Broj 3 / Knjievnost i kultura / Rafaela Boi eji - Knjiga u ruskoj distopiji

Rafaela Boi eji - Knjiga u ruskoj distopiji

"Ti, Knjigo! Ti jedina nee prevariti, udariti, uvrijediti, napustiti!"
(Kis 227 )
"Knjiga - ni za to se rastati s knjigama - onda bolje smrt."
(Kis 253)
Moda je udno ili moda tek lo stil zapoeti lanak s dvije digresije. Ali, kao prvo i sasvim neznanstveno, ne
mogu se oteti potrebi zapoeti ovaj lanak razmiljanjem o upotrebi i ulozi misala u obredu katolike svete mise.
Slabo pamtim pa me zanimaju naini kojima se ljudi bore protiv zaborava, a posebno su mi zanimljivi (zavidim
im) ljudi koji dobro pamte. Nisam osobit vjernik, ali onda kad odem na misu, uvijek me udi (da, ak i
zaboravljivu mene) zato sveenik koji je odrao tisue misa uporno gleda u nekakvu ogromnu knjigu i ita iz nje.
Usporedivi misu (moda obostrano bogohulno?) s predavanjem, mene je gledanje sveenika u tu ogromnu
knjigu koja zauzima jedno od sredinjih mjesta na oltaru (kako na poprilino djetinji nain moemo definirati
misal) asociralo na profesora koji nije dobro pripremio predavanje ili je jednostavno lo predava pa cijelo
vrijeme gleda u "alabahter". A znajui ozbiljnost katolikog kolovanja i u njemu znaaj bogosluja, nisam mogla
prihvatiti injenicu da misal uistinu slui samo zato da bi vodio ili barem pripomogao sveeniku kroz obred (kako
mi je objasnio kolega koji je zavrio bogoslovni fakultet). I ovdje sad dolazi onaj neznanstveni dio - jer ga ne mogu
potvrditi, a u ovom trenutku moda i ne elim - da mi se ini kako misal zapravo slui kao potvrda istinitosti
onoga to se na misi dogaa, to jest onoga to se na misi slavi i tuje. Zapisano je - dakle, istina je. O vjeri u
"zapisano" svjedoi i ovaj dijalog iz evengura.

- to misli - nastavljao je sa svojim sumnjama Zahar Pavlovi - moraju li svi ivjeti ili ne moraju?
- Moraju - odgovarao bi Saa, shvaajui donekle oevu tugu.
- A nisi nigdje proitao zato?
Saa bi ostavio knjigu:
- itao sam da to dalje budemo ivjeli, da e sve biti bolje i bolje.
- Aha! - s povjerenjem bi govorio Zahar Pavlovi. - Je li tako tiskano?
- Tako je tiskano.
(Platonov 2005: 48 - 49)

Takvih bi se odlomaka moglo nai mnogo u knjievnosti, ali i u svakodnevnom ivotu. Ono to je napisano, po
mogunosti na papiru, po mogunosti ukorieno (to ozbiljnije korice, to je vee povjerenje u istinitost tako
ukorienog teksta), ve svojom formom sugerira da je ono to je "tiskano" dostojno povjerenja, u nekim
sluajevima da smo ak i duni u to vjerovati. Tako e se (a ovo je druga digresija), i kada dva potpuno ista teksta
postoje u obliku knjige ili web-stranice, veina autora referirati na tiskani (ukorieni) tekst kao onaj
vjerodostojniji. A ipak se ne moe rei da se ta istinitost mora sama po sebi podrazumijevati. Sjetimo se samo
"vjerodostojnih" injenica iz npr. Sovjetske enciklopedije ili brojnih drugih knjiga podvrgnutih dravnoj,
drutvenoj ili sasvim privatnoj "kontroli" ili "cenzuri".
U ovom radu zadatak je istraiti ulogu knjige u knjievnoj distopiji uz poseban osvrt na ruski distopijski diskurs.
Naime, distopijski anr toliko se razvio od poetka dvadesetog stoljea kada se formirao kao poseban anr (iako
je, naravno, distopijskih tektova bilo i ranije) da ga je danas vrlo teko obuhvatiti u cjelovitim granicama.
Posebice se razvio na engleskom i ruskom govornom podruju, a sama ruska distopijska knjievnost iznimno je
bogata i po nekim svojim dostignuima spada u sam vrh ruske (pa tako i svjetske) knjievne produkcije
dvadesetog stoljea.
Ipak, kada govorimo o knjizi, potrebno je ponajprije definirati to je za nas uope "knjiga". Radi li se tu o samom
tekstu (nevezano za oblik njegova "fiksiranja") ili je zapravo bitan i oblik toga teksta. Da oblik nije sasvim nevaan,
jasno govore i sljedea dva primjera. Vjaeslav Kuprijanov u svojem romanu Empedoklova cipela pie ovako:
Pisano na svitku, znanje je bilo tajnovito, tamno, te je stoga povijest drevnog Egipta tajnovita, a vrijeme joj
neprekidno i zatvoreno. (...) U Kini, gdje su pisali na otvorenu papiru, vrijeme je teklo prema dolje, na obratnoj
strani lista, a budunost je bila sadrana u prolosti, iskljuujui, da tako kaemo, ideju napretka. Nebo je bilo
odraz lista ispisana hijeroglifima i visjelo nad zemljom kao kineski kalendar. ita se od poetka do kraja kako bi se
prebacilo iz stvarnosti u povijest. Stoga Kinezi osobito cijene sve to je tradicionalno. A u Europi nastanak knjige
uinio je da vrijeme bude isprekidano, prostor diskretan, pojavili su se i stali razlagati atomi, historija jurnula u
skokovima. Knjiga se moe, za razliku od svitka, otvoriti sluajno, bilo gdje, i to je, da tako kaemo, revolucija! I
mi smo se izmeu Istoka i Zapada pokazali originalni jer smo knjige imali, ali ih nismo uvijek otvarali.
(Kuprijanov 2010: 20).
Sljedei poznati primjer koji dokazuje vanost forme distopija je R. Bradburyja Fahrenheit 451 u kojoj sami ljudi
postaju knjige u pokuaju da ih spase od unitenja.
U ovom radu knjiga je ipak prvenstveno - tekst, a ne oblik u kojem je taj tekst zabiljeen i prenaan iako, kao to
smo vidjeli, i sam format toga teksta (oblik knjige) esto moe biti (esto i jest) poruka sama za sebe.

