Pitagorejska filozofija

Ova je filozofija dobila naziv po svom utemeljitelju Pitagori. Mutni i protivurjeni izvori za
rekonstrukciju Pitagorinih ideja (prije svega Diogen L., Porifirije, Jamblih i drugi), kao i kasniji
razvitak i nadograivanje tih ideja od strane njegovih sljedbenika, potpuno onemoguavaju isto
izdvajanje tih ideja. Zbog toga, u istoriji filozofije najee se govori o pitagorejskoj filozofiji (o
filozofiji Pitagore i pitagorejaca), koja je predstavljena u cijelom nizu istorijiskih imena i
posvjedoena mnotvom fragmenata. Njezina je spekulativna strana najbolje posvjedoena
uvidima Aristotela i Seksta Empirika.

Pitagorejstvo nastaje krajem 6. st. pr. n. e. kod Pitagore i njegovih neposrednih uenika u
gradovima Krotonu, Metapontu i Tarentu, a u okviru zajednice koja se nazivae Pitagorejski
savez. U tom periodu, koji je trajao do prve polovine 5. st. pr. n. e., pitagorejsko se uenje
razvijalo usmeno. Prvo pisano izlaganje pitagorejske doktrine dao je Filolaj u drugoj polovini 5.
st. Od kraja 5. st. pitagorejstvo se postepeno zbliava s platonizmom i stapa se s njim u
Platonovoj Akademiji.

Od svih pitagorovskih uenja najranije je potvreno uenje o seobi dua. Najstarije
svjedoanstvo za ovo uenje dolo je do nas blagodarei Ksenofanu. Kada pie o Pitagorinom
ivotu, Diogen Laertije nam govori o Ksenofanovoj poemi u kojoj ovaj pripovijeda o tome kako
je Pitagora, ugledavi nekog ovjeka kako kanjava svog psa, ovome naredio da prestane, jer je u
skianju psa prepoznao glas jednog svog prijatelja. Bez obzira na to da li je pria istinita ili nije,
moe se prihvatiti da je Pitagora usvojio uenje o metempsihozi. Religiozni preporod
pitagorovaca oivio je staru ideju o moi due i njenoj nepomuenoj ilosti i poslije smrti, sve to
nasuprot homerskoj koncepciji o priljivim sjenkama poivih.
Ksenofan je zapisao:

A kada se jednom naao kod psa koga udarahu
kau bjee alostan i ovakvu ree rije:
Prestani, ne ibaj, jer zaista prijatelja ovjeka to je
dua, koju prepoznah uvi je da vie.

Ovaj fragment jasno govori o tome da je pitagorovsko vjerovanje u metempsihozu bilo dovoljno
dobro poznato ve u VI vijeku prije nove ere.

Pitagora je zabranio ubijanje ivotinja, jer one, kao mi, imaju duu. Htio je ljude da navikne na
umjerenost u ishrani i na takav nain ivota kako bi mogli bez potekoa da nabavljaju hranu,
iznosei na sto samo nekuvanu hranu i pijui samo istu vodu. To je, naime, put ka dobrom
tjelesnom zdravlju i bistrini duha. On je svoju pobonost obavljao jedino na rtveniku Apolona
ivotvornog na Delosu, koji se nalazi iza rtvenika rogova, zato to su na ovaj stavljali samo
penicu, jeam i rtvene kolae, bez upotrebe vatre, bez ikakve rtvene ivotinje.

Kau da je on prvi izjavio da je dua vezana sad za ovo ivo bie, sad za ono, ispunjavajui tako
krug neminovnosti. Kako pria muziar Aristoksen, on je takoe prvi uveo u Grkoj teine i
mjere. On je prvi proglasio veernje i jutarnje zvijezde istim. Toliko su mu se divili da su njegovi
uenici nazivani prorocima bojeg glasa, a osim toga, on sam u jednom pisanom djelu kae da
se posle 207 godina koje je proveo u Hadu ponovo vratio meu ljude. Zato su svi bili vrsto uz
njega i ljudi bi dolazili izdaleka da bi ga sluali.

Heraklid Pontski pria da je Pitagora tvrdio da se sjea svih svojih prethodnih ivota i da je
obino za sebe govorio da je ve ranije bio na Zemlji kao Etalid i da su ga smatrali Hermesovim
sinom, i da mu je Hermes rekao da moe birati koji god dar eli, samo ne besmrtnost. Tako je on
izmolio da i u ivotu i u smrti sauva sjeanje na sve to je doivio. I zato je u ivotu mogao
svega da se sjeti, a poslije smrti je sauvao isto pamenje. Tokom vremena njegova je dua ula
u Euforba, a njega je ranio Menelaj. Euforb je priao da je nekad bio Etalid i da je dobio od
Hermesa taj dar; zatim je priao o putovanjima svoje due, kako je putovala tamo i amo, u koliko
biljaka i ivotinja je dospjela, sve to je doivjela u Hadu, i sve to su druge due tamo morale da
pretrpe. Kad je Euford umro, njegova je dua prela u Hermotima; ovaj je, u elji da provjeri
prie, sam otiao u Apolonov hram u Branhidi, e je prepoznao tit koji je Menelaj na svom
povratku iz Troje posvetio Apolonu. tit je bio tako iskvaren i natruo da je od njega ostao samo
sloj slonove kosti. Hermotim je poslije smrti postao Pir, neki delski ribar, i on se opet svega
sjeao: kako je najprije bio Etalid, poslije toga Euforb, zatim Hermotim i najzad Pir. I poto je
Pir umro, on je postao Pitagora, i sjea se svega to smo ispriali.

Pitagora nije ostavio ni jedan spis za sobom.


Uenici su ga smatrali Apolonom

Pitagora je bio vrlo lijep ovjek, a priaju da je njegova pojava bila velianstvena, ime je isto
tako neposredno osvajao i ulivao duboko potovanje. Njegovi uenici su smatrali da je on
Apolon koji je doao iz daleke zemlje Hiperborejaca. Postoji bajkovita pria da je jednom
prilikom, kad se malo otkrio, primijeeno da ima zlatno bedro; kad je prelazio rijeku Nesos, ova
ga je pozdravila.

Sa tim prirodnim dostojanstvom, plemenitim obiajima i razboritom pristojnou u dranju on je
povezao jo neke spoljanje osobenosti usljed kojih je izgledao kao neko naroito tajanstveno
bie. Uz taj spoljanji izgled njegove linosti pridala se jo velika rjeitost i duboka znanja koja
je poeo da saoptava ne samo pojedinim svojim prijateljima, ve je iao na to da izvri opti
uticaj na javnu obrazovanost, i to kako u pogledu saznanja tako u pogledu naina ivota i
moralnosti. On je ne samo pouavao svoje prijatelje, ve ih je udruivao u cilju naroitoga
ivljenja, da bi od njih izgradio osobene linosti, da bi ih izvjebao u poslovima i usavrio u
moralnosti. Pitagorin vaspitni zavod izrastao je u itav savez koji je obuhvatao cjelokupan ivot.
Sam Pitagora bio je jedno izgraeno umjetniko djelo, jedna dostojanstvena plastina priroda.

Na Pitagoru je imala najvaniji uticaj njegova veza sa egipatskom kastom svjetnika, ne po tome
to je kod njih pri tome crpio neku duboku spekulativnu mudrost, ve blagodarei ideji o
realizovanju moralne svijesti koju je on tu shvatio, ideji o izgraivanju i ostvarivanju moralne
ovjekove egzistencije; ostvariti moralnost jedan plan koji je on naknadno sproveo i koji
predstavlja isto tako jednu interesantnu pojavu kao i njegova spekulativna filozofija. Kao to su
svjetenici sainjavali jednu posebnu vrstu stalea , i za njega su bili obrazovani, tako je postojao
njihov naroiti moralni ivot koji se pretvorio u pravilo i koga se pridravala zajednica. Pitagora
je neosporno donio iz Egipta sliku jednog reda, stalnog zajednikog ivota radi naunog i
moralnog usavravanja koje je trajalo cijelog ivota.

Opisi koje imamo o ustanovama njegovoga drutva potiu od poznijih pisaca, naroito od
neoplatoniara; oni su opirni u opisivanju zakona. To drutvo, ukupno uzev, bilo je po svome
karakteru slino nekom svjetenikom ili kaluerskom redu novijeg doba. Ko je elio da bude
primljen u to drutvo bio je podvrgavan ispitu u pogledu njegove obrazovanosti i vjebanjima u
pogledu njegove poslunosti. Prikupljana su obavjetenja o njegovom ponaanju, njegovim
sklonostima i poslovima. U tome udruenju bio je zaveden jedan sasvim ureen nain ivota,
tako da je za sve bilo odreeno: odijevanje, hrana, zanimanje, spavanje, ustajanje itd.; svakog
sata vrio se naroiti rad.

lanovi su bili podvrgnuti naroitom vaspitanju. Pri tom je pravljena izvjesna razlika meu
onima koji su primljeni. Oni su se dijelili na egzoteriare i ezoteriare. Ezoteriari su bili
posveeni u najvie istine nauke, i poto tome redu nijesu bili uskraeni politiki planovi, to su
oni bili takoe u politikoj djelatnosti. Egzoteriari su imali jedno iskuenitvo od pet godina.
Svaki od njih morao je da preda svoju imovinu tome redu, a pri istupanju iz njega on ju je
dobijao natrag. U toku toga vremena uenja svaki se morao obavezati na utanje (dunost da se
uzdri od brbljanja); to je, moe se uopte rei, bitni uslov svakog obrazovanja. Mora se poeti
time da se bude u stanju da se shvataju misli drugih ljudi; to je odricanje od svojih vlastitih
predstava, i to je uopte uslov za uenje, prouavanje. Obino se kae da se razum usavrava
pitanjima, zamjerkama i odgovorima itd.; meutim, razum se u stvari time ne izobraava, ve se
samo ispoljava. ovjekova unutranjost se u obrazovanju proiruje, zadobija; time to se
uzdrava, to uti ovjek ne postaje siromaniji u mislima, u ivahnosti duha. Naprotiv, on time
zadobija sposobnost shvatanja i dolazi do saznanja da njegove sluajne dosjetke i primjedbe ne
vrijede nita; sve veim uvianjem da takve sluajne dosjetke ne vrijede nita on se od njih
odvikava.

to se u izvjetajima o Pitagori naroito istiu ovo podvajanje njegovih uenika na one koji se
pripremaju i one koji su posveeni, kao i to utanje, to, svakako, kako izgleda, ukazuje na to da
su u njegovom udruenju obje te stvari bile formalnoga karaktera, ne onako kako to neposredna
priroda stvari donosi sama sa sobom i pojedinano sama od sebe proizvodi, bez nekog naroitog
zakona i nekog opteg pridravanja. Ali vano je da se i o tome primijeti da je Pitagora bio prvi
nastavnik u Grkoj ili da je bio prvi filozof koji je u Grkoj zaveo nastavu iz nauka. Ni Tales koji
je ivio prije njega niti njegov savremenik Anaksimandar nijesu nauno pouavali, ve su samo
svoje ideje prijateljima saoptavali. Uopte nijesu postojale nikakve nauke, niti neka filozofija,
niti matematika, niti inae ma koja nauka; ono to je od toga postojalo, to su bili pojedinani
stavovi, pojedinana znanja. Ono u emu se pouavalo: kako se rukuje orujem, filozofemi,
muzika, kako se pjevaju Homerove ili Heziodove pjesme, itd. ili druge vjetine; u to se upuuje
na sasvim drugi nain. Pitagora se mora smatrati za prvog opteg nastavnika. Ako bi se pak
isprialo kako je Pitagora zaveo nastavu iz nauka kod jednog naroda koji je nauno neobrazovan,
ali koji inae nije glup, ve naprotiv vrlo bistar, prirodno izobraen i brbljiv, kao to su bili Grci;
onda se, ukoliko bi trebalo oznaiti spoljanje okolnosti te nastave, ne bi smjele izostaviti ove
okolnosti: a) da je on meu onima, koji jo nita nijesu znali o tome kako stvari teku pri
izvoenju nastave iz jedne nauke, pravio tu razliku to su oni koji su tek poinjali bili odstranjeni
od onoga to bi se saoptavalo onima koji su ve odmakli, i b) to su se oni odricali da na
nenauan nain govore (brbljaju) o takvim predmetima, te bi prvo morali da shvate nauku.

A to je zbog toga djelimice stvar izgledala vie-manje formalna, djelimice je takvom morala biti
uinjena, to je zbog njene neobinosti isto tako bilo nuno: ve blagodarei tome to su
Pitagorini sluaoci ne samo predstavljali jedno veliko mnotvo, ve su uopte ivjeli u zajednici;
jedno mnotvo meutim nuno zahtijeva odreenu formu i red.

Taj zajedniki ivot nije imao za cilj samo nastavu, ve takoe izgraivanje praktinog ovjeka;
to se ove ne pokazuje neposredno kao vjetina, kao vjebanje za neku vjetinu koja ima svoj
udio u neslobodnom, predmetnom elementu ovjeka. Ve se tu pokazuje moralnost, djelatnost, a
sve to se na njih odnosi formalno je, ili tavie ukoliko se svjesno zamilja u tome odnosu; jer
formalno jeste neto opte to je za individuum povrno ili suprotno. Ali, ono se tako pokazuje
onome ko uporeuje opte i pojedinano, i koji svjesno razmilja o njima; ta pak razlika iezava
za onoga ko u njoj ivi, za koga je to obiaj.


Pitagorine izreke i nain ivota

Evo koji su bili njegovi simboli, ili izreke. Ne valja darati vatru noem. Jeziak na vagi da
ne preskoi. Ne valja sjeeti besposlen na mjerici za ito. Ne treba jesti srce. Ne valja
pomagati pilikom skidanja tereta, nego prilikom podizanja. aravi da budu uvijek savijeni.
Boju sliku na prstenu ne nositi sa sobom. Tragove lonca u pepelu izbrisati. Ne brisati
stranjicu bakljom. Ne mokriti okrenut prema suncu. Ne etati glavnom ulicom. Ne valja
rukovati se olako. Ne drati ptice s krivim kandama. Nikako mokriti na odsjeene nokte ili
kosu niti ih gaziti. Otricu maa okrenuti naopako. Kad odlazi u svijet, ne okrei se na
granici.

Evo ta je time mislio rei: Ne valja darati vatru maem: ne budi gnjev i rastui bijes silnika.
Neka jeziak na vagi ne prevagne: to jest ne prelaziti ono to je pravo i pravedno. Ne sjeeti na
mjerici znai: brini se i za danas i za sjutra, jer je mjerica tvoj dnevni obrok. Ne jedi srce
to jest: ne upropauj svoj ivot u mukama i patnjama. Ne okrei se kad naputa zemlju
znai da oni koji odlaze s ovoga svijeta ne treba enjivo da se dre ivota, i neka ih zadovoljstva
ovoga ivota ne privlae Slina su i objanjenja ostalih izreka.

