Efendi Mita je jedan od izdanaka bogate orbadijske porodice, koja svoj

materijalni prosperitet doivljava u vrijeme hadi Trifuna. On je "efendi"-

gospodin, lijep, obrazovan: govorio je grki, turski i arapski. Svima iz
neposredne sredine je bio tu i stran, ali uvijek blizak agama, begovima I
paama, u ije je domove odlazio i ije je drutvo volio. Bio je otmjen i gord.
Kada je dolo vrijeme enidbe, pred njim su bile dvije mogudnosti: da se
oeni bogatom i prostom enom, seljankom, ili pak lijepom, a siromanom.
On je izabrao ovo drugo. Ali, i tada, esto je ostajao sam; sam ruavao;
uvijek bio sa nekim drugim, i uvijek spreman na neki put. U svemu tome
kao da je bilo nekog bjekstva od sive svakodnevice i novog koje je nagrizlo i
ruilo staro. Do njegovog otuenja posebno dolazi nakon osloboenja,
kada je poelo da se gasi staro gospodstvo i otima ono to je pripadalo
hadijama. Ne eledi da se tui sa onima koji su nii od njega, a koji
bezobzirno prisvajaju ono to je njegovo, on odlazi u Tursku, da tamo trai
utjehu, nemodan da prihvati taj novi ivot i da se ukljui u njega.
Povremeno je dolazio kudi, i kao krijudi se zatvarao se u svoju sobu, ali
uvijek naklonjen Sofki. Ona je njega oslovljavala sa "efendijice" i "tatice", a
on sa "tatina Sofkice". On je u Sofkinim oima i ustima vidio neto i kao da
se, gledajudi ih, sjedao neega. Meutim, kako je Sofka rasla i razvijala se u
ljepotu koja zanosi i uzbuuje, on je sve rjee dolazio , ega je bila svjesna i
sama Sofka. Kao da se plaio grene pomisli i nagonskog, incestnog u sebi, a
to bi bila posljedica "neiste krvi", one predake, naslijeene, ruilake
krvi, kojoj nita nije sveto. I kad bi doao, bilo bi to rijetko, dolazio je samo
nodu. Poslednji put kada je doao, ved je donio odluku: udade svoju Sofku,
ljepoticu, nju koju je najvie volio, za gazda Markovog sina Tomu,
dvanaestogodinjaka, i ne slutedi da de mu se ona suprotstaviti. Silno
uzbuena i sva drhtedi silno de otvoriti vrata, udi u sobu i redi mu: Ja ne
mogu i ... nedu! Pa opet: Ja ne mogu i nedu za takvoga da poem!... To je
bilo prvi i jedini put da se ona suprotstavlja, kredi nepisano pravilo po
kome su, u tom svijetu, roditeljska rije i odluka neporecive. Efendi Mita je
iznenaen i zauen takvom reakcijom svoje Sofke. To iznenaenje Bora
Stankovid kazuje samo jednom konstatacijom, ali iz Sofkine perspektive:
Samo vide kako se on podie, sa nekim suvim podsmehom... Njegove rijei
su, na prvi pogled, smirujude: Sofke, sinko! Ljiepota i mladost za vrijeme
je... Umjesto da je smiri, to ju je jo vie razgnijevilo jer je znala da nije
tako: da je on, kad se enio, poao za ljepotom, a ne za bogatstvom. Kada
je brzo zapazila, "kako mu se po dilimu prsti od nogu u arapama gre,
tresu", zbog nemodi, oaja i straha da ne izgubi poslednje uporite u toj
ideji i namjeri da je "proda", jer se za tu namjeru hvatao kao davljenik za
slamku. Od bjesa on poinje da se trese i prvi put poinje da ispovjeda
svoju nevolju, materijalnu propast i bezizlaz u koji je pao. Da bi je uvjerio, s
mukom i jednom vrstom stida, on joj, koristedi kao poslednji i najjai razlog,
pokazuje unutranju stranu svoga kaputa. Kad je razgrnuo pred njom
mintan, Sofka je vidjela neto to nikad nije mogla ni pomisliti. Vidjela je
kako su rubovi njegovog mintana bili opiveni skupocijenom postavom,
kako je samo gajtan bio nov, dok je cijela lena postava, iznutra, bila stara,
masna, poderana, na nekim mjestima i bez postave, sa poispadalim
pamukom. I cijelo njegovo tijelo zaudaralo je na "znoj, hanove,
nepresvlaenje, neopranost, masnodu". Raspamedena od onoga to je
vidjela, Sofka de pobjedi tetki da bi pristala na vlastitu rtvu, ali to je bio ne
manji udar i za njega efendi Mitu. Pred Sofkom je izgubio dostojanstvo;
nestala je predstava o njemu kao autoritetu, a poreknut je i njegov ugled.
Pokazujudi poderanu i prljavu unutranjost i prljavu unutranjost mintana,
on je razgolitio svoju bijedu i pokazao da je niko i nita, da je jedan propao
ovjek, sveden na ponienja i golo trajanje. Efendi Mita pojavide se u jo
jednoj dramski oblikovanoj situaciji da, noen egoizmom i krajnje
bezobziran, iznova promjeni sudbinu Sofke i da joj do kraja zagora ivot.
Kada je ved bila ula u vode skladnog porodinog ivota, pojavljuje se on,
osoran i prek, pobjesnio to jo jednom mora ma manifestuje svoje propalo
stanje i trai neto zbog ega bi morao da se stidi Efendi Mita, u toj situaciji,
nije ni slutio da je unitio ostatak ivota Sofke, jer je ona, od tog trenutka, u
"Tominim oima postojala druga, obina, neka stvar, koja se, kao svaka
stvar, moe novcem kupiti..." Efendi Mita je predstavnik hadijskog
vranjskog svijeta koji u novonastalim uslovima propada i materijalno, i
moralno, sa nekim skrivenim tragovima "neiste krvi" u sebi, ponete jo od
predaka.