Jezik i distopija
Problem "knjige" moemo promatrati kao dio ireg problema jezika i distopije (drutva) ili pak kulture i distopije
(drutva). Problematika jezika toliko se esto obrauje u distopijama i utopijama da je teko ne sloiti se
Walterom Meyersom[1] koji smatra da je ak mogue iskoristiti razlike u pristupu ovoj temi kao temelj za
klasifikaciju ta dva anra (prema E. Marcusu: http://www.gradnet.de/papers/pomo99.papers/Marcus99.htm).
Prema njegovu miljenju u utopijama je doputeno slobodno razvijanje jezika dok je nad jezikom u distopijama
uspostavljena autoritarna kontrola kako bi se sprijeila formulacija drugaijeg miljenja od onog koje zahtijeva
reim. Slaemo se s miljenjem Eddija Marcusa da je to poprilino pojednostavljeno polazite jer je vrlo teko
"klasificirati poslijeratnu znanstvenu fantastiku iskljuivo kao utopijsku ili distopijsku" (isto), a slaemo se i s
njegovim miljenjem da je takva podjela korisna jer "pokazuje da je reprezentacija diskursa u romanu nuna u
odnosu s prirodom drutva u kojem se odvija radnja" (isto). Evidentno je da je u veini distopija "glavna uloga
kontrole jezika kontrola percepcije stvarnosti", polazei od Whorf-Sapirove hipoteze da jezik snano utjee na to
kako doivljavamo stvarnost te da je stoga stvarni svijet "zapravo lingvistiki konstrukt" (isto), ali promatrajui
distopijske romane o kojima se govori u ovom lanku, vrlo lako se primjeuje injenica da je u njima
problematika jezika (a ovdje nas u tom smislu zanima poglavito onaj aspekt te problematike koji se odnosi na
knjigu) znatno sloenija.
Govorei vrlo "grubo" (odnosno istiui u tom smislu karakteristian aspekt pojedinog romana) moe se rei da je
kod Zamjatina najintrigantiniji umjetniki postupak kojim ukljuuje ovu tematiku u svoj tekst, da je kod
Platonova kljuan filozofski odnos jezika/knjige stvarnosti i drutva, da je kod Sorokina (osim osebujnog
umjetnikog postupka) kljuna analiza odnosa umjetnosti/knjievnosti i vjenosti, a kod Tolstaje analiza
"recepcije", odnosno "vjenost umjetnosti".
Naravno, ve se prema ovome vidi da ova etiri distopijska autora tekstu/knjizi pridaju dimenziju daleko iru od
analize odnosa pojedinca i drutva i govore vrlo esto o sutinskim problemima ljudskog postojanja i smisla.

Zamjatin i Platonov
Prva znaajna ruska distopija i jedna od najpoticajnijih distopija uope (uz Orwellove distopije, naravno),
Zamjatinov roman Mi, tekst je koji je poseban i time to ve desetljeima "literaturovedi" (knjievni teoretiari i
analitiari) proputaju govoriti o vrhunskom umjetnikom postupku koji Zamjatin u njemu primjenjuje, iako su ih
Pripovjeda kritizira
individualnost i
proklamira privrenost
ideji zajednitva (otud i
naziv biljekama Mi)...
na to mogli potaknuti brojni Zamjatinovi publicistiki radovi o umjetnosti i knjievnosti. Gotovo svi radovi o
romanu na temu su "filozofskih postavki" (navodno uspjenih ili navodno neuspjenih), dok se analiza knjievnog
postupka sustavno zanemaruje. A roman je upravo po tim svojim osobinama izniman. Sukladno Zamjatinovim
postavkama o tome kako treba izgledati literatura dvadesetog stoljea (usp. Zamjatin 2002: 342), upravo je ovaj
roman poligon na kojem ih je on vrlo uspjeno demonstrirao. Uz brojne postupke koje u knjizi primjenjuje jedan
od najvanijih je "minimalistiki postupak". Zamjatin, naime, posjeduje izvanrednu umjenost da izraz ogoli
gotovo do kraja, a da u tekstu ipak ostane sve bitno, s ciljem da itatelja to vie uvue u priu i d mu ulogu
aktivnog stvaratelja.
Tako i pored toga to o knjigama i knjievnosti nema u ovom romanu "mnogo" teksta, uloga knjige, zapisa,
knjievnosti u romanu je sutinska - poevi od toga da je sam roman dnevnik glavnog lica, da je taj dnevnik
namijenjen javnom itanju, odnosno propagandi politike Jedine Drave, da je jedan od kljunih likova romana R-
13 i najbolji prijatelj pripovjedaa D-503 - pjesnik (uz to ne "samo pjesnik", ve pjesnik s "debelim crnakim
usnama" (34) to je jasna asocijacija na Pukina).
Cijeli roman bitno lei na kontrastima. Pripovjeda kritizira
individualnost i proklamira privrenost ideji zajednitva (otud i
naziv biljekama Mi), no suprotno idejama koje zagovaraju i on i
slubena ideologija Jedine Drave, pie dnevnik (po jednoj od
svojih funkcija dnevnik slui biljeenju privatnog ivota
pojedinca) pa zapravo najvie govori o samome sebi, to jest o
"ja". I o knjigama i o knjievnosti predstavljena su dvostruka
mjerila. S jedne strane "na sreu, pretpotopna vremena Svemoguih Shakespearea i Dostojevskih - ili kako ih tamo
ne zovu - prola su" (Zamjatin 2005: 31), dok s druge strane i dalje postoje dravni pjesnici koji svoje djelovanje
podreuju potrebama drutva, a ne samih sebe:
To je bio jedan od Dravnih pjesnika, koji je imao sreu - ovjenati praznik svojim stihovima. I zagrmjeli su nad
tribinama boanstveni bronani jambovi - o tom, bezumnom, sa staklenim oima, to je stajao tamo, na
stepenicama i ekao loginu posljedicu svoga bezumlja. (isto: 33)
Naravno, kao i sve drugo u Jedinoj Dravi, i spisateljska je aktivnost kontrolirana i organizirana na drutvenu
korist i dobrobit.
Mislio sam: kako se moglo dogoditi da drevnima nije padala u oi sva besmislenost njihove knjievnosti i poezije?