Neki kau da se zadovoljavao sa malo meda ili komadom saa ili hlebom, da nije nikad uzimao
vino preko dana, a jeo je i kuvano ili sirovo povre kao prismok, rijetko kad ribu. Nosio je bijelu,
dugaku haljinu, istu; jorgani su mu bili od iste vune, jer platno jo nije bilo stiglo u ona
mjesta.

Pria se takoe da je svojim uenicima nalagao da pri ulasku u kuu uvijek kau: U emu sam
pogrijeio? ta sam uradio? ta nijesam uradio to je trebalo? Zabranjivao je da se bogovima
prinose krvne rtve; potovanje treba da se ukazuje samo na onom rtveniku na kome nema krvi.
Ne smije se zaklinjati bogovima, jer je dunost svakog pojedinca da svako za sebe bude dostojan
povjerenja. Treba potovati starije, jer ono to je vremenom ranije zasluuje vee poasti; jer,
kao to na svetu izlazak Sunca dolazi prije zalaska, tako u ljudskom ivotu poetak dolazi prije
zavretka, i u itavom ivotu roenje prethodi smrti. Zatim je nareivao da treba potovati
bogove prije polubogova, heroje prije ljudi, a meu ljudima najprije svoje roditelje. Ljudi treba
meu sobom da se tako vladaju da ne stvaraju neprijatelje od prijatelja, nego da neprijatelje
pretvaraju u prijatelje. Nita ne treba smatrati svojom svojinom. Zakon treba podravati, protiv
bezakonja se treba boriti. Pitomu biljku ne treba ni unititi niti je otetiti, a ni ivotinju koja za
ovjeka nije tetna. Pristojno i dolino je uzdravati se smijeha i ne biti natmuren. Treba
izbjegavati preeranu ugojenost, na putovanju mijenjati napor i odmor, vjebati pamenje, u
izlivu bijesa vladati i rukom i jezikom, potovati svaku vrstu proricanja, pjevati uz pratnju lire i
pjevanjem himni pokazivati zahvalnost bogovima i dobrim ljudima. Treba se uzdravati i ne jesti
bob (pasulj, graak) zato to on nadima i na taj nain ima najvie veze sa duevnim dijelom;
osim toga, bolje je za stomak ako se ne jede, a i snovi e nam biti prijatniji, a san zdraviji.

Veoma je znaajno da se uoi da pitagorovci nijesu bili tek nekakva gomila Pitagorinih uenika,
manje ili vie samostalnih i odvojenih jedan od drugog. Oni su bili pripadnici jednog religioznog
drutva ili zajednice, koju je Pitagora osnovao u Krotonu, u junoj Italiji, u drugoj polovini VI
veka stare ere. Sam Pitagora bio je Jonjanin, a i stariji pripadnici kole pitagorovaca govorili su
jonskim dijalektom. Poeci pitagorovakih zajednica, kao i ivot osnivaa kole, obavijeni su
tamom. Jamblih u svom spisu Pitagorin ivot naziva osnivaa kole voom i ocem boanske
filozofije, bogom, demonom (tj. nadljudskim biem), odnosno boanskim ovjekom.

Postoje tani i iscrpni opisi o spoljanjem nainu ivota koji su pitagorejci vodili u svojoj
zajednici, o njihovim vjebama itd.; ali mnoge od tih stvari potiu od docnijih pisaca. Tu se prije
svega tvrdi da su se odlikovali time to su nosili jednaka odijela bijela, lanena odijela, kakva
je nosio sam Pitagora. Oni su imali jedan tano odreeri dnevni red. Ujutro, odmah poslije
ustajanja morali su da se sjete onoga to su radili prethodnog dana, jer ono to imaju da rade toga
dana stoji u tijesnoj vezi sa onim to su radili prethodnog dana. Prava obrazovanost ne sastoji se
u tome da ovjek suvie obraa svoju panju na sebe, da se bavi o sebi kao pojedincu, to je
sujeta; ve u tome da zaboravi na se, da se udubljuje u stvar, u samozaboravu. Takoe su
morali da ue napamet odlomke iz Homera i Hezioda. Ujutru, a esto i u toku dana, bavili su se
muzikom, jednim od glavnih predmeta grke nastave i obrazovanosti uopte. Isto su tako kod
njih bila zavedena redovna gimnastika vjebanja u rvanju, tranju, bacanju i tome slino. Oni su
se zajedno hranili i u tome su pogledu takoe imali naroite osobenosti; ipak i o njima postoje
razliiti izvjetaji. Med i hljeb oznauju se kao njihova glavna hrana, a voda kao najbolje, tavie
kao jedino pie. Isto tako su se potpuno uzdravali od mesne hrane, sa im se dovodi u vezu
njihovo vjerovanje u seobu due; takoe se pravila razlika meu vegetabilnim prehrambenim
sredstvima, pasulj je bio zabranjen.

Dvije su okolnosti postojale: a) esta refleksija (o samom sebi koja je propisana kao dunost (ve
je spomenuto kao jutarnje zanimanje, isto tako kao veernje zanimanje: da ispitaju da li je ono
to su u toku dana inili pravo ili nije pravo), opasna, nekorisna bojaljivost (potrebno je vie
promiljenosti o samoj stvari) oduzima slobodu, kao to postaje formalno upravo sve ono to
stoji u vezi sa moralnou; b) mnogostruko sastajanje u hramovima, rtva, mnotvo religijskih
obreda, voenje utvrenog religijskog ivota

Pa ipak taj red, u kome su se njegovali pravo moralno obrazovanje i ophoenje sa ljudima, nije
dugo postojao. Jo za Pitagorina ivota sudbina njegovog saveza bila je zapeaena; on je
zadobio neprijatelje koji su ga nasilno razorili. On je, tvrdi se, navukao na sebe zavist. Bio je
optuen da ima i drugih namjera, osim onih koje javno ispoljava; sutina toga saveza je u tome
to pojedinac ne pripada potpuno gradu, ve i nekom drugom. U toj katastrofi je navodno sam
Pitagora naao smrt u 69.olimpijadi (504. prije nae ere), i to prilikom jednog narodnog ustanka
protiv tih aristokrata. Njegova je smrt neizvjesna, ili je umro u Krotonu ili u Metapontu; ili u
jednom ratu Sirakuana sa Agrigentinjanima. Inae se udruenje pitagorejske kole i prijateljstvo
njegovih lanova odralo jo i docnije; ali ne u obliku nekog saveza. Uopte, istorija Velike
Grke nama nije dovoljno poznata; ipak jo za Platonova vremena nalazimo pitagorejce na elu
drava, ili vidimo da nastupaju kao jedna politika sila.

to se tie Pitagorine starosti, neki tvrde da je on iveo 80 godina, drugi opet 104 godine; o tome
se vodi veliki spor. Dikearh pria da je Pitagora umro u Metapontu, u hramu Muza, poslije
etrdesetodnevnog gladovanja. Heraklid u svom djelu Izvod iz Satirovih ivotopisa kae da je
sahranio na Delosu Ferekida, pa se poslije toga vratio u Italiju, i kad je zatekao Krotonjanina
Kilona kako je svima priredio jednu raskonu gozbu, on se povukao u Metapont da tamo
gladovanjem zavri svoj ivot, jer vie nije osjeao elju da ivi.

Hermip iznosi drugu priu o Pitagori. Naime, kad je doao u Itakju, podigao je jedno malo
prebivalite pod zemljom. Svojoj majci je naredio da sve togod se desi zabiljei i oznai
vrijeme, pa da mu zatim te svoje zabiljeke alje, sve do njegovog povratka. Njegova majka je
tako i uradila. Pitagora se poslije izvjesnog vremena ponovo pojavio, slab i omravio. Otiao je u
Skuptinu i izjavio da dolazi iz Donjeg svijeta i proitao im sve to se dogodilo. A ljudi su bili
tako uzbueni njegovim priama da su plakali i povjerovali da Pitagora ima neto boansko u
sebi, tako da su ak njihove ene poslali k njemu da neto od njega naue; te ene su dobile
nazive pitagorejke. To pria Hermip.

Prema podacima Heraklida, bilo mu je osamdeset godina kad je umro, a to se slae i s njegovim
sopstvenim opisom ovjekovog ivota, mada mnogi tvrde da je doivio devedeset godina.


Zlatna pravila pitagorakog bratstva

U grkom svijetu u vrijeme Pitagore vjerovatno nije bila novost osnivati kolu. Iako to ne moe
sasvim da se dokae, vrlo je vjerovatno da su rani miletski filozofi okupljali oko sebe uenike
kao u kolama. Meutim, Pitagorina kola je imala neke nove odlike, naime, asketski i religiozni
karakter. Malo prije kraja jonske civilizacije u njoj je dolo do religioznog preporoda koji je
trebalo da donese istinske religiozne elemente, a koji su bili odsutni u olimpskoj mitologiji i u
miletskoj kosmologiji. Ba kao to u Rimskom Carstvu, u vrijeme kada se to drutvo (jer je
izgubilo svoju prvobitnu svjeinu) primaklo svom zalasku, uoavamo tenje ka skepticizmu i
sklonosti ka tajanstvenim religijama, tako sline tendencije primjeujemo i na kraju bogate
trgovake jonske civilizacije. Bratstvo pitagorovaca reprezentuje duh tog religioznog preporoda;
bratstvo je taj preporod spajalo sa snano izraenim naunim duhom.

Kada je rije o religiozno-asketskim idejama i religioznim djelatnostima pitagorovaca, one su
bile usredsreene oko ideje o istoti i oienju, budui da je uenje o seobi dua prirodno
vodilo ka podsticanju razliitih oblika obdjelovanja due. Upranjavanje utanja, djelovanje
muzike i izuavanje matematike, sve to je za pitagorovce bila dragocjena priprema za njegovanje
due

Pitagora je geometriju doveo do savrenstva. Mnogo vremena proveo je prouavajui aritmetiku
u vezi s geometrijom. On je takoe otkrio muzike intervale na monohordu. Nije zanemario ni
medicinu. Matematiar Apolodor pria da je Pitagora prinio hekatombu kad je pronaao zakon
da je kvadrat nad hipotenuzom u pravouglom trouglu jednak zbiru kvadrata iznad strana koje
zaklapaju pravi ugao.

Sve do Filolaja nije se moglo saznati ni za kakvo Pitagorino uenje. Filolaj je izdao ona tri
uvena njegova djela za koja je Platon poslao sto mina da bi ih kupio. Nita manje od 600 ljudi
hitalo bi na njegova veernja predavanja; i oni koji su bili dostojni da ga vide pisali bi svojim
prijateljima da ih je snala velika srea. tavie, Metapontinci su njegovu kuu prozvali hramom
Demetrinim, a prilaz kui muzejom. I ostali pitagorejci su obicno govorili da njegova uenja ne
smiju svi ljudi da uju, kako kae Aristoksen u desetoj knjizi Pravila o vaspitanju, e se takoe
iznosi da je jedan iz te kole, po imenu Ksenofil, upitan od nekog ovjeka kako bi najbolje
mogao vaspitati svog sina, odgovorio: Ako ga uini graaninom jednog lijepo upravljanog
grada. Po itavoj Italiji Pitagora je mnoge ljude uinio dobrim i valjanim, kao takoe
zakonodavce Zaleuka i Harondu.

Aristotel kae da je Pitagora prvi pokuao da govori o vrlini i da je vrline svodio na brojeve.
Moe se zakljuiti da su Pitagorovci imali svoju naunu etiku, izgraenu na osnovi njihovih
etiko-matematikih spekulacija. Ta etika, je, u isti mah, i prvi etiki sistem u Helena, i njegovi
glavni stavovi i propisi nalaze se popularno izloeni u sauvanim Zlatnim stihovima i Poukama i
simvolima.

Evo Zlatnih stihova u metrikom prevodu:

Besmrtne bogove najpre, po zakonu kakav je propis,
potuj i zakletvu uvaj, a zatim dine heroje,
i jo bogove potuj pod zemljom, po zakonu rade'.
Potuj i roditelje i najblie srodnike svoje.
5 A od ostalih biraj za druga najboljeg od svih
Reima poputaj blagim i delima korist to nose.
Prijatelja svoga ne mrzi zbog pogreke male,
dokle god moe, jer sila do nude boravi blizu.
Tako to, eto znaj, a navikni vladati ovim:
Trbuhom najpre i snom I poudom polnom I gnevom.
Sramotu nikakvu nemoj uiniti nikad ni s drugom
ni sam; od svega ti se od sebe najvie stidi,
zatim pravdu izvruj i djelanjem svojim i rijeju
nemoj se navii da ma u em nerazborit bude,
15 nego znaj da je svima smrtnicima sueno mreti,
bilo ti drago da novac stekne il' izgubi opet.
A to boanskom sudbom smrtnici muka imadu,
kakav god udes da ima, podnesi i nemoj se ljutit,
Prilii koliko moe pomoi, a misli ovako:
20 ljudima dobrim od toga Sudbina ne poklanja mnogo.

Mnogi govori ljudima i loi stiu i dobri;
nemoj se uditi njima i ne daj da srce ti taknu.
Ako se la koja zbori, ti blago odstupi, uzmakni,
A to ti kaem, to gledaj da svagda se izvri u svem:
25 neka te niko ni rijeju ni djelom ne podstakne da to
uini ili da rekne, to nije korisnije za te.

Razmisli prije nego pone, da ne bi uinio ludost;
svojstvo je jednog ovjeka da radi i govori ludo.
Nego izvruj ono to nee te docnije muit.
30 Nita ne ini to ne zna, no ui ono to treba,
tako e moi svoj ivot provesti u najveoj srei.
Nit za tjelesno zdravlje ne valja nehajan biti,
ali u piu i jelu i vjebama umjeren biti.
Mjerom pak nazivam ono to nee ti zadati muka.
35 Obikni istim ivotom da ivi i krotkim i smjernim,
pazi da ne radi ono to budi nenavist u ljudi.
Nemoj bez potrebe troit za lijepo kao da ne zna,
niti tvrdica budi: u svemu je najbolja mjera.
Radi to nee ti kodit, a promisli prije nego pone.

