zasnovana na ve pominjani brak Ljudevitovog brata Filipa i
Jelisavete Karlote, keri palatinskog elektora Karla I Ljudevita.
13

Putujui Porajnjem sredinom 1770-ih, John Moore zapisao je o pohari Palatinata: pojedinosti tog
alosnog pozorja prenoeni su s oca na sina, i seljatvo ove zemlje jo uvijek o njima govori sa
uasom, i do dananjeg dana prezire francusku naciju.
U ratu protiv vojnik Francuzi su postigli isti uspjeh koji su uivali protiv civila, makar na suhu, i
etirima glavnim pozornicama rata u panskoj Nizozemskoj, Porajnju, sjevernoj Italiji i Kataloniji.
Rat se pretvorio u sumorno ponavljanje neodsudnih bitaka, opsada, manevara i protivmanevara, u
prepriavanju koji samo najposveeniji vojni istoriar moe nai zadovoljstvo. U tom se trenutku
dvostruka niska utvrenja oko sjeverne i istone granice Francuske, sagraena od Vaubana, pokazala
svoju kov. Dovoljno je rei da je do 1693. postalo jasno da nijedna strana nee moi zadati zavrni
udarac drugoj, te da e do neke vrste kompromisa morati doi diplomatskim putem. Rat je samo u
jednom bio odluuju, ali je to bilo od velikog znaaja. Bitka na Boyni zaista jeste oznaila kraj
pokuaju Jakova II da nametne katoliki i apsolutistiki reim Engleskoj, i zaista jeste vodila
nametanju protestantske prevlasti Irskoj te eksproprijaciji njenih katolikih zemljoposjednika. Preko
mora u Londonu, Englezi su razvijali politike, administrativne i, iznad svega, finansijske ustanove
koje e im omoguiti da nadoknade svoju demografsku slabost u razraunavanju sa francuskom
prijetnjom, osnivajui Nacionalni dug 1693. i Englesku banku 1694. Upravo su ovih godina udareni
temelji engleske vojno-fiskalne drave. Zbog Ljudevitove opredijeljenosti za jakobitsku
restauraciju, anglo-francusko neprijateljstvo postalo je aksiom evropskog sistema drava koliko i
franko-holandsko i franko-habsburko.
U mirovnim pregovarima, Ljudevitu su vema valjale meusobne zavisti i ogorenosti koje su
prirodno cvjetale meu neprijateljskom velikom koalicijom poslije toliko godina neodluujueg
ratovanja. Prvi koji je pukao bio je savojski vojvoda, izvuen iz rata velikodunim mirovnim
uslovima separatnog Torinskog mira od 28. avgusta 1696. To je nagnalo Austrijance i pance da
zakljue primirje u Italiji radi zatite svojih opasno izloenih tamonjih pozicija, to je Francuzima
omoguilo da premjeste trideset hiljada vojnika u ono to e postati glavno ratie u Nizozemskoj.
Ovaj dodatni pritisak pojaao je rijeenost Vilima III da zakljui rat. Nije se mnogo razmiljao da
napusti svoje austrijske saveznike, jer je Leopold svoju panju i resurse najvema posvetio ratu sa
Turcima n istoku. Sve ratne strane, suvino je dodati u ovoj fazi rata, do sada su bile tako iscrpljene
finansijski i ekonomski da su bile pod pritiskom svojih dugotrpeljivih podanika da se umire. Kad je
Ljudevit XIV pristao da proguta gorku pilulu priznavanja Vilima III za engleskog kralja, neophodni
ugovori potpisani su u Rijswijku [Rejsvejk] u septembru i oktobru 1697. Francuska je zadrala Alsace
i Strassburg, ali je bila primorana da se odrekne ostalih ujedinjenih teritorija i rajnskih utvrda, da
povrati Lorenu njenom vojvodi i da evakuie teritoriju osvojenu u paniji. Iako nije bilo oigledno u
to vrijeme, priznanje francuskog suvereniteta nad ostrvom Svetog Dominika [Saint Domingue] u
Karibima otvorilo je put razvoju najunosnijeg eernog ostrva u regionu.
Je li sve ovo predstavljalo francusku pobjedu? Markiz od Dangeaua [Dano] nije imamo nikakvih
sumnji u tom pogledu: Kralj je dao mir Evropi pod uslovima koje je sam htio da nametne. On je
bio gospodar, i svi njegovi neprijatelji priznali su to i nisu se mogli suzdrati da se ne dive i da ga ne
hvale sa njegove umjerenosti. Alsace su i Strassburg jo vre pridrueni Francuskoj, ali da li je to
14

dovoljno da opravda devet godina uasno skupog ratovanja bila je druga stvar. Derek McKay dao je
saetak doivljaja rata u Francuskoj koji sugerie da je Dangeau priao u prazno: Mir je bio vema
nepopularan u Francuskoj, gdje su ljudi teko shvatali zato je Francuska morala vratiti teritorije ako
nije bila vojno poraena. I Leopold I bio je nezadovoljan, jer nije uspio da Francusku vrati u
granice iz 1648, ali se makar mogao utjeiti svojim neprekinutim uspjesima na istoku. Jedanaestog
septembra 1697. tj. devet dana prije prvog Rijswijkog ugovora, austrijska armija od oko pedeset
hiljada ljudi, pod zapovjednitvom kneza Eugena Savojskog, porazila je dvostruko brojniju tursku
vojsku predvoenu samim sultanom Mustafom III, kod Zente u sredinjoj Ugarskoj. Tako potpuna
bijae ta pobjedanajpotpunija moda u istoriji evropskog ratovanjada je faktiki okonala
vjekovnu borbu Habsburga i Turaka za prevlast nad Ugarskom. Karlovakim mirom od januara
1699, Turci su prepustili Transilvaniju i svu Ugarsku osim Temivarskog banata. Kao pokazatelj
njene odsudne prirode jeste i injenica da je ovo bio prvi put da su Turci pristali na sklapanje mira, a
ne tek primirja, sa nemuslimanskom silom. U naredna dva vijeka, Maarska e se pokazati trnom u
austrijskom mesu, ali njena gola veliinajer ona bijae mnogo prostranija no istoimena dananja
dravaznaila je da su austrijski Habsburzi konano izali iz sijenke starije panske grane porodice,
i postali istinska velika evropska sila sami za sebe.
Devetogodinji rat nesumnjivo jeste znaio okretanje Ljudevita XIV k defanzivnijoj strategiji.
Iznenadna smrt glavnog ratohukaa Louvoisa 1691. moda je doprinijela ovomu, kao i Ljudevitova
poodmakla dobsad je bio u svojim pedesetim i zalazio u starost po mjerilima onog vremena.
Tokom ranijih faza rata jo uvijek je lino vodio vojsku, kao to su njegovi ratni umjetnici priljeno
biljeili, a najraskonije Jean-Baptiste Martin [an-Batist Marten] u svojoj slici Ljudevita gdje upravlja
opsadom Namura 1692. No ovo bijae Ljudevitova labudova pjesma, jer je ve sljedee godine
formalno obznanio da vie nee lino zapovijedati vojskama. Ako je njegova mladalaka udnja za
gloire sada bila zadovoljena, njegova briga o tjeranju interesa bourbonske kue gorjela je nesmanjeno.
Ovo pokazuju njegovi postupci povodom odavno gnjijue no sada kritino pitanje panskog
nasljea. Iako je Karlo II iznenadio svakog poivjev toliko dugo, krajem 1690-ih postajalo je jasno da
nee jo dugo trajati. Ovo odve pojednostavljeno porodino stablo otkriva suprotstavljene interese
francuskih Bourbona i austrijskih Habsburga.
12
Kako nijedna strana nije mogla trpjeti da cijelo
pansko nasljee poe ovoj drugoj, a obje budui udne da izbjegnu jo jedan veliki rat poslije
napor Devetogodinjeg, oigledno rjeenje bilo je da se dogovore o podjeli. Prvi takav ugovor,
potpisan 1698, naizgled je iznaao ostvarljivi kompromis dodjeljujui lavovski diosamu paniju,
panjolsku Nizozemsku i kolonijalno carstvojednom od brojnih prapraunuka Filipa III
panjolskog, Josifu Ferdinandu Bavarskom. Francuska bi dobila Napulj, Siciliju i neke utvrde u
Toskani, dok bi austrijski Habsburzi dobili Milansku vojvodinu. Na nesreu, bavarski princ umro je
sljedee godine. Pokuaji da se postigne novi kompromis propali su kako su se dvojica glavnih
trailaca sve tvrdoglavije drali svojih zahtjeva. Prvo su Austrijanci odbili da razmotre dogovor
postignut izmeu Francuske i pomorskih sila koji bi Leopoldovom mlaem sinu, nadvojvodi Karlu,
dao cijelo pansko nasljee izuzev italijanske posjede, smatrajui da treba da im pripadne sve. Po

12
Prva meu trima slikama na sljedeoj stranici preuzeta je iz Blanningove knjige. Na drugoj je prikazano isto porodino
stablo, a trea prikazuje porodino stablo Karla II.
15


16

ovom planu, Francuska se nadala da e dobiti Lorenu i Savoju u zamjenu za Milano i Napulj. Kad je
Karlo II umro 1. novembra 1700, bio je Ljudevitov red da odbije kompormis. Pokojni Karlo II,
hotei prije svega da obezbijedi teritorijalnu cjelovitost svog carstva, ostavio je testament u kom sve
zavjetava Philippeu, vojvodi od Anjoua [Anu], praunuku Filipa IV i mlaem od dvojice unuka
Ljudevita XIV. Ljudevitu nije trebalo dugo da razmisli da li da se dri diobnog dogovora ve
postignutog sa Vilimom III iliva banque
13
. Bio je ohrabren za ovo potonje saznanjem da panjolski
poslanik koji je nosio ponudu, ako ga odbiju u Parizu, treba da produi pravo za Be i ponudi je
austrijskom kandidatu nadvojvodi Karlu. Novosti o smrti panskog kralja stigle su na francuski dvor
9. novembra; nedjelju kasnije, Ljudevit je anjoujskog vojvodu predstavio svom dvoru sa rijeima:
Gospodo, pred vama stoji kralj panije. Njegovo ga je roenje pozvalo njegovoj kruni; cijela ga je
nacija udjela i iskala mi ga bez odlaganja, a ja sam im sa zadovoljstvom uinio. To je volja neba.
Rat jo uvijek nije bio neizbjean. Iza Devetogodinjeg rata, nijedna od iznurenih ratnih strana
nije eljela da se zaleti u novi rat. I u Engleskoj i Holandskoj republici, Vilima III ograniavali su
ustavi koji su prepostavljali mir ratu. Austrijanci su imali dovoljno posla na istoku, ovladavajui
odgromne dobitke steene Karlovakim mirom i ivano iekujui predvidljivu reakciju Maar. Da
li se Ljudevitove slijdee akcije mogu smatrati nizom promaaja zavisi od toga kako ocjenjujemo
njegov ukupni cilj. Ako je njegova elja bila jednostavno da vidi svog unuka mirno namjetenog na
panskom prijestolu, onda je teko mogao nezgrapnije postupiti. Objavio je da, u naelu, novi kralj
panije moe postati i kralj Francuske ako starija bourbonska linija izumre; panija nije dobila samo
novog kralja nego i cijelu druinu francuskih strunjaka, ime je oglaen njen satelitski status;
francuske trupe poslate su da zauzmu panjolsku Nizozemsku i da istjeraju holandske garnizone iz
deset krajinih utvrda ustanovljenih dogovorom sa pancima 1692; novi kralj panije dao je
basnoslovno unosno pravo da snabdijeva panjolske kolonije robljemtzv. asientofrancuskim
trgovcima; a po smrti biveg kralja Jakova II u septembru 1701, Ljudevit je priznao njegovog sina
kao legitimnog kralja Engleske, kotske i Irske pod imenom Jakov III.
Sad je rat ve bio neizbjean. Uslijedio je za engleskom, holandskom i habsburkom objavom rata
Francuskoj 15. maja 1702. Poeo je Rat za pansko nasljee. Kampanje iz 1660-ih i 1670-godina
pokazale su, u vojnom smislu, Francuzi predominanti; kampanje iz 80-ih i 90-ih istog vijeka pokazale
su da su dvije strane postale manje vie ujednaene; kampanje iz 1700-ih pokazale su da su saveznici
postigli odluujuu vojnu prednost. To je dijelom bila posljedica superiornog komandnog kadra
saveznik. Poslije penzionisanja ili smrti trojice francuskih generala priznatih od vojnih istoriara po
njihovoj izvanrednoj sposobnostiCond je otiao 1674, Turenne 1675. i Luxembourg 1695
naredna se generacija pokazala otuno nepreduzimljiva, iako se Villars dokazao sposobnim za
uinkovito upravljanje u toku 1711-13.
Na drugoj strani, knez Eugen kod Austrijanaca i vojvoda od Marlborougha [Molbro] kod Engleza
iznova i iznova pokazivali su razinu bodrosti, preduzimljivosti i nasrtljivosti kakvoj njihovi protivnici
ne bjehu dorasli. Ironija je da je Eugen isprva iskao slubu u Ljudevita XIV. Tek poto je grubo
odbijen 1683, otiao je za Be, u najzgodniji as da ugrabi priliku koju je pruila turska opsada da se

13
Kartaki izraz koji znai igru na sve ili nita.
17

istakne u carskim oima. Nagraen za svoju izvanrednu slubu zapovjednitvom nad dragunskim
pukom, postao je feldmaral prije no je napunio tridesetu. Njegova meteorska karijera lijepo ilustruje
kosmopolitsku prirodu habsburke vojske; uistinu je nita ne moe bolje saeti no njegov trojezini
potpis Eugenio von Savoie. Njegova tri velika graditeljska projektazimska palata u starom dijelu Bea,
ljetnja palata Belvedere izvan Bea te njegova lovaka kua Schlosshofpruaju trodimenzionalno
svjedoanstvo o bogatstvima do kojih su mogli doi nadareni i sreni. Prialo se da je u Be stigao sa
samo dvadeset pet guldena u depu; kad je umro, ostavio je imetak od dvadeset pet miliona.
Ne najmanja meu Eugenovim vrlinama bijae njegova sposobnost da uspostavi dobre odnose sa
saveznikim zapovjednicima, pogotovo vojvodom od Marlborougha, komu pripada isto priznanje
diplomatskih vjetina. Njihov najvaniji zdrueni poduhvat bila je pobjeda kod Blenheima 13.
avgusta 1704, kad su porazili franko-bavarsku vojsku, uzimajui etrnaest hiljada zarobljenika,
ukljuujui i francuskog zapovjednika, grofa od Tallarda, uz dvadeset hiljada poginulih. Budui prva
velika kopnena pobjeda koju su Englezi (makar dijelom) dobili jo od Agincourta [Aenkur] prije tri
vijeka, njen su znaaj engleski istoriari konzistentno preuveliavali. No ipak, ako i nije Engleskoj
otvorila prolaz u moderni svijet, kako je tvrdio Marlboroughov potomak Winston Churchill, imala
je ogroman uticaj na tok Rata za pansko nasljee. Maarska i Transilvanija budui dignute na bunu,
postojala je svaka opasnost da Francuzi, potpomognuti svojim bavarskim saveznicima, prodru do
Bea i izbace Habsburku monarhiju iz rata. Blenheim je onemoguio takav moda odsudan potez,
pretvorio Bavarsku u austrijsku koloniju za trajanja rata i primorao Francuze da zauzmu
odbrambenu strategiju.
Saveznike pobjede uslijedile su jedna za drugom. Marlborough je tako 23. maja 1706. predvodei
ezdeset dvije hiljade saveznikih trupa porazio neznatno manju francusku vojsku pod vojvodom de
Villeroi [Vilroa] kod Ramilliesja [Ramiji], jugoistono od Bruxellesa u panjolskoj Nizozemskoj, te
ostatak ratne sezone proveo uzimajui jedan grad za drugim. Na italijanskom frontu, knez Eugen sa
austro-pijemontekom armijom porazio je 7. septembra vojvodu od Orlansa [Orlean] kod Torina,
iza ega su Francuzi potpisali konvenciju sljedeeg marta po kojoj su sasvim napustili Italiju. Nakon
neodluujueg ratovanja tokom 1707, Marlborough i Eugen zajedno su nanijeli teak poraz
Francuzima kod Oudenaardea 11. jula 1708, to je dovelo do osvajanja najveeg dijela panjolske
Nizozemske. Posljednja velika majstorska pobjeba bijae kod Malplaqueta pored Monsa 11.
septembra 1709, ali je dobijena po tako visokoj cijeni da se teko moe nazvati pobjedom. Kao to je
francuski zapovjednik, vojvoda de Villars, izvijestio svog kralja: ako nam Bog da milost da
izgubimo jo jednu slinu bitku, Vae velianstvo moe da rauna na unitenje svojih neprijatelja.
Poslije ove Pirove pobjede, rat je doao do svoje mrtve take. Francuske snage bjehu istjerane iz
sjeverne Italije i iz panjolske Nizozemske, ali saveznici nisu imali niti vojnog naina niti politike
volje da zadaju konani udarac francuskoj metropoli. U paniji, rat se pretvorio u prljavi graanski
sukob izmeu Kastilje, koja je podravala Filipa V, i Katalonije, Aragona i Valencije koje su
podravale nadvojvodu Karla, ni jedna ni druga strana ne budui sposobna da stekne odluujui
prednost. Sve strane u ratu nalazile su se na samom kraju svojih finansijskih i ljudskih resursa,
dobrim dijelom i zbog slabih etava te zbog jedne od najhladnijih zima u zabiljeenoj povijesti, 1708-
18

9. Mirovni pregovori ve bjehu prijeko potrebni, ali je toliko bilo u ulogu za toliko mnogo ljudi da je
trebalo mnogo vremena da zaponu a jo vie da se postigne dogovor. Vaan korak u pravom
smjeru nainjen je u Engleskoj tokom 1710, kada se kraljica Ana oslobodila svojih duumvira, grofa
od Godolphina i vojvode od Marlborougha (i njegove ene Sare), i raspisala izbore na kojima su
ubjedljivo pobijedili toryjevci. Obojica vodeih linosti u novoj administraciji, Robert Harley [Harli],
grof od Oxforda od 1711, i Henry St John [Sendon], vikont od Bolingbrokea [Bolingbruk] od 1712,
bjehu vema sklonjeni zavretku rata. Ovaj entuzijazam osnaen je iznenadnom smru cara Josifa I u
aprilu 1711, iza koga je ostao brat mu nadvojvoda Karlo kao jedini nasljednik. Ovo je stvorilo
izglede za habsburku dominaciju Evropom koja Engleskoj nije bila nita milija od one bourbonske
kojoj se tako dugo opirala.
Jednom kad su se engleski blagajnici rijeili za umir, njihovi saveznici nisu imali izbora no da ih
slijede, iako su napose Austrijanci to uinili vema sporo i nevoljno. Uistinu, oni su odbili da potpiu
Utrechtski mir koji su 11-12. aprila 1713. potpisale Engleska, Francuska, Holandska republika,
Savoja, Filip V panjolski, Portugalija i Prusija. Tek poto je Villars zauzeo Landau i Freiburg u
Breisgauu kasnije te godine, Austrijanci bjehu konano shvatili da ne mogu nita da dobiju i mnogo
da izgube ako nastave sami da ratuju. Te je zakljuen mir izmeu Francuske i Habsburke monarhije
7. marta 1714. u Rastattu. U osnovi, utrechtsko-rastattski umir predstavljao je novi dogovor o
podjeli. Ljudevit XIV obezbijedio je svoj primarni ratni cilj stekav meunarodno priznanje svog
unuka Filipa V za panjolskog kralja. Ali nije dolazilo u obzir da Filip ili iko od njegovih potomaka
naslijedi i francuski prijesto. Ovo nije bilo tek puko teoretsko pitanje, jer je izmeu aprila 1711. i
marta naredne godine niz nesrea u bourbonskoj kui odnio Ljudevitovog sina, unuka i najstarijeg
praunuka, ostavljajui samo jednog legitimnog nasljednika, roenog 1710. Utrechtski mir izriito je
naznaio da e u sluaju izumiranja starije grane francuski prijesto naslijediti potomci Ljudevitovog
brata vojvode od Orlansa. K tomu, Filip V nije naslijedio itavo pansko nasljee, no samo smu
paniju u njene prekomorske posjede, i bio je primoran da prizna englesko osvojenje Gibraltara i
Minorke. No se Ljudevit mogao utjeiti milju da je zadrao Alsace i Strassburg i da se morao odrei
samo nekolikih gradova u Flandriji, ishod koji se inio vema povoljnim u poreenju sa katastrofom
koja je prijetila 1709.
Uprkos njihovim gunanjima o engleskoj bezvjeri, Habsburzi su dosta dobro proli, postavi
velika sila na zapadu Evrope sticanjem panjolske Nizozemske, i dominantna sila u sjevernoj Italiji
sticanjem Milanske vojvodine, enklav u Toskani poznatih pod imenom Stato dei Presidii, te
Napuljske kraljevine. Sicilija i kraljevski naslov poli su savojskom vojvodi. Od dviju pomorskih sila,
Holandezi jesu stekli mnogo u pogledu bezbjednosti povraajem krajikih utvrda u onom to bi
sad trebalo da se zove Austrijska Nizozemska. Austrijanci su morali potvrditi svoje pristajanje uz
odredbe Westfalskog mira koje su se ticale njihovih novih posjeda, ukljuujui i produetak
zatvorenog reima na rijeci Scheldti. Ovaj skroman povraaj za deceniju naprezanja bijae utom tee
svarljiv to su ga Britanci (kako bi trebalo zvati Engleze od Ugovora o uniji sa kotskom iz 1707)
ispregovarali sa Francuzima bez pomena svojih holandskih saveznika. Jo jedan izvor trvenja bijae
to to Holandezi nisu uspjeli pridobiti Engleze za svoje potraivanje Gelderlanda, koji je najveim
dijelom poao Pruskoj. A da je ova potonja sada vrsto usjela u sto evropskih sila potvreno je i
19

francuskim priznanjem njenog kraljevskog statusa i njenim nasljeem kneevine Neuchtel
[Nojatel] u vajcarskoj.
Takvo bijae partijsko mahnitanje
14
u Velikoj Britaniji da je Utrechtski mir neizjbeno izazvao
podjele. Tomu nije pomoglo stupanje na prijesto ora I u avgustu 1714, jer se za njega znalo da na
Utrechtski mir gleda kao na izdaju protestantske stvari; Francuzi su se uistinu i pribojavali da bi ga
on mogao sasvim ponititi. U odgovor na njegov prvi krunski govor, novi parlament u kom su
preovladavali whiggovci tuio je nad sramotom nanijetom naciji nezadovoljavajuim zakljuenjem
rata, koji... bijae praen besprimjernim uspjesima. Oxford bijae poslat u Londonsku kulu (the
Tower), a Bolingbroke u izgon. Ali nije trebalo da proe mnogo vremena da postane jasno da je
Utrecht nainio krupan korak u nastupanju Engleske/Velike Britanije prema statusu svjetske sile.
Ljudevit XIV bio je sada primoran ne samo da prizna protestantsko nasljee nego i da protjera iz
Francuske Starog pretendenta, sina zbaenog kralja Jakova II. Mada je Francuska i dalje bila
dominantna sila u Kanadi, priznanje britanskog zauzimanja Hudson Baya i povraaj Nove kotske i
Newfoundlanda [Njufundland] imalo je oigledne politike posljedice kao i neposredne ekonomske
dobiti. Isto se moe rei za ustupanje Ostrva sv. Kritostofera (St Kitts) u Karibima. Sticanje
Gibraltara i Minorke uinilo je Britaniju dominantnom silom u zapadnom Mediteranu.
Prijenos asienta sa francuskih na britanske trgovce bilo je samo po sebi unosno, ali je istovremeno
predstavljalo i poraz prijetnji da e panija postati francuski satelit. Na evropskom kontinentu,
postignut je najbolji rezultat: pokuaj Ljudevita XIV da ostvari hegemoniju bio je konano poraen;
Nizozemska je postala tampon-zona nasuprot Francuske; i postignuta je ravnotea snaga. U irem
smislu, mirovni ugovori uspostavili su britanski cilje kontinentalne ravnotee snaga kao cilj
evropskog sistema drava.