Najvea, predivna sila umjetnike rijei - tratila se savreno uludo. Jednostavno je smijeno: svatko je pisao - o
emu mu je palo na pamet. Isto tako smijeno i apsurdno kao i to je i more kod drevnih po itave dane tiho tuklo
u obalu i u valovima zapreteni milijuni kilogramometara - propadali su samo na podgrijavanje osjeaja kod
zaljubljenih. Mi od zaljubljenog apata valova - dobivamo struju, od zvijeri koja trca bijesnu pjenu - napravili
smo domau ivotinju i na isti nain ukroena je kod nas i osedlana nekada divlja stihija - poezija. Sada poezija -
vie nije drzak slavujev zviduk, poezija - to je dravna sluba, poezija - to je korist. (isto: 47 )
Kao i svaka organizirana djelatnost, i knjievna se produkcija provodi kroz razliite institucije pod paskom Jedine
Drave (Institut Dravnih Pjesnika i Pisaca, isto: 47 ). Iako se ovakav sustav organizacije izravno moe povezati sa
institucijama koje su nastojale "organizirati" (tj. kontrolirati) djelatnost pisaca u Sovjetskom Savezu, ipak je ovo
jedan od elemenata romana koji zbog snanog prodiranja birokratizacije u sve pore drutava na kraju dvadesetog
i poetku dvadeset i prvog stoljea ini roman izuzetno suvremenim.
I ne samo to. Uloga rijei (knjige) izjednaena je u romanu s ulogom oruja: "prije oruja iskuavamo rije" (isto:
5). Jedina razlika izmeu rijei i oruja u razliitom je pristupu elementu nasilja koji je sadran u oba ova
"nositelja progresa". Rije je humanija i barem na prvi pogled ne sadri element nasilja, ali s obzirom na to da se
oekuje njezino djelovanje (a tek u sluaju da rije ne uspije primijenit e se oruje), oito je da je i u rijei
sadrano latentno nasilje.
Najvanijim djelom "drevne" knjievnosti smatra se u Jedinoj Dravi eljezniki vozni red (isto: 11, 12). No, stare
knjige nisu unitene, one postoje u Drevnoj kui - muzeju koji prikazuje nain ivota prije Jedine Drave. Stoga
moda i ne udi veliko znanje D-503 (a vjerojatno i ostalih stanovnika Jedine Drave) o nekim segmentima
kulture/literature "drevnih". Tako on npr. poznaje i tekstove Evanelja ("govorei rijeima Evanelja drevnih",
isto: 90). Ovo se objanjava injenicom da "sve numere moraju proi obvezni teaj umjetnosti i znanosti..." (isto:
23) - to govori o organizaciji i "doktrini" Jedine Drave, no govori i o karakteru lika D-503 koji je sav sazdan od
suprotnosti.
Kao to vidimo, u Jedinoj Dravi knjiga ne samo da postoji nego je naizgled i vaan dio ivota zajednice, ali je
Platonovljeve distopije
specifine su po tome to
glavni likovi nastoje
izgraditi komunistiku
viziju utopijskog
drutva...
stavljena u zadane okvire i regulirana ba kao i druge umjetnosti (u romanu postoji stroj za izradu glazbe kojim
pomou okretanja ruice svaka numera moe izraditi nekoliko simfonija dnevno). Izravna je to refleksija
tadanjeg stanja u drutvu kada se nakon revolucije i knjievnost pokuava "zauzdati" (tendencije Proletkulta).
Najbolji dio produkcije ruske knjievnosti toga vremena prelazi u "ilegalu" te desetljeima postoji samo u obliku
samizdata koji tajno kola meu ljudima.
U romanu knjiga, kontrolirana i liena kreativnosti, ipak nije stvarni aktivni imbenik drutva. Ona je stavljena
iskljuivo u ulogu propagande i kao takva je povezana s dravnim nasiljem prema pojedincu. Jedini tekst koji jest
"aktivan" dnevnik je lika D-503. Suprotno intencijama svoga autora, dnevnik je knjiga/tekst u "drevnom smislu" - i
jedino je djelo Jedine Drave koje je dolo "do nas". Tekst je to koji od prvog trenutka D-503 pokuava kontrolirati
(dnevnike biljeke oznaene brojevima), ali koji se "otima kontroli" pa postaje upravo ono to autor nije htio.
Ovakav dvostruki obrat karakteristian je za umjetniki postupak Zamjatina kod kojeg je na prvi pogled sve vrlo
jednostavno, ali je u drugom sloju (ponekad i nevidljivom, ali koji radi na podsvjesnoj razini) vrlo aktivan (usp.
Boi-eji 2005).
Kao to vidimo, knjiga ima slojevitu ulogu u drutvu Jedine Drave, ali je i jedan je od naina karakterizacije lika
D-503 kojeg karakteriziraju njegovi postupci, pa tako i nain voenja dnevnika: o emu, kada i kako pie.
Kod Zamjatina "knjige" u romanu ima "malo", ali je bitna, a Platonovljev odnos prema knjizi u dva analizirana
romana gotovo da moemo nazvati "utnjom". Iako je jezik dominantno sredstvo njegovih filozofskih istraivanja,
sam pojam "knjige" u romanima gotovo se i ne spominje - te se postavlja pitanje moe li se uope u ova dva
romana govoriti o knjizi i njezinoj ulozi?
Posebno se u tom smislu istie roman Iskop u kojem nema ni jedne reference na knjigu, ali se o njoj govori
neizravno. U evenguru se, pak, knjiga pojavljuje, ali vrlo rijetko. Ako usporedimo npr. koliinu leksika koji se u
evenguru pojavljuje, a povezan je s hranom (usp. Boi-eji: 2010 i Gnther 2010), tada s pravom moemo
rei da ta dva odnosa nisu nimalo sluajna i da iznimno velika koliina leksika koja je povezana s hranom stoji u
korelaciji s iznimno malom koliinom leksika koja je povezana s knjigom.
Kako objasniti takav poloaj knjige u Platonovljevim romanima?
Vrijeme pisanja ovih romana vaan je podatak (kraj dvadesetih
godina 20. stoljea) jer se reflektira na zbivanja u romanu, a
njegovi romani moda su i jedinstvene distopije ije je vrijeme
zbivanja jednako vremenu pisanja. Uobiajeno je da se vrijeme
zbivanja distopija smjeta u daleku budunost iako reflektiraju
aktualnu situaciju u drutvu i mogue posljedice takve situacije.
