Anarhizam

anarhizam i nasilje - zbornik
SADRAJ
UVOD U ELEKTRONIKO IZDANJE
KLASICI ANARHIZMA
Errico Malatesta: Anarhizam i nasilje
Emma Goldman: Pripremljenost, put ka sveopem pokolju
Alexander Berkman: Da li je anarhizam nasilje?
URBANA GERILA U ITALIJI I INSUREKCIONIZAM
to raditi?
Anarhisti i terorizam
Alfredo M. Bonanno: Moralna podijeljenost
Razgovor s A. M. Bonannom na radio stanici Blackout
REVOLUCIONARNA DRUTVENA OBRANA
Brian Martin: Revolucionarna drutvena obrana
BLACK BLOC
Izjava za javnost Anarhistikog crnog bloka
Maggie, Rayna, Michael i Matt [The Rock Bloc Collective]: Pripisujui to mukanarhiji
[odgovor autora i autorica]: Mukanarhija
PROMILJANJE NASILJA
Luka: Nemogua i nejasna linija izmeu nasilja i nenasilja
Nikolina Majdak: O slabim istinama
Robert Posavec: Otpor u digitalnoj eri
Marko Rusjan: Opravdavanje nasilja
Draen imlea: Zar '68 nije prola ili zato Black Block nee uspjeti?
Marko Toki: O nasilju i anarhizmu
LITERATURA
UVOD U ELEKTRONIKO IZDANJE
Prije neto vie od etiri godine, tono u trenutku odvijanja demonstracija u Genovi,
objavljena je ova knjiga, tonije, njena tiskana verzija. Ve tada je bilo jasno kako je
potrebno odreeno nadopunjavanje novim tekstovima, prvenstveno zbog injenice da su se
okolnosti radikalno promijenile nakon dogaaja u Genovi, a cijeli niz dogaaja koji su se
Page 1
odvijali sljedeih godina otvorili su mogunost stvaranja prave male enciklopedije na
temu nasilja i nenasilja.
Ipak, to je nije dogodilo. Ponekad je naprosto nemogue pratiti dinamiku drutvenih
zbivanja, pogotovo kada ih elimo opisati i odrediti kroz knjigu, koja je ipak medij
prilagoen dokumentiranju nekog odreenog razdoblja, a ne praenju aktualnih zbivanja.
Uostalom, motivacija za objavljivanje ove knjige je injenica da se anarhizam ili
anarhija esto koriste kao sinonim za nasilje i destrukciju, pa moemo rei da je ovdje
rije o kratkom presjeku nekih pogleda na tu temu, kao i svojevrsnom odreivanju pozicija
pojedinih skupina unutar anarhizma. Taj presjek je napravljen kronoloki i tematski,
pokuavajui time dobiti to jasniju sliku o tome kakvo je stvarno stanje stvari, kako u
odnosu na povijest i tradiciju anarhizma, tako i prema aktualnim zbivanjima.
Kroz odabir tekstova sam pokuao izbjegavati tekstove koji bi odveli u puko moraliziranje
na temu nasilja, jer takav deklarativan stav (a stavovi koji proizlaze iz morala su nuno
deklarativni) ne bi dao sliku odnosa anarhizma (odnosno osoba unutar pokreta) prema
nasilju, ve bi knjiga zavrila u moralistikom laprdanju i nadmetanju izmeu nekoliko
moralno suprotstavljenih pozicija. To je model koji politiki monici koriste tijekom
svojih javnih rasprava unutar kojih zapravo nema mogunosti promjene, ve je jedini cilj
predstava za javnost, kojom se stvara privid demokratskih procesa. U stvarnosti se
razgovor vodi o niemu.
No, vratimo se samom pitanju anarhizma i njegovog odnosa prema nasilju... Ova tema je
postala opet aktualna kroz revitalizaciju ili ponovno oivljavanje anarhizma u
devedesetima, kada je uspavani pokret dobio novi polet zbog globalnih procesa i promjena
koje uvelike obiljeavaju vrijeme u kojem ivimo. Neoliberalni kapitalizam, globalne
ekonomske institucije i korporacije su svojim djelovanjem uzrokovale tu revitalizaciju,
jer je postalo sasvim jasno da dominantne politike ideje i modeli djelovanja ne
ostavljaju mnogo mogunosti za obranu "malog ovjeka" od pokrenutih procesa. Ne treba
posebno naglaavati da su ostali nemalo iznenaeni takvim razvojem situacije i uope
injenicom da anarhistike skupine mogu djelovati vrlo organizirano, koordinirano i
argumentirano. Razvoj globalne komunikacije (koja se razvila prvenstveno zbog povezivanja
svijeta u svrhu poveanja trita) povezao je lokalne pokrete i stvorio ono to moemo
nazvati globalnim pokretom, koji je time dobio mogunost koordinacije svojih akcija. To
je rezultiralo naglim irenjem ideja, organiziranjem zajednikih globalnih akcija i
demonstracija kakve jo nisu viene u povijesti... Naravno, masovnost je uzrokovala i
veu vidljivost razliitih taktika i strategija unutar pokreta, ime je nasilje, kao
najspektakularniji in izbilo na povrinu i na naslovnice svih novina eljnih senzacija
(u ovom sluaju krvi, razbijenih izloga i ostalih posljedica).
Nasilje je postalo dio velike predstave, barem u oima medija, a njegova pojava bi uvijek
posluila kao dobro opravdanje za institucije vlasti kada god bi posegnule za represivnim
mjerama. Sprega korporacija, vlasti i medija (koji su u vlasnitvu korporacija)
uzrokovala je kontinuiranim pokuajima kriminalizacije pokreta, ba kao mnogo puta u
povijesti. A prodaja novina je rasla...
I dok mediji prate nasilje i sustavno rade na poveanju naklade i prodaje, s druge strane
se sustavno uti o konstruktivnoj dimenziji pokreta, koja zapravo ini najvaniji dio
aktivnosti.
Ovdje se moda moemo dotaknuti jednog od argumenata esto iznoenog u raznim raspravama,
gdje se nasilje na demonstracijama smatra kontraproduktivnim zbog odvlaenja panje s
bitnih pitanja i zbog svog tek simbolinog uinka, ija je svrha vie osobne prirode,
nego recimo "nanoenja ekonomske tete kapitalistima", kako se esto argumentira
unitavanje imovine korporacija.
U toj raspravi zapravo nije bitno osuuje li netko nasilje ili ne. To je pitanje taktike
i uope smisla nasilnog ina, koji nita nee promijeniti. ak i glasni zagovornici
insurekcionizma, koji pretpostavljaju nunost kontinuirane pobune, smatraju da je
sudjelovanje na demonstracijama tek nain za oslobaanje od osobnih frustracija i
izbacivanje bijesa, dok bi samo teite borbe moralo leati negdje drugdje.
Jedan od vanih argumenata, a koji ipak granii s moraliziranjem (iako uglavnom ne pada u
to) je pitanje moe li se nasiljem doi do nenasilnog drutva? Taj argument se bazira na
ideji da dananje drutvo poiva na nasilju i da bi se nasilnim djelovanjem samo izazvalo
novo nasilje, koje bi izazvalo novo nasilje... To smo puno puta mogli vidjeti u
povijesti, jer nasilje funkcionira po principu spirale, koja nakon nekog vremena nema
vidljiv poetak, ali niti kraj... Zvui poput dananjice, zar ne?
Ali to svi ovi argumenti znae? Da je anarhizam nasilan? Nenasilan? Zapravo, anarhizam
sam po sebi ne moe biti nasilan, jer rije je o filozofiji i politikoj ideji koja u
svojoj biti zagovara stvaranje drutva osloboenog svakog nasilja i prisile. No, tu
dolazimo do samih ljudi, anarhista i anarhistkinja, koji su prije svega ljudi, pa tek
onda osobe koje imaju odreena politika uvjerenja. Uzimajui u obzir tu injenicu i
Page 2
svodei sve na osobnu razinu, sasvim je lako zakljuiti kako postoji cijeli niz
interpretacija gdje poinje nasilje, a zavrava nenasilje, te koja je taktika u kojem
trenutku najbolja. Kako su ljudi skloni grupiranju u interesne skupine, na sljedeoj
razini moemo govoriti o skupinama koje imaju sline ili iste stavove o pojedinim
pitanjima (ukoliko je uope mogue imati iste stavove unutar bilo koje skupine). I na
kraju, imamo cijeli pokret, kao najveu interesnu skupinu, koju povezuju mnogi zajedniki
interesi, no nikako ne i stav prema nasilju - ba tu se mogu pronai najvee razlike.
Meutim, znai li to da je ovdje rije o odvojenim skupinama? Ne, zato to rasprave traju
i kritika i samokritika ine sastavni dio pokreta, kao i promiljanje raznih taktika koje
se koriste, a sve to nerijetko rezultira kombiniranjem razliitih taktika na istoj
manifestaciji.
I na kraju, vano je znati da je ovo knjiga napravljena kao pokuaj stvaranja to
jasnijeg prikaza cijelog spektra ideja kada je rije o odnosu anarhizma i nasilja. Kao
urednik ovog izdanja sam pokuao ne iznositi svoje komentare i miljenje o ovom pitanju,
iako se to u nekoliko sluajeva provlai kroz samu knjigu, ako ve nikako drugaije, onda
kroz sam izbor tekstova i ovaj uvod.
Sada vas preputam itanju i stvaranju vaih osobnih zakljuaka o ovoj temi.
Marko Strpi
listopad 2005.
KLASICI ANARHIZMA
Moda bi bilo mogue tvrditi kako klasici anarhizma nemaju posebnu vrijednost u dananjoj
drutvenoj i politikoj situaciji, s im je mogue djelomino se sloiti, meutim, kako
bi cijeli razvoj prie o odnosu anarhizma i nasilja bio jasniji, nuno je prezentirati
neke stavove. Ovdje se ograniavam na one autore i autorice iji se stavovi mogu direktno
povezati s modernim anarhizmom, dakle, iji se stavovi mogu primijeniti i na dananju
situaciju., unato injenici da su nastali prije 70 ili vie godina.
Naravno, ti tekstovi su prvenstveno zanimljivi zbog lakeg razumijevanja samog povijesnog
razvoja tog odnosa prema nasilju.
S druge strane, ta stara promiljanja nasilja, nenasilja i ratova donose neke univerzalne
vrijednosti, koje unato nekim drutvenim i neto veim politikim promjenama u svijetu i
dalje predstavljaju vrijedan teorijski doprinos. To ih ini dobrima, ali i pomalo
zastrauje, pogotovo kada je rije o konceptu rata i ratne histerije koji Emma Goldman
kritizira u svom tekstu. Ponekad je nevjerojatno koliko se malo promijenilo u tako dugom
vremenskom razdoblju.
Moda je najvea vrijednost ovih tekstova u injenici kako je rije o akterima
anarhistikog pokreta pa ti tekstovi ne predstavljaju puko teoretiziranje, ve su
bazirani na osobnom promiljanju iskustava, ali i analizi tadanjeg djelovanja pokreta.
Jo je nuno dodati da sama injenica postojanja ovih tekstova govori o dugoj tradiciji
promiljanja nasilja kao teme koja e vjerojatno jo dugo dominirati u diskusijama unutar
anarhistikog pokreta. Danas je, ba kao i poetkom 20. stoljea, ta tema izrazito vana
za sam pokret, a zakljuci diskusija e uvelike utjecati na daljnji razvoj situacije,
metoda djelovanja i osnovnih obiljeja pokreta.
Svi znaju da se anarhisti protive nasilju. Osnovni program anarhizma je uklanjanje
nasilja iz meuljudskih odnosa. To je ivot zasnovan na slobodi pojedinca, bez
intervencije andara. Iz tog razloga smo neprijatelji kapitalizma koji ovisi o zatiti
andara kako bi primorao radnike da dozvole da ih se eksploatira - ili ak da ostanu
nezaposleni i gladni kada nije u interesu njihovih efova da ih eksploatiraju. Zbog toga
smo mi neprijatelji drave koja je prinudna, nasilna organizacija drutva.
Ali ako astan ovjek izjavi da vjeruje da je glupo i barbarski raspravljati s palicom u
ruci i da je nepravedno i zlo prisiljavati nekoga na meti pitolja da slua volju
drugoga, nije li moda logino zakljuiti da taj gospodin namjerava dopustiti da bude
pretuen i potinjen volji drugoga bez da pribjegne ekstremnijim nainima svoje obrane?
Nasilje je opravdano samo kad je nuno braniti sebe i druge od nasilja. Tu prestaje
Page 3
nunost, a poinje zloin...
Rob je uvijek u poloaju legitimne obrane i, prema tome, njegovo je nasilje protiv efa,
protiv tlaitelja, uvijek moralno opravdano i treba biti kontrolirano samo takvim
razmatranjima kojima se najbolje i najekonominije koristi ljudski trud i ljudska patnja.
Sigurno postoje drugi ljudi, stranke i kole miljenja koje su motivirane opim dobrom
koliko i najbolji meu nama... Ali ono to odvaja anarhiste od svih ostalih je zapravo
njihov strah od nasilja, njihova elja i namjera da uklone fiziko nasilje iz
meuljudskih odnosa... Ali zato su onda, postavlja se pitanje, anarhisti u sadanjoj
borbi (protiv faizma) podravali i koristili nasilje, kad je ono u opreci s njihovim
izriitim ciljem? Mnogi kritiari, neki dobronamjerni i svi oni koji to nisu, poinju
vjerovati da je razlikovna karakteristika anarhizma u biti nasilje. Pitanje se moe
initi neugodnim, ali se na njega moe odgovoriti u nekoliko rijei. Ako dvoje ljudi ivi
u miru, oni oboje moraju eljeti mir, ako jedan od njih inzistira na upotrebi sile kako
bi prisilio drugoga da radi za njega i slui mu, drugi e, ako eli sauvati svoje
ljudsko dostojanstvo i ne biti podvrgnut bijednom ropstvu, unato svojoj ljubavi prema
miru, biti prisiljen oduprijeti se sili odgovarajuim nainima.
Borba protiv vlasti je, prema posljednjim analiziranjima, fizika, materijalna.
Vlasti stvaraju zakone. Oni zato moraju raspolagati materijalnom silom (policijom i
vojskom) da bi nametnuli zakone, jer bi ih inae sluali samo oni koji bi to eljeli i to
vie ne bi ni bili zakoni, ve jednostavna grupa prijedloga koji bi se mogli slobodno
prihvatiti ili odbaciti. Vlasti, ipak, imaju tu mo i koriste je kroz zakone kako bi
ojaali svoju mo i sluili interesima vladajuih klasa, tlaei i eksploatirajui
radnike.
Jedina granica opresiji vlasti je mo kojom se ljudi prikazuju sposobnim suprotstaviti
joj se.
Sukob moe biti otvoren ili skriven, ali on uvijek postoji jer vlast ne obraa panju na
nezadovoljstvo i umjeren otpor osim ako je suoena s opasnou pobune.
Kad se ljudi ponizno podvrgnu zakonu, ili su njihovi prosvjedi slabi i sputani rijeima,
drava pazi na svoj interes i ignorira potrebe ljudi; kad su prosvjedi puni ivota,
energini, prijetei, drava se, ovisno o tome je li vie ili manje razumna, povlai ili
pribjegava represiji. Ali, pobuna se uvijek vraa, jer ako se drava ne povue, ljudi e
zavriti bunei se, a ako se povue, ljudi dobivaju povjerenje u same sebe i podnose sve
vee zahtjeve, sve do vremena kad nezdruivost slobode i autoriteta ne postane jasna i
nasilna borba zajamena.
Zbog toga je nuno biti spreman, moralno i materijalno, kako bi ljudi kada se to dogodi
pobjedonosno izronili.
Ova revolucija nuno mora biti nasilna, iako je nasilje samo po sebi zlo. Ona mora biti
nasilna jer bi bila ludost nadati se da e privilegirane klase prepoznati nepravdu
njihovog privilegiranog statusa i zlo uzrokovano njime, i dobrovoljno ga se odrei. Ona
mora biti nasilna jer je prijelazno, revolucionarno nasilje jedini nain da se stane na
kraj mnogo veem i neprekidnom nasilju koje dri veinu ovjeanstva u ropstvu.
Buroazija nee dopustiti da bude razvlatena bez borbe, i morat e se pribjei coup de
force (nasilje, op. prev.), povredi legalnog poretka nelegalnim nainima.
Takoer, vrlo smo nesretni zbog ove potrebe za nasilnom borbom. Mi koji propovijedamo
ljubav, i koji se borimo za stanje drutva u kojem e sloga i ljubav meu ljudima biti
mogui, patimo vie nego itko zbog nunosti s kojom smo suoeni, da se protiv nasilja
vladajue klase moramo braniti nasiljem. Ipak, odrei se oslobaajueg nasilja, kad je to
jedini nain za svretak svakodnevnih patnji i okrutnog krvoprolia koje mui
ovjeanstvo, znailo bi preutno dopustiti klasna neprijateljstva koja ne odobravamo i
zlo koje iz njih proizlazi.
Mi ne nastojimo ita nametati silom, niti se elimo pokoriti nasilnom nametanju.
Namjeravamo iskoristiti silu protiv vlasti, jer je sila ta kojom nas vlast dri u
podlonosti.
Namjeravamo razvlastiti one koji posjeduju imetak, jer je sila ta kojom zadravaju
sirovine i bogatstvo, koje je plod ljudskog rada, i koriste je kako bi prisilili druge da
rade za njihov interes.
Silom emo se oduprijeti svakome tko bi elio silom zadrati ili povratiti sredstva za
nametanje svoje volje i eksploatiranje rada drugih.
Oduprijeli bismo se silom svakoj "diktaturi" ili "vlastodrcu" koji bi se pokuali
Page 4
nametnuti masama u pobuni. I borit emo se protiv republike kao to se borimo protiv
monarhije, ako se pod republikom podrazumijeva drava koja, kako god dola na vlast,
donosi zakone i raspolae vojskom i kaznenom moi kako bi prisilila ljude da joj se
pokoravaju.
Izuzev ovih sluaja, u kojima je upotreba sile opravdana kao obrana od sile, mi smo
uvijek protiv nasilja, a za samoodreenje.
Ponovio sam tisuu puta da vjerujem da je ne oduprijeti se "aktivno", primjereno i na sve
mogue naine zlu u teoriji apsurdno, jer je u proturjeju s ciljem izbjegavanja i
unitenja zla, a u praksi nemoralno, jer je to nijekanje ljudske solidarnosti i dunosti
koja mu se suprotstavlja da bi branila slabe i potlaene. Mislim da se reim koji je
roen u nasilju i koji nastavlja postojati uz pomo nasilja, ne moe oboriti bez
odgovarajueg i razmjernog nasilja, i da onaj tko se oslanja na zakonitost kad tlaitelji
mogu promijeniti zakon kako bi odgovarao njihovoj koristi, mora biti ili glup ili
zaveden. Ali vjerujem da je nasilje, za nas koji teimo miru meu ljudima, te pravdi i
slobodi za sve, neugodna nunost, koja mora nestati u trenutku kad se postigne
osloboenje - tj. kada obrana i sigurnost vie nisu pod prijetnjom - ili ona postaje
zloin protiv ovjeanstva, i glasnik nove nepravde i ugnjetavanja.
Mi smo iz principa protiv nasilja i iz tog razloga elimo da se drutvena borba vodi to
je humanije mogue. Ali to ne znai da bismo eljeli da ona bude manje odreena, manje
beskompromisna; mi zaista mislimo da, na koncu, nepotpunost samo neogranieno produuje
sukob, neutralizira ga i isto tako potie jo nasilja koje se eli izbjei. Niti to znai
da pravo na samoobranu ograniavamo na otpor protiv postojeeg ili nailazeeg napada. Za
nas su potlaeni uvijek u poloaju legitimne obrane i sasvim je opravdan njihov ustanak
bez da ekaju da budu zaista zapaljeni i u potpunosti smo svjesni da je napad ponekad
najbolja obrana...
Osveta, trajna mrnja i okrutnost prema pobijeenima su razumljive reakcije i ak se mogu
oprostiti, u jeku borbe, onima ije dostojanstvo je bilo okrutno povrijeeno, i iji su
najintimniji osjeaji oskvrnavljeni. Ali oprostiti okrutne neovjene osjeaje i uzdii
ih do principa, te ih braniti kao taktiku pokreta, zlo je i kontrarevolucionarno.
Za nas revolucija ne smije znaiti zamjenu jednog tiranina drugim, dominacije drugih
naom dominacijom. elimo materijalno i fiziko uzdignue ovjeka, nestanak svake razlike
izmeu pobjednika i pobijeenih, iskreno bratstvo itavog ovjeanstva - bez kojih bi
povijest nastavila, kao u prolosti, biti izmjenjivanje tlaenja i pobune, pod cijenom
stvarnog napretka, i, dugorono, na tetu svih, pobjednika jednako kao i pobijeenih.
Savreno je jasno da je nasilje potrebno kako bi se oduprijelo nasilju neprijatelja, i mi
ga moramo zagovarati i pripremati, ako ne elimo da se postojea situacija maskiranog
ropstva, u kojem se veina ovjeanstva nalazi, nastavi i pogora. Ali nasilje u sebi
sadri opasnost transformiranja revolucije u brutalnu borbu bez svjetla ideala i bez
mogunosti korisnog ishoda i iz tog razloga moraju se naglasiti moralni ciljevi pokreta,
i potreba i dunost zadravanja nasilja unutar strogih granica nunosti.
Ne kaemo da je nasilje dobro kada mi ga koristimo, a tetno kad ga koriste drugi protiv
nas. Kaemo da je nasilje dunost, da je dobro i "moralno" i da ga je mogue opravdati
kad se koristi u obranu sebe i drugih, a protiv zahtjeva onih koji vjeruju u nasilje. Ono
je zlo i "nemoralno" ako slui kako bi se pogazila sloboda drugih...
Mi nismo "pacifisti", jer mir nije mogu ako ga ne ele obje strane.
Smatramo da je nasilje nunost i dunost za obranu, ali samo za obranu. I ne mislimo samo
na obranu od izravnog, iznenadnog, fizikog napada, ve i od svih institucija koje
koriste silu kako bi ljude zadrale u stanju ropstva.
Mi smo protiv faizma i eljeli bismo da se oslabi suprotstavljanjem veeg nasilja
njegovom nasilju. I, povrh svega, mi smo protiv vlasti, koja je trajno nasilje.
Po meni, ako je nasilje mogue opravdati ak i izvan potrebe samoobrane, onda ga je
mogue opravdati i kada se ono koristi protiv nas, i tada ne bismo imali temelja za
protest.
Mi ne nudimo rjeenje ljudskoj nesposobnosti, navedenoj kao izgovor, stavljajui sebe na
mjesto prolih tiranina. Samo sloboda ili borba za slobodu mogu biti kola slobode.
Ali, rei ete, da bi se revolucija zapoela i dovela do zakljuenja, potrebna je sila
koja je takoer i naoruana. I tko to porie? Ali ta naoruana sila, ili radije
mnogobrojne naoruane revolucionarne grupe, izvodit e revolucionarnu zadau samo ako e
sluiti za osloboenje ljudi i za sprjeavanje ponovne pojave autoritarne vlasti. Ali ona
e biti orue reakcije i unititi svoja vlastita dostignua ako se pokae spremnom da je
se iskoristi za nametanje odreene vrste drutvene organizacije ili programa odreene
stranke...
Page 5
Revolucija kao, nunou stvari, nasilna akcija, tei razviti, prije nego ukloniti duh
nasilja. Ali revolucija, onakva kakvom je shvaaju anarhisti, najmanje je nasilna od svih
i eli zaustaviti sve nasilje im prestane potreba za upotrebom sile kako bi se
oduprijelo sili drave i buroazije.
Anarhisti prepoznaju nasilje samo kao nain opravdane obrane i ako ga danas opravdavaju,
to je zato to tvrde da su robovi uvijek u poloaju opravdane obrane. Ali anarhistiki
ideal je drutvo u kojem je faktor nasilja eliminiran, i njihov ideal slui da obuzda,
ispravi i uniti duh osvete koji bi revolucija, kao fiziki akt, teila razviti.
U svakom sluaju, lijek nikada ne bi bila organizacija i uvrenje nasilja u rukama
vlasti ili diktature, koja se ne moe temeljiti ni na emu osim brutalne sile i
priznavanja autoriteta policije i vojske.
Anarhistikom pokretu prijeti zabluda, suprotna od one koju izazivaju teroristi. Dijelom
kao reakcija na zloupotrebu nasilja posljednjih godina, dijelom kao rezultat opstanka
kranskih ideja, i, iznad svega, kao rezultat mistinih Tolstojevih propovijedanja, koja
svoju popularnost i presti duguju genijalnosti i visokim moralnim kvalitetama svoga
autora, anarhisti poinju ozbiljno obraati panju na stranku pasivnog otpora, ije je
osnovno naelo da pojedinac mora radije dozvoliti da ga proganjaju i preziru, nego da
nakodi agresoru. To je ono to se zove pasivna anarhija.
Budui da ima onih koji su, zbunjeni mojom nesklonosti beskorisnom i tetnom nasilju,
nagovjetavali da sam razotkrio tendencije tolstojanizma, iskoristit u priliku da kaem
da je ova doktrina, po mom miljenju, koliko god se inila uzvieno altruistinom,
zapravo negacija instinkta i drutvenih dunosti. ovjek moe, ako je dobar anarhistiki
kranin, trpjeti sve vrste provokacija bez da se brani svim raspoloivim orujem, i da i
dalje ostane moralan ovjek. Ali ne bi li on, u praksi, ak i nesvjesno, bio krajnji
egoist, ako bi dopustio da proganjaju druge bez da ih pokua braniti? Ako bi, na primjer,
vie volio da klasa bude svedena na kukavnu bijedu, da ljudi budu pogaeni od otimaa, da
ljudski ivot i sloboda budu zlostavljani, nego da zgnjei meso tiranina?
Moe biti sluajeva kad je pasivni otpor uinkovito oruje, i tada bi to oito bilo i
najbolje oruje, jer bi bilo najekonominije glede ljudskih patnji. Ali mnogo ee
pouavanje pasivnog otpora slui samo kako bi ponovno osigurao tlaitelje protiv njihovog
straha od pobune, i tako izdaje dobrobit potlaenih.
Zanimljivo je primijetiti kako i teroristi i tolstojanisti, zato jer su oboje mistici,
dolaze do praktinih rezultata koji su manje vie slini. Prvi ne bi oklijevali unititi
pola ovjeanstva dok ideja ne pobijedi, potonji bi bili spremni radije dopustiti da
itavo ovjeanstvo ostane pod jarmom velike patnje, nego da prekre naelo.
to se mene tie, ja bih prekrio svako naelo na svijetu kako bih spasio ovjeka: to bi
zapravo bilo pitanje potivanja naela, jer, po mom miljenju, sva moralna i socioloka
naela mogu se svesti na ovo jedno: dobro ovjeanstva, dobro itavog ovjeanstva.
[Tekst Anarhizam i nasilje preuzet je iz zbirke izvadaka iz djela Errica Malateste
napisanih u periodu izmeu kraja 19. stoljea i sredine 20-ih.]
Svi znaju da se anarhisti protive nasilju. Osnovni program anarhizma je uklanjanje
nasilja iz meuljudskih odnosa. To je ivot zasnovan na slobodi pojedinca, bez
intervencije andara. Iz tog razloga smo neprijatelji kapitalizma koji ovisi o zatiti
andara kako bi primorao radnike da dozvole da ih se eksploatira - ili ak da ostanu
nezaposleni i gladni kada nije u interesu njihovih efova da ih eksploatiraju. Zbog toga
smo mi neprijatelji drave koja je prinudna, nasilna organizacija drutva.
Ali ako astan ovjek izjavi da vjeruje da je glupo i barbarski raspravljati s palicom u
ruci i da je nepravedno i zlo prisiljavati nekoga na meti pitolja da slua volju
drugoga, nije li moda logino zakljuiti da taj gospodin namjerava dopustiti da bude
pretuen i potinjen volji drugoga bez da pribjegne ekstremnijim nainima svoje obrane?
Nasilje je opravdano samo kad je nuno braniti sebe i druge od nasilja. Tu prestaje
nunost, a poinje zloin...
Rob je uvijek u poloaju legitimne obrane i, prema tome, njegovo je nasilje protiv efa,
protiv tlaitelja, uvijek moralno opravdano i treba biti kontrolirano samo takvim
razmatranjima kojima se najbolje i najekonominije koristi ljudski trud i ljudska patnja.
Page 6
Sigurno postoje drugi ljudi, stranke i kole miljenja koje su motivirane opim dobrom
koliko i najbolji meu nama... Ali ono to odvaja anarhiste od svih ostalih je zapravo
njihov strah od nasilja, njihova elja i namjera da uklone fiziko nasilje iz
meuljudskih odnosa... Ali zato su onda, postavlja se pitanje, anarhisti u sadanjoj
borbi (protiv faizma) podravali i koristili nasilje, kad je ono u opreci s njihovim
izriitim ciljem? Mnogi kritiari, neki dobronamjerni i svi oni koji to nisu, poinju
vjerovati da je razlikovna karakteristika anarhizma u biti nasilje. Pitanje se moe
initi neugodnim, ali se na njega moe odgovoriti u nekoliko rijei. Ako dvoje ljudi ivi
u miru, oni oboje moraju eljeti mir, ako jedan od njih inzistira na upotrebi sile kako
bi prisilio drugoga da radi za njega i slui mu, drugi e, ako eli sauvati svoje
ljudsko dostojanstvo i ne biti podvrgnut bijednom ropstvu, unato svojoj ljubavi prema
miru, biti prisiljen oduprijeti se sili odgovarajuim nainima.
Borba protiv vlasti je, prema posljednjim analiziranjima, fizika, materijalna.
Vlasti stvaraju zakone. Oni zato moraju raspolagati materijalnom silom (policijom i
vojskom) da bi nametnuli zakone, jer bi ih inae sluali samo oni koji bi to eljeli i to
vie ne bi ni bili zakoni, ve jednostavna grupa prijedloga koji bi se mogli slobodno
prihvatiti ili odbaciti. Vlasti, ipak, imaju tu mo i koriste je kroz zakone kako bi
ojaali svoju mo i sluili interesima vladajuih klasa, tlaei i eksploatirajui
radnike.
Jedina granica opresiji vlasti je mo kojom se ljudi prikazuju sposobnim suprotstaviti
joj se.
Sukob moe biti otvoren ili skriven, ali on uvijek postoji jer vlast ne obraa panju na
nezadovoljstvo i umjeren otpor osim ako je suoena s opasnou pobune.
Kad se ljudi ponizno podvrgnu zakonu, ili su njihovi prosvjedi slabi i sputani rijeima,
drava pazi na svoj interes i ignorira potrebe ljudi; kad su prosvjedi puni ivota,
energini, prijetei, drava se, ovisno o tome je li vie ili manje razumna, povlai ili
pribjegava represiji. Ali, pobuna se uvijek vraa, jer ako se drava ne povue, ljudi e
zavriti bunei se, a ako se povue, ljudi dobivaju povjerenje u same sebe i podnose sve
vee zahtjeve, sve do vremena kad nezdruivost slobode i autoriteta ne postane jasna i
nasilna borba zajamena.
Zbog toga je nuno biti spreman, moralno i materijalno, kako bi ljudi kada se to dogodi
pobjedonosno izronili.
Ova revolucija nuno mora biti nasilna, iako je nasilje samo po sebi zlo. Ona mora biti
nasilna jer bi bila ludost nadati se da e privilegirane klase prepoznati nepravdu
njihovog privilegiranog statusa i zlo uzrokovano njime, i dobrovoljno ga se odrei. Ona
mora biti nasilna jer je prijelazno, revolucionarno nasilje jedini nain da se stane na
kraj mnogo veem i neprekidnom nasilju koje dri veinu ovjeanstva u ropstvu.
Buroazija nee dopustiti da bude razvlatena bez borbe, i morat e se pribjei coup de
force (nasilje, op. prev.), povredi legalnog poretka nelegalnim nainima.