SJEVERNI RATOVI
Iako se, u trenu smrti Ljudevita XIV 1715, praina slegla na Rat za pansko nasljee, Veliki sjeverni
rat nastavio je da bijesni na istoku. Nazivan je velikim da bi se razlikovao od ranijih sukoba iz 50-
ih i 60-ih godina XVII vijeka izmeu istih protivnika. Ulog u obama ratovima bijae dominacija
Baltikom i dominacija Poljskom. Mirom u Olivi iz 1660-, vedskoj je uvrstila kontrolu nad svojim
baltikim carstvom koje se protezalo sve od Norveke, tada pod danskom vlau, pa oko sveg
Baltikog mora, sve do Rige, da ne pominjemo najvei dio Pomeranije, dobijene 1648. Poljska je
preivjela Potop szwedzki, tj. navalu invazija koje su je plavile tokom 50-ih i 60-ih, mada po cijeni
preputanja 1667. istone Ukrajine i Kijeva Rusiji (tada jo uvijek obino nazivanoj Moskovija). Pet
godina potom, Turci su anektirali Podoliju na zapadu Ukrajine. Pohod kralja Jovana Sobieskog na
Be 1683. da pomogne protjerivanju Turaka predstavljalo je kratak bljesak uspjeha u inae
sumornom periodu graanskih sukoba kod kue i poraz na strani.

14
Eng. the rage of party, period engleske i britanske istorije iza Slavne revolucije iz 1688. obiljeen partijskom
ostraenou i nestabilnou vlada; period u kom je engleski parlamentarni sistem stekao svoj dananji oblik.
20

Koristei se o austrijsku pobjedu nad Turcima tokom 1690-ih, koja je izmeu ostalog povratila
Podoliju, Poljaci su se dali u ofanzivu predvoeni svojim novim, ambicioznim vladarom Avgustom
II, saksonskim elektorom, koji je izabran za kralja 1697. Koalicija Poljske, Danske i Rusije udarila je
1700. na vedsku s ciljem da razgrabe njeno baltiko carstvo. Poljski dio trebalo je da bude Livonija i
njena velika luka Riga. Ne prvi ni posljednji put u istoriji, ono to je trebalo da bude kratak i lagan rat
pretvorilo se u dugo i muno vojevanje. Sedamnaestogodinji vedski kralj Karlo XII pokazao se kao
izvanredno bodar i preduzimljiv, iako se dobar dio njegovih uspjeha moe pripisati vojnim i
finansijskim sredstvima nagomilanim za prethodne vladavine [Karlo XI]. Najprije je uz pomo
anglo-holandeke flote, za samo par mjeseci, izbacio Dance iz rata, a onda prevezao vojsku na drugi
kraj Baltika, gdje je ova, brojei samo osam hiljada ljudi, nanijela potpun poraz trostruko brojnijoj
ruskoj vojsci kod Narve 20. novembra. Tako je u igri ostao samo Avgust II, ali se on pokazao tvrim
orahom, dijelom to je imao resurse Saksonije iza sebe, a dijelom zbog notorno razuzdane prirode
poljske politike. Tek je 1704. Avgust svrgnut i zamijenjen poljskim magnatom Stanislavom
Leszczyskim [Leinjski]. Dvije godine potom, Karlo XII prenio je rat u Saksoniju, primoravajui
Avgusta na Mir u Altranstdtu [Altrantet], kojim je Avgust priznao gubitak poljske krune.
Za razliku od ratovanja na zapadu, gdje su vojske iznova i iznova prelazile isto tle u Porajnju i
Flandriji, Veliki se sjeverni rat protezao preko hiljad milja, od Norveke do Ukrajine. Ali je tok
dogaaja bio srazmjerno sporiji. Sljedea faza rata nije poela sve do 1707. Karlovom invazijom
Rusije, koje je neskriveni cilj bio da svrgne cara Petra i izdijeli njegovo carstvo u sitne kneine. Za
narednih osamneast mjeseci, ni manje ni vie, vedska je vojska nastupala polagano preko Litvanije,
dobijajui povremene okraje, ali nalazei nemoguim da svog neuhvatljivog neprijatelja navede na
bitku u prostranim praznim ravnicama, utom praznijim to je Petar na njima sprovodio taktiku
spreene zemlje. U jesen 1708, nainili su okret prema jugu u Ukrajinu, primamljeni obeanjem
podrke od kozakog zapovjednika Ivana Mazepe i nadanjem u obilatije snabdijevanje. Preivjev
uasnu zimu 1708-9, Karlo XII konano je dobio bitku koju je traio, na Poltavi 27. juna 1709. Do
tada se njegova vojska ve smanjila na negdje izmeu dvadeset dvije i dvadeset osam hiljada, a ispred
njega bijae ruska vojska moda dvostruko brojnija. K tomu, bijae to mnogo uvjebanija i
opremljenija vojska no ona iz Narve, ne najmanje u artiljeriji, koja sijecae nae ljude, kao srp
travu, po rijeima jednog vedskog oevica. veani su imali gotovo sedam hiljada mrtvih i
ranjenih, 2760 bjee zarobljeno na bojitu, a ostatak se predao tri dana kasnije. Karlo XII prebjegao
je na tursku teritoriju, gdje je u izgnanstvu proveo sljedeih pet godina.
Poltava je zaista predstavljala prekretnicu u istoriji, mnogo znaajniju, primjerice, od Blenheima.
Petar Veliki (a taj mu je nadimak sad ve pristajae) sam je kazao: Sada je, uz Boju pomo,
postavljen posljednji kamen u temelju Petrograda. Leibniz je saeo odgovor ostatka Evrope kad je
bitku opisao kao veliku revoluciju, dodajui: Veli se da e car biti stravian prema ostatku
Evrope, da e biti kakav Turin Sjevera. Ali Poltava nije donijela mir. Zapravo, sam je Petar 1711.
umalo izbjegao potpuni slom od turske ruke na rijeci Prutu u Moldaviji. Kao to ova lokacije
pokazuje, Veliki sjeverni rat moda mu i nije najbolje ime. Ovo je oduenje rata koji su veani
nepovratno izgubili dijelom bilo posljedica Karlovog odbijanja da se suoi sa posljedicama, to je
dodatni dokaz, ako takvih dokaza treba, o znaaju pojedinca u odreivanju sudbine miliona. Karlo se
21

na sjever vratio 1714, no ni zadivljujui konjiki podvigprejahao je 1500 kilometara za dvije
nedjeljenije mogao zaustaviti suavanje vedskog baltikog carstva. Njegova istrajnost pojaana je
mijeanjem drugih sila po zakljuenju Rata za pansko nasljee. I ore I Engleski, u svojstvu
hannoverskog elektora, i Holandezi dooe da ribare po mutnih voda Baltika.
Mirovni pregovori potpomognuti su Karlovom smru pri opsadi Fredrikshalda u Norvekoj u
jesen 1718pogodio ga je vjerovatno jedan od njegovih vojnikaali ih je ometalo estoko
meusobno rivalstvo vedskih neprijatelja, posebno Hannovera i Rusije. Prvi ugovor u onome to je
zapravo bila podjela vedskog carstva potpisan je 1719. izmeu vedske i Hannovera. Poetkom
sljedee godine, potpisan je mir izmeu vedske i Prusije, koji je ovoj potonjoj dao gotovo cijelu
Pomeraniju, ukljuujui ein i kontrolu Odre. U julu 1720, i Danska je zakljuila mir, stiui pun
suverenitet nad vojvodinom Schleswig [lezvig], koji je prethodno dijelila sa vojvodom Holstein-
Gottorpskim [Holtajn-Gotorp]. Postizanje mira sa Rusijom pokazalo se komplikovanijim, jer su se
veani nadali da e Francuzi i Britanci-Hannoverci primorati Petra Velikog da ublai svoje zahtjeve.
Tek kad su shvatili da su preputeni sami sebi, veani su pristali na pogodbu. Ugovorom iz Nystada
iz avgusta 1721, Rusija je dobila provincije Livoniju, Estoniju, Ingriju i dobar dio Karelije. Ovo nije
bio tek prozor na zapad za kojim je Petar toliko udio, no cijela panorama, to je pokazalo da je
vedsku zamijenila Rusija kao dominantna sila u sjeveroistonoj Evropi.
Poraz vedske i svoenje Poljske na pukog ruskog satelita predstavljalo je ozbiljan problem za
Francusku, koja je dosad oslanjala na strategiju skoka, strategiju ohrabrivanja zemalja na sjeveru i
istoku da naine snaan pritisak na uklijetene Habsburge. Taj se problem dodatno pogorao daljim
porazima Turaka od strane kneza Eugena u ratu 1717-18, koji ih je stajao Temivarskog banata i
Beograda. Sva tri tradicionalna francuska saveznika budui tako u stanju raspadanja, adaptacija je bila
prijeko potrebna. Jedan od moguih pravaca predloio je sam Petar Veliki prilikom posjete Parizu
1717. On je grofu de Tess, vladinom ministru zaduenom da se o njemu stara za posjete:
Francuska je izgubila saveznike u Njemakoj; vedska, gotovo unitena, ne moe valjati nita; a ja,
car, dolazim da se ponudim Francuskoj kao zamjena za vedsku... elim da garantujem vae
ugovore; nudim vam svoje saveznitvo, uz poljsko... Vidim da vas u budunosti mora zastraiti
golema mo Austrije; stavite mene na mjesto vedske. Bez preimustva naknadne pameti, koja bi
im bila omoguila da vide da e ovaj seizmiki pokret u raspodjeli moi u istonoj Evropi biti trajan,
Francuzi nisu odgovorili. Kao to emo vidjeti, ovaj e se neuspjeh u prilagoavanju pokazati vema
tetnim.
Jedan aspekt ratova okonanih izmeu 1713. i 1721. koji ne privlai uvijek panju koju zasluuje
jeste vanost istovremenih unutranjih sukoba. Moda najoiglenije, Drugi stogodinji rat bio je
takoe, makar u poetnim fazama, graanski rat u Irskoj izmeu katolika i protestanata, a na
glavnom ostrvu tek manje ogorena borba izmeu jakobita i hannoveraca
15
. Niti je bitka na Boyni
niti poraz Jakobitskog ustanka iz 1715. uklonila ovu dimenziju, jer su Francuzi stalno pokuavali da
upadnu u Englesku kroz keltska zadnja vrata, bilo irska, bilo kotska. Na drugom kraju Evrope, za
najveeg dijela Rata za panskog nasljee, Habsburzi su se istovremeno borili protiv maarskih i

15
Podravalaca zbaene kue Stuarta odnosno novoustoliene kue Hannovera.
22

transilvanskih ustanika u totalnom ratu koji je okonan tek 1711. U Svetom Rimskom Carstvu,
Bavarci bjehu primorani da napuste Tirol nakon prohabsburke pobune, dok su naredne godine
Habsburzi obustavili pokuaj anektiranja Bavarske uslijed narodnog ustanka u korist elektora. Niti je
Francuska bila izuzeta: u martu 1704, Ljudevit se osjeao obaveznim da premjesti svog najboljeg
generala, vojvodu de Villars, sa njemakog ratita u Cvennes da ugui Camisardski rat
16
koji su
protestanti vodili od 1702. Moe se nagaati da bi Marlboroughu i knezu Eugenu kampanja koja se
zavrila u Blenheimu bila mnogo zahtjevnija da je Villars upravljao francuskim vojskama. Na sjeveru,
Karlo XII bio je trajno izloen riziku aristokratskog dravnog udara koji je po njegovoj smrti i
okonao apsolutizam i inaugurisao doba slobode. Kampanje Petra Velikog protiv veana bile su
stalno ugroavane kozakim ustancimaprimjerice donskim iz 1707. ili ukrajinskim iz 1708. I tako
dalje. Meuzavisnost spoljne politike i domae stabilnosti moe izgledati kao truizam, ali se esto
previa. Vanost joj nije opala u vijeku koji je slijedio, kao to emo vidjeti u narednim dvama
poglavljima.



16
Kamizari bjehu francuski protestanti dignuti na ustanak protiv monarhije po opozvanju Nanteskog edikta 1685. koji
im je davao vjersku slobodu. Nasilna preobraenja, gerilsko ratovanje i krvavi lokalni sukobi izmeu katolika i
protestanata okonani su 1710; protestantska zajednica sauvala se u nepristupanoj regiji Cvennes [Seven] na jugu
Francuske.
23




POGLAVLJE 12: OD NYSTATDSKOG MIRA DO FRANCUSKIH
REVOLUCIONARNIH RATOVA 1711-87.

DINASTIKI PROBLEMI I RAZVITAK PENTARHIJE
Ugovori iz druge decenije osamnaestog stoljea mogli su oznaiti poetak mira jednako trajnog kao
onaj koji je slijedio za Bekim kongresom 1815. na samom kraju ovog perioda
17
. Na alost, Utrecht-
Rastatt-Nystad pokazali su se u svojoj krhkosti vie nalik Versailleskom miru iz 1919. Prije no je i
zakljuen Veliki sjeverni rat, zapadne su se sile jo jednom dale u rat. Meutim, ovaj je bio drugaiji
od prethodnog, jer su se ovaj put Velika Britanija i Francuska nale na istoj strani. Nain na koji je
dolo od ovog preokretakoji je u izvjesnom smislu bio jednako radikalan kao diplomatska
revolucija iz 1756govori nam mnogo o neprekinutoj vanosti dinastikih, nasuprot nacionalnih,
razloga u odreivanju spoljne politike. Naravno da se, na primjer, Ljudevit XIV uvijek starao nad
interesima bourbonske kue; ini se da je ovo pravi leitmotiv skoranje istoriografije. Ali mu je isto
tako bilo stalo da poistovijeti porodine i nacionalne interese, na isti nain na koji je poistovjeivao
svoju linost sa dravom. Ma i ako nikad nije rekao Drava, to sam ja, rekao je mnogo ega to je
znailo upravo to. A u O umijeu kraljevanja iu 1679. zapisao je:
Kraljevi su esto primorani da djeluju suprotno od svojih sklonosti na nain koji ozljeuje njihove
line zdrave prirodne instinkte. Oni bi eljeli da ine zadovoljstvo, a esto moraju da kanjavaju i
upropauju ljude kojima su prirodno blagonakloni. Interesi drave moraju doi na prvo mjesto...
Kad neko uzima dravu u obzir, taj radi za sebe. Dobro jednoga ini slavu drugomu. Kad je drava
sretna, ugledna i silna, onaj koji je uzronik tomu prekriven je slavom, i shodno tomu ima pravo da
uiva sve to je najugodnije u ivotu u veem stepenu no njegovi podanici, u skladu sa njihovim i
svojim poloajem.
Ako je i priznao na samrtnoj postelji da je odvie volio rat, i ako ak i njegovi najlaskaviji ivotopisci
prihvataju da su njegovi rani ratovi bili motivisani udnjom sa linom slavom (gloire), njegovo
osnaenje granica zaista jeste koristilo itavoj naciji.
Ali je, na drugoj strani, isto dinastika bila politika koju je usvojila panija, taj, kako e se
pokazati, podivljali slon meunarodne politike. Ili bi radije trebalo rei: politika koju je usvojila
panjolska kraljica, jer joj je pokretaku snagu davala Jelisaveta Farnese Parmanska, kojom se udovac
Filip V oenio 1713. Zagospodarivi svojim muem u stepenu koji je malo koja supruga postigla,
ona je koristila resurse svoje nove zemlje da stekne oevinu dvojici svojih sinova, don Karlu,
roenom 1716, i don Filipu, roenom 1720. Kako je bilo malo vjerovatno da e ijedan od njih
naslijediti panski prijesto, jer je Filip V ve ima dvojicu sinova iz prethodnog braka, Jelisaveta je

17
Knjiga pokriva period od 1648. do 1815, koje autor smatra da su u drutvenom, politikom, meunarodnom,
ekonomskom i duhovnom smislu predstavljale tranziciju sa predmodernog u savremeno doba,
24

usmjerila panju na Italiju. U ovome ju je pomagao i podsticao Giulio Alberoni, turbulentni
svetenik porijeklom iz Piacenze [Pjaenca] koji je prvi put doao u paniju kao sekretar vojvode
Vendmeskog, a onda postao poslanik parmanskog vojvode i bio odgovoran za izbor njegove keri
Jelisavete za Filipovu novu enu. Po temperamentu pustolov, ini se da je uz to gajio izraenu
mrzost na Austrijance, nove gospodare italijanskog poluostrva, te je bio rad Jelisavetin sauesnik.
Ambiciozni dvojac izaslao je 1717. silnu armadu (najveu to je panija sakupila jo od Lepanta
1571) sastavljenu od tristo brodova i sa 33.000 vojnika i 100 komada artiljerije da osvoji Sardiniju od
Austrijanaca. Kako su ovi bili zauzeti ratovanjem sa Turcima, Sardinija se pokazala lakom metom,
kao i Sicilija, na koju su pobjedodobitni panjolci prijeli sljedee godine. Ovo silniko prepravljanje
mirovnog ugovora navuklo je neprijateljstvo drugih velikih sila, pogotovo Francuske i Velike
Britanije. Obje su eljele da zadre status quo, uglavnom zbog dinastikih razloga. Regent Francuske,
vojvoda Orlanski, prirodno je i dalje gajio nadu da bi, u sluaju smrti djeteta Ljudevita XV, mogao
postati kralj Francuske, te je, jednako prirodno, bio u otvorenom neprijateljstvu sa Filipom V,
jedinim drugim moguim traiocem krune. Tako je tjerajui mogue nasljee svoje orlanske kue
iskao rapprochement sa Britanijom protiv panije. U blagonaklonog primaoca ovakvih ponuda ora I
pretvorila je misao da bi taj savez istovremeno neutralisao prijetnju od stuartskog pretendenta na
britanski tron i obezbijedio Hannover. Ovaj se potonji 1716. inio posebno izloenim, kad je Petar
Veliki postavio svoj zimski stan svojoj golemoj vojsci u Mecklenburkoj vojvodini, u susjedstvu
Hannovera. Tako su ova dva prirodna i nuna neprijatelja (kako se 1717. izrazio britanski poslanik
na francuskom dvoru grof Stair) ostavili po strani svoje razlike i zdruili se da zaustave mediteranske
avanture Jelisavete Farnese. Britanska flota pod komandom admirala Georga Bynga unitila je 11.
avgusta 1718. panjolsku flotu kod rta Passaro, najjunije take Sicilije, zarobiv sedam ratnih
brodova u otvorenim vodama i onda unitiv sedam preostalih koji su se povlaili prema priobalju.
Za ovim su uslijedile dvije godine uasa, i za nasukanu panjolsku vojsku i za njihovi nerade
domaine, dok nije potpisana neizbjena predaja. U meuvremenu, britanske su se ekspedicione
snage iskrcale u Galiciji, zauzev Vigo i Ponteverdu, a francuska vojska upala je u Baskiju, zauzev San
Sebastian. Alberoni je otputen i protjeran. Kao to je zapisao John Lynch, rijetko je kad neki rat
tako potpuno izgubljen, ili pad od miljenika do rtvenog jagnjeta tako vrtoglav. Francuska i
Britanija nametnule su sad rjeenje koje je proistilo i stabilisalo utrechtsko-rastattske ugovore: Filip
V odrekao se svih pretenzija na Italiju ili na junu Nizozemsku, ali je nasljee vojvodina Parme i
Toskane dodijeljeno don Carlu, njegovom sinu od Jelisavete Farnese; Karlo VI konano se odrekao
svog potraivanja panjolskog prijestola, ali je primio Siciliju; Viktor Amadej II Savojski odrekao se
Sicilije ali je zauzvrat dobio Sardiniju i kraljevski naslov.
Cijelomu je paketu trebalo dugo vremena da bude u potpunosti sproveden. ak i najdarovitiji
pripovjeda naao bi tegobnim da konstruie prikaz 20-ih godina XVIII vijeka koji bi istovremeno
bio dosljedan i zanimljiv, ili, zapravo, makar jedno od tih dvaju. Samo napregnuta usredsreenost i
uzastopno upuivanje na hronologiju mogu otkriti koji se neuspjeli kongres zbio kad, koja je
kratkotrajna liga zbliila koje sile, ko je bio u savezu sa kim, ko je varao koga, ili to ve. Neka bude
dovoljno da kaemo da je ovo bio period u kom je Velika Britanija uivala preteui uticaj na
25