Platonovljeve distopije specifine su po tome to glavni likovi
nastoje izgraditi komunistiku viziju utopijskog drutva (pa se vrijeme pisanja i vrijeme zbivanja preklapaju), no
oni istovremeno grade jedno od najtraginijih distopijskih drutava u literaturi s obzirom na to da se u njemu
rastae i nestaje sve ono najvrjednije na emu se temelji ljudsko drutvo. Pri tome se neke uobiajene distopijske
dihotomije zamjenjuju drugima. Tako se npr. jedna od kljunih distopijskih dihotomija sloboda : ropstvo
zamjenjuje dihotomijom sloboda : vjeno lutanje (vjeno lutanje = traganje i ne nalaenje smisla ivota). Kao to
istie Flaker (2005: 408), "kretanje kod Platonova dobiva vrhunaravni smisao", a "autor se pribliava religijskom
shvaanju kretanja kao slijevanja sa svijetom" (isto).
Ovaj element mogue je izravno povezati i s onim "filozofskim" kod Platonova. Kao to kae Jaspers:
Filozofiranje je poput buenja iz nevezanosti na ivotnu bijedu. Buenje se ostvaruje u posve
slobodnom gledanju na stvari, na nebo i svijet, u pitanjima: to je ovo sve i odakle sve to? -
pitanjima, iji odgovor ne treba sluiti nekoj koristi, nego po sebi ve nosi neko smirenje. (Jaspers
1971: 16, prema Peria 2010: 31).
Tako njegovi likovi (poglavito Dvanov iz evengura i Voev iz Iskopa) u potrazi za utopijom, bez obzira na
ekonomsku bijedu njihova postojanja, zapravo ne trae samo zemlju ekonomskog blagostanja, ve upravo
"smirenje" - odnosno odgovor na svoja pitanja o smislu ivota. Za neke je likove, kako istie Gnther (2010: 100),
ak karakteristino asketsko gladovanje kako potraga za hranom ne bi oteavala njihove pokuaje da nahrane
svoju duu.
Jedan od elemenata koji ove tekstove ini distopijskima je injenica da njihovo traenje ne rezultira nalaenjem, a
sam postupak traenja ne smatra se vrijednim sam po sebi jer i u evenguru i u Iskopu likovi koji simboliziraju
budunost umiru (Dvanov u evenguru i Nastja u Iskopu), nedvosmisleno najavljujui i smrt utopije kojoj likovi
romana streme.
Tako Platonovljevi likovi ive ono o emu govori Jaspers kad kae da "spoznavajue prostorno-vremensko
postojanje ne donosi mir, nego uvijek tjera dalje te svaki odgovor postaje novo pitanje" (Jaspers 197 1: 13, prema
Peria 2010: 32). "Nastavi li se ovo pitanje tako u beskonanost, onda se onaj tko pita nikad ne smiruje, trajno
ostaje nemiran, uvijek tragalac, nikad u miru, neprestance "na putu", nikad sofos (mudrac), uvijek i samo filo-
sofos (onaj koji tei za mudrou)..." (isto).
Jedan od razloga neuspjeha njihove potrage za utopijom moe se iitati upravo iz odnosa prema knjizi
(inteligenciji, obrazovanju). Naime, reakcija na odgovor na pitanje koje Voev, neuki seljak koji luta svijetom u
potrazi za smislom ivota, upuuje inenjeru Pruevskom, a na koje ovaj ne moe odgovoriti, ukazuje na prezir
prema inteligenciji (znanosti) koja nije u stanju odgovoriti na sutinska pitanja ljudskog ivota.
- A znate li vi kako je nastao cijeli svijet? (...)
- Ne znam - odgovori.
- Mogli biste se potruditi da to shvatite, kad ste ve kolovani.
(Platonov 2008: 33)
Potvrdu "nesposobnosti" inteligencije izraava Voevski jo jednom, kada nakon ubojstva aktivista kae: "Umro
je, (...) sve je znao, a isto je umro (isto: 130)".
Ovakav negativan odnos prema inteligenciji stvarno se u Sovjetskom Savezu pojavio nakon revolucije. Postupak
Staljina prema inteligenciji koji je perfidno proveden pod izlikom da inteligencija sabotira projekte petoljetke
esto se naziva "istkom", a A. Flaker ga jasnije i preciznije naziva "smicanjem" (2005: 408).
I evengur i Iskop govore o traenju utopije (koja se u ovim romanima moe definirati kao "mjesto smirenja
due") od likova koji nemaju nikakvo kulturno ni intelektualno zalee. U njihovu traganju kultura ne igra nikakvu
ulogu (pa tako ni knjiga). Ono malo knjiga i pismenosti na koje ipak nailaze "tragai-filozofi" ne shvaaju ili
shvaaju pogreno (Dvanov u evenguru i kolhoznice u Iskopu koje aktivist u kolibi itaonici na "poslu kulturne
revolucije" ui itati) ili pak "ue" iz nevanih tekstova kojima oni u svojoj neukosti daju preveliku vanost. Tako
ene komadima buke po daskama "uvruju svoje znanje azbuke" (Platonov 2008: 87 ) te piu rijei: avangarda,
aktiv, avans, arhilijevi, antifaist; boljevik, buruj, breuljak..." (isto: 89), a umski nadzornik trai istinu u
jeftinim knjiicama "najnovijih pisaca koje nitko nije itao", a koje mu je zavjetao njegov otac (Platonov 2005:
127 ).
Uz to likovima u romanu oduzeta je i vjera (u dorevolucionarnoj Rusiji izrazito snaan element drutva), pa se i s
te strane moe govoriti o dezorijentaciji likova koji gube svako kulturno uporite (ili ga nisu nikad ni imali).
Sveenik u Iskopu pokuava se prilagoditi novim prilikama, no ne uspijeva, i kae: "Vie ne osjeam ljepotu
postojanja - ostao sam bez Boga, a Bog je ostao bez ovjeka..." (Platonov 2008: 91). I svi ostali likovi (i oni koji
pripadaju kulacima, i oni koji pripadaju proletarijatu) osjeaju duevnu prazninu: "organizirani su (...) udarali u
svoje grudi i sluali iz njih svoju misao, ali unutra je zvualo lako i tuno, kao da je prazno i bez odgovora" (isto:
92); "dobro je... ionako vie nita ne osjeamo, u nama je ostao samo prah" (isto: 99); Jelisej "zbog nedostatka
svog uma nije mogao rei ni jednu rije" (isto: 101); "kolhozni seljaci imali su svijetla lica, kao umiveni i sad im nije
bilo ao, a u prohladnoj duevnoj praznini nije im bilo teko" (isto: 109); "nita nee prevladati njegovo duevno
osiromaenje (inenjer Pruevski)" (isto: 121).