Takoer, vrlo smo nesretni zbog ove potrebe za nasilnom borbom. Mi koji propovijedamo
ljubav, i koji se borimo za stanje drutva u kojem e sloga i ljubav meu ljudima biti
mogui, patimo vie nego itko zbog nunosti s kojom smo suoeni, da se protiv nasilja
vladajue klase moramo braniti nasiljem. Ipak, odrei se oslobaajueg nasilja, kad je to
jedini nain za svretak svakodnevnih patnji i okrutnog krvoprolia koje mui
ovjeanstvo, znailo bi preutno dopustiti klasna neprijateljstva koja ne odobravamo i
zlo koje iz njih proizlazi.
Mi ne nastojimo ita nametati silom, niti se elimo pokoriti nasilnom nametanju.
Namjeravamo iskoristiti silu protiv vlasti, jer je sila ta kojom nas vlast dri u
podlonosti.
Namjeravamo razvlastiti one koji posjeduju imetak, jer je sila ta kojom zadravaju
sirovine i bogatstvo, koje je plod ljudskog rada, i koriste je kako bi prisilili druge da
rade za njihov interes.
Silom emo se oduprijeti svakome tko bi elio silom zadrati ili povratiti sredstva za
nametanje svoje volje i eksploatiranje rada drugih.
Oduprijeli bismo se silom svakoj "diktaturi" ili "vlastodrcu" koji bi se pokuali
nametnuti masama u pobuni. I borit emo se protiv republike kao to se borimo protiv
monarhije, ako se pod republikom podrazumijeva drava koja, kako god dola na vlast,
donosi zakone i raspolae vojskom i kaznenom moi kako bi prisilila ljude da joj se
pokoravaju.
Izuzev ovih sluaja, u kojima je upotreba sile opravdana kao obrana od sile, mi smo
Page 7
uvijek protiv nasilja, a za samoodreenje.
Ponovio sam tisuu puta da vjerujem da je ne oduprijeti se "aktivno", primjereno i na sve
mogue naine zlu u teoriji apsurdno, jer je u proturjeju s ciljem izbjegavanja i
unitenja zla, a u praksi nemoralno, jer je to nijekanje ljudske solidarnosti i dunosti
koja mu se suprotstavlja da bi branila slabe i potlaene. Mislim da se reim koji je
roen u nasilju i koji nastavlja postojati uz pomo nasilja, ne moe oboriti bez
odgovarajueg i razmjernog nasilja, i da onaj tko se oslanja na zakonitost kad tlaitelji
mogu promijeniti zakon kako bi odgovarao njihovoj koristi, mora biti ili glup ili
zaveden. Ali vjerujem da je nasilje, za nas koji teimo miru meu ljudima, te pravdi i
slobodi za sve, neugodna nunost, koja mora nestati u trenutku kad se postigne
osloboenje - tj. kada obrana i sigurnost vie nisu pod prijetnjom - ili ona postaje
zloin protiv ovjeanstva, i glasnik nove nepravde i ugnjetavanja.
Mi smo iz principa protiv nasilja i iz tog razloga elimo da se drutvena borba vodi to
je humanije mogue. Ali to ne znai da bismo eljeli da ona bude manje odreena, manje
beskompromisna; mi zaista mislimo da, na koncu, nepotpunost samo neogranieno produuje
sukob, neutralizira ga i isto tako potie jo nasilja koje se eli izbjei. Niti to znai
da pravo na samoobranu ograniavamo na otpor protiv postojeeg ili nailazeeg napada. Za
nas su potlaeni uvijek u poloaju legitimne obrane i sasvim je opravdan njihov ustanak
bez da ekaju da budu zaista zapaljeni i u potpunosti smo svjesni da je napad ponekad
najbolja obrana...
Osveta, trajna mrnja i okrutnost prema pobijeenima su razumljive reakcije i ak se mogu
oprostiti, u jeku borbe, onima ije dostojanstvo je bilo okrutno povrijeeno, i iji su
najintimniji osjeaji oskvrnavljeni. Ali oprostiti okrutne neovjene osjeaje i uzdii
ih do principa, te ih braniti kao taktiku pokreta, zlo je i kontrarevolucionarno.
Za nas revolucija ne smije znaiti zamjenu jednog tiranina drugim, dominacije drugih
naom dominacijom. elimo materijalno i fiziko uzdignue ovjeka, nestanak svake razlike
izmeu pobjednika i pobijeenih, iskreno bratstvo itavog ovjeanstva - bez kojih bi
povijest nastavila, kao u prolosti, biti izmjenjivanje tlaenja i pobune, pod cijenom
stvarnog napretka, i, dugorono, na tetu svih, pobjednika jednako kao i pobijeenih.
Savreno je jasno da je nasilje potrebno kako bi se oduprijelo nasilju neprijatelja, i mi
ga moramo zagovarati i pripremati, ako ne elimo da se postojea situacija maskiranog
ropstva, u kojem se veina ovjeanstva nalazi, nastavi i pogora. Ali nasilje u sebi
sadri opasnost transformiranja revolucije u brutalnu borbu bez svjetla ideala i bez
mogunosti korisnog ishoda i iz tog razloga moraju se naglasiti moralni ciljevi pokreta,
i potreba i dunost zadravanja nasilja unutar strogih granica nunosti.
Ne kaemo da je nasilje dobro kada mi ga koristimo, a tetno kad ga koriste drugi protiv
nas. Kaemo da je nasilje dunost, da je dobro i "moralno" i da ga je mogue opravdati
kad se koristi u obranu sebe i drugih, a protiv zahtjeva onih koji vjeruju u nasilje. Ono
je zlo i "nemoralno" ako slui kako bi se pogazila sloboda drugih...
Mi nismo "pacifisti", jer mir nije mogu ako ga ne ele obje strane.
Smatramo da je nasilje nunost i dunost za obranu, ali samo za obranu. I ne mislimo samo
na obranu od izravnog, iznenadnog, fizikog napada, ve i od svih institucija koje
koriste silu kako bi ljude zadrale u stanju ropstva.
Mi smo protiv faizma i eljeli bismo da se oslabi suprotstavljanjem veeg nasilja
njegovom nasilju. I, povrh svega, mi smo protiv vlasti, koja je trajno nasilje.
Po meni, ako je nasilje mogue opravdati ak i izvan potrebe samoobrane, onda ga je
mogue opravdati i kada se ono koristi protiv nas, i tada ne bismo imali temelja za
protest.
Mi ne nudimo rjeenje ljudskoj nesposobnosti, navedenoj kao izgovor, stavljajui sebe na
mjesto prolih tiranina. Samo sloboda ili borba za slobodu mogu biti kola slobode.
Ali, rei ete, da bi se revolucija zapoela i dovela do zakljuenja, potrebna je sila
koja je takoer i naoruana. I tko to porie? Ali ta naoruana sila, ili radije
mnogobrojne naoruane revolucionarne grupe, izvodit e revolucionarnu zadau samo ako e
sluiti za osloboenje ljudi i za sprjeavanje ponovne pojave autoritarne vlasti. Ali ona
e biti orue reakcije i unititi svoja vlastita dostignua ako se pokae spremnom da je
se iskoristi za nametanje odreene vrste drutvene organizacije ili programa odreene
stranke...
Revolucija kao, nunou stvari, nasilna akcija, tei razviti, prije nego ukloniti duh
nasilja. Ali revolucija, onakva kakvom je shvaaju anarhisti, najmanje je nasilna od svih
i eli zaustaviti sve nasilje im prestane potreba za upotrebom sile kako bi se
oduprijelo sili drave i buroazije.
Page 8
Anarhisti prepoznaju nasilje samo kao nain opravdane obrane i ako ga danas opravdavaju,
to je zato to tvrde da su robovi uvijek u poloaju opravdane obrane. Ali anarhistiki
ideal je drutvo u kojem je faktor nasilja eliminiran, i njihov ideal slui da obuzda,
ispravi i uniti duh osvete koji bi revolucija, kao fiziki akt, teila razviti.
U svakom sluaju, lijek nikada ne bi bila organizacija i uvrenje nasilja u rukama
vlasti ili diktature, koja se ne moe temeljiti ni na emu osim brutalne sile i
priznavanja autoriteta policije i vojske.
Anarhistikom pokretu prijeti zabluda, suprotna od one koju izazivaju teroristi. Dijelom
kao reakcija na zloupotrebu nasilja posljednjih godina, dijelom kao rezultat opstanka
kranskih ideja, i, iznad svega, kao rezultat mistinih Tolstojevih propovijedanja, koja
svoju popularnost i presti duguju genijalnosti i visokim moralnim kvalitetama svoga
autora, anarhisti poinju ozbiljno obraati panju na stranku pasivnog otpora, ije je
osnovno naelo da pojedinac mora radije dozvoliti da ga proganjaju i preziru, nego da
nakodi agresoru. To je ono to se zove pasivna anarhija.
Budui da ima onih koji su, zbunjeni mojom nesklonosti beskorisnom i tetnom nasilju,
nagovjetavali da sam razotkrio tendencije tolstojanizma, iskoristit u priliku da kaem
da je ova doktrina, po mom miljenju, koliko god se inila uzvieno altruistinom,
zapravo negacija instinkta i drutvenih dunosti. ovjek moe, ako je dobar anarhistiki
kranin, trpjeti sve vrste provokacija bez da se brani svim raspoloivim orujem, i da i
dalje ostane moralan ovjek. Ali ne bi li on, u praksi, ak i nesvjesno, bio krajnji
egoist, ako bi dopustio da proganjaju druge bez da ih pokua braniti? Ako bi, na primjer,
vie volio da klasa bude svedena na kukavnu bijedu, da ljudi budu pogaeni od otimaa, da
ljudski ivot i sloboda budu zlostavljani, nego da zgnjei meso tiranina?
Moe biti sluajeva kad je pasivni otpor uinkovito oruje, i tada bi to oito bilo i
najbolje oruje, jer bi bilo najekonominije glede ljudskih patnji. Ali mnogo ee
pouavanje pasivnog otpora slui samo kako bi ponovno osigurao tlaitelje protiv njihovog
straha od pobune, i tako izdaje dobrobit potlaenih.
Zanimljivo je primijetiti kako i teroristi i tolstojanisti, zato jer su oboje mistici,
dolaze do praktinih rezultata koji su manje vie slini. Prvi ne bi oklijevali unititi
pola ovjeanstva dok ideja ne pobijedi, potonji bi bili spremni radije dopustiti da
itavo ovjeanstvo ostane pod jarmom velike patnje, nego da prekre naelo.
to se mene tie, ja bih prekrio svako naelo na svijetu kako bih spasio ovjeka: to bi
zapravo bilo pitanje potivanja naela, jer, po mom miljenju, sva moralna i socioloka
naela mogu se svesti na ovo jedno: dobro ovjeanstva, dobro itavog ovjeanstva.
[Tekst Anarhizam i nasilje preuzet je iz zbirke izvadaka iz djela Errica Malateste
napisanih u periodu izmeu kraja 19. stoljea i sredine 20-ih.]
Alexander Berkman: Da li je anarhizam nasilje?
uli ste kako anarhisti i anarhistkinje bacaju bombe, vjeruju u nasilje i da anarhija
znai kaos i nered.
Takvo miljenje nije iznenaujue. Mediji, elita i svatko unutar vlasti vam time puni
glavu. No, veina njih zna kako to nije tako, ali imaju razloga ne rei vam istinu.
Vrijeme je da ujete tu istinu.
elim vam ovo rei poteno i otvoreno i moete mi vjerovati, jer ja sam jedan od tih
anarhista koje nazivaju ljudima nasilja i destrukcije. Samo elim da znate, nemam to
skrivati.
"Dakle, znai li anarhizam uistinu nered i nasilje?" pitate me.
Ne dragi moji prijatelji, kapitalizam i vlast su ti koji podravaju nered i nasilje.
Anarhizam je potpuna suprotnost - on oznaava red bez vlasti i mir bez nasilja.
"No, kako je to mogue?" pitate me.
To je ba ono o emu u ovdje govoriti. No, prvo netko eli saznati jesu li anarhisti i
anarhistkinje ikada bacali bombe ili koristili nasilje.
Da, jesu, ponekad su se okretali nasilju i bacanju bombi.
"Eto, to sam vam rekao", kaete mi.
Page 9
No, ne urimo sa zakljucima. Ukoliko je netko iz anarhistikog pokreta koristio nasilje,
govori li to odmah kako anarhizam znai nasilje?
Zapitajte se to pitanje jo jednom i pokuajte biti iskreni kod davanja odgovora.
Ukoliko neki dravljanin obue uniformu, vrlo je vjerojatno kako e morati koristiti
nasilje i bacati bombe. Znai li to kako je dravljanstvo jednako nasilje i bacanje
bombi?
Ova usporedba e sigurno nekoga razljutiti. No, to jednostavno znai, rei ete mi, kako
u odreenim uvjetima ljudi moraju posegnuti za nasiljem. Ti ljudi mogu biti demokratskih,
monarhistikih, socijalistikih, boljevikih ili anarhistikih uvjerenja.
Postati e vam jasno kako se to odnosi na sve ljude iz svih vremena.
Brut je ubio Cezara jer se bojao kako e njegov prijatelj izdati republiku i postati
kralj. Nije stvar u tome da je Brut "volio Cezara manje, a Rim vie". Brut nije bio
anarhist. On je bio lojalan republikanac.
William Tell, kako kae narodna pria, je ubio vladara kako bi oslobodio svoju zemlju od
tlaitelja. Tell nikada nije uo za anarhizam.
Spomenuo sam ova dva primjera kako bih pokazao injenice koje govore o kraju tiranina
koji su ubijeni od strane gnjevnih ljubitelja slobode. Ti ljudi su se bunili protiv
tiranije. Uglavnom su bili patrioti, demokrati ili republikanci, a tek ponekad
socijalisti ili anarhisti. Njihova djela su bila individualni in pobune protiv zloina i
nepravde. To nije imalo nikakve veze s anarhizmom.
Svojedobno je u staroj Grkoj ubojstvo despota bilo veliko djelo. Moderni zakoni osuuju
takva djela, no ljudski osjeaji su izgleda ostali potpuno isti po tom pitanju. Svijet i
njegova svijest se ne bune protiv ubojstva diktatora. ak i ako ne postoji javno
odboravanje tih djela, ljudi ih odobravaju i skriveno uivaju u njima. Nisu li u Americi
tijekom prvog svjetskog rata postojale na tisue mladia spremnih ubiti njemakog cara,
kojeg su smatrali odgovornim za poetak tog rata? Nije li francuski sud nedavno oslobodio
ovjeka koji je ubio Petluru kako bi osvetio na tisue mukaraca, ena i djece koji su
ubijeni u Petlurinim progonima idova june Rusije?
U svakoj zemlji, u svim vremenima, postojali su ubojice diktatora, tonije, ene i
mukarci koji su voljeli svoju zemlju toliko da su bili spremni rtvovati i svoj ivot za
nju. Uglavnom je bila rije o osobama koje nisu bile dio neke politike ideje ili
stranke, ve su jednostavno bile osobe koje su mrzile diktaturu. Ponekad su to bili i
religijski fanatici, kao predani katolik Kullman, koji je ubio Bizmarka ili
entuzijastkinja Charlotte Corday koja je ubila Marata tijekom francuske revolucije.
U SAD-u su tri predsjednika ubijena na ovaj nain. Lincolna je 1865. ubio John Wilkes
Booth, koji je bio junjaki demokrat, Garfielda je 1888. ubio Charles Jules Guiteau,
koji je bio republikanac, i McKinleya je 1901. ubio Leon Czolgosz. Od ove trojice, samo
jedan je bio anarhist.
Zemlja u kojoj je ugnjetavanje jae, ima i najvei broj ljudi spremnih na ubojstvo
diktatora, to je sasvim prirodno. Uzmimo za primjer Rusiju. Uz potpunu kontrolu govora i
tiska pod vladavinom careva, nije bilo drugog naina za napad na despotski reim osim
kroz "usaivanje straha" u srce diktatora.
Ti osvetnici i osvetnice su bili uglavnom sinovi i keri najvee plemenitosti, koji su
voljeli slobodu i ljude. Kako su im svi ostali putovi bili zatvoreni, morali su se
okrenuti oruju i dinamitu, a sve u nadi kako e time svoju zemlju rijeiti bijede. Bili
su poznati kao nihilisti i nihilistkinje. Nisu bili anarhisti i anarhistkinje.
U modernim vremenima su individualna djela politikog nasilja bila ak i ea nego u
prolosti. Sufraetkinje u Engleskoj su esto posezale za nasiljem kako bi propagirale i
pokazale svoje zahtjeve za jednaka prava s mukarcima. U Njemakoj, od rata (op. prev.
misli se na prvi svjetski rat), osobe najkonzervativnijih politikih pogleda su koristile
te metode kako bi vratile kraljevstvo. Monarhist je ubio Karla Erzberga, pruskog ministra
financija, a Walter Rathenau, tadanji ministar vanjskih poslova je takoer ubijen od
strane ovjeka iz iste politike stranke.
Uzrok velikog rata, ili barem izgovor za njega je bilo ubojstvo austrijskog
prijestolonasljednika, koje je poinio srpski patriot koji nikada nije uo za anarhizam.
U Njemakoj, Maarskoj, Francuskoj, Italiji, panjolskoj, Portugalu i svim ostalim
europskim zemljama su se ljudi okretali nasilnim djelima, a da ne govorimo o
organiziranom nasilju koje prakticiraju organizirane skupine poput faista u Italiji, Ku
Klux Klana u Americi ili katolike crkve u Meksiku.
Vidite, anarhisti i anarhistkinje nemaju monopol nad politikim nasiljem. Broj takvih
Page 10
djela poinjenih od strane osoba anarhistikog uvjerenja je zanemariv u odnosu na broj
tih djela poinjenih od strane osoba drugih politikih uvjerenja.
Istina je da u svakoj zemlji, u svakom drutvenom pokretu, nasilje ponekad postaje
neizbjeno. ak je i Isus koristio nasilje kako bi izbacio ljude koji su mijenjali novac
u hramu, iako je doao propovijedati o miru.
Kao to sam ve rekao, anarhizam nema monopol nad nasiljem. Zapravo je ba suprotno, jer
anarhistiko uenje govori o miru i blagostanju, nenapadanju, te svetosti ivota i
slobode. No, anarhisti i anarhistkinje su ljudi, ba kao i ostatak svijeta, pa moda ak
i vie nego drugi. Kod njih je osjetljivost na nepravdu izraenija, bre reagiraju na
represiju i samim time ponekad koriste nasilje kao metodu reakcije. No, to nasilje nije
uzrokovano nekom odreenom teorijom, ve je odraz karaktera pojedinca ili pojedinke.
Moete se zapitati ne znai li njegovanje revolucionarnih ideja to kako je okretanje
nasilju sasvim prirodna stvar. Mislim da nije tako, jer vidjeli smo kako su nasilne
metode jednako koritene i od strane ljudi koji njeguju krajnje konzervativne
vrijednosti. Ukoliko osoba potpuno razliitih politikih uvjerenja poini slino djelo,
sasvim je nerazumno tvrditi kako su ta uvjerenja razlog za takvo djelo.
Slini rezultati imaju sline uzroke, meutim, smatram kako ih ne treba traiti u
politikim uvjerenjima. Mislim kako ih treba traiti u karakteru pojedine osobe i opem
stavu prema nasilju.
"Moda ste u pravu kada govorite o karakteru," kaete mi. "Iz ovoga vidim kako
revolucionarne ideje nisu uzrok politikom nasilju, jer bi u suprotnom svatko tko dijeli
ta uvjerenja inio slina djela. No, zar takav stav ne opravdava ta djela do odreene
mjere?"
To se moe ini tako na prvi pogled. No, ako malo promislimo o tome, postati e jasno
kako je to potpuno kriva ideja. Najbolji dokaz tome je injenica kako anarhisti i
anarhistkinje imaju potpuno isto miljenje o vlasti i tome kako je nuno njeno ukidanje,
ali se esto u potpunosti ne slau po pitanju nasilja. Tako recimo tolstojevski anarhisti
i anarhistkinje, kao i oni koji vjeruju u individualizam u potpunosti osuuju politiko
nasilje, dok ga ostali podravaju ili barem nalaze odreena opravdanja za njega.
S druge strane, mnogo je onih koji su vjerovali u nasilje kao nain propagande, no
kasnije se to miljenje mijenjalo i te metode vie nisu koritene. Tijekom kraeg
razdoblja se anarhistiki pokret okrenuo individualnom nasilju, poznatom kao "propaganda
djelom". Nitko nije smatrao kako e se tim djelima vlast i kapitalizam promijeniti u
anarhizam, niti je itko smatrao kako e ubojstvo despota unititi despotizam. Terorizam
je smatran nainom osvete zbog nanesene nepravde, nainom izazivanja straha kod
neprijatelja, kao i nainom skretanja panje na zlo protiv kojeg je taj in terora bio
usmjeren. No, danas veina anarhista i anarhistkinja ne vjeruje u "propagandu djelom", te
ne odobrava djela takve prirode.
Iskustvo ih je pouilo kako su takve metode moda i bile opravdane i korisne u prolosti,
no moderni uvjeti ivota ih ine nepotrebnima, pa ak i tetnima za irenje njihovih
ideja. Ipak, njihove ideje su ostale iste, to znai kako nije anarhizam taj koji je
odgovoran za njihova nasilna djela. To dokazuje kako nije stvar u odreenim idejama ili
"izmima" kada govorimo o nasilju, ve je uzrok negdje drugdje.
Dakle, moramo pogledati drugdje kako bi smo pronali pravo objanjenje.
Kao to smo ve vidjeli, politiko nasilje ne koriste samo osobe anarhistikih,
socijalistikih ili revolucionarnih uvjerenja, ve i patriotskih i nacionalistikih
uvjerenja, demokratskih i republikanskih, konzervativnih i reakcionarnih, monarhistikih
i rojalistikih, pa ak i religioznih.
Sada znamo kako ta djela nije potaknula neka odreena ideja ili "izam", jer ista djela su
poinjena od strane osoba razliitih ideja ili "izama". Kao glavni razlog tim djelima sam
naveo karakter i opi stav prema nasilju.
Tu se nalazi bit pitanja nasilja. Kakav je opi stav prema nasilju? Ako na to moemo
tono odgovoriti, cijela stvar e biti potpuno jasna.
Ako iskreno govorimo, moramo priznati kako svatko od nas vjeruje u nasilje, koliko kod ga
osuivali kod drugih. Zapravo, sve institucije koje podravamo, kao i cijeli ivot u
dananjem drutvu su bazirani na nasilju.
to je to to zovemo vlast? Da li je to organizirano nasilje? Zakoni nam govore da inimo
ovo, a ne inimo ono i ako se ne pokorimo tome, vlast e koristiti nasilje. U ovom
trenutku ne elim ulaziti u diskusiju da li je to ispravno ili ne, treba li biti tako ili
ne. U ovom je trenutku bitna injenica da je to tako - da svaka vlast, svaki zakon i
autoritet poivaju na sili i nasilju, kazni i strahu od kanjavanja.
Page 11
ak i duhovna vlast, autoritet crkve i boga poiva na sili i nasilju, jer strah od
boanskog bijesa i osvete predstavlja mo nad vama, tjera nas na poslunost, pa ak i da
vjerujemo unato svojim osobnim interesima.
Gdje god pogledate vidjeti ete kako je na cijeli ivot baziran na nasilju ili strahu od
nasilja. Od najranijeg djetinjstva smo izloeni nasilju roditelja i starijih osoba. Kod
kue, u koli, uredu, tvornici, na polju, u trgovini, uvijek postoji neiji autoritet
koji nas tjera na poslunost i tjera nas na izvravanje volje tog autoriteta.
Pravo na to da nas prisiljavaju raditi neto se zove autoritet. Strah od kazne je
pretvoren u obavezu i naziva se poslunost.
Svi odrastamo u ovoj atmosferi prisile i nasilja, autoriteta i poslunosti, obaveza i
straha od kazne, ivimo to kroz cijeli svoj ivot. Toliko smo duboko uli u taj duh
nasilja da nikada ne stanemo i zapitamo se da li je nasilje dobro ili loe. Jedino
pitanje koje postavljamo je da li je nasilje legalno i da li ga zakon dozvoljava. Ne
propituje se pravo vlasti na ubojstvo, oduzimanje ili zatvaranje. Ukoliko je neka osoba
proglaena krivom za sve ono to vlast stalno radi, proglasit e je ubojicom, lopovom ili
prevarantom. No, dokle god je poinjeno nasilje "zakonito", vi ga odobravate i pokoravate
mu se. Dakle, nije nasilje ono emu se protivite, ve ljudi koji koriste nasilje
"nezakonito".
To zakonito nasilje i strah od njega dominira naim cijelim postojanjem, individualnim i
kolektivnim. Autoritet kontrolira na ivot od roenja do smrti - autoritet roditelja,
sveenika, boanstva, politike, ekonomije, drutva i morala. No, o kojem god obliku
autoriteta bila rije, uvijek je tu mo koja vas dri u pokornosti zbog straha od ovog
ili onog oblika kazne. Bojite se boga i vraga, sveenika i susjeda, poslodavca i efa,
politiara i policajca, suda i tamniara, zakona i vlasti. Cijeli va ivot je dugaak
niz strahova - strahova koji vam ozljeuju tijelo i sputavaju duh. Na svim tim strahovima
je baziran autoritet boga, crkve, roditelja, kapitaliste i vladara.
Zavirite u svoje srce i vidite govorim li istinu. ak i meu djecom desetogodinji Johnny
efuje svom mlaem bratu ili sestri na osnovu autoriteta svoje vee fizike snage, na
isti nain na koji Johnnyju efuje njegov otac na osnovu svoje vee fizike snage i
Johnnyjeve financijske ovisnosti o ocu. Dajete autoritet sveeniku i propovjedniku jer
mislite kako oni mogu na vas sruiti "boji bijes". Pokoravate se dominaciji efa, suda i
vlasti zbog njihove moi da vas otpuste s radnog mjesta, unite vam posao, strpaju vas u
zatvor - a tu mo ste, da ne zaboravim to rei, vi njima dali u ruke.
Dakle, autoritet vlada cijelim vaim ivotom, autoritet prolosti i sadanjosti, mrtvih i
ivih, a vae postojanje je stalno napadanje i nepriznavanje vas samih, stalno
podvrgavanje drugima i izvravanje tue volje.
Kako vas stalno napadaju i ne priznaju, vi se podsvjesno osveujete onima nad kojima vi
imate autoritet na potpuno jednak nain. Tako je cijeli ivot postao zaarani krug
autoriteta, dominacije i prisile, naredbi i poslunosti, nametanja, vladara i podanika,
nasilja i sile u tisuu i jednom obliku.
Moete se zapitati kako to da ak i idealisti i idealistkinje jo uvijek odravaju taj
duh autoriteta i nasilja, te esto pod utjecajem okoline i svojih osjeaja koriste takva
djela, unato svim svojim razliitim idealima?
Svim smo mi jo uvijek barbari koji se okreu nasilju kako bi rijeili svoje dugove,
potekoe ili probleme. Nasilje je metoda uzrokovana neznanjem, oruje slabih. Osobe sa
snagom u srcu i mozgu ne trebaju nasilje, jer su nepobjedive u svojoj svjesnosti koliko
su u pravu. Sve veim prosvjetljivanjem ljudi, manja je upotreba prisile i nametanja. to
se vie odmiemo od primitivizma i kamenog doba, to emo imati manje vjere u silu i
nasilje. Ustati emo iz pepela i stajati uspravno: neemo se klanjati caru ni na nebu ni
na zemlji. Postati emo u potpunosti ljudi kada odbijemo vladati i odbijemo da nad nama
netko vlada. Biti emo uistinu slobodni tek kad ne bude vie gospodara. Anarhizam je
ideal takvog stanja, drutva bez sile i prisiljavanja, gdje su svi ravnopravni i gdje e
svi ivjeti u slobodi, miru i blagostanju. Rije anarhija dolazi iz starogrkog i znai
bez prisile, bez nasilja i vlasti, jer vlast predstavlja nasilje, otuivanje i prisilu.
Anarhija, dakle, ne znai nered i kaos, kao to ste prije mislili. Naprotiv, upravo je
suprotno - znai nepostojanje vlasti, to znai slobodu. Nered je dijete autoriteta i
prisile. Sloboda je majka reda.
"Prekrasna ideja," kaete mi, "ali samo aneli su spremni za nju."
Onda idemo vidjeti moemo li izgraditi krila za jedno takvo idealno drutvo.
[tekst je preveden iz knjige Alexander Berkman: ABC of Anarchism; 14. izdanje, Freedom
Page 12
Press, London, 1995. Prvo izdanje je objavljeno u S.A.D.-u, Vanguard Press, 1929.]
URBANA GERILA U ITALIJI I INSUREKCIONIZAM
Radi lakeg razumijevanja sljedeih letaka, koji predstavljaju dobar primjer sukoba
unutar anarhistikog pokreta, nuno je pojasniti kontekst unutar kojeg se taj sukob
dogaa.
Italija se nakon studentskih nemira 1968. i 1969. nalazila u specifinoj situaciji. Dok
je u drugim zemljama, gdje su studentski nemiri uhvatili maha, situacija ubrzo prestala
biti revolucionarna, u Italiji se naglo razvila urbana gerila. Naravno, najpoznatija
grupa iz tog razdoblja su Crvene brigade, koje nama u ovom trenutku nisu toliko
interesantne, jer predstavljaju komunistiku skupinu, a samim time cilj i metoda njihove
borbe nije ono to ova dva letka pokrivaju (ukoliko se ne ograniimo samo na in
nasilja). Kako ne bi dolo do zabune, Crvene brigade, iako jedina grupa koja je postojala
kontinuirano, te je brojem svojih akcija stekla status najpoznatije grupe, nije bila
jedina grupa koja se okrenula oruanoj borbi (ili ako ve elite - terorizmu) u svrhu
ostvarivanja svojih ciljeva. Naime, itajui literaturu koja prati urbanu gerilu u
Italiji kroz to razdoblje, zanimljivo je pogledati neke brojke - tijekom sedamdesetih bi
na kraju godine bio sumiran broj naziva teroristikih grupa koje su izvodile akcije
tijekom godine... Broj varira negdje izmeu 200 i 400 grupa, ovisno o kojoj godini je
rije. Tu nije iskljueno kako su neke akcije izvedene samo jednom, ime je iskoriteno za
akciju i nakon toga grupa prestaje djelovati. Isto tako, grupe bi za razliite akcije
koristile razliita imena. Ovo govorim iskljuivo zbog toga to je nemogue iz koliine
imena odrediti koliko je ljudi brojila urbana gerila i o kolikom je broju grupa stvarno
bila rije.
Kako god bilo, bliska politika povijest Italije, dakle, sedamdesete i osamdesete su bile
obiljeene lijevim i desnim terorizmom, to je stvorilo specifinu situaciju, gdje su
teroristiki napadi i politiki motivirano nasilje stvar svakodnevnog ivota, pa samim
time na taj nain treba razumjeti i ovu diskusiju unutar jednog dijela anarhistikog
pokreta Italije.
Nuno je naglasiti i to kako je uloga anarhistikog pokreta u toj oruanoj borbi bila
mala, gotovo zanemariva, meutim, dovoljna za pokretanje diskusije. Vei dio urbane
gerile su, kao to sam ve naveo, inile komunistike, marksistike, maoistike,
lenjinistike pa ak i staljinistike (?!) grupe, koje nikako ne moemo vezivati uz
anarhistiki pokret. Ni na koji nain.
Uz ovo poglavlje vezujem insurekcionizam, teoriju nastalu kao logian nastavak politikog
nasilja, a posebno je zanimljivo kako je glavni teoretiar insurekcionizma, Alfredo Maria
Bonanno, ba iz Italije. Ovo povezivanje letka koji poziva na oruanu borbu i kasnijeg
nastanka insurekcionizma je bazirano na usporeivanju dananjih ideja koje nalazimo
unutar insurekcionizma, a iji dijelovi se mogu pronai u tom letku. Tako se u letku
poziva na stvaranje grupa afiniteta, dobro poznavanje ljudi unutar grupe, prijateljski
odnos, ali i oruani ustanak, to su obiljeja insurekcionizma. S druge strane,
povezivanje ove dvije teme u jedno poglavlje je mogue obrazloiti time to se
insurekcionizam javlja ba u Italiji (ali vrlo snano i u Grkoj), za to je mogue
traiti razloge u toj kontinuiranoj tradiciji politiki motiviranog nasilja.