evropski sistem drava, uticaj jednako rijedak koliko i kratak. Izmeu ostalog, Britanci su uspjeli da
primoraju panjolce da im priznaju trgovake ustupke date u Utrechtu i Austrijance da napuste svoj
projekat trgovake imperije sa sjeditem u Ostendu. Jedan sretni dobitnik ovih metea bila je
Jelisaveta Farneka, kojoj se esnaest godina spletkarenja isplatilo kad je don Karlo uao u Parmu u
martu 1732. kao njen novi vojvoda. panjolske trupe poslate da mu pripomogu prevezene su preko
Mediterana u britanskim brodovima, kao i garnizon koji je u Toskanu poslat da titi njegovo
potraivanje dokad ne umre tadanji bezdjetni vojvoda.
Do 1730. Francuzi su se dovoljno oporavili od iznuda Rata za pansko nasljee da bi stali
razmiljati o povraaju onoga to su smatrali da je po pravu njihovo mjesto na vrhu evropskog
sistema drav. Ne samo da je Ljudevit XV preivio svoje djetinjstvo i mladost, no je sad bio zdrav i
io mu, roditelj mukog nasljednika (1729) i po svoj prilici budui roditelj jo mnogo njih. Otpustio
je 1726. nesposobnog vojvodu Bourbonskog i najaviosvjesno oponaajui svog prethodnikada
e odsele sam biti svoj prvi ministar, mada dodav u istom dahu da e kardinal Fleury [Fleri] biti
prisutan svim sastancima sa ministrima. Fleury je zapravo bio novi rukovodilac francuske politike,
unosei u inostrane poslove zadivljuju spoj suptilnosti i odlunosti. Nije mario za nadmeni nain
kojim je ser Robert Walpole [Volpol] nametnuo pacem Britannicam
18
na Mediteranu 1731, a
uzmeniravala ga je i austro-ruska osovina: Rusija je u pogledu ravnotee na Sjeveru stekla odvie
visok stepen moi, a njen savez sa austrijskom kuom krajnje je opasan. Tako je poeo da udaljava
Francusku od entente sa Britanijom i da obnavlja skokovite [leap-frog] odnose sa Danskom,
vedskom, Poljskom i Osmanskim carstvom.
Prilika da Francuzi pokazuje miie pruila se u nasljednikim problemima koji su muili nekoliko
njihovih suparnika. U Velikoj Britaniji, Stuarti su jo uvijek predstavljali prijetnju. Neuspjeh Petra
Velikog da uspostavi pravo prvorodstva destabiliziralo bi Rusiju svaki put kad bi car ili carica umrli;
upravo je njegov dekret po kom je car trebalo da imenuje svog nasljednika doslovce izazivao
nestabilnost. I to je najvanije, Karlo VI nije uspio da proizvede mukog nasljednika, tako dovodei
u pitanje nasljee Habsburke monarhije. Da bi sprijeio njeno komadanje, Karlo je 1713. izdao
Pragmatiku sankciju
19
kojom je objavio da, u sluaju njegove smrti bez mukog nasljednika, svi
njegovi posjedi u cjelosti idu njegovoj starijoj keri, nadvojvotkinji Mariji Tereziji. Ovo je moralo
stvoriti probleme, ne najmanje zbog toga to je znailo zaobilaanje ker njegovog prethodnika,
starijeg mu brata Josifa I. Karlo se potrudio da stekne meunarodno priznanje Pragmatike sankcije,
i to ne bez uspjeha; svoj su pristanak dali panija 1725, Bavarska, Kln i Rusija 1726, Velika Britanija
i Holandska republika 1731, te Danska i Sveto Rimsko Carstvo 1732. Pristanak, razumije se, nije dat
besplatno, no je morao biti kupljen ovom ili onom vrstom koncesija. Da li je zavreivao sav
diplomatski trud uloen u njega upitno je. Teko je ne sloiti se sa miljenjem kneza Eugena da bi
velika vojska i dobro popunjena riznica bili mnogo djelotvorniji od ovih obeanja na papiru.

18
Pax Britannica znai britanski mir, kovanica po uzoru na Pax Romana koji je uspostavilo Rimsko carstvo. Tako se
danas govorio pax Americana.
19
Sanctio pragmatica jeste ukaz rimskog cara ili kakve druge suverene vlasti o pitanju iz neposredne nadlenosti, sa snagom
osnovnog zakona.
26

Na kraju, novi veliki evropski rat izazvalo je ne austrijsko no poljsko nasljee. Kad je Avgust II
Saksonsko-Poljski umro 1. februara 1733, Austrija i Rusija podrale su izbor njegovog sina kao
Avgusta III, dok je Francuska uskrsla kandidaturu Stanislava Leszczyskog, koji je na kratko bio
poljski kralj 1704-9. kao lutak Karla XII. U meuvremenu, Stanislav je obezbijedio francusku
podrku udadbom svoje keri Marije za Ljudevita XV 1725. Njegov mu je zet, meutim, dao tek
simbolinu podrku u Poljskoj, radije vojujui po Rajni i Sjevernoj Italiji. Ovdje su Francuzi sve
jednako pobjeivali i do 1735. mogli izdiktirati uslove mira nesretnom Karlu VI. Njihov diplomatski
poloaj bio je vema ojaan savezom sa panijom, tzv. Prvi porodinim dogovorom od 7. novembra
1733. Rat je konano zavren Bekim ugovorom iz maja 1738, tri godine nakon to su borbe bile
prestale. Njegove odredbe jo jednom pokazuju koliko su dinastiki razlozi bili vani u odreivanju
mape Evrope. Avgust III potvren je kao kralj Poljske, a Stanislav Leszczyski primio je u naknadu
Lorensko vojvodstvo, koje je po njegovoj smrti trebalo da pree Francuskoj. Tadanji lorenski
vojvoda, Franjo Stefan, koji je oenio nasljednicu Karla VI Mariju Tereziju 1736, trebalo je da primi
Toskanu, koje je posljednji veliki vojvoda umro 1737. Habsburzi je takoe trebalo da prime i
vojvodinu Parmu od don Karla, koji je trebalo da primi Napulj i Siciliju, gdje e posati kralj Obiju
Sicilija. Iako je za sada njegov brat Filip i dalje bio nezbrinut, Jelisavetin san da postavi svoje sinove
kao nezavisne vladare nainio je jo jedan ogroman korak unaprijed.
Tako je pax Britannica bila kratkovjeka. Sad su Francuzi upravljali mirotvorstvom izmeu 1735. i
1738, i izgledalo je da su oni dre glavnu rije, jer su uspostavili solidnu osnovicu sa svojim
panjolskim roacima i rairili podruje pod bourbonskom kontrolom na jug Italije. Njihova je
pobjeda nad Karlom VI izgledala utom potpunijom to su ovoga finansijska iscrpljenost i vojni
neuspjeh primorali da prihvati francusko posredovanje u zakljuenju rata sa Turcima koji je vodio od
1737. Beogradskim mirom iz septembra 1739, Turci su povratili najvei dio teritorije koju su izgubili
1718, ukljuujui i Beograd, mada su Austrijanci zadrali Temivarski banat. Na istoku, meutim,
situacija je bila manje ohrabrujua, jer novi poljski kralj Avgust III nije imao iluzija o tome da svoju
krunu duguje austrijskoj i ruskoj podrci, te da je oenjen jednom Habsburgovkom. Francuska
skokovita [leap-frog] diplomatija bila je i dalje nenaeta, ali e u budunosti bivati problematinija.
Jo jedan dugoroni problem koji se sve tee nadvijao nad Francuskom bilo je kolonijalno
nadmetanje sa Britancima. Ovi su u Utrechtu dobili dovoljno mnogo da im se apetiti naotre. Sada
su kontrolisali cijelo atlantsko pomorje sa izuzetkom panske Floride, te su polagali pravo na
prostran komad teritorije juno od Hudson Baya. Izmeu bijahu Francuzi, kojih je prva ekspedicija
do ua Rijeke sv. Lovra [St Lawrence] nainjena daleke 1534 i koji su sada kontrolisali rijenu
dolinu do Velikih jezera i preko. U skorijoj prolosti, Francuzi su poloili pravo i na teritoriju koja se
prostirala juno do ua rijeke Mississippi, nazivajui novi posjed Louisiana po svom kralju
[Ljudevit: Louis] i osnivajui Novi Orlans [dananji New Orleans] 1718. Njihova je oigledna
strategija bila da poveu ove dvije tekovine sa svojim starijim kolonijama na sjeveru preko dolina
rijeka Mississippi i Ohio [Ohajo]. A u ovim su se novim posjedima sve ee sukobljavali sa
naseljenicima iz britanskih primorskih kolonija koji su ili na zapad preko Appalachkih planina u
potrazi za novom zemljom. Postalo je jasno 1730-ih da je oruani obraun neizbjean.
27

Neizbjean je bio i rat izmeu Britanije i panije. pansko neprijateljstvo prema Britaniji izazvano
je gubitkom Gibraltara i Minorke na utrechtskom umiru 1713, te obavezom da dopuste britanskim
trgovcima da snabdijevaju njihove kolonije u Americi robljem. U toku 1730-ih rat je postajao sve
izgledniji kako su preduzimljivi i bezobzirni britanski trgovci u sve veem broju krili panske
trgovake restrikcije. Jo odreeniji predmet trvenja bilo je zvanino naseljavanje Georgije
[Dordija], koje je pojaalo sporenja po sjevernim granicama panjolske Floride. Rat koji je na
koncu izbio izmeu Britanije i panije 1739. poznat je kao Rat Jenkinsovog uveta. Vlasnik uveta
bijae kapetan britanske trgovake mornarice Robert Jenkins [Denkins] koji ga je 1738,
konzerviranog u tegli, pokazivao pred odborom Donjeg doma. Tvrdio je da mu ga je odsjekao
maem panjolski obalski straar koji je posio i poharao njegov brod nedaleko od Havane. Iako se
navodni incident desio prije sedam godina, uz druge prie strave i uasa bio je dovoljan da raspali
britansko javno mnijenje prizivajui mone antipanjolske i antikatolike asocijacije, od Inkvizicije
do Armade. Hispanofobija je nedavno bila dobila podstrek kroz pansku podrku neuspjeloj
jakobitskoj invaziji 1719. Ratna stranka u i van Parlamenta iskoristila je narodnu ozlojeenost i
pritisla nevoljnoga Walpolea da objavi rat.
Isprva je izgledalo da je optimizam ratohukaa bio osnovan, jer je u novembru 1739. admiral
Vernon, sa flotom od samo est brodova, zauzeo na prepad Porto Bello na atlantskoj obali Paname.
Ali je Kraljevska mornarica davala lane nade. Ona jednostavno nije imala resurse ili baze da
uspjeno djeluje po Karibima, Mediteranu i domaim vodama. Jedan dramatian izuzetak u
obeshrabrujuoj prii o neuspjelim ekspedicijama predstavlja uspjeh kapetana Williama Martina iz
jula 1742, kad je Karla VII Napuljskog priveo k poznaniju to je pomagao panjolsko vojevanje u
sjevernoj Italiji. Usidriv se sa svojim eskadrilom na pukomet nebranjenog Napulja, Martin je dao
Karlu pola sata da se povue iz rata, to je ovaj uradio. Kao to primjeuje Nicholas Rodger, ne
bijae mimo ove ekonominije demonstracije pomorske sile do sad. Ostali britanski uspjesi bijahu
malobrojni i prorijeeni, ali tu spadaju zauzimanje znatne francuske utvrde Louisbourga u Kanadi i
dvije manje pobjede nad Francuzima nedaleko od rta Finisterre [na krajnjem sjeverozapadu panije]
u maju i junu 1747.
Rat Jenkinsovog uveta trajao je tek neto vie od godina kada se utopio u mnogo iri sukob sa
znatno slavnijeg imenaRat za austrijsko nasljee. Na jednom nivou, on je predstavljao nastavak
vjekovnog konflikta izmeu Bourbona i Habsburgovaca za dominaciju nad kontinentalnom
Evropom, ali ga je ubrzala sluajna smrt trojica monarha 1740. Prvi koji je preminuo bio je Frederik
Vilim I Pruski, 31. maja. Tako je na prijesto doao njegov prepredeni sin Frederik II, jednako
komplikovan koliko inteligentan, i sa sasvim drugaijim pristupom zastupanju interesa svoje
kraljevine. Iako brutalna gotovo do ludila, spoljna politika Frederika Vilima bijae nenapadna, moe
se rei i straljiva. Bio je zadran trostrukom odanouhohenzollernskoj dinastiji, Svetom
Rimskom Carstvu i svom caru, te svom uasnom kalvinistikom Bogu. Njegov sin, sa druge strane,
nije nikad mario za svoju porodicu, zahtijevajui da interesi hohenzollernske kue budu podreeni
interesima pruske drave; za Sveto Rimsko Carstvo gajio je samo prezir, rugajui se njegovom
zastarjelom, basnoslovnom ustavu; a Hrianstvo je odbacivao kao staru metafiziku fikciju,
napunjenu bajkama, protivrjenostima i besmislicama: izroenu u bunovnoj mati orijentalaca, a
28

onda rairenu po Evopi, gdje su je propovijedali neki fanatici, neki se spletkari pretvarali da u nju
vjeruju a neki imbecili zapravo u nju i povjerovali.
Frederik Vilim I gajio je nekoliko prituaba na Karla VI, koji je ignorisao njegove interese u
Poljskoj 1732, zanemario ga po pitanju Mecklenburga 1733. i previdio njegova potraivanja
vojvodina Jlich [Jilih] i Berg 1738, ali mu je sa izuzetkom kratkog perioda sredinom 20-ih ostao
odan. Usredsredio je svoju demonsku energiju prije na pripremu no voenje rata, te ostavio sinu
vojsku od 81,000 ljudi, koja je po kvalitetu bila najbolja u Evropi, i veliku blagajnu. Iako je imao
svaki razlog da mrzi svog oca, Frederik II pozdravljao je njegove uspjehe, zapisav u svojoj Istoriji
moga vremena:
Slava kojoj se upinjao pokojni kralj, slava pravednija no ona osvajaka, bila je da uini svoju zemlju
sretnom; da disciplinuje svoju vojsku; da upravlja finansijama u najrazboritijem redu i sa tedljivou.
Rat je izbjegavao, da ne bi bio ometen u pohodu k tako odlinim ciljevima. Tako je neprimjetno
koraao k veliini, ne pobuujui zavist monarha.
Upravo ova orua njegov e sin sada upotrijebiti na tako razoran nain. Nema razloga da sumnjamo
u njegovo lino priznanje da je, prije svega, htio da stekne ime sebi i Pruskoj, i da izbrie osmjeh sa
lica, primjerice, ora II Engleskog, koji je ismijevao Frederika Vilima I kao desetara, drumskoga
kralja i nadubretara Svetog Rimskog Carstva
20
. Uprkos formalnog uzvienja u kraljevski status
1701, Pruska je i dalje bila neka vrsta hermafrodita, vie elektorat nego kraljevstvo, kako se sam
Frederik izrazio. Da otkloni svake sumnje u pogledu muevnog identiteta kraljevstva, Frederik je
prvo ispitivao mogunost da dobije Jlich i Berg, ali nije nita postigao. A onda mu je u pomo
pritekao sam aneo smrti, odnijevi caricu Anu Rusku 23. oktobra 1740. i Karla VI tri dana potom.
Kad je primio vijesti, Frederik je odmah rijeio da trai povraaj lezije. Piui o sebi u treem
licu, Frederik nastavlja: ovaj projekt ispunjavao je sve njegove politike ciljeve; pruao je
mogunost sticanja ugleda, uveanja dravne moi te okonanja spornog nasljea vojvodine Berg.
Nepomenuta ali vjerovatno jednako bitna bila je i pomisao da neko drugi, ako on nee, zasigurno
hoe zaiskati leziju. Naroito mu je bilo stalo da je ne dograbe Saksonci, jer bi oblast predstavljala
teritorijalnu vezu izmeu saksonskog elektorata i Poljske [gdje je saksonski elektor bio kralj Avgust
III]. Gotovo istovremena cariina smrt bila je odluujua, jer bi Rusija, po ustaljenom obrascu, bila

20
Ova je potonja ala je na raun ex officio visoke asti brandenburkog elektora kao natkomornika (archicamerarius)
svetog rimskog cara; Frederik Vilim I bio je brat od ujaka ora II, iju je sestru Sofiju Doroteju oenio. U Istoriji moga
vremena, Frederik II ne skriva svoj i svoga oca kompleks inferiornosti pred optim prezirom na koji su nailazili u Carstvu;
pobrojav uvrede koje je njegov otac trpio, Frederik zakljuuje u svoje i ime svoga oca da monarh treba da stekne sebi, a
pogotovo svojoj naciji, potovanje; da je umjerenost vrlina koju dravnici ne bi trebalo odve strogo da praktikuju, zbog
pokvarenosti ovog vremena; te da je, na poetku svoje vladavine, bolje dati znake odlunosti nego blagosti (The History
of My Own Time, dio I, preveo Thomas Holcroft, London, 1789, p. 80). Frederik Vilim I bio je siledija izraeno
opsjednut vojskom i visokim mukarcima, koje je, ak i silom, sakupljao za svoju posebnu regimentu, koju je
svakodnevno paradirao. Svog je sina fiziki zlostavljao ne bi li ga uinio vojnikom po svojoj mjeri; kad je sa svojim
tutorom Frederik pokuao bijeg, Frederik Vilim dao je ubiti tutora na Frederikove oi, a prijetnju da isto uradi i svom
sinu otklonio je car Karlo VI, koji ga je zatitio kao kraljevia Svetog Rimskog Carstva. U takvim je uslovima porastao
prosvijeeni i veliki Frederik II, kog mrnja na oca i njegovo siledijstvo nije sprijeilo da to siledijstvo pravda
prosvjetiteljskim preceptima. Frederik je napisao libreto za operu Montezuma, o propasti astekog carstva, za koju je
muziku komponovao njegov tienik Carl Heinrich Graun, sa eksplicitnim ciljem da pokae da prosvijeeni i
blagonakloni apsolutista kakvim je zamiljao Montezumu (i sebe) nema to bez sile da trai protiv sila mraka kakvim je
zamiljao panjolce u vrijeme osvajanja Amerike i, u svoje vrijeme, velike katolike kraljeve Evrope.
29

onesposobljena da prui Austrijancima ikakvu pomo zbog unutarnjeg sukoba oko nasljea. Upravo
je Frederik tvrdio da Anina smrt... konano me je odluila za ovaj poduhvat. Pokazae se da je bio
u pravu, jer je Anu naslijedio Ivan VI, koji je zbaen godinu dana kasnije u korist Jelisavete, keri
Petra Velikog iz prvog braka.
esnaestog decembra 1740. poela je pruska invazija lezije. Frederiku je umnogom pomogla
religijata osvetana predrasuda rairena meu prostimajer je oko dvije treine leana bilo
protestantsko i eljno da se izbavi od odlunog progona kom ih je bio podvrgao pokojni car.
Prijestonica Breslau (poljski Wrocaw [Vroclav]) predao se bez otpora u januaru 1741. U provinciji je
bilo tek neto vie od 7,000 austrijskih vojnika, te su Prusi brzo obavili okupaciju. Tek je 10. aprila
1741. kod Mollwitza austrijska vojska pod generalom von Neippergom [Najperg] pruila vojni otpor.
Ovo zasigurno nije bio Frederikov najslavniji as. Dok je nadmona austrijska konjica oigledno
prevladavala, Frederika je njegov drugokomandujui, grof Schwerin [verin], ubijedio da napusti
bojite. U njegovom odsustvu, Schwerin je okupio oigledno pobijeene Pruse i ipak dobio bitku uz
pomo pjeadije. Kao to je Frederik sa aljenjem zabiljeio: teko je rei ko je poinio vie greaka,
kralj ili maral Neipperg, pripisujui svu zaslugu svojoj vojsci: bitka bijae jedna od najupeatljivijih
ovoga vijeka; jer su dvije malene vojske odluile sudbinu lezije, i jer su kraljeve trupe tad stekle onu
slavu koje nikad ne mogu biti liene, ni vremenom ni zaviu.
Mollwitz nije bio vojno odluuju nita vie no ikoja bitka ovog perioda, ali je imao jednu
ekstremno vanu politiku posljedicu. Pokazavi da je Prusija sposobna da brani svoju
novoosvojenu teritoriju, bitka je ohrabrila ratohukae u Francuskoj, predvoene markizom de
Belle-Isle [Belil], da zakljue savez sa Frederikom i stupe u rat. Ljudevit i njegov prvi mnistar Fleury
smatrali su Frederika budalom odnosno varalicom, ali ih to nisko miljenje nije sprijeilo da se
ukljue u opte razraunavanje sa Habsburzima jednom za svagda. Da je rat poao po planu te da su
bili u stanju da diktiraju uslove novom vladaru Habsburke monarhije, dvadesettrogodinjoj Mariji
Tereziji, Francuzi bi bili nametnuli radikalnu rekonstrukciju Srednje Evrope. Lukavi francuski plan
bio je da stvore etiri priblino jednake drave, dajui Donju (sjevernu) leziju Pruskoj; eku,
Gornju (zapadnu) Austriju, Tyrol, Breisgau i carski naslov Bavarskoj; dio Donje Austrije, Moravsku i
Donju leziju Saksoniji, a ostaviv Habsburzima njihove preostale austrijske teritorije i Maarsku.
Francuska bi, naravno, drala ravnoteu izmeu ovih etiriju, a u raun bi unijela i Austrijsku
Nizozemsku. Habsburke zemlje u Italiji bile bi podijeljene izmeu Sardinije i panije.
Na njihovu alost, niti su mogli postii potreban stepen vojne nadmoi, niti su uspjeli da
kontroliu prepredenog Frederika. Kako je ovaj pisao, namjera mu zacijelo nije bila da namakne
jaram na svoje plei, te namjesto da se ponaa kao vjerni saveznik Francuske, nastojao je da odri
ravnoteu izmeu Francuske i Austrije. Presretnute depee otkrile su da bi ga Francuzi istog trena
napustili ako bi Austrijanci pristali da im daju Luksemburg i Brabant. Tako je oktobra 1741. Frederik
potpisao tajno primirje sa Austrijancima kod Klein-Schnellendorfa [Klajn-nelendorf], po kojem je
obustavio neprijateljsko djejstvo a Austrijanci napustili leziju. Mariji Tereziji grdno je trebalo
ovakvog predaha, jer su se Bavarci i Saksonci pridruili francuskom ratnom naporu. Poetkom 1742,
bavarski elektor, Karlo Albert, uspio je da se krunie za ekog kralja i austrijskog nadvojvodu te ga
30