Gazda Marko je jedan od najvitalnijih i psiholoki najuvjerljivijih mukih
likova u prozi Bore Stankovida. Na njega nailazimo samo u nekoliko
poglavlja. Prvi put se javlja u 8. poglavlju romana, kao stranac i neznanac
koji je doao sa efendi Mitom u njegovu kudu da je vidi i kupi, sa namjerom
da se "upie" u svijet uglednih ljudi. Tada de se prvi put i uti njegovo ime,
kada efendi Mita kae: Evo, gazda Marko. Ovo je moj saraj.Ovo je ta
"efendi Mitina kuda". Ovo je moja domadica, a ovo je moja kdi, moja Sofka,
tatina Sofka!... Gazda Marko bide oaran kudom, to se vidjelo i pri odlasku.
Kada je uzjahao konja, okrenuo se prema kudi i dugo sa uivanjem gledao u
nju. Iz narednog poglavlja italac saznaje da je on iz gornje arije, da je
doseljenik i po svom porijeklu seljak iz pinjskog kraja. Pogled koji prvo
baca na dva velika sanduka i teke katance na njima u svojoj sobi itaocu
treba da sugerie da ima dosta para i da iza te seljake sirovosti krije dobro
bogatstvo. Kada je stigao, odmah je sjeo i, kao pravi gospodar, naredio da
ga sluga Arsa raspremi da ga izuje, sa njega skine pojas, silav, kako bi
mogao tako raspojasan i oputen da se preda ugodnim mislima. A sama
pojava njegove ene Stane treba jo vie da istakne njihovo porijeklo i
ukae koliko je velika razlika izmeu onoga to oni, doljaci, jesu i svijeta
efendi Mitine kude. Ona treba da pokae i kakav je odnos izmeu gazda
Marka i nje. Meu njima je otuenost i potpuna ravnodunost, bez ikakve
vidljive osjedajnosti. Njegova ena je bila blijeda, suva i koata i sva je
mirisala na seljaki miris, na mleko, na vonj ubreta i sveinu jaka prosta
odela Vjerovatno da je gazda Marko, ostavi sasvim sam nakon povratka
iz efendi Mitine kude i susreta sa Sofkom, donio odluku da Sofku dovede u
svoju kudu i da nju kupi umjesto kude, da mu bude snaha, ali sa
podsvjesnom eljom da on ima tu ljepotu pored sebe. U 13. poglavlju Bora
Stankovid daje osvrt na porijeklo gazda Marka; on osvjetljava njegovu
prolost i otkriva otkuda on u Vranju. Gazda Marko je bio blizu granice,
cijelo selo je bilo njegovo bratstvo. Imao je jednog sina Tomu i sestru koju
je pazio i mnogo volio. Trgovao je i stalno bio na nekom putu, uvijek u
drutvu Arnauta Ahmeta, sa kojim se i bratimio u manastiru Svetog oca
(Prohor pinjski). Ahmet je imao i sinovca Jusufa, koji je trebalo da bude
njegov nasljednik, ali sve due odsustvo dva prijatelja i sve veda bliskost
izmeu Markove sestre i Jusufa dovede do traginog razrijeenja i
Markovog bjekstva iz tog kraja. Naime, Markova sestra je ostala bremenita
i taj grijeh i sramota morali su biti napladeni. Jusuf je ubijen od jednog
Markovog bratstvenika, a Marko, uvajudi se krvne osvete, sa enom i
sinom dolazi u Vranje, u gradsku sredinu. Doli su tu bez ugleda, prosti, bez
prijatelja, kao skorojevidi, neprihvadeni i nepriznati, zatvoreni u svoju
prostotu i seljaku prirodu. Gazda Marko de svoje namjere i silinu svoje
snage, svoju strastvenost, pokazati na svadbi, u nodi, uz pide, muziku i
vatre, kada je uz Sofku, kada je eli, ali i pokuava da se od samoga sebe
otrgne. Ophrvan strastima, on hrli prema njoj. Uhvaden u namjeri i
presjeen u elji da joj se to vie priblii, on tue enu; na kolenima i
laktovima ide prema njenim vratima, nesvjesno grebe po vratima i kao da
je vidi iza vrata i uje njene damare. Uhvaden u svojoj promaenosti i
neostvarenosti sebe kada je u pitanju mladost i enska ljepota, gazda
Marko bjei od svog silnog nagona u smrt. Vrhunac njegove zaslijepljenosti
i izbezumljenosti jeste u gestu kada uzjahanog konja noem udara u sapi i
juri u mrak, dok za njim vie Arsa: - Ode gazda i posee alata! I gazda
Marko, kao i ostale Borine linosti, nosi neiivljenost i promaenost ivota,
jer i njega su na silu i bez ljubavi oenili dok je jo bio dijete, ostajudi
skraden za mnoge mladalake snove, radosti, strasti i za ljepotu o kojoj
svako sanja i nosi je kao nedosanjani san.