Naravno, ne elim tvrditi kako je insurekcionizam vezan iskljuivo uz Italiju. On se
javlja i u drugim zemljama pa tako u Velikoj Britaniji u sedamdesetima i osamdesetima
djeluju Angry Brigades, a tamo je objavljivan i asopis "Insurrection" u kojem je i sam
Bonanno autor puno tekstova. Ve sam spomenuo Grku, gdje je takav oblik djelovanja
uhvatio korijena i gdje su insurekcionistike akcije esta praksa. Netko e moda tvrditi
kako nije uvijek nuno rije o sasvim jasno definiranim insurekcionistikim grupama. To
je moda istina, meutim, nain, metode i vrste akcija se mogu okarakterizirati kao
insurekcionistike.
Zanimljivo je kako kod insurekcionizma teorija ponekad odlazi dalje nego sama praksa.
Pobuna se razrauje teorijski, no njeno provoenje u praksi je minimalno u odnosu na
radikalizam same teorije. Gdje traiti razlog tome? Teko je govoriti o konkretnim
razlozima, prvenstveno zbog nepoznavanja cijele situacije - davanje tog odgovora bi
zahtijevalo jednu bolju analizu. No, moda je mogue rei kako to vrijedi za cijeli
anarhistiki pokret - teorija uvijek odlazi dalje od same prakse. Dok s jedne strane
postoji elja za ostvarivanjem odreenih ciljeva, tu elju je lako razraditi u teoriji,
no trenutak kada konkretnu elju treba pretvoriti u praksu donosi gomilu problema.
Uostalom, nije li to osnovna razlika izmeu teorije i prakse?
Ipak, moda se razlog moe pronai i u injenici da su skupine koje glasno zagovaraju
nasilje esto sklonije priati o tome i veliati sam in nasilja, nego to i initi. to i
nije tako loe...
Page 13
to raditi?
Upuujemo apel svim drugovima anarhistima, okupljenim na ovom, tko zna kojem po redu
Kongresu, koji jo nisu sklerozni ili prerano ostarjeli od kontinuiranog i zamornog
zadatka gaenja po pozornicama - neki kao glumci, neki kao promatrai skuptinskih i
kongresnih predstava - te onim drugovima koji jo uvijek nisu sav svoj duh i
revolucionarnu energiju posvetili praksi koja iekivanje i obranu pretvara u svoje
osnovne prerogative.
Upravo ovdje u Carrari, kao i u Veneciji (na sastanku o tehnokraciji), ele se opet
zazeleniti stare grane konfuzije, nesposobnosti i statinosti pokreta. Hoe se vidjeti
jasno, hoe se razumijevati s istinskim arom. No, naalost, poznavajui ve tunu
povijest ovih skupova (korisnih samo kao proba sviraima trombona), sigurni smo da im u
glavi svih drugova zasja uvjerenje kako su razjasnili ili potvrdili vlastito "to
raditi", zbilja e ve iznova biti toliko puta promijenjena da e se tvrdoglava sigurnost
i uvjerenje nai pred barijerom poput neprelaznog zida.
A onda e drugovi zapasti u konfuziju, bezvoljnost i razoaranje, ili jo gore, neki e
se uporno drati svojih mentalnih okvira pa emo uti, odnosno ujemo, govore o sindikatu
i anarhosindikalizmu; mentalnog okvira prilino starog za dananje drutvo i stvarnost, a
moda, kad se dobro promisli, ak ni toliko revolucionarnog za onu jueranju (ma, ali
kako... a panjolska? O, da! panjolska... ali bez Federacion Anarquista Iberica?!?).
Ili, opet, o klasnoj borbi, masovnoj organizaciji: mentalni okvir koji je truliji i
oronuliji od prethodnog... u medicinskoj patologiji zvat emo ga: "marksistika
fagocitoza u nesvjesnom stanju degenerirane involucije".
Drugovi, pokuajmo se ve jednom obnoviti, ii u korak s vremenom ili jo bolje,
preduhitriti vrijeme. Kako moemo biti djelatni, ako su metode intervencije najee one
sitne teorijske propagande, ve tako stare i istroene da reduciraju anarhiste na nivo
sterilnog i neproduktivnog pokreta stavova, sposobnog da se mobilizira ili na obrambenom
terenu, ili kad vlast odapinje svoje represivne strelice (uzaludno je prisjeati se
pojedinosti sluaja Valprede, ili jo gore, sluaja anarhista Marinija s onim: "Nije
zloin braniti se od faizma, bit e osloboen drue Marini!"), ili opet kao "pratnja",
koja nije ak ni alternativna, one burne i opscene politike raznih bivih
ekstraparlamentaraca. Drugovi, ostavimo politiku slogana, shema, datuma dogaaja od prije
sto godina: pokuajmo biti konstruktivni u prijedlozima. To je poziv koji upuujemo i
onim drugovima koji nas optuuju tvrdei kako je naa strategija samoubilaka.
Kako se moe vidjeti samoubojstvo oruane borbe, kad se sve vei broj drugova, radnika,
nezaposlenih i lumpenproletera s orujem buni protiv okrutnosti vlasti?
Da li je moda samoubojstvo to to smo napustili praksu lienu strategije i taktike onih
tradicionalnih anarhistikih grupa koje ne znaju kako se kretati, dezorijentirane
razvojem dogaaja, da bi ponovo prigrlili takozvanu "propagandu djelom" kao primjer za
uopavanje direktne akcije?
Da li je moda samoubojstvo to to smo u antinuklearnoj borbi prepoznali ne samo oblik
borbe na specifinom sektoru (premda ekoloki obojen), nego i jasnu borbu protiv vlasti?
I da li je samoubojstvo destabilizacija drave u svim njenim centralnim ili perifernim
oblicima, njeno ismijavanje, stavljanje u krizu i tjeranje da pokae svoje pravo lice
sainjeno od prisile i nasilja?
No, prije nego to neka solistika truba zatreti poput fanfara: "Ali tko su ti: FAI, GIA
ili GAF?", predstavljamo se: mi smo anarhisti, to smo ve rekli, i naa je organizacija
revolucionarna, u kojoj su se razne grupe ujedinile na lokalnom nivou ili osobnim
susretima u razliitim situacijama, na osnovu afiniteta izmeu razliitih iskustava i
shvaanja drugova. To su grupe po afinitetu koje odraavaju svoju samostalnost i slobodu
akcije i u kojima odnosi meu drugovima nisu odnosi puke efikasnosti ve su
karakterizirani maksimumom poznavanja, intimnosti i uzajamnog povjerenja.
Ono to elimo jest iznoenje destruktivne kritike drave koritenjem revolucionarnog
nasilja, oruane borbe i propagande djelom. elimo ubrzati vrijeme i proiriti unutranji
front sukoba kako bi doli do destabilizacije drave.
Vjerujemo kako konstruktivno i utopijsko kritiko prisustvo nije dovoljan, iako neophodan
uvjet, ako se paralelno s njim ne razvija negativno kritiko prisustvo, destruktivno po
procese koji su u tijeku.
Kritika orujem danas je jedina snaga koja moe uiniti svaki projekt uvjerljivijim.
Page 14
STVARATI, ORGANIZIRATI 10 - 100 - 1000 ORUANIH NUKLEUSA!
Anarhisti i terorizam
Teka dezinformacija koja se svakodnevno propagira i svim sredstvima tei iskrivljavanju
stvarnog stava anarhista prema terorizmu.
Stoga anarhistike grupe okupljene u Carrari smatraju kako trebaju razjasniti svoj stav,
objavljivanjem proglasa kojeg su anarhisti prodiskutirali i usvojili prilikom odravanja
III Internacionalnog kongresa anarhistikih federacija u Carrari, od 23. do 27. oujka
1978., na kojem su sudjelovale delegacije iz mnogih zemalja svijeta.
III INTERNACIONALNI KONGRES ANARHISTIKIH FEDERACIJA
PROGLAS KONGRESA O TERORIZMU, MARGINALIZMU I REVOLUCIONARNOM NASILJU
IFA (Internacionalna federacija anarhista ) proklamira slobodu anarhista da izaberu bilo
koje sredstvo akcije koje nije u suprotnosti s liberterskim principima i krajnjim
ciljevima kojima pokret tei. Bila ona individualna, manjinska ili masovna, nasilna ili
miroljubiva, revandiktivna ili revolucionarna, tolerirana ili tajna, anarhistika akcija
mora u sebi reflektirati moralne vrijednosti fundamentalnih postulata anarhizma. Pravo,
individualno i kolektivno, na nepokoravanje, revolt i ustanak, nezastarivo je i ne moe
se kodificirati. Ono je spontana i prirodna injenica. Anarhisti organizirani u IFA koji
doista postavljaju problem revolucije, to jest ukidanja ekonomskih, socijalnih i
kulturnih privilegija, svjesni su da e se nai u jednoj nasilnoj situaciji.
Za anarhiste postoji etiki problem vezan uz primjenu jednog nasilja koje se ne smije
poistovjeivati s javnom legalnom silom dravne vlasti i kapitala, kojoj nema ravne po
brutalnostima kojima se svakodnevno slui protiv ljudi. Ovo dravno nasilje iju kulturnu
osnovu treba traiti u patrijarhatu, uzrokuje sve druge forme nasilja, a svoj
najpotpuniji izraz nalazi u rastuoj militarizaciji drutva.
IFA odbacuje forme politike akcije utemeljene na slijepom i nepotrebnom nasilju, na
odsustvu respektiranja ljudskog dostojanstva vlastitih neprijatelja, a jo vie
neutralnih ili nevinih pojedinaca. Ona razobliava sve forme manipulacije, nasilja, te
vojnog i dravnog terorizma koje se esto prenose u akcije politikih organizacija koje
su danas progonjene i bore se za pravednu stvar, ali veim dijelom aspiriraju (ako ne
drugaije, onda svojim programom, metodama i ideologijama) da u budunosti same postanu
dravna vlast.
Prijelaz na oruanu borbu predstavlja transformaciju klasnog sukoba u vojni, putem prakse
rata izmeu specijaliziranih aparata: oruanih grupa i represivnih bandi drave.
Svakodnevno irenje takve prakse ne predstavlja uspjeh, nego suprotno, doprinosi
pojaavanju represivnih mjera kapitala i drave koji nakon to su uspjeli postii to da
radnici plaaju cijenu krize, na njih prebacuju i teinu jedne rastue represije.
Stimulirati mehanizam represije bez istovremenog rada na afirmaciji ofenzivne sposobnosti
radnikog pokreta zbog toga je samoubilaki in. Anarhisti ne vjeruju da propaganda
djelom, zaeta kao mitsko buenje svijesti proleterijata uvijek spremnog na odaziv, moe
postii ma i minimalan uspjeh. Ukoliko bi se ova politika linija afirmirala, moglo bi se
jedino produbiti jaz izmeu aktivista i stanovnitva.
Radikalizacija sukoba nalazi svoju poetnu toku u velikim nadama probuenim borbama iz
1968.-1969., kada je kreativnost naroda udarala u zid vlastite nepripremljenosti za
samoupravljanje, dozvoljavajui preporod neoreformistikih grupa birokracije.
Nesposobnost da se "odmah i bez obzira po koju cijenu" provede revolucija, povukla je
mnoge drugove, mnoge militantne ljevice i ekstremne ljevice k dnevnoj praksi sastavljenoj
od kompromisa u sjeni parlamentarne politike, povlaenju u individualistiko
laissez-faire, te povlaenju utemeljenom na koncepciji ilegalnosti. To je plod koncepcija
koje ne mogu nai izlaz nigdje drugdje osim u oportunistikom revizionizmu ili u
militariziranom ekstremizmu.
Mi tvrdimo kako je dolo vrijeme za obnovu djelovanja revolucionara na terenu koji mu je
najblii, unutar radnikih borbi, te da se paralelno oblikuje specifina anarhistika
propaganda kojom se tei postii priznanje valjanosti naih ideja. Solidarnost anarhista
znai prije svega zatitu svih onih koji se bore protiv kapitala i drave, korektno
prakticirajui prema tim militantima kritiku, a ne klevetu. Solidarnost i kritika su dva
aspekta nae etike, jer smo svjesni kako nakon fizike likvidacije tih militanata, drava
prelazi u napad protiv svih antireformistikih i antiautoritarnih ponaanja. Anarhisti
tvrde kako je socijalna revolucija pretpostavka za uspostavljanje drutva bez klasa,
drave i patrijahata, u kojem e ieznuti svaki tip nasilja. Unato tome, ne mislimo da
e se vladajue klase odrei svojih ekonomskih, socijalnih i kulturnih privilegija
ukoliko na to ne budu silom prinuene. Dakle, u fazi ustanka neizbjean je nasilan sukob,
Page 15
nasilje koje ne moe ne biti kolektivno, kao to su to bile sve revolucije u prolosti.
Kao organizirani pokret, anarhizam mora izgraditi svoju strategiju borbe, utemeljenu na
inteligenciji, koja je sposobna uiti iz povijesti, te trijezno analizirati sadanju
situaciju i budunost naeg drutva. Osim toga, upravo se na tome temelji koncept
direktne akcije, bilo nasilne ili mirne, sredstva kojim se ubrzava razvoj svijesti o
mogunosti kolektivne samoorganizacije i samoemancipacije. Revolucionarni anarhistiki
terorizam je bio izuzetan i egzemplaran, jer se nije primjenjivao protiv nevinih, nego
protiv osoba koje su u sebi nosile odgovornost za druge terorizme, opravdane politikim i
moralnim zakonima. Kao i Malatesta, ni mi se ne slaemo s onima koji se protive svakom
nasilju, kao ni sa drugovima koji su spremni na svako nasilje. Ne odobravamo niti
osuujemo sumarno svaku formu "terorizma". Moramo konstatirati kako su teroristiki
inovi uvijek motivirani jednim drugim terorizmom, onim kojeg vladajua klasa prebacuje
na narod. Meutim, takoer konstatiramo kako su posljedice uvijek negativne, ako ne i
pogubne za radniki pokret openito, a posebno za anarhistiki.
Mislimo da se praksa revolucionarnog nasilja ne moe shvatiti i prihvatiti ako paralelno
ne postoji snaan organizirani radniki pokret, uvelike proet liberterskim idejama.
[originalan naslov letka je Anarchici e terrorismo, a letak je dijeljen na III
internacionalnom kongresu anarhistikih federacija u Carrari, odranom od 23.-27. oujka
1978. godine]
Alfredo M. Bonanno: Moralna podijeljenost
Da bi se akcija dogodila nije dovoljna injenica da je smatramo "ispravnom". Kod toga
imaju utjecaj i drugi elementi, poput moralnog propitivanja koje nema veze s tim da li je
akcija vrijedna ili ne. To je vidljivo kroz potekoe koje drugovi imaju u ostvarivanju
akcija koje u sebi sadre neto emu bi se moglo prigovoriti.
Pojava moralnih prepreka vodi prema pravoj etikoj "podijeli" koja donosi teko
predvidljive posljedice.
Npr. ve neko vrijeme ukazujemo na besmisao mirnih masovnih demonstracija. Umjesto toga
predlaemo demonstracije koje su i dalje masovne, no koje su organizirane
insurekcionistiki, uz podrku kroz manje napade na kapitalistike strukture koje su
odgovorne za iskoritavanje i genocid u svijetu.
Smatramo da bi bilo dobro sagledati razliite stavove o tim akcijama, ali da pri tome ne
propitujemo metode ili politika stajalita.
Koliko god duboko teorijski ulazimo u pojedina pitanja u nama uvijek ive ukorijenjene
vrijednosti. Jedna od tih vrijednosti je tue vlasnitvo. Druge su ljudski ivot, bog,
lijepo ponaanje, seks, toleriranje miljenja drugih ljudi, itd. No, ostanimo uz nau
temu. Svi smo protiv privatnog vlasnitva, ali im ga pokuamo napasti u nama zvoni
alarm.
Stoljea moralnog prilagoavanja ljudi kreu u akciju bez naeg znanja, a kao posljedicu
imaju dvije stvari. S jedne strane, javlja se uzbuenje zbog zabrane, to mnoge drugove
navodi na sitne akcije usmjerene na "krau zabranjenog voa", koje esto ne predstavljaju
zadovoljavanje trenutnih i neizbjenih potreba. S druge strane, javlja se nelagoda zbog
"nemoralnog" ponaanja. Ovdje ne bih govorio o "uzbuenju" koje me uope ne interesira i
ostavljam ga onima koje zabavlja, ve bih se okrenuo toj "nelagodi".
injenica je da smo svi svedeni na razinu ivotinjskog stada. Moral, koji svi dijelimo
(svi, ukljuujui i one koji to teoretski ne ine) je "altruistiki". Osim toga je
potovan, egalitaran i podijeljen na razine. Podruja takvog morala potrebno je tek
istraiti. Koliko drugova zagovara npr. slobodnu ljubav, a pri samom pogledu na golo
tijelo svoje sestre izraava zgraanje? Vjerojatno puno.
Kada sami sebi i tribunalu povijesti opravdavamo svoje napade na privatno vlasnitvo
govorei kako je ispravno obezvlastiti one koji obezvlauju, tada postajemo zarobljenici
moralnog ropstva. Time potvrujemo "vjenu" vrijednost naih bivih vladara, ostavljajui
drugima da sude o tome koliko je ispravno obezvlasiti one koji su to na samom poetku
uinili svima nama.
Od opravdanja do opravdanja i ubrzo se naemo u situaciji u kojoj gradimo crkvu, a da to
gotovo ne vidimo. Kaem "gotovo", budui da smo svjesni toga, ali nas to zastrauje.
Oduzimanje tueg vlasnitva ima odreen drutveni znaaj. Ono gradi pobunu i ba zbog
toga vlasnici dobara moraju biti prepoznati kao pripadnici vlasnike klase, a ne kao
ljudi koji jednostavno neto imaju. Mi nismo zagovornici nihilistikih akcija koje ne
Page 16
prave razliku izmeu bogatih i prosjaka.
Obezvlastiti, u dananjem klasnom kontekstu, ima sasvim precizno znaenje, ali ne zato
to su se oni koje emo obezvlasiti "krivo" odnosili prema nama. Ukoliko bi nam to bilo
jedino na to emo se pozivati, tada bi kapitalisti koji izdvajaju za sindikalne plae i
"brinu se" o svojim radnicima bili iskljueni iz tog ina obezvlaivanja. Dakle, zato
bi se uope zamarali takvim pitanjima?
Ako uzmemo za primjer kompanije koje isporuuju oruje za Junoafriku Republiku ili koje
financiraju rasistiki reim u Izraelu, grade nuklearne elektrane ili proizvode
elektronike sustave koji e "poboljati" tradicionalno oruje, tada naglasak nije toliko
na njihovoj direktnoj povezanosti s tim to rade, ve je razlog napada njihovo pripadanje
klasi koja iskoritava. Direktna povezanost ukljuuje samo strateki i politiki izbor.
Jedini razlog donoenja te etike odluke je pripadanje klasi. Kada to shvatimo, postiemo
puno jasniju sliku. Moralna osnova za pokretanje svih akcija su klasne razlike,
pripadanje jednoj ili drugoj komponenti drutva koje su u potpunosti suprotne. Rjeavanje
tog sukoba je mogue iskljuivo unitenjem jedne ili druge klase.
S druge strane, politike i strateke osnove zahtijevaju niz razmatranja od kojih neka
mogu biti kontradiktorna. Svi prije spomenuti ciljevi se tiu toga, a ne predstavljenog
moralnog opravdanja.
No, moralne odluke su ono to stvara prepreke, a da mi to ne shvaamo. Mirne masovne
demonstracije, koliko god bile jasan pokazatelj da smo "protiv", znae neto drugo. ak i
vrlo nasilni sukobi s policijom znae neto drugo. U takvim situacijama se stvara posebna
realnost izmeu nas i "neprijatelja", koja titi na moralni alibi. Osjeamo kako
postupamo "ispravno" ak i kada prihvaamo polazite (iako i dalje u domeni demokratskog
disidentstva) koje ne dijele svi unutar masovnih demonstracija. Ukoliko razbijemo
nekoliko prozora i dalje prilagoavamo situaciju sebi, kako bi izbjegli osjeaj nelagode.
Situacija je potpuno drugaija kada djelujemo samostalno ili s nekolicinom drugova koji
nam nee pruiti psihiku "zatitu" kakvu vrlo jednostavno dobijemo unutar mase. Tu
dolazimo do individualne odluke o napadanju institucija. U ovom sluaju napadamo ili se
povlaimo. Postoje dvije mogunosti - prihvatiti klasnu logiku sukoba u kojoj zauzimamo
suprotne pozicije i iz koje nema drugog izlaza osim samog sukoba, ili se povlaimo i
prihvaamo pregovore, zagovaranje i moraliziranje.
Ukoliko napadamo tue vlasnitvo (ili neto drugo, ali uvijek ono to pripada klasnom
neprijatelju) moramo za to preuzeti potpunu odgovornost bez traenja opravdanja za taj
in. Ne moemo se okrenuti moralnom ocjenjivanju potrebe za napadom i udarom na
neprijatelja dok nismo utvrdili zajedniki stav svih onih koji stvaraju kolektivnu
situaciju. Moda bih ovo trebao bolje objasniti. Nisam protiv masovnog rada na
kontrainformiranju i pripremama za borbu, budui da to predstavlja vrlo vanu aktivnost u
situaciji u kojoj postoji iskoritavanje i bijeda. Ono emu se protivim je simbolian
(iskljuivo simbolian) put koji ta vrsta aktivnosti prati. Aktivnost bi trebala biti
usmjerena prema ostvarivanju rezultata, barem djelominih, koji su vidljivi i trenutni.
Isto tako, uvijek treba imati na umu kako je nuno odrati insurekcionistike metode
bazirane na odbijanju da nas predstavljaju delegati, na autonomiji, stalnom sukobu i
samoorganizaciji.
Protivim se tome kako tu treba stati ili kako treba stati prije poetka pobune, kako bi
to neki uinili. To bi znailo stati na pukom irenju kontrainformacija i educiranju
uglavnom kontroliranom od strane autoriteta koji bi odredio i trenutak prestanka
aktivnosti.
Mogue je, ne, nuno je uiniti neto drugo, a to neto je nuno uiniti sada, u
trenutnoj fazi brzog i nasilnog prestrukturiranja. Smatram da je to mogue uiniti kroz
direktne napade na male ciljeve koji predstavljaju klasnog neprijatelja i koji su
vidljivi na drutvenom podruju, a ukoliko nisu vidljivi mogue je uiniti ih vidljivima
kroz kontrainformiranje.
Mislim kako ne postoje anarhisti koji se protive ovoj praksi, barem ne teoretski. Postoje
oni koji kau da su protiv toga, jer ne vide neke masovne promjene koje proizlaze iz tih
aktivnosti, bazirajui taj stav na sagledavanju dananje politike i drutvene situacije.
To mogu razumjeti, no ne mislim kako zbog toga treba osuivati insurekcionistike stavove
i akcije.
injenica je kako onih koji se ograuju od takvih akcija ima puno manje od onih koji ih
odobravaju, ali ih ne provode u praksi. Kako to objasniti? Mislim da je to mogue
objasniti kroz tu "moralnu podjelu" koja nas upozorava na tua "prava". Konkretnije,
rije je o drugovima poput mene, koji smo nauili rei "hvala" ili "oprostite" ak i
nakon najmanjeg dodira.
esto govorimo o oslobaanju svojih osjeaja i odbijanju ideja koje su nam nametnute u
trenutku buroaske pobjede.
Page 17
Ono o emu zapravo govorimo je stvarno zadovoljavanje naih potreba koje nisu tzv.
primarne potrebe pukog fizikog preivljavanja.
No, smatram da rijei nisu dovoljne da bi ovaj divan projekt bio ostvaren. Kada je pokret
mirno ostajao u starom konceptu klasne borbe koji je bio baziran na ponovnom uzimanju
onoga to nam je oduzeto (proizvod naeg rada), imali smo mogunost govoriti (pa ak i
kad nas to nije odvelo daleko) o potrebama, jednakosti, komunarstvu pa ak i anarhiji.
Danas, kada je ta faza vraanja oduzetog prilagoena samom kapitalizmu, ne moemo se
drati starih govora i starog koncepta.
Vrijeme rijei se pribliava kraju. Svakim danom sve vie shvaamo kako smo tragino
zaostali u svom radu, zatvorili se u geto i nastavili raspravljati o stvarima koje vie
nisu od stvarnog revolucionarnog interesa dok se ljudi okreu drugim mogunostima u emu
ih Mo svesrdno podrava.
Ogroman zadatak oslobaanja ljudi od morala i etike koji su izgraeni u laboratoriju
kapitalizma je tek zapoeo.
[originalno objavljeno u asopisu Insurrection, broj 5, jesen 1988., London]
Razgovor s A. M. Bonannom na radio stanici Blackout
Radio: Alfredo, pokuajmo malo razjasniti pojmove "grupe afiniteta" i "osnovni nukleusi"
s obzirom da tuitelji ciljaju na te toke, vadei ih iz konteksta.
Bonanno: Dakle, da bi lake shvatili taj problem treba rei kako se radi o teorijama koje
imaju organizacijski aspekt i praktini aspekt, tj. nain na koji anarhisti misle
organizirati ne samo vlastite grupe ve i revolucionarne aktivnosti koje sprovode na
teritoriju zajedno s osobama koje nisu anarhisti. Taj je odnos naravno vien na razliite
naine, prema ciljevima koji se ele postii, tj. ne organiziraju se svi anarhisti u
grupe afiniteta i osnovne nukleuse; npr. anarhisti koji imaju drugaiju ideju
organizacije su lanovi F.A.I. (Talijanska Anarhistika Federacija), njima je cilj fiksna
organizacija koja traje u vremenu i koja odreuje odnos meu osobama podijeljenim u
razliite sektore aktivnosti: kola, posao itd. Mi ostali smatramo, ve 10 godina, da
organizacija anarhistikih grupa treba krenuti od koncepta afiniteta, tj. od anarhista
koji se osobno poznaju i koji imaju zajedniku prolost i koji e biti aktivni na
informiranju i irenju ideja na njima zajednikom podruju, jer ta se poznanstva u veini
sluajeva sklapaju unutar odreenog teritorija. to znai da grupu afiniteta moemo
opisati kao grupu zajednikih poznanstava i aktivnosti, kojoj je plan aktivnost u
sadanjici, u borbama koje se mogu odvijati u razliitim realnostima: kolama,
tvornicama, kvartovima, skvotovima.
To je grupa afiniteta koju ine samo anarhisti. Te se borbe poinju voditi u trenutku
kada se pojavi odreena situacija unutar teritorija, kao to se npr. desilo, na
zadivljujui nain, '83. u Comisu - borba protiv amerike vojne baze koju su eljeli
izgraditi, to su kasnije i uinili, ili kao to bi npr. danas mogla biti borba protiv
irenja eljeznikih linija superbrzih vlakova. Jasno je kako su to problemi koji imaju
utjecaja na odreene osobe koje ive unutar odreenog podruja; te osobe nisu ni
priblino anarhisti i imaju veoma malo interesa produbljivati anarhistike ideologije i
teorije, ali su s druge strane zainteresirani za rjeavanje problema napada kojeg je
drava usmjerila protiv njih, kroz nametanje izgradnje ili realizacije odreenih
dravnih, drutvenih i proizvodnih odabira koje ti ljudi ne podravaju. Tada se moe
dogoditi da razliite grupe afiniteta ulazei u kontakt s tim osobama ponu zajedno
raditi i boriti se, tj. pokazivati zajedniku elju da se izbjegne ono to drava
pokuava realizirati na teret tih osoba. To moe dovesti do stvaranja novih grupa
teritorijalne prirode iji je jedini cilj onemoguiti ostvarenje, npr., linija superbrzih
vlakova ili, kao to se to desilo u Comisu, vojne baze. Ovo udruivanje anarhista i
neanarhista ne nastaje unutar grupa afiniteta, ve unutar novih nukleusa koji se
razvijaju na odreenom podruju kao borbene organizacije, tj. osnovni nukleusi:
organizirane strukture na nekom podruju koje, u trenutku kad ih se formiralo mnogo,
imaju potrebu za meusobnim povezivanjem kroz zajedniku koordinaciju, kao to je to bilo
u sluaju Comisa i kako bi moglo biti u bilo kojoj drugoj situaciji. Jer kada se
djelovanje proiri na razliita podruja i ima vie osnovnih nukleusa potrebno je rad,
recimo borbeni, irenje ideja, problema i na kraju ak i nasilne intervencije protiv onog
to drava eli realizirati, koordinirati.
Izmeu osnovnih nukleusa moe se stvoriti koordinacija putem permanentne strukture, kao
to se to dogodilo u Comisu gdje je postojalo jedno sjedite s telefonom i svim ostalim
potrebnim strukturama i gdje smo ostali dvije godine kako bi koordinirali intervencije
raznih osnovnih nukleusa. A sve to nema nikakve veze s organizacijom tajnog karaktera.
Page 18
R: Sudski istraitelji vade neke fraze iz konteksta, neke koncepte, kako bi stvorili dva
nivoa: jedan koji se odnosi na tajne aktivnosti, a drugi na javne, kao to su izdavanje
novina, djelovanje u skvotovima itd., a ti su koncepti izneseni za vrijeme konferencija u
Grkoj. Moe li nam sve to bolje objasniti?
B: Problem je malo sloeniji. Te su teorije iznesene jo prije 10 godina unutar
anarhistikog pokreta, u raznim knjigama, brourama i konferencijama, tovie one su i
realizirane, to je veoma bitna injenica jer znai da to nije teorija koja se razvija
samo na papiru i kroz priu. U periodu okupiranja vojne baze u Comisu izvrene su
konkretne akcije tokom te dvije godine, a i u Torinu '75. stvorena je s jedne strane
organizacija grupa afiniteta, a s druge osnovnih nukleusa, u borbi koja se ticala
eljeznica, jer u biti za razvijanje borbe sindikalnog tipa moe se pribjei raznovrsnim
elementima, npr. sabotae, a ne samo obian trajk. Taj tip realizacije nae borbe nema
nikakve veze s konceptom oruane bande koji nam istraitelji ele pripisati: banda koja
djeluje na dva nivoa, jedan bi bili javni odnosi, a drugi tajne aktivnosti. Aktivnosti i
objavljivanja koja smo do sada uinili bile su javne, radi se o konkretnim aktivnostima
koje smo ostvarili u prolosti s ljudima koji nisu anarhisti, tj. intervencije mase
unutar odreenog podruja i stvaranje teorije koja opisuje takve oblike intervencije.
Meutim podjela naih aktivnosti na dva nivoa je u nekom smislu potrebna istraiteljima
jer bez tog koncepta ne bi mogli govoriti o oruanoj bandi, jer itajui pojedina
objanjena, pojedine tekstove jasno je da se govori o masovnoj organizaciji, tj. o
organizaciji koja je formirana i djeluje javno, a koja je sainjena od osnovnih nukleusa
i grupa afiniteta koje izvravaju irok spektar intervencija i stoga trebaju
koordinaciju. Da, to je jasno u pisanim injenicama, a i konkretnim djelima, ali oni nas
ele osuditi za organiziranje oruane bande i zato se onom to itaju mijenja smisao, ne
u analizi pojedinih rijei, to se ne moe uiniti, ve u zakljuku. Jer itajui kaznena
djela nailazimo na dijelove gdje se govori o organizaciji masa, ali u zakljuku se
postavlja teorija tajne organizacije. Kao privilegirani tekst kojeg oni smatraju od
posebnog znaaja za ta djela je moj lanak objavljen u asopisu Anarchismo pod naslovom
"Novi preokreti kapitalizma". Ve i sam naslov zbunjuje, jer da je to tekst koji govori,
kako kau karabinjeri, o tajnoj organizaciji i oruanoj bandi bio bi vrlo saet i govorio
bi o tajnim organizacijama, ali tekst je saetak predavanja koje sam ja odrao na dva
grka fakulteta, u Santorinu i Saloniku; tu sam skicu upotrebljavao za predavanja, a
sadri toke na kojima sam kasnije razvio ta predavanja, javno, ispred stotine osoba. Da
se stvarno radilo o tekstu koji teoretizira, kao to to tvrde javni tuioci, o tajnoj
oruanoj bandi, ne bih mogao doi ispred toliko ljudi i o tome diskutirati s njima. Eto
zbog ega se istraitelji nalaze pred dvojbom, pred dilemom: ili se tekst odnosi na
organizaciju mase, kao to u biti jest, stoga nam itajui postaje jasno da je Bonanno
otiao u Grku odrati predavanja; ili tekst mora na silu postati teorija oruane bande i
stoga Bonanno nije mogao odrati predavanje u Grkoj. Zakljuak istraitelja je da
Bonanno nije u Grkoj odrao ta predavanja, mada sam ja podnio dokumentaciju koja se
odnosi na te konferencije, dao sam intervju najveim grkim novinama, s fotografijama i
svim ostalim. Postoji jedna objektivna dokumentacija.