40 Nikako ne daj da san na njene ti spusti se oi
prije nego posao svaki pretrese onoga dana:
e li pogrijeih? ta li uinih? ta duan proputih?
Poni najprije od prvog i zatim poi po redu:
uini li zlo, prekori se; raduj se, uini l' dobro.
45 U tom se vjebaj, to radi, i na to treba da tei:
takav trud izvee te na put boanske vrline
kunem se onim broj to etvorni dui nam dade,
izvor prirode vjene. Za dobar svretak se najprije
bogu pomoli pa pregni na pos'o. Kad postupi tako,
50 znae besmrtni bog to sredi, to samrtan. ovjek,
kako se rastura sve i kako se zajedno dri.
Znae i to je pravo, u svemu je priroda slina,
te oekuj to treba, i sve e ti poznato biti.
Znae da ljudi sami navaljuju na sebe muke,
55 jadni, jer dobara kad kraj njih se nau nit vide
niti uju, a zla da se rijee malo ih umije.
Takva sudbina vara smrtnike, i oni k'o valjci
sada se amo sad tamo u stalnu kotrljaju jadu.
Turobna pratilja Svaa u potaji nanosi tetu,
60 zato je ne raspiruj, ne poputaj pa se povuci

Dive oe, ti sve bi od mnogih spasao bijeda
kad bi svima pokazao kakva je narav u koga;
Nego ti bez brige, budi, jer ljudi boanskog su roda
kojima priroda nude' pokazuje svetinju svaku.
65 Ako je do njih ti stalo, izlijeie sve to ti kaem
i jak bie, a duu iz ovih e nevolja spasti.
Ne jedi jela to ih zabranismo u Oienju
i Odreenju due, ocjenjuj i misli na svaki propis
uzevi razum odozgo da vozar ti najbolji bude.
70 A kad ostavi tijelo i ues u slobodan etar,
bie besmrtan, bog vjekoviti, ne vie smrtan.


Bitne crte pitagorovakog etikog uenja, kao uenja o seobi due i povratku svih stvari, asketski
nain ivota, puritanski fanatizam moralne strogosti, to sve ima svoje porijeklo u Orfizmu i
misterijskim religijama, osjeali su protivnici kao sasvim nehelenske i strane helenskoj prirodi,
mada je s druge strane ba spoj duhovnog ujedinjavanja krajnosti, tipino helenska crta. Ali ba
tom strogou, svojom praktikom reformom, svojim autoritativno-socijalnim duhom, tj.
izgraivanjem pravilnih odnosa djelova prema cjelini, pitagorovci su izvrili velik pozitivan
uticaj: probudili su ratniki duh i helenske gradove koji su ivjeli u atmosferi neobuzdane
raskoi, spasili od opasna razmekavanja, tako da je sjajna pobjeda Krotonjana nad
mnogobrojnijim, ali raspusnim Sibarianima vaila kao pobjeda morala nad pokvarenou, kao
pobjeda svijetle, jasne i vrste odreenosti nad maglom i pijanstvom neodreenosti. Raspusnu
karnevalsku guvu o Dionisijama, u kojoj je uestvovao ciijeli, Platon e osjetiti kao kontrast
prema etikom duhu pitagorovaca.

Predstavnici pravog helensko-dorskog duha, pitagorovci svoju etiku nijesu odvajali od politike, i
ba to to su teili da svoja etika shvatanja odmah ostvare u praktikom ivotu dokazuje da je
kod njih etiko-politiki interes bio jai od naunog. Pitagora je odbacivao i tiranidu i
demokratiju, jer se oba ta dravna oblika protive svoenju na matematike formule, dakle sadre
u sebi neto neharmonino i skloni su samovoljstvu, i zato po njegovoj politikoj doktrini samo
aristokratija uma i karaktera moe upravljati dravom. O pitagorovakoj filozofiji politike
sauvan je ovaj odlomak: Uopte nema veega zla od anarhije; jer ovjek nije po prirodi takav
da se moe odrati a da njime niko ne upravlja. O onima koji upravljaju i o onima kojim se
upravlja ovako su mislili: oni koji upravljaju treba da budu ne samo nauno tj. struno,
obrazovani, nego i ovjeku da budu prijatelji, a oni kojima se upravlja treba da budu ne samo
posluni nego i odani onima koji upravljaju


Muzika kod pitagorovaca

Jednostavnost ivota u savezu, koja se odricala od ulnih uivanja i posveivala se izgradnji
duhovnog ivota, dovela je do isticanja nauke i umjetnosti, u kojoj je muzika zauzimala prvo
mjesto i morala sluiti pedagokim ciljevima, kao i fizikalnim i astronomskim saznanjima, a u
muzici prvo mjesto pripadalo je apolonskoj polifonoj liri, koja kao instrument harmonije, zlatnim
koncima spaja srca ljudska, stiava ih, isti i oblagorouje. Jer ovjek, ija je dua prvobitno bila
jedinstvo tu se isti pitagorizam vezuje s orfizmom izaao je iz toga jedinstva i pao u
dualizam, u razdvojenost, koja u sebi nosi izvore svih ljudskih bijeda. ovjek, dakle, nije vie
muzika, nije harmonija, ali on to treba da postane, da i jedno i drugo stvori i u sebi i u socijalnom
ivotu. Znajui s kolikom intenzivnou tonovi muzike prodiru u duu ljudsku i kako mogu da
izraze razlina osjeanja mnogobrojnim kombinacijama svojih melodijskih i harmonijskih
elemenata, pitagorovci su veliku panju obraali na vaspitnu vrijednost dobre muzike, velike,
punozvune i lijepe muzike, jer ona, vie no ma koja druga umjetnost, umije naa osjeanja ne
samo da obogati nego i da ih pretanji, preisti i oblagorodi, i to na najneposredniji nain.

O muzikom shvatanju pitagorovaca najbolje nas moe obavestiti sauvani spis Aristida
Kvintilijana O muzici, naroito II knjiga, koja predstavlja jedan od najvanijih izvora za
poznavanje pitagorovake muzike estetike, naroito za uenje o etosu u helenskoj muzici, jer su
mu glavni izvori bili stari teoretiari muzike: s jedne strane Aristoksen iz Taranta, a s druge
atinski sofist D a m o n, koji su teoriju muzike obraivali s muzikalnoetikog stajalita, kao
pitagorovci. U IV glavi pomenutog spisa Aristid izlae da muzika zahvata cijelog ovjeka,
predstavama izraava karakter i uzbuenja due, rijei uobliavanjem melodije i glasa, a djelo
ritmovima i pokretima tijela, da zato eca moraju prolaziti kroz muziko vaspitanje, i da su ve
stari saznali da u muzici lei najjai vaspitni uticaj. Pjevanje i igraki pokreti uroeni su ovjeku,
i kad bismo ih njemu oduzeli, digli bismo ruke od njegove prirode. Na tome su pitagorovci
izgraivali svoje vaspitanje na taj nain to su tim ljudskim snagama pokazivali koristan put.
Zanosno Aristid slavi moni uticaj muzike na cjelokupan ljudski ivot. Himne i pohvalne
pjesme bogovima uljepavaju se muzikom, privatne i javne svetkovine dobivaju njome vei sjaj.
Ona podstie ratniku hrabrost i olakava daleke mareve. Ona ublaava plovljenje i veslanje i
teke rune radove, jer se u naporima pojavljuje kao tjeiteljica. U varvarskih naroda ona slui i u
alosti, jer melodijom stiava ljutinu bolova

Pored vaspitne funkcije pitagorovci su kao drugi vani zadatak isticali terapiju, lijeenje strasti u
ljudskoj dui pomou naroitih melodija kojima su teka duevna stanja okretali u njihovu
suprotnost. Uvee su duu istili od dnevnog metea i graje umirnim melodijama,. a ujutro su se
od tekog i mutnog sna osloboavali ivahnom muzikom, a ponekad su lijeili i tjelesne. Tako
je Pitagora zaveo veoma korisno muzikalno uspostavljanje ljudskih stanja I ljudskog ivota. I
dananja medicina pokuava da ponovo otvori ovvu stranu suzbijanja psihosomatskih bolesti

Sa svojim uenjem o etikom znaenju muzike Pitagora lii na kineskog mudraca Konfuija ,
svoga savremenika, u ijem su sistemu kako instrumentalna (kitara, harfa, frula, zvona, fonolit) i
vokalna muzika (pjevanje oda uz pratnju svirke) zauzimale mjesto, jer muzika oblagorouje duu
i utoliko unaprjeuje vrlinu


Filozofija pitagorovaca

Aleksandar u svom djelu Redosled filozofa pria da je u Pitagorinim zabiljekama naao i ove
podatke. Princip svih stvari jeste monada, ili jedinica; iz ove monade proizlazi neodreena
dijada (dvojstvo) i slui monadi svome uzroku kao materijalna podloga; iz monade i
neodreene dijade proizlaze brojevi; iz brojeva take; iz taaka linije; iz linija povrine; iz
povrine vrsta tijela, osjetljiva tijela, iji su elementi: vatra, voda, zemlja i vazduh. Ovi se
elementi meu sobom mijenjaju i u potpunosti prelaze jedan u drugi, i sastavljaju se da bi stvorili
jedan ivi kosmos, razuman, sferian, u ijem se sreditu nalazi Zemlja, koja je i sama sferinog
oblika i svuda naseljena. Postoje takoe antipodi, i nae dolje kod njih znai gore. Svjetlost i
mrak imaju podjednak udio u vasioni, isto tako i toplo i hladno, suvo i vlano; ako preovlauje
toplo, onda imamo ljeto; ako preovlauje hladno, imamo zimu; ako suvo, imamo proljee, ako
prevlauje vlano, onda imamo jesen. Ako se sve mase nalaze u ravnotei, onda imamo najbolja
godinja doba; onda svjeina proljea predstavlja zdravo godinje doba, a jesen koja vene
predstavlja nezdravo doba. Isto tako, i dan pokazuje istu razliku: rano jutro je njegov
osvjeavajui dio, a vee je dio u kome dan vene; zato je i nezdravije.Vazduh oko Zemlje je
nepokretan i nezdrav, i sve to se nalazi u njemu je smrtno; ali najvii sloj vazduha se stalno
kree, on je ist i zdrav, i sve to se u njemu nalazi besmrtno je, pa, prema tome, i boansko.
Sunce, Mjesec i ostale zvijezde su boanstva, jer u njima preovlauje toplota, a toplota je uzrok
ivota. Mjesec je obasjavan Suncem. Bogovi i ljudi su u srodstvu, ukoliko ovjek uestvuje u
toploti; zato bogovi vode rauna o ovjeku. Sudbina je uzrok to su stvari ovako ureene kao
cjelina i pojedinano. Sunev zrak prodire kroz vazduh, hladan ili gust; vazduh zovu hladnim
eterom, a more i vlagu nazivaju gustim eterom i ovaj zrak ulazi i u dubine i na taj nain
oivljava sve. ivi, naime, sve ono to uestvuje u toploti to je razlog zato su biljke iva bia
ali sve nema duu, koja je odvojeni dio etera, jednim dijelom toplog, a jednim hladnog, jer
ona ima udjela i u hladnom eteru. Dua se razlikuje od ivota; ona je besmrtna, jer je besmrtno i
ono iji je ona dio. iva bia se jedno iz drugog stvaraju raanjem, i ne postoji spontano raanje
iz Zemlje. Sjeme je kap mozga koja u sebi sadrava topao dah; i kad se ovo ulije u matericu,
onda se iz mozga izdvaja ihor (limfa), vlaga i krv, iz ega se onda stvaraju meso, tetive, kosti,
kosa i itavo tijelo, dok dua i osjeaji dolaze od onog toplog daha. Otprilike za etrdeset dana se
oblikuje prvo zgunjavanje (pagen), a po odreenim harmoninim odnosima raa se potpuno
dijete za sedam, devet, ili najvie deset mjeseci. Ono u sebi nosi sve potrebne odnose koji
sainjavaju ivot i oni oblikuju jedan kontinuirani red, prema odnosima harmonije, i svaki se dio
pojavljuje prema odreenim razmacima vremena. Opaanje uopte kao i naroito vid je neka
vrsta naroito toplog daha. Zato se za nj kae da vidi kroz vazduh i vodu; jer se toplom eteru
odupire hladan eter. Kad bi, naime, dah (isparenje) u oima bio hladan, on bi se raziao im bi se
sastao s vazduhom koji mu je slian. A sada... on oi naziva kapijom sunca. Isti su njegovi
zakljuci u vezi sa sluhom i ostalim ulima.

ovjekova dua je podijeljena na tri dijela: razum, pamet i hrabrost. Pamet i hrabrost imaju i
ostale ivotinje, ali razum ima samo ovjek. Sjedite due se prua od srca do mozga. Onaj dio
to se nalazi u srcu jeste hrabrost, dok su djelovi smjeteni u mozgu pamet i razum. ula su
kapljice koje dolaze od mozga. Razum je besmrtan, a sve ostalo je smrtno. Due dobijaju hranu
iz krvi, a duevne sposobnosti su strujanja vjetra, jer i one su, kao i due, nevidljive, kao to je
eter nevidljiv. Vene, arterije i tetive su veze due; kad je ona snana i zabavljena sama sobom,
onda rijei i njena djela postaju njene veze. A izbaena iz svog sklopa, ona luta vazduhom kao
tijelo. Hermes je uvar dua, i zato ga zovu pratiocem i vratarom i Podzemnim Hermesom, jer on
odvaja due iz njihovih tijela, te s kopna i mora vodi ih na odreeno mjesto. iste due bivaju
odvedene na najvie mjesto, a neistim duama nije doputeno da se priblie istim duama, ili
jedne drugima, nego ih Erinije dre vezane neunitivim okovima. Vazduh je sav ispunjen
duama, koje zovemo demonima ili herojima. Ovi ljudima alju snove i predskazanja bolesti i
zdravlja, i ne samo ljudima, nego i ovcama i ostaloj stoci; na njih se odnose i oiavanja i
okajanja, kao i svako proricanje i predskazivanje i slino. Ali, najvanija stvar u ivotu ljudi je
da nagovore due na dobro ili na zlo. Blaeni su oni ljudi koji imaju dobru duu; a oni koji imaju
lou duu nikad ne mogu biti spokojni.

Pravinost ima snagu zakletve, i zbog toga Zevs ima nadimak Horkios (uvar zakletve). Vrlina
je harmonija, a to su i zdravlje i sve dobro i bog sam; zbog toga kau da je sve sastavljeno po
zakonima harmonije. Prijateljstvo je harmonina jednakost. Bogovima i herojima ne treba
ukazivati iste poasti; bogovima uvijek, u tihom strahopotovanju, u bijeloj haljini, poslije
izvrenog oienja, a herojima tek od podne pa nadalje. Oienje se postie okajanjem i
kupanjem, zatim time da se uvamo svakojakog prljanja (kaljanja), da se uzdravamo od mesa
uginulih ivotinja, da ne jedemo meso cipalja, crnoperki, jaja, i ivotinja koje se legu iz jaja,
boba; zatim uzdravanjem od svega to propisuju ljudi koji obavljaju mistike obrede u
hramovima.