Bora Stankovi Sofka i Kotana (poreenje) Bora Stankovid je roen u
Vranju i bio je vezan za Vranje. Nisu ga interesovala savremena zbivanja,
ved je bio okrenut prolom vremenu, vremenu na prelazu iz starih
drutvenih odnosa kada su se Srbi oslobodili od Turaka i kada je dolo do
raslojavanja izmeu starih, gospodskih, hadijskih porodica i seljakih,
modernih ljudi koji su odbacivali staro, stare obiaje, tradiciju, kulturu i
nain ivota i koji su voleli slobodni ivot, veselje, slavlje. Bora Stankovid je
uao u intimni ivot ljudi, u njihova najdublja osedanja, u due svojih likova
koje je pronalazio u Vranju, svome rodnome kraju, u kome je i odrastao.
Njegovi likovi su uglavnom tragini. U njima se oseti patnja, tuga, bol i sve
te osedaje on je slikovito, na uverljiv nain prikazao, majstorski ih prenosedi
na papir. Njegovi likovi su svesni da su oni samo kap u moru, zrno u pesku, i
da su nemodni da ostvare neke promene u drutvu ili da urade neto vie u
svom ivotu. Postaju tragiari.

Tragian je lik Sofke. Ona je bila mlada, lepa, pametna, iz hadijske
porodice i niko joj nije bio ravan. Meutim, ona je imala svoje nagone,
ulne potrebe koje su ostale neispunjene, a godine su prolazile. Na kraju se
zbog hadijskog doma rtvovala; udala se za deaka iz seljake porodice,
svesno prihvatajudi da je to kraj njene kakve-takve srede, da de od tada biti
zarobljena u novoj kudi sa novim obavezama. Postala je padenica. Sofka je
glavni lik, radnja romana se vrti oko nje i bazira na njenom ivotu njen
neostvaren ivot je sredite zbivanja. Kao i svaka devojka, matala je o
svom bududem suprugu, o braku iz ljubavi. Za nju je bio veliki ok kada je
otac odluio da je uda za dvanaestogodinjeg deaka Tomu. Njeni snovi su
se sruili u trenu, najpre je kategorino odbijala, ali kasnije svesno pristaje
da se rtvuje radi materijalnog spasenja svoje porodice, iz ljubavi i
potovanja prema ocu. Njen ivot uz Tomu bio je u jednom periodu jako
sredan, pun ljubavi. Meutim, otac joj po drugi put u ivotu rui snove i
remeti harmoniju. Njen ivot od trena kada je Efendi Mita traio ostatak
novca od Tome, krenuo je silaznom putanjom u beskraj. Trpela je
ponienja i udarce, esto bivala u potpunosti opijena da bi pobegla od
stvarnosti. Predala se svojoj neistoj krvi, pozivala sluge u svoje odaje...
Deca su joj se raala degenerina, bleda i bolesna. Neista krv se prenela i
na njeno potomstvo. Spas vie nije postojao, kao ni izlaz iz te bolne
situacije. Jedan mladi ivot je uniten. i pre poetka Sofka je doivela kraj.
