Ljubav je drutvo

Jer vie ne mogu da hodam sam.

Neka nevidljiva misao nagoni me da bre hodam
A vidim manje, a da u isti mah vidim sve.
Cak i njeno odsustvo u korak sa mnom ide.
A ja je toliko volim da ne umem da je elim.
Ako je ne vidim, zamiljam je i tada sam snaan kao visoko drvece.
Ali ako je vidim, uzdrhtim i ne znam ta se zbilo s onim to sam osecao u njenom ods
ustvu.
Sav sam neka snaga koja me naputa.
Svekolika stvarnost me posmatra poput suncokreta s njenim licem u sredini.
I met a traveller from an antique land
Who said: Two vast and trunkless legs of stone
Stand in the desert. Near them, on the sand,
Half sunk, a shattered visage lies, whose frown
And wrinkled lip, and sneer of cold command
Tell that its sculptor well those passions read
Which yet survive, stamped on these lifeless things,
The hand that mocked them and the heart that fed.
And on the pedestal these words appear:
"My name is Ozymandias, king of kings:
Look on my works, ye Mighty, and despair!"
Nothing beside remains. Round the decay
Of that colossal wreck, boundless and bare
The lone and level sands stretch far away.
Rece mi putnik neki iz drevne zemlje jedne:
U pustinji jo lee ogromne, i bez tela,
dve noge od kamena, a ko potrait htedne,
videce tu i glavu; bore njenog cela
i usne iskrivljenog od zapovesti ledne
znak su da vajar vide sve strasti toga cara
i srce mu okrutno i aku koja pleni
pa ureza ih tako u kamen s mnogo dara.
A na postolju samom ovakav natpis ima:
Ozimandijas ja sam, svi klanjaju se meni.
Gledajte dela moja i strepite pred njima!
To ostalo je samo, a gde kip bee slavan
sad ruevine lee sve smrskane na tlima;
oko njih na sve strane pust pesak lei ravan.