Ipak, likovi ponekad imaju potrebu da se obrazuju i da budu dijelom kulture. No, ti pokuaji osueni su na
neuspjeh. Kao to smo napomenuli, knjige ne razumiju, a prema inteligenciji i pisanoj kulturi osjeaju
istovremeno potovanje i prezir, potrebu, ali i strah i nepovjerenje. Stav Dvanova u tom je smislu vrlo
indikativan.
"U dui je vie volio znanje nego kulturu: neznanje je isto polje gdje jo moe niknuti raslinje svakog znanja, a
kultura - to je ve zaraslo polje gdje je raslinje iscrpilo svu sol iz tla i gdje vie nita ne raste. Zato je bio
zadovoljan to je u Rusiji revolucija oplijevila do kraja rijetka zarasla mjesta gdje je bila kultura, a narod, kakav je
i bio, ostao je kao isto polje - ne kao njiva, ve kao prazno plodno mjesto. Dvanovu se nije urilo da ita sije:
pretpostavljao je da dobra zemlja nee izdrati dugo i da e sama od sebe roditi neto ega do sada nije bilo, neto
dragocjeno ako samo vjetar rata ne donese iz zapadne Europe sjeme kapitalistikog korova." (Platonov 2005:
136)
Platonovljevi likovi
zastupaju ovakvo
miljenje o znanosti -
znanost/simbolizirana
knjigom ne moe
odgovoriti na mnoga
njihova bitna ivotna
pitanja...
V. Rister (1995: 7 2) istie kako kod Platonova razum (intellectus, Vernunft, rozum) nije vii stupanj uma (um,
ratio, Verstandt), nego mu je suprotstavljen i vrednuje se negativno. Smatramo da se takav odnos prema razumu
prenosi i na knjigu i ono to ona reprezentira. U svakom sluaju knjiga i pisana rije, kako istie Rister (isto), stoje
zasebno, a odnos prema njoj dvojak je: za jedne ona je izvor sumnje, oruje ugnjetavanja, nje se boje jer ju ne
razumiju pa osjeaju prevaru - papire uvijek potpisuje najpametniji (vrednuje se negativno, kako istie Rister,
isto: 7 3), a oni znaju da se "uvijek pie radi straha i ugnjetavanja masa" (citirano prema Rister 1995: 91), dok
drugu grupu ine oni koji smatraju da su "papiri pouzdaniji od ljudi" (citirano prema Rister 1995: 126).
Ako se ponovno vratimo Jaspersu i njegovim stavovima o granicama znanosti: da znanstvena spoznaja nije
spoznaja bitka, da ne moe pruiti nikakve ciljeve za ivot, tj. ne postavlja vrednote i da ne moe dati odgovor na
pitanje o svojemu vlastitom smislu (Peria 2010: 44), tada moemo rei da i Platonovljevi likovi zastupaju
ovakvo miljenje o znanosti - znanost/simbolizirana knjigom ne moe odgovoriti na mnoga njihova bitna ivotna
pitanja (isto: 49). Zanimljivo je da umjetnost gotovo uope ne ulazi u ovu jednadbu. Ona kao da je za likove
romana jo uzaludnija od znanosti pa je gotovo i ne zamjeuju.
Pisana rije kojom se likovi romana sami poinju koristiti, istie
Rister, u slubi je "ustanovljavanja, ozakonjenja, uspostavljanja"
novog svijeta (isto). Preimenovanje ili novo imenovanje (isto:
7 4) obuhvaaju ne samo stvari i pojave nego i ljude, likove
evengura. U jednom od sela koje Dvanov i Kopenkin susreu
na svom putu stanovnici mijenjaju svoja imena u skladu s onim
to jesu ili to bi htjeli biti pa se jedan od likova "registrirao u
specijalnom protokolu kao Fjodor Dostojevski" (isto: 7 1).
Fjodor Dostojevski zamislio je tu kampanju u cilju usavravanja graana: tko se prozove imenom Liebknecht, taj
neka i ivi u skladu s njim, inae slavno ime treba od dotinog konfiscirati. (Platonov 2005: 119)
Na Dostojevskog su Kopenkin i Dvanov nabasali dok je ovaj
"...razmiljao o novim poboljanjima ivota. Dostojevski je mislio o prijateljskom braku, o sovjetskom smislu
ivota, moe li se unititi no kako bi se poveao urod, o organizaciji svakodnevne radne sree, to je dua - tuno
srce ili pamet u glavi - i zbog mnogoega se muio Dostojevski te obitelji nije davao nou mira." (isto: 120)
I na ovom primjeru vidimo grotesknu "recepciju" kulture/knjige kada ta recepcija uope postoji.
Indikativna je, meutim, injenica da u evenguru Dvanov preivljava susret s "anarhistima" samo zato to je
poznavao knjigu Mrainskog, voe odreda koji ga je zarobio (isto: 93). Dodue, taj spas samo je privremen. Nakon
razgovora s Mrainskim Dvanov je ipak trebao biti smaknut (spasio ga je Kopenkin), a i inae taj je "boljeviki
intelektualac", kako ga je nazvao Mrainski (isto: 94), bio osuen na propast. Na kraju evengura Dvanov sam
odlazi u smrt, oito ne nalazei u ivotu ono to je cijelo vrijeme traio. Nastavljajui potragu koju je zapoeo
njegov otac, Dvanov slijedi oca u hladnu vodu jezera, potvrujui tako injenicu da ovjek-tragalac smirenje
moe nai tek u smrti.
Je li sluajno da ova dva romana u kojima je knjiga (bez obzira simbolizira li znanost ili umjetnost) stavljena na
marginu zbivanja moemo nazvati romanima potpunog beznaa?
Sorokin i T. Tolstaja
Suprotno poziciji margina u dvije najcjenjenije ruske distopije posljednjih nekoliko desetljea, Sorokinovom
Plavom salu i romanu Tatjane Tolstaje Kis - upravo knjiga, tekst i pisac imaju sredinju ulogu. U romanu Plavo
salo glavna se nit radnje vodi oko proizvodnje i stjecanja tajanstvene tvari (plavog sala) koja ima sposobnost
potpune kemijske neaktivnosti te predstavlja preduvjet za vjeni ivot, a proizvode je klonovi najcjenjenijih
ruskih pisaca devetnaestog i dvadesetog stoljea.