Mora se razlikovati filozofija samoga Pitagore od njezinog razvitka i izgradnje provedene kod
njegovih sljedbenika (u Jamblihovom katalogu navodi se ak 218 imena pitagorejaca).To
pokazuje da se znaaj te filozofije oituje u mogunostima njezinog usavravanja, jer se ona nije
mogla odrati u svom prvobitnom obliku. Naime, u poetku se ta f ilozofiija nije mnogo
razlikovala od stare filozofije prirode (Mileana, odn. Jonjana): govori se o dahu i praznom",
koje nebo uvodi sebi iz neogranienog vremena.

Za nas glavnu stvar predstavlja pitagorejska filozofija, ne toliko filozofija samog Pitagore koliko
pitagorejaca. Tako govore Aristotel i Sekstus; i iz uporeivanja onoga to se izdaje za
pitagorejsko uenje odmah se jasno vide neka odstupanja i neke razlike. Za Platona se tvrdi da je
kriv za njeno izopaenje za unoenje pitagorejskog uenja u svoju filozofiju; ali mo
pitagorejske filozofije ogleda se u njenom daljem usavravanju, ona se nije mogla odrati
onakva kakva je prvobitno bila.

Isto tako treba izdvojiti ono to oigledno pripada neoplatoniarima i neopitagorejcima; mi u tu
svrhu imamo izvore koji su raniji od ovog perioda, iscrpna izlaganja koja nalazimo kod
Aristoteia i Sekstusa.

Pitagorejska filozofija ini prelaz sa realistike filozofije na intelektualfilozofiju. Jonci tvrde,
sutina, princip jeste neto materijalno odreeno. Najprei potom zadatak je a) da se ono to je
apsolutno ne shvati u prirodnoj formi, ve u nekoj misaonoj odredbi; b) osim toga sada se moraju
postaviti odredbe dok ono to je prvo jeste neto sasvim neodreeno. Obje te stvari uradila je
pitagorejska filozofija.

1. Dakle, ono to je staro jednostavni glavni stav pitagorejske filozofije glasi: ,,da je broj
sutina svih stvari i da organizacija univerzuma uopte predstavlja u svojim odredbama jedan
harmonini sistem brojeva i njihovih odnosa." Tim tvrenjem se odjednom ponitava sve ono to
za predstavu vai kao bitno ili kao sutastveno (kao istinito), pa se ulno sutastvo iskorjenjuje i
pretvara u sutastvo misli. Sutina se izraava kao neulna; i tako neto heterogeno u odnosu
prema ulnome, prema obinoj predstavi, uzdie se na stupanj supstancije i pravog bia i kao
takvo se izraava. Ali upravo je time postavljena nunost kretanja miljenja: u kome smislu treba
uzeti ovaj stav, ta je broj; to jest ne samo to sam broj treba pretvoriti u pojam, ve treba
prikazati i kretanje njegovog jedinstva sa biem. Jer neposredno jedan nije za nas broj; isto nam
tako broj ne izgleda kao pojam. Smisao i dokaz je u tome da razumijemo kretanje same stvari;
razumijevanje nije sluajno kretanje izvan stvari nas radi.

Mada ovaj princip zaista ima za nas neeg udnog, ipak se u njemu skriva ovo: broj je neto to
nije isto ulno; osim toga, on donosi sa sobom odmah odredbu, opte razlike i suprotnosti. Toga
su stari filozofi bili vrlo dobro svjesni. Aristotel navodi iz Platona da ,,je on naznaio da se
matematiki elemenat stvari nalazi izvan isto ulnog elementa i izvan ideja, a izmeu njih
oboje. Od ulnoga je razlian po tome to je (broj) beskonaan" (neto neulno) ,,i nepokretan"
(nepromenljiv). ,,Od ideja on se razlikuje time to sadri mnotvo, te zbog toga brojevi mogu biti
meu sobom slini i jednaki; ideja" (ono to je opte, rod) jeste svaka za sebe samo jedna,"
broj, meutim, moe se ponavljati. Broj, dakle, nije ulan, ali on takoe jo nije misao.

U Pitagorinoj biografiji od Malhusa (Porfirijevo ime) to se jo blie oznauje: Pitagora je
izlagao filozofiju na takav jedan nain na koji bi mogao osloboditi misao njenih okova. Bez misli
ne moe se nita istinito saznati ni znati. Misao uje i vidi sve u samoj sebi; ono drugo (ulnost)
je sakato i slijepo. Radi postizanja svoje svrhe Pitagora se slui onim to je matematiko, jer ono
stoji na sredini izmeu ulnoga i misli" (onoga to je opte, natulno) ,,kao forma pripremne
vjebe za ono to je po sebi i za sebe." Osim toga Malhus navodi jedno mjesto iz jednog ranijeg
biografa (Moderatusa): Poto pitagorejci nijesu bili u stanju da jasno izraze apsolutno bie
pomou misli, to su sluajno naili na brojeve, na ono to je matematiko, jer se na taj nain
odredbe lako mogu oznaiti"; na primjer, jedinstvo, jednakost, princip kao ono to je jedno i isto
nejednakost kao dvojstvo. Ovaj nain nastave pomou broja, poto je to bila prva filozofija,
naputen je, zbog zagonetke koja se u njemu nalazi. Potom su Platon, Speuzip, Aristotel, itd.
putem lake primjene ukrali pitagorejcima plodove," blagodarei jevtinoj odluci da mjesto
broja postave misaone odredbe. Na ovim mjestima nalazi se savrena svijest o broju.


Brojevi su misaone odredbe

Zagonetnost odredbe pomou broja jeste glavna stvar. Mi moramo razlikovati a) istu misao,
pojam kao pojam; b) potom realitet i prelaz u njega. Aritmetiki brojevi, 1, 2, 3 itd. odgovaraju
misaonim odredbama. Broj, meutim, jeste a) jedna misao koja ima jedan za elemenat i za
princip. Jedan jeste jedna od kategorija kvalitativnoga bia, i to samostalnoga bia, onoga to je
tako identino sa sobom da sve drugo iskljuuje iz sebe to je odreeno sobom, to je
ravnoduno prema drugome; i ostale odredbe jesu samo spojevi iz jednoga, njegova ponavljanja,
u kojima elemenat jednoga uvijek ostaje stalan i kao neto nebitno. Broj je najmrtviji kontinuitet,
bespojmovan, ravnoduan, bez suprotnosti. Mi neprekidno brojimo 1, 2 i svakome jedan
dodajemo jedan to je jedan sasvim spoljanji, ravnoduni tok (i spajanje) koji je bez nunosti
e treba da bude prekinut i bez odnosa. Tako broj nije neposredno pojamekstrem je
misli, pojma u njegovoj najveoj spoljanjosti, u obliku kvantitativnoga, ravnodune razlike.
Jedan jeste jedna opta misao, ali kao iskljuujua misao koja otuuje samu sebe; ono time sadri
odredbu spoljanjosti opaanja, i utoliko ima u sebi (kao Kantovi emati) ne samo princip misli
ve i princip materijalnosti odredbu ulnoga. To je neto stalno, samo sebi spoljanje; tako su
jedan i sve forme 2, 3 itd. spojene sa ovom unutranjom spoljanjou. To je poetak misli, ali
najgori nain; to jo nije misao, opte za sebe. Da neto ima formu pojma, ono mora neposredno
na samom sebi, kao odreeno da se odnosi na svoju suprotnost jedan pojam, to jednostavno
kretanje. Pozitivno, na primjer, i negativno neposredno se odnose svako od njih na svoju
suprotnost. Tako se ne ponaa broj; on je odreen, ali bez suprotnosti, ravnoduan je. Naprotiv, u
misli, u pojmu, tu je jedinstvo, idealitet razlika negacija samostalnoga tu je glavna odredba.
Naprotiv u trojci, na primjer, uvijek su tri pojedinosti, od kojih je svaka samostalna; to je neto
manjkavo, zagonetno tri tek treba da nagovjetavaju jednu misao. Misao mora da se istakne;
mogue je mnotvo odnosa, koji meutim ostaju potpuno neodreeni, proizvoljni i sluajni.

Pitagorejci ipak nijesu shvatili brojeve na ovaj ravnoduni nain, ve kao pojam. Pitagorejci su
dokazali da princip mora biti neto netjelesno." Ali oni su brojeve uinili prabiem ili apsolutnim
pojmom. Kako su doli na tu misao blie se objanjava onim to o tome Aristotel kae: Oni su
naime vjerovali da u brojevima vide mnogo vie slinosti sa onim to jeste i to se dogaa nego u
vatri, vodi i zemlji; jer pravda je izvjesna osobina brojeva" naime neto nematerijalno, neulno,
isto tako dua, razum, neka druga je vrijeme itd. Poto su osim toga u brojevima gledali osobine
i odnose onoga to je harmonino i poto brojevi, to jest mjera, ,,jesu ono to je prvo u svima
prirodnim stvarima : to su smatrali brojeve za elemente svega, a cijelo nebo za neku harmoniju i
broj."

Pokazuje se potreba a) za jednom trajnom optom idejom; b) za misaonom odredbom. Govorei
o idejama Aristotel kae; Po Heraklitu sve to je ulno protie, dakle o njemu ne moe biti neke
nauke; otuda ideje. Sokrat je bio prvi koji je odredio ono to je opte pomou indukcije;
pitagorejci su prije toga dodirnuli samo malo stvari ije su pojmove svodili na brojeve: na
primjer, ta je vrijeme, ili pravo, ili brak." Mi moramo znati ta je potrebno da bismo raspoznali
tragove ideje, i da bismo znali ta je napredak; na samoj sadrini ne moe se raspoznati kakav
znaaj to moe imati.

To je sasvim opte gledite pitagorejske filozofije. Manjkavost ovoga principa za izraavanje
misli ve je istaknuta. Jedan jeste samo sasvim apstraktno samostalno bie, ono je spoljanjost za
samo sebe; ostali brojevi su sasvim spoljanja mehanika spajanja ovih jedinica. Poto je pak
priroda pojma neto unutranje, to su brojevi neto najnepodesnije za izraavanje pojmovnih
odredaba. Predrasuda je da bi brojevi i prostorne figuracije bili sposobni da izraze apsolutno
bie.

Blie gledite jeste znaenje broja. Broj i mjera predstavljaju osnovnu odredbu. Da je broj kao
takav sutina stvari, to ne treba shvatiti tako kao da se u svemu nalaze broj i mjera. Kada kaemo
da je sve odreeno kvantitativno i kvalitativno, onda veliina i mjera jesu samo jedna osobina
stvari, jedna njihova strana. Meutim, smisao u kome se oni ove uzimaju sastoji se u tome da je
sam broj sutina stvari; to jest nije forma, ve supstancija.

Sada emo jo da posmatramo odredbe, opte znaenje. Brojevi se pojavljuju u pitagorejskom
sistemu dijelom kao misaone odredbe: naime, na prvom mjestu, uopte kao misaona odredba
jedinstva, suprotnosti i jedinstva tih dvaju momenata; dijelom su pitagorejci opte idealne
odredbe broja oznaili kao principe: ,,i kao apsolutne principe stvari saznali su" ne toliko
neposredne brojeve u njihovoj aritmetikoj odlici ve naprotiv principe broja", to jest njegove
pojmovne razlike.

Prva odredba je jedinstvo uopte, druga odredba je dvojstvo; vidimo kako se suprotnost
pojavljuje. Stalo je do toga (nita vanije od toga) da se beskonana raznovrsnost formi i
odredaba (konanosti) svede na njihove opte misli kao principe svake odredbe (na najprostije
odredbe). To nijesu razlike kojima se stvari odlikuju jedne od drugih, ve su to u sebi opte
sutinske razlike. Empiriki predmeti razlikuju se svojim spoljanjim oblikom, ovo pare hartije
od nekog drugog, preliv od boje, ljudi se razlikuju po temperamentu, po individualitetu. Ali, ove
odredbe kojima se oni razlikuju ne predstavljaju nikakve sutinske odredbe dodue one su
sutinske za njihovu odreenu osobenost, ali ne po sebi i za sebe: ova cijela odreena osobenost,
mastionica, ovo pare hartije ne predstavlja nikakvu sutinsku egzistenciju; samo ono to je opte
jeste sutinsko, ono to se odrava, to je supstancijalno. Prvo jeste opta suprotnost, ostalo je
dalje odreivanje, preobliavanje, razlino uobliavanje ak samo neko zgunjavanje same
one suprotnosti. Na primjer, jedinstvo i mnotvo, i jedinstvo njih dvoje jeste veliina; sama
veliina stavljena je pod jedinstvo i mnotvo odredbe koje su poslije toga forma: ekstenzivna i
intenzivna veliina. Jaina svjetlosti kao intenzitet osvjetljenja jeste ekstenzivna, ma kolika da je
povrina koja se jo ima osvijetliti.