izaberu za svetorimskonjemakog cara. Na sjeveru, francuska diplomatija podstakla je veane da
udare na Ruse, tako obezbjeujui da Marija Terezija ne primi pomo sa te strane. Sa francuskim
lutkom na carskom tronua Karlo VII bijae prvi ne-Habsburg u tri vijeka na njemui franko-
bavarskom armijom koja je okupirala Prag, francuski uticaj u Evropi doao je do take koja je bila
daleko iznad bilo ega to je postigao Ljudevit XIV.
Ovaj je uspjeh bio kratkotrajan. Iako se Frederik na kratko vratio u rat krajem 1741, ipak ga je u
junu 1742. sasvim napustio poto mu je pobjeda kod Chotusitza [Hotuzic] omoguila da ispregovara
Ugovor iz Breslaua, kojim je ispunio svoj sutinski ciljustupanje najveeg dijela lezije. Sva
blagajna Frederika Vilima I bila je ispranjena, ali, Frederik biljei, provincije koje ne kotaju vie od
sedam ili osam miliona kupljene su po jeftinoj cijeni. U meuvremenu, Marija Terezija uspjela je da
sakupi dovoljno vojske, najveim dijelom iz Maarske, i pokazala da su francuska i bavarska vojska
tigrovi od papiramekuni dvorjani prokomentarisao je podrugljivo Frederik Veliki francusku
valjatnost. Do kraja 1742, Austrijanci su povratili kontrolu nad ekom i okupirali Bavarsku.
Diplomatska situacija takoe se poboljavala, jer je u Britaniji pad sera Roberta Walpolea u februaru
1742. doveo do imenovanja Lorda Cartereta [Kartrit] za dravnog sekretara i mnogo odlunije
politike na kontinentu. Britanske subvencije platile su formiranje pragmatike vojske sastavljene
od Britanaca, Hannoveraca, Hessijanaca i Holandeza, koja je u junu 1743, predvoena orem II,
postigla veliku pobjedu nad Francuzima kod Dettingena kraj Frankfurta na Majni. Ovo je bio
posljednji put da je jedan britanski suveren lino zapovijedao nad svojim trupama.
Oporavak Austrije nije nimalo bio po volji Frederika Pruskog. Poetkom 1744. poeo se sve vie
pribojavati da bi Britanija i Austrija mogle nametnuti Francuskoj mirovno rjeenje koje bi ga stajalo
lezije. Tvrdio je da u svom posjedu ima pismo ora II Mariji Tereziji: Gospo, ono to basta da
se uzme basta i da se vrati. Jednako uznemiravaju bio je i prebjeg Saksonije na stranu neprijatelja u
decembru 1743, to je oivjelo nonu moru saksonsko-lesko-poljskog bloka. Sa druge strane,
Frederik nije odmarao na svojim lovorikama, no je iskoristio period mira da uvea svoju vojsku na
140,000 ljudi, da unaprijedi konjicu i da spremi ratne zalihe od 6,000,000 talira, tj. dovoljnokako je
on (pogreno) mislioza dvije kampanje. Odve svjestan da je njegova drava sa svojim slabim
resursima u nepovoljnosti u svakom produenom ratu iznurivanja, njegova je strategija bila da zadaje
otre udarce radi postizanja ogranienih ciljeva u kratkim ratovima. Ovom prilikom, vojevanje je
poelo briljantno invazijom eke i zauzimanjem Praga 16. septembra 1744. ali se umalo zavrilo
katastrofom, jer je Frederik potcijenio opasnosti zimske kampanje na neprijateljskoj teritoriji. Dok se
njegova vojska rasipala dezerterstvom, bio je primoran da se povue u leziju i da tamo eka
neizbjenu austrijsku odmazdu.
Odluujua bitka zbila se 4. juna 1745. kod Hohenfriedberga [Hoenfridberg] kad je Frederikova
vojska od oko 55,000 porazila otprilike isti broj Austrijanaca i Saksonaca u etvoroipoasovnom
klanju, zarobiv sedam i ubiv etiri hiljade vojnika, uz gubitak tek neto vie od hiljade Prusa. To
bijae dovoljno da se spasi lezija i da se osigura mir sa Velikom Britanijom, ali jo uvijek nedovoljno
da se privole Austrijanci k pregovarakom stolu. Tek poslije dodatnih pruskih pobjeda kod Soora 30.
septembra, kod Katholisch-Hennersdorfa 22. novembra i kod Kesselsdorfa 15. decembra, koja je
31

dovela do zauzea Dresdena, mogla je biti Marija Terezija nagovorena da, makar za sad, lezija mora
biti naputena. Na Boi 1745. potpisan je Dresdenski mir, kojim je Frederik dobio leziju od
Austrije i milion talira od Saksonije. Zauzvrat, priznao je izbor supruga Marije Terezije Franja za
svetorimskonjemakog cara, koji je odran bez pruskog uea prolog maja. Frederik se vratio u
Berlin uz herojski doek; upravo je u ovom periodu stekao pridjevak Veliki. On je sam znao da je
svoj uspjeh dugovao vie vojsci koju je stvorio njegov otac no svom vostvu, mada jeste pripomogla
i povoljna meunarodna situacija, da ne pominjemo pozamaan komad sree. Odsele neu ni
mrava zgaziti, osim u samoodbranu, pisao je. No je to, pokazae se, bilo lake rei no ispuniti.
U meuvremenu, na zapadnom je frontu Austrijancima rat teko iao. Iako su Francuzi
orevom pobjedom kod Dettingena 1743. istjerani iz Njemake, vojevanje po Austrijskoj
Nizozemskoj padalo im je mnogo povoljnije. Poev od 1744. njihove vojske, pod komandom
marala Saksonskog [fr. de Saxe], vanbranog sina Avgusta Silnog Saksonskog, dobijale su bitku za
bitkom, od kojih najspektakularnija bijae kod Fontenoya [Fontenoa] kraj Tournaia [Turne] 11. maja
1745. u prisustvu svog kralja. Kad je bitka bila gotova, Ljudevit XV i dauphin
21
nainili su trijumfalni
obilazak pukovnije za pukovnijom uz goenje. To nesumnjivo bijae vrhunac njihove vladavine.
Ubrzo zatim, poetak drugog jakobitskog ustanka poslao je veinu britanskih kontingenata nazad
preko Kanala. U toku naredne dvije kampanje, Saksonski je zavrio osvajao Austrijske Nizozemske i
pripremao invaziju na Holandsku republiku.
Svi ovi uspjesi trebalo je da Ljudevitu XV omogue da nametne isti vrstu umira koji je postigao
njegov prethodnik 1678-9. Naalost po njih, na drugim bojitima, ratovanje nije ilo tako dobro. U
Italiji Austrijanci i njihovi sardinski saveznici postigli su potpunu kontrolu do kraja 1746, dok je u
Velikoj Britaniji jakobitski ustanak iznenadno zavren porazom kod Cullodena 16. aprila 1746. Preko
mora, zauzee Madrasa od strane Francuske istonoindijske kompanije poravnano je gubitkom rta
Breton Island i grada Louisbourga [na Novoj kotskoj u Kanadi]. Rastua britanska pomorska
nadmo dovela je do blokade francuske trgovine i strahova da e se francuska eerna ostrva u
Karibima biti osvojena. Nijedna strana ne mogui da zada konani udarac i sve ratne strane budui u
razliitim stepenima finansijske iscrpljenosti, umir je mukotrpno isposlovan i na koncu potpisan u
Aachen [Ahen] (fr. Aix-la-Chapelle [Eks-la-apel]) 18. oktobra 1748. Gotovo decenija borbi preko
cijelog zemljinog ara nije donijela srazmjernu koliinu teritorijalnih promjena. Van Evrope, Britanija
i Francuska izmijenile su svoja kanadska i indijska osvojenja. Na kontinentu, Francuska je povratila
Holandezima i Habsburzima sva svoja osvojenja u Nizozemskoj. Njihovi jedini teritorijalni dobici
bili su posredni, kad je don Filip panjolski, Ljudevitov zet [a obojica praunuci Ljudevita XIV],
stekao vojvodine Parmu, Piacenzu [Pjaenca] I Guastallu. Tako je na kraju, poslije trideset godina
spletkarenja, Jelisaveta Farneka uspjela da namjesti svoja dva sina od Filipa V kao nezavisne
suverene. Ne iznenauje da je umir koji je Francusku ostavio praznih ruku, uprkos svim pobjedama
Saksonskog, bio duboko nepopularan; bte comme la paix (glup kao mir) prelo je u svakodnevni
govor kao izraajno poreenje.

21
Prijestolonasljednik francuske nosio je titulu delfina, fr. dauphin odakle se, po izgovoru, kod nas prenosi i kao
dofen, naslijeenu uz feudalni posjed Dauphin [Dofine] od jedne srednjovjekovne porodice kojoj je to bilo prezime i
titula.
32

Neto utjehe moglo se izvui iz ponienja Habsburgovaca, i, doista, jedan francuski poslanik pri
Aachenskoj mirovnoj konferenciji izjavio je da Francuska je postigla svoj veliki cilj, ponienje
austrijske kue. Uistinu, Marija Terezija bila je vema ogorena tretmanom koji su joj priredili njeni
zvanini saveznici Britancijednako ogorena koliko je bio njen otac 1714. Dugoronija
perspektiva mogla je pruiti kakvu utjehu njenom ranjenom ponosu. Makar je preivjela crne dane iz
1740-1, kad je samo postojanje Monarhije bilo dovedeno u pitanje. Ako se morala odrei lezije
Pruskoj, Parme, Piacenze i Guastalle don Filipu, te malog dijela Milanske vojvodine Sardiniji, glavna
masa njenog zamanog carstva bila je sauvana, uprkos nepovoljnoj vojnoj presudi. A kako je njen
mu dobio meunarodno priznanje kao sveti rimski car, bijae svakog razloga za nadanje da e
habsburko-lotarinka kua biti jednako dugovjeka kao njena prethodnica
22
.
Sa druge strane, teko bi bilo preuveliati znaaj gubitka lezije Pruskoj, jer je ona bila
mnogoljudna (oko milion stanovnika), ekonomski napredna (sa razvijenom tekstilnom industrijom i
odlinim sistestom vodenog saobraaja) i fiskalno prinosna (dajui otprilike etvrtinu ukupnog
poreskog prihoda austrijskih i ekih zemalja). Bilo je dovoljno loe izgubiti sve to, ali to ne bijae
sva teta. Kako je lezija predstavljala integralni dio ekonomije susjednih provincija eke i
Moravske, i one su pretrpjele trajnu tetu. K tomu, injenica da je ova vrijedna imovina prijela u
ruke Pruske udvostruavalo je dubinu rane: ako se svi raznoliki resursi lezije saberu i izraze
algebarskim simbolom x, onda je odnos moi izmeu Habsburke monarhije i Prusije promijenjen
ne za jedno x no dva, jer ono to je uzeto jednom nadodato je drugom. Isto je vailo i za strateki
poloaj. U habsburkim zemljama, lezija je bila jeziak teritorije koji se prostirao u sjevernu
Njemaku; njen gubitak nije samo smanjio habsburki uticaj na sjeveru, no je i doveo pruske vojske
na 160 km od Praga i 210 km od Bea. Veliki pobjednik Rata za austrijskoj nasljee bio je
neusmnjivo Frederik Veliki. On je uspostavio prevashodstvo nad svojim velikim suparnicima za
dominacijom u sjevernoj NjemakojHannoverom i Saksonijoma sada je izazivao Austriju oko
gospodstva nad cijelim njemakogovornim svijetom. Kako su panija i Holandska republika
oigledno izgubile svoj status velike sile, Pruska se pridruila Francuskoj, Velikoj Britaniji i Rusiji u
stvaranju pentarhije (petovlaa) drava sposobnih da samostalno djeluju u meunarodnim
odnosima.

PROPAST I PAD FRANCUSKE: SEDMOGODINJI RAT
U zavrnici Aachenskih ugovora, obje skupine saveznika bjehu sasvim ojeeni jedni na druge. Marija
Terezija bila je duboko ogorena mirom koji su joj izdiktirali Britanci, oigledno obradovani
usponom Pruske kao brane protiv ma kakve obnove habsburkih hegemonskih pretenzija u Svetom
Rimskom Carstvu. Sa svoje strane, Britanci su se sa jednakom ozlojeenou tuili na austrijsku
pohlepu na subvencije, jednaku jedino njihovoj nesposobnosti da izvre preuzete obaveze. Na
drugoj strani, Francuzi su se od Frederika otuili ne samo zbog onoga to su smatrali njegovim
ponovljenim inovima izdajstva, no je Ljudevit XV gajio linu mrzost na ovog nevjerujueg

22
Udajom Marije Terezije, posljednje Habsburgovke, za Franja Stefana Lotarinkog, dvije su stare kue, habsburka i
lotarinka, ujedinjene u jednu Habsburko-lotarinku.
33

skorojevia sa sklonou k pravljenju masnih ala o kraljevskim ljubeznicama. Sa svoje strane,
Frederik je dobro znao da bi Francuzi bili isto tako nemarni spram njegovih interesa da im je to bilo
odgovaralo. Ukratko, pripremljen je put za temeljno reorganizovanje sistema saveznitava. To bi se
reorganizovanje vjerovatno svakako bilo desilo, ali mu je ovako katalizator bilo prevrednovanje
habsburke politike poduzeto grofom Wenzelom Antonom von Kaunitzom [Vencel Anton fon
Kaunic]. On bijae dobro pripremljen za taj posao, budui prethodno uposlen na visokim
diplomatskim poloajima i u Italiji i Nizozemskoj toko 1740-ih, te je bio austrijski predstavnik pri
aachenskim mirovnim pregovorima. Direktno ga je iskustvo nauilo da niti Italija niti Austrijska
Nizozemska ne mogu biti uspjeno branjene od odlunog francuskog napada, te da je u svakom
pogledu njihova vrijednost bila nia no sredinjih provincija. Habsburka politika, stoga, moral je biti
preusmjerena sa periferije k centru, a njen primarni cilj morao bi biti povraaj lezije. To je lake bilo
rei no postii: nesmiljeno razvrgavanje Monarhijine vojne slabosti tokom prethodnih dviju decenija
uinilo je ovaj poduhvat nemoguim bez monih saveznika. No gdje bi se oni mogli nai?
Tradicionalno saveznitvo sa pomorskim silama pokazalo se slabotinjom, Holandezi budui
neutralni, a Britanci vjerolomni. Kontinentalan cilj iskao je kontinentalnog saveznika. Rusija je ve
bila saveznik; uistinu, upravo je brinost da sauva taj savez nagnala Karla VI da uestvuje u
katastrofalnom ratu protiv Turaka 1737-9. No ne bijae, kako e 1740 Marija Terezija saznati na
svoju tetu, nita nepouzdanije od kvaliteta i kvantiteta ruske podrke. Onesposobljena dvorskom
revolucijom i zabavljena vedskom invazijom, Rusija nije igrala nikakvu ulogu u leskim ratovima
1740-5. Tako je bilo od sutinske vanosti da Monarhija stekne makar dobrohotnu neutralnost (a po
mogustvu i aktivnu pripomo) najvee kontinentalne sileFrancuske.
Ovakvu je analizu Kaunitz predstavio Mariji Tereziji i njenim glavnim ministrima u proljee 1749.
Ne iznenauje da je tako radikalan prijedlog izazivao skeptinost, ako ne i neprijateljstvo. Ipak,
Kaunitz je poslat u Francusku 1750. sa prilikom da predoi svoje razloge. Francuze je u rade
primaoce ovih ponuda na kraju pretvorila mogunost, a potom i izvjesnost, da e se rat sa
Britancima oko dominacije Sjevernom Amerikom nastaviti. Tamo su Francuzi usvajali sve
prodorniju politiku. Novi guverner, markiz de Duquesne [Diken], poslat je 1752. u Kanadu sa
instrukcijama da uvrsti vlast nad dolinom rijeke Ohio i, tako, nad geografskom poveznicom sa
Louisianom. Na uu rijeka Allegheny i Monongahela, koje tvore Ohio, sagradio je 1754. utvrdu i
nazvao je po sebi. Tada je ve bilo samo pitanje vremena kad e se neobjavljeni rat sa Velikom
Britanijom ozvaniiti. Dok su se anglo-francuski interesi sve vie i sve ee sudarali u Karibima,
Africi, Indiji i na otvorenom moru, francuski donosioci odluka suoavali su se sa izborom: da li da
nastave da se usredsreuju na odravanje dominacije kontinentalnom Evropom protiv Habsburga
(tj. da igraju u Evropi onu superiornu ulogu koja pristoji njenom prevashodstvu, dostojanstvu i
veliini, kako se samozadovoljno izrazio opat de Bernis), da li da premjeste teu na osporavanje
britanske dominacije nad svijetom izvan Evrope, ili da pokuaju oba? Ako bi se Francuzi odluili za
drugu opciju, bilo bi pametno da iskaju rapprochement sa Austrijom koji bi neutralisao Njemaku i
Austrijsku Nizozemsku i omoguilo im da posvete sve svoje resurse pomorskom ratu.
U Austriji, krucijalna je odluka donijeta na dvama sastancima Dravnog savjeta odranim 19. i 21.
avgusta, kojima su prisustvovali Franjo I, Marija Terezija, njihovi glavni savjetnici i, naravno,
34

Kaunitz, koji je bio postao ministar inostranih djela 1753. Dogovoreno je da se slijedi savez sa
Francuskom, Rusijom, vedskom i Saksonijom koji bi sveo Prusku na njene granice iz 1618.
Zauzvrat blagonaklone pasivnosti, Francuska bi bila nagraena ustupanjem Luksemburga don Filipu,
koji bi, naravno, bio francuski lutak. Austrija bi takoe pomogla Francuzima da osiguraju izbog
njihovog kandidata, kneza od Contija [ogranak bourbonske dinastije], za kralja Poljske kad se
prijesto uprazni. Austrijski poslanik knez Starhemberg [taremberg] imao je prvi sastanak sa opatom
de Bernis iz francuskog ministarstva inostranih djela u Bellevueju [Belvi], dvorcu gospoe de
Pompadour, Ljudevitove glavne ljubeznice. Francuzi su oklijevali, to ne udi s obzirom da se od
njih trailo da napuste gotovo tri vijeka neprijateljstva.
Suzdranost je na koncu prevaziena nizom sluajnosti. I Britanci su bili brini da neutraliu
kontinentalnu Evropu, da bi izbjegli da im Hannover uzme Prusija, i dalje naravno saveznica
Francuske, a da se onda on koristi za ponitavanje britanskih prekomorskih osvajanja. U
nemogustvu da obezbijede bilo kakav poduhvat sa austrijske strane, Britanci su se okrenuli Rusiji,
sa kojom su zakljuili Westminstersku konvenciju septembra 1755, to je zastrailo Frederika
Velikog, odve radoga da potpie Westminstersku konvenciju 16. januara 1756. kojom je
garantovana neutralnost Njemake. Kao to ime kazuje, ona ni u kom smislu nije predstavljala
ugovor o savezu, no ad hoc sporazum sa odreenom svrhom. Meutim, za Francuze je to bila kap
koja je prelika au, te su sad rijeili da jednom za svagda prekinu sa Frederikom. On je bezbrino
pretpostavio da Francuska i Austrija moraju zauvijek ostati neprijatelji, zaboravljajuikako istie
Friedrich Meinecke [Fridrih Majneke]da se i ulje i voda mogu nakratko izmijeati kad se protresu.
Ali je ovo Francusku ostavilo usamljenom u Evropi kojoj je prijetio rat, te su na kraju prihvatili
austrijsku ponudu za savez. No i tad, Versailleski ugovor potpisan 1. maja 1756, kojim je izvrena
diplomatska revolucija, bijae isto odbramben: samo ako bi Austrija bila napadnuta od tree
zemlje Francuzi bi bili obavezni da reaguju.
Sada je promaaj britanskog prorauna postao oigledan. Britanci su potcijenili snagu antipruskog
osjeanja u Rusiji, gdje su obje glavne fakcije dijelile vrstu rijeenost da skreu Frederika Velikog
tog, kako su ga zvali, drugog Karla XIIna pravu mu veliinu. Tako je ruski odgovor na vijesti o
Westminsterskoj konvenciji bio prijedlog Austriji da pokrenu zajedniki napad na Prusiju kasnije te
godine. Austrijanci su 22. maja obavijestili svoje ruske saveznike da nee biti u stanju da na vrijeme
mobiliu vojsku za kampanju u 1756. te da e napad morati saekati iduu godinu. Ali je ruska
mobilizacija ve bila poela, a vijest o njoj stigla je u Berlin 17. juna. Frederik Veliki nije bio
nepotrebno zabrinut Versailleskim ugovorm, jer je to bio odbrambeni savez, ali su ove potonje
vijesti bili zaista zabrinjavajue: ako su se Rusi oruali uprkos Frederikovog dogovora sa Britanijom,
onda Austrijanci moraju biti iza svega. Uasna mogunost rata na dva fronta visila je nad njim.
Takoe je znao da je Saksonija-Poljska ukljuena u zavjeru i da se spremala za to vei vojni napor
da bi maksimirala svoj plijen podijeljene Pruske. A kao da to ne bijae dovoljno, izgledalo je vema
vjerovatnim da e se vedska, sad vrsto pod francuskom kontrolom, takoe pridruiti predatorima.
Kao to je pisao svojoj sestri [Wilhelmini], markgrofici bayreuthskoj [Bajrojt]: Nalazim se u
poloaju putnika koji vidi sebe okruenog skupinom razbojnika, koji snuju da ga ubiju i razdijele
meu sobom plijen.
35

Frederiku je dugo trebalo da postane svjestan smrtne opasnosti koja mu je prijetila, ali u junu
1756. primao pouzdane informacije od krtice u saksonskom ministarstvu inostranih poslova. Upravo
je iz tog izvora saznao za odlaganje austro-ruske ofanzive. Znajui da napad slijedi sljedee godine,
odluio je da pokrene preemptivni protivnapad na Austriju preko Saksonije, nadajui se da izbaci
Habsburge iz rata prije nego ruski parni valjak navali. Sa svojom vojskom 29. avgusta 1756.
umarirao je u Saksoniju. Namjeravani blitzkrieg potrajao je sedam godina. Isprva uopte nije iao
kako treba. Do oktobra, saksonska vojska primorana je na predaju, kralj-elektor potjeran je u
izganstvo u Poljsku sa svojim oficirima, dok je dvadeset hiljada saksonskih vojnika jednostavno
inkorporirano u prusku vojsku (veina kojih, suvino je rei, dezertirala je im je prije mogla). Ali
iako je izvojevao teku bitku protiv Austrijanaca predvoenih feldmaralom von Browneom
23
kod
Lobositza [Lobozic] 1. oktobra, Frederik nije uspio da ih izbaci iz rata. Kako je njegova strategija
propala, dobio je najgore iz oba mogua scenarija, jer je napadom na Habsburku monarhiju
aktivirao Versailleski ugovor koji je obavezivao Francusku da ue u rat. Sa druge strane, u njegovu bi
se odbranu moglo rei da je makar izbacio Saksoniju iz rata i onemoguio bilo kakvu invaziju svoje
zemlje dolinom Elbe. Kako god, do u proljee 1757. Frederik se suoio sa moda najstranijom
koalicijom ikad sastavljenom u Evropi: Francuska, Austrija, Rusija, panija, vedska i veina
njemakih knezova, protiv kojih je mogao raunati samo na Veliku Britaniju, Hannover,
Braunschweig [Braunvajg] i Hessen-Kassel. Moglo bi se rei da bi se Ljudevit XV svakako bio
prikljuio ratu, primamljen izgledima da Austrijska Nizozemska postane francuski satelit i
razgnijevljen Frederikovom neizazvanom agresijom na njegovog bliskog saksonskog roaka (jer
dauphin bijae oenjen kerju Avgusta III). Osim toga, nesretni Saksonci odjednom postadoe, mada
ne od svoje volje, najvei prilonici pruskom ratnom naporu, jer su oni pokrili oko etrdeset posto
ukupne cijene rata u dabinama i rekvizicijama.
Izvui sutinu iz Sedmogodinjeg rata nije lako, jer je on istovremeno bio sloen i ubrzan. S
prednou naknadne pameti, moemo vidjeti da je prva godina sukoba bila odluna, jer je tada velika
koalicija imala najbolju ansu da uniti Prusku. U jesen 1757. zapravo je i izgledalo kao da je uspjeh
nadomak ruke. U proljee Frederik je pokrenuo iznenadnu invaziju Habsburke monarhije sa
sjevera, kroz eku, nadajui se da eliminie makar jednog od svojih brojnih neprijatelja prije nego se
ostali sjate. Uhvatiti austrijsku vojsku nespremnom nije bilo tee nego obino, ali zadati smrtni
udarac ovoj lakoj ali nesnosno kliskoj meti pokazalo se van njegovog dometa. Iako je uspio da dobije
teku bitku izvan Praga 6. maja, sami grad uspio je da se odbrani, a opsada koja je uslijedila uzela je
vie vremena nego je Frederik mogao da priuti. Okrenuv se na istok protiv vojske marala Dauna
poslate u pomo opsaenima, Frederik je pretrpio odluan poraz kod Kolina 18. juna i bio primoran
da se povue nazad na sjever u Saksoniju.

