Legenda kae...

Da je u njenoj glavi boravila jedna ena koja se izjutra budila sa nekim mislima, maglovitim i tekim.
Zaudo, nikad nije uspjela da ih sroi, ili makar da jasno vidi ta se to blijedo krije u magli, van granica
njenog oka. I kao svaka blaga ena, ona bi ustala, umila lice i oeljala kosu, brino namazala ruke
pomadom, bacila pokriva na krevet, uredno posloila misli za taj dan, spremila se za svaki momenat,
naivno vjerujudi da trenuci nose neto sa sobom i da vrijeme postoji. Ljudi se obino uhvate za glavu pri
pomisli da neki mostovi za njima gore, a ona nije znala za mostove, moda samo one opisane u
knjigama. Nekad bi se, kad zatvori oi, smijala priama koje bi sama smiljala dok bi rutinski prala tanjire
ili savijala duvan u fotelji. Ako bi se zagledala dublje u svoj odraz u ogledalu, mogla je jasno vidjeti svaku
boru, i u njima je nalazila utjehu i potvrdu da dani prolaze. Jesmo li pomenuli, ne sjedam se vie, da je
ova ena vjerovala u vrijeme? Nekome se to moe uiniti smijenim, neko bi odmah prestao da slua ovu
priu o eni koja brie tanjire, trai svoj odraz itd., ali vjerujte da se ona tome uopte nije smijala. Po
zidovima je okaila asovnike, koji se, uostalom, ved odavno ne koriste. Ovo je doba neodreenih
vremenskih odrednica, i ma kakva konkretna vremenska premisa se odmah guva i baca u vodu.
Vrijeme, dakle, nije prihvatljivo. Za sve, sem za nju. Da me ne shvatite pogreno, ti asovnici ne postoje
kako bi ona mogla planirati svoje ideje i konstruisati ih u nekom okviru, ne. Oni su tu da bi nosili prava i
lana, ili bolje redi iscenirana sjedanja, ili, da uprostimo, ti su asovnici groblje sadanjosti.
Legenda dalje kae da je svaki asovnik sa sobom nosio po nekoliko sjedanja iz njenog ivota, odabranih
nimalo nasumino. Tu su lebdjele sve njene fantazije koje se nikada nisu ostvarile, osuene da vjenost
provedu u beskrajnoj mogudnosti ostvarenja izmeu dva otkucaja. Mehanizam sata je takav da je svakoj
fantaziji pruao rutinsku ansu za ostvarenje, paljivo osmiljen tako od strane prolih ljudi, mislioca i
opsenara. Ako se danas, tano u 13.23 ne ostvari idilino oblikovana vizija sivog vodnjaka i vrane koja
zloglasno oblijede kronje, nita strano, zar ne, jer ved u 1.23 ta se prilika opet javlja i time potvruje da
je vrijeme i njegov stakleni okvir asocnika zaista najveda ovjekova mahinacija. Ta ideja, sama po sebi,
prua toliko toga onome koji tei ostvarenju, tako da ne osjeda nudu da ma o emu brine. Dok god
neto ima potencijal da se ostvari, ovjek moe itave eone provesti u iekivanju. Meutim, ako je u
izmicanju, ako pone da blijedi, potrebno ga je privezati za kakav stub, nahraniti ga i udariti par puta
kako mu to ne bi vie palo na pamet. Tako je, dakle, i naa ena iz legende brino navijala svoje
asovnike svakog jutra, punedi na taj nain svoj bunar elja vodom. Njen je cilj bio da izae iz kruga
vremena, ostvarivi time jednu neumoljivu pobjedu nad istim, to, mora se priznati, zvui uvjerljivije od
nebrojeno mnogo pokuaja negiranja vremena, asovnika i kalendara. Oni slue kao najveda utjeha,
mada, kako jedna apokrifna studija pokazuje, stepen samoubistava je u velikoj mjeri uslovljen
postojanjem kalendara, koji usmjerava na datum roenja, te, neizbjeno, i na smrt. Ljudi su tako zapali u
najnaivniju formu paradoksa, digli ruke od trezvenosti i zabranili sve asovnike. Sigurno, u poetku je bilo
teko navidi se na praktine detalje, koji su, istini za volju, upravljali rutinom dana, ali se i to ubrzo
okonalo. Naime, kako se otkazalo mjerenje vremena, tako je nestao i pojam istog. Naravno, on je jo
generacijama postojao u svijesti ljudi, ali nekako su te niti zavrile iskidane i rasute po periferiji ljudskog
postojanja. Ujedno je osiromaen i vokabular, kako su nestale rijei poput: urim, kasnim, poinje, kraj,
proljede, srijeda, jue, prolost, uostalom, svaka precizna odrednica koja bi mogla uputiti na postojanje
vremena. Horologija, koja je nekada bila toliko voljena nauka jer je pruala istu vrstu sigurnosti kao
religija, ugasila se, reklo bi se, preko nodi. Ostalo je nekoliko izraelskih asovniara koji su ivjeli u osami,
gotovo faustovski, na samoj granici svijeta, i prodavali svoja djela hodoasnicima, mitomanima,
pijanicama, golim i pokrivenim glavama, raspusnim oevima, pravoslavnim crkvenjacima sa pranjavim
brojanicama, kolekcionarima, ljudima od intelekta, ljudima od poze, ljudima od dima i enama iz legendi
poput ove. Meutim, upravo ova ena, o kojoj je rije, nije svoje satove kupovala od njih, ved od jednog
Letonca sa poljskim korijenima, koji je stanovao u stanu preko puta, Antona ulca. Mladida nikad ne
biste mogli vidjeti na ulici bez fraka i depnog sata, koji bi svako malo elegantno izvlaio na sunce emu
su se prolaznici, bez sumnje, udili i to su pripisivali njegovoj prolaznoj idiosinkraziji. ena iz legende,
kojoj, primjetidete, imena ne znamo, uoila je ulca na ulici, i prila mu vrlo obazrivo nakon nekoliko
mjeseci paljivog osmatranja. Mladid se naao u zabuni onog trena kada ga je na ulici presrela
srednjovjena gospoa sa pitanjem "Koliko je sati?" tavie, nije uspio ni da joj odgovori, ved je
sjutradan proao istim putem, uvjeren da de vidjeti tu istu enu, i sa namjerom da joj odgovori. Prialo se
po gradu nadugo o tome kako je mladid naroito za neku njima nepoznatu prililiku obukao novi frak,
ispolirao dugmad, i smjestio jedan cvijet u rupicu od kaputa. I bez sumnje, na ulici ga je ekala ena, i
istom ga, smirenom, intonacijom upitala "Koliko je sati?"
Ne znamo kada, jer to sigurno nije zabiljeeno, ali par ljudi je javilo da su vidjeli njih dvoje kako lome sve
asovnike, skupljaju otpad na gomilu i bacaju ga u rijeku.