U Sorokinovu postupku, u kojem nije upitna izvanredna majstorska stilizacija podraavanja izvornih autora,
pronalazimo slian groteskni odnos prema knjizi/kulturi koji smo vidjeli u gore navedenom primjeru iz
Platonovljeva romana evengur kada govori o razmiljanjima lika koji je samoga sebe nazvao Dostojevski.
Meutim, Sorokin u svojoj grotesknosti ide do kraja: nakaradni klonovi pisaca piu nakaradne i besmislene
tekstove koji su samo po svojem stilu prepoznatljivi i povezivi s izvornim autorima, a sami tekstovi i ne zanimaju
nikoga, nego se "proizvode" samo radi nusproizvoda koji nastaje njihovim pisanjem. U Rusiji je kod dijela publike
ovakav postupak izazvao zgraanje jer je shvaen kao izrugivanje "najveih ruskih veliina" pa je roman i javno
Izvorno, roman u
stihovima Evgenij
Onegin predstavljen je
kao libreto opere koja se
promatra u kazalitu
kroz masku...
spaljivan na pojedinim ruskim trgovima. No, Sorokin se nije izrugivao piscima originalima, nego recepciji tih
pisaca u suvremenoj (poglavito ruskoj) javnosti. Objasnit emo to upravo na primjeru Platonovljeva klona
Platonova-3 i njegova teksta Predodreenje:
"Ti si Bubnov?" povie neznanac visokim neproleterskim glasom. Stepan se osvrnu, da predoi svoje klasnino
prvenstvo, i ugleda visokoga momka s licem, kao premlaenog od napregnute nepostojanosti tekueg ivota.
Momkova je glava bila spljotena i ne zbog godina liena kose, ve uslijed tijesnog prolaenja kroza zranu crnicu
revolucionarnog vremena. (Sorokin: 60)
Svi oni koji poznaju stil i diskurs Platonova, lako prepoznaju njegove tragove u ovom odlomku (npr.
"premlaenog od napregnute nepostojanosti tekueg ivota" ili "uslijed tijesnog prolaenja kroza zranu crnicu
revolucionarnog vremena"). No, razlika izvornika i klona u tome je to u izvorniku metaforinost izraza slui kao
nain govorenja o neizrecivom (usp. Peria 2010), dok kod klonovskog teksta funkcija stila slui samo zato da bi
se referiralo na izvorni tekst i kojim Sorokin cilja upravo na one elemente Platonovljeva stila koji nose najdublji
filozofski potencijal. U klonovskom tekstu ti su elementi smijeni, ali taj smijeh u funkciji je podsjeanja na
smislenost izvornika - a ne na njegovo izrugivanje. Taj otklon ogoljuje izvorni tekst od nagomilanog
propagandnog i kulturolokog plaka i omoguuje itatelju neposredan kontakt s izvornikom. Takav postupak
najbrutalnije se realizira u epizodi Plava tabletica. U tom tekstu unutar teksta unutar teksta (pria iz knjige
Poplava lika-pisca Nikolaja Burjaka) nalazimo epizodu u kojem se "obrauje" Pukinov Evgenij Onegin.
Vano je napomenuti da meu klonovima pisaca nema klona
Aleksandra Pukina. Pukin kao neosporno sredinja linost
ruske knjievnosti time je izdvojen od ostalih pisaca koje
pronalazimo zastupljene meu klonovima. Ipak, bez Pukina,
koji je za Ruse "nae sve" (izreka koja je i sama ve postala
pomalo smijena iako je po mnogoemu predivna), u romanu
nije moglo biti. Ali, kako je taj Pukin predstavljen u romanu!
Njegov tekst prekriven je slojem i slojem kodova. Izvorno,
roman u stihovima Evgenij Onegin predstavljen je kao libreto opere koja se promatra u kazalitu kroz masku (jer
je gledalite preplavljeno vodom i fekalijama iz kanalizacije), a sve je to zapravo san drogiranog lika u pripovijetci
unutar romana. Uistinu, recepcija Pukina u Rusiji ponekad nalikuje na ono to sugerira roman. Navedimo samo
primjer jedne od najpoznatijih Pukinovih pjesama Zimska veer - ija je interpretacija desetljeima u Rusiji vrlo
povrna. Naime, implementirajui nekritiki neke elemente pjesnikove biografije, stara ena koja se pojavljuje u
pjesmi predstavlja se kao Pukinova dadilja, dok se zapravo radi o o boginji sudbine Parki koja uz prozor prede nit
ljudskog ivota (usp. Boi-eji, Radenko). Uistinu je pjesniku ponekad teko pobjei od predstave koju o njemu
ima njegova okolina. Najee je ta predstava na tetu i pisca, i teksta, i itatelja jer fiksirana tumaenja mogu
tekst samo osiromaiti. Na vrlo grub nain Sorokin potie itatelja da se vrati izvornom tekstu, da ostvari s
odreenim tekstom izravan kontakt i da preuzme odgovornost za njegovo iitavanje. Nije rije, naravno, o
zagovaranju amaterskog itanja, upravo suprotno - rije je o potrebi i poticanju kompetentnog susreta s
"najviim" - o vanosti literature govori efekt koje plavo salo proizvodi na Staljina. Taj "knjievni proizvod" koji
ima karakteristike vjenog elementa pa navodno moe donijeti besmrtnost, Staljinu, koji ga sebi na silu ubrizgava
u mozak, donosi mentalnu degradaciju i ropstvo.
Ono to ipak jest vjeno, a to je simbolizirano crnim jajetom - prenosi se iz narataja u narataj kriterijem
"boanskog" izbora, kao to vidimo u sceni susreta Anne Ahmatove i Iosifa Brodskog koja mu na samrti predaje
jaje kao simbol knjievne umjetnike kreacije:
Jaje se mutno crnilo na malenim enskim dlanovima. Djeak prie, spusti se na koljena. Njegovo nakazno lice
nagnu se nad dlanove. On otvori velika, kao u ptia, usta i proguta jaje.
- Izvrilo se! - izgovori AAA... (isto: 259)
Kao to vidimo, Sorokin knjigu/tekst, kao i Zamjatin, povezuje s umjetnikom kreacijom, a isti je sluaj i u
romanu Tatjane Tolstaje Kis. Prema njezinim vlastitim rijeima to je roman "o mutaciji jezika" (Tolstaja 2007 :
330), odnosno "o knjizi" (isto: 335), a kada govori "o knjizi", ona misli samo na umjetniki tekst, a ne na
znanstveni.
Kao to obino i jest sluaj s distopijskim romanima, ni ovaj roman ne pokuava prikazati nau budunost.