Doivela je teak slom i vie se nije oporavila, niti se trudila da joj bude
bolje. Predala se, izgubila svu svoju lepotu, izgubila svetlo na kraju tunela.
Nemilosrdno je unitena kao ena, kao majka, kao individua. Zaista tragina
sudbina!

Kao i Sofka i Kotana je doivela slinu sudbinu. Ona je volela ivot, radost,
sredu, veselje, a pre svega slobodu. Meutim i nju strogi, zastareli
patrijarhalni odnosi zarobljavaju. U poetku ona se bori protiv toga, trai
spas, ali na kraju shvata da je drutvo jae, da se mora pokoriti i time
izgubiti svoju slobodu... i njen smisao za ivotom se gubi. Narodne pesme
koje peva Kotana nose u sebi enju za lepotom, u njima je ivot slobodan
od svih stega, pun radosti i pustolovine, one su utoite od sivila prozaine
svakodnevnice.

Bora Stankovi Centar njegovih preokupacija je gotovo uvijek tragika
linosti u okvirima kojima je vezana lidna sreda. Ljubav kao jedno od
najsadrajnijih I najkompleksnijih ljudskih osjedanja, je najedi I gotovo
jedini njegov motiv; a sve ostalo je samo okvir, pozadina, tlo na kome se
deavaju krupne I bolne ljudske tragedije. Njegovo djelo je proeto
ljubavlju prema ovjeku. Svi njegovi enski likovi nesredni su I tragini na
isti nain, presjedeni I zguvani ivotom koji se uprkos njihovim skrivenim
snovima, razvijao po volji neke jae sile, nekog surovijeg I neumitijeg
morala patrijarhalne zajednice. Sav taj moral nalazi se pod jo vedom
tiranijom, pod miljenjemarije I ta de svijet redi. U djelu Borislava
Stankovida ovjek je izloen ne samo sukobu sa okolinom, ved I sukobu sa
samim sobom, sa svojim nagonima, potvrujudi esto svojuljudskost u vie
ili manje priguenoj ljubavnoj udnji. Sve njegove linosti opteredene su
zahtjevima krvi, silnim neodoljivim zahtjevima koji ostajudi nezadovoljni
donose nesrede i prouzrokuju tragedije.

U Kotani se sukobljavaju dve strane zivota i dva stava prema zivotu. Na
jednoj strani je zatvoreni i strogi ivot orbadijskih gazdinskih porodica,
zarobljenih i sputanih patrijarhalnim moralom. U njemu se gui mladost,
unitava ljubav, ivot ini praznim. Tom ivotu pripadaju Arsa i Hadi Toma.
Na drugoj strani je ivot ispunjen radostima i strastima, uivanjem i
oputanjem. Taj ivot pripada mladosti, ali ga ive i neki predstavnici
orbadijskog sloja koji su raskinuli sa stegama i pravilima i pruili ruke ka
ivotnim radostima koje su im bile uskradene u mladosti.Tom ivotu
pripadaju Kotana i Stojan, ali i nesredni i nostalgini Mitke, da bi mu se u
jednom trenutku priklonio i HadiToma.