R: Jedan od argumenata kojim se koriste istraitelji je anarhistiki insurekcionizam, kao
teorija i kao koncept. elimo znati od tebe: kako taj pojam istraitelji upotrebljavaju
da bi postavili teoriju oruane bande?
B: I taj je problem prilino irok, postoje dva razliita pravca:
1) anarhistiki insurekcionizam
2) kako je on izmanipuliran od strane istraitelja
Prvo to treba shvatiti je da mi jesmo anarhisti, ali smo i insurekcionisti i smatramo
kako se danas ne moe krenuti od starih koncepcija anarhizma, tj. od ideje revolucionarne
borbe za koju je potrebno organizirati mase, u tradicionalnom smislu rijei
(tradicionalni anarhizam), kao to je to moglo biti sluaj kod anarho-sindikalizma.
Tradicionalni anarhizam je mislio kako se moe pribliiti unitenju vlasti putem
intervencije ulaska u mase; mi mislimo da aktualna struktura kapitala mora biti unitena.
Ne moe se poboljati, transformirati, upotrijebiti, jer slobodno drutvo, gdje ovjek
moe biti ono to uistinu jest, ne moe biti zasnovano na takvoj strukturi. Tu potrebu za
unitenjem, mi mislimo, treba realizirati parcijalno poevi od danas, jer koncept
drutva koje moe biti izmijenjeno na revolucionarni nain pripada prolosti.
Stvorili su drutvo na takav nain da ga vie nije mogue izmijeniti, nije ga vie mogue
spasiti, ne moe prijei u ruke revolucionara i anarhista kako bi se pretvorilo u neto
bolje; stoga koncept insurekcionizam, ustanka, polazi i od koncepta izravnog napada
protiv onoga to danas predstavlja strukturu drave, zato treba razumjeti koje znaenje
dati i kako shvatiti koncept napada. Prvenstveno je potrebno da te napade izvravaju
anarhisti, ali ne sami, ve u suradnji s narodom; i tu se vraamo na teoriju odnosa
izmeu manjine koju predstavljaju grupe afiniteta i razne objektivne situacije koje se
ele realizirati na odreenom podruju, koje pak daju mogunost kreiranja osnovnih
nukleusa: osobe koje pokuavaju dostii svoje ciljeve, tj. onemoguiti ostvarivanje
Page 19
odreenih destruktivnih planova naspram njih od strane drave. Stoga, insurekcionizam je
povrh svega osobna stvar, svatko treba izvriti vlastiti ustanak u sebi, promijeniti
vlastite ideje, promijeniti vlastitu sadanjicu poevi od obitelji, kole i svih onih
koncepcija koje nas zatvaraju u odreene modele koje ne moemo slomiti. Ove, s moje
strane, pomalo zbunjene i moda malo povrne rijei pokuavaju barem dijelom objasniti
koncepciju anarhistikog insurekcionizma.
Meutim manipulacija ovog koncepta od strane istraitelja dovela je ak i do kreiranja
imena bande (O.R.A.I. - Revolucionarna Anarhistika Insurekcionaistika Organizacija),
koje su upotrebljavali u svojim dokumentima, u optubi dravnog tuioca. Prvi koji su
govorili o toj O.R.A.I. bili su upravi oni, a ponekad se ak i zbune, ne zovu je uvijek
istim imenom, ne postoji nikad jedinstven nain kojim nazivaju tu tzv. organizaciju jer
je u biti dokazano da ne postoji. Postoji samo ideja o organizaciji koja nije tajna i
odnosi se na mase, ali oni je ponekad pretvore u mentalnu strukturu tajne, specifine
organizacije koja je prola kroz negativna ili pozitivna (neemo o tome suditi) iskustva
tokom zadnjih 20 godina revolucionarnih napada protiv drave, dok je drugi put dovedu do
klasinog modela kakav bi mogao biti onaj Crvenih Brigada. Ako nastave podravati takav
klasian model tajne organizacije jasno je kako ne shvaaju ono to mi elimo uiniti, i
ele nam pripisati one akcije koje nas ne zanimaju.
R: (...) Osim niza prekraja koji su poinjeni tijekom ove sudske procedure sigurno je
vaan i informativni dokument R.O.S.-a (specijalne jedinice policije) koji je dospio na
neke radio stanice anarho pokreta ba u vrijeme preliminarnog sasluanja u lipnju. U tom
dokumentu je opisano na koji nain blokirati te opasne neprijatelje drave, polazei od
injenice da postoji konkretna opasnost to iziskuje preventivnu kontrarevolucionarnu
akciju, tj. pokuaj blokade pri samom poetku kako bi se onemoguilo razvijanje nekih
praksi i teorija koje su nekompatibilne s ovim sistemom. eljeli bi uti od tebe to ste
mislili kad je stigao taj dokument?
B: Potpuno se slaem s ovim to si ti rekao, jer u biti anarhisti insurekcionisti
predstavljaju element velike brige za dravu, jer su uporite za moguu agregaciju svih
onih nepokolebljivih elemenata koji se ne slau s konceptom klasine klasne borbe, zbog
ega su uvijek spremni na realizaciju i praksu napada protiv drave i protiv njenih
ostvarenja, stoga i protiv njenih planova. Pod napadom na dravu podrazumijevam prijavu
protiv drave, njenih planova i njenih programa, a istovremeno konkretnu realizaciju tih
napada. Npr. kad smo rekli kako veliki ciljevi prolosti, kao sama struktura koja je
vodila mnoge anarhiste na velike manifestacije, danas imaju malo vanosti jer nuno je
pokuati shvatiti da se drava organizira unutar realnosti drutva, koje e imati sve
vri i nepovratni oblik protiv kojeg e biti sve tee boriti se. Kad smo rekli da nas
kontroliraju, da nas zatvaraju unutar apsolutnog telematskog sistema unutar kojeg e
pojedinac biti samo broj, pronalazljiv i kontroliran u svakom trenutku jer u takvom
sistemu njegove e akcije biti pijunirane i verificirane a priori i a posteriori, tada
nismo govorili o naunoj fantastici. U biti, skoro u potpunosti istisnut iz onog to je
bio klasini proizvodni sistem u kojem je eksploatacija bila gotovo opipljiva, ide se
prema opoj proizvodnoj i drutvenoj realnosti u kojoj eksploatacija takoer postoji, jo
radikalnije, ali je manje shvatljiva. U takvoj realnosti treba odmah uiniti neto,
poevi od sada, a ne kada emo biti potpuno zatvoreni u taj plan kontrole kapitala i
drave.
Rekli smo "uinimo neto sada", i to je ono to im smeta: ja sam teoretizirao, napisao te
stvari i sueno mi je. Npr. u sluaju stupova dalekovoda rekao sam "Treba uiniti neto
kako ne bi dozvolili velik razvitak telematskih multinacionalki". Moj glas, zajedno s
drugim raspravama koje su se vodile na europskom nivou, prihvaen je i uinjene su mnoge
aktivnosti u tom smjeru. Osuen sam na prvostupanjskom sudu zbog teoretiziranja tih
akcija, a na drugostupanjskom sam razrijeen osude za poinjene akcije . Teoretiziranje o
tim stvarima zastrauje, a njihovo realiziranje jo vie jer se ne moe razumjeti tko ih
ostvaruje; zato drava trai takve antidravne i antikapitalistike organizacijske oblike
koji su u prolosti bili poznati, a oblik koji imaju pred sobom je onaj oruani,
zatvoren, tajan koji je stvoren u Njemakoj - R.A.F., u Francuskoj - Action Direct, u
Italiji - Crvene Brigade, a danas se to nastavlja s E.T.A.-om iz Baskije. Ti modeli, mada
nemaju nikakve veze s nama ipak nam se pripisuju jer drava poznaje samo taj oblik. Nisu
shvatili da je na revolucionarni napad drugog tipa: navesti ljude da uine neto, pa
makar i malo, poevi od danas, ne organizirati se za definitivan sukob, prisvojiti
dravu i njome upravljati; mi smo anarhisti i nemamo nikakve veze s eventualnim
upravljanjem drave. to se tie dokumenta R.O.S: koji je stigao na radio (Blackout -
Torino) i naina koji i koriten za konstruiranje lane svjedokinje, djevojka kojoj su
reeni svi detalji izjava koje je ona kasnije dala, jasno je kako je njihov mentalitet
ostao uvijek isti. (...) To dokazuje koliko hitno ele zaustaviti grupu ljudi razasutih
diljem Europe, anarhista insurekcionista, kako bi ostvarili svoje planove napada
usmjerenih protiv drave i kapitala.
R: elio sam te pitati ako eli neto dodati to se tie aspekta suenja, da nam bude
jasnije to se dogaa sa sudske toke gledita?
B: Jo nije sigurno kako e zavriti suenje, ali njihove namjere, o kojima sam prije
Page 20
govorio, vidljive su jo od poetka, npr. apsolutno nepotivanje pravila: osobe uhapene
samo zbog izjava jedne djevojke koja nastavlja tvrditi kako postoji organizacija, ali
kakva organizacija, to ne zna; duh oivljen od strane tuitelja koji je uzastopno
polazina toka i postoji iz jednostavnog razloga zato to to tvrdi javni tuitelj. Ali
injenica da ne potuje pravila okrenula se protiv njega, trebali smo biti podvrgnuti
ispitivanju u roku od pet dana, to se desilo tek nakon 10 mjeseci, stoga je kasacioni
sud odluio da se Emu i mene oslobodi. Sa sljedeim zasjedanjem tog suda trebali bi izai
i drugi anarhisti iz zatvora, ali to ne smanjuje teret suenja, jer injenica da si izvan
zatvora ne znai nita: moe se bolje braniti i djelovati da shvati pod kakvim se
uvjetima ovo suenje razvilo i nastavilo, ali objektivno gledajui nalazimo se pred vrlo
tekim optubama i njihova je namjera uiniti sve kako bi nas osudili, ega moramo biti
svjesni.
REVOLUCIONARNA DRUTVENA OBRANA
Brian Martin: Revolucionarna drutvena obrana
Pozadina
Do sada, niti jedna metoda koja ukljuuje drutvenu obranu nije poluila zamjetniji
uspjeh. Svega nekoliko vlada je pokazalo interes za drutvenom obranom, a niti jedna nije
poduzela vee korake u zamjenjivanju svojih vojnih snaga nenasilnim narodnim otporom.
(Postojali su neki pomaci u vedskoj, Danskoj i Nizozemskoj, meutim, bez veih
rezultata.) Isto tako, niti jedna zajednica nije provodila treninge za nenasilan otpor na
nain koji bi predstavljao odgovarajuu alternativu vojnoj obrani. Uz ovaj nedostatak
nekih zamjetnih uspjeha, diskusija o mogunostima drutvene obrane nalazi svoje uporite
u teorijskim argumentima, usporeivanju i interpretaciji povijesnih borbi, od kojih
veina nije bila svjesno povezana s nenasiljem.
Ovdje nadalje istraujem promicanje drutvene obrane, nastavljajui tako to pokuavam
formulirati uvjerljiv scenarij. Moja procjena je kako niti jedan do sada predstavljeni
scenarij nije dovoljno uvjerljiv za osobe koje zastupaju reformu elite i bazine
inicijative.
Osnovni problem reformistikog pristupa, barem prema kritikama tog pristupa, je u tome
to se ne bavi drutvenim strukturama, tonije odreenim interesima za postojanjem
trenutnog vojnog sistema. Mogue je rei kako se vei dio drutvenog ureenja ne bazira
na logici ljudskih potreba (kao to je sigurnost) ve na interesima drutvenih grupa koje
imaju mo, bogatstvo i ugled. Prema ovom stajalitu, dananji vojni sistemi postoje kako
bi sluili interesima nacionalnih, vojnih i korporacijskih elita. Neke vlade mogu imati
najbolju namjeru za promjenom sistema, no za njih je nemogue prevladati ovisnost o
vojnom sistemu koji ih odrava na vlasti. Svaki scenarij koji poput reformistikog
scenarija drutvene obrane ignorira ovo pitanje je nerealan.
Argument protiv provoenja drutvene obrane kroz uvjeravanje politikih elita je vrlo
slian kritici pregovora o razoruanju. Analitiari poput Johana Galtunga i Alve Myrdal
tvrde kako su pregovori vlada o razoruanju samo fasada koja stvara iluziju o moguem
napretku, dok zapravo same ratne strukture ostaju netaknute. Isto bi se moglo primijeniti
i na pregovore o drutvenoj obrani, ukoliko bi sve skupa ikad otilo toliko daleko. Osobe
koje zastupaju reformistiki pristup ne objanjavaju kako bi izbjegle ovakvu sudbinu.
Pristup drutvenoj obrani kroz bazine akcije pati od drugaijih problema kada govorimo o
moguem scenariju. Postoje mnogi primjeri masovnih nenasilnih akcija koje imaju
potencijal predstavljanja moi jednake onoj vojnoj. No, prema rijeima kritiara tog
pristupa, rezultati takvih akcija su esto alosno slabi ili katastrofalno loe
usmjereni.
Primjer toga je ehoslovaki otpor invaziji Varavskog pakta iz 1968. Iako je u poetku
taj otpor bio vrlo uspjean, na kraju je ipak slomljen. ehoslovaka je nakon toga
postala jedna od najrepresivnijih drava istonog bloka.
Borba za neovisnost Indije, koju je vodio Gandhi, jedna je od klasinih pria nenasilne
akcije. Ipak, kritiari tvrde kako Indija zbog toga nije manje nasilna ili bolje mjesto
od mnogih drugih zemalja koje su svoju neovisnost stekle na druge naine. Dolo je do
masovnog nasilja 1947. kada je Indija podijeljena; indijska vlada je razvila nuklearno
oruje; intervencija 1975.-1977. je bila udar na demokratske procese; vojni napad na
Banglade iz zapadnog Pakistana je bio jedan od najveih genocida u 20. stoljeu;
siromatvo, nejednakost i korupcija su i danas jako ozbiljni problemi. Gandhijev
pozitivan program, iako podran od strane mnogih predanih aktivista i aktivistkinja,
napravio je jako malo u svom razvoju. Kritiari e zakljuiti kako sudbina nenasilne
borbe u Indiji nije ba ohrabrujua.
Page 21
Na Filipinima je 1986. narodni otpor vojnom reimu Ferdinanda Marcosa, a u obranu Cory
Aquino ispunio jednu od vizija osoba koje zagovaraju nenasilje: pobjeda nenasilnih
masovnih prosvjeda protiv prijetnje vojnim napadom. Ipak, promjena vlasti nije donijela
znaajnije promjene, rat protiv "pobunjenika" je nastavljen, zemljoposjednike su i dalje
branili od sirotinje, korupcija je opstala.
U svakom od ovih sluajeva, poruka vezana uz nenasilnu borbu je razliita. ini se kako
je nenasilna akcija uspjena samo kratkorono, u trenutku borbe, no poznata povijest
prua malo pokazatelja neke vrste trajnijeg uspjeha. Ni u jednom od ovih sluaja
nenasilna akcija nije postala standardni oblik borbe, ba kao to je politiki razvoj
prema nenasilnom drutvu predstavljao samo daleku mogunost.
Vano je naglasiti kako je nenasilna akcija samo u Indiji bila svjestan dio dugoronog
programa za promjenu drutva. U ostalim sluajevima je nenasilna akcija koritena samo
kao dobra taktika, koja je nudila malo mogunosti za neke institucionalne promjene.
Ono to se dogodilo u istonoj Europi 1989. je ukljuivalo znaajne promjene politikih
sistema, a do toga se uglavnom dolazilo bez nasilja. Ti dogaaji daju velike nade onima
koji vjeruju u mir i slobodu, meutim, ti dogaaji ne utjeu pretjerano na moje
argumente. Iako je nenasilna borba odigrala vanu ulogu u istonoeuropskim dogaajima,
ona nije voena protiv neke strane vojne sile ili vojne vlasti (osim u Poljskoj), to
predstavlja klasine sluajeve kroz koje sagledavamo potencijal nenasilne akcije u svrhu
drutvene obrane. Nuna su daljnja istraivanja u svrhu odreivanja tone uloge nenasilne
akcije u politikim promjenama.
U veini zemalja vojska nije intervenirala kako bi se suprotstavila demokratizaciji (osim
zbog kompleksne situacije u nekim zemljama, poput Rumunjske i Jugoslavije). Dakle, ova
iskustva ne mogu biti predstavljena kao primjeri uspjeha nenasilne borbe, barem ne
dugorono, u borbi protiv vojne sile.
to je najvanije, niti u jednoj od istono evropskih zemalja nije bilo pokuaja ukidanja
vojske. Zapravo, koncept drutvene obrane je manje poznat tamo nego u zapadnim zemljama.
U istonoj Europi je nenasilna borba odigrala kljunu ulogu u ruenju reima, meutim,
ona nije institucionalizirana kroz nove politiko - ekonomske sustave. Ba suprotno,
veina novih vlada se nastavila oslanjati na vojnu silu u klasinom smislu (iznimka su
neki sluajevi, poput Litve i Slovenije, gdje je postojao jak slubeni ili neslubeni
interes za drutvenom obranom).
Sve to se dogodilo 1989. je signaliziralo kraj hladnog rata, no to ne znai kako je sve
to dovelo do kraja mogunosti izbijanja masovnog rata, ba kao to dogaaji iz 1815.
godine nisu znaili prekid ratova na europskom kontinentu. Bez obzira na to koliko su
dogaaji iz 1989. poeljni i znaajni, oni ne uklanjaju problem rata. Samim time, pitanje
na koji nain promicati drutvenu obranu ostaje i dalje jedno od najbitnijih.
U svakom od navedenih primjera sam pokuao dati samo grubu sliku. Nije mi cilj stvarati
politiku kritiku nenasilne borbe. Ono to sam elio prikazati je kako dosadanji
primjeri nenasilne borbe iz povijesti nisu dali jasan primjer koji bi pokazao kako se
"odozdo" moe stvoriti alternativa vojsci, koja bi naposljetku dovela do drutvene
obrane.
irenje masovnog rata
Kako bih stvorio motivaciju za takav razvoj situacije, okrenuti u se drugom dijelu
povijesti: irenju masovnog rata i modernim dravnim sustavima. U ovom pregledu povijesti
mi nije cilj iznositi politike, ekonomske ili vojne detalje, ve elim naglasiti neke od
osnovnih promjena u prirodi ratovanja, to moe posluiti kao neke od mogunosti za
razvoj drutvene obrane u budunosti. Kljuni koncepti su sudjelovanje,
profesionalizacija i specijalizacija.
U feudalnoj Europi je ratovanje koristilo manjini drutva. Vei dio stanovnitva, seoska
populacija, je rijetko bila ukljuena u ratovanje ili ak osjeala utjecaj ratova.
Vojnici su bili profesionalci, uglavnom plaenici.
Feudalizam je odnos ratovanja i drutva bazirao na politikim i ekonomskim dogovorima.
Veina ekonomske proizvodnje je bila za lokalnu upotrebu, dok je politika mo bila
decentralizirana (iako vrlo neravnopravno). Tada nije postojala potreba za ekonomskim
irenjem u svrhu odravanja ogromne vojske. Praksa je bila okupiti vojsku plaenika za
svaku pojedinu bitku ili rat.
Feudalni sistem je potisnut modernim dravnim sistemom. Vojska je u toj transformaciji
odigrala kljunu ulogu, jer je osigurala osnovu za irenje vlasti, a sve to zahvaljujui
plemstvu. Kako bi se omoguilo irenje vojske bilo je nuno odvajati sve vie sredstava
iz kapitalistike ekonomije u razvoju. Takva situacija je zahtijevala stvaranje novih
poreza, kao i irenje birokracije. Rast vojske i drave se odvijao paralelno.
Page 22
Kljuni trenutak u ovom procesu je bila francuska revolucija, revolucija koja je osnaila
dravu i birokraciju, te donijela masovnu podrku. Ta revolucija je predstavljala veliku
opasnost za tradicionalne drave koje su okruivale Francusku pa je bilo nuno proiriti
dravu, kako bi se izbjegla mogunost slamanja revolucije. To irenje se dogodilo na
populistiki i militaristiki nain - francuska revolucionarna vojska je predstavljala
prvu modernu masovnu mobilizaciju ljudi za odlazak u rat.
Time je francuska revolucija pokrenula isti proces u susjednim zemljama, tjerajui ih da
stvaraju takvu obranu od Francuske. Sve to je jako ubrzalo stvaranje modernih drava s
njihovom politikom centralizacijom, poreznom i ostalom birokracijom, tajnom policijom,
ogromnom vojskom i centralistiki ureenom ekonomijom.
Doba masovnog sudjelovanja u ratovanju se nastavilo i u dvadesetom stoljeu, prvenstveno
kroz svjetske ratove. Ogroman broj mladih i sposobnih ljudi je bilo ukljueno u oruane
snage. U doba totalnog rata su i drugi dijelovi populacije podravali ratna nastojanja,
prvenstveno kroz ekonomsku proizvodnju, ali je time i taj dio populacije postao meta
napada, uglavnom kroz zrane napade.
Masovno sudjelovanje u ratovima je bilo povezano s vrlo niskom razinom profesionalnosti.
Veina vojnika u tim ratovima su bili dobrovoljci ili mobilizirani. Samim time, razina
specijalizacije je vrlo niska. Puka je oruje masovnog ratovanja i koriste je gotovo svi
vojnici.
Tokom posljednjih desetljea se u industrijski razvijenim zemljama javio posve suprotan
trend. Rije je o smanjivanju broja uesnika u ratu i razvoju ratovanja uz koritenje
visoko razvijene tehnologije. Moderno naoruanje, poput zrakoplova, podmornica i
navodeih raketa, je izrazito kompleksno i zahtjeva puno vie tehnike podrke nego
boraca na fronti. U SAD-u, jednoj od zemalja gdje je ovaj trend uznapredovao, vojska je u
velikom broju sastavljena od profesionalaca, od kojih velik dio ine razni tehniki
specijalisti.
Ako francuska revolucija oznaava irenje masovnog sudjelovanja u ratovanju i time
zamjenjuje feudalni model male, privremene i plaene vojske, onda doba utrke u nuklearnom
naoruanju oznaava povratak ratovanju koje obiljeava mali broj uesnika i visoka razina
profesionalizacije i specijalizacije. To je polazna toka koju u iskoristiti za
prezentaciju drutvene obrane, to je vrlo slino procesu koji je pokrenula francuska
revolucija.
Revolucionarna drutvena obrana
Revoluciju moemo definirati kao brzu i temeljnu transformaciju kljunih socijalnih
struktura u drutvu, kao to su dravna i klasna struktura, a taj proces je direktno
povezna s pobunom koja dolazi "odozdo". Vojni pu nije revolucija, jer nain provoenja
politike i ekonomske moi ostaje nepromijenjen. S druge strane, francuska, ruska,
kineska i iranska revolucija (izmeu ostalih) su promijenile cijeli okvir ekonomskih
odnosa, kao i politikog vodstva.
Fraza "revolucionarna drutvena obrana" ima dva znaenja. U jednom se odnosi na
koritenje drutvene obrane u potencijalno revolucionarnim situacijama, npr. kako bi se
obranila znaajna promjena u drutvenim odnosima. Takoer se odnosi i na sastavni
revolucionarni dio same drutvene obrane: kada masovna nenasilna akcija zamjeni vojnu
silu, to znai kako se drava vie ne moe oslanjati na monopol nad koritenjem
"legitimnog" nasilja. Time se dovodi u pitanje preivljavanje drave i drutvenih
institucija koje su pod zatitom drave (kao to su privatno vlasnitvo ili birokratske
privilegije). Upotreba drutvene obrane ne znai nuno ukidanje drutvenih institucija
koje se odravaju putem nasilja, ali za takvo to uvijek postoji odreena mogunost.
Jedan od moguih scenarija revolucionarne drutvene obrane je koritenje drutvene obrane
u revolucionarnoj situaciji koja se dogodila iz drugih razloga. Recimo, radikalno lijeva
stranka je osvojila vlast na izborima i prijeti joj vojni pu (moda ak podran od nekih
stranih sila). Organizirana nenasilja akcija u svrhu obrane te vlasti kulminira i
pretvara se u drutvenu obranu. Istovremeno, nenasilne metode koje su se razvile u svrhu
zaustavljanja okupacije se koriste za ostvarivanje radikalnih promjena u drutvu,
ukljuujui i ukidanje oruanih snaga.
Koritenje potpune drutvene obrane nuno znai potpuno razoruanje vojske. U
reformistikom scenariju, ovo razoruavanje bi bila paljivo isplanirana operacija. U
revolucionarnoj situaciji je vjerojatnije kako bi to razoruanje izveo narod bez nekih
sankcija od strane vlasti ili vojnog vodstva, a dogodilo bi se prvenstveno kako bi se
zaustavila upotreba oruja protiv stanovnitva. Kako bi ovo razoruanje uspjelo, morala
bi postojati podrka veeg broja pripadnika i pripadnica oruanih snaga. To bi
ukljuivalo onesposobljavanje oruanih sustava, preuzimanje vojnih komunikacija i
onesposobljavanje ili zaustavljanje vojnih zapovjednih struktura.
Page 23
Revolucionarne promjene koje bi donijela ovakva situacija su zasigurno bazirane na
radikalnoj demokraciji, koja se suprotstavlja sistemima nejednake moi i privilegija
povezanih s monopolistikim kapitalizmom, dravnim socijalizmom, birokracijom,
patrijarhijom i vojskom. Kakvo god ureenje to donijelo, nuno je postojanje iroke
podrke kako bi drutvena obrana bila to uinkovitija.
U ovom primjeru sam kao pretpostavku uzeo kako se razoruanje i drutvena obrana dogaa
unutar jednog odreenog podruja - jedne zemlje ili regije. Takav razvoj situacije, kako
onaj revolucionarni, tako i sama drutvena obrana e zasigurno predstavljati opasnost u
oima susjednih vlada i vojnih struktura. Naravno, im se drutvena obrana pojavi u
revolucionarnoj situaciji, velika je vjerojatnost kako e biti ugroena moguom
intervencijom iz nekog drugog podruja ili e se pokrenuti operacije koje pomau
destabilizaciji situacije. Tako moemo pretpostaviti kako je "drutvena obrana u jednoj
zemlji" jednako nestabilna i neodriva kao i "socijalizam u jednoj zemlji". Ukoliko se
revolucija ne proiri, vjerojatno e biti slomljena ili sabotirana od strane zagovaraa
vojnih metoda.
Umjesto oekivanja i obrane od mogue intervencije, moe se primijeniti drutveni napad.
U sluaju revolucionarne drutvene obrane, drutveni napad oznaava promociju drutvene
obrane u drugim dijelovima svijeta, pogotovo tamo gdje lei najvea opasnost za
revolucionarne procese.
Jedna od kljunih aktivnosti drutvenog napada je komunikacija, jer e neprijatelji
zasigurno revolucionarno drutvo pokuati prikazati kao pokvareno i zlo, kako bi
opravdali svoje napade. Govoriti pravu istinu o metodama i rezultatima e biti od velike
vanosti.
Glavni cilj drutvenog napada bi trebao biti zapoinjanje drutvene obrane u drugim
dijelovima svijeta. Ukoliko to ne uspije, vrlo je vjerojatno da ni revolucija nee
uspjeti. No, ukoliko se to pone ostvarivati, to bi moglo pokrenuti procese aktivnog
razoruanja, te bi time "vanjske prijetnje" nestale zbog narodnih akcija.
U ovom procesu bi zasigurno bilo mnogo krvavih borbi i tragedija, jer vojska i policija
su nauene silom uklanjati sve revolucionarne "viruse". Masakri bi u nekim sluajevima
mogli zaustaviti bilo kakav napredak, meutim, isto tako bi mogli predstavljati dodatnu
motivaciju za razoruanjem, kroz politiki jiu-jitsu koji je povezan s nenasilnim
akcijama. ak je mogue zamisliti neke reime koji bi sami sponzorirali drutvenu obranu
u svrhu izbjegavanja revolucionarnih promjena.
Nepotrebno je naglaavati kako je ovo shematski scenarij. Bilo kakve stvarne promjene u
ovom smjeru e vjerojatno biti duge i rastegnute kroz nekoliko desetljea. Tijekom samog
procesa, rezultati e biti daleko od idealnih. Sama "revolucionarna drutva" e se
zasigurno kretati u razliitim smjerovima, koristit e se novi oblici borbe, formalno
nenasilni, ali manipulirajui oblici e se razviti kako bi se zatitila mo i
privilegije, dogaati e se katastrofe i incidentne situacije. Bilo to drugo, osim
takvog nestrukturiranog napretka, pusto je matanje. Reformistika vizija paljivo
planiranog prelaska na drutvenu obranu je sasvim sigurno krivi put, iako to ne znai
kako je kaos poeljan.
Slinost izmeu francuske revolucije i scenarija revolucionarne drutvene obrane je
sasvim jasna. U oba sluaja dolazi do ogromnog porasta broja onih koji sudjeluju u
drutvenoj borbi - u oruanoj borbi u prvom sluaju i nenasilnom otporu u drugom sluaju
(iako drutvena obrana predstavlja puno veu mobilizaciju, jer su ukljueni ak i oni
koji ne sudjeluju u vojnim operacijama). U oba sluaja je sudjelovanje u organiziranoj
borbi povezano s revolucionarnim promjenama drutvenog ureenja. Takoer, u oba sluaja
irenje revolucije predstavlja metodu obrane revolucije. I na kraju, u oba sluaja se
glavne ideje revolucije mogu izgubiti, a da se istovremeno razviju novi oblici koritenja
moi.
Cilj predstavljanja ovog scenarija revolucionarne drutvene obrane nije predvianje
budunosti, ve stimuliranje promiljanja moguih strategija u sadanjosti.
Revolucionarna drutvena obrana je samo jedan od moguih naina i kao takva je vrijedna
diskusije i planiranja.
[originalno objavljeno u Brian Martin: Social Defence, Social Change; Freedom Press,
London, 1993.]
BLACK BLOC
Black Bloc (Crni blok) se kao ime prvi put pojavljuje krajem 1999. (iako ta strategija
postoji ve tridesetak godina u Europi) na masovnim demonstracijama protiv ekonomske
Page 24
globalizacije u Seattleu, gdje dobija veliku medijsku panju. Zapravo je rije o ve
postojeim anarhistikim grupama ili osobama, koje su se iz nekoliko razloga udruile pod
imenom Black Bloc. Dakle, ovdje nije rije o novonastaloj grupi, ve se radi o interesnoj
grupi koja se stvorila zbog odreenog razloga - zbog prepoznatljivog identiteta i
zajednikog sudjelovanja u demonstracijama, gdje Black Bloc ima mogunost koritenja
svoje strategije tijekom protesta. Moda se iz ovog objanjenja ini kako je time Black
Bloc sebe izdvojio iz ostatka protesta, tomu nije tako, jer predstavlja samo jedan,
sastavni dio svakog protesta, te ponekad usko surauje s ostalim grupama.