23
Carski grof Maximillian Ulysses von Browne bio je izdanak porodica iz irskog katolikog plemstva koje je u toku XVI,
XVII i XVIII vijeka bjealo iz Irske od engleske vlasti i stavljalo se u slubu evropskih dvorova, gdje su se isticali kao
vojnici i uspinjali se u visoke vojne i plemike inove u paniji, Francuskoj, Austriji i Poljskoj. Istoriografija ih,
romantino, skupno nazivao irskim divljim guskama, a o njihovoj je slubi za Francusku Rudyard Kipling napisao
dirljivu pjesmu The Irish Guards.
36

Loe vijesti zatim uestae. Frederikovi hannoverski i drugi njemaki saveznici, predvoeni
vojvodom od Cumberlanda [Kamberlend]
24
, poraeni su kod Hastenbecka, na rijeci Weser kraj
Hamelina, od Francuza koji su zatim nastavili istono prema Elbi. Cumberlandu su 8. novembra
nametnuli Konvenciju iz Kloster Zevena, koja je faktiki neutralisala njegovu vojsku i otvorila
Frederikov bok na zapadu. Takoe je oslobodila snage vojvode od Richelieua
25
koje su krenule
prema jugu da se susretnu sa glavninom francuske vojske u nastupanju iz pravca jugo-zapada pod
komandom kneza de Soubise [Subiz]. Na istoku, u meuvremenu, ogromna ruska vojska ula je u
Istonu Prusku, nanijevi grozan poraz Prusima kod Grossjgersdorfa on rijeci Pregel 30. avgusta. A
kao da to nije bilo dovoljno, Austrijanci su odaslali ekspediciju na Berlin koja je na kratko zauzela
grad 16. oktobra.
Frederikova jedina ansa bila je da sprijei Francuze i Austrijance da ujedine svoje vojske, te je
pohrlio na zapad da se sretne sa prethodnima. Naao ih je 5. novembra kod Mchelna [Miheln],
nekih 25 kilometara zapadno od Leipziga. Bilo ih je trideset dvije hiljade, to je bio zamaan broj
pojaan sa jo 10,900 carskih trupa pod komandom princa Josifa Frederika Saksonsko-
Hildburghausenskog. Iako nadbrojan gotovo dvostruko, Frederik je bio eljan boja i zauzeo poloaj
prema zapadu izmeu sela Bedre i Rossbacha [Rosbah], oko etiri kilometra od francuskog kampa.
Ono to je uslijedio bila je jedna od najubjedljivih bitaka protiv svih vjerovatnoa u vojnoj istoriji.
Poplaene bombardovanjem pruske artiljerije umjeno namjetene izvie njih, nastupajue francuska
i carska pjeadija bile su dodatne demoralisane gledanjem kako im Prusi razbijaju konjicu. Te kad se
zastraujua pruska pjeadija pojavila pred njima u punom bojnom redu, otpora bijae malo. Tako
brza, laka i potpuna bila je pruska pobjeda da vei dio francuske pjeadije nije ni dobio priliku da
puca. Ukupno dvadeset trojica pruskih oficira i 518 vojnika izbaeno je iz stroja, od kojih su ranama
pogledli samo trojica odnosno stoezdesetdvojica. Gubici njihovih protivnika bili su sedamsto
mrtvih, dvije hiljade ranjenih i vie od pet hiljada zarobljenih, ukljuujui petoricu generala i trista
oficira. Posljedice su bile dalekosene. Zadivljeni Britanci opovrgoe Konvenciju iz Kloster Zevena i
ostavie odrijeene kese za subvencije svojim pruskim saveznicima. Sa svoje strane, Francuzi se
povukoe u zimski stan da boluju svoje ljute rane; oni vie nee igrati vanu ulogu u kontinentalnoj
kampanji. Ubudue e njihov napor biti usredsreen na sjeverozapadnu Njemaku, gdje su rane
dobivene kod Rossbacha iznova i iznova otvarane porazima od kombinovanih snaga Hannovera i
Braunschweiga, kojima je sad komandovao Frederikov urak, vojvoda Ferdinand Braunschweiki.
Kod Rossbacha Frederik je uspio da jednu nogu izvue iz ivoga blata, ali je druga i dalje bila
duboko zaglavljena. I jo je dublje potonula kako su Austrijanci prodrli u leziju i zauzeli njen glavni
grad, Breslau (Wrocaw) 24. novembra 1757. Gotovo dvostruko brojniji od Prusa, dozvolili su sebi
da ih odvuku od grada i da se obidu kod Leuthena, sa istone strane Odre. Ovdje je, 5. decembra
1757, Frederik izvojevao moda svoju najveu pobjedu, utom zasluniju to je dobivena protiv
mnogo uvjebanije i nadahnutije vojske no bijae nedisciplinovana rulja koju je raznio kod

24
Princ Vilim Avgust, vojvoda od Cumberlanda, sin ora II, poznat i kao Kasapin Cumberland zbog svoje uloge u
guenju Jakobitske pobune iz 1745, kojoj je nanio odluan poraz kod Cullodena 1746. te dao poiniti svakakva zvjerstva
u toku i iza nje.
25
Armand de Vignerot du Plessis [Arman de Vinjero di Plesi], 3. vojvoda od Richelieua, praunuk-neak uvenog
kardinala, ije je vojvodstvo naslijedio. Istakao se kao diplomata, ratnik i razvratnik.
37

Rossbacha. Poslije bitke, zahvalni preivjeli pjevali su luteransku himnu Nun danket alle Gott (Sad
hvalite Boga svi). Sad kad su Austrijanci primorani na povlaenje iz lezije, ukljuujui i Breslau,
prva cijela godina vojevanja u ratu koji e postati poznat kao Sedmogodinji rat zavrila se
najvema u korist Prusije.
Od dviju bitaka, Rossbach je ostavila vei utisak na suvremenike. Austrijski porazi, na kraju, nisu
na cijeni u istoriji ratovanja sa svoje rijetkosti. Ali potpuni poraz francuske vojske predstavljao je
novinu, pogotovo u svjetlu njene brojane nadmoi i skorojevike prirode njenog protivnika.
Uskoro se poeo iriti glas da su, vee uoi bitke, francuski oficiri svisoka primijetili da ine veliku
ast markgrofu brandenburkom snishodei da ratuju sa njim. Tako Voltaire [Volter] nije bio
usamljen u svom sudu da je Rossbach predstavljao vee ponienje njegove zemlje nego Crcy
[Kresi], Poitiers [Poatije] ili Agincourt [Aenkur]. Vijesti o porazu, kad su stigle u Francusku,
dodatno su ohladile javno mnjenje oduvijek neoduevljeno za rat. Ranije u toku 1757, vladina uredba
pokuala je da prestravi novine koje su napadale kraljevsku spoljnu politiku prijetnjom smrtne kazne
za svakoga osuenog zbog pisanja buntovnih tekstova. Rossbach je upotpunio otuenost. Bernis,
novi ministar inostranih djela, poalio se u aprilu 1758: Naa je nacija vie no ikad protivna ratu.
Pruskog kralja ovdje vole do ludila, jer se ljudi uvijek dive onima koji uinkovito vode svoje poslove.
Beki dvor preziru jer smatraju da je krvopija na raun Francuske, te su slabo oduevljeni izgledom
da Austrijaili uistinu Francuskasteknu teritoriju.
Iako je Francuska sada bila neutralisana a njemaki knezovi poeli da gube interesovanje, Frederik
se i dalje suoavao sa ratom na dva fromta proti Rusije i Austrije. Sljedee etiri godine provedene su
u oajnikoj borbi da se sprijei ujedinjenje njihovih vojski. U proljee 1758, ohrabren novim
ugovorom o subvenciji sa Britancima, pokuao je da osvoji Moravsku sa ciljem da zaprijeti Beu i
istjera Mariju Tereziju iz rata. A tek poto je taj plan propao, Frederik je pourio na istoni front,
gdje su Rusi osvojili Istonu Prusku i kretali se ka samom Brandenburgu. Kod Zorndorfa [Corndorf]
25. avgusta 1758, Frederik ih je uspio zaustaviti u jednom od najkrvavijih okraja rata. Onda je
trebalo opet ii na jug protiv Austrijanaca, ali je ovaj put Frederik pretrpio teak poraz od marala
Dauna kod Hochkircha [Hohkirh] 13-14. oktobra. Sve vie u defanzivi kako se stala osjeati teka
brojana nadmo njegovih neprijatelja, Frederik nije uspio da sprijei zdruenje austrijske i ruske
vojske. Kod Kunersdorfa 12. avgusta 1759, oni su dobili svoju najveu bitku u ovom ratu. Vie no
polovina pruske vojske pobijena je, ranjena ili zarobljena. Frederik je razmiljao o samoubistvu,
bolno svjestan da ga je njegova taktika greka stajala bitke. Svom ministru grofu von Finckensteinu
[Finkentajn] pisao je: Resursa vie nemam i, da budem iskren, mislim da je sve izgubljeno. Neu
preivjeti propast svoje zemlje. Adieu zauvijek.
Ono to se potom desilo vrlo dobro ilustruje vanost jedinstva komande koje e Napoleon tako
uinkovito koristiti. Frederik se sabrao i, kombinujui po svom nainu i politiki i vojni autoritet,
uspio se iskobeljati na sigurno. Potpomoglo mu je nejedinstvo komande koje je sprijeila njegove
neprijatelje da djelotvorno sarauju. Grof Saltikov sa svojim Rusima, koji su takoe pretrpjeli
stravine gubitke, najprije su se zaustavili radi oporavka a onda se povukli na istok sa Odre na Vislu.
I njihovi austrijski saveznici oklijevali su iz straha da bi pruska vojska na jugu, predvoena
38

Frederikovim bratom, preduzimljivim princom Henrikom, mogla presjei linije komunikacije, te su
se i oni povukli, prema Saksoniji. U meuvremenu, dobre vijesti stizale su sa zapadnog ratita, gdje je
vojvoda Ferdinand Braunschweiki 1. avgusta [kod Mindena], na elu meunarodnih snaga
sastavljenih od Britanaca, Hannoveraca, Hessijanaca i Prusa porazio franko-saksonsku vojsku pod
markizom de Contades [Kontad], to je dovelo do povraaja Hannovera, Hessen-Kassela i najveeg
dijela Westfalije.
Kunersdorf se pokazao najboljom i moda posljednjom prilikom da se konano rijei ishod rata.
Frederik je i u toku 1760. uspio da zauzda svoje neprijatelje, poraziv Dauna i Austrijance kod
Torgaua 3. novembra, iako su Rusi na kratko zauzeli Berlin u oktobru. Isti slijed mareva i
kontramareva ponovio se i u toku 1761, saveznici opet ne uspjev da iskoriste svoju brojanu
nadmo. Ali se krug suavao: na kraju ratne sezone, Austrijanci su zimovali u leziji a Rusi u
Pomeraniji. Vema dobrodolo olakanje dolo je Frederiku 5. januara 1762. kad je carica Jelisaveta
konano podlegla nizu modanih udara. Kao to je bilo dobro poznato, njen nasljednik Petar III
estoko se protivio ruskom ueu u ratu i brzo ga okonao. Svih svojih osvojenja odrekao se 23.
februara i savjetovao saveznicima da zakljue mir. Zvanini mir sa Prusijom uslijedio je 5. maja. Kao
dodatni, iako skromni, dobitak, vedska je takoe sklopila mir. Sa druge strane, britanske subvencije
presahle su. Vrlo je znaajno da je Frederik, sad kad se mogao u potpunosti usredsrediti na
Austrijance, poeo da prevae, povrativ leziju do kraja godine. Finansijski iscrpljena i blizu poraza,
ak i Marija Terezijaastoljubiv i osvetoljubiv neprijatelj, utom opasniji to je ena, plaha u
svojim miljenjima i neumoljiva, kako se Frederik izrazio sebi svojstvenim enomrtvommorala
je prihvatiti da se lezija ne moe povratiti. Austrija i Prusija potpisale su 15. februara 1763. Mir u
Hubertusburgu po principu status quo ante bellum.
Pruski uspjeh u zadravanju lezije, te sa njom i statusa velike sile, ne bijae tek sluajnost.
Katkad se tvrdilo da je cariina smrt spasila Frederika. Uistinu, on je sam podstakao taj mit zapisav u
svojoj Istoriji sedmogodinjeg rata da je Prusija krajem 1761. bila na ivici propasti: no samo jedna
ena umre, i nacija oivi; ne samo to, no je upravo odrava sila koja je bila najrevnija da je uniti...
Kakvo se pouzdanje moe metati u ljudske poslove kad i najmanje sitnice mogu uticati, mogu
mijenjati sudbine carstava? Takvih se igara igra sudbina, koja, smijui se tatoj mudrosti smrtnika, u
jednih podstie nada, a u drugih gazi visoka oekivanja. Ali to bijae mit. Uprkos rairenom
uvjerenju, kad je Frederik pisao o udu kue brandenburke, on nije mislio na Jelisavetinu smrt,
nego na neuspjeh Austrijanaca i Rusa da iskoriste svoju pobjedu kod Kunersdorfa. Najkasnije do
kraja 1760, svi uesnici u ratu bili su iznureni. Po zavretku sljedee kampanje izgledali su kao
bokseri koji su doveli jedan drugog do mrtve take, i dalje sposobni da stoje na nogama ali
nesposobni da zadaju konaan udarac. Frederik je vjerovao da su Austrijance krajem 1760. svoju
vojsku smanjili za dvadeset hiljada vojnika iz pretjerane samouvjerenosti; pravi razlog bio je
neumitan bakrot. U zavrnim fazama rata, samo je pruska administracija uveavala ljudstvo, novac i
zalihe i samo je pruska vojska dobijala bitke.
Istovremeni rat izmeu Francuske i Velike Britanije poeo je loe po ove druge, ne najmanje i
zbog jednog od onih mahova periodine nestabilnosti sa kojih su Evropljan sa kontinenta bili
39

ubijeeni da parlamentarni sistem spreava zemlju da maksimirao svoju mo. U adminsitraciji
predvoenoj vojvodom od Newcastlea [Njukasl] (djeteta koje gura kolica prema ivici provalije,
prema Williamu Pittu starijem), miroljupci [doves] predvoeni grofom od Hardwickea [Hardvik] trvili
su se sa ratohukaima [hawks] predvoenim vojvodom od Cumberlanda. Tek je u ljetu 1757. ore
II nevoljno dozvolio Pittu da preuzme rat u svoje ruke. U meuvremenu, Francuzi pod markizom
de Montcalmom zauzeli su nisku tvrava u Ontariju, dok je u Mediteranu eskadrila admirala Johna
Bynga [sin Georgea Bynga] izgubila pomorsku bitku portiv de la Galissonirea [de la Galisonijer] a sa
njom i Minorcu. Nesretni Byng predat je prijekom sudu i pogubljenda se ohrabre ostali, veli
Voltaire u Candideu. Mada nije imao sree, Byngovo je pogubljenje zaista opomenulo ostale oficire da
je jedini smrtni grijeh u Kraljevskoj mornarici bio ne napasti neprijatelja. Byngova smrt oivjela je i
osnaila kulturu nasrtljive rijeenosti koja je odvajala britanske oficire of njihovih suvremenika iz
drugih zemalja, i koja im je davala rastuu psiholoku nadmo (Nicholas Rodger).
Kako je Pittova energija i kontrola parlamenta omoguila ogromnu ekspanziju vojske na 150,000 i
mornarice na 400 brodova, tok se rata naglo okrenuo toko 1758. U julu je Louisbourg, vraen
Francuzima 1748, ponovo, i sada zauvijek, osvojen. U maju 1759. zauzeto je beskrajno bogato
eerno ostrvo Guadeloupe [Gadelup]. Jo jedan dobitak, manje neposredno unosan ali strateki
daleko vaniji, bilo je zauzee Qubeca 12-13. septembra pomorsko-desantnom akcijom
predvoenom generalom Jamesom Wolfeom [Vulf]; i Wolfe i njegov protivnik Montcalm smrtno su
ranjeni u toku sukoba. Iako je uslijedilo jo ratovanjaMontreal je pao 1760ovo je oznailo kraj
francuske Kanade. Takoe u 1759, godini pobjeda [takoe poznatoj i kao annus mirabilis] admiral
Hawke [Hok], sa dvadeset tri ratna broda, satjerao je 20. novembra flotu grofa od Conflansa
[Konflan] od dvadeset jednog broda u Quiberonski zaliv [Kibron], zarobiv jedan, potopiv est i
rastjerav preivjele po obali. Ovo je oznailo kraj francuskog pokuaja da ostvari pomorsku
dominaciju u domaim vodama kao pripremu za invaziju. Kako je tuio jedan francuski kapetan,
bitka od dvadesetog unitila je mornaricu i okonala njene planove. Sa polovinom njenog budeta
preusmjerenog prema kompnenom ratu u Njemakoj, oporavak nije bio mogu. U januaru 1762,
admiral Rodney [Rodni] zarobio je i drugo veliko eerno ostrvo Martinique [Martinik], jetko
primijetiv da vema smo duni stanovnicima ostrva sa njihove kukavne odbrane. Istog mjeseca
kad je Martinique pao, panije je zakanjelo ula u rat po Treem porodinom dogovoru, ali je ovo
samo posluilo da Britancima d nove mete za njihove kombinovane operacije. Havana je pala u
avgustu 1762. a Manila i Filipini u oktobru.
U Indiji se rat vodio preko posrednika, izmeu Francuske i Britanske istonoindijske kompanije.
Ovdje su Francuzi zaslueno vaili za dinaminije i preduzimljivije. Zauzeli su 1746. veliki trgovaki
centar Madras na jugoistonoj obali, vrativ ga tek mirom iz 1748. razmjenom za Louisbourg.
Britanska politika dobila je novi podstrek tokom 1750-ih kad se je Robert Clive [Klajv], koji je u
Indiji u slubi Istonoindijske kompanije od 1743, progurao do prvih redova, kombinujui politiku
manipulaciju potkraljev mugalskog cara sa vojnim djelovanjem usmjerenom k njihovom
podjarmljivanu. Ova mu je kombinacija omoguila da posjedne Bengal i njegov glavni grad Kalkutu,
zajedno sa susjednom dravom Bihar 1757. Direktan vojni sukob izmeu dviju evropskih sila
40

otpoeo je pokuajom novodolog grofa od Lallyja
26
da povrati Madras 1758. Ovdanja odluna
bitna vodila se u januaru 1760. kod Pondicherryja [Pondieri], gdje je Lally poraen od britanskih
snaga predvoenih serom Eyreom Cooteom [Er Kut]. Pondicherry je pao godinu dana kasnije
poslije osmomjesene opsade, a Lallyjeva kapitulacija oznaila kraj francuskim nadama o dominaciji
potkontinentom. S obzirom da pomorske pomoi nije imao, zadatak nesretnog komandanta bio je
gotovo nemogu, no to nije sprijeilo da ga pogube zbog neizvravanja dunosti kad se vratio u
Francusku. Naalost, njegova ga je sudbina stigla suvie kasno da bi, poput Byngove Englezima,
mogla dati podsticaj francuskim oficirima u Sedmogodinjem ratu.
Na prvi pogled, stepen vojne nadmoi koji su Britanci postigli nije se odrazio na umir kojim je u
Parizu 10. februara 1763. okonan rat. To se dijelom zbilo zbog obrta u domaoj politici izazvanog
stupanjem na prijesto dvadesetdvogodinjeg ora III 1760. i njegovim oslananjem na grofa od
Butea [Bjut]. Da je Pitt i dalje bio u slubi, mnogo tei uslovi bili bi makar bili postavljeni; ali je Pitt
podnio ostavku u oktobru 1761. zbog odbijanja svog kralja i svojih kolega da pristanu na
preemptivnu objavu rata paniji. Francuzi su povratili svoja zapadnoindijska ostrva, neke od svojih
indijskih enklava (Chandarnagar u Bengalu, Yanam, Podnicherry i Karaikal na Coromandelskoj obali
[jugoistona Indija], i Mahe na Malabarskoj obali [jugozapadna Indija]) i svoja ribarska prava na
Newfoundlandu i Rijeci sv. Lovra. Na drugoj strani, njihovo prisustvo u Sjevernoj Americi zbrisano
je, a njihovi kanadski posjedi dati Britaniji i Louisiana paniji, kao podsticaj da ova zakljui mir.
Implikacije ovog gubitka nisu bile jasne onovremenim posmatraima. U Voltaireovom Candideu,
neposredno ispred navoda koji smo prije dali, glavni junak po kom se roman i zove raspravlja anglo-
francuske odnose sa filozofom Martinom:
Upoznat si sa Engleskom, ree Candide; jesu li i tamo tolike budale kao u Francuskoj?
Jesu, ali na drugaiji nain, odgovori Martin. Ti zna da ove dvije nacije ratuju radi par ari
neplodnog zemljita u okruju Kanade, te da su potroile mnogo vie novaca na to nadmetanje no
sva Kanada vrijedi. Rei da li vei broj ljudi jedne ili druge nacije zasluuje da se nastani u ludnici
premauje moje ograniene mogunosti; ali u naelu znam da su ljudi koje emo posjetiti vema
mranog i sumornog raspoloenja.
Teko da moemo prigovoriti Voltaireu to nije uoio da je Wolfeova pobjeda u Qubecu te
slijdee je istjerivanje Francuz iz Sjeverne Amerike bio dogaaj od svjetskoistorijskog znaaja. Da
je jo poivio da vidi priznanje amerike nezavisnosti 1783, mogao bi dodati da je Britancima
njihova pobjeda u regionu donijela tek otrovnu kale. Tek je vremenom postalo jasno da je ovaj
dogaaj oznaio i poetak procesa koji e engleski uiniti svjetskim jezikom namjesto francuskog. U
svjetlu svojih poraza od strane Britanaca, panjolci su dobro proli dobiv Louisianu, koju ne treba
mijeati sa istoimenom dananjom saveznom dravom jer je obuhvatala sav sliv rijeke Mississippi, od
Stjenovitih planina do Appalacha, te tako lijepo nadopunila postojee Potkraljevstvo Nove panije
koje je pokrivalo, u teoriji ako ne u stvarnom naseljenju, sve zapadno od Louisiane, od Meksikog