Pitagora je time zapoeo. Ove odredbe su najee brojevi; ali pitagorejci nijesu ostali pri tome,
dali su im konkretnije odredbe koje poglavito pripadaju poznijima. Nunost napredovanja,
dokazivanje tu se ne moe traiti; nedostaje poimanje, razvijanje dvojstva iz jedinstva. Opte
odredbe se samo nalaze i utvruju na sasvim dogmatiki nain; tako su to suvoparne odredbe,
bez procesa, nijesu dijalektine, odredbe koje miruju.

a. Pitagorejci tvrde, prvi prosti pojam jeste jedinstvo; ne aritmetiko 1, kao apsolutno
diskretno, iskljuujue, negativno: ve jedinstvo kao kontinuitet, pozitivitet ne mnotvo
jednoga, jedinstvo je samo jedno. Ono je sasvim opta sutina. Oni dalje kau: svaka stvar je
jedna i stvari su to jedan na osnovu uestvovanja u jednome"; i poslednja sutina jedne stvari ili
isto posmatranje njenoga bia po sebi jeste jedan. To jest, prema svemu drugome ona nije po
sebi ve predstavlja odnos prema drugome; biti po sebi znai zapravo samo biti jednak sa samim
sobom, ili to je sama jednakost sa samom sobom, neto besformno. To je jedan znaajan odnos.
Jedan jeste suvoparno, apstraktno jedan; stvari su odreene znatno vie nego ono. Pa kakav je
odnos u kome stoje jedno prema drugome: sasvim apstraktno jedan i konkretno bie stvari? Taj
odnos optih odredaba prema konkretnim egzistencijama pitagorejci su izrazili rijeju
podraavanje". Ista tekoa na koju ove nailazimo nalazi se takoe kod Platonovih ideja. Ideja
je rod, njoj nasuprot stoji ono to je konkretno; najprea odredba je naravno odredba odnosa
konkretnoga prema optem, to je jedna vana stvar. Aristotel pripisuje izraz uee Platonu koji
je njime zamijenio" pitagorejski izraz podraavanje". Podraavanje je jedan slikovit,
djetinjasti, neizraeni izraz za taj odnos; uee je na svaki nain ve odreeniji izraz. Ali
Aristotel s pravom tvrdi da su oba izraza nedovoljna: ni Platon nije tu dalje razvio, ve je samo
supstituisao jedan drugi naziv; ,,to je jedno prazno askanje". Podraavanje i uestvovanje nijesu
nita vie do druga imena za odnos; davati imena laka je stvar, drugo je pak neto poimanje.

b. Ono to sada dolazi jeste suprotnost. Jedinstvo je identitet, optost; zatim dolaze dvojstvo,
razlika, posebno Ove odredbe vae u filozofiji jo i danas. Pitagora ih je prvi uinio svjesnim.
Pitagorejci nijesu mogli odmah u poetku da zastanu pri tome da izraze 1, 2, 3 kao princip; sa
njim su se morale povezati blie kategorije, blie misaone odredbe. Tako se kod dvojstva
pojavljuje suprotnost. Kako se pak ovo jedinstvo ponaa prema mnotvu, ili ova samojednakost
prema razlinosti, o tome su mogui razni obrti; i pitagorejci su se zaista o tome izraavali
razliito o formama koje ova prva suprotnost uzima na se. Dva je neposredna suprotnost
prema jedan. Aristotel navodi kako su pitagorejci shvatili ovu suprotnost izmeu jedan i dva.
Elementi broja jedinstvo i dvojstvo jo nijesu brojevi. Pitagorejci su tvrdili: elementi broja jesu
parno i neparno", suprotnost vie u aritmetikoj formi neparno kao ogranieno" (ili kao
princip ogranienja): parno kao bezgranino", misli kao elementi neposrednih brojeva; tako da
samo jedan postaje iz njih oboje, a zatim iz njega postaje broj", poto, na primjer, tri jeste triput
jedan, a tri je takoe jedno. I to, jedan je tako princip da ono i samo jo nije nikakav broj, to jest
nikakvo mnotvo. Sasvim je tako, jer za broj je potrebno a) jedinstvo i b) mnotvo; c) u jednome
su njih oboje jedno isto, dakle u jednome mnoina se nalazi samo u jednom negativnom smislu.
Jedan je" pri tom, parno i neparno". Jer, vele oni: Jedan dodato parnome proizvodi neparno",
(2 + 1 = 3), dodato pak neparnome proizvodi parno (3 + 1 = 4); ono ima svojstvo da proizvodi
parno i zato mora i samo da je parno. Dakle, samo jedinstvo po sebi sadri razliite odredbe.
Bezgranino (neodreeno) i granica (odreeno) nijesu nita drugo do suprotnost izmeu
jedinstva i jednoga; jedan jeste apsolutna diskretnost, to jest ono to je. isto negativno
jedinstvo: jednakost sa samim sobom.

Ako razmatramo apsolutnu ideju na prvi nain: suprotnost je neodreeno dvojstvo. Jedan kao
takva jo ne izraava dva kao takvo. Postoji samo jedna Dyas i ueem u njoj postaju svi
prebrojljivi brojevi. Sekstus to blie definie ovako: Jedinstvo, zamiljeno prema njegovome
identitetu sa sobom", po sebi) jeste jedinica. Ako se ova jedinica pridoda samo sebi kao jedna
od. nje razliita" (apstraktna mnoina), onda postaje neodreeno dvojstvo; jer nijedan od
odreenih ili inae ogranienih brojeva nije ovo dvojstvo, svi se pak saznaju na osnovu svoga
uestvovanja u njemu, kao to je reeno o monas. Postoje prema tome dva principa stvari",
bogovi: prva monada ueem u kojoj svi brojevi monade jesu monade; isto tako neodreena
Dyas, ijim ueem sva odreena dvojstva jesu dvojstva". Jasno se vidi: a) dvojstvo isto tako
kao momenat sutine, ili kao pojam jeste opte; b) naprotiv, ako se taj pojam zamisli sa drugim
odredbama, onda moe ili jedinstvo ili dvojstvo da se zamisli kao forma i kao materija i kod
pitagorejaca se nalazi i jedno i drugo. a) Jedinstvo je ono to je jednako sa samim sobom, to je
bez forme; dvojstvo pak jeste ono to je nejednako, u njega spada podvajanje ili forma. O Dyas
i oni tvrde da se ueem u njoj sve odreuje, ograniava; po tome dvojstvo je ono to je
odreeno, ogranieno, mnogo. Meutim, u drugim izlaganjima to se preobre. Ako naprotiv
shvatimo formu kao prostu djelatnost je apsolutna forma onda jedan jeste forma, ono to
djela, to odreuje, a dvojstvo kao mogunost mnoine, ne kao postavljeno mnotvo (na taj nain
kao prosta misao, nerazlikovano) jeste materija; i dvojstvo stupa na mjesto prvoga jedinstva. Za
ovo Aristotel kae da pripada Platonu. Aristotel pripisuje Platonu da je Dyas uinio onim to je
neodreeno, a jedan onim to je odreeno; pa ipak ove se ne zamilja ono to mi
podrazumijevamo pod granicom, ve ono to ograniava. Jedan odmah dobija razliita znaenja:
jedinstvo i subjektivnost. Princip subjektivnosti, individualnosti svakako je uzvieniji nego ono
to je neodreeno, beskonano; ovo je naprotiv bez odredbe, apstraktno je subjekat je ono to
odreuje, to jest forma. Prema tome Platon je navodno beskonano, neodreeno uinio
dvojstvom; otuda pitagorejci oznauju Dyas kao neodreenu Dyas.


Deset suprotnosti

Dalja odredba ove suprotnosti u kojoj se pitagorejci razilaze meu sobom oznauje jedan
nepotpuni poetak kategorija; meutim, shvatanje suprotnosti kao jednog sutinskog momenta
apsolutnoga vodi uopte svoje porijeklo od pitagorejaca. Oni su rano, kao docnije Aristotel,
postavili jednu tablu kategorija (usljed ega se Aristotelu zamjeralo da je od njih uzeo svoje
misaone odredbe); ta njihova tabla kategorija predstavlja mjeavinu suprotnosti predstave i
pojma, bez dalje dedukcije ili sistema kretanja. Aristotel pripisuje te odredbe ili samom Pitagori
ili takoe Alkmeonu, koji je jo doivio Pitagoru;" tako da je ,,ili on to uzeo od pitagorejaca ili
oni od njega". Od tih suprotnosti navodi se deset njih (deset je kod pitagorejaca takoe znaajan
broj), na koje se mogu svesti sve stvari:

1. Granica i beskonano.
2. Neparno i parno.
3. Jedinstvo i mnotvo.
4. Desno i levo.
5. Muko i ensko
6. Ono to miruje i ono to se kree.
7. Pravo i krivo
8. Svjetlost i mrak.
9. Dobro i zlo
10.Kvadrat i paralelogram.

To predstavlja pokuaj daljeg izgraivanja ideje spekulativne filozofije u njoj samoj, to jest u
pojmovima. Ali izgleda da taj pokuaj nije otiao dalje od toga a) pomijeanog izlaganja, b)
prostog nabrajanja. Vrlo je vano da se prije svega izvri skupljanje (kao to je uradio Aristotel)
tih optih misaonih odredaba. To je jedan grubi poetak blie odredbe suprotnosti; bez reda, bez
dubine, slino indijskom nabrajanju principa i supstancija.

Dalji razvoj ovih odredaba nalazimo kod Sekstusa. Sekstus govori protiv jednog izlaganja koje
pripada poznijim pitagorejcima. To je jedno vrlo dobro, savrenije izlaganje pitagorejskih
odredaba koje vie pripada misli. ,,Da pak ona dva principa o cjelini, jesu principi", opte
odredbe treba da se svedu na onu prostu odredbu koja je izraena u brojevima (jedinstvo i
dvojstvo), ,,to pokazuju pitagorejci na razne naine." Ovo izlaganje tee ovako, prvo sama
stvar, prije refleksija o njoj.

Prvo. Postoje tri razna naina posmatranja (osnovne odredbe) stvari: prvo s obzirom na razliku,
drugo s obzirom na suprotnost, tree s obzirom na odnos." Ve to oznaava jednu savreniju
refleksiju; ove tri forme blie se objanjavanju ovako. a) ,,Ono to se posmatra s obzirom na
istu razliku to se posmatra samo radi njega samog; to su subjekti od kojih se svaki odnosi na
sebe: tako se posmatraju konj, biljka, zemlja, vazduh, voda, vatra. Ono se izdvaja, ne zamilja se
u odnosu prema drugome;" to je odredba identiteta, samostalnosti. b) Prema suprotnosti jedno
se odreuje kao apsolutno suprotno drugome: na primjer, dobro i zlo, pravedno i nepravedno,
sveto i nesveto, mirovanje i kretanje itd. c) U pogledu odnosa predmet, koji" kao samostalan
svome protivstavljanju jeste" u isto vrijeme odreen prema njegovom odnosu prema drugome"
kao to je desno i lijevo, gore i dolje, dvogubo i polovina. Jedno od njih shvata se samo na
osnovu drugoga, ja ne mogu sebi da predstavim lijevo a da u isto vrijeme ne zamislim i
desno," ali svako kao stavljeno za sebe.

Razlika izmeu odnosa i suprotnosti sastoji se u ovome: a) U suprotnosti postajanja jednoga
jeste propadanje drugoga i obrnuto. Kada se kretanje odstrani nastaje mirovanje; kada nastane
kretanje mirovanje prestaje. Ako se zdravlje oduzme onda nastaje bolest i obrnuto;" to jest ako se
poniti neto protivstavljeno kao protivstavljeno, onda to znai stavljanje njegove suprotnosti.
Naprotiv ono dvoje u odnosu oboje postaju i prestaju u isto vrijeme. Ako je ukinuto desno,
ukinuto je i lijevo;" ako postoji jedno onda postoji i drugo. Ono to je dvogubo jeste u isto
vrijeme sa onim to ini njegovu polovinu; ,,ono to je dvogubo propada im se razori njegova
polovina." Ono to je ove poniteno je ne samo kao protivstavljeno, ve i kao bie; ali bie je
prosto, ono je ravnodunost, elemenat. b) Druga njihova razlika je u ovome: Ono to je u
suprotnosti nema nikakve sredine; na primjer, izmeu bolesti i zdravlja, ivota i smrti," zla i
dobra mirovanja i kretanja nema niega treeg. Naprotiv ono to se nalazi u odnosu ima neku
sredinu: izmeu veega i manjega naime sredina je ono to je jednako, izmeu onoga to je
suvie veliko i onoga to je suvie malo sredinu ini ono to zadovoljava (to je dovoljno)." Ono
to je isto suprotno prelazi preko nule ka suprotnome, neposredni ekstremi naprotiv postoje u
neem treem; isto suprotno ima svoj realitet u sredini, jedinstvu, ali tada ne vie kao
suprotno. Ovo izlaganje oznaava opte logike odredbe koje su i sada od najveeg znaaja, kao
to su to uvijek bile; to je skretanje panje na potpuno opte odredbe, koje u svima predstavama,
u svemu to jeste predstavljaju momente. Dodue, tu jo nije razmatrana priroda tih suprotnosti,
ali vano je da se one uine svjesnim.

Drugo. Poto pak ova tri naina posmatranja jesu rodovi, subjekti i dvostrana suprotnost: to
iznad svakog od njih mora postojati neki rod koji je ono to je prvo, jer je rod neto prije vrsti"
on je ono to vlada, to je opte. Ako se ukine ono to je opte, onda je ukinuta i vrsta, naprotiv
ako se ukine vrsta, rod se ne ukida; jer vrsta zavisi od roda ali ne i rod od vrste. a) Pitagorejci
su postavili jedan" ,,kao najvii rod" kao ono to je najoptije, ili kao sutinu onoga to se
posmatra kao neto to postoji po sebi i za sebe" (subjekata, razlinosti). To zapravo nijesu nita
drugo do pojmovne odredbe preinaene u brojeve. b) ,,Ono to je u suprotnosti ima za rod," tvrde
oni, jednako i nejednako. Mirovanje je jednako, jer ono nije sposobno ni za kakvo poveanje ili
smanjivanje; kretanje pak jeste nejednako. Ono to je takvo po prirodi jednako je samom sebi,
jedan vrh koji nije sposoban ni za kakvo poveavanje: ono to je njemu suprotno nejednako je;
zdravlje je jednako, bolest neto nejednako. c) Rod onoga to je u ravnodunome odnosu jeste
suviak i nedostatak, vie i manje;" kvantitativna razlika, kao kvalitativna razlika.

Na treem mjestu su dvije suprotnosti. ,,Ova tri roda, naime ono to je za sebe, ono to je u
suprotnosti i ono to je u odnosu, moraju sada i sami da se podvedu pod" jo prostije, vie
rodove" (misaone odredbe). Jednakost se svodi na odredbu jedinstva;" rod subjekata je to ve
sam od sebe. Nejednakost pak sastoji se u suviku i nedostatku, a obje ove odredbe padaju pod
neodreenu Dyas;" one su neodreena suprotnost, suprotnost uopte. Izgleda na prvi pogled da
su to dva principa, jedinstvo i dvojstvo; suprotnost pak, mnotvo jeste ono to je prosto, ista
djelatnost, ono to je negativno ili granica jeste prosta. Neodreena je Dyas: nestavljena
suprotnost, ista djelatnost uopte. Dakle, iz svih tih odnosa proizlaze prvo jedinstvo i
neodreeno dvojstvo." Pitagorejci su govorili, mi nalazimo da su to opti oblici stvari. Tek iz
njih potiu brojno jedan i brojno dva; od prve monas potie jedan, a od monas i od neodreene
Dyas potie dva: jer dvaput jedan jeste dva." Tako se ove 1, 2, 3 itd. stavljaju kao podreeni.
Tako odreeni brojevi postaju na taj nain to se monas neprekidno kree, i to neodreena
Dyas proizvodi dva." Ovaj prelaz kvalitativne suprotnosti u kvantitativnu nije jasan. Otuda
meu ovim principima monas jeste djelatni princip," forma, kao gore; ,,Dyas pak je pasivna
materija. I kao to pretpostavljaju da iz njih postaju brojevi, tako pretpostavljaju da iz njih
postaje sistem svijeta i ono to je u njemu." Upravo se u tome sastoji priroda ovih odredaba: to
prelaze, to se kreu. To je jedna savrenija refleksija koja se sastoji u tome to se opte misaone
odredbe povezuju sa 1, 2, 3 i to se oni kao brojevi subordiniraju, a naprotiv opti rod se ini
onim to je prvo.