Ime je simbolino, jer crna boja je boja anarhistike zastave, no ima i svoju praktinu
stranu. Svatko tko se nae unutar Black Bloca e nositi crnu odjeu i masku na licu, to
predstavlja zatitu od suzavca i zatitu identiteta svakog pripadnika i pripadnice Black
Bloca.
Nastanak ove interesne grupe nije ujedno znaio i stvaranje istog politikog stava, to
je uglavnom nepoeljno, ali i gotovo nemogue unutar anarhistikog pokreta. To ipak nije
znailo kako Black Bloc nee povremeno odravati sastanke, diskutirati o svojoj
strategiji, promiljati svoje postupke i razvijati se. Isto tako, pojedine grupe koje se
nalaze unutar Black Bloca e davati svoje izjave za javnost, kako bi pojasnile svoje
postojanje, svoje postupke i kako bi demantirale ono to im se pripisuje. To je ovdje
prikazano kroz samo jednu izjavu, no do danas ih je bilo nekoliko.
Bitno je naglasiti kako je prvenstveno pojava Black Bloca na politikoj sceni uzrokovala
revitalizaciju "bauka anarhizma", pogotovo nakon svih demonstracija gdje se pojavljuje,
nakon ega postaje jasno kako nije rije o neorganiziranoj i kaotinoj skupini, ve o
grupi koja djeluje sasvim promiljeno. To je unutar medija izazvalo uenje, ali i
pokretanje kampanje usmjerene protiv anarhistikih grupa i anarhizma uope. Tako danas i
neki domai mediji prenose vijesti stranih agencija i time doprinose toj kampanji, koja
je zapravo bazirana na senzacionalizmu, ali i promiljenom pokuaju ocrnjivanja
djelovanja tih grupa. Ta medijska kampanja je prvenstveno usmjerena na pokuaj
prikazivanja anarhistikog pokreta kao odgovornog krivca za nasilje koje izbija tijekom
demonstracija. Naravno, kroz tu kampanju se provlai generaliziranje, sasvim oito
nepoznavanje temeljnih pitanja vezanih uz pokret, kao i senzacionalizam, koji danas
uvelike zasjenjuje ono to moemo nazvati objektivnim novinarstvom. Unutar te "hajke",
svega je par novinara i novinarki koji i koje pokuavaju prikazati stvarno stanje stvari.
Bilo bi suludo ne kritizirati pojedine postupke Black Bloca. Kako je rije o grupi koja
nije vrsto organizirana i strukturirana, sasvim je jasno kako postoji nekoliko pristupa,
razliitih stavova i samim time postupaka tijekom demonstracija. Dok s jedne strane
postoji jasna suradnja s lokalnom zajednicom (npr. demonstracije u Quebecu), gdje je
sasvim jasno koja koliina nasilja i nenasilja je nuna za ostvarivanje odreenog cilja i
gdje situacija nije izmicala kontroli, s druge strane se pojavljuju sluajevi gdje
situacija u potpunosti izmie kontroli i pretvara se u nasilje koje je nemogue
objasniti, vrsto argumentirati ili opravdati.
Naravno, to ne znai kako u pojanjavanju uloge Black Bloca unutar pojedinih
demonstracija treba generalizirati i pokuati stvoriti jedinstvenu definiciju o
djelovanju ove grupe. Metode i nain na koji se one provode su uvjetovane razliitim
situacijama, postojanjem ili nepostojanjem tradicije politikog nasilja u nekom podruju
(npr. dok su autonomi u Njemakoj prihvatili ulino nasilje kao sastavni dio svog
djelovanja, to drugdje nije sluaj), razlikama u ideji o politikom djelovanju, itd.
Nuna je jasna i otvorena kritika neprihvatljivih oblika djelovanja, jer izostanak
kritike pristupa koji moe odvesti cijelu stvar u politiku izoliranost, elitizam i
ekstremno nasilje predstavlja ve vienu situaciju, neto to je u nekoliko navrata
unitilo mogue stvaranje drutvene alternative. Glavni uzrok tome se uvijek nalazio u
iskljuivosti i izostanku kritike. Uzrok tog izostanka kritike je sakriven u jo veoj
opasnosti - proglaavanju svake kritike "naruavanjem svetog jedinstva pokreta", to
nikako ne moe biti anarhistiki princip, jer stvaranje takvog pokreta, koji nije
podloan konstruktivnoj kritici predstavlja stvaranje nove politike partije, jedinstva
koje je bazirano na prisili, iskljuivosti i strahu od osude.
Sljedea izjava za javnost, kao i diskusija o nasilju, nenasilju i rodnim odnosima unutar
Black Bloca e, vjerujem, biti samo jedan korak u razumijevanju osnovne motivacije
postojanja ove skupine, kao i mogui poetak daljnjeg istraivanja.
Takoer, vano je rei da je od trenutka prvog objavljivanja ove knjige dolo do cijelog
niza dogaaja (ubojstvo u Genovi i ogromna koliina nasilja na tim demonstracijama, napad
11. rujna, itd.) koji su utjecali na mnoga drutvena pitanja, pa tako i na promjenu ove
nasilne strategije. Unato injenici da Black Bloc zapravo nije prestao postojati,
koliina nasilja na javnim manifestacijama se smanjila, gotovo da se moe govoriti (ako
govorimo openito) o sve veem okretanju nenasilnom pristupu. Time ujedno postaje jasno
da je samo postojanje Black Bloca gotovo u potpunosti prelo u simbolizam - sam izgled je
stvar ikonografije i neka vrsta politike izjave (iako esto nejasne u razliitim
kulturolokim okruenjima), koja granii s tipinim primjerom izraavanja nekog stava na
Page 25
nain koji je svojstven razliitim subkulturnim skupinama.
Istovremeno, taj simbolizam je (pogotovo nakon Genove) uzrokovao skeptian stav mnogih
pripadnika i pripadnica anarhistikog pokreta prema toj strategiji, zbog ogromne koliine
zloupotreba situacije, ljudi, i to je najvanije, zbog koritenja nasilja koje je
postalo samo sebi svrha.
I na kraju, moda je najvei apsurd sama reakcija prebijenih i privedenih nakon izrazito
nasilnog odgovora talijanske drave na nasilje u Genovi (ali i drugim gradovima u
svijetu), jer gotovo svi su bili "iznenaeni" takvom reakcijom, kao da takvo to nije
bilo mogue oekivati.
Moda je jedan od najveih problema koji se moe vezati uz taj simbolizam i subkulturni
pristup stvaranja popularne ikonografije i pratee retorike, ime je sve svedeno na
razinu glazbenog stila (to je zapravo najbolja usporedba), ali s puno ozbiljnijim
posljedicama za sve sudionike. Ako tome dodamo izostanak temeljne odgovornosti
(prvenstveno prema tuoj slobodi) i nerazumijevanje moguih posljedica, zapravo govorimo
o vrlo opasnoj kombinaciji koja moe uzrokovati cijeli niz problema.
Izjava za javnost Anarhistikog crnog bloka
Izjava Crnog bloka R2K
Mi, lanovi i lanice Antidravnog crnog bloka (ADCB; u originalu ASBB - Anti-Statist
Black Bloc) dajemo sljedeu izjavu kako bi demantirali dezinformacije filadelfijske
policije i izvjetaje korporacijskih medija usmjerenih protiv nas.
ADCB poziva na stvaranje organiziranog pokreta protiv korporacijske i dravne tiranije u
Americi. Prepoznajemo probleme zbog kojih je siromaan radniki sloj drutva izgubio
kontrolu nad svojim zajednicama, kao i nad svojim osobnim ivotima. Demokratska i
republikanska stranka sasvim jasno podravaju drutvene odnose u kojima se to nastavlja.
Podravajui smrtnu kaznu, militarizam, korporacije i smanjujui javnu potronju, izmeu
ostalog, ove stranke su dokazale, ba kao i sve ostale stranke, kako stavljaju profit
iznad ljudi. Organizirajui crne blokove i koristei direktnu akciju kao metodu, mi se
suprotstavljamo ovom netolerantnom i neprihvatljivom sistemu.
Kao anarhisti i anarhistkinje vjerujemo kako je privatno vlasnitvo kraa, a dravno
vlasnitvo sredstvo za zatitu korporacijskih interesa, te kako oboje mora biti uniteno
zbog stvaranja drutva baziranog na meusobnoj pomoi i osobnoj slobodi.
Sprejanjem zidova bojom transformiramo svoj stav o njima iz koncepta baziranog na
novanoj vrijednosti u praktian koncept. U sistemu ija je jedina briga profit, na
najdjelotvorniji protest je udariti ugnjetae po depu. Nanoenje ekonomske tete kroz
oteivanje vlasnitva, kao jedan oblik strategije direktne akcije, je vrlo djelotvoran
nain za postizanje ovog cilja. Ovo nije samo teorija... ovo je injenica. Od akcija
Crnog bloka u Seattleu protiv WTO-a, diskusija o globalnom kapitalizmu i demokraciji je
napokon ula u javni diskurs. Na rubu smo nove drutvene revolucije.
Na jueranjem protestu, lanovi i lanice ADCB-a su iskljuivo napadali policijsku i
drugu dravnu imovinu. ADCB nije napadao male duane ili bilo koji drugi oblik osobnog
vlasnitva. Bitno je naglasiti kako postoje i druge organizacije i udruenja koja djeluju
potpuno autonomno koristei slinu taktiku. Mi moemo biti odgovorni i odgovorne
iskljuivo za NAE akcije. ADCB ne preuzima nikakvu odgovornost za tetu nanesenu malim
duanima ili vlasnitvu radnika i radnica.
Druga, takoer krivo prezentirana taktika ADCB je noenje crnih maski. Od kad je javnosti
otkriveno postojanje projekta COINTELPRO sasvim je jasno kako mnoge dravne organizacije
prate i ometaju rad radikalnih grupa. To predstavlja prijetnju naoj osobnoj sigurnosti i
naim slobodama. Zbog toga nosimo maske kako bi se zatitili. Ne nosimo maske kako bi
zastraili javnost ili joj nanosili tetu. Takoer, noenjem maski aljemo poruku o naoj
meusobnoj solidarnosti i jednakosti. eljno ekamo dan kada emo ivjeti u drutvu u
kojemu neemo morati nositi maske.
Solidarni smo i s ostalom braom i sestrama koji i koje su juer bili na protestu. Mi
NISMO teroristi i nismo izolirana grupa. Predstavljamo koaliciju izmeu razliitih
rasnih, klasnih, rodnih i politikih grupa koje su uistinu zainteresirane za stvaranje
smislene demokracije i borbu protiv stvarnih terorista: korporacijske Amerike i
policijske drave. Mi nismo ti koji su bombardirali cijeli kvart unitavajui kue i
nebrojene uspomene. Nismo mi pucali u Roberta Browna ili tukli Thomasa Jonesa do smrti.
Sve su to djela branitelja privatnog vlasnitva - Filadelfijske policije. Dajemo podrku
svim potlaenim narodima da organiziraju otpor protiv moi i privilegija. Naprijed u
anarhistiku drutvenu revoluciju!!!
Page 26
Maggie, Rayna, Michael i Matt [The Rock Bloc Collective]: Pripisujui to mukanarhiji
Mukanarhija: agresivno i natjecateljsko ponaanje unutar anarhistikog pokreta koje na
zastraujui nain podsjea na povijesno ugnjetavake uloge mukog roda. To ukljuuje
maistiko, svetaki licemjerno i elitistiko ponaanje. Mukanarhija esto zavrava u
elitistikoj iskljuivosti.
Osjeamo potrebu podijeliti svoje nezadovoljstvo mukanarhijom s obzirom na nain na koji
se ona manifestira u anarhistikom pokretu. Nas inspirira i uzbuuje razvoj i primjena
anarhistikih ideala pa stoga smatramo da moramo ostati kritini prema naem pokretu kako
bi do najvee mjere poveali njegov uinak. Anarhizam i direktna akcija snane su sile,
no ipak osjetljivi smo na preuzimanje nekih od kultura opresivnih naina djelovanja
prisutnih u samom sistemu kojem se suprotstavljamo.
Mi smo dvije ene i dva mukarca. Bijeli smo i ekonomski smo privilegiranog podrijetla.
Anarhisti smo. Podupiremo direktnu akciju i Black Block kao metodu djelovanja. U ovom
lanku usredotoit emo se na neto to je skovano kao termin "mukanarhija". Namjeravamo
objasniti i kritizirati mukanarhino ponaanje kratkim opisom niza iskustava koja smo
imali na masovnim akcijama, skupovima i naem svakodnevnom nainu organiziranja.
Najneprimjetnija je 'no compromise' dogmatizacija koju esto prati maistiki duh
pretpostavljajui stav 'jai/a od tebe' prema dominantnoj kulturi kao i prema saveznicima
unutar pokreta. Za vrijeme predsjednikih debata u Bostonu, jedan/jedna od nas vidio/la
je grupu ljudi kako probija policijske barikade ve zaprijeene ulice. Taj potez bio je
loe planiran i prevelik zalogaj a za posljedicu je imao nekoliko ljudi popricanih
suzavcem. To nije bilo taktino, ve snagatorsko ponaanje. Suzavac u oima nekima od tih
ljudi postao je rana iz bitke a za njih je predstavljala njihov beskompromisni i
"radikalan" politiki stav.
Na slian nain, dvoje od nas bilo je na sastanku Black Blocka kad je jedan mukarac
izjavio: "Ako nisi spreman/na primiti udarac (palicom u glavu) i nisi spreman/na otii u
zatvor, nemoj marirati s Black Blockom." Bio je frustriran injenicom da je tijekom
prosvjeda na dan kada se u dunost uvodi novoizabrani predsjednik SAD-a marirao s Black
Blockom i kad se suprotstavio policijskim barikadama nitko ga nije pokrivao. Mi dovodimo
u pitanje injenicu da su batine djelotvoran cilj. I iako nikad ne moemo dovoljno
naglasiti koliko je vana meusobna zatita, shvaamo da ljudi u razliitim situacijama
imaju razliite potrebe. Drugim rijeima, ne moe i ne eli svatko/a biti pretuen/a i
zatvoren/a zbog ina koji moe ili ne mora nuno biti vien kao taktiki koristan.
Izjava ovog ovjeka pretpostavlja da je on jedan od kvalificiranijih lanova grupe Black
Block. Ustanovio je da nitko nije ostao s njim i dobio batine te pokazao da je jai i
samim time radikalniji od drugih. Ta njegova superiornost, kako se dade naslutiti po
njegovim izjavama, daje mu za pravo govoriti o tome kome je dozvoljeno marirati s Black
Blockom pa si zato uzima za pravo govoriti drugima da ostanu kod kue.
Primjer za beskompromisni ('no-compromise') stav moe se nai u tekstu objavljenom na web
stranicama Independent Media Center-a. U kritici prosvjeda odranih u Washingtonu povodom
dana kada se u dunost uvodi novoizabrani predsjednik SAD-a, Slip pie:
"Mislim da se zaista trebamo pitati to naa militantnost znai? Je li uistinu militantno
dozvoliti da te pretrae pri ulasku u podruje u kojem bi trebao/la imati pravo prvog
amandmana? To nije militantno niti prua otpor.
Da li je traenje oprosta onom istom sistemu kojem se opire pobuna? Prijavljeni
prosvjedi ni u kom sluaju nisu otpor, a kamoli revolucija. Meni u ovoj revoluciji
ciljevi JESU sredstva. Moramo ivjeti svoje ideje i preuzeti kontrolu nad svojim
ivotima. To se ne oituje samo u nainu na koji ivimo i koristimo svoje ivote kao
orue, ve i u nainu na koji irimo svoje protivljenje doslovno putem vraanja naeg
prostora kad izaemo na ulice. Vie ne moemo ugaati i sluiti se 'prikladnim
sredstvima' jer prikladna sredstva su prakticiranje prave demokracije i traenje naih
prava na slobodno okupljanje. BEZ KOMPROMISA."
U svojoj kritici Slip naglaava svu vanost potrebe za militantnou, pruanjem otpora i
fundamentalnom subverzijom sistema. Ipak, problematina ostaje njegova analiza oko
koncepta "BEZ KOMPROMISA". U kapitalistikom sistemu, svi moramo raditi kompromise. Niti
jedan/na od nas nije savren/a i na svi smo pod utjecajem opresije na kojoj se ovaj
sistem temelji. Neki su privilegiraniji i pod veim utjecajem od drugih. Ironino je da
su upravo oni privilegiraniji ti koji pozivaju na "beskompromisan" stav tijekom masovnih
akcija. Moramo se zapitati tko su ti koji mogu biti "beskompromisni" na velikim
demonstracijama. Na primjer, nas etvero bijelih studenata prilino lako moemo biti
militantni na masovnim akcijama. Osim to nam je pristup odvjetnicima lagan, murja i
Page 27
sudovi prema nama odnose se bolje nego prema ljudima iz drutvenih slojeva koji
tradicionalno postaju njihove rtve. Puno je tee preuzeti taj stav obojenim, ekonomski
slabijim i ljudima koji su manje sposobni za intenzivniji fiziki sukob.
Na kraju, smatramo da stav "BEZ KOMPROMISA" kompromitira znaajan dio naih ideala.
Stvaramo i izgraujemo svijet u kojem ljudi vole i imaju mo. Ipak, mukanarhina
militantnost ima tendenciju vrijeanja saveznika unutar pokreta umjesto djelovanja iz
solidarnosti. Retorika beskompromisne istoe podsjea nas na elitne lanove bratstava na
fakultetima koji govore: "Nisi dovoljno mao." Ili kranske desnice koja govori: "Nisi
dovoljno svet." To je samo jedan do oblika ovinizma koji ljude dijeli. Krianje
militantnosti i beskompromisnog stava zapanjujue je slino muenikoj etici vjerskih
pokreta koji pozivaju na graansku neposlunost.
Ova taktika poziva ljude da se rtvuju za vii cilj. U posljednjih nekoliko godina
graanska neposlunost nala se pod vatrom radikala koji pozivaju na taktike koje su
manje kooperativne sa sistemom, te vie ukljuuju i daju mo uesniku/ci. Ipak,
mukanarhian nain miljenja napravio je puni krug te se vratio na poetak; vrijeme
provedeno u zatvoru i rane iz bitaka postale su nova samoportvovna neposlunost.
Takoer, htjeli bi istaknuti da vjerski pokreti koji pozivaju na graansku neposlunost
naglaavaju ljubav, dok mukanarhisti naglaavaju agresiju.
"Pet dana koji su potresli svijet", knjiga koja govori o "Seattlu i izvan njega" a koja
je napisana unutar pokreta, slavi uesnike direktne akcije kao "uline ratnike". Rjenik
Random House definira ratnika kao: "1. ovjeka koji se je ukljuen ili iskusan u
ratovanju; vojnika. 2. Osobu koja je iskazala veliku snagu, hrabrost ili agresivnost, kao
u politici." U kontekstu na koji dajemo kritiki osvrt, ratnik je samoproglaeni heroj,
dogmatian i natjecateljski orijentiran.
Ne elimo na romantian nain prikazati beskompromisnog militanta/kinju, spremnog/u
podnijeti sve u ime cilja. Mi nismo Rambo. Mi nismo marinci. Mi nismo heroji. Mi smo
anarhisti koji grade prostor koji daje mo, prihvaa i ukljuuje druge, pristupaan je,
komunikativan i orijentiran na zajednicu. Za graenje pokreta moramo biti vie nego
fiziki besprijekorno grubi, posveeni cilju, samoportvovni i militantni. Oni koji si
novano, fiziki ili emocionalno ne mogu riskirati uhienje, sudske parnice ili fiziki
napad iskljueni su iz ovog kluba. To znai da mnoge ene, obojeni ljudi, mladi i stariji
te ekonomski slabiji nemaju ono to je potrebno za sudjelovanje u mukanarhistikoj
revoluciji. Da li je ovo revolucija za dobrobit uesnika koji su uglavnom mukarci iz
srednje i vie klase ili je ovo revolucija mladih ratnika koji se rtvuju za dobrobit
ena i djece koje iskljuuju? Niti jedno od ovo dvoje nije prihvatljivo.
Masovne akcije su samo jedan od dijelova anarhistikog organiziranja. Ipak kada do njih
doe, one bi trebale odavati osjeaj okupljanja gdje ljudi imaju mo, uivaju i surauju
sa saveznicima. Marirajui s Black Blockom ustanovili smo da su mnogi od njih dovoljno
jaki primati udarce u glavu a nisu dovoljno otvoreni da pozdrave a kamoli da prenesu
taktine ideje, potrebe ili osjeaje. To utjelovljuje tipine uloge mukog roda. Ako
netko/a eli biti ulini/a ratnik/ca, traimo tog ratnika ili tu ratnicu da usmjeri svoje
negativne energije na sistem a da pozitivnim osjeajima pridonese pokretu.
Umjesto mota "BEZ KOMPROMISA" pozivamo na "to god da je uinkovito" ("whatever works").
A ako to zvui prehladno, predlaemo "IVI REVOLUCIJU" ("Live the Revolution").
Jednostavno, traimo drugove da paljivije procjene naine na koje e nae akcije
utjecati na nae mete, kapitalizam i opresiju.
Ne kritiziramo militantne taktike, niti kritiziramo ljude koji ih koriste. Pozivamo ljude
da iskorae iz mukanarhistikog dogmatizma i koriste taktike na naine na koje su
korisne. Vidimo vanost i vrijednost u graenju saveznitava, diskutiranju ideolokih i
taktikih razlika i razumijevanju te uvaavanju pojedinanih razliitih miljenja. Kad je
neki pokret jednolian u svim svojim taktikama i ideologijama, ne samo da je dosadan, ve
je i ranjiv na izumiranje. Imamo potrebu raditi s onima koji imaju drugaija miljenja,
istovremeno prepoznavajui zajednike ciljeve te organizirati se na nain koji potuje i
priznaje razlike putem komunikacije.
Nadamo se da e ovaj lanak pomoi otvoriti diskusiju. Potiemo ljude da odgovore. Molimo
kontaktirajte nas i osobno kad objavite svoje ideje.
[tekst je originalno objavljen na nekoliko anarhistikih lista, te internet stranicama,
kao poetak diskusije unutra Black Bloca i anarhistikog pokreta uope]
[odgovor autora i autorica]: Mukanarhija
Na lanak od prije nekoliko tjedana "Stick it to the manarchy" potaknuo je mnogo
odgovora i entuzijazma. Poslali/e smo ga na Indymedija te priloili u Onward i iznenadilo
Page 28
nas je to smo u posljednjih nekoliko tjedana dobivali/e 4 do 5 odgovora dnevno iz SAD,
Kanade, Velike Britanije i istone Europe. Iz odgovora se moe vidjeti kako se mnoge
osobe mogu identificirati s pitanjima koja smo potaknuli/e.
Ljudi su davali i pozitivne i negativne kritike a i mi smo uili/e kroz ovaj proces.
Osjeamo kako je ovaj dijalog vitalni element pokreta koji se suprotstavlja opresiji. Ne
tvrdimo da smo oni koji imaju najvie znanja vezana uz ta pitanja, no aktivno radimo na
tome da prvo prepoznamo a onda promijenimo te pretpostavke u sebi. Ne tvrdimo da smo
autoriteti niti ne inzistiramo da smo u pravu. Naprotiv, mi svoje misli dijelimo kako bi
sudjelovali u procesu uenja koji ukljuuje iru zajednicu. To je razlog zbog kojeg je
odgovor toliko bitan. Ovo nije proces kojeg moemo proi sami/e.
Naa kritika mukanarhije i njezinih implikacija je nain na koji mi pridonosimo
dijalogu. Natjecateljsko, agresivna, elitistika i eksluzivistika ponaanja suprotna su
naem razumijevanju anarhistikih ideala i prakse. "Mukanarhija" je termin kojim se
koristimo dok opisujemo to ponaanje zato jer on tumai tradicionalne uloge mukog roda.
Mnogim ljudima se taj termin ne ini prikladnim zato jer sugerira - u suprotnosti s naim
shvaanjem tog pojma - da se samo/svi mukarci ponaaju mukanarhino. Zbog toga to
mukanarhino ponaanje ne vezujemo za odreeni spol, neki ljudi su doveli u pitanje
vanost povezivanja termina s odreenim rodom. Ipak, ponaanje koje opisujemo je isto ono
ponaanje koje su mukarci tradicionalno koristili da bi odrali i opravdali svoje
pozicije moi u patrijarhalnom drutvu. Sama rije nije kljuna u onome to elimo rei i
rado bi eljeli uti prijedloge za alternative.
Mnogi, ne svi
Ljudi su esto isticali da se i ene mogu militantno ponaati. Slaemo se. Postoji mnogo
predanih ena koje djelotvorno koriste militantne taktike. Istovremeno, ene nisu
iskljuene iz onoga to nazivamo "mukanarhijom". U naem prolom lanku trebali/e smo to
jasnije istaknuti.
Kritike ljudi su bile bazirane na naem nedostatku jasnoe isto kao i na jednoj
oiglednijoj greki. Nakon to smo citirali Slipovu analizu termina "bez kompromisa",
upotrijebili/e smo "univerzalnu" zamjenicu "njegov" za rodno neobiljeen citat. Taj izbor
rijei osnauje seksizam i iskljuivanje koje pokuavamo ogoliti. Zahvalni smo to je
Slip odgovorio i istaknuo da smo "mi takoer uhvaeni u zamku svoje vlastite mukosti."
Ispriavamo se i potruditi emo se da se to ne ponovi.
Ne vjerujemo da je militantno ponaanje specifino za mukarce, niti bilo kojoj od
kategorija dobi, rase ili ekonomskog statusa. Ipak, mnogi ljudi krivo shvaaju nau
poruku. Na primjer u odgovoru Davea Hilla on nas citira kako govorimo da "mnoge ene,
obojeni ljudi, mladi i stariji te ekonomski slabiji nemaju ono to je potrebno (za
sudjelovanje u mukanarhistikoj revoluciji)." Nekoliko reenica dalje on pita: "Da li je
produktivno izuzeti sve ene, obojene ljude, mlade i starije iz vae analize
'mukanarhije'? Jesu li 'mukanarhisti' samo bijeli mukarci?" (NYC Indy Media). Dave
uzima na "mnogi" i interpretira ga kao "svi". Ova zamjena rijei znaajno mijenja nau
namjeru tako da uzima jedno promatranje i okree ga u generalizaciju o spolu, rasi, klasi
i njezinu odnosu na ponaanje. Kao to smo rekli/e prije, bilo tko se moe militantno
ponaati. U naem prethodnom lanku, nakon diskusije o terminu "ratnik", kojeg rjenik
opisuje kao "mukarca" mi kaemo da "traimo tog ratnika ili tu ratnicu neka usmjeri
svoje negativne energije na sistem". Pa ipak, vidjeli/e smo da veina ljudi koji se
ponaaju ekskluzivistiki, natjecateljski i maistiki na masovnim akcijama - ljudi koji
usmjeravaju negativne energije prema drugim ljudima u pokretu - su bijeli, muki i esto
srednje klase. Zbog toga koristimo rije "mnogi". To uvjerenje moe biti zbog naih
podrijetla i pozivamo ljude da podijele s nama svoja promatranja.
Nekoliko odgovora dovelo je u pitanje nau kritiku termina "ratnik". Priznajemo da se
termin moe koristiti i na nain koji osnauje. S druge strane, kao to jedan kolektiv
pie: "to se tie vaih pogleda na 'mukanarhizam', ine se da se blisko podudaraju s
naom opom kritikom - o kojoj se diskutiralo i elaboriralo prije vie od deset godina -
o razvoju takozvane 'street-fighter' politike (sub)kulture, njezine korijene,
meuovisnosti i posljedice. Mi to zovemo i 'anarhistiki ramboizam', i identificiramo
njegove korijene djelomino, ba kao vi, u mao kulturi burujskog drutva."(e-mail).
Pitanje glasi traimo li natrag rije "ratnik" i revolucioniramo li njegovo znaenje ili
je "ratnik" samo nain za opravdavanje "mukanarhistinog" ponaanja?
Ne suprotstavljamo se militantnosti
Kad smo pisali lanak identificirali smo tko smo kako bi pokazali od kud dolazimo. Izmeu
ostalih stvari, rekli smo da smo anarhisti/kinje, mariramo u Black Blocku i podravamo
direktne akcije. Na taj nain itatelji bi razumjeli da piemo kritiku kao lanovi/ice
pokreta. Takoer, osjetili smo se pod pritiskom "dokazati" se iznosei svoju militantnu
povijest, no tome bi upali u istu zamku koju kritiziramo. Zbog toga to nismo naveli
svoju militantnu povijest, mnogi ljudi koji su odgovorili pretpostavili su da smo
pacifisti, "fluffy" i/ili protiv militantnosti, unato tome to smo rekli, "ne
Page 29
kritiziramo militantne taktike, niti kritiziramo ljude koji ih koriste." Neki ne samo da
su pretpostavili neke stvari o nama ve su i sudili prema tim pretpostavkama. Pitamo se
kako bi nai argumenti bili primljeni da smo naveli da smo kolektivno bili u zatvoru
etiri puta po 13 dana, 17 puta bili udareni pendrekom, pet puta bili popricani
pepper-sprejem, jednom suzavcem, spasili od uhienja pet naih drugova, razbili dva
izloga, vodili jedan napad na policiju i rekli policajcu "odjebi" barem 212 puta.
Podupiremo agresivne taktike kada su strateki korisne. Potpuno smo svjesni i prihvaamo
taktike namjere Black Blocka koje ukljuuju skrivanje identiteta i podravanje onih koji
su spremni prekriti zakon. Ipak, smatramo problematinim kada ljudi koriste agresivne
taktike i iznose ih kao trofeje kako bi postigli autoritet ili kako bi se prikazali kao
radikalniji. Naa definicija mukanarhije ukljuuje "maistiko, svetaki licemjerno i
elitistiko ponaanje", no mogue je biti militantan/na a da se istovremeno ne bude
mukanarhistian/na. Kao to smo rekli/e, promatrali smo odreen tip militantnosti koji
izraava mukanarhistino ponaanje i bazirano je na "ranama iz bitaka", "snazi",
"istoi", "vrijeanju saveznika" i nesolidarnosti prema ljudima koji se koriste drugim
taktikama. Ipak, slaemo se sa Slipom da "postoji potreba za militarizmom, prkosom i
fundamentalnom subverzijom sistema."
to se tie naeg stava u vezi termina "bez kompromisa" - osjeamo da nitko ne bi trebao
kompromitirati svoje ideale. Ako misli da moe preivjeti bez taktikog
kompromitiranja, onda to uini. Ipak, nemoj izopavati druge zbog njihovih taktikih
izbora. Skeptini smo prema stavu da svatko moe "bez kompromisa". Kako emo do slijedee
masovne akcije bez kompromisa? Uskakivanje na vlakove, kraa benzina, bio-dizel i
bicikliranje nisu opcije za sve. Zato mi dovodimo u pitanje toliko prisutnu deklaraciju
"bez kompromisa" i zato nam je potreban pokret koji podupire taktiku raznolikost.
Prema taktinoj kritici
Konstruktivna kritika integralni je dio izgraivanja velikog, djelotvornog i
revolucionarnog pokreta. Dijalog je vaan zato jer nas prisiljava razmotriti naa
uvjerenja kao i uiti o drugim perspektivama, razvijajui politiku naeg pokreta. Trebali
bi razmotriti to odreena kritika postie i teiti ne samo poboljati politiku naeg
pokreta nego i poveati njegovu brojnost. Postoje neki potencijalni problemi u tom
procesu; osoba eli rei to misli no ne eli otuiti druge ljude. Stoga, osoba mora
uobliiti kritiku paljivo i na nain koji nee kompromitirati poruku a u isto vrijeme
nee uvrijediti potencijalne saveznike.