26
Thomas Arthur, grof od Lallyja, bio je kotski jakobit u slubi Ljudevita XV; u Francuskoj je, poslije zarobljenitva u
Engleskoj, osuen zbog svoje navodne izdaje i pogubljen kao nesretno rtveno jagnje Ljudevitovih promaenih politika.
41

zaliva do sjevernopacifike obale. panija je vratila Minorcu Britancima ali je povratila Havanu i
Manilu.
Francuska je najtee bila pogoena ratom. Pokuav da rat vodi istovremen na moru, u kolonijama
i na kontinentu, Francuska je poraena na svim ratitima. Nevoljni da priznaju da im je zemlja bila i
u apsolutnom i relativnom opadanju, Francuzi su traili rtveno jagnje i nali ga u diplomatskoj
revoluciji od 1756. Da je ova izvrila svoj primarni zadatak potpomaganja francuske pobjede nad
Britancima, moda bi se i bila mogla umiliti francuskom javnom mnjenjumada bi i tada mnogi bili
radiji kontinentalnoj strategiji nego strategiji otvorenog mora. Ali, kako smo vidjeli, za njom je
uslijedila katastrofa. Iz obilja onovremenih izvora, ovi naredni kratki isjeci dati e utisak dubine i
gorine osjeanja koje je diplomatska revolucija izazavala: Ugovore sa Austrijom iz 1756. i 1757.
drale su sve sile za Ljudevitovu sramotu... Ovi su preobrazili Francusku iz velike i pobjednike sile
u austrijskog sporednika (Soulavie); Sedmogodinji rat bijae rat pokrenut bez razloga, voen bez
umijea i skonan bez uspjeha... Rana koju su porazi zadali nacionalnom ponosu bila je otra i
duboka... Francuska monarhija prestala je biti prvoredna sila... Osjeaj srama izazvan kraljevskom
letargijom, ova politika dekadencija, ovo kraljevsko unienje, istovremeno je ranjavalo i budilo
francuski nacionalni ponos. S jednog na drugi kraj kraljevstva, protiviti se dvoru postajalo je pitanje
asti (Sgur); Ugovori iz 1756. pokazuju prvi zakon meunarodnih odnosada ne moe biti
iskrenog i trajnog saveznitva izmeu prirodnih neprijatelja. Ugovor bijae nakazan u naelu i za
Francusku pogibjeljan u praksi (Peyssonel).

PRVA PODJELA POLJSKE I ISTONO PITANJE
Pariki mir iz 1763. nije oznaio kraj francuskim patnjama. Sljedee godine, kolaps njenog nekad
dominantnog uticaja u istonoj Evropi otrkiven je izborom Stanislava Poniatowskog za kralja
Poljske. Nametnuvi svog kandidatai pride penzionisanog ljubavnikanova carica, Katarina II,
pokazala je da je Poljska sada ruski satelit. Kad je prijesto posljednji put ostao upranjen, 1733,
Francuska je pola u rat pokuavajui da nametne svog kandidata. U tome nije uspjela, ali je makar
dobila Lorenu iz sukoba koji je uslijedio. Ali 1764. Francuska se samo bespomono drala sa strane.
A dolazile su i gore stvari, jer je 1768. poela velika smutnja u istonoj Evropi. Te je godine poetak
rata izmeu Otomanskog carstva i Rusije postavio veliko Istono pitanje. Razmjera ruskih
pobjeda, u koje je spadalo i zadivljujue odailjanje baltike flote u Mediteran gdje je unitila tursku
mornaricu kod esme u junu 1770. (bitka za uporediti sa Lepantskom ili Trafalgarskom), dovela je
do mogueg ruskog osvojenja cijelog Balkana i istjerivanja Turaka iz Evrope.
Ovu je prijetnju Habsburka monarhija bila primorana da otkloni, pogotovo to je Rusija bila u
saveznitvu sa Pruskom od 1764. Sa svakim turskim porazom, vojna intervencija da bi se sprijeila
ruska pobjeda bivala je vjerovatnija. Nikom kao Frederiku Velikom nije ona nemilice pala, jer on nije
imao interesa na Balkanu i bio je zauzet obnovom Pruske poslije pustoenja Sedmogodinjeg rata.
Upravo da bi izbjegao uvlaenje u rat, Frederik je smislio podjelu Poljske, koju je Hamish Scott
nazvao diplomatskim remek-djelom. Josif II kasnije je opravdano tvrdio da ona sva bila
42

Frederikovo djelo, koji je ovom uratku pristupio sa jednakom lukavou i zloom. Prijedlog je bio
da tri velike sile rijee svoje razmirice na raun Poljske. U zamjenu za obuzdavanje svojih zahtjeva
prema Turcima, Katarina Velika nagraena je ogromnim komadom (92,000 km
2
) poljske istone
teritorije. Frederik je uzeo tek neto vie od treine toga, ali je za njega kvalitet bio znaajniji od
kvantiteta. Povezavi Istonu Prusku sa glavninom hohenzollernskih teritorija te donijevi kontrolu
nad donjim tokom Visle, ova je tekovina donijela Pruskoj ogromne strateke, ekonomske i fiskalne
prednosti.
Za Austrijance, prednosti bjehu manje oite. Oblast koju su oni stekli, Galicija, bila je
etvorostruko mnogoljudnija od Pruskog udjela (2,650,000 stanovnika) i gotovo jednako prosrtana
kao ruski (83,000 km
2
), ali je njena vrijednost zasigurno bila manja od obiju. Strateki, Galicija je
donosila izloenost, budui smjetena na sjeveru od Karpata koji su tvorili prirodnu granicu
Monarhije prema sjeveroistoku. Ekonomski i socijalno bila je zaostala, predodreena da postane
teret prije nego dobitak. Kad ju je posljednji put posjeivao 1787, Josif II tuio je to ni sva grdna
ulaganja u nju nisu uspjela da je uine odrivom. Politiki, predstavljala je stalnu iredentistiku
prijetnju, jer tamonji poljski ljahtii nikad nisu prestali da snijevaju ponovno ujedinjenje sa
Poljskom. Kao to e pokazati dogaaji od 1789-90, ovo je moglo predstavljati ozbiljan problem. U
svakom sluaju, teko je razumjeti kakvu su korist Habsburzi mogli stei razvlatenjem jedne
katolike zemlje koja je tradicionalno bila proaustrijska, a najvema radi koristi protestantske Prusije
i pravoslavne Rusije. Niko drugi no poljski kralj Jovan Sobieski predvodio je vojsku koja je 1683.
digla opsadu Bea. Ali Marija Terezija i Josif II, zdrueni vladari Habsburke monarhije od smrti
Franja I 1765, nisu imali mnogo izbora kad je jednom Frederik stekao ruski pristanak. Kako se Josif
II alio, jedini nain da se podjela zaustavi bio je ratrat koji Austrija nije mogla da priuti i koji nije
mogla da dobije. Frederikov komentar na nevoljno pristajanje Marije Terezije uz ovu, kako je rekla,
okrutnu nunost bio je svojstveno mu jezgrovit: plakala jeali je uzela.
Podjela Poljske nije oznaila kraj ratu. Naprotiv, Rusi su nastavili da pritiskaju Turke preko
Dunava i dalje, te su kad je rat zavren Ugovorom iz Kuuk-Kajnardija 10. jula 1774. stekli znaajne
dobitke po sjevernoj obali Crnog mora: na istoku kontrolu ulaza u Azovsko more, na zapadu
kontrolu ua Buga i Dnjestra, a izmeu nezavisnost Krimskog kanata od Turaka. Sloboda
plovidbe i i pravo slanja trgovakog brodovlja u Mediteran znailo je da Crno more vie nije bilo
tursko jezero. Niko ni na tren nije pomislio da ovo predstavlja kraj Katarininih ambicija u regionu.
Turska ranjivost dodatno je razotkrivena kad je 1775. Josif II iskoristio njenu bespomonost da
prisajedini Bukovinu na osnovu toga to je bila zavisna od Podolije koju su Austrijanci stekli u
podjeli Poljske iz 1772. Krupna preudeavanja granica u istonoj Evropi koja su se zbila izmeu
1772. i 1774. dramatizovala su dugotrajno premjetanje moi prema istoku. Ovo je bio prvi veliki rat
u regionu okonan bez ikakvog zapadnog posrednitva. Posrednitvo jeste rado ponueno, ali i
odbijeno sa jednakim entuzijazmom. Lako je bilo Britancima i Francuzima da bjesne protiv
zloinake grabeljivosti ovih barbara, Gota i Vandala iz Njemake i Rusije (David Hume) ili
najbesramnijeg lopovskog udruenja ikad (Horace Walpole), ali im nita nije bastalo uraditi. Makar
se Walpole mogao utjeiti milju da je Francuska pretrpjela najvei gubitak na prestiu, likujui nad
43

uvredama protiv Francuske, koja o diobnom ugovoru nije ni obavijetena. Kako je ta silna
kraljevina pala i uniena.
Francuska je, zapravo, imala jo da pada prije dna. Kako je njena zvijezda nad istonom i
srednjom Evropom jenjavala, tako se ruska izdizala. Sljedea epizoda koja ilustruje seizmiko
pomjeranje bila je nasljedna kriza u Bavarskoj, izazvana smru bezdjetnog elektora Maksimilijana III.
Bilo je drugih grana wittelsbake kue, ali nepopravljivi stjecilac Josif II iskoristio je priliku da
postigne nagodbu sa sljedeim u nasljednom nizuKarlom Teodorom Palatinskimkojom bi ovaj
morao da prepusti znatan dio Bavarske Habsburkoj monarhiji u zamjenu za neosporeno nasljee
ostatka. Brzi odgovor Frederika Velikog bila je invazija Habsburke monarhije preko eke. Rat koji
je uslijediopompozno nazvan Rat za bavarsko nasljeeuvijek se s prezirom ili podsmjehom
otpisuje, i sa pravom. Kao posljedni veliki okraj izmeu dvije velike sile prije Francuske revolucije,
on predstavlja prikladnu apoteozu (ili moda karikaturu) ratovanja pod starim reimom [ancien
rgime]. Ne bijae bitaka, samo trezvenog manevrisanja na bezbjednoj udaljenosti, dok diplomate
urahu da iznau mirno rjeenje. Ishod njihovih napora bijae Ugovor iz Teschena od 13. maja 1779,
koji je nesumnjivo predstavljao poraz za Josifa. Svu je Bavarsku morao prepustiti, sa izuzetkom
skromnog pojasa na rijeci Inn. Takoe je predstavljao vrhunac ruskog uticaja u Evropi. Po prvi
iako ne posljednji putRusija je vodila glavnu rije u njemakim poslovima. Ne samo da je ruska
prijetnja da e ui u rat na stranu Prusije igrala veliku ulogu u privoljavanju Josifa da napusti svoj
agresivni stav, nego je rusko posrednitvo i oblikovala mirovni ugovor. Katarina je nagraena tako
to je uinjena garantom statusa quo u Svetom Rimskom Carstvu te time postigla paritet sa
Francuskom. Za narednu deceniju, Rusija je zauzela francusko mjesto dominantne vanjske sile u
Svetom Rimskom Carstvu.
U meuvremenu, Katarina je irila svoj uticaj nad formalno nezavisnim Krimskim kanatom.
Pomoglo joj je to to je Josif II nauio lekciju iz dogaaja tokom 1770-ih. to je (relativnog) uspjeha
ostvarila u prvoj podjeli Poljske i (relativnog) neuspjeha u bavarskom okraju izgledalo je da govori
da je Rusija glavna. Kad su Rusi saraivali, Habsburka monarhija stekla je ogromnu provinciju
Galiciju; kad su se Rusi protivili, Habsburka monarhija morala je vratiti Bavarsku. Kako je Josif
rekao svom poslaniku u Petrogradu: Rusija s nama, i mi s Rusijom, moemo postii sve to
hoemo, ali jedni bez drugih ne moemo postii nita vano i vrijedno. Ove su rijei napisane
manje od mjesec dana po smrti njegove majke u novembru 1780. Dok je Marija Terezija bila iva,
nije bilo izgeda za austro-ruski savez, iako je Josifu bilo doputeno da posjeti Katarinu ranije te
godine. Sad kad se odvojio od majinog skuta, Josif je mogao zapoeti bliu vezu. Katarina je bila
istog raspoloenja, jer ju je upravo austrijsko protivljenje sprijeilo da u poptunosti iskoristi rusku
vojnu premo u Kuuk-Kajnardiju. Potemkin, njen ambiciozni bivi ljubavnik, omiljeni savjetnik i
vjerovatno na koncu suprug, ubijedio ju je 1780. da je najbolji put naprijed savez sa Austrijancima.
Oba partnera budui tako rada, ispunjenje nije moralo dugo da eka: razmjenom pisama u maju
1781. savez je zapeaen.
Prvi mu je plod bio uveni Katarinin grki plan. On je zamislio nita manje no diobu evropskih
oblasti Osmanskog carstva. Udio same Rusije bio bi relativno skromanjo teritorije na
44

sjeverozapadnoj obali Crnog mora i jedno ili dva ostrva u Egejskom moru. Meutim, Katarina je
takoe predlagala stvaranje dviju novih drava, koje bi obje bile ruske marionete: novu Kraljevinu
Dakiju, sastavljenu od Moldavije, Vlake i Besarabije, pod vlau jednog Hrianskog kneza
(Potemkim nije pomenut imenice, ali bijae najizgledniji kandidat); i novog Vizantijskog kraljevstva
sa sjeditem u Konstantinopolju, da bude pod vlau mlaeg od dvojice Katarininih unuka, roenog
sa sretnim imenom Konstantina (stariji se zvao Aleksandar). Ova kabinetsko crtanje mape nije
uzimano za ozbiljno u Beu, ali su morali obratiti panju kad je, ubrzo zatim, Katarina ponovo
udarila, ne projektom no djelom. U aprilu 1783. ona je oglasila aneksiju Krimskog kanata, tekovinu
od krupnog stratekog i ekonomskog znaaja za Rusiju.
Nijednu drugu silu nije vie razbjesnio ovaj potonji in meunarodnog razbojnitva koliko
Francusku. Za dva i po vijeka Francuzi su smatrali Otomansko carstvo svojim prirodnim
saveznikom u istonoj Evropi i bili su uasnusti ruskom pljenidbom, koja kao da je najavljivala kraj
Turske kao evropske sile. Pri pokretanju diplomatske inicijative da se Rusija privoli k odstupanju,
Francuzi su trailii imali svako pravo da oekujupomo svojih austrijskih saveznika, te su bili
odgovarajue jetki kad su otkrili da ne samo da Josif ini sve da pomogne Katarini nego i da su njih
dvoje u tajnom savezu ve dvije godine. Ne udi to je zlosretni austrijski ambasador u Versaillesu,
grof od Mercyja, bio izloen nekolikim ivim razmjenama kod francuskog ministra inostranih djela
Vergennesa [Veren].
Francuska inicijativa bila je bezopasna iz prostog razloga to su upravo zakljuili pogibjeljno skupi
rat sa Britancima oko Amerike. Arhitekta ove politike bio je grof de Vergennes, koji je postao
ministar inostranih djela po stupanu na prijesto Ljudevita XVI 1774. Bio je karijerni diplomata sa
raznolikim i podrobnim iskustvom sa stranih dvorova, poglavito stockholmskog i carigradskog.
Sredinje ubjeenje njegove politike bilo je da se mo dviju zemalja sa rubova EvropeVelike
Britanije i Rusijeuveala, da se upravo uveava i da treba da se smanji. Kao lan tajne paralelne
diplomatije Ljudevita XV, poznate kao secret du roi, jo od 1755, starao se o zatiti tradicionalnih
francuskih saveznikavedske, Poljske i Turskeprotiv novog nakota grabljivaca predvoenih
Rusijom. U neposrednom ishodu prve podjele Poljske, nije bilo nita to je mogao da uradi na
istoku, ali rastui sukob Britanaca i amerikih kolonista predstavljao je priliku koja se nije dala
propustiti.
Kad je taj sukob prerastao u puni rat 1775, Vergennes je poeo da navija za francusko uee.
Novac i orue poslati su kolonistima a mornarica spremna za rat. Presudni podstrek dat je predajom
generala Burgoynea [Bergojn] Amerikancima kod Saratoge u oktobru 1777, poslije ega je bilo jasno
da nee biti lake i brze pobjede kolonijalne sile, kako je izgledalo prole godine. Godinama kasnije,
poslije izbijanja revolucije u Francuskoj, Ljudevit XVI izrazio je aljenje to je bio odobrio
intervenciju u Americi, tuei se na svoje savjetnike koji su se okoristili o njegovu mladost, ali svi
dokazi sugeriu da je njegovo odobrenje bilo dragovoljno i postojano. Bez francuske potpore, da ne
pominjemo pance, koji su se ukljuili u rat u aprilu 1779, i Holandeza kojima su Britanci
preemtivno objavili rat u decembru 1780, Amerikanci ne bi bili mogli stei nezavisnost nainom i
brzinom kojim jesu. Odluujua bitka zbila se u jesen 1781. kod Yorktowna [Jorktaun] u Virginiji,
45

gdje se britanska vojska pod lordom Cornwallisom [Konvolis] od osam hiljada nala zarobljenom
izmeu franko-amerike vojske zapovjednitvom Georgea Washingtona i markiza od Lafayettea
[Lafajet] te francuske flote od dvadesetetiri ratna broda pod zapovjednitvom grofa de Grassea.
Kad su vijesti o neminovnoj predaji stigle u London, reakcija prvog ministra lorda Northa bila je O
Boe, sad je sve gotovo. Iako je ore III bio rijeen da nastavi sa ratom, 27. februara 1782.
izglasana je, sa 234 nasuprot 215 glasova, rezolucija u Donjem domu kojom se traio kraj rata.
Ali se pokazalo da je najmranije prije zore; jer ako je 1781. bila najgora godina za Britance, 1782.
bila je najbolja. Na suhu, uspjeli su da zadre New York i Charleston [arlston] i krenuli u ofanzivu
na Connecticut [Konektikat]. Na moru, zdruene snage Rodneyja i Hooda izvojevali su poptunu
pobjedu nad Francuzima kod Saintesa [Sent] 12. aprila, povrativ kontrolu nad Karibima i
Atlantikom. Pobjedodobitni Rodney rekao je grofu od Sandwicha [Sendvi]
27
, dravnom sekretaru,
da je Francuzima zadat takav poraz da se nee oporaviti, te zakljuio: sad moe prezrijeti sve
svoje neprijatelje. U jesen iste godine, konani pokuaj zdruenih franko-panjolskih snaga da
zauzmu Gibraltar naveliko je propao. U Indiji, velika de Bussyjeva [de Bisi] ekspedicija koja je
trebalo da postigne francusku kontrolu nad potkontinentom, u sklopi velikog plana obnove
nacionalne ekonomije, bila je zadrana britanskom pomorskom akcijom i nije se pokrenula sve dok
nisu poele pripreme za mir. Osnaeni ovim uspjesima, rano 1783. britanska delegacija bila je u
stanju da ispregovara mir mnogo povoljniji no ita to se moglo zamisliti godinu prije. Naravno,
priznata je nezavisnost Sjedinjenih Drava, ali Kanada, Newfoundland i Nova kotska ostali su
britanski. Francuzi su obezbijedili Tobago, udio u newfoundlandskom ribarenju i nove trgovake
ispostave u Senegalu i Indiji. panci su proli mnogo bolje, povrativ Minorcu i Floridu. U Indiji je
povraen status quo ante bellum.
Ipak, uobiajena reakciju u Evropi na vijesti o Versailleskom miru bio je uzvik Finis Britanniae!
(kraj Britanije). Osakaena dugom, obogaljena politikom nestabilnou, bez ijednog saveznika
protiv obilja samooglaenih neprijatelja i neprijateljski raspoloenih neutralaca, ne iznenauje to je
najvei broj suvremenika vjerovao da je gubitak Amerike samo prvi korak u potpuno raspadu
britanskog carstva. Josif II, primjerice, ponudio je sljedeu analizu meunarodnog poloaja Britanije
u proljee 1783: Engleski poloaj prevazilazi svaki opis; on samo pokazuje koliko se ta nacija
izrodila. Da Francuska iz ovog potonjeg rata nije dobila nita no demonstraciju ostatku Evrope
oajnog i alosnog stanja svog rivala, onda bi svakako dobila mnogo. Niti je bio usamljen u svom
vjerovanju da je Velika Britanija imala vie tete od Francuske u finansijskom smislu, da je njena
materijalna osnova krhkija, da su njena mo, presti i napredak poljuljani i da e sveprisutna
korupcija njenog javnog ivota zaustaviti ako ne i sprijeiti njen oporavak.
U Francuskoj, na stvari se gledalo unijimi realnijimoima. Opet je izgledalo kao su
Francuzi prosuli svoju krv i svoje zlato za raun tree strane, u ovom sluaju Amerikanaca i
panjolaca. Vergennes se tuio: Ni istjerivanje stalnog engleskog komesara iz Dunkirka, ni sniena
ogranienja na ribarenje oko Newfoundlanda, ni povraaj ostrvaca Dominiquea i Grenade ne
mogahu nam biti dovoljni razlozi za ulazak u rat a opet bijahu jedini ciljevi koje je kralj mogao

27
John Montagu [Don Montagju], 4. grof od Sandwicha, po komu je nazvan istoimeni obrok.
46

navesti poslije uspjenog rata. K tomu, ako Britanci nisu uspjeli da dobiju rat, zacijelo su uspjeli da
dobiju mir. Kao to zakljuuje Jonathan Dull [Dal], ironino, evropska drava koja je imala najvee
koristi od ovog rata bijae Britanija. Svaka naredna godina godina potvrivala je tanost predvianja
grofa Shelburnea [elbern], jednog od protivnika rata u Velikoj Britaniji, da e gubitak politike
kontrole nad Amerikom biti nadoknaen uveanjem trgovine izmeu dviju nacija. Britanska trgovina
sa ostatkom svijeta, pogotovo sa Istokom, ubrzo je sustigla, a zatim premaila, predratnu razinu.
Industrijska proizvodnja srazmjerno je rasla, poglavito se koristei o nastavak nesmetanog dotoka
sirovog pamuka. U Evropi, nemo Francuske razotkrivena jednostranim prisvajanjem Krima od
Katarine Velike uveana je jednakom nesposobnou da kontrolie dogaaje u Svetom Rimskom
Carstvu kad je Josif II obnovio svoj bavarski projekt 1784. Tad je Prusija, a ne Francuska,
intervenisala i formirala ligu njemakih knezova radi zatite integriteta carstva (ili je makar tako
Frederik tvrdio).