Treba primijetiti da ovi brojevi, predstavljeni ovako kao to smo vieli, jesu isti pojmovi:
jedinstvo, dvojstvo i suprotnost jednoga kao granica, neodreeno dvojstvo; opti pojmovi koji
jesu sutinski samo na osnovu veze sa onim to je suprotno, ili u kojima se odreenost nalazi kao
ono to je sutinsko. Dodue, kod brojeva kao brojeva tri je samo tri; ali ono je tako stavljeno da
je svejedno da li e se ostati kod te odredbe ili e se ii dalje. Jedinstvo i Dyas jesu i sami jedan;
jer Dyas kao dvojstvo, mnotvo jeste prosto. Mi vidimo: a) diferentnu ili kvalitativnu suprotnost,
monas (hermafrodit) protivstavljenu u samu sebe i u dvojstvo, jedinstvo i isto mnotvo
apsolutna suprotnost, jedno koje unitava drugo i koje u isto vrijeme u toj suprotnosti posjeduje
svoje sutastvo; i b) kvantitativnu (suprotnost) ravnodunost postojeih (elemenata); c)
individualno jedinstvo toga, subjekat, d) opte jedinstvo njegovo. U kvantitativnu razliku pada
mnotvo ravnodunih stvari ili bia koja postoje samostalno; njihova najistija odreenost ili
odreena sutina jeste broj. Sutinska odreenost anorganskih stvari jeste specifina teina;
biljke, ivotinje imaju jednostavnu odreenost na osnovu brojeva. Apsolutno prosta sutina
razlae se na jedinstvo i mnotvo, u diferentnu suprotnost koja postoji u isto vrijeme, ima bie,
kao to je ista diferencija negativitet; i njeno vraanje u samu sebe jeste isto tako negativno
jedinstvo, individualni subjekat, i ono to je opte ili pozitivno, i oboje su jedinstvo.

To je u stvari ista spekulativna ideja apsolutne sutine, to je ovo kretanje; kod Platona nema
neke druge ideje. Tu se ono to je spekulativno pokazuje kao spekulativno. Onaj ko ne poznaje
ono to je spekulativno ne smatra da je u oznaenju takvih prostih pojmova izraena apsolutna
sutina. Jedno, mnogo, jednako, nejednako, vie, manje, jesu trivijalni, prazni, suvoparni
momenti. Da su u njihovim odnosima obuhvaeni apsolutna sutina, obilje i organizacija
prirodnog kao i duhovnog svijeta, to ne uvia onaj ko se, naviknut na predstavljanje, nije vratio
iz ulnih sutastava na misao taj ne uvia da je pomou njih izraen bog u spekulativnome
smislu, u tim svakodnevnim rijeima da je izraeno ono to je najuzvienije, u tim poznatim
rijeima koje lee na povrini i da je otvoreno izraeno ono to je najdublje, ono to je
najbogatije da je izraeno u siromatvu tih apstraktnosti.

Prije svega u suprotnosti prema obinoj realnosti, uopte pak rod, ono to je opte svakog
realiteta jeste upravo to razdvajanje konstrukcija, mnotvo prostog sutastva, njegova suprotnost
i njeno postojanje kvantitativna razlika. Dakle, ta ideja ima realitet na samoj sebi; ona je
sutinski, prost pojam realiteta uzdizanje u misao, ali ne kao bjekstvo iz onoga to je realno,
ve izraavajui samo to realno u njegovom sutastvu. Mi ove nalazimo um koji izraava svoju
sutinu; i apsolutni realitet jeste neposredno samo jedinstvo.

Prije svega u vezi sa ovim apsolutnim realitetom postoji tekoa koja je uinila da su se oni koji
ne misle spekulativno jako razili; pitanje je naime: u kakvom je odnosu taj apsolutni realitet
prema obinoj realnosti? Sa tim se desilo neto slino kao sa Platonovim idejama koje su sasvim
bliske ovim brojevima ili tavie istim pojmovima? Naime, najpree pitanje glasi: Brojevi, e
se oni nalaze? Odvojeni prostorom postoje moda za sebe na nebu ideja? Oni nijesu neposredno
same stvari; jer jedna stvar, jedna supstancija ipak je neto drugo a ne neki broj jedno tijelo
nema nikakve slinosti sa brojem."

a) Pitagorejci nijesu pod brojevima razumijevali neto to se obino razumije pod praslikama,
kao da bi ideje, zakoni i odnosi meu stvarima postojali u nekom stvaralakom razumu kao misli
neke svijesti, kao ideje u boanskom razumu, odvojeno od stvari, kao to su misli jednog
umjetnika odvojene od njegovog djela,

b) oni su pod brojevima jo znatno manje podrazumijevali misli u naoj svijesti, poto mi kao
eksplikativne osnove za osobine stvari navodimo njima apsolutno suprotne, misli, dakle nita
subjektivno, to je takvo samo u naoj misli: ve sigurno realnu supstanciju stvari koje postoje,
tako da svaka stvar, prva na koju se naie, jeste u sutini samo to, samo je u tome njeno bie a)
to je jedna, b) to na sebi ima Monas i Dyas, i njihovu suprotnost i vezu; takva je svaka stvar, i
njeno bie sastoji se upravo u tome to je takva.

Aristotel izriito kae pitagorejcima je svojstveno tvrenje da ogranieno i bezgranino i jedno
nijesu razliite prirode," iz kojih stvari proizilaze, postaju i u koje se vraaju oni naime nijesu
njima pripisivali neki drugi realitet nego stvarima, ,,kao vatru itd.: ve su takve stvari kao to su
beskonano i jedno smatrali za supstanciju samih stvari o kojima su ih predicirali; i da je broj
sutina svijeta."... Oni ne odvajaju brojeve od stvari; ve po njima oni vae za same stvari....
Broj je princip i materija stvari, a tako isto on predstavlja i njihove osobine i sile" dakle
misao kao supstancija ili ono neto to se nalazi u sutini misli.

Ove apstraktne odredbe bile su potom konkretnije odreene pomou religijskih predstava
(aritmetikih teologumena), poglavito od strane poznijih filozofa, Jambliha, Porfira i Nikomaha,
i to u njihovim spekulacijama o bogu. Oni su teili da naredbe narodne religije uzdignu time to
su u njih unijeli takve misaone odredbe. Pod rijeju Monas oni nijesu podazumijevali nita drugo
do boga. Oni Monas zovu bog, duh, hermafrodit (koji u sebi sadri obje odredbe kako parno tako
i neparno), takoe supstancija, i um, haos (jer je neodreena), tartarus, Jupiter, forma. Oni su isto
tako Dyas nazivali takvim imenima: materija, potom princip nejednakoga, borba, ono to stvara,
Izida itd.

c) Potom je naroito Trias bila jedan vrlo vaan broj. Ona je broj u kome je Monas dospjela do
svoga realiteta, do savrenstva. Monas ide naprijed preko Dyas i, povezana ponovo sa tim
neodreenim mnotvom u jedinstvo, ona je Trias. Jedinstvo i mnotvo postoje na najgori nain u
Triasi kao spoljanja povezanost. Ma kako da je to ove uzeto apstraktno, ipak je ono jedna vrlo
vana odredba. Trias tada vai uopte za prvo savrenstvo. Aristotel kae o Triasi: Tijelo nema
nikakve druge veliine osim trojke" (to jest dimenzije, kvalitativno nune veliine, ono je
odreeno trima dimenzijama); otuda i pitagorejci tvrde da su trojstvo odreeni svemir i
svaka pojedinanost" (imaju apsolutnu formu),. Jer kraj, sredinu i poetak ima broj cjeline; a taj
broj je Trias." Sve podvoditi pod njega povrno je, kao to sva emati u novijoj filozofiji prirode.
Otuda i mi, uzimajui ovaj zakon (odredbu) iz prirode, primjenjujemo ga u bogosluenju," u
oslovljavanjima boga; tako da mi vjerujemo da smo bogove oslovili pravilno tek kada ih u
molitvi spomenemo triput triput bog pomae. ,,Za dva mi kaemo oba, a ne sva; tek za tri
kaemo sva tri. Ono to je odreeno brojem tri jeste cjelina". Tek je to totalitet. ,,Ono to je
podijeljeno na trostruki nain potpuno je podijeljeno, poneto je podijeljeno samo na jedno
(apstraktni identitet), drago samo na dva" (samo suprotnost), ,,ovo pak podijeljeno je potpuno."
Ili, ono to je savreno jeste trojstvo: kontinuirana je, jednako sa samim sobom; ono to je
nejednako djeljivo sadri u sebi suprotnost; i njeno jedinstvo totalitet te razlike; kao broj
uopte, ali u trojstvu je to stvarno. Trias je duboka forma.

Sada nam je shvatljivo to su hriani u ovome trojstvu traili i nali svoje trojedinstvo. Njima se
na povran nain prebacivalo as, kao da je to trojedinstvo iznad uma, kao da je neka tajna,
dakle as je suvie uzvieno, kao to su ga stari uzimali, as suvie neukusno da iz jednog ili
iz drugog razloga ne ele da ga usklade sa umom. Ako se u tome trojedinstvu nalazi neki smisao,
onda ga moramo razumjeti. Bilo bi zlo kada ne bi bilo nikakvog smisla u neemu to je u toku
dvije hiljade godina bilo za hriane najsvetija predstava: ako bi bila suvie sveta, da bude
poniena ili bi bila ve potpuno naputena, tako da ne bi odgovaralo dobrom ponaanju ako bi
neko htio da u njoj trai neki smisao. Takoe se moe govoriti samo o pojmu ovoga trojstva, a ne
o predstavama nekog oca, sina; prirodni odnosi nita nas se ne tiu.

ta pak ovo trojstvo jeste, o tome se Aristotel izrazio sasvim odreeno; ono to je savreno ili to
ima realitet ono u trojstvu ima: poetak, sredinu i kraj. Princip je ono to je prosto; sredina
njegovo predrugojaavanje (Dyas, suprotnost); jedinstvo (duh), kraj: vraanje njegove razlinosti
u ovo jedinstvo. Svaka stvar jeste a) bie, ono to je prosto; b) razlika, raznolikost; c) jedinstvo
toga dvoga, jedinstvo u njenoj razlinosti. Ako joj oduzmemo ovo trojstvo, onda je mi
unitavamo; stvaramo iz nje zamiljenu stvar, apstrakciju.

d) Poslije trojke dolazi Tetras. etiri je imalo kod pitagorejaca ovo visoko dostojanstvo zbog
toga jer ono predstavlja Trias, ali na savreniji nain. to se Tetras smatrala za ovo savrenstvo,
to je uopte povrnost; etiri pri tom podsjea na etiri elementa, hemijska elementa, na etiri
strane svijeta (u prirodi etiri postoji, ono je u njoj korjenito); ono je i danas isto tako uveno.
Kao broj ono je savrenstvo Dyas-e, jedinstvo koje se vraa u sebe, produkcija Dyas-e,
suprotnosti, koja se stepenuje, iz koje postaje jednakost sa samim sobom. Dvojstvo koje tako
proizilazi da za odredbu ima jedino sebe samo, dvojstvo izjednaeno sa samim sobom (to jest
pomnoeno samim sobom), stavljeno u jedinstvo sa samim sobom, jeste etvorstvo, kvadrat
broja dva. U odnosu prema Trias, ono se tako sadri u njoj. Trias je a) jedinstvo, b) razlinost, i
c) njihovo jedinstvo. Drugo, negativno, taka, granica smatrani su samo za jedan momenat; ali
njegov realitet jeste dva razlika kao stavljena jeste dva, neto dvostruko. Tree jeste jedinstvo
Monas-e i dvaju razlika; ako to prebrojimo, onda ve imamo etiri. Dakle, etiri se nalazi na
trojstvu.

Tetras je bila odreenije shvaena kao Tetraktys, djelatno, djelotvorno etiri; i etiri je poslije
toga postalo kod pitagorejaca najuveniji broj. U fragmentu jedne pjesme od Empedokla, koji je
prvobitno bio pitagorejac, pokazuje se kako je ta Tetraktys bila visoko cijenjena:

Ako to ini,
To e te odvesti na stazu boanske vrline;
Ja se kunem onim koji je naem duhu darovao Tetraktvs,
Koja u sebi ima izvor vene prirode i njene korjenje.

e) Odatle pitagorejci odmah prelaze na deset, drugu formu ove Tetras. Kao to je etiri savreno
tri, tako opet ovo etvorstvo, uzeto kao savreno, kao razvijeno svi njegovi momenti uzeti kao
realne razlike, svaki momenat uzet kao jedan cijeli broj (inae je svaki momenat samo jedan)
jeste Dekas, realna Tetras. ,,Tetraktys se zove ono savrenstvo koje u sebi sadri prva etiri
broja; 1 + 2 + 3 + 4 = 10." Meutim, realitet u kome su uzete odredbe jeste ove samo spoljanji,
povrni realitet broja, a nikakav pojam. U etvorci se nalaze samo etiri jedinice; to je jedna
velika misao to se ona ne stavlja kao jedan. ,,Ta to jedan jeste kao broj opet najsavreniji."
Tetraktys je ideja, ne isto tako kao broj. Kada smo dospjeli do deset, mi ga opet posmatramo
kao jedinicu i poinjemo ispoetka. Tetraktys, kae se, ima u sebi izvor i korjen vjeite prirode,
jer je ona logos univerzuma, onoga to je duhovno i onoga to je materijalno." Jedan pozniji
filozof, Proklus, navodi iz jedne pitagorejske himne: Boanstveni broj ide naprijed":

Dok iz jedne neoskrnavljene svetinje Monas-e
Dospe do boanstvene Tetras, koja majku svega
Raa, koja je sve prihvatila, koja je stara granica svega,
Neotklonjiva, neumorna; njega zovu sveta Dekas

Dalji razvoj brojeva nedovoljan je. Ono to je naeno o ostalim brojevima nije tako odreeno, i u
njima se pojam gubi. Do broja pet moe u brojevima biti jo neke misli, ali poev od est sve su
to iskljuivo proizvoljne odredbe.