Takoer, elimo istaknuti da iako je samokritinost vrlo vana, pokret se ne bi smio
toliko uplitati u nju kako ne bi izgubio uvid u nae namjere i ciljeve. Dok izgraujemo
drutvo bez opresije potrebno nam je pronai ravnoteu izmeu unutarnjeg dijaloga i
stvarnog mijenjanja drutvenih struktura.
itajui odgovore ustanovili smo da je naa emocionalna reakcija esto bila uvjetovana
nainom na koji su drugi oblikovali svoje argumente. Mnoge su nam kritike omoguile da
ozbiljno razmotrimo jesu li neki aspekti naeg stava pogreni. S druge strane, mnogi su
nas vrijeali. u tim sluajevima, dio nas se razljuti i poeli cijeli odgovor izuzeti iz
obzira. Teko je kad nam kau da smo u krivu i/ili kad nas se odbija kao da nismo predani
anarhistikoj ideologiji. Trudimo se ne uvrijediti, priznati svoje pogreke i raditi na
tome da ih popravimo.
Kroz ovaj proces postaje nam jasno koliko je vano da jasno ocrtamo i objasnimo kritike
jedni drugima. Na primjer, reeno nam je "kako se usuujete pontificirati iz svojih
privilegiranih studentskih soba o akcijama koje poduzimaju oni koji su pod najveim
utjecajem brutalnosti ivota u kapitalizmu.", (e-mail). Ukazivanje na na studentski
status ne imenuje stvarni sadraj kritike osobe koja odgovara i osjeamo kako nije
konstruktivno proglaavati nae argumente nevaeima zbog onoga to jesmo. Slino tome,
jedna osoba je odgovorila potpisujui: "Nek' ste prokleti" (NYC Indymedia). Razumijemo da
na stav moe razljutiti ljude i iako podupiremo samoizraavanje, uvrede ne vode k
razumijevanju meusobnih uvjerenja.
Takoer, primili smo nekoliko sarkastinih poruka. Na primjer, "Heretoo!" na
NYC-Indymedia pie: "Moramo iskljuiti sve muevne mukarce iz pokreta. Moramo ustanoviti
kvote za ukljuivanje feminizairanih mukaraca. Svi mukarci koji trae ulaz u pokret ili
moraju dokazati svoju enstvenost ili im se mora prepisati odreena doza estrogena sve do
onog trenutka kad uspiju dokazati da su mudri, inteligentni i sveznajui kao proroci/ice
koji su ovaj lanak napisali. Svi mukarci koji su trenutno u pokretu moraju zbog svog
roda odmah poeti s procesom samobievanja." I dok ovakvi odgovori moda pokuavaju dati
korisnu kritiku naeg lanka uspijevaju samo u otuivanju od njihovih poruka. Iz sarkazma
shvaamo da se "Heretoo!" ne svia ono to smo rekli/e, no ne dolazimo do dubljeg
razumijevanja razlika izmeu naih perspektiva.
Nadalje, uvrede stvaraju agresivnu i neprijateljsku atmosferu. To potie klimu u kojoj ne
samo da kaemo saveznicima neka "odjebu" ve openito odbacuje ljude i smatra ih
nevanima. U jednom odgovoru pie: "Besmisleni odgovori koje va lanak dobiva na
Page 30
Indymediju su samo jo jedan dokaz potrebe za suprotstavljanjem duboko ukorijenjenom
maizmu mnogih aktivista/kinja." (e-mail). Naa kritika mukanarhije je poput nae
kritike sarkastinih i namjerno uvredljivih odgovora. Smatramo da su otuujui,
kontraproduktivni i potiu razdor. U takvoj dinamici gotovo je nemogue postii
konsenzus, raditi na solidarnosti sa zatvorenicima i stavljati naa tijela u liniju kako
bi zatitili ljude.
I jo to se tie naina na koji smo kritizirani/e - nekad nam je bilo teko razumjeti
kritike. "Methree" pie: "I neki od prije spomenutih poinitelja nisu samo bili muki ve
su bili i bijeli! Oh strano! Da! 'TO GOD DA JE UINKOVITO' Samo naprijed! to nije
uinkovito: 'politiki korektan rasizam' i stagniranje pokreta sa zastarjelom 'politikom
identiteta'." (NYC Indymedia). Razumijemo da "Methree" ima drugaiji stav od nas no ne
razumijemo o emu on/a govori. Kako bi se popravili moramo shvatiti to je to to radimo,
zato je to loe i kako to moemo popraviti. Na primjer, bilo bi korisno kada bi se
politika identiteta definirala, vidio dokaz naeg "politiki korektnog rasizma", i uli
za i protiv "to god da je uinkovito".
Jo vie uznemiruju odgovori koji negiraju nae iskustvo prisutnosti mukanarhije. U tim
sluajevima kritari/ke reinterpretiraju primjere koje dajemo. Anarchocommie pie: "to
se tie osobe koja je tvrdila da svatko tko nije voljan dobiti batine i ne bi trebao biti
u Black Blocku... Ne vjerujem da sam bio/la sastanku na koji ukazujete, ipak
pretpostavljam da su razlozi iz kojih su izjave te osobe proizale slijedei: svrha Black
Blocka (iz taktike perspektive) je zatititi identitete onih koji su u njemu, poto je
veina ljudi u njemu voljnija sudjelovati u akcijama nesputanim zakonom i koje se
openito mogu nazvati konfrontacijskima. Mislim da je to ono to je govornik htio rei a
ne da svi/e elimo biti prebijeni/e; da to jednostavno moramo prepoznati kao mogunost i
biti voljni/e zatititi jedni/e druge i istovremeno krenuti u te konfrontacijske akcije."
(Indymedia).
Anarchocommie izuzima nae iskustvo mukanarhije i odgovara kao da izmiljamo ovu vrstu
ponaanja, no nai primjeri baziraju se na iskustvima iz prve ruke. Vidjeli/e smo to
ponaanje u ljudima s kojima radimo kao i na sebi. Ipak, Anarchocommieu/i je teko
povjerovati da mukanarhino ponaanje postoji. Tako u istoj spekulaciji on/a
reinterpretira navod sa sastanka o kojem nita ne zna. On/a uzima naa iskustva i ini ih
takvima da zvue kao da mi nismo mogli/e razumjeti to je taj aktivist na sastanku rekao
i tako negira naa iskustva. Sudei prema odgovorima na lanak mi nismo jedini/e koji/e
su bili svjedocima mukanaristikog ponaanja. Mi smo svakako spremni raspravljati o tome
jesu li primjeri koje smo dali/e toni, no to nije naa namjera. Tvrdimo da se
mukanarhija javlja i elimo je zaustaviti. Koliko ovi primjeri slue da objasne to
mislimo pod mukanarhijom toliko slue i da iznesu na vidjelo mane odreenog naina
ponaanja. Ako ljudi dogmatino negiraju postojanje naih primjera, istovremeno
ignoriraju nau poruku.
Drago nam je da smo nali/e tako velik forum za diskutiranje ovih tema. Kao pokret moramo
biti samokrtini/e zato jer je to nain rasta. Drago nam je zbog prilike voenja dijaloga
sa mnogim drugim ljudima. Ne mislimo da bi javna diskusija trebala zamijeniti razgovoru
"jedan/na na jednoga/u".
Na alost, nismo imali vremena osobno odgovoriti na veinu komentara koji su nam stigli
e-mailom. Cijenimo osobne odgovore i nadamo se da emo ljudima odgovoriti uskoro.
Nastavimo diskusiju.
Sa solidarnou,
Maggie, Rayna, Michael i Matt
The Rock Block
[tekst je originalno objavljen na nekoliko anarhistikih lista, te internet stranicama,
kao poetak diskusije unutra Black Bloca i anarhistikog pokreta uope]
PROMILJANJE NASILJA
Luka: Nemogua i nejasna linija izmeu nasilja i nenasilja
ini mi se da postoje dva razliita argumenta koji su aktivni kada doe do ophoenja
spram pitanja nenasilja. Prvo vidim kao raspravu izmeu dvije poprilino krute, meusobno
iskljuive dogme. Ljudi koji vide oruani sukob kao jedino rjeenje e prirodno biti u
sukobu s pacifistima koji bezuvjetno iskljuuju bilo kakav oblik nasilja. S druge strane,
Page 31
postoji sukob izmeu tolerantnih ljudi koji nemaju nikakve veze s nekom partikularnom
ideologijom (u ovom sluaju pacifizam ili nasilne taktike) i onih koji su nepokolebljivi
u svojoj ideologiji. Veliki problem koji se namee u ovoj debati nije toliko pitanje
nasilja, koliko je to dogma i prihvaanje unaprijed zapakiranih paketa misli. Problem je,
kako ga ja vidim, pitanje taktike, a ne moralnog izbora izmeu nasilja i nenasilja. Sama
rije "nasilje" ini mi se nejasnom, a postoji dosta neslaganja o tome to ona oznaava,
dakle da bi uope diskutirali za ili protiv nasilja znaenje rijei mora biti jasnije
odreeno. Naposljetku, nasilje je vrlo jaka rije koja konstantno biva iskoritavana, da
bi se manipuliralo ljudima, i iskrivljavalo stvari izvan proporcija. Novine koje
izvjetavaju o bombardiranjima izvrenim od strane NATO-a, u kojima je poginulo vie
osoba, ne upotrebljavaju rijei kao teroristiki, ubojstvo ili nasilje, a izvjetavajui
o bombi koja je unitila zgradu, ne ozljedivi nikoga, govore o ekstremno opasnom i
nasilnom teroristikom inu, ine izraz nasilje praktino beznaajnim. Da li su napadi na
ljude nasilje? Nanoenje tete? Mogu li rijei biti klasificirane kao nasilne? Da li je
upotreba autoriteta, bez fizike snage, nasilna? Za dobrobit ovog lanka, rije nasilje
u upotrijebiti iskljuivo da opiem uporabu fizike snage, s ciljem da bi se ozlijedilo
i to bez obzira tko, kako i zato koristi tu metodu. Izraz nenasilje s druge strane,
definira se samim bivanjem nenasilnom osobom. To je izraz koji iskljuuje oblik
ponaanja. Njegova definicija lei u tome da opisuje ono to nije. Veina ljudi vei dio
svog ivota provede tako da su nenasilni. To znai da ne upotrebljavaju fiziku snagu s
namjerom da ozlijede drugo ivo bie. ak i najnasilnije osobe se vrlo esto ponaaju
nenasilno, dok nenasilna osoba izabire da tvrdoglavo uope ne koristi nasilje. Nemogue
je biti potpuno nasilan, ali je isto tako nemogue biti potpuno nenasilan (govorim o
namjernom nasilju, ne o vrsti nasilja koja je uzrokovana koritenjem proizvoda koji za
svoju proizvodnju zahtijeva in nasilja ili moe biti dio sustava koji podrava nasilje).
Ne vjerujem da se aktivisti dijele na nasilne i nenasilne osobe. Oni se dijele na
nenasilne osobe i one osobe koje ne iskljuuju nasilje zbog svoje ideologije. Pacifisti
su se getoizirali u podruje gdje ekskluzivno gledaju upotrebljavati nenasilne taktike da
bi postigli promjenu. Osobe koje nisu pacifisti ne prihvaaju taj geto. One koriste
taktike koje su nenasilne, ali se ponaaju nasilno kada im to odgovara. Pred otprilike
godinu i pol dana (10.'94.), policija je ula u zgradu koju smo skvotirali. Relativno
mali broj regularnih policajaca, galamdija, pojavio se tijekom koncerta kojemu je
prisustvovalo stotinjak osoba. Oni su naredili toj gomili da se poreda uza zid, i veina
ljudi je trenutano posluala, bez ikakvog otpora. Iz diskusija o tome to se zbivalo
mislim da je puno ljudi vrlo usko shvatilo pojam otpora. Oni su otpor shvatili iskljuivo
kao bitku s policijom, a ne protiv popustljivosti. Upravo ono to policija i eli od njih
da misle: budi posluan ili najebi od nas koji nosimo oruje. U toj situaciji, sumnjam da
bi borba s policijom bila produktivna, ali nekakav vid otpora je bio potreban, npr. neto
kao ignoriranje njihovih naredbi. Neke druge taktike su mogle ukljuivati jednostavno
sjedanje na pod i odbijanje micanja s tog mjesta. Gotovanska policija ba ne prihvaa
neposluh s oduevljenjem i vjerojatno e reagirati, ali meni zaista nije jasno zato im
ne bi barem oteali posao dok nas privode, ili kada nam odlue pokvariti zabavu. Sigurno
je da e biti posljedica (kao to su neki od nas vidjeli u Samoboru 31. 10. 1995.), ali
na to gledam kao na izbor pojedinca dok postaje dio scene koja je u direktnoj opoziciji
ustaljenom redu/drutvu, a iji je osnovni dio i nasilna policija. Ne bi nas smjeli moi
uhvatiti bez otpora, bez obzira da li je taj otpor nasilan ili nenasilan, to ovisi o
situaciji. Rijetko sam doivio da anarhisti koriste nasilne taktike iz principa, iako
znam da ih neki zagovaraju. Za vrijeme demonstracija ili sukoba s policijom, nasilne
akcije esto zapoinju pokuajima da se ljudi "oduhapse" od policije. Kada policija
zgrabi nekoga iz grupe, s namjerom da ga privede, onda se mora suoiti s grupom koja
pokuava osloboditi tu osobu, a tada esto dolazi do toga da ljudi udaraju, guraju i vuku
policajce (po njihovim udovima), s namjerom da oslobode osobu iz njihovog zagrljaja. Iako
"oduhapenje" moe postati nasilno, ono je djelotvorno. Policija napada jednog od nas, a
mi inimo ono to moramo da oslobodimo tu osobu. Odatle se moe desiti da se borbe
razbuktaju, s ciljem da se policija povue ili da se zatite ljudi koji se povlae.
Pacifisti se protive ovoj taktici i meni je to smijeno. Kada je mogue osloboditi nekoga
koga policija pokuava uhvatiti, te ljude treba osloboditi upotrebljavajui sva efektivna
sredstva i taktike. U tom smislu se pacifistike akcije esto ine vie simboline. One
su osmiljene da pokau ljudima, npr. moralnu superiornost jedne strane nad drugom, s
ciljem da se pridobije podrka ili panja medija. Dobro, to je valjana taktika, koja je
esto uspjena u svojim ciljevima, ali nije ba i konkretan oblik otpora. Ljudi koji ne
iskljuuju opciju nasilnih taktika zadravaju pravo na samoobranu. Oigledno je da
ponekad to ima negativan uinak i da policija onda jae tue aktiviste nego to bi
nenasilne tipove, ali onda je moda trebalo malo bolje razmisliti da li je pravi trenutak
za upotrebu nasilne taktike. Cilj je izbjei njihovu kontrolu za vrijeme akcija i, uope,
u ivotu. Ponovno, prihvaam nenasilje kao korisnu, i ponekad uinkovitu taktiku, ali ne
kao ideologiju koje u se drati bez obzira na sve ostalo. Za pacifistiku ideologiju
mislim da prekorauje granicu dobrog ukusa u onom trenutku kada postane autoritarna.
Velike demonstracije irom Europe i SAD-a, organizirane od strane "mainstream"
organizacija, koje su dogmatski nenasilne (iako vie zbog ugleda nego zbog uvjerenja),
esto su nadgledane od strane redara koji surauju s policijom i pomau im da odstrane
nepoeljne. To je smijeno i autoritarno. Na CNDovom antinuklearnom skupu u Engleskoj,
organizatori i policija su suraivali da bi izdvojili anarhiste. Mene su povukli za
nogavice hlaa i izvukli iz grupe koja je demonstrirala, i to grublje nego to bi to
uinila policija. Kada nasilne akcije postanu pravilo, to je onda jo smjenije. Hardcore
Page 32
aktivisti koji oekuju borbe s policijom svaki put kada se neto deava trebali bi se
prijaviti u policiju i zatraiti posao policajca, koji im, ini se, odgovara. Ne kaem da
policija ne zasluuje dobre batine, naprotiv, ali uzimajui u obzir odnos moi,
jednostavno nemamo anse. Sumnjam da bi veina nas uope imala i volje boriti se tako
esto kao vojska i policija, za bilo kakvu promjenu. Nadjaani smo od strane udovita -
legalne maine i esto nam uope nije do borbe. Policijska kultura uzgaja mentalitet
ratnika, koji u kombinaciji s macho-nasilnim razmiljanjem slui svrsi. Isto tako,
koritenjem ekskluzivno nasilnih taktika izoliramo se od veine ljudi kojima je to
neprihvatljivo, i time se odriemo vee potpore. Nemogue je koristiti taktike kao to su
one RAF-a ili Anti-Imperialistische Zellen, bez da se one organiziraju iz podzemlja,
izolirane od ljudi zbog kojih se sve to i radi. RAF su uinkoviti, ali su istovremeno
poprilino izolirani, to je i logino. Vano je ne zaglaviti u izolaciji. To otuuje
druge s kojima bi mogli suraivati i ograniava nas. Ne radi se samo o nasilju protiv
nenasilja, ve o svim formama unaprijed upakiranih misli (ideologija). Cijeli ivot smo
ueni da razmiljamo na taj nain. Da li si kranin, marksist ili nacionalist? To je
glupo pitanje. Poznajem ljude koji su sve to, i istovremeno niti jedno. Etiketirati se
kao nasilan ili nenasilan stavlja zapreku na proces uenja i razvoja osobe, isto kao to
to ine i sve ostale ideologije.
[originalno objavljeno u Comunitasu #6]
Nikolina Majdak: O slabim istinama
Nema dvojbe - nasilje je izraz nemoi. Totalno nasilje je izraz totalne nemoi.
Drava je, mislim, krajnje nemona instanca. Na to ukazuje sama njena sutina koja se
sastoji u mogunosti neograniene (pitam se je li u ovom kontekstu smisleno dodati i
"legalne") primjene sile ili totalnog nasilja. Svaka misao koja ovu njenu mogunost
poistovjeuje s moi, ujedno izjednaava snagu i mo, i ini mi se prije svega
besmislenom. Kad bi se zaista radilo o moi, nasilje ne bi bilo potrebno. Meutim,
problem je u tome to drava nemonom ini i mene, koja sam po prirodi mona. Ona je
nemona jer MORA (drati sve u pokornosti), a ja jer NE MOGU (oteti se toj pokornosti).
Nasilje odgovara drutvu u kojem su svi nemoni (naprosto zato jer je ono nadomjestak za
nedostatak moi). Ali ono je savreno strano drutvu u kojem je svatko (jednako) moan. I
apsolutno je nedostojno ovjeka smanjivati sumu vlastite moi pokuajem da je povea,
odnosno pribjegavanjem nasilju. Naprosto zato jer mu je to savreno nepotrebno - svatko
je za sebe ima dovoljno. Ako dobro shvaam stvari, ovo je jedan od prvih koraka u drutvu
o kojem anarhizam govori (u svakom sluaju jest u onom o kojem moj anarhizam govori). Ali
to s vremenom prije toga?
Nasilje je prije svega oajna krajnost kojoj nemona osoba pribjegava da bi osigurala
ostvarenje neke svoje zadanosti. Meutim, ovo ostvarenje ne moe nikada biti potpuno. Ono
moe biti samo privremeno stanje prevage jedne sile, te samim tim moe potrajati samo
dotle dok druga sila ne skupi dovoljno snage za kontraudarac. Da bi ostvarenje bilo
stvarno, sila mora potpuno nestati i prihvaanje mora biti dobrovoljno. Jer jedno nasilje
uvijek samo raa drugo nasilje, a jo uz sve stvara i elju za osvetom koja zamrauje oi
te prijei da se nametnuto stanje sagleda objektivno, pa moda ak i prihvati kao bolje.
Znai li ovo da smatram da nasilna revolucija ne moe nikada ostvariti svoj cilj? U neku
ruku da. Samo anarhistika revolucija ima izgleda da u tome uspije i to iz razloga to ne
bi dopustila (tj. ako ne bi dopustila) opstanak bilo kakve sile. Ali to bi bilo vraki
teko. Naivno je pretpostaviti da bi se oni koji su jednom uivali blagodati vladavine
nad drugima, olako (itaj: bez borbe) pomirili s unitenjem iste. Bar ne na duge staze.
Moda bi ponovno bila potrebna sila (jo jedan zaarani krug, ili...?). Ne, revoluciji
koja ima najvie izgleda za uspjeh je potrebno najmanje nasilja. Jer ona je zapoela puno
prije u glavama i srcima ljudi. Prvo se mora ljudska svijest preobraziti na nov nain.
Uope se ne radi o tome da li opravdavam ili ne opravdavam nasilje. Na kraju krajeva, to
bi i opet bilo samo jedno od uopavanja koja rijetko vode istini. Ja se jednoznano ne
odriem nasilja. Uiniti to, za mene bi znailo odrei se prava da se branim i svesti se
na puki mehanizam. Samoobrana je instinkt ovjekov. A ona nerijetko ukljuuje dozu
nasilja. Meutim - gdje zavrava samoobrana, a poinje pravo nasilje? Da li 'udari da ne
bi bio udaren' takoer spada pod definiciju samoobrane? Za mene se uvijek postavlja
pitanje - TKO JE TVOJ NEPRIJATELJ? Puka? ovjek? Ili ovjek s pukom? Da li razoruani
neprijatelj prestaje biti neprijatelj? Mislim da se ovdje moe povui granica. Nasilje
kao mjera predostronosti ili, jo gore, kao post-reakcija u obliku osvete ne dolazi u
obzir. To je uvijek samo nasilje koje je samo sebi svrha (ili je bar u veini sluajeva
tako).
injenica je da ivimo pod sistemom (ili u njemu?) koji nas se boji i u tom smislu mu je
potrebno da nas konstantno napada i to totalnim nasiljem. Takoer je injenica da mi to
ne moramo mirno podnositi. Ali ako je na neprijatelj drava, protiv koga emo uperiti
Page 33
svoje nasilje? Moda protiv drave s velikim D? I tu se opet radi o osobama, ljudima -
samo prema njima moemo biti nasilni. Suvie je lako uvijek baratati apstraktnim
pojmovima i onda zauzimati stavove ili razvijati teorije. A to kad apstrakcije postanu
oblici od krvi i mesa? Nasilje koje ne obuhvaa iva bia za mene ovdje nije tema -
nasilna borba u ovom smislu je esto nuna i ne elim je dovoditi u pitanje. Onda bi bilo
potrebno definirati nasilje, da ne bi bilo zabune. A definicija ionako imamo i previe...
Nenasilje (prema ivim biima) je jedina alternativa postojeem sistemu. Ono ima
mogunost da ga smrvi. Jer mnogo je monije. Kad je istina slaba da se brani, onda mora
prijei u napad (B. Brecht). Moja istina nije slaba istina. I obranit e se jednom. Do
kraja.
Robert Posavec: Otpor u digitalnoj eri
Uvod
Pitanje nasilja unutar anarhistikog pokreta je u posljednje dvije-tri godinu vrlo
aktualno, posebno nakon velikih demonstracija u Settleu, Pragu, Davosu i drugdje. Iako je
anarhizam kroz cijelu svoju povijest implicirao nasilje u veoj ili manjoj mjeri, to
pitanje nije nikada bilo toliko naglaeno kao danas. Jo je zanimljivije to to je
pitanje potaknuto unutar samog pokreta, a ne nametnuto izvana od strane masovnih medija
ili nekog drugog. Prije svake akcije, ili ispravnije protesta, o koliini nasilja se
uvelike raspravlja, a te rasprave dovode i do raznih sukoba unutar pokreta. Teko je
zamisliti da sukob meu pripadnicima jednog te istog pokreta moe prouzroiti jedna tako
besmislena rasprava, koja ionako ne pogaa bit stvari, tako da se moe pretpostaviti da
su sukobi vie ideoloke prirode. Da pojasnimo, sukob oko nasilja nije sukob oko nasilja
samog, ve je sukob reformista i nereformista.
Nasilje ili nenasilje - i jedno i drugo
Kao to smo spomenuli u uvodnome dijelu, pitanje nasilja i nenasilja ne pogaa bit
stvari. Pitanje treba preoblikovati i pitati: koliko smo mi izloeni nasilju, bilo od
strane drave, bilo od strane korporacija odnosno samog kapitalizma? Sve ostale rasprave
su uzaludno troenje energije. Pogledamo li stvari malo preciznije vidjet emo da je doza
nasilja kojoj smo izloeni svakodnevno ogromna; ljudi su svakodnevno suoeni s raznim
represijama, zabranjeno im je kretanje, ekoloke katastrofe postaju sve ee
zahvaljujui ljudskoj nebrizi i nepanji, mutlinacionalne korporacije su umijeane u
ubojstva ljudi, pljaka se globalno... To je jedna strana. S druge strane imamo ovjeka
koji je svemu tome izloen i kome su pruene dvije opcije - jedna je da sve to mirno
promatra i nada se da e se stvari popraviti same od sebe, a druga je da se organizira i
djeluje. Veliki broj ljudi u posljednje vrijeme izabire ovu drugu opciju, dakle, djeluje.
Rezultat toga djelovanja su razni socijalni i kulturni centri namijenjeni meusobnoj
pomoi i obrazovanju, sabotae usmjerene na korporacije koje sumanuto unitavaju na
planet, unitavanja laboratorija u kojima se vre pokusi nad ivotinjama, masovne
demonstracije protiv globalne ekonomije i itav niz drugih aktivnosti. Ono to je ovdje
bitno je to da postoje reakcije, bitno je djelovanje; nije bitno da li je ono nasilno ili
nije. Mi emo djelovati, a doe li pritom do nasilja doi e, to je neto to nas ne
treba zabrinjavati. Isto tako, ne doe li do nasilja opet je sve u redu. Samo nasilje je
stvar trenutka, bijes nakupljen u gomili ljudi eksplodirat e na ovaj ili onaj nain,
bilo danas bilo sutra. teta koja pritom nastaje je minorna u usporedbi s ljudskim
ivotima i ivotom Zemlje, i ne da je minorna nego je uope sramotno govoriti o bilo
kakvoj teti. Da li nepotrebno i loe dizati Shellove crpke u zrak? Shell die ljude u
zrak pa prosudite sami.
Jo jedna stvar koja se ini bitnom u cijeloj toj prii oko nasilja je pitanje
kompromisa. Ljudi koji su spremni na kompromise, bilo zbog osobnih, bilo zbog drutvenih
interesa (to god da drutveni interesi znae) ee osuuju nasilje budui da im nasilno
djelovanje odnosi simpatije kod vladajue manjine. Ovdje se ne osuuju oni koji pristaju
na kompromise - na kompromise na odreeni nain pristajemo svi mi - ovdje se osuuju
sektatvo i glupost pojedinih grupa i ljudi koji kritiziraju djelovanje onih koji ne
prihvaaju kompromise. Slina je situacija nedavno izbila oko Black Blocka. Glupo je
osuivati Black Block zbog bilo koje njihove akcije ili postupka bilo kojeg pripadnika
Black Blocka. Svi znamo to je Black Block i ako se netko odlui za djelovanje unutar
njihove strategije onda pristaje na nain njihova djelovanja. Drugim rijeima, ako zna
da su Black Block nasilni, onda e to ili prihvatiti ili ne, a nee se pridruiti i
kritizirati nasilnu akciju. Ima pravo birati i izabire ono to eli. Traiti od drugih
da ti se opravdavaju za svoje akcije je isto toliko glupo koliko i sjediti doma pred
televizorom i piti pivo dok drugi djeluju. Ako djeluje i ima snaan razlog zbog kojeg
djeluje kako djeluje tada se nema potrebe nikome opravdavati. Ako nisi spreman na
kompromise i ima svoje argumente tada je to tvoja stvar, a ne stvar cijelog pokreta.
Opravdavati akcije cijelome pokretu razlozima koji se svima sviaju je najobinija
glupost. Nepotrebno je stvarati razdor ovakvim diskusijama - nama je potrebno i jedno i
Page 34
drugo. Niti je pacifizam pravi, niti je nasilje krivo!
Drugovi su shvatili da se antifaizam radi na ulici, a ne na paradama povodom
godinjica...
U jednom ranijem radu bilo je postavljeno pitanje da li je propaganda djelom bila
terorizam? Propaganda djelom je bila terorizam jer je za svoj cilj izmeu ostalog imala i
zastraivanje vladajue klase, buroazije, careva, kraljeva, policije... Propaganda
djelom je stvorila stanje ope histerije u kojem je vladajuoj klasi jedina briga bila
tko e biti sljedei na meti. Osim ope histerije nita drugo nije stvoreno takvim
djelovanjem, dapae, drava je to vrlo obilato koristila u borbi protiv manijakalnih
ubojica. Uplaena javnost je eljela zatitu i drava je tako dobila legitimnost za
uvoenje novih rigoroznih zakona koji su odvezali ruke policiji. Policija je tako mogla
privoditi sumnjive, a sumnjivo je sve i svatko, doputeno je upadanje u domove, a 30-ih
godina 20-og stoljea je ak bio zabranjen ulaz anarhistima i komunistima u SAD. Takav
nain borbe je i smanjio broj pristalica anarhizma jer se mnogi/e nisu slagali s krvavim
akcijama koje su svako malo odnosile rtvu. Krajem 19. i poetkom 20. stoljea meta
napada je bila drava, tj. njeni visoki predstavnici. Slina je meta bila i 70. i 80.
godina 20-og stoljea u Italiji, samo to se tad nije radilo o terorizmu. Jedan od
razloga pojave gradske gerile u Italiji je i sve vee nasilje faista te strah da se i u
Italiji ne ponovi situacija iz Grke. Da ne ulazim sada u ekonomske i socijalne razloge
pobune, koji su odigrali veliku ulogu u svemu tome, spomenut u da su mete napada
talijanskih gerilaca ispoetka bili faisti, njihova sjedita, automobili... da bi
vrhunac djelovanja gerile bio ubojstvo talijanskog premijera Alda Mora. Mora su ubili
pripadnici Crvenih brigada, grupe koju neki anarhisti smatraju anarhistikom, iako se oni
nikada nisu izjanjavali kao anarhisti niti su imali anarhiste u svojim redovima. Crvene
brigade su komunistika organizacija, to naravno ne umanjuje njihove zasluge u borbi
protiv faista. Jedan od vodeih teoretiara insurekcionizma, Alfredo Maria Bonano,
smatra CB anarhistikom grupom za to nema nikakvih dokaza. Lottarmatisti u Italiji su
veim djelom bili komunisti i marksisti, a organizacija Azione rivoluzionaria bila je
najblia anarhistikom pokretu. Ta je organizacija najpoznatija po tome to je pokuala
osvetiti Franca Serantinija, anarhista kojeg je policija premlatila i strpala u zatvor.
Kada su ga nakon dva dana htjeli ispitati, ovjek im je jednostavno iskoio kroz prozor i
zadobio gadne povrede nakon ega je umro. To je, naravno, policijska verzija dogaaja.
Mnogi lanovi Azione rivoluzionaria su kasnije pohapeni i osueni. Talijanska gradska
gerila je djelovala od 1970. do 1980., a ono to je njena specifinost, s kojom se ne
slau svi, jest to da nije rije o terorizmu. Iako ih mnogi proglaavaju teroristima,
Crvene brigade nisu nikad djelovale s ciljem zastraivanja (lat. terror - strah, uas);
njihov je cilj bio jasan - sruiti klasno drutvo. Njihovo je djelovanje reakcionarno.
Pobuna potlaenih ne moe biti terorizam. Kao to sam spomenuo, Crvene brigade su nastale
dijelom kao odgovor na sve vee bujanje faizma. Slian uzrok moemo pronai i u nastanku
zagrebakog Antifaistikog fronta (AFF) sredinom devedesetih, koji se takoer javlja kao
reakcija na sve uestalije napade zagrebakih nazi skinheada. Antifaistiki front je bio
(ili jo uvijek jest) orijentiran, dakle, prvenstveno na nazi skinheade dok ostale grupe
faista nisu napadali. U njihovim je redovima takoer prisutan odreen broj anarhista
koji ne odbacuju militantni oblik borbe. No, da parafraziram Mirka Klarina, u usporedbi s
milijunima rtava kroz zadnjih 100 godina, terorizam je sa svojih nekoliko tisua skoro
irelevantan. Bez obzira na ove primjere djelovanja usmjerenog na faiste, veina
anarhistikih akcija je kroz povijest bila usmjerena protiv drave. Drava je ta koja je
bila apsolutni gospodar, drava je tlaila, zatvarala, ubijala, zabranjivala... Sve
nezadovoljstvo stvarala je drava kao oblik nedodirljivog i apsolutnog. No, u posljednjih
deset, pa i vie, godina stvari su se radikalno promijenile.