IVCI SU RATA NEISCRPNI NOVCIRAT I JAVNE FINANSIJE
28

U avgustu 1786, neto vie od tri godine po zavretku rata, ministar zaduen za francuske finansije
(le comptrolleur-gnral), Charles Alexandre de Calonne [Kalon], bio je primoran da obavijesti Ljudevita
XVI da njegovoj monarhiji prijeti bankrot. Samrtno hroptanje starog reima poinjalo je. Iste
godine, britanski premijer, William Pitt mlai, uveo je mehanizam amortizacije kapitala [sinking
fund]
29
radi postepenog smanjenja nacionalnog duga i raunao na godinji budetski viak od milion
funti da ga finansira. Po miljenju njegovog najpronicljivijeg i najjezgrovitijeg biografa, lorda
Roseberyja, ovo se Pittovo dostignue smatralo od njegovih suvremenika za najvei mu zalog
slave. Ove oprene sudbine pokazuju sutinske razlike izmeu dviju. Drugi stogodinji rat nije
dobiven ni na Trafalgaru ni Waterloou, niti ak na etonskim igralitima
30
, no u londonskoj balagajni.
Da bismo razumjeli zato su se britanske javne finansije pokazale tako otpornima za razliku od
javnih finansija njihovih nasljednih neprijatelja, moramo se vratiti unazad i pogledati kako su dvije
zemlje izale iz istovremenih politikih kriza sredinom XVII vijeka. Kao to smo vidjeli, fronde iz
1648-53. zavrene su pobjedom monarha, sada apsolutnog makar u smislu da je neogranieno
kontrolisao javne finansije. U Engleskoj je dugotrajniji sukob proizveo vema drugaiji ishod;
Slavna revolucija iz 1688. potvrdila je da e ovdje javne finansije biti podvrgnute redovnoj
parlamentarnoj kontroli. Uistinu, ovo je drano za glavno dostignue ustavnih borbi: Bezbjednost
naih sloboda nahodi se ne u zakonima no u tome to je javna kesa u rukama naroda (Carteret). Na
prvi pogled, ini se da ovo oteava sakupljanje prihoda, ali se u stvarnosti pokazalo kao odluni
korak naprijed u maksimiranju resursa jedne zemlje. Samo zato to je politika nacija kontrolisala
javnu potronju, i samo zato to je velik broj njenih lanova imao koristi od toga, parlament je utom

28
Citat je iz Ciceronove Filipike V: nervi belli infinita pecunia.
29
Mehanizam dravne isplate dugova privatnih preduzea da bi se ovi odrali likvidnima.
30
Obino se pripisuje vojvodi od Wellingtona, pobjedniku sa Waterlooa [po izgovoru Voterlu, mada se kod nas
obino transkribuje Vaterlo], izreka da je ta bitka dobivena na igralitima Etona [Iton], uvene britanske kole za djeake
iz viih slojeva koja je dosta polagala, uz klasino obrazovanje, na njegovanje tjelesnog zdravlja i izgradnju karaktera.
47

bio voljniji da d pristanak na nove ili uveane poreze. tovie, u svom direktnom obliku, ovo je
oporezivanje bilo istovremeno nacionalno i lokalno: nacionalno u smislu da se jednako primjenjivalo
na sve djelove kraljevstva, lokalno u smislu da je cijenjeno i sakupljano od predstavnika onih koji su
ga plaali, tj. zemljosjednika.
Neposredno oporezivanjetakse na zemlju i takse na druge oblike linog bogatstva ili
pokazatelja statusanije, meutim, bio najvaniji oblik prihoda, jer je donosio samo oko
etrdesetdva odsto ukupnog prihoda tokom Sedmogodinjeg ata, tridesetosam odsto tokom Rata za
pansko nasljee te oko osamnaest odsto tokom 1780-ih. ak i uvoenje poreza na prihod 1799. nije
uveao udio neposrednog oporezivanja na preko treine. Najvei su teret snosile carine i troarine
31
.
Nakon 1660. odgovornost za njihovo sakupljanje prenijeta je sa privatnih sakupljaa poreza na javne
zvaninike birokratski kontrolisane. Prednost neposrednog oporezivanja bila je dvostruka. Prvo,
premda se najtee odraavalo na siromane, jer je predstavljalo porez na potronju, injenica da je
naplaivano pri uvozu ili u proizvodnom pogonu te da je ugraivano u cijenu znaila je da je bilo
relativno nevidljivo. Drugo, dozvoljavala je dravi da se okoristi o trgovaku ekspanziju, kroz
carinske dabine, te o potroaku revoluciju osamnaestog stoljea koja je oporeziva dobra poput
aja, eera i duvana spustila niz drutvenu ljestvicu i uinila nunostima masa. Birokratski aparat
rastao je srazmjerno. Izmeu poetka Devetogodinjeg rata i kraja Rata za pansko nasljee, broj
carinskih slubenika porastao je za treinu, a broj akcizara za gotovo pola. Do zavretka Rata za
ameriku nezavisnost bijae oko etrnaest hiljada carinskih slubenika svih vrsta, to e rei vie
poreznika no svetenstva u anglikanskoj crkvi. Ekspanzija je praena profesionalizacijom. Kako je
rekao John Brewer [Bruer]: Zavisna o sloenom sistemu mjerenja i raunovodstva, organizovana u
vrstu hijerarhiju zasnovanu na iskustvu i sposobnosti, i podlona strogoj disciplini iz sredinjeg
ureda, engleska poreska sluba pribliila se ideji birokratije Maxa Webera vie no ijedna vladina
agencija osamnaestovjekovne Evrope.
Ukratko, fiskalni sistem koji je evoluirao u Engleskoj tokom sedamnaestog stoljea bio je
univerzalan, birokratski, profesionalan i javan. Sljedstveno, uivao je opte povjerenje koje mu je bilo
od ivotne vanosti. Kako kae Martin Daunton, poreski obveznici nisu podstaknuti da plaaju
porez u odsustvu visokog stepena povjerenja da i ostali obveznici i vlada ispunjavaju svoje
obaveze. Parlamentarna dimenzija osiguravala je da e svaki rat ubudue biti nacionalan. Vilim III
moda jeste uveo Englesku u dugotrajni sukob sa Ljudevitom XIV, ali ju je samo nacionalni interes
mogao zadrati u njemu. Ser John Wildman rekao je Donjem domu 1689: Ne govorimo mi ovdje
radi kralja, no radi kraljevstva. uo sam da se ovdje propovijeda doktrina da ne budemo
predvodnici [principals] rata protiv Francuske, no protiv kralja Jakova mi jesmo predvodnici u tom
ratu da se odbranimo od papizma i ropstva
32
. Podrav jakobitske pretendente i progonei
protestante, grubi Ljudevit osigurao je da e se puna teina engleske drave svaliti na njega.

31
Kod nas se ove potonje uobiajeno, po francuski, zovu akcizama.
32
Blanning ovdje navodi Johna Brewera: Kad je Engleska 1689. prvi put ula u rat protiv Francuske, opte je
razumijevanje bilo da e domae posljedice gubljenja rata biti katastrofalne. Da je Vilim poraen od strane Jakova i
Ljudevita, da se kampanja u Irskoj pokazala pogibjeljnom ili Ljudevitovo iskrcavanje u Englesku uspjenim, ne samo da
bi evropska ravnotea snaga bila preobraena, nego i domaa politika, koja bi morala imati stomak za povratak
48

Prilino skromna 1689, ubrzo je postala neodoljiva. Tokom 1680-ih ukupna godinja potronja
bila je manja od dva miliona funti; tokom 1690-ih vie je nego udvostruena; u Ratu za pansko
nasljee dostigla je gotovo osam miliona. U to vrijeme, javna potronja inila je sedam odsto bruto
nacionalnog proizvoda, udvostruivi se iz 1688, te je nastavila postojano rasti a esnaest odsto 1783.
i dvadesetsedam odsto 1801. Prihodi su takoe rasli, od 4,300,000 funti iz 1700. na 31,000,000 funti
1800, ali nisu mogli drati korak. Jedini nain na koji se vojno-fiskalna drava mogla drati na
povrini bilo je kroz pozajmljivanje. Tokom Devetogodinjeg rata vlada je sakupila 16,000,000 kroz
pozajmice; tokom Revolucionarnih i Napoleonovih ratova prikupila je 440,000,000 funti. Dravna
zaduenost porasla je sa 14,200,000 iz 1700. na 456,000,000 1800. Kako je ovo bilo mogue? Dobar
dio odgovora moemo nai u samom imenu duga, koji je nazivan javnim ili nacionalnim dugom.
Robert Walpole napisao je 1712. pamflet, dio ijeg dugakog naslova glasi Dugovi nacije izloeni i
razmotreni u etirima lancima, to e rei: I. Pismo prijatelju glede javnih dugova.... Novac nije
pozajmljivan monarhu nego naciji, sa zalogom ukupnog nacionalnog bogatstva u zemljitu,
predstavljeno u parlamentu. Ovaj je odnos institucionalizovan 1694, kad je aktom parlamenta
stvorena Engleska banka, sa neposrednim zaduenjem da pozajmi vladi 1,200,000. Kako je godinja
kamata od osam odsto uivala parlamentarnu garanciju, novac je prikupljen za manje od dvije
nedjelje od 1,268 investitora, ukljuujui samoga kralja. Do sredine narednog stoljea, broj
investitora porastao je na ezdeset hiljada i dostigao pola miliona 1815, ukljuujui mnoge iz
kontinentalne Evrope. Kako je Adam Smith zapazio u Bogatstvu narod: Stabilnost Engleske banke
jednaka je stabilnosti britanske vlade. Sve to je garantovala javnosti mora propasti prije no bi njeni
povjerioci trpjeli gubitke... Ona djeluje ne kao obina banka, nego kao velika dravna maina. Ovo
je bilo prilino daleko od starih dana kad je pozajmljivanje kralju bio vie in vjere nego razumno
ulaganje. Ovim su nainom sljedee britanske vlade mogle da prikupe novac koji im je trebao po
povoljnim kamatama. Kako je povjerenje u sistem raslo tako su opadale kamatne stopesa est do
osam posto tokom Rata za pansko nasljee na polovinu toga tokom Sedmogodinjeg rata. Blistavi
uspjeh ovog potonjeg mogao je samo ohrabriti dodatna ulaganja, jer uspjeh poraae uspjeh. Kako
je veleasni Benjamin Newton kazao u jednoj svojoj propovijedi: Ishod rata sada je uglavnom
odluivan izobiljem blaga; najbogatija nacija pobjeuje a vijenac slave i trijumfa poeo se cijeniti
zlatom.
Ova kombinacija poreza i pozajmica dozvolila je britanskoj dravi da udvostrui, udvostrui i
opet udvostrui svoj ratni napor. Kad je Drugi stogodinji rat poeo, kraljevska mornarica imala je
173 broda svih vrsta; kad je zavren, imala ih je oko hiljadu. Prosjena godinja veliina britanske
vojske tokom Devetogodinjeg rata bila je neto preko sedamdesetpet hiljada; 1809. premaivala je
tristo hiljada. Iako su podaci o brojanoj snazi notorno nepouzdanipogotovo kad se pojavljuju to
preciznijimvjerovatna procjena jeste da je 1809. vie od jedne etvrtine miliona ljudi sluilu u
raznim granama oruanih snaga. Udio uea ratno sposobnih mukaraca porastao je sa jednog od
esnaestorice tokom 1740-ih na jednog od osmorice tokom Amerikog rata te na jednog od petorice
ili estorice tokom Napoleonovih ratova.

katolikog kralja (The Sinews of Power: War, Money, and the English State 1688-1783, Unwin Hyman, London, 2005 , p. 113);
iza ovoga slijed gore navedeni izvod iz Wildmanovog govora.
49

Jedna znaajna prednost koju su Englezi uivali na poetku stvaranja svoje vojno-fiskalne drave
u drugoj polovini sedamnaestog stoljea jeste ta to su oni bili relativni skorojevii. Uprkos
povremenih ushienja poput poraza panske armade, oni su se uglavnom drali izvan kolonijalnih
ratova i uputali se samo u ogranienu kolonijalnu ekspanziju. Svi njihovi rivali, meutim, bjehu se
uveliko dali na ratovanje, najee tokom Tridesetogodinjeg rata. Kao posljedica toga, svaka vrsta
ustupka ve je bila data posebnim interesnim grupama koje e se pokazati vema otpornim na
promjene. Ni za koju zemlju nije ovo bilo tanije no Francusku, ija je egzistencijalna borba sa
panjolskim Habsburzima zapoeta 1494. pohodom Karla VIII na Italiju jo uvijek trajala kad je
poeo Drugi stogodinji rat. ivei od danas do sjutra, oslanjajui se as na jednu kratkoronu
kratkoronu as na drugu, nijedan francuski kralj nije uspio da uspostavi sreeni sistem javnih
finansija.
Karakteristina je bila vanost potkupljivosti, tj. prodaje slubi, opisana od svog najautoritatvnijeg
istoriara (Williama Doylea [Dojl]) kao francuska zavisnost. Prvi put stavljene na trite 1522,
prodajne slube imale su doivjeti duboku starost zbog svoje popularnosti kod obiju strana.
Monarhu neizostavno teko pritusnutom nudile su novac u ruke; kupovcu su nudile prihod,
privilegije (poput izuzea od pruanja stana za vojsku ili odreenih oblika oporezivanja) i, iznad
svega, status, katkad i plemstvo. A zauzvrat godinje naknade (tzv. paulette) bile su nasljedne. Pregled
koji je Colbert [Kolber] naredio 1664. otkrio je da je postojalo 45,780 prodajnih sudskih i finansijskih
slubi sa trinom vrijednou od 420,000,000 livara, donosei dva miliona livara godinje na ime
paulette, ali kotajui osam miliona u isplatama zakupcima. Colbertov pokuak da se potkupljivost
smanji onemoguen je Ljudevitovom potrebom za novcem pred rat sa Holandezima. Doyle
procjenjuje da je do 1789. broj prodajnih slubi narastao na 70,000, ili, drugim rijeima, da je jedan
postotak muke populacije drao prodajne slube, tako da je moda i trista hiljada ljudi zavisilo od
njih. Posljednji ministar finansija Ljudevita XV, Terray, veselo je priznao da je potkupljivost
nepravedna ali da kralj mora odnekud privabiti svoj novac.
to je jedna tako ogromna koliina novca bila vezana u neproduktivnim investicijama nesumnjivo
je imalo dugoroni efekt na francusku ekonomiju, ali nas to ovdje ne zanima. U finansijskom smislu,
to je znailo da je reforma bila gotovo nemogua. Kako je to J. F. Bosher zgodno izrekao, francuski
kraljevi nisu mogli promijeniti sistem jer sistem nije bio njihov da ga mogu mijenjati. On je takoe
identifikovao jo jedan fundamentalan neuspjeh povezan sa ovimsakupljanje poreza u
staroreimskoj Francuskoj nije spadalo u javne dunosti. To bijae komercijalni poduhvat, poduzet
od strane privatnih preduzetnika koji su potpisivali ugovor sa krunom o sakupljanju odreenih
poreza u odreenim djelovima zemlje, za to bi dobijali isplate unaprijed. Posljedica je bila lino
bogaenje i javno siromaenje. U toku Devetogodinjeg rata, ugovori zakljueni izmeu kralja i
finansijera donijelu su 329,000,000 livara ovom prvom ali i profit od 107,000,000 livara ovima
drugima. Ne udi da je cijena pozicije generalnog farmera za vladavine Ljudevita XVI stajala na
1,500,000 livara, jer je poloaj donosio ulazak u drutvo etrdesetorice najbogatijih ljudi u
kraljevstvu, sakuplja neposrednih poreza. Zjapea je rupa stajala izmeu onoga to su njihovi
podlonici sakupljali i onga to je zavravalo u kraljevsku kesu. Zapravo, treba rei kraljevske kese,
jer ne postojae sredinje blagajne koja je nadgledala prihode i rashode. Veina sakupljenih poreza
50

ila je pravo kraljevskim platiocima ove ili one vrste. Ne postojae hijerarhije slubenika niti ikakvih
birokratskih kontrola. Kao posljedica toga, ni prvi korak ka finansijskoj racionalnostidonoenje
budetanije bio mogu. Znaajno je da Encyclopdie mthodique iz 1784. definie budget kao
engleski parlamentarni termin. Tako, mada je compte rendu au roi (raun predstavljen kralju) koji je
izloio ministar Necker 1781. prikazivao da postoji znatan viak, a njegov nasljednik Calonne tvrdio
da zapravo postoji krupan deficitnije se moglo utvrditi koji je od dvojice u pravu. Niti postojae
dravne banke. Rijeima J. H. Shennana: Ljudevit XIV radije bi istopio svoju srebrninu no da
preuzme raunovodstvene metode svojih neprijatelja. Neslavni pad ideje o nacionalnoj banci Johna
Lawa [Don Lo], poraene od finansijera koji su imali najvie izgubiti od nacionalizacije dravnih
finansija, znailo je da buduih slinih pokuaja pod starim reimom nee biti.
Prije se tvrdilo da su finansijski problemi francuske monarhije dolazili od privilegija, iz fiskalne
izuzetosti koju su uivali prvi i drugi stale. Zasigurno je tano da je crkva inila samo skroman
dobrovoljan prilog (don gratuit) i da su plemii bili izuzeti od glavnog oblika direktnog oporezivanja,
raboa (fr. taille). Meutim, John McManners pokazivao je da je crkva tokom 1780. plaala poten
udio, a Betty Behrens da su francuski plemii zapravo plaali vie u direktnim porezima nego
njihovi engleski ekvivalenti, zahvaljujui nametanju opteg poreza od pet odsto (otud mu ime
vingtime) na zemljini prihod 1749, koji je udvostruen 1756. i utrostruen 1782. Ma kako objektivni i
dobro utemeljeni, ovi protivargumenti izgleda da promauju poentu, jer ono to je bilo najvanije
jeste nain na koji je stanje doivljavala velika veina poreskih obveznika. Kako otkriva plavina
pamfleta i novina iz poznih 1780-ih, postojalo je raireno vjerovanje da prva dva privilegovana
stalea nosi na grbai puani.
Sljedstveno, povjerenje koje je postojalo u engleskom nije nikad moglo da oblikuje francuski
fiskalni sistem. Ovo je utom bilo ozbiljnije zbog velikog oslanjanja na direktno oporezivanje, koje je
donosilo izmeu 48 i 61 posto prihoda, u zavisnosti od perioda. Za razliku od Engleske gdje je
zemljini porez bio relativno nevidljiv jer su ga plaali zemljoposjednici, koji su ga onda prenosili na
svoje zakupce u vidu poveanih renti, u Francuskoj je taille prikupljan direktno od uzgajivaa. Kako
su primijetili Peter Mathias i Patrick OBrien u uporednoj studiji fiskalnih ureenje dviju zemalja:
Da je Engleska bila zemlja seljaka vlasnika zemlje koji plaau taille, prikupljan od poreskih
slubenika, neposredno prisustvo poreznika bilo bi stvorilo prepoznatljiv predmet neprijateljstva za
veinu porodica u seoskom drutvu, stvarajui i usredsreujui politiko neprijateljstvo. ak je i
glavni oblik posrednog oporezivanja u Francuskojdabina na so (gabelle)ukljuivala vema
vidljivo sukobljavanje izmeu pojedinanog domainstva i poreznika.
Povjerenje je dodatno podrivano rairenim varijacijama u vrsti i visini poreza. Kako smo vidjeli,
samo je za naplatu gabelle Francuska bila izdijeljena na est regiona sa est razliitih visina poreza.
Daleko od toga da je izazvala osjeaj nepravde, ova neskladnost uinila je unutarnje krijumarenje
vanom industrijom, u koju su bile ukljuene stotine hiljada ljudimoda ak i milion, po Olwenu
Huftonu. Iste se diskrepance mogu uoiti i u direktnom oporezivanju: tako je u lection
33
za oblast