2. Meutim, ovu prostu ideju i prosti realitet u njoj treba sad dalje razviti, da bi se dolo do
sloenijeg, razvijenijeg realiteta. Kako su pri tome pitagorejci postupali da bi preli od apstraktno
logikih odredaba na forme koje znae konkretnu primjenu brojeva? One odredbe konkretnih
predmeta pomou brojeva koje su izvrili pitagorejci imaju u prostornome i muzikalnome jo
neku bliu vezu; meutim, u konkretnim predmetima prirode i duha one se pretvaraju u neto
isto formalno i prazno.

a. Kako su pitagorejci ,,iz brojeva konstruisali organizam svijeta," o tome Sekstus daje jedan
primjer na prostornim odnosima, i ove se svakako moe izii na kraj sa tim idealnim
principima. Tada se tu lako nalaze apstraktne odredbe prostora; i brojevi su u stvari savrene
odredbe prostora. Ako se naime kod prostora pone sa takom, tom prvom negacijom prostora:
onda taka odgovara jedinici; ona je neto nedjeljivo i princip linija, kao to je jedinica princip
brojeva. Poto se taka ponaa kao Monas, to linija izraava Dyas; jer i jedna i druga shvataju se
pomou prelaza linija je ista veza dvaju taaka, i nema irine. Povrina postaje iz trojstva.
vrsta figura, meutim, to jest tijelo pripada etvorstvu i u nju su postavljene tri dimenzije.
Drugi tvrde da se tijelo sastoji iz jedne take (to jest da je njegova sutina jedna taka); ,,jer taka
koja se kree proizvodi liniju, linija koja se kree proizvodi povrinu, ova pak povrina proizvodi
tijelo. Ovi drugi razlikuju se od onih prvih u ovome: to oni pretpostavljaju da brojevi prvo
postaju iz Monas-e i neodreene Dyas-e, a potom da iz brojeva postaju take i linije i ravni i
materijalne figure; ovi drugi pak iz jedne take izgrauju sve ostalo." Za jedne razlika je
postavljena suprotnost, postavljena forma kao dvojstvo; drugi imaju formu kao djelatnost. Tako,
dakle, ono to je materijalno obrazuje se pod rukovoenjem brojeva, a iz brojeva postaju
odreena tijela, voda, vazduh, vatra i uopte cjelokupni univerzum o kome oni tvrde da je
izraen prema harmoniji, jednoj harmoniji koja se opet sastoji jedino iz brojnih odnosa koji
konstituiu razliite skladnosti apsolutne harmonije".

O tome treba primijetiti da napredovanje od take do stvarnog prostora (realnog, jer linije,
povrine jesu samo momenti, apstrakcije) ima ujedno znaenje ispunjenja prostora. Jer jedan
jeste sutina, supstancija, materija; to je razlika samo izmeu prostora i ispunjenog prostora. I
konstrukcija se prosto nastavlja; to je kretanje ili odnos. Pojam linije je ist odnos take; taka je
isto jedan, jedan kao ista djelatnost, ist odnos: linija. Isto tako povrina: odnos linije,
mnoenje sebe samom sobom, proizvoenje, djelatnost, kontinuitet, optost; i tako isto tjelesni
prostor. To je vie razvijeno u formi zbivanja: u kretanju ili spoljanjoj konstrukciji. Ali jo ide
dobro; naprotiv prelaz od ispunjenja prostora uopte na odreenu njegovu ispunjenost: vodu,
zemlju itd., to je neto drugo i tee je. Ili taj prelaz pitagorejci nisu tavie ni izveli, ve ak
kod njih univerzum ima ovu spekulativnu prostu formu: da bude predstavljen kao jedan sistem
odnosa meu brojevima. Ali, ono to je fiziko time jo nije odreeno.

b. Druga primjena brojne odredbe ili njeno pokazivanje kao onoga to je sutinsko jesu muziki
odnosi, ono pri emu poglavito broj sainjava ono to odreuje. Tu se razlike pokazuju kao
razlini odnosi brojeva; i to je jedini nain na koji se moe odrediti ono to je muziko. Odnos
tonova jednih prema drugima poiva na kvantitativnim razlikama koje su u stanju da obrazuju
harmoniju, dok naprotiv druge takve razlike sainjavaju disharmonije. Otuda su pitagorejci
obraivali muziku kao neto psiholoko, pedagoko. Pitagora je bio prvi filozof koji je doao do
saznanja da muziki odnosi, te razlike koje se mogu uti, jesu takve da se mogu odrediti
matematiki, da nae sluanje skladnosti i disonantnosti jeste jedno matematiko
uporeivanje. Subjektivno, u ujenju prosto osjeanje, koje se, meutim, po sebi sastoji u
odnosu, Pitagora je pripisao razumu i jednom stalnom odredbom osvojio ga za nj. Njemu se
pripisuje pronalazak osnovnih tonova harmonije koji se zasnivaju na najprostijim odnosima
brojeva. Pria se da je Pitagora, prolazei pored radionice nekoga kovaa, obratio panju na
udarce koji su bili naroito skladni. Potom je, veli se, ekie koji su proizvodili izvjesnu
skladnost uporedio s obzirom na njihovu teinu, pa je na osnovu toga njihovog odnosa
matematiki odredio odnos meu tonovima; i naposlijetku je od toga inio primjenu i na
strunama je izvrio opit. I njemu su se pokazali prije svega odnosi: dijapazon, dijatenta i
dijatesaron. Poznato je da ton jedne strune (ili, to je isto, vazdunog stuba u jednoj cijevi kod
duvakih instrumenata) zavisi: od njene duine, debljine i stupnja njene zategnutosti. Ako imamo
dvije strune jednake i po debljini i po duini: onda razlika njihove zategnutosti proizvodi razliku
njihovih tonova. Tako emo uporediti samo njihovu zategnutost; a tu zategnutost moemo
izmjeriti pomou jednog tega koji se objesi za nju i kojim se ona zategne. Pitagora je utvrdio da
se dobija muzika skladnost oktave kada se jedna struna zategne tegom od dvanaest funti, a
druga tegom od est funti; odnos 8:12 ili 2:3 daje skladnost kvinte; odnos 9:12 ili 3:4 daje kvartu.
Visina i dubina tona zavise od razlike broja treptaja za jednaka vremena; taj broj stoji u odnosu
prema tegu, kada su debljina i duina jednake. U onom prvom odnosu jae zategnuta struna
proizvodi dvaput toliko treptaja koliko ona druga; u drugom tri treptaja, dok druga proizvodi dva
itd. Ove je broj zaista ono to odreuje razliku. Ton je samo jedan potres, jedno kretanje.
Dodue, postoje takoe kvalitativne razlike, na primjer izmeu tonova struna od metala i
struna od crijeva, izmeu ljudskog glasa i duvakih instrumenata; ali pravi muziki odnos tonova
jednog instrumenta jednih prema drugima ono na emu se zasniva harmonija jeste odnos
brojeva. Ton nije nita drugo do treperenje jednog tijela, jedna odredba prostorom i
vremenom; tu za razliku ne moe postojati nikakva odredba sem odredbe broja, mnoina
treptaja u jednom vremenu. Nie jedna odredba pomou brojeva nije vie na svome mjestu nego
ove.

c. Osim toga, pitagorejci su pomou brojeva konstruisali nebeska tijela vidljivog univerzuma.
Ako treba dalje da se pree na ono to je konkretno, odmah se jasno pokazuje skuenost,
apstraktnost iz odredbe brojeva. Aristotel kae:* Poto su definisali brojeve kao principe cijele
prirode: oni su onda podveli podbrojeve i njihove odnose sve odredbe i djelove neba i cjelokupne
prirode. I kada se neto nije potpuno slagalo, onda su oni teili da taj nedostatak upotpune" na
neki drugi nain, ,,da bi proizveli neku podudarnost. Na primjer, poto je Dekas njima izgledala
kao ono to je savreno i da treba da obuhvata cijelu prirodu: to su oni tvrdili da je i onih sfera
koje se kreu na nebu deset na broju; ali poto se od njih mogu vieti samo devet, oni su izmislili
desetu, protiv-zemlju". Ovih devet su: tada poznatih pet (sedam) planeta, 1) Merkur, 2) Venera,
3) Mars, 4) Jupiter, 5) Saturn, 6) Sunce, 7) Mjesec, 8) Zemlja, i 9) Mlijena putanja
(nekretnice). Deseta dakle sfera jeste protiv-zemlja, o kojoj se ne moe odluiti da li su je oni
zamiljali kao suprotnu Zemljinu stranu ili kao neku sasvim drugu zemlju-planetu.

O blioj fizikoj odredbi ovih sfera Aristotel navodi ovo: Pitagorejci su postavili vatru u
sredinu, a zemlju kao jednu zvijezdu koja se kree u krugu oko toga centralnog tijela;" taj krug je
onda jedna sfera i najsavrenija je od svih figura, shodno Dekas-i, kao okruglom broju. ,,I
nasuprot ovoj zemlji oni stavljaju jednu drugu zemlju." To odgovara naim predstavama. U tome
se nalazi izvjesna slinost sa naim Sunevim sistemom. Ali pod onom vatrom oni nijesu
zamiljali Sunce. ,,Oni se", dakle, ,,pri tom ne pridravaju", veli Aristotel, ulnog privida, ve
razloga;" kao to i mi zakljuujemo na osnovu razloga suprotno ulnoj pojavi. To obino jo i do
nas dospijeva kao prvi primjer za to da su stvari po sebi drukije nego to izgledaju. ,,Ovu vatru
koja se nalazi u sredini oni su zvali Zevsova straa." . . . Ovih deset sfera proizvode izvjestan
um, kao sve to se kree; ali svaka proizvodi naroito zvuanje, shodno razlinosti svoje
veliine i brzine. Ova brzina zavisi od razliitih odstojanja koja stoje jedna prema drugima u
harmoninom odnosu, shodno muzikim intervalima; time postaje potom neki harmonini glas
(muzika) sfera (sveta) koje se kreu," neki harmonini koral svijeta.

Mi moramo priznati velianstvenost ove ideje jedne ideje koja je nuna. Naime, sistem
nebeskih sfera je jedan sistem u kojem je sve odreeno u odnosima brojeva koji meu sobom
posjeduju nunost i koji se mogu razumjeti kao nunost, i jedan sistem odnosa koji mora
sainjavati bazu i sutinu isto tako u onome to se moe uti, u muzici. Tu je shvaena misao
jednog sistema zgrade svijeta Sunevog sistema; samo je to za nas razumno, ostale
zvijezde meutim nemaju nikakvog znaaja. Da pak te sfere pjevaju, da ta kretanja proizvode
tonove, to nam moe izgledati da je razumu tako blisko kao i mirovanje Sunca i kretanje Zemlje,
protivno iskazu ula; mi te tonove ne ujemo, ali mi ne vidimo ni ono kretanje zemlje,
odnosno mirovanje Sunca. I lako je neposredan je prigovor pogreno uobraavati da u tim
prostorima vlada neko opte utanje, jer od toga korala mi nita ne ujemo; ali znatno je tee
navesti uzrok koji ini da mi tu muziku ne ujemo. Oni kau: ,,Mi je ne ujemo zato jer mi sami
u njoj ivimo," jer ona pripada naoj supstanciji, identina je sa nama, nama nasuprot ne istupa
neto drugo;" kao to se mi potpuno nalazimo u tome kretanju. Ovo kretanje zato se ne pretvara
u ton, jer se nebeska tijela ne ponaaju jedna prema drugima kao tijela, jer se isti prostor i isto
vrijeme (momenti kretanja) uzdiu do naroitog, udarom neizazvanog glasa tek u oduhovljenom
tijelu, i kretanje dospijeva do ove utvrene, osobene individualnosti tek u pravoj ivotinji; za ton
je meutim potreban spoljanji dodir tijela, njegov udar (trenje), isto tako neka trenutna
individualnost, unitenje osobenosti, vlastite individualnosti odjekuje kao elastinost: nebeska
tijela meutim slobodna su jedna od drugih, njihovo je kretanje opte, neindividualno,
slobodno.

d. Pitagorejci su primjenjivali svoj princip takoe na duu; i tako su duhovnost definisali kao
broj. Aristotel osim toga pria ,,da su oni zamiljali da je dua: trunke praine vidljive na Suncu;
drugi: ono to njih pokree. Oni su doli na tu misao, jer se one stalno kreu, ak i kada je
potpuna tiina (bezvjetrica);" i otuda one moraju imati vlastito kretanje. To ne moe mnogo
znaiti; ali iz toga se ipak vidi da su oni ,,u dui" traili odredbu samokretanja". Bliu primjenu
pojmova brojeva na duu oni su vrili ovako: Drugo jedno predstavljanje je sljedee. Razum,
misaoje jedan," za sebe, kao ono to je jednako sa samim sobom; saznanje ili nauka je dvojstvo,
jer ono se odnosi jedino" ,,na jedan. Broj pak povrine je predstava, mnijenje" (tri); ulni osjeaj
je broj tjelesnoga" (etiri), potencije, u dananje vrijeme. Sve se stvari cijene ili razumom ili
naukom ili mnijenjem ili osjeanjem." U ovim odredbama, koje se ipak moraju pripisati poznijim
pitagorejcima, moe se zaista nai neto prikladno, jer misao je ista optost, saznanje ve ima
vie posla sa drugim (znanje ve ide dalje, ono daje sebi neku odredbu, neku sadrinu), osjeanje
je prema svojoj odreenosti najrazvijenije. Poto pak dua u isto vrijeme pokree samu sebe: to
je ona broj koji pokree sam sebe." Mi ne nalazimo da je to iskazano ma u kojoj vezi sa Monas.

To je jedan prost odnos prema brojevnim odredbama. Aristotel navodi jedan zapleteniji odnos od
Timeusa (u Platonovom Timeusu ta predstava izgleda izraenija): Dua se pokree sama od
sebe, i zbog toga pokree i tijelo, jer je ona sa njim tijesno povezana" . Ona se sastoji iz
elemenata" , ,,i podijeljena je prema harmoninim brojevima, da bi imala osjeanje i neku
harmoniju koja se nalazi neposredno u njoj. On osim toga tvrdi: ,,I da bi cjelina imala skladne
nagone" (pokreter, smjernice): ,,to je on" (Timeus) povio pravost" ( liniju harmonije) ,,u jedan
krug, pa je cijeli krug predvojio na dva kruga, koji su dvostruko" (na dvama takama,)
povezani; i jedan od tih krugova" najzad ,,je opet podijelio na sedam krugova, da bi i pokreti
due bili onakvi kakva su kretanja neba." Na alost, Aristotel nije blie naveo u emu je smisao
ovih predstava. Ove predstave sadre duboku svijest o harmoniji cjeline. Ali to su forme koje
ostaju za se mrane, jer su nezgrapne i nepodesne; u svakom sluaju one izraavaju duboko
shvatanje i nasilan obrt, da bi se u razlikovanju i razdvajanju ponovo utvrdilo i predstavilo
ujedinjenje, jednu borbu sa materijalom predstavljanja, kao u mitskim formama i
iskrivljavanjima. Gipkost misli nema nita sem same misli. Znaajno je to su duu shvatili kao
jedan sistem koji predstavlja kopiju sistema neba. U Platonovim brojevima nalazi se ista
predstava o tome kako je niz odnosa savijen u jedan krug itd. Platon takoe navodi blie odnose
brojeva (ali ni on ne navodi njihovo znaenje); sve do dananjeg dana nije se iz toga moglo
izvesti nita pametno. Takav jedan raspored brojeva laka je stvar; ali je teko da se sa
razboritou pokae njihovo znaenje, i to e zauvijek ostati neto proizvoljno. ,,On nije dobro
rekao da je dua neka veliina. Jer razum je jedan i identian kao miljenje, a. miljenje
predstavlja misli."