Programeri svih zemalja ujedinite se
Proces 1 - korporacije
U veini svijeta drava vie ne predstavlja ono to je predstavljala kroz povijest. Uloga
drave je minimizirana te je stoga napade potrebno preusmjeriti i na nove gospodare. Kako
je uloga drave minimizirana? Prvo i osnovno, potrebno je rei da nije svaka drava
oslabila, oslabila je veina drava, dok je recimo Amerika i nekolicina prijateljskih
drava u proteklom periodu ojaala zahvaljujui svojoj ekonomskoj politici. Upravo je
ekonomija ta koja slabi ulogu drave, pogotovo drava treeg svijeta te nekih istono
europskih drava. Da bi bilo jasno o emu se radi, posluit emo se jednim primjerom
Chomskog. U bogatim dravama uloga drave je porasla, zavisno o bruto nacionalnom
produktu. To je iz izvjetaja Svjetske banke. Na drugoj strani, u siromanim dravama,
poput subsaharske Afrike ili Latinske Amerike, napori su usmjereni prema minimaliziranju
uloge drave. Uzmite zapadnu hemisferu, najbogatija drava je SAD u kojoj drava igra
silnu ulogu u ekonomskom razvoju, i uvijek je igrala... Preimo na Haiti. Uvjeti vraanja
moi predsjedniku Arestideu ukljuivali su prihvaanje neoliberalnog programa koji u
potpunosti otvara Haiti onome to nazivamo trinim snagama. To znai da se haianski
proizvoai rie moraju natjecati s amerikim agrobiznisom, koji je uvelike
subvencioniran. Ameriki proizvoai dobivaju oko 40% svog profita zahvaljujui vladinim
subvencijama... Naravno, Haiti je opustoen. Tamo je, dakle, uloga drave vrlo
ograniena. U stvari, drava jedva da funkcionira. Mislim da ovaj primjer vrlo dobro
Page 35
pojanjava kako i na koji nain drave danas slabe, dok par njih (drava) putem globalne
ekonomije i slobodnog trita jaaju. Tonije, jaaju putem multinacionalnih kompanija,
ali ne samo da na taj nain jaa Amerika, ve i same multinacionalne korporacije u ije
se ruke koncentrira sve vie svjetskog bogatstva. Ta koncentracija ide toliko daleko da
kompanije doslovno jedu jedna drugu, tako da scenarij u kojem svijetom vlada desetak
najveih korporacija vie nije podruje znanstvene fantastike, ve neto to nam se
polako pribliava. Dakle, mo vie nije u rukama drave, ve u korporacijama koje kroz
razne organizacije stvaraju sebi pogodne zakone, a koji su nerijetko na tetu ljudi i
prirode. Nas vie ne tlai toliko drava koliko velike korporacije i otpor koji se javlja
kao nuan, ne elimo li umrijeti od gladi, potrebno je preusmjeriti. Preusmjeriti ga
prema multinacionalnim korporacijama, MMF-u, WTO-u... i aktivno ga sprovoditi. To nije
nikakva topla voda, to je stvar koja funkcionira ve par godina, no pitanje je
funkcionira li efektivno i koliko efektivno?
Proces 2 - digitalizacija
Da li je moda nain pruanja otpora zastario i neuinkovit? Da li moda uline okupacije
nisu toliko uinkovite koliko u doba Parike komune? Zato nisu toliko uinkovite? I na
kraju, kamo je mo pobjegla? Dok se veina otpora novim gospodarima svodi na karnevalska
okupljanja prilikom sastanaka vodeih institucija nita konkretno nee biti uinjeno.
Udarci koje zadaje takva vrsta pobune su neuinkoviti; promauju pravi cilj.
Demonstracije i razbijanje izloga s razlogom omraenih korporacija dovele su samo do
njihovog skruenog priznanja (napominjem samo retorikog) kako jo dosta toga ne tima...
Mada je i to skrueno priznanje odreeni pomak nabolje, taj pomak nee nita pomoi onima
koji su stvarno ugroeni i onima kojima ta opasnost prijeti. Da bi do dolo do konkretnog
pomaka potrebni su jai udarci, no udarci u to? Udarci u virtualno! Da, u virtualno.
Digitalnom revolucijom promijenjeni su razni aspekti ivota, a samim time i drutvene i
kulturne vrijednosti. Nastankom Interneta sve to je mogue virtualizirati, odnosno
digitalizirati, odlazi na Net. Glupo bi bilo pretpostaviti da je mo ovdje jedina
iznimka. Kapital je oduvijek i bio virtualan tako da je on u opoj digitalizaciji bez
problema naao svoje mjesto. Udarac kapitalu moe biti efektan ako ga pogaa u samo srce.
To srce moemo prepoznati po tome to je jako dobro uvano i svako, bez obzira koliko
blago, diranje u njega kanjava se ogromnim kaznama. To srce Critical Art Ensemble
pronalaze u kiberprostoru. CAE navodi da kiberprostor visoko kotira na vrijednosnoj
ljestvici, a kao dokaz tome navode razvoj tajnih slubi koje su praktiki pretvorene u
kiberpoliciju, kriminaliziranje bilo kojeg oblika politike alternative i time njegovo
suzbijanje, zabranu ulaska na odreene sajtove - sjetite se samo kazni za one koji upadnu
u Pentagon (oduzimanje kompjutora, novana kazna pa ak i zatvor), zabranu servisa poput
PGP koji omoguuju zatitu vlastitih poruka; protiv slinih servisa je FBI pokrenuo
akciju zajedno s Clintonovom administracijom kojom su zakonski zabranili uporabu takvih
servisa jer oni, da parafraziram dokument FBI-a, osim potencijalne komercijalne
vrijednosti omoguuju kriminalnu komunikaciju raznih terorista i kriminalaca. Dakle,
rije je o uobiajenom postupku drave u kojoj nema politikih zatvorenika - svaki oblik
politike alternative se unaprijed kriminalizira i osuuje. Da se ne bi samo zadrali na
CAE, mogu se spomenuti i razni maloljetni hakeri koji rue sisteme irom svijeta,
stvarajui tako milijunske tete, te dospijevaju na liste najtraenijih. Iako mladi
hakeri zadaju snane udarce raznim kompanijama teko je za pretpostaviti da je kod njih
prisutna politika i kritika svijest. Ono to njih vodi je glad za informacijom i elja
za slobodnim pristupom. Kao jo jedan dokaz vrijednosti kiberprostor i pojaane kontrole
unutar njega mogu posluiti primjeri britanskih anarhista kojima je vlada zabranjivala i
ruila BBS-ove, te upad talijanskih karabinjera anti-kriminalnih postrojbi 28. veljae
1999. u kue brojnih aktivista i oduzimanje novina, pamfleta, magazina, dnevnika, video
vrpci, ali i kompjutora i disketa. Optuene za "namjeru ruenja demokratskog poretka"
neke od njih eka kazna od sedam do 15 godina zatvora. Slina situacija je i u SAD-u, s
time da su u tamonjem kongresu pokuali provesti par zakonskih prijedloga koji bi
omoguavali agencijama tipa FBI, CIA, NSA nadgledanje politiki aktivnih grupa i
pojedinaca u kiberprostoru. Sve to dokazuje koliko je taj novi prostor ivota vrijedan.
Proces 3 - otpor
Dakle, da bi se sastanak neke od najmonijih institucija otkazao, da se ne bi odrao nije
potrebno demonstrirati na ulici - ime se takav oblik akcije ni u kom sluaju ne
odbacuje, potrebno je blokirati veze. Sastanak se ionako moe odrati, a da svaki od
glavonja sjedi u svome kutu svijeta. Zato je potrebno djelovati tamo gdje je mo,
potrebno je napadati sajtove, ruiti sisteme, blokirati veze, ili jo tonije - potrebno
je sruiti Internet, upadati u sustave, blokirati ih i raditi pritisak na autoritarne
institucije. Zamislimo da svaki tjedan odreena grupa hakera srui privatnu mreu
uspostavljenu unutar organizacije te da se blokiraju veze prema van. Zaustavljen je
protok kapitala! Mo je na koljenima! Glavonje histeriziraju! Pomak koji bi nakon takvih
akcija uslijedio zasigurno ne bi bio iskljuivo retoriki, on bi se konkretizirao.
Institucije moi, kojima drmaju velike korporacije, bile bi primorane sluati glas
naroda. Osim potpunog blokiranja i ruenja veza, vrlo efikasne mogu biti i one akcije
prilikom kojih se mijenja sadraj odreenog sajta. Kod ovih se akcija direktno moe
povui paralela s tradicionalnim upadima u radio postaje, na televiziju, zauzimanje
raznih drutvenih zgrada i sl. Da je Malatesta iv sigurno bi to prakticirao. No,
Page 36
ozbiljnije, da li je uope mogue zamisliti kakav efekt bi izazvala promjena sadraja
sajtova velikih medijskih kua? Kakvu reakciju bi pobudila glavna strana Sky News sajta
na kojoj ti oi bode naslov: Poznata korporacija Shell direktno umijeana u ubijanje
ljudi!, ili: Pentagon podrava Turke u istrebljivanju Kurda, ili: Policija razbijala
izloge po Londonu po naredbi Scotland Yarda. Mo koju imaju elitni mediji je ogromna,
preko nje upravljaju masovnim medijima, a time automatski i manipuliraju javnou.
Nezavisni mediji, bez obzira na to koliko kvalitetni izvori informacija oni bili, nikada
nee imati snagu mainstreama. Da bi odreene stvari odjeknule u iroj javnosti potrebna
je intervencija u mainstream medije, a zahvaljujui digitalnoj revoluciji i razvoju novih
medija takve stvari su postale realne. Tehnologija je subverzivnija nego ikad! Dovoljno
je samo pogledati ameriku virtualnu korporaciju Artmark i njihove akcije pa zakljuak o
subverzivnoj tehnologiji nee bit tako dalek. Artmark su, izmeu ostalog, napravili
potpuno lani sajt Georga Busha uoi prologodinjih izbora u SAD-u s isto tako lanim
tekstovima; slina praksa se moe primijetiti i kod jedne talijanske net.art grupe koja
je lairala sajt Vatikana - grupa je zakupila domenu vaticano.org i na naizgled isti sajt
stavila potpuno drugaiji tekstualni sadraj. U vrijeme nastanka ovog teksta svjedoci smo
najnovijih hakerskih napada na HT; motivi napada su jo uvijek nepoznati i ne zna se koji
je cilj hakera. Mnoge od ovih i slinih akcija spadaju u podruje net.umjetnosti kod koje
su politika svijest i umjetnost esto zdruene u jedno. Da napadi u virtualnom bili to
uinkovitiji potrebne su nove asocijacije i to one poput saveza hakera i ljeviara, mi
emo rei hakera i anarhista, koje predlae CAE. Potreban je savez onih koji znaju kako s
onima koji znaju to, ili rijeima samih CAE: aktivista, teoretiara, umjetnika, hakera,
pa ak i advokata, predstavljali bi dobru kombinaciju talenata - udruiti znanje i
praksu. Budunost je u elektronskoj graanskoj neposlunosti, koja je po svojoj prirodi
nenasilna i slina je tradicionalnoj graanskoj neposlunosti - upadanje u prostor i
blokada, te u elektronskom nasilju, kao to je uzimanje podataka kao talaca ili
unitavanje sistema. Elektronska graanska neposlunost i elektronsko nasilje nije isto
to i elektronski kriminal koji je sve prisutniji - elektronski kriminal ima za cilj
zgrtanje profita, pljakanje, dok elektronskom neposluhu i nasilju nikakav cilj nije
zgrtanje love. Cilj je blokada, pa ak i ruenje, sistema institucija moi.
Za kraj neto u skladu s dominantnim svjetskim fenomenom - kulturom kolaa, jo jedan
citat: Posle dva veka revolucije i zamalo-revolucije, kontinuirano se pojavljuje jedna
istorijska lekcija - autoritarna struktura se ne moe razbiti, njoj se jedino moe
suprotstavljati. Svaki put kad otvorimo oi nakon lutanja po blistavom putu neke slavne
revolucije, vidimo da je birokratija jo uvijek tu. Vidimo da nema koka-kole, ali tu je
pepsi-kola umesto nje, izgleda drugaije - ali ukus je isti.
Marko Rusjan: Opravdavanje nasilja
Pitanje nasilja je neto to se obino pojavljuje u priama o moralu i etici. Nasilje
znai uiniti nekome zlo. Time je povrijeen ivot kao bazina vrijednost. U naom
drutvu ivot je odabran cilj, a ne smrt kao njegova antiteza. Zbog toga je svaki napad
na ovu hijerarhijski najviu vrijednost zlo od kojeg je potrebno obraniti se. Posljedica
toga jest, da je nasilje moralistiki definirano kao zlo. Zlo koje je suprotno od dobrog.
A dobro je to to anarhizam eli postii. Pri tome ispada nemalo naivan (to nije uvijek
samo po sebi neto loe). Anarhizam kao drutveni pokret eli postii drutvo u kojem bi
drutveni uvjeti bili radikalno drugaiji. Drutvo koje bi bilo nenasilno u svakom
pogledu. U kojem ne bi postojalo fiziko nasilje, kao ni psiholoko i strukturalno
nasilje koje prevladava u naem drutvu.
ovjekovo ponaanje je proizvod ovjekove prirode i okoline, nikako samo okoline. A
nasilno drutvo stvara nasilnog ovjeka. Dobra okolina e proizvesti i dobrog ovjeka. U
cijelom drutvu postoji meusobna povezanost ljudi i struktura. Mogue je samo uklanjanje
svog zla ili nijednog. A to nas opet vraa pitanju: to je u stvari zlo? Da li je uope
mogu ivot bez zla? I po kojem moralnom zakonu je mogue odrediti to je zlo i to je
dobro? Da li je takav konsenzus uope mogu i ako jest, da li je mogue da nitko ne bi
prekrio ove moralne zakone ili neko prirodno pravo? Zar ne postoji neki spontani princip
koji uvijek moe uiniti neto to e zaustaviti mogunost da nekome neto ne proradi ba
najbolje u glavi i da ne reagira negativno? Da li je ovjek zaista neko aneosko bie
kako bi ga neki anarhisti htjeli prikazati? O tamnim stranama ovjeka dosta dobro govori
Erich Fromm u svojoj knjizi The Heart of Man...
Ako kao aksiom izaberemo konzistentnost sredstava s ciljem, tj. tvrdimo kako "cilj
opravdava sredstvo", kakav nam je uope cilj. Cilj nam je drutvo koje e biti u
najboljem skladu s ovjekovom prirodom, koja nije uvijek nenasilna. Nasilje moe
eksplodirati u svakom pojedincu, iako u slobodnom drutvu to ne bi trebala biti neka
normalna pojava. Ne trebamo predviati kako e nasilje biti iskorijenjeno. Dosta nasilja
je psiholoki uvjetovano. Uklanjanje ovakvih razloga je znatno vei posao nego uspostava
besklasnog, neautoritarnog drutva. Drutveni uvjeti e veinu ljudi pripremiti za razvoj
neautoritarne osobnosti.
Page 37
Potrebna je istovremena promjena drutva i ovjeka. Isto tako je nemogue odmah
zamijeniti sve metode borbe. Potrebna je postupna promjena metoda od nasilnog
revolucionarnog "terora" do nenasilnog prilagoavanja pojedinaca veini. Jer treba uzeti
u obzir, kako e i poslije promjene ivjeti pojedinci koji se uope nee slagati s novim
drutvom zbog ve izgraene autoritarne osobnosti. Anarhist se ne bori samo protiv
apstraktnih stvari kao to su drava, nacionalizam, kapitalizam, itd. Njegovi protivnici
su naalost od krvi i mesa. I poslije fizike pobjede nad njima samo e nenasilne metode
postati potrebne, a koje e djelovati motivirajue na takve ljude.
Nenasilje se razvilo s razvojem graanskog drutva. Drava s vremenom smanjuje fiziko
nasilje, kao to je npr. mogue vidjeti u kaznenim sankcijama. Ali se uz to razvija i
totalitarnost vlasti, koja odraava strukturalno nasilje. Nije vie fiziko nasilje ono
to omoguava opstanak graanskog drutva i drave, nego mehanizam ideolokih
indoktrinacija uz pomo kole i medija te potroake kulture, koja uz pomo ekonomskog
nasilja uspostavlja ovisniki odnos izmeu pojedinca i kapitalistikog sistema. Usprkos
odsutnosti fizikog nasilja i postojanju deklarativnih ljudskih prava pojedinac nije
sposoban razbiti one spone koje veu njegovu autonomnu osobu. Reakcija vlasti kod
masovnih demonstracija je pouna. Iako su demonstracije nenasilne ona reagira nasilno.
Ona je monopolizirala nasilje, pa zato ne bi unitili taj monopol. Nasilje se moe
upotrebljavati samo u okviru revolucionarne strategije, a nikako s moralne pozicije.
Deklarativna moralna pozicija je pozicija sadanjega drutvenog poretka, iz Deklaracije o
ljudskim pravima, nastale 1789.
Kao posljedica ovakvih napetosti ponovna pojava fizikog nasilja od strane potlaenih
moe djelovati kao emancipirajua sila koja razbija spone fizikog nenasilja koje je
drava sa svojom monopolizacijom fizike sile uspostavila. Erich Fromm dijeli nasilje na
razliite oblike i jedan od njih je ba reaktivno nasilje, koje slui za obranu slobode,
ivota. Njegov cilj je u slubi ivota. Bitno je razliito nasilje koje eli samo
unitavati. I u tom kontekstu je potrebno iskoristiti Bakunjinovu misao, kako ovo drutvo
treba najprije unititi, kako bi kasnije mogli graditi novo. A nasilje je temeljni dio
unitavanja.
Odupiranje revolucionarnom nasilju nas ve na samom poetku razoruava. Bezuvjetno
nenasilje bi znailo i potrebu za izrazito stabilnim psihikim stanjem pojedinca. Moemo
li predvidjeti hoe li pojedinac sa svojom ve oblikovanom autoritarnom osobnou biti
sposoban bez psihikih trauma podnositi novo neautoritarno i nehijerarhijsko drutvo?
Jesu li emancipacijske ideje anarhizma zaista toliko snane, da mogu svima pomoi u
nadilaenju svijesti i podsvijesti ukorijenjenog shvaanja i elje? Odgovor moe biti
pozitivan, ali mislim kako je to vrlo problematino. Izgradnja novog drutva e donijeti
psihike pritiske kako na same pokretae revolucionarnih promjena, tako i na fanatine
branioce "starog poretka". Moemo rei da je hijerarhijski tijelo nuno postaviti ispred
duha, ali to je vrlo pretenciozna tvrdnja. Ne znam zato bi tijelo trebalo biti nad
duhom. Jedino kada je u pitanju opasnost za fiziki opstanak osobe tijelo je bitnije od
duha, no vie zbog psihikog osjeaja pojedinca. Tjelesna bol je mnogo manja nego
psihika, u to su se mnogi od nas empiriki uvjerili. I metode muenja u dvadesetom
stoljeu ovo odlino potvruju.
Da li su ljudi zli? Ponaanje ljudi ne govori nita o tome kakvi smo mi po prirodi, jer
sam utjecaj okoline jo uvijek je nemogue izmjeriti. Tako otpada i argument, kako ratovi
poinju zbog ljudske agresivnosti. Ratovi poinju zbog vlada, a ne ljudi. Ljudi tek
trebaju nauiti nasilje i mrnju. Konstantno ih bombardiraju laima o njihovim
neprijateljima.
S druge strane, revolucionarno nasilje je oblik samoobrane. Bez nje bi se strukturalno
nasilje nastavilo. Izbjegavanje takvog nasilja je nasilje nad samim sobom i drugim
ljudima. Pacifisti prigovaraju da se u revoluciji nasilje upotrebljava za drugaije svrhe
od onih koje pojedinac oekuje. Revolucionarna grupa treba djelovati nehijerarhijski i na
bazi konsenzusa, ako je to zbog okolnosti uope mogue. Svatko tko se ukljuuje u jednu
takvu formaciju mora znati, da e prije ili kasnije morati upotrijebiti nasilje. Ba zbog
tzv. samoobrane. Jer nasilje drave je, kada je njeno postojanje ugroeno, sto puta gore
nego revolucionarno. Ako to usporedimo s najaktualnijim demonstracijama u Seattleu i
Washingtonu vidimo, da drava nee tedjeti nasilje ako bude potrebno i da sa svojim
medijskim manipuliranjem moe ljudima postaviti sasvim apstraktnu sliku realnosti u koji
su policajci dobri, a "besposliari i hipici" zli. Obina filmska produkcija prikazuje
istu sliku. Policajci koji se bore za pravdu, za slobodu, za demokraciju. Zar je zaista
samo s nenasiljem mogue neto promijeniti? Da li smo svjesni opasnosti, kada goloruki
idemo u ruke policiji koja e nas prebiti?
Jedan od mitova pacifizma je da se samo s nenasilnom propagandom i akcijama moe doi do
toke kada e kapitalistiki sistem zbog stvaranja dovoljne kritine mase propasti. Elita
nikad nee dopustiti dolazak do te toke. Pri tome e koristiti nasilje i prikazati ga
kao obranu demokracije. Drava iza sebe ima velik militaristiki aparat i svu
infrastrukturu. Ali to ne znai kako nema slabih toaka. Svaka drava propadne prije ili
kasnije. A novi globalizacijski procesi povezuju drave u jedan veliki sistem koji
predstavlja jednu megasnagu, ali s druge strane to znai kako se iskra poara moe puno
Page 38
lake proiriti po cijelom svijetu. Globalizacija donosi uvjete za svjetsku revoluciju,
za koordiniranu akciju svih ljudi koji ele slobodu. Ne elim rei kako je to dovoljan
uvjet, ali je sigurno preduvjet za ostvarivanje anarhije. Anarhija moe postojati samo
ako na planeti nema vie drava. Svaka drava bi ugroavala ostala anarhistika drutva i
zbog toga bi i ova drutva zbog potrebne oruane obrane dobila neke autoritarne elemente,
koji bi prije ili kasnije unitili sve to je ikad bilo anarhistiko. Ovdje se skriva
najvea opasnost upotrebe nasilja, osobito organiziranog. Autoritarnost ne smije postati
dio nasilne anarhistike borbe.
Iako mnogi opravdano upozoravaju na potrebu konzistentnosti sredstava i ciljeva ipak je
potrebno dopustiti mogunost da te konzistentnosti ne moe uvijek biti. Ako anarhistika
ideja postane toliko znaajna, toliko da anarhija postane realnost, tada e postati nuno
ukloniti neke od prepreka na razliite naine. Do sada niti jedan sistem nije propao bez
nasilja, pa nee ni ovaj posljednji prije anarhije.
Draen imlea: Zar '68 nije prola ili zato Black Block nee uspjeti?
Gotovo da nema pojma koji se uvrijeeno ee vee za anarhiju i anarhizam od pojma
nasilja. Nametanje anarhizmu stigme nasilnosti je prilino udno budui da kao ideja i
metoda poiva na temelju da je uivanje slobode mogue samo u drutvu slobodnih ljudi.
Uivanje u slobodi za sve, mogue je unutar odnosa koji su i sami razvlani. Tu dolazimo
do temeljnog problema - kako nasiljem doi do slobode, do slobode svakog/e pojedinca/ke?
Nasilje je u svojoj biti vrlo iskljuivo i neegalitarno, ono nam zapravo govori kako su
neki ljudi slobodniji od drugih.
Takoer se, s druge strane, esto postavlja i pitanje - a kako mislite sruiti sistem
koji se temelji na nasilju i represiji osim samim nasiljem (i represijom?)? Ili se ide
jo vizionarskije, pa se kae - idemo mi prvo zamijeniti ove nasilne (nasiljem) pa emo
onda kada doe sloboda (pa nema nasilja) raspredati o naem nasilju (o emu?). Sam taj
problem isijava gomilu pitanja na koja gotovo nikad ne mogu dati univerzalan i
opevrijedan odgovor. Koliko nasilja? - ostaje pitanje koje nastavlja optereivati otpor
prema institucijama koje blagoslivljaju unitavanje ljudi, ivotinja i prirode. Koliko
nasilja i da li uope nasilje ovisi o drutvenom kontekstu, o samim osobama koje
sudjeluju u nekoj akciji, o situaciji samog trenutka... i brojnim drugim razlozima.
Odgovore u povijesti moemo traiti na razliitim nivoima, od razigrane raskalaenosti
pokreta Free Spirit iz 13. stoljea kojim je bila sablanjivana crkvena i ina vlast do
"propagande djelom", metode koja je pred kraj 19. stoljea poput spasonosnog rjeenja za
bijeg iz oaja prihvaena kao "stalan bunt rijeju, pismom, bodeom, pukom, dinamitom...
svime to nije legalno". "Propaganda djelom" je trebala zavritati oajnikim krikom,
prikazati odlunost dna drutvene piramide i poruiti represivnom sistemu da moe dobiti
udarac iza ograda koje je podizao sve vie oko sebe, odnosno da je ranjiv u svojoj intimi
i osobnosti. Samo je osobnost sistema krivo (da ne kaem naivno) traena u osobama koje
su zauzimale odreene pozicije. Tada su naredani uspjeni atentati na panjolskog
premijera, austrijsku caricu, talijanskog kralja, pa ak i predsjednika SAD-a i druge
osobe koje su osuivane kao odgovorne za stanje u razliitim drutvima. No, sistemi moi
su na takve pokuaje uvijek odgovarali simultanom regeneracijom dokazujui uostalom svoje
osnovno naelo kako pojedinac/ka nije vaan/a. Na svu sreu, "propaganda djelom" je danas
naputena kao metoda unutar anarhizma, uz ogradu da se svako toliko javi poneko teoretsko
piskaralo koje zagovara takve metode iz topline svojeg doma, pa poneki samotnjak i
poslua takve instrukcije. ak je i famozni Ted Kaczynski poznatiji kao Unabomber doivio
pravu lavinu kritika zbog svojih bombakih metoda od strane veine anarhistikih grupa i
organizacija, kao i od pojedinaca i pojedinki. Naime, Unabomber je vidio najvee zlo
naeg svijeta u tehnologiji, odnosno ire u samoj civilizaciji, stoga je sastavio svoj
Manifest u kojem najavljuje rat svim slugama tehnofilije i pripadajueg joj sistema. Tako
je iz svoje usamljene umske kuice slao pisma ili pakete bombe na adrese osoba koje je
smatrao odgovornima za takvo stanje u drutvu. Od njegovih poiljaka ranjeno je i
usmreno nekoliko ljudi. Jedan od njih je bio i poslovoa trgovine kompjuterima (?!) -
nema to, zaista herojski odabir odgovorne osobe za drutveno zlo. Jedan od najpoznatijih
teoretiara anarhizma, tonije anarhoprimitivizma John Zerzan, u nedavnom razgovoru za
asopis Sun zauzeo je stav kako je Unabomber "odluio ubijati ljude kako bi otvorio
prostor za potisnuta pitanja i prisilno ih objavio". Misli se na pitanja monopola na
istinu, slobode u drutvu, naina odnoenja jednih prema drugima, prema prirodi, te uope
svijesti o pitanjima bitnima za drutvo. Smatrajui odgovore na ta pitanja presudno
vanima za budunost pokreta (o problemu taktike i sredstava raspravljat emo poslije
toga, istie Zerzan), Zerzan zakljuuje kako "opravdanost ili neopravdanost njegovih
postupaka (misli se na Unabombera, op. aut.) ovdje nije bitna; kljuno je razotkrivanje
stanja poricanja". Kakva glupost, dragi Zerzane!
Unabomberov pokuaj da se uulja pod skute anarhizma odbaen je gotovo konsenzusom. ak i
pojedinci/ke, te grupe i organizacije koje ga smatraju politikim zarobljenikom i
simpatiziraju njegovu antitehnoloku poziciju, to je struja unutar anarhizma koja
posebno jaa u zadnjih desetak godina, odbacile su ubilake metode kao poeljan oblik
Page 39
borbe.
Nenasilni oblik otpora poslije Drugog svjetskog rata trai svoju inspiraciju u
istonjakim religijama (pa ak i u ranom kranstvu), radovima Lava Tolstoja i ostalim
"precima" pacifizma kao naina i cilja ivljenja koji s vrhuncem u kasnim ezdesetim
obavija mnoga anarhistika srca. Pria iz ezdesetih je ve na vie mjesta
problematizirana i analizirana, pa se neu ovdje previe zadravati na njoj, tek bih
konstatirao da je jedan dio pokreta zavrio u "dugom maru kroz institucije", jedan manji
dio (barem to se anarhista/kinja tie) u "gerilskom etatizmu", a jedan je dio
pacifistikog poslijeratnog booma zavrio u mantrinoj samodopadnosti i izolaciji.
Osjetno manji dio aktivista/kinja je nastavio raditi na pacifistikim osnovama kroz
raznolike edukativne, kazaline, mirovne, antikorporacijske, ekoloke i druge grupe i
organizacije koje veemo uz anarhizam.
No, upravo u to vrijeme raa se jedan novi pokret, zapravo bi bilo tonije rei taktika
koja je odbijala prihvatiti otpor kroz ubijanje, ali isto tako je odbijala prihvatiti i
"cvrkutanje nenasilnih reformistica/kinja koji/e zapravo koriste sistemu". Stvara se
Black Block koji je zapravo djelovao kao ad-hoc koalicija za najmilitatni oblik otpora
nalazei svoje uporite u skvoterskom i antifaistikom pokretu. Prepoznatljivi
(prepoznatljive?) po crnom uniformiranom odijevanju i skijakim maskama ili motoristikim
kacigama koje nose preko lica (sve u cilju anonimnosti i jednakosti) u anarhistikoj
tradiciji razlikovanja osobne i privatne svojine smatraju ovu potonju legitimnim ciljem
za napad. Jednostavnije reeno dravna i korporacijska imovina smatraju se poeljnim i
legitimnim metama za unitavanje, prema konanom unitenju, a pogotovo onih institucija
koje su izravno odgovorne za devastirajui utjecaj na prirodu i ljude. Pritom se izriito
u komunikejima Black Blocka navodi kako je ugroavanje iijeg ivota iskljueno kao i
unitavanje imovine obinih ljudi. Naravno, unutar Black Blocka ne zaziru od sukoba s
policijom, pogotovo ako treba uzvratiti na pendreenje ili nekoga/u spasiti od hapenja.
Od demonstracija protiv WTO-a u Seattleu 2000. godine kada je par stotina zamaskiranih
osoba unitavalo imovinu odreenih korporacija, Black Block postaje u medijima sinonim za
anarhiste/kinje. Unutar samog Black Blocka ostaje prostor i za druge varijacije na temu
antiautoritarnosti i antikapitalizma, tako da iako daje ogromnu pozornost anarhizmu,
izbjegava se iskljuivost. No, Black Block nije nastao u Seattleu i da u potpunosti
shvatimo znaenje i utjecaj Black Blocka potrebno se vratiti na poetak stvaranja ovakvog
oblika ulinog otpora. George Katsiaficas u svome djelu Subversion of politics (1997.)
daje izvrstan pregled i povijest Black Blocka smjetajui njegovo raanje u vrijeme
talijanske "vrue jeseni" krajem ezdesetih godina prolog stoljea. Nastavi kao dio
pokreta pod nazivom Autonomia (Autonomija), Black Block je okupljao mlade radnike/ce, dio
studentske populacije i openito radikalnu urbanu omladinu. Unato irokim akcijama, od
divljih trajkova i odbijanja plaanja rauna do ulinih sukoba i okupacija sveuilita
Autonomisti/ce su polako tijekom sedamdesetih gubili/e snagu to zbog sve jae policijske
i dravne represije, a to zbog sve izraenijeg jaanja teroristike elite. Pria se
tijekom sedamdesetih nastavila irom Europe, ponajprije u Njemakoj, Nizozemskoj,
vicarskoj i drugdje, gdje su organizirani alternativni centri s knjiarama, radio
stanicama, kafiima, restoranima, barovima, kino i koncertnim dvoranama, galerijama to
je sve sluilo kao temelj za razvijanje scene koja je odbijala nuklearnu obitelj i
masovnu potroaku kulturu. Iz takvih mjesta izlazile su i razne inicijative odozdo, koje
su dovodile u pitanje patrijarhat, nuklearnu energiju te ostale korporacijske sisteme, a
treba i napomenuti da se unutar Black Blocka stvara jedan od prvih otpora Svjetskoj banci
i slinim institucijama. Dakle ve osamdesetih godina dvadesetog stoljea europskim
ulicama mariralo je na tisue i tisue osoba odjevenih u crno nosei anarhistike poruke
"Gradi revoluciju, izazivaj mo" ili "Ne odbrojavajte nae dane, odbrojavajte svoje". Ve
tada su bili esti ulini sukobi s policijom uz sveprisutno unitavanje imovine raznih
korporacija, financijskih institucija i openito shopping centara uz viemilijunske tete
u amerikim dolarima. Autonomen su u Njemakoj (a i drugdje u Europi) bili prepoznatljivi
posljednjih godina uglavnom kroz sukobe s rastuim neonacistikim skupinama i policijom,
poto je drava to represijom, a to legaliziranjem skvotova uvelike unitila irinu
baze koja je podupirala Black Block.