33
lection bijae u starom reimu tribunal zaduen da u prvoj instanci sudi razmirice vezane za direktne poreze za
odreenu oblast, te po tomu i naziv za takvu oblast.
51

Sens [San], primjerice, odnos izmeu poreza i prihoda varirao izmeu pet i pedeset tri posto, bez
obzira na vrijednost zemlje ili njenu stvarnu produktivnost. Manje mjerljivo bilo je vjerovanje da se
javni prihodi rasipaju na line uitke dvora. Iako zapravo uestvujui sa samo est do sedam odsto u
ukupnoj potronji, dobro razglaena ekstravaganca prvo Ljudevita XV i njegovog harema ljubeznica,
a kasnije kraljice Marije Antoanete, nije ohrabrivala obine poreske obveznike. ak i kad je
bankrotstvo prijetilo, Calonne je bio uposlen u troenje na visokom nivou, ukljuujui i kupovinu
palate Rambouillet [Rambuje] za 18,000,000 od vojvode od Penthivrea [Pantjevr] i vojvode od
Saint-Clouda [Sen-Klu] za kraljicu, zajedno sa pljuskom penzija za njene prijatelje na dvoru. Ministri
Ljudevita XVI pokuali su 19. jula 1787. da mu daju osnovnu i zakanjelu lekciju o meuzavisnosti
odnos sa javnou i fiskalnog uspjeha.
Vovjoda od Nivernaisa [Niverne]: Ne moemo skrivati od Vaeg velianstva da je javno
raspoloenje loe. Ali zato?, rekao je kralj. Niko nije odgovarao. [Onda je markiz de Castrie
{Kastri}] progovorio: Zato to javnost gleda sa iznenaenjem, sire, da dok se Vae velianstvo
sprema da namakne nove poreske terete na narod, on sam ne podnosi nikakve line rtve; da dok je
nainio jedan lo izbor [Calonne] koji je doveo do finansijske propasti, on izgleda sklon da uini da
mu podanici plaaju cijenu; da se njegovo graenje nastavlja na sve strane...
Po britkom sudu Franois Fureta [Fronsoa Fire]: Da je udario da dvorsko rasipnitvo, Ljudevit
XVI ne bi bio spasio svoje finansije, ali bi moda bio sauvao neto veesamu monarhiju.
Ali je sada ve biti kasno. ak je i ogranieni sukob postignut u Amerikom ratu bio dobiven po
previsokoj cijeni, jer je kotao koliko sva tri prethodna zajedno. Kad je Calonne poao da se susretne
sa Ljudevitom 20. avgusta 1786, situacija je bila oajna. Monarhija je sada bila zaglavljena u rastuem
budetskom deficitucijena isplate dugova narasla je do razine gdje je jedino mogla biti finansirana
dodatnim pozajmicama, koje bi zauzvrat uveavale deficit, a koji bi poveao potrebu za novim
pozajmicama, i tako u nedogled. Smatralo se da godinje deficit za 100,000,000 livara prevazilazi ono
to se smatralo da je ukupni prihod od 475,000,000 livaraiako niko nije mogao biti siguran u
pogledu ovih cifaraa otplate duga troile su oko polovinu prihoda. Utrostruenje poreza vingtime,
progurano sa toliko potekoa 1782, trebalo je da istekne 1787. Vie od milijarda livara pozajmljena
je od 1776, a zajmovi su se sad mogli dobiti sve sporije i po eskalirajuim kamatnim stopama.
Upravo se sada neuspjeh da se kraljeve finansije uine javnim i nacionalnim pokazao tako pogubnim,
jer je kreditni trajk primorao nevoljnog Ljudevita XVI da sazove staleku skuptinu.






52

KAKO SE POBJEIVALO NA SUHU ZA STAROG REIMA
U vojnom smislu, tri uspjene prie u periodu 1648-1815. bijahu Francuska 1648-97, i 1792-1809, te
Rusija i Prusija. Habsburka je monarhija imala svojih momenata, napose protiv Turaka prije 1718,
ali je pretrpjela odvie poraza da bi se ukljuila u prvi ligu. Sljedea tabela sugerie da je brojana sila
bila klju uspjeha:
Tabela 9. Broj oruanih snaga tokom XVIII vijeka
Drava Rani XVIII v. Sredina XVIII v. Pozni XVIII v.
vedska 110,000 (1709) 53,000 45,000
Rusija 220,000 (1715) 284,000 (1756) 300,000 (1796)
Habsburka
monarhija
100,000 (1705)
140,000 (1710)
157,000 (1756)
202,000 (1760)
312,000 (1786)
Prusija 40,000 (1713) 260,000 (1760) 194,000 (1786)
Savoja-Pijemont 25,000 (1710) 30,000 (1760) ?
Francuska
400,000 (1703)
300,000 (1710)
280,000 (1760)
180,000 (1789)
800,000 (1794)
panija 40,000 (1703) 56,000 (1759) 140,000 (1800)
Velika Britanija i
Irska
93,000 (1702-13)
139,000 (1710)
62,000 (1739-48)
93,000 (1756-63)
108,000 (1775-83)
800,000 (1803)

Oiglednu potvrdu ini se da daje i tabela 10, koja pokazuju intenziviranje ratovanja tokom istog
perioda.







53

Tabela 10. Intenziviranje ratovanja 1648-1815.
I II III IV
Tridesetogodinji rat 19,000 1,5 1 0.24
Ratovi Ljudevita XIV 40,000 1,75 7
pansko nasljee 0,77
Ratovi Frederika II 47,000 3.33 12
Austrijsko nasljee 0,82
Semogodinji rat 1,40
Ratovi francuske
revolucije
45,000 12

Prva koalicija 3,0
Druga koalicija 4,4
Napoleonovi ratovi 84,000 3,5 37
Trea koalicija 7,0
Rat iz 1809. 11,0
Rat iz 1812. 5,2
Objanjenja kolona:
I. Prosjena veliina vojske u bici, sraunata gdje je bilo mogue na osnovu trideset bitaka istog rata;
II. Broj topova na hiljadu boraca;
III. Broj bitaka u kojima su obje suprotstavljene strane brojale vie od sto hiljada;
IV. Prosjean broj bitaka u mjesecu.
Izvor: R. R. Palmer, Frederick the Great, Guibert, Blow: from Dynastic to National War u Peter Paret
(ur.), Makers of Modern Strategy from Machiavelli to the Nuclear Age, Oxford, 1986.

Ali i najpovrniji pogled otrkie nedostatnosti kvantitativnog pristupa. Ogromne vojske koje je dizao
Ljudevit XIV na poetku Rata za pansko nasljee nisu mogle da sprijee Blenheim, Oudenaarde i
Malplaquet. Niti je ogromna brojana prednost koju je uivala koalicija Francuske, Habsburke
monarhije, Rusije, najveeg dijela Svetog Rimskog Carstva i vedske u Sedmogodinjem ratu mogla
biti pretoena u vojnu pobjedu nad Velikom Britanijom i Pruskom. Stanovnitvo Velike Britanije i
54

Irske 1756. bilo je vie no upola manje od stanovnitva Francuske, a prusko manje od jedne osmine
francuskog.
Demografski, Pruska je bila treerazredna zemlja kad je Frederik usio na prijesto 1740, ali do
Ugovora iz Hubertusburga iz 1763. ona se bila vrsto namjestila pri stolu evropskih sila. Najoptije
reeno, klju njenog uspjeha bijae sposobnost maksimiranja svojih resura. Ugrabiv leziju 1740. a
onda je uspjeno odbraniv od svih izazivaa, Frederik je pokazao da ratni bog nije uvijek na strani
velikih bataljona
34
. Sa razumljivom samozadovoljtinom on zapaa u Povijesti moga vremena: Vidio
sam gdje male drave uspijevaju opstati protiv najveih monarhija, kad te zemlje posjedovahu
marljivost i red u svojim poslovima. Nalazim da su velika carstva, obilna zloupotrebama, puna
smutnje, i jedino se odravaju svojim velikim resursima, te cijelom teinom svoga tijela. Kao
saetak odnosa izmeu Prusije i Habsburke monarhije, teko je nadmaiti ove retke.
Trojica Frederikovih prethodnika stvorili su sistem koji je u osnovi poivao na bliskoj saradnji
izmeu vladara i zemljoposjednikog plemstva. Ugovorom zakljuenim 1653. (tzv. Rezess), ovima je
potonjima data slobodna dravina njihovih zemljita (koje su prije drali kao opozive feude),
iskljuivo pravo da imaju posjede, te kontrola nad seljacima. Zauzvrat su garantovali oporezivanje
neophodno za stajau vojsku. Ali se imalo i dalje dii. Brandenburka vojska ostala je relativno mala
(oko trideset hiljada 1688), zavisna od stranih subvencija i nesposobna da pretoi vojne uspjehe u
teritorijalne dobitke. Kao to smo vidjeli u prethodnom poglavlju, najvei dio zemlje steene u
uspjenom vojevanju protiv veana izmeu 1675. i 1679, primjerice, koje je dovelo Brandenburgere
do pred vrata Rige, morala se vratiti Saint-Germainskim mirom na zahtjev Ljudevita XIV. Duboko
ogoren, Veliki elektor dao je postaviti spomenik sa prijeteim geslom uzetim od Vergilija: exorietur
aliquis nostris ex ossibus ultor (dii e se neki osvetnik iz naih kostiju). Orue njegove osvetoljubive
molitve biti e njegov praunuk.
To je orue, meutim, iskovao njegov unuk, Frederik Vilim I. Njegova su dostignua dijelom bila
drutvena. Umjenom kombinacijom tapa i argarepe, uinio je junkere
35
istoznane sa pruskim
oficirskim korpusom. Ako bi se mladi gospodii jogunio da dobrovoljno stupi u slubu, za njim bi
bile slate potjere koje bi ga privele u kolu za kadete. Obuka im bijae brutalna, rane godine u slubi
siromake, ali jednom kad bi dospjeli u in kapetana i dobilu svoju etu budunost im je bila
obezbijeena. Kad je Frederik II stupio na prijesto, junkeri bjehu sasvim asimilirani. Dostignua
Frederika Vilima bijahu dijelom i kulturna. Linim primjerom uzdigao je status vojne profesije na
najviu razinu. Nikad ne skinuv svoju uniformu (svojih potstamskih tjelohranitelja) poslije 1725, on
je vojsku predvodio sprijedai nauio svoje sinove da isto rade. Njegova su dostignua dijelom bila
i vojna. Iako bojaljivi igra na meunarodnoj sceni, on je doma nadgledao preobraenje pruske
vojske u najuinkovitiju u Evropi, kako mu je sin duno priznao:

34
Voltaire je negdje zapisao: On dit que Dieu est toujours pour les gros bataillons (veli se da je Bog uvijek na strani velikih
bataljona). Kasnije ga je preinaio, te je ovaj put Boga smjestio na stranu onih koji bolje niane.
35
Junker (njemaki mladi gospodin) jeste opti naziv za zemljoposjedniko ili osiromaeno plemstvo Brandenburga i
Prusije, koje je snabdijevalo vojni i upravni kadar pruske drave i Bismarckom (koji je sam bio junker) ujedinjene
Njemake sve do u XX vijek.
55

Pokojni kralj, svojom beskrajnom priljenou, uveo je udesan red i disciplinu meu svoje trupe, i
preciznost dotad nepoznatu u Evropi u njihove pokrete i manevre. Pruski bataljon postao je
hodajua baterija
36
; brzina punjenja utrostruila je paljbu, i uinila Pruse saobraznim trima
protivnicima... Toliki novi izumi preobrazili su vojsku u pokretnu tvravu, pristup kojoj bijae
pogibjeljan i krvav.
Osim toga, kvalitet je bio praen dubinom. Frederik Vilim ostavio je iza sebe vojsku koja je u mirno
doba brojala osamdeset jednu hiljadu, na 2,240,000 stanovnika. Ovo je omogueno kantonskim
sistemom uvedenim tokom 1732-3, po kom je svakoj regimenti dodijeljena oblast za regrutaciju.
Ovo je oznailo vaan korak u nacionalizaciji regrutacije, jer su svi sposobni mukarci bili obavezni
da se upiu u kantonalne spiskove. Ako se kvota nije mogla popuniti dobrovoljcima, uzimani su
obveznici. Ovaj ogranieni vid konskripcije nije bio pruski izumvedska je prva zemlja koja je
organizovala stajau vojsku na osnovu vojne obavezeali ga Prusi jesu najdalje sproveli. Ludwig
Dehio procijenio je da bi Habsburka monarhija, da se za 1740. bila spremala kao Pruska, imala
600,000 vojnika umjesto 108,000.
Frederik Vilim takoe je proces drutvene militarizacije koji je pretvorio Prusku ne u zemlju koja
ima vojsku no u vojsku koja ima zemlju, u koju joj je, takorei, samo stan, kako je famozno
primijetio autant njegovog sina von Berenhorst. Prvijenstvo vojne politike uticao je na vladine
politike u svakom sektoru. Najvie su koristi, naravno, od svega imali plemii koji su snabdijevali
oficire. Data im je kontrola nad kmetovima, kontrola nad lokalnom vlau, monopol nad zemljinim
posjedima (tako je junker svoju zemlju mogao prodati samo drugom lanu svoje klase), jeftine
hipoteke i subvencije za popravku ratne tete. Takoe im je na ruku iao preferencijalni tretman
seoskih interesa kad je utvrivana fiskalna i trgovinska politika. I seljatvo je imalo koristi, jer je
stalna snabdjevenost topovskim mesom zavisila o podnoljivom nivou egzistencije. Prema lapidarnoj
izreci Otta Bscha [Bi], tititi seljake znailo je tititi vojnike.
Militarizam je prodro u sve sekcije drutva. Junkeri i Frederik proli su kroz svoje vatreno
krtenje u tri leska rata izmeu 1740. i 1763, u kojima je poginulo oko 1,550 oficira. Ako je bratstvo
von Kleist [Klajst] bilo izuzetno po dvadesettrojici mukaraca koje je iz izgubilo, ukljuujui i
istaknutog pjesnika Ewalda, koji je podlegao ranama sa Kunersdorfa, bijae i drugih porodica koje su
gubile dvocifrene brojke. Kako se rat zavrio pruskim sticanjem statusa velike sile protiv svih ansi,
preivjeli bjehu sad vezani za svog vojskovou kao pobraa: kako se izrazio jedan od veterana, bijae
to odnos uporedljiv sa odnosom kotskog glavara i njegovog bratstva. Frederik je s vrha davao
primjer nesebine predanosti dunostima, dijelei oskudice sa vojnicima i iskajui isto od lanova
svoje porodice, od kojih su svi bili u obavezi da slue. Kako se pohvalio grof Lehndorff [Lendorf]:
ono to je razlikovalo nau vojsku od ostalih jeste da su sami nai knezovi vojnici, i da trpe iste
tekoe kao redovi. Ovaj su ponos dijelili i civili, kako je zapazio jedan francuski posjetilac: Puani
Pruske, ak i najnie klase, natopljeni su militaristikim duhom, govore s potovanjem o svojoj
vojsci, navode imena svojih generala, prepriavaju njihove pobjede i bitke u kojima su se okitili
slavom. Ovaj utisak potvruju sami Prusi, poput Ludwiga Tiecka [Ludvig Tik], koji je u svojim
memoarima zabiljeio:

36
Baterija je artiljerijska jedinica.
56

Kralj se prikazivao na vojnim paradama i smotrama kao veliki vojskovoa, koji je uspjeno prkosio
koaliciji itave Evrope, i na elu svojih vojnika dobio tolike bitke. Kad su se odravale vojne vjebe
ili manevri izvan gradskih vrata Berlina, na Hallescheu ili Pranzlaueru, berlinsko bi graanstvo
pohrlilo gomilice da ih gleda. I moj je otac [drvodjelja] obiavao da vodi djecu da gledaju ove
narodne fete. Meu stijenjenom masom, vuom artiljerije i marom vojnika, bili smo radi satima
trpjeti prainu i vrelinu samo da ugledamo naeg starog Fritza izmeu blistave svite proslavljenih
generala.
U najkraem, u toku osamnaestog vijeka, Prusija je postala militarizovana drava utemeljena na
militarizovanom drutvu. Nije bilo nieg neizbjenog u tome. Berlinska milicija odbila je 1610.
nareenje svog vladara da izvri vojnu vjebu sa neherojskim ali razumnim izgovorom da bi pucanje
napunjenim musketama preplailo trudnice. Tek e ih Tridesetogodinji rat nauiti tekoj lekciji da je
u sjevernonjemakoj nizini, nezatienoj prirodnim granicama, izbor bio izmeu jedi i budi
pojeden. Niz izuzetnih vladara iz dinastije Hohenzollern osigurao je da Prusi a ne Poljaci, Danci,
veani, Saksonci, Bavarci ili Austrijanci naruuju jelovnik. Zapravo, na poetku osamnaestog
stoljea, uopte nije bilo izvjesno da e nova pruska kraljevina a ne neka druga njemaka kneevina
predstavljati glavni izazov Habsburzima u Svetom Rimskom Carstvu, kako rjeito kazuje nia tabela
sastavljena od Petera Wilsona:
Godina Austrija Prusija Saksonija Hannover Palatinat Bavarska
1702 110,000 26,000 27,000 18,900 18,000 17,000
1726 113,000 60,000 15,000 14,4000 8,540 4,950
1740 108,000 81,000 27,800 22,7000 8,390 9,000
1744 161,000 132,000 37,400 26,1000 10,730 19,500
1750 150,000 137,000 22,320 21,940 12,500 6,290
1762 150,000 120,000 12,100 37,000 12,000 9,000
1765 170,000 150,000 26,620 14,000 11,590 8,000
1777 220,000 158,000 21,840 21,000 11,850 8,000
1790 281,850 200,000 22,900 17,000 15,750*
* Bavarski elektor naslijedio je Palatinat u decembru 1777.
Ali militarizacija nije dovoljna. Prusija nije mogla dostii status velike sile dok dva susjedna joj
kandidata nisu bila eliminisana: vedska i Poljska. Poto znamo kako se to zavrilo, lako je zaboraviti
kakvu su mo veani imali u toku sedamnaestog stoljea, kad je njihovo carstvo pokrivalo dobar
dio baltikih obala a njihove vojske prodirale duboko u junu Njemaku. Jo je lake potcijeniti
potencijal Poljske u svjetlu njenog nestanka sa evropske mape poslije triju podjela iz 1772, 1793. i
1795. Ali ujedinjenje Saksonskog elektorata i Poljsko-litvanskog optestva 1897. uslijed izbora
57

Frederika Avgusta Saksonskog za kralja ovog potonjeg inilo se da prua savren spoj kvaliteta i
kvaniteta: Saksonija je moda bila najnaprednija drava srednje Evrope, dok su se poljske zemlje
prostirale od Baltika skoro do Crnog mora. U oba je sluaja Rusija odradila posao za Prusiju. Spustiv
vedsku na razinu treerazredne sile i stekav kontrolu na Poljskom u Velikom sjevernom ratu (1700-
21), Petar Veliki nenamjeravano je stvorio i uslove za uspon Prusije.
Kako smo vidjeli ranije u ovom poglavlju, meunarodna situacija bila je neobino povoljna za
Frederika u jesen 1740, ali se nita ne bi moglo postii bez njegove intervencije. Nijedan se rat nije
naprosto desio samo zbog postojanja povoljnih uslova. in je volje uvijek nuan. Frederikova
odluka da upotrijebi oruje koje je iskovao njegov otac i da iskoristi udesno povoljne meunarodne
prilike bila je od svjetskoistorijskog znaaja, poslije koje nita nee biti isto. U svom traktatu Opti
principi vojevanja, napisanom 1746. na osnovu iskustva steenom u toku prvih dvaju leskih ratova,
Frederik je utiskivao na svoje zapovjednike nudu kratkih i hitrih ratova. Kako je uivao
neprocjenljivu prednost ujedinjenog zapovjednitva, budui istovremeno glavnokomandujui i ef
drave, bio je u prilici da krene u odluujui obraun brzinom koju njegovi protivnici nisu imali.
Takoe je u vojevanje uveo nihilistiki pristup na sve ili nita koji je pruskom ratovanju dao
oajniku nasrtrljivost koja je vie nego nadoknaivala njihovu brojanu nedostatnost. Samo tri
nedjelje prije no je Napoleon slomio Pruse kod Jene i Auerstadta [Auertat], 20. septembra 1806,
kapetan Carl von Clausewitz [Klauzevic] pisao je svojoj vjerenici da je Frederik, kad je poslije
Rossbacha krenuo prema Leuthenu da se razrauna sa Austrijancima, bio nalik oajnom kockaru,
rijeenom da izgubi sve ili sve povrati, a upravo (kad bi samo nai dravnici uzeli to u obzir!) u ovoj
strasnoj sranosti koja nije nita drugo do instinkt silnog karaktera lei najvii oblik vojne mudrosti.
Zapravo, Frederikova se nasrtljivost smanjila kako je rat napredovao i kako se poela osjeati
brojana prednost njegovih brojnih neprijatelja. urei sa jednog na drugi front u oajnikom
naporu da ih zauzda, on je pokuavao da vodi rat pozicioniranja, manevrisanja i malih dobitaka.
Kako je sam rekao: dobiti bitku znai primorati protivnika da ustupi svoj poloaj, a tako postii
mnoge sitne uspjehe znai postepeno nagomilati itavo blago. Tokom kampanja iz 1761. i 1762, i
opet tokom Rata za bavarsko nasljee 1778, on nije bio nijednu veliku bitku. Kao to emo vidjeti u
sljedeem poglavlju, francuski revolucionari i Napoleon uzeli su mnogo to od Frederikove vojne
prakse i zatim osvojili najvei dio Evrope; njihov je fatalni neuspjeh bio to nisu slijedili i njegovo
podreivanje vojnih sredstava politikim ciljevima.