Znaajna je jo jedna odredba pitagorejaca s obzirom na duu. To je seoba due. Ciceron veli:
Ferecides, Pitagorin uitelj, prvi je tvrdio da su ljudske due besmrtne." Uenje o seljenju due
nalazi se takoe u dalekoj Indiji, i nema sumnje Pitagora je to uenje uzeo od Egipana; i
Herodot to tvrdi izrino. Poto je ispriao mit Egipana u pogledu podzemnog svijeta on dodaje:
Egipani su bili prvi koji su tvrdili da je ovjekova dua besmrtna i da," poslije smrti, ,,kada
tijelo propadne, prelazi u neko drugo ivo bie. I kada je ona prola kroz sve suvozemne
ivotinje, morske ivotinje i ptice" (totalitet metempsihoze): onda u tom sluaju ponovo
zauzima tijelo nekog ovjeka; u toku 3000 godina zavrava se takav jedan period. Ove predstave
nalaze se i meu Helenima. Ima nekih koji su se sluili tim uenjem ranije ili docnije, pa su o
njemu govorili kao da ono pripada njima. Ja njihova imena zaista znam, ali neu da ih napiem."
On time neosporno misli na Pitagoru i njegove uenike.

3. to se pak tie Pitagorine praktine filozofije koja je sa gledita ovih primjedbi vrlo shvatljiva:
nama je poznato malo filozofskih ideja koje se odnose na nju. Aristotel veli o Pitagori da je ,,on
prvi pokuao da govori o vrlini, ali ne na pravi nain; jer, poto je vrline sveo na brojeve, to nije
bio u stanju da postavi neku vlastitu teoriju o njima." Pitagorejci su pretpostavili da postoji
takoe deset vrlina, kao to postoji deset nebeskih sfera. Izmeu ostaloga oni opisuju pravdu kao
broj pomnoen samim sobom" , kao ono to je na jednak nain jednako sa sobom. Tako je
pravda bila jedna odredba broja: jedan paran broj koji, ponmoen samim sobom, uvijek ostaje
paran (jednak). Pravda je, svakako, ono to ostaje jednako sa samim sobom, to je jedna
sasvim apstraktna odredba koja je podesna i za mnoge druge stvari; ali ova konkretnost nije
iscrpljena takvom apstraktnom odredbom.

Tako su oni brojevima odreivali ono to je fiziko, moralno; ali ove sve postaje neodreeno i
povrno, pojam se gubi.

Mi pod imenom zlatne rijei posjedujemo jedan niz heksametara koji predstavljaju niz moralnih
izreka, a koji se s pravom pripisuju poznijim pitagorejcima. Oni nemaju nikakvog znaaja, ta
opta, poznata moralna naela; ali ipak izgleda da su stari. Oni poinju time to nalau da
besmrtne bogove, onakve kakvi se oni prema zakonu nalaze pred nama, treba potovati;" i:
Potuj zakletvu, a potom slavne heroje," jedna suprotnost besmrtnim bogovima iz narodnog
vjerovanja; gornji i donji" obuhvataju se u zakletvu. Inae se nastavlja nalozima kao Roditelje
i krvne srodnike treba potovati" itd. To su moralne pouke u kojima je na jednostavan
dostojanstven nain izraeno ono to je moralno, sutinsko; ali takve stvari ne zasluuju da se
smatraju za filozofske, mada su vane u pogledu razvoja obrazovanosti.

Vaniji je prelaz forme moralnosti u moralnost u njenoj egzistenciji. Kao to su u Talesovo doba
poglavito zakonodavci i osnivai drava imali u isto doba fiziku filozofiju: tako vidimo da kod
Pitagore isto tako postoji praktina filozofija kao pripremanje nekog moralnog ivota. Tamo se
spekulativna ideja, apsolutna sutina, nalazi po svome realitetu u jednom odreenom ulnom
sutastvu; i tako isto moralan ivot postoji kao ono to je opte, kao stvarni duh jednog naroda, u
obliku njegovih zakona i njegove vladavine, moralnost je dakle isto tako utonula u stvarnost.
U Pitagori, meutim, mi vidimo da se u spekulaciji realitet apsolutne sutine uzdigao iz ulne
realnosti i ak da je izraen kao sutastvo misli, ipak jo ne potpuno; tako isto da je moralno
sutastvo izdignuto iz stvarnosti, to je zaista jedno moralno ureenje cijele stvarnosti; ali ne
kao ivot jednog naroda, ve jednog drutva.

Mi uopte sve do najnovijih vremena neemo vieti da praktina filozofija postaje spekulativna.
Pitagorejski savez je proizvoljna egzistencija, proizvoljno podizanje, kao svjetenika ustanova,
on nije dio neke ustavnosti, sankcionisan, priznat u cijeloj zajednici. Pitagora se sa svoje strane,
kao uitelj izolovao, kao to to ine naunici. Takvi nalozi, kao to su Deset zapovijesti, kao to
su izreke grkih mudraca, kao to su Pitagorine izreke u njegovim Zlatnim rijeima i druge
izreke koje se nazivaju njegovim simbolima, ne mogu se smatrati za spekulativnu filozofiju ili za
pravu filozofiju; isto tako kao, s druge strane, ni fiziki pojmovi i saznanja veze izmeu uzroka i
posljedica, i tome slino. Isto tako se ni opta ivotna pravila ne mogu smatrati za neto
spekulativno; u njima se ne sadri ono to je heterogeno u njegovoj apsolutnoj suprotnosti,
razlinost, niti je izraeno u njegovome jedinstvu. Ono to je isto spekulativno nije opet neka
veza koja se prosto nalazi u svijesti, i koja je po sebi i za sebe protivstavljena predmetu, niti se
nalazi u prirodi kao po sebi i za sebe protivstavljena svijesti, ovo su fizike nauke, ono je
praktino-moralno znanje; ve je ono: unutar elementa svijesti jedno djelanje svijesti usmjereno
protiv neeg drugog, ali budui ve jedinstvo ono je prisutno kao supstancija, nije forma
ravnoduna, samostalne raznolikosti koja bi bila povezana. Moralna svijest je sutinski u svijesti
ukoliko je svijest, ukoliko je protivstavljena prirodi, biu; ali u okviru svijesti ona kao svijest
ima isto tako svoj realitet ili svoje bie. Narod, opta svijest, duh jednog naroda je supstancija,
ija akcidencija jeste pojedinana svijest; ali ova pojedinana svijest je isto tako po sebi i za
sebe. Spekulativno se sastoji u tome to sutina pojedinane svijesti jeste duh naroda, isto opti
zakon apsolutno individualna svijest, a duh naroda ima svoju sutinu u svijesti kao takvoj; to
su dvije heterogenosti, dva razliita bia koja se stavljaju kao jedno isto. Meutim, obje ove
strane ne pokazuju nam se u formi suprotnosti, kao svijest i priroda, jer su obje ve u sferi
svijesti obuhvaene za nas. Tek se u moralu nalazi zapravo ovaj pojam apsolutne pojedinanosti
svijesti, i ini sve za sebe.

Ali da je Pitagori u sutini lebelo pred duhom to da je supstancija moralnosti neto opte, o
tome vidimo jedan primjer u tome to ,,je jedan pitagorejac na pitanje jednog roditelja kakvo
vaspitanje treba da dade svome sinu odgovorio": Kada bude graanin jedne drave kojom se
dobro upravlja." To je jedan vaan, taan odgovor. Individuum se obrazuje u porodici, a poslije
toga u njegovoj otadbini, pod uticajem njenog stanja koje poiva na istinskim zakonima.
Tome velikome principu, po kome treba ivjeti u duhu svoga naroda, podreene su sve ostale
okolnosti. Danas se naprotiv smatra da vaspitanje treba da je nezavisno od duha vremena. U
dobro ureenoj dravi nije mogu neki izdvojeni savez. ovjek se u svome obrazovanju
podeava prema dravi; drava je najvia sila. ovjek nije u stanju da se nje oslobodi; ak i kada
eli da se izdvoji, on nesvjesno stoji pod tim to je opte.

Upravo u tome smislu spekulativnost Pitagorine praktine filozofije jeste to to je trebalo da
etika ideja zadobije realitet kao taj savez. Kao to priroda prelazi u pojam, pa se uzdie u
smisao: tako prelazi misao kao misao svjesne stvarnosti u realitet, da postoji kao duh jedne
zajednice, a pojedinana svijest, kao svijest koja nije realna, da dobije svoj realitet u jednome
savezu; tako da njeno raenje ili njena hrana, njeno samoodranje jeste upravo to da postoji u
takvoj supstanciji i da se prema njoj ponaa tako da u njoj postane optom samosvijeu.

Mi vidimo kako u Talesovo doba moralnost postaje opta dravna ustavnost, kao to je njegov
teorijski princip isto tako jedan opti stvaran princip; kod Pitagore vidimo da se teorijski princip
djelimice uzdigao iz stvarnosti u misao, - broj je neto na sredini: isto tako da se moralnost
izuzima iz opte svjesne stvarnosti i da se pretvara u jedan savez, jedno drutvo, sredina
izmeu opte stvarne moralnosti i toga da pojedinac ima kao pojedinac da se stara za svoju
moralnost (moralitet) i da je kao opti duh nju izbjegao. Kada budemo vieli da se praktina
filozofija ponovo pojavljuje, uvieemo da je takva. Ovim se moemo zadovoljiti, da bismo sebi
stvorili predstavu o pitagorejskom sistemu. Ipak hou jo ukratko da navedem glavne momente
iz kritike koju Aristotel daje o pitagorejskoj formi brojeva. Aristotel s pravom veli: Ako se
uzmu za osnovu samo (broj ili) granica i bezgranino, parno i neparno: onda oni time ne kazuju
kako postaje kretanje i kako su, bez kretanja i promjene, mogui postajanje i propadanje, illi
stanja i djelatnosti nebeskih tijela." Ovaj nedostatak je znaajani. Brojevi 1, 2, 3 jesu mrtve
suvoparne forme; ali ivot, kretanje jeste jedna druga odredba koje u njih nema. Na taj nain to
je jedan sasvim apstraktan i skueni princip. Na drugom mjestu, Aristotel kae: Na osnovu
brojeva nijesu shvatljive ostale odredbe tijela, teina i lakoa," ili odredbe kao sasvim razlini
pojmovi, ono to je konkretno. Na ovaj nain ne moe se izvriti prelaz od jednog broja na
konkretnu odredbu. Oni tvrde da ne postoji nikakav broj izvan broja nebeskih sfera!'" dakle, na
primjer, jedna nebeska sfera i potom opet neka vrlina, moralna osobina ili neka prirodna pojava
na zemlji odreene su kao jedan i isti broj. Na svakoj stvari ili osobini moe da se pokae svaki
od prvih brojeva; ona ima te momente na sebi. Ali ukoliko broj treba da izrazi neku bliu
odredbu, onda ova sasvim apstraktna kvantitativna razlika postaje sasvim formalna; kao kada je
biljka broj pet zato to ima pet pranika. To je isto tako povrno kao to su povrne odredbe
pomou materijala, kiseonika itd., ili pomou strana svijeta; jedan formalizam slian onome kao
to se sada hoe na sve da primijene tabele, emati elektriciteta, magnetizma, galvanizma,
kompresije i ekspanzije, mukoga i enskoga, jedna sasvim tura odreenost one e treba da
je rije o onome to je realno.

Pitagori i njegovim uenicima pripisuju se mnoge naune misli i pronalasci. Najuvenija jeste
Pitagorina teorema; to je u stvari glavni stav u geometriji, on se ne moe smatrati kao ma koji
drugi stav.

Ostale predstave koje se sluajno i bez veze navode o pitagorejcima nemaju filozofskog znaaja
(nita nije ravnodunije od pitanja kakva su mnijenja ljudi imali), i mogu se spomenuti samo u
obliku prianja. Tako se, na primjer, pria da su pitagorejci pretpostavljali neki prazan prostor
koji nebo udie, i neki prazan prostor koji odvaja prirode jednu od druge, i postavlja meu
izmeu onoga to je kontinuirano i onoga to je diskretno; da se taj prostor nalazi prije svega u
brojevima i da odvaja njihovu prirodu."


Uticaj na Platona

Pitagorovci nijesu zanimljivi samo zbog muzikih i matematikih istraivanja; niti su zanimljivi
samo zbog toga to su predstavljali religiozno udruenje; niti samo zbog toga to su kroz svoje
uenje o seobi dua i svoju matematiku metafiziku bar u onoj mjeri u kojoj nijesu
materijalizovali brojeve teili ka tome da se otrgnu od de facto materijalizma miletskih
kosmologa. Oni su zanimljivi i zbog toga to su uticali na Platona, koji je, bez sumnje, bio pod
uticajem njihovog shvatanja due i njene sudbine (on je vjerovatno od njih pozajmio doktrinu o
trostrukoj prirodi due). Pitagorovci su sigurno bili impresionirani vanou due i njenim
pravilnim njegovanjem, a to je bilo jedno od najomiljenijih Platonovih ubjeenja kojeg se on
pridravao itavog svog ivota. Platon je pretrpio jak uticaj matematikih spekulacija
pitagorovaca bez obzira na to to je u tom pogledu teko odrediti pravi obim njegovog
dugovanja njima. A rei za pitagorovce da su izvrili odreujui uticaj na formiranje Platonove
misli, znai odati im prilino laskavo priznanje.


Izvor:

Milenko Perovi - Istorija filozofije
Milo uri - Istorija helenske etike
Frederik Koplston - Istorija filozofije, Grka i Rim
G. V. Hegel - Istorija filozofije
Diogen Leartije - iivoti i miljenja velikih filozofa