Kotana je naslovna linost drame, ali nije glavni dramski lik. Ona jeste u
sreditu zbivanja, oko nje se sve odvija: ona je razlog deavanja i ponaanja,
bez nje ne bi bilo ni dramske radnje, ni drame. Ona je samo motiv koji
pokrede ostale junake na delovanje i ponaanje, na ispoljavanje odreenog
ivotnog stava i filozofije ivota, na buenje emocija i erupciju ei za
ivotom i ljubjavlju. Ali ona poseduje i jasno izraene osobine koje je ine
upeatljivom kao junakom i moralno istim ljudskim bidem. Kotana je
mlada, lepa, ulna, okrenuta je ivotu i njegovim radostima, posevedena je
pesmi kao pozivu i smislu ivota. Smisao ivota vidi u nodi, meseini i pesmi.
Svesna je svog porekla i drutvenog statusa. Dostojanstvena je, moralno
ista, ne peva za novac, nego zato to je pesma njen ivot. Ne eli da
rtvuje svoju slobodu za ivot u gospodarskoj kudi.

Mitke je pesnik i filozof. Pesnik je onda kada govori o mladosti, lepoti i
ljubavi. Tada je u zanosu, prenesen u svet o kojem govore. Filozof je kad
govori o oveku i ivotu, o prolaznosti, o sudbini kao neminovnosti.
Njegovo govorenje utemeljeno je na bogatom ivotnom iskustvu, obojeno
linom tragedijom, ispunjeno dubokom filozofijom ivota. On, poklonik
lepote i uivanja, zahvaden je fatalizmom. Mitke je ovek ivota, putovanja,
pustolovina, uivanja, ljubavi i strasti-pravi dionizijski tip. Ali je on ovek
patnje i nostalgije. Pati za vremenom koje je prolo, pati to je mladost
prola i ula ugasla, to nema slobode i to mora da se skrasi pored ene. U
njemu je tragedija oveka koji ne moe da se uklopi u patrijalhalne norme,
tragedija oveka koji je shvatio teinu prolaznosti. U njemu je nostalgija za
vremenima koja su prola, san o lepotama i milinama mladosti.

Hadi Toma oliava patrijalhalnog despota, uvara patrijarhalnog reda i
morala, silu koja moe da odluuje o ljudskim sudbinama. Za svet on je
uspravan, gord, silan, neprikosnoven, strah i trepet za okolinu i ukudane. U
sebi, duboko u dui, ranjen je i nesredan ovek. Nesredan je koliko i Mitke,
koliko i njegova ena Kata, jer su svi oni rtve nepisanih patrijarhalnih
zakona. Iza maske ozbiljnog, strogog i dostojanstvenog Hadi-Tome krije se
nesredan ovek, oenjen bez svoje volje, devojkom koju nije voleo. eljan je
ivotnih radosti, ljubavi i nenosti. Kada je video Kotanu, kada je uo njenu
pesmu, strasno su ga zabolele rane neiivljene mladosti, osetio je duboku
prazninu u sebi, probudile su se enje. Zbacio je masku strogosti i
dostojanstva, raskopao mintan, skinuo fes i predao se Kotaninoj pesmi.

Dis Pesma (Tamnica) je izgraena na tri osnovna simbola tamnice,
zvezda i oiju. Zvezde su deo ovekove preegzistencije, a roenje je
odvajanje od zvezda i poetak tamnice ivota. On ivot, Zemlju vidi kao
jednu veliku tamnicu u koju smo svi baeni. Oi u sebi imaju odsjaj te
maglovite pregzistencije i ispunjene su lepotom i tajanstvom sveta,
predstavljaju tu neku snagu, a ljubav, kao i zvezde, izvan je granica
neposrednog postojanja.