Tatjana Tolstaja istie da njezina namjera nije bila napisati politiku satiru, ve pisati o "naoj vjenoj sadanjosti"
(isto), odnosno da je eljela pisati o "ivotu i narodu" (isto: 331). Dakle, na neki nain moemo rei da su u ovom
romanu "o knjizi", u romanu o "narodu", koncepti knjige i naroda stavljeni na oba kraja znaka jednakosti, odnosno
narod = knjiga.
Zastraujue veliku ulogu igra knjiga u naem ivotu. Za vrijeme gladnih godina - krajem osamdesetih, poetkom
devedesetih, kada se nije imalo to jesti, osim plastike... tko bi mogao zamisliti da bi se knjige itale u toj koliini?
A sjeate li se kolike su bile tirae "Novoga svijeta"? Milijun i po. Gdje su ti ljudi? Poginuli u ratovima? Danas se ita
mnogo smea, nema se to rei, ali ita se i izdaje mnogo kvalitetnih tekstova. Dogaa se, opusti se - a tiraa
razgrabljena. I tko smeta narodu da ita dobre knjige? Pa nitko. Odavno ve neprijatelji ovuda nisu prolazili.
Svatko ini svoj izbor, i tako udan... (isto: 335)
O vanosti knjige i pismenosti za ovjeka i "narod" govori i injenica da su poglavlja naslovljena nazivima slova
staroslavenske azbuke. No, Tolstaju ne zanima "kulturni itatelj" - onakav kao to je i ona sama i kojem je sve
poznato - ve "divlji, neobrazovani u kojem je mozak kao zarasli ribnjak" (isto). Upravo je takav itatelj glavni lik
romana, Benedikt Karpy, ali i cijelo drutvo, na to upuuje jezik kojim je roman pisan, a koji se prvenstveno
temelji na ruralnom ruskom jeziku. Radnja romana dogaa se nekoliko stotina godina nakon atomskog rata u
gradu koji je neko bio Moskva, a nakon rata mijenjao ime sa svakom promjenom vlasti. Ljudska se vrsta
podijelila na dvije vrste - stare ljude koji su preivjeli rat i koji su postali besmrtni (umiru samo u sluaju bolesti ili
nesretnim sluajem) i na njihove potomke roene nakon rata koji imaju razliite oblike mutacija nastalih uslijed
radioaktivnosti ("posljedice"). Tako je Benediktu Karpyu majka od "starih", a otac od "novih" - te sam Benedikt
zapravo ne pripada ni jednima ni drugima - a njegova mutacija je mali repi - koji oito simbolizira nazadak u
evoluciji. Simbolino, repi mu odstranjuje Nikita Ivani, takoer jedan od "starih" koji ga pokuava pribliiti
drevnim vrijednostima.
Zahvaljujui majinu nagovoru, Benedikt se zaposli u uredu u kojem se prepisuju knjige, i to starom ruskom
tehnikom - na brezovoj kori. Stare tiskane knjige zbog radijacije zabranjene su za itanje - oni koji ih itaju moraju
na "lijeenje". Ipak, mnogi ih posjeduju i skrivaju. Stara literatura ne poznaje se kao takva - aktualni vladar, Fjodor
Kuzmi, u posjedu je starih knjiga i odlomke iz ruske knjievnosti predstavlja kao svoje, kao to i druga dostignua
"drevnih" predstavlja kao svoje izume, npr. kota. Benedikt iz nekog razloga kotira meu svojim poznanicima kao
netko tko je sklon umjetnosti pa mu kolegica s posla, Varvara Lukinina, pokazuje svoju knjigu, Nikita Ivani
potie ga da isklee Pukina od drveta, a i enin otac okriva mu svoju tajnu biblioteku. Meutim, ovaj "divlji
itatelj", iako naitan (proitao je na stotine knjiga i asopisa), zapravo nikako ne uspijeva shvatiti drevnu
knjievnost onakvom kakva ona zapravo jest. Benedikt tako podsjea na likove iz Platonovljevih romana koji su
jednako divlji (imaju mozak kao "zarasli ribnjak"), jednako tako streme za neim viim, ali im to "vie" uvijek na
neki nain izmie.
Regresiju evolucije kod Benedikta simbolizira i snana fizika reakcija koju on osjea prema knjigama, to jest
njegova ovisnost prema knjigama ne donosi mu intelektualnu "korist".
Tast imade cijelo skladite starotiskanih knjiga. Kad je Benedikt dobio pristup knjigama - iiiiii! - nije znao kud bi
prije pogledao, noge mu se odsjekle, ruke zatresle, u glavi mu se zamaglilo. (Tolstaja 2010: 17 2)
Tako snana reakcija tek naizgled govori o Benediktovoj produhovljenosti. Iako u naoj civilizaciji knjige i itanje
knjiga govore o obrazovanosti i napretku pojedinca, Benediktova povezanost s knjigama vie podsjea na
ovisnost o kocki ili narkoticima nego na duhovnu potrebu. Iako fiziki, osim repia, Benedikt naizgled nema
drugih "posljedica", do kraja romana postaje sasvim oito da je kod njega najvea posljedica ona koja se ne vidi - a
ta je potpuna intelektualna i duhovna promjena koja mu onemoguava razumijevanje civilizacije, pa tako i starih
tekstova.
U knjizi - ija je osnovna tema upravo knjiga - za oekivati je da tekst vrvi metatekstualnou. Tako i jest. Tekst
vrvi citatima i aluzijama na knjievne tekstove i likove. Nije cilj ovoga lanka istraivati koje i zato upravo te
tekstove Tolstaja citira. Ona sama navodi da je rije o "njezinu vlastitom krugu itanja" (isto: 330). Ono to je
zanimljivije, to je odgovor na pitanje zbog ega dolazi do nerazumijevanja tekstova i kakvu uistinu ulogu ima
knjievnost u ivotu ovjeka i drutva, ako ne moemo biti sigurni u to da ispravno itamo tekstove na kojima se
temelji kultura u kojoj rastemo i ivimo. Povezano s tim, u romanu se govori o tajanstvenoj knjizi (najvanijoj,
kako kae Benedikt) u kojoj su napisani odgovori na najvanija pitanja, knjizi koja ui o ivotu, ali injenica je da
on tu knjigu ne bi mogao razumijeti ak i kad bi je pronaao.

Zakljuak
Kao to se vidi, knjiga i odnos prema njoj ine vaan element najznaajnijih ruskih distopija dvadesetog stoljea.