Daniel Dylan Young u tekstu na jednoj od mnogih anarhistikih lista istie kako ak niti
to se SAD-a tie ne moemo rei kako je Black Block roen u Seattleu, jer su zamaskirane
osobe ve i za vrijeme prosvjeda protiv Zaljevskog rata razbile izlog Svjetske banke u
Washington D.C.-u. Njihovo sve ee pojavljivanje moemo dalje pratiti na
demonstracijama protiv proslave obiljeavanja Kolumbovog iskrcavanja na amerike obale
zbog genocida nad domorodakim plemenima koja su ih doekala znatieljno ljubazno.
Takoer se par stotina pripadnika/ca Black Blocka pojavilo i na protestu Millions March
for Mumia 1999. godine par mjeseci prije Seattlea nosei transparente na kojima je pisalo
Vegani/ke za Mumiju. Niti na ovom posljednjem protestu za jednog od najpoznatijih
politikih zatvorenika koji dvadeset godina eka pogubljenje, a gotovo niti na drugima
nije bilo prisutno unitavanje imovine, barem ne dovoljnog da Black Block postane glavna
tema za uvodnike najpoznatijih medija. No, ve za vrijeme Seattlea mainstream mediji su
uglavnom pratili razbijanje izloga i sukobe s policijom, dok su glavna pitanja i problemi
oko Svjetske trgovinske organizacije ostajala nedirnuta. Dapae, poslije Seattlea nastaje
prava panika. Na nacionalnom radiju izraava se uenje to jedna tako opasna ideja kao
to je anarhizam odjednom zadobija takvu podrku meu mladima SAD-a, dok se u uvodniku
Page 40
New York Timesa skrueno priznaje kako je Black Block bio organiziran i pazio na
nekorporacijsku imovinu, a razme se ne, da je anarhizam zapravo kaos, a ne
organiziranost. Uostalom, video materijal Breaking the Bank koji je sniman za vrijeme
demonstracija protiv sastanka Svjetske banke i Meunarodnog monetarnog fonda u Washington
D.C.-u 2000. godine, slikovito prikazuje komentar jednog od elnika jedne od
najpoznatijih amerikih televizijskih kua, gdje on tvrdi kako e njegova TV kua uvijek
prije snimati razbijanje izloga, nego mirne demonstracije, jer ljudi ele krv i razbijeno
staklo. Naravno, to takoer dovoljno govori o nama kao njihovim konzumentima.
Black Block je nadalje punio stranice svjetskih ulica i medija, pogotovo u Pragu i
Gteborgu. Ovdje treba napomenuti da takav oblik ulinog otpora nije samo odlika zapadnih
zemalja, barem to se tie maskiranja i sklonosti unitavanju imovine. Od Zapatista/kinja
koji se niti u "civilnom" ivotu ne ele slikati za javnost zbog straha od posljedica, do
unitenja GMO polja biotehnoloke korporacije Monsanto kada je u Indiji 200.000 ljudi
protestiralo unutar prvog Global Street Partyja 1998. godine. Naravno, vijesti s
"nezapada" se smatraju manje vanima, tako da i prevladava pogreno miljenje kako glavni
ton svim poznatim globalnim demonstracijama daju balavi razmaeni bogatuni koji nemaju
pametnijeg posla nego sudjeluju u "putujuem anarhistikom cirkusu".
No, bez obzira na gorespomenuti citat i sline besmislene izjave Tonyja Blaira tipa
"globalizacija je nepovratna i neodoljiva", nas sada prvenstveno treba zanimati - koje je
znaenje Black Blocka i gdje e sve zavriti? Kada bismo pitali socijalne, ekoloke,
politike, humanitarne i ostale aktiviste/kinje to osjeaju prema ogromnoj ekonomskoj
moi koju imaju dananje korporacije, budite uvjereni/e da bi velika veina izrazila stav
kako je ona nedopustiva, te kako ju je potrebno preusmjeriti, odnosno vratiti u projekte
i procese od kojih imaju koristi obini mali ljudi. Uostalom, takav stav ve dugi niz
godina izraavaju upravo ti isti obini mali ljudi u godinjoj anketi Bussines Weeka.
Kada bi zatim upitali sve one ljude koji su proivljavali (bilo kada) razliite oblike
policijskog iivljavanja i torture prilikom hapenja, takoer bi velika veina smatrala
apsolutno potrebnim zatiti identitet pred policijom, jer policija ne bira kada krenu
hapenja, a posebice ne bira kada krenu optube i kazne. Pa u emu je onda problem -
Black Block radi upravo to, ekonomski kanjavaju odreene korporacije koje gue radnika
i opeljudska prava, te unitavaju prirodu, inei im materijalnu tetu, pritom titei
vlastiti identitet kao pojedinanih osoba. Dapae u izjavi za medije istiu kako im
nikada ne bi palo na pamet unitavati "mom & pop businesses" i osobnu imovinu radnike
klase ili obinih ljudi, ve dakle samo imovinu korporacija koje unitavaju prirodu i
unesreuju ljude te imovinu drave koja to sve titi. Identitet svakog/e od njih se
krije, istiu takoer, zbog namjetenih optubi to je dio odnoenja vladinih institucija
s nepoudnim elementima. Dakle, maske ne nose zbog zastraivanja, ve zbog vlastite
sigurnosti, te "u svrhu solidarnosti jednih s drugima kao jednakima"(?!). Poput
Zapatista/kinja, nadaju se danu kada se maske nee morati nositi. Ipak, Black Block esto
ne uspijeva ostaviti dojam dosljednosti kada na ulici provode praksu svojih principa.
Tako su i za vrijeme Bushove inauguracije prevrtali osobne automobile i kioskie s
novinama, u Pragu je unitavan grad, da bi sve kulminiralo u Gteborgu kada je unitavano
sve na to se nailo, bez obzira na logo, dakle i obine trgovine. Posebno sam ostao
rastuen slikom gdje jedan od obinih stanovnika nakon to je odgurnuo nekoga od brdo
zamaskiranih osoba biva praktiki zalijepljen za pod i izudaran od strane hrabrih
suboraca. I u tom aru borbe dolo je takoer par suboraca kojima je izgleda barem malo
vie zraka dolazilo u mozak ispod maski i kaciga koji su odvukli "nestane cipelaroe" uz
gestikulaciju koja je kao trebala znaiti - koji vam je? Mene je zapravo strah da je to
manje incident (a i da je, nije nita bolje), a vie kulminacija obrasca glorifikacije
nasilja koje dakako proizlazi iz pravila samog drutva (na to je nakon Gteborga
upozorila i Antifaistika akcija iz vedske) i sindroma "tko nije s nama, taj je protiv
nas" na to nas mogu uputiti izjave kvazirevolucionara koji zazivaju sudnji dan pa
lupetaju, ali iskreno i ovakve bljuvotine: "Zato obini ljudi zasluuju bilo kakvu
korist od naih akcija? Mogu se ili pridruiti ili odjebati i umrijeti, ovisi o njima,
ovisi o tebi" ili smo neto slino mogli proitati od strane jednog od sudionika rasprave
o nasilju-nenasilju na elektronskoj listi anarhista/kinja iz bive Jugoslavije koji kae:
"Najvie tete po pokret? Kakve tete? to e middle-class i sitna buroazija da sede
pored TV setova i gledaju kako bad guys lome prodavnice i biju se s policijom? Ne vidim
nikakvu tetu u tome. ak bi me brinulo da se i oni sloe sa anti-globalizacijskim
pokretom..." Daba poslije izjave Black Blocka kako oni ne diraju imovinu obinih ljudi,
te kako se i osobe s drugaijim politikim stavovima oblae u crno i maskiraju, pa je
tako nedugo nakon Gteborga na aktivistikim elektronskim listama frcalo od osobnog
razoaranja sudionika/ca zbog ruilakog divljanja pripadnika/ca maoistikih i
lenjinistikih grupa(?!). Daleko od toga da u tom orkanskom pohodu nije bilo i
anarhistikog Black Blocka. I daleko od toga, to su svi hrvatski mediji preutjeli da je
policija zapoela cijelo ulino nevrijeme, nenajavljeno opkolivi jednu od kola gdje su
bili/e smjeteni/e prosvjednici/e uz obilno hapenje kako se koga stigne. Medije to
jednostavno ne brine i ne zanima. Bilo je dovoljno priati s nekima od organizatora, a ne
besmisleno zakljuivati kao to je pisalo u komentaru u Jutarnjem listu kako je policija
demokratska institucija (ha?), te kako se prosvjednicima/ama isplati nasilje, jer mediji
samo to prikazuju, a ne onih mirnih 25.000 ljudi to je demonstriralo drugi dan. Upravo
suprotno, sve to nasilje na ulicama samo skree panju s glavnih problema zbog ega se i
prosvjeduje.
Page 41
No, tu su vraamo na ono pitanje s poetka teksta - koliko nasilja? Prave debate se vode
na svim aktivistikim listama o tome to je nasilje, gdje ono poinje, gdje je granica
nasilja, a gdje poetak samoobrane... Premda je ta debata nasilje/nenasilje posebno udna
kada se manifestira na konkretnim primjerima. Tako se u Washingon DC-ju na prosvjedu
protiv Bushove inauguracije dogodila zajednika suradnja izmeu skupina koje bi se
voljele vidjeti na krajnim rubovima te rasprave nasilje/nenasilje. Naime, 80-ak
pripadnika/ca Black Blocka nalo se u kripcu, opkoljeno policijom u slijepoj ulici.
Taman kad se spremalo masovno hapenje naila je skupina prosvjednika/ca koju se
predvodile organizacije za kontrolu izbora, nacionalna organizacija ena i sline uz
povike: "Pustite ih, pustite ih!". I bez obzira to to neete itati niti uti u
medijima, policajci su se razbjeali, a Black Block je spaen od onih s kojima se inae
aste repertoarom koji ba ne poziva na suradnju. Eh, ti/e prosvjednici/e, a vidi kako
lijepo mogu suraivati kad zagusti, a poslije e po novinama... eh...
I dok e neki poput Pera Herngrena ostati dosljedni radikalno pacifistikom stavu kako je
"nasilje bilo koja akcija koja uzrokuje psiholoku ili fiziku tetu, ukljuujui akcije
koju uzrokuju paninu situaciju", drugi/e "nenasilni/e" aktivisti/kinje e krenuti na
pravac aktivizma gdje se unitavanje buldoera smatra unapreenjem osobina nekog
podruja. Vjerujte da u danom kontekstu McDonaldsova, Shellova ili slina imovina ne bi
bila daleko od statusa buldoera. No, podjele meu aktivistima/kinjama su sve vidljivije,
esto se manifestiraju na konkretnom planu za vrijeme demonstracija, a posebno nakon
njih. Tako je nakon najave talijanske vlade, kako e ne samo Italiju kao dravu, ve i
Genovu kao grad zatvoriti dva dana prije poetka sastanka G8, to je opravdano strahom od
ponovljenog prosvjednikog ulinog nasilja iz Gteborga, Greenpeaceov povjerenik za
Europu pourio poaliti to ga se gura u isti ko s "putujuim anarhistikim cirkusom",
pa on nee dan prije sastanka moi doputovati sa standardnim avionskim cirkusom, poto
aerodromi nee raditi. No, to je s Greenpeaceovim estim okupiranjem brodova koji
prevoze opasni otpad ili GMO hranu - spreavanje slobodnog kretanja, to bi na to rekao
Per Herngren?
Dvije grupe koje su u travnju 2001. godine organizirale prosvjede za vrijeme, to jest
protiv sastanka o Free Trade Agreements of Americas (FTAA - Ugovor o slobodnoj trgovini
Amerika) u Quebecu uspjele su premostiti vjeita prepucavanja izmeu onih koje se
optuuje da su liberalni reformisti, jer im eto smeta razbijen McDonald'sov izlog, i onih
koje se optuuje da su pomahnitali luaci, jer im je eto za zadovoljavanje pubertetskih
hormonalnim poremeaja umjesto loih erotskih filmova na RTL-u potrebno prtanje
adrenalina i miris krvi. Koalicija dviju grupa, la Convergence des luttes
Anti-Capitalistes iz Montreala i le Comite d'Accueil du Sommet des Ameriques iz Quebeca
nabrojala je u svojim "temeljima za zajednitvo" principe njihovih organizacija: na prvom
mjestu je istaknuto suprotstavljanje kapitalizmu uz dopunu kako to suprotstavljanje ne
zaustavljaju na pukom postojanju privatnog vlasnitva ili slobodnog trita, ve se tie
i hijerarhije, autoritarnosti i patrijarhata (kojima se die i nekapitalistiki reimi).
Time je i koalicija CLAC/CASA ula u krug grupa, organizacija i koalicija koje usvajaju
suprotstavljajuu politiku, odnosno odbijaju pregovarati s vodeim svjetskim financijskim
i politikim institucijama, jer ne vjeruju u mogunost njihove reforme. Naravno, lista
principa bila bi nepotpuna bez prihvaanja decentralizacije i direktne demokracije kao
poeljnih oblika organiziranja, te direktne akcije kao poeljnog oblika neposlunosti i
protestiranja. No, ono zbog ega Cindy Milstein s Instituta za socijalnu ekologiju u
tekstu "Something Did Start in Quebec City" (Neto je poelo u Quebecu) posebno izdvaja
Quebec City kao inspirativni i obeavajui oblik sveukupnog (dakle ne samo ulinog)
otpora je umetanje ideje o "razliitosti taktika" kao jednog od osnovnih principa i za
budunost samog pokreta. Time se misli kako "respektiranjem razliitosti taktike,
podravamo koritenje raznih kreativnih inicijativa, od edukacije do direktnih akcija".
CLAC/CASA su uspjeli/e prekoraiti siromanu debatu nasilje protiv nenasilja, teorija
protiv prakse, obueni u crno protiv obuenih u areno (ili obueni u nita...), kao i
prilino vano odbacivanje poistovjeivanja neije militantnosti s revolucionarnou.
Zapravo, organizatori/ce prosvjeda su imali poprilinih problema s frustriranom omladinom
koja je u nonim satima vidjela ansu za zadovoljavanje ve spomenutih pubertetskih
hormonalnih poremeaja, bez prevelike s(a)vijesti o osnovnom znaenju samog prosvjeda.
Tako je na konkretnom i datom sluaju najbolje iskazana neuvjerljivost kojom se neija
predanost potrebnim promjenama u svijetu poistovjeuje s predanosti norijadiranju kada
masa uva guzu. Jednostavno reeno, u bloku koji se stvorio pod navedenim principima
mogli su se nai razliito obueni ljudi, s razliitom spremnou da budu uhapeni ili
zasipani suzavcem, s razliitom koliinom proitanih knjiga ili razbijenih izloga koje
upisuju u svoju kartoteku, razliitih iskustva i pozicija... no sve to nas ne treba
uditi poto su "temelji zajednitva" bili istovremeno dovoljno iroki, a opet dovoljno
konkretni i jasni. Razliitost taktika pretvorila se na stvarnom mjestu u zadivljujuu
razliitost ljudi, tako da se ovdje u grubo reeno antikapitalistikom/antiautoritarnom
bloku, nije radilo o par stotina unificiranih ljudi na koje veina ostalih
prosvjednika/ca i stanovnika/ca gleda kao na prijetnju, ve se zajedno (razliitih
koraka) nalazilo 5.000, pa i vie ljudi kako su simpatije rasle prema prosvjednicima/ama.
Dapae, osnovni prigovor veine svjetske javnosti i posebno samih stanovnika/ca grada
Quebeca odnosio na ianu ogradu koja je dijelila zatvorene pregovore i tajne dokumente
koji e iriti, odnosno tititi "slobodnu trgovinu" po svim Amerikama, pa joj je i dano
Page 42
zaslueno ime - Zid srama. Uz misao - ako ruite granice, ne stvarajte nove - slavilo se
na svaki pokuaj ruenja iane ograde, bez obzira koliko je netko osobno spreman
sudjelovati u tom inu. Bili su ak vidljivi primjeri i oitog koraka naprijed u osobnoj
spremnosti na suprotstavljanje - tako su novine Le Journal de Quebec objavile fotografiju
na kojoj mladi s majicom Ralpha Nadera (kandidata Zelene stranke na posljednjim
predsjednikim izborima) uzima suzavac koji je policija netom izbacila meu ljude i vraa
ga nazad na policiju. Duan sam jo ovdje napomenuti kako nitko ne bi trebao pomisliti
kako je "razliitost taktike" istovjetno frazi "sve prolazi" ili frazi "bilo kojim
sredstvima", dapae. Ono gdje se "razliitost taktike" pokazala je sav onaj
organizacijski i edukacijski rad prije protesta. Pretvarajui misao "Misli globalno,
djeluj lokalno" u praksu - CLAC/CASA ekipa je organizirala mnoga predavanja prije samog
glavnog dogaanja na kojima je, uz sveprisutni internet, objasnila svoje pozicije i
namjere. Bez ikakve namjere da se organizira samo zabavan vikend u obliku protesta i onda
svatko svojoj kui s jo jednim plusiem u biografiji, organizatori/ce su zapravo uspjeli
na najteoj stvari - doveli/e su antikapitalizam i antiautoritarnost doma, u svoje
zajednice gdje ive i rade, u svoje kvartove, u svoj grad Quebec, svjesni/e da se borba
nastavlja i nakon to se ugase reflektori medija i razie se dim. To je ono to u
dokumentarnom filmu iz Praga Crowd Bites Wolf ne shvaa jedan od prosvjednika kada
zapjenjeno zakljui kako se revolucija dobija na ulici ili kada u jednom od brojnih
izjava za medije iz Black Blocka izae misao kako smo na pragu socijalne revolucije. U
Quebecu je puno raeno na demistifikaciji slike o anarhistima/kinjama kao o osobama koje
e doi razoriti grad. tampane su lokalne zidne novine i podijeljeni su nebrojeni leci,
te su provedeni dani i dani uz izravne razgovore sa stanovnitvom, pogotovo onim koje
ivi blizu samog dogaanja. Stoga je s lokalnim stanovnitvom dogovorena "zona bez
hapenja" upravo gdje samo lokalno stanovnitvo ivi kako bi dobilo na osjeaju
sigurnosti. Sveuilite Laval osiguralo je u svojim prostorijama spavanje za preko 2.500
ljudi, mnogi/e su stanovnici/e Quebeca opskrbljivali/e prosvjednike/ce s vodom i moguom
upotrebom WC (ovo nisam vjerovao kad sam proitao - prekrasno), a u lokalnim trgovinama
istaknut je natpis - "Mi vas podravamo". Treba li nas na kraju uditi to su
aktivisti/kinje poslije samog dogaanja zajedno s lokalnim stanovnitvom istili parkove
od suzavca i ostalog otpada. U Quebecu je zaista otplesan festival protiv kapitalizma i
ak kad sam ve pomislio da je s inovacijama na samim protestima gotovo, odnosno da imamo
red pjesmica, pa red razbijenih izloga, ekipa u Quebecu me na najmatovitiji mogui nain
demantirala bacavi na policajce iza ograde medvjedie i slina pliana stvorenja pomou
"uradi sam" katapulta. Da ironija bude vea jedan od sudionika demonstracija je zbog
posjedovanja takvog katapulta optuen zbog posjedovanja smrtonosnog oruja i zadran je u
pritvoru 19 dana. Organizatori/ce prosvjeda protiv FTAA-e su nakon svega smogli snage i
za samokritiku ustvrdivi kako e morati dalje raditi na irenju "razliitosti taktika" i
razliitosti ljudi, istaknuvi takoer da su nam pored karnevala protiv kapitalizma,
potrebni i karnevali za neto. Prije prosvjeda u Quebecu organizatori/ce su poruivali/e
- "Nije poelo u Seattleu, nee zavriti u Quebecu". No, apsolutno se slaem s Cindy
Milstein da je neto zapoelo u Quebec Cityju, pa nam preostaje to zadrati i dalje
razvijati. Inspiracija koju je ponudio Quebec City bila je oito toliko ogromna da je
sutradan na povratku iz Kanade 50-ak anarhista/kinja odjeveno u crno (zlobnici/e bi
rekli/e crnjaka), odluilo svratiti u Washington DC i dati podrku na maru za pravo na
abortus koji je organizirala NOW (National Organization of Women) s 4.000 prosvjednika/ca
(zlobnici/e bi rekli liberalnih reformista/kinja).
Na kraju kao poetak zakljuka, jedno nam treba biti jasno: Black Block e izgubiti. Ne
zbog toga to razbijaju McDonaldsove izloge. Uostalom, sada ve najpoznatiji farmer na
svijetu Jose Bove, zbog iste je stvari postao planetarno popularni heroj, lik kojeg bi po
jednoj anketi jedna treina Francuza/skinja izabralo za predsjednika, iji se tekstovi
esto objavljuju u Le Monde Diplomatique, a sve to frca u slavljenju Bakunjina i
anarhosindikalizma. Black Block i oni/e koji/e se nau na ulici kada "demokratska
policija" krene dobivaju neto drugaiji tretman po zatvorima, ali to je samo dio
ukorijenjene prie o licemjernosti ovog naeg sistema, medija pa i javnosti. Black Block
e izgubiti zato to e se uvui u zatvoreni krug nasilja, oboavanje nasilja kao
principa moi i sekretarenje pravovaljanih. Neki od odgovora na tekst Stick it to the
Manarchy, koji su napisali/e aktivisti/kinje Rock Block Collectiva idu upravo u tom
smjeru (vidi u knjizi dotini tekst i odgovore na njega). Takoer i to posebno
napominjem, Black Block nee moi izdrati pritisak za sve veim nasiljem, pogotovo
namjetenim od strane raznih provokatora iz policije ili slino. Ovo nisu nikakve teorije
zavjere, takvi sluajevi se odavno dogaaju, poslije Praga su eke Lidove Noviny
objavile snimke, na kojima osobe koje razbijaju izloge McDonald'a poslije normalno
prolaze kroz kordon policije i gube se u uniformama. Slina stvar se primijetila, pa ak
i medijski popratila na nedavnim prosvjedima protiv neodranog sastanka Svjetske banke u
Barceloni. Moemo samo nagaati koliko je takvih sluajeva ostalo neotkriveno, barem za
sada. No, bez obzira na oekivano pokvarene provokacije od strane policije i tajnih
slubi, ostaje nas zaista uditi glupavost i naivnost nekih pripadnika/ca Black Blocka
kada vjeruju kako razbijanje izloga korporacija ili banaka ili ega ve doprinosi
unitenju kapitalizma. Vie doprinosi unitenju kapitalizma ona osoba koja nepoznatim i
stigmatiziranim ljudima nudi svoj WC i au vode. I kao da se nita nije nauilo iz
povijesti Autonomen pokreta ili Class War kolektiva, koji takoer pod represijom drave
nisu jednim dijelom ostali imuni na elitizam, nihilistiko opravdavanje nasilja i
maistiko heroiziranje suboraca, odnosno samih sebe.
Page 43
Drava, najmonije svjetske institucije i posluni mediji su ve odavno krenuli s
kriminalizacijom protesta. No, to jednostavno ne smijemo dopustiti. Dovoljna nam je bila
jedna '68-a i sve ono to se dogaalo poslije. Vijesti iz naih novina kako je policiji u
Salzburgu bilo odobreno da puca na demonstrante, te kako je talijanska vlast naruila
dvjesto mrtvakih vrea to je objavio BBC, tjeraju nas na pomisao da bi zapravo bilo
najbolje niti ne ii u Genovu ili openito da bi najbolje bilo zautjeti i sjediti doma.
Ali protesti su prijeko potrebni, bez njih bi bilo puno manje panje na sve probleme koji
mue na svijet. Zato je i bilo divno to je onih 25 do 30 tisua ljudi odluilo
prosvjedovati ulicama Barcelone, bez obzira to je Svjetska banka u strahu od
prosvjednika otkazala svoj sastanak i prebacila ga u virtualni svijet. Pritisak na
institucije odgovorne za ovakvo stanje se mora nastaviti kroz prosvjede na ulicama, ali
se takoer mora nastaviti i kroz praktina rjeenja u smjeru meusobnog potivanja,
ekoloki (p)odrivog ponaanja i zadovoljavanja osnovnih ivotnih potreba za svakoga. To
dvoje nije u sukobu ili konkurenciji, ve se finim ispreplitanjem po potrebi nadopunjuje.
Potrebno je istovremeno imati na umu da "tamo gdje je vlast, nema slobode", ali i da
"revolucija poinje u sudoperu". Tako da moemo zakljuiti da je vlast sudoper pa ako ga
dobro ispraznimo i pustimo vodu, pribliit emo se irenju slobode i revoluciji. Samo
tako zaista dajemo alternativu kulturi moi koja namee ideju da je ovaj svijet samo
nasilje i nita vie, u to je esto tako lako povjerovati. Dobro, nakupilo se sua pa
idem ja malo do sudopera i...
Marko Toki: O nasilju i anarhizmu
Drutveno stjeemo naviku da zadovoljavamo neke svoje potrebe. ovjek uvijek mora
osjeati neke potrebe da bi skrenuo panju na sebe. On te potrebe nikada ne uspijeva do
kraja zadovoljiti. Njih ne uspijeva zadovoljiti jer razmilja. ovjek nije ivotinja koja
automatizmima zadovoljava potrebe. On se na neki nain ograuje od zadovoljavanja potreba
ili ih potencira. Ono to je kod toga presudno jest odluka koja e biti usko vezana za
razum. Biti razuman i razborit moe znaiti biti slobodan. Ali ako sloboda ne postoji,
sve je iluzija. Tada ne postoji neto to je dobro djelo niti zlo djelo. Jer biti
slobodan znai biti dobar, raditi dobro, poznavati dobro. Svi mi patimo od nekih
kompleksa, loih navika, frustracija i vlastitih depresija. Zbog svih tih negativnosti ne
uspijevamo se ponaati slobodno. Nerazumno ulazimo u zablude, tvrdoglavo insistiramo na
neznanju te se pokoravamo predrasudama. Zbog svega toga ne vidimo dobro i ponaamo se
neslobodno. Pojmove dobra i zla onda pokuavamo objasniti vlastitim filozofijama ili po
religiji. Lako se prilagoavamo situaciji, postajemo konformisti.
to su to prave vrijednosti? To su one vrijednosti i norme kojima se ljudi moraju
pokoravati zbog njihove ljudske prirode, tzv. ljudske udi. ovjek nije bie koje moe
raditi sve to eli. Znati razborito zadovoljiti unutarnju prirodu znai initi dobro.
Sve drugo objanjava nasilno djelo. Odnosno, u suprotnom, vrimo nasilje na tetu sebe
ili drugih. U drutvu je nasilje raireno jer ljudi nisu slobodni. Ne znaju kako se
rijeiti drutvenih predrasuda, konformistikih morala, frustracija i sl. Zbog toga
podlijeu bolestima kao to su psihoze, neuroze, kronina neispavanost... a iz toga
slijedi ponaanje koje se ne moe bazirati na unutarnjem zadovoljavanju ljudskih potreba
ve na nasilju. To je nasilje produkt zadovoljavanja ne pravih ljudskih vrijednosti, ve
onih nametnutih kao opih vrijednosti i normi ponaanja. Pri zadovoljavanju takvih
vrijednosti i normi ponaanja postajemo robovi unutranjih kapitalista. Postajemo slijepi
na znanje kako ivjeti bez frustracija i kompleksa.
Za anarhizam je sloboda kljuni pojam. Ljudska se svijest mora usmjeriti na prave
vrijednosti da bi bili u stanju pretpostaviti kako bi funkcioniralo slobodno drutvo. Ta
se reforma ljudske svijesti jedino moe provoditi individualno. Svatko za sebe mora doi
do onog stanja svijesti u kojem je u mogunosti nadii konformistiki moral te se
usmjeriti na spoznaju ljudskog dobra. Taj put individualnih reformi ljudske svijesti tee
paralelno s postojanjem (odnosno razvojem) trenutnog stanja ljudskog drutva.
Individualni put do slobode koji se razvija u nekoj jedinki "unutra" moe biti lagan ili
teak s obzirom na ispravno shvaanje slobode drutvene zajednice koje je ta jedinka dio.
to je neka osoba blia stanju svijesti u kojem moe doivljajno pojmiti istinu ljudske
prirode (a ta je zasigurno oprena dananjoj istini o ljudskoj prirodi koja se njeguje u
potroakom smislu), to je buntovnija. U tom smislu buntovno predstavlja dobro, a nasilje
koje bi moglo proizai iz te buntovnosti postaje mehanizam za ozdravljenje.
Na tom putu ozdravljenja vjerojatno je da emo se suprotstavljati mnogim drutvenim
pravilima. Zato to emo naii na one "moralne vrijednosti" s kojima se ne slaemo. To su
one koje su nam drugi nametnuli. Jer ako ne moemo vjerovati u neto, a to se oekuje od
nas, to postaje prisila. Oduprijeti se toj prisili, u drutvenoj sferi djelovanja, moe
se onda samo nasilno. Kada se ponemo odupirati zadanim normama ponaanja i zadanim
drutvenim vrijednostima kapitalistike stvarnosti, mi postajemo buntovnici. Tada za to
drutvo postajemo nasilni. No, takvo nas nasilje moe osloboditi unutarnjih frustracija i
drugih misaonih poremeaja. Ali takvo nasilje i otpor prema onima koji nas sputavaju u
Page 44
tome da postanemo slobodni i zdravi, ne smije proizlaziti iz bijesa. Volja za
osloboenjem se nikako ne raa iz bijesa, ona mora biti roena zbog volje za dobrim. Kad
previe ne razmiljamo i nita posebno ne elimo, tada lake i pribjegavamo bijesu.
Nasilje iz bijesa prilii onima koji ne koriste vii mozak ve se zadovoljavaju samo onim
prefrontalnim dijelom. To su bolesnici koji su u nemogunosti sami sebe kontrolirati.
Jednom kada nastupi vrijeme prosvjetljenja, nasilne metode odupiranja kapitalistikom
drutvu i onom u kojem postoji bilo koji oblik autoriteta, postat e dio svijesti koji
potencira dobro. Jer nasilje koje provode drutveni autoriteti vrijea ljudskost,
potiskuje dobro u nama, pretvara od nas robove.
LITERATURA
Alexander Berkman: ABC of Anarchism; 14. izdanje, Freedom Press, London, 1995. Prvo
izdanje je objavljeno u S.A.D.-u, Vanguard Press, 1929.
Brian Martin: Social Defence, Social Change; Freedom Press, London, 1993.
Slobodan Drakuli, Mirjana Oklobdija, Claudio Venza: Gradska gerila u Italiji 1970. -
1980.; Liburnija, Rijeka, 1982.
Emma Goldman: lanci, pamfleti, eseji...; Z.A.P., Zagreb, 1999.
Errico Malatesta: Anarchism and Violence; Stormy Petrel / London ACF, London, 1995.
Insurrection, broj 5, jesen 1988., London
Comunitas, broj 9, 1997., Zagreb
Page 45

Anarhizam

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Anarhizam

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

anarhizam i nasilje - zbornik

You might also like