U pesmi Moda spava seda se svoje drage. Opisan je trenutak
neodreenog, maglovitog stanja, onog pre buenja, koje pesnik nosi u
sedanju. Toliko im je bilo lepo zajedno da je i zaboravio kako je to iveti bez
nje. Polako zaboravlja i kako je izgledala. Vidi je kad zaspi, ali njen lik je
nejasan, eterian, od njenog tela pesnik razaznaje samo oi a sve ostalo se
gubi u izmaglici sna i snovienja. Te oi su mu zvezda vodilja, nada se da
ona brine za njega. Pomiruje se s tim da je ona na nekom boljem, topljiem
mestu, da je tamo bolji ivot, ali zna da smrt nije izlaz za njega.

U Nirvani iezavaju svi znaci ivota. U nekom stanju izmeu jave i sna je.
Pesnik se ne seda onoga to je bilo, mrtve stvari same izlazi pred njega, on
je nepomian pred navalom nebida koje je bez oblika, bez srede, bez
jada/pogled mrtav i prazan duboko. Pozivaju ga da doe kod njih. Izgubio je
veru u ljubav, u tu devojku. Ponavlja se motiv oiju, koji predstavlja neto
nadljudsko. Takoe, nirvana predstavlja nemir koji mu ne da mira, koji ne
skida pogled s njega, i ne moe da se otarasi osedaja praznine. Pesnik je
samo rtva, boja prolaznoti stvari a pesma filozofski odraz pesnikovog
promiljanja o ivotu koje je mrano, duboko i crno.

Raki Meni se ne ini da je mukarac u ovoj pesmi izrevoltiran, ja ak
osedam dok itam pesmu neku vrstu olakanja i oduka koju pesnik sebi
daje kroz ovu iskrenost i smelost da je obelodani. Meni se to svia, upravo
zato to vedina mukaraca nema takvu vrstu hrabrosti da otvoreno, bez
uvijanja saopti istinu eni...

Mukarac je u ovoj pesmi okrenut je na sebe i trai, trai, trai... Ne mora
svaki odnos izmeu mukarca i ene da podrazumeva i tu komponentu
duhovne ljubavi, kao to ljudi misle. esto je taj odnos zaista isto samo
fiziki i zadovoljavanje potreba i sa jedne i sa druge strane. Ova iskrenost
mukareva nije nikakvo otkride i tako zapravo funkcioniu sve kratkotrajne
veze, iji je osnovni cilj zadovoljavanje poude i trenuci sladostrada. Ali
mukarac oseda potrebu da eni to drugaije prikae, sve iz straha da ga
ona ne odbije i ne ostane uskraden za te divne trenutke sopstvenog
zadovoljavanja. Naravno, takoe mnoge ene vole da to ne izleda tako
uprodeno i svedeno na istu fiziku, pa oekuju od mukarca malo te arene
lae, upakovane u fine celofane i okideno zarnobojnim manicama... Tako
to funkcionie i sve dok su dvoje ljudi spremni na to, zarad tih divnih
trenutaka koje jedno drugom mogu podariti, zato da ne. Lubav prema
samom sebi i nae vlastite potrebe u osnovi su svake ljubavi... Onaj ko ne
voli sebe, ne moe voleti ni druge... Dakle svi mi na neki nain, kada volimo
nekog, u toj osobi volimo sami sebe.

U ovoj pjesmi nam pjesnik govori bez uvijanja i lai o svojim osjedanjima, o
ljubavi koja je presahla i ostavila pusto u telu i dui. On se jednostavno
zasitio i po svemu sudedi oseda griu savesti. Ipak ideja pesme Iskrena
pesma je da uvek treba biti iskren kada je ljubav u pitanju, ne treba se igrati
tuim osjedanjima jer to moe ostaviti nesagledive posledice.

Pesnik govori surovo o nepostojanju iskrenih osedanja, dogaaje iz ivota
potiskuju osedanja ljubavi koje nastaje u svakodnevnici ivota. U
svakodnevnom ivotu pesnik kae da se ljubav svodi na jedan trenutak
zanosa bez neke stvarne iskrenosti, on sumnja u ljubav i zaklinje se u
trajnost ljubavi i kae da je istinito samo predavanje strasti, a posle nje
slede zasidenost i ravnodusnost.