U svakoj od tih distopija odnos prema knjizi drugaiji je i na vrlo specifian nain njihovi autori usmjeravaju
svoju panju na pojedine elemente ovog iznimno sloenog problema. Zamjatin fokusira svoju panju na pitanje
slobode kreacije. Svoja razmiljanja fokusira na slobodu u umjetnosti i na umjetnost kao sredstvo traenja
odgovora na sutinska pitanja ovjeanstva. On naizgled ne vezuje knjigu uz znanost, ali upravo znanstvenik pie
dnevnik koji se pretvara u umjetniki tekst, potvrujui tako Platonovljeve postavke o znanosti kao nedovoljnoj
da prui "smirenje ovjeku" (odnosno odgovori o sutinskim pitanjima ivota). Ipak, knjiga kod Zamjatina ima
mo - ali samo kao slobodan umjetniki tekst kreacije, a sama potraga, sloboda i kreacija bit su ivota. Svijet
Platonovljevih likova koji shvaaju da im knjige (znanost i umjetnost) ne donose odgovore na njihova pitanja, ali
koji ne shvaaju nita drugo i koji ne nalaze uporite ni u umjetnosti, ni u vjeri, ni u znanosti - sumorna je distopija
u kojoj budunost umire samoinicijativno (Dvanov u evenguru) ili joj se ne moe dogoditi nita drugo osim
smrti (Nastja u Iskopu). Platonov ni svojim likovima ni svojim itateljima ne nudi utjehu - odgovore na svoja
pitanja ovjek ne moe nai ni u emu ovozemaljskom (pa tako ni u knjizi) - sve odgovore, pa tako i smirenje,
donosi iskljuivo smrt, a ivot je jedino muka i vjeno traenje. Sorokin, pak, izraava veliku vjeru u mo
umjetnosti/knjige. Ona je ta koja omoguava vjenost, besmrtnost - ovjek i kao pojedinac vjeno ivi kroz svoje
tekstove. Slinu ideju razmatra i Tolstaja, ali je uzdie na razinu kolektiva. "Rukopisi" moda i "ne gore", ali ak i
kad preive nuklearni rat, oni postoje samo kroz recepciju - kroz itatelje. to ostaje od knjievnosti pojedine
epohe? Ostaje li uistinu ono najbolje i razumiju li istinski budue generacije tekstove prolosti? Jo vanije od
toga - ivi li ljudska vrsta, ljudsko drutvo i ljudska jedinka ne samo u horizontalnoj vremenskoj osi svoje
sadanjosti ili je nuna pretpostavka ljudskosti i vertikalna vremenska os: koliko je za definiranje ovjeka vana
dijakronijska kulturoloka ljudska sastavnica? Za Tostlaju bie i drutvo moe se nazvati ljudskim samo ako je to
bie/drutvo sposobno razumjeti knjievni tekst.
Danas kao da se knjiga suptilno unitava njezinom masovnou i banalizacijom. Zanimljiv je komentar jedne
kolegice iz Rusije (moda je prikladno zavriti lanak neznanstvenom digresijom, ba kao to je i poeo): "Prije su
neke knjige bile zabranjene i stoga su ih itali. Danas nita nije zabranjeno, ali se ne ita." Preciznije, ne itaju se
relevantni, "teki" tekstovi, jer su ih vlast i trite prekrili gomilom nevanih, beznaajnih i lakih. Zato i sam
postupak "zabrane knjige" - primjerice javno spaljivanje Plavog sala - moemo nazvati metatekstualnim i na neki
pomalo stravian nain dobrodolim.
Literatura
Boi-eji, Rafaela. "Uloga fonema/grafema u imenovanju likova romana Mi Evgenija Zamjatina." Knjievna
smotra, XXXVII, 2-3(2005): 81-88.
Boi-eji, Rafaela. "Leksik semantikog polja hrana u romanima E. Zamjatina Mi i A. Platonova evengur i
Iskop." Hrana od gladi do prejedanja. Zagreb: Disput, 2009: 269-282.
Boi-eji, Rafaela, Radenko, Marina. "Po'ezija A. S. Pukina v perevodah Mihovila Kombola na horvatskij jazyk
(na primere stihotvorenija Zimskij veer)." Boldinskie tenija. Nizhnyj Novgorod: Vektor TiS, 2009: 408-419.
Kuprijanov, Vjaeslav. Empedoklova cipela. Edicije Boievi, Zagreb, 2010.
Flaker, Aleksandar. "Slom optimalne projekcije: Platonov." evengur. Zagreb: Breza, 2005: 407 -411.
Gnther, Hans. "Glad i sitost u Platonovljevu romanu evengur." Hrana od gladi do prejedanja. Zagreb: Disput,
2009: 97 -108.
Marcus, Eddie. Speaking the Ineffable: Language and dystopia. University of North London,
http://www.gradnet.de/papers/pomo99.papers/Marcus99.htm.
Peria, Ante. Neizrecivo kod Jaspersa i Wittgensteina. Zadar: Hegelovo drutvo, 2010.
Platonov, Andrej. evengur. prev. R. Boi-eji. Zagreb: Breza, 2005.
Platonov, Andrej. Iskop. prev. R. Boi-eji. Zagreb: Breza, 2008.
Rister, Vinja. Lik u grotesknoj strukturi. Zagreb: Biblioteka Knjievna smotra,1995.
Sorokin, Vladimir. Plavo salo. prev. F. Cacan. Zagreb: Fraktura, 2004.
eji, Rafaela. "Rol' dnevnika v harakterizacii personaa D-503 v romane My Evgenija Zamjatina", Russian
Literature, LXII (2007 ) I. 91-98.
Tosltaja, Tat'jana. Kys'. Moskva: Eskimo, 2007 . 5-325.
Tosltaja, Tat'jana. "Nepal'cy i mjumziki." Kys'. Moskva: Eskimo, 2007 . 326 -330.
Tolstaja, Tat'jana. "Mjumziki i Nostradamus." Kys'. Moskva: Eskimo, 2007 . 331-337 .
Tolstoj, Tatjana. Kis. prev. Igor Buljan. Zagreb: Pelago, 2010.
Zamjatin, Evgenij, Mi, Zagreb: Breza, 2003.
[1] Walter Meyers, Aliens and Linguists: Language Study and Science Fiction, Athens: The University of Georgia
Press, 1990: 198.
Autori:
Rafaela Boi eji
Datum objav e:
04.11.2011