O zakonu

Promiljajui o zakonu uvijek u vidu trebamo imati dva razliita pogleda na jednu te
istu stvarnost. To su moralno-teoloko te svjetovno-pravno poimanje zakona, koji jedan
drugog ni ukojem sluaju ne bi trebali iskljuivati, te koji se u jednakoj mjeri ivotno tiu
ovjeka jer u korijenu imaju, ili barem trebaju imati u vidu jedan te isti zakon kao temeljno
poelo ovjekova djelovanja.
Ono to svakako neprestano privlai pozornost jesu odstupanja u praksi od onoga to
je u teoriji, a ta odstupanja su nerijetka i razna. Imajui u vidu otkrivanje i spoznaju istine kao
cilj svake refleksije i svakoga govora, i ovdje trebamo ostati poteni i dosljedni, te krenuti od
najmanjih i, moemo rei, najjednostavnijih ili najmanje sloenih oblika "odstupanja" u praksi
od onoga to je u teoriji. Uzimajui u obzir sloenost i "razgranatost" ustava i zakona,
primjeujemo da ima trenutaka kada je jako teko ili gotovo nemogue djelovati po vlastitoj
savjesti a pritom u detalje potivati sve odredbe pojedinog zakona. Immanuel Kant, iji se
kategoriki imperativ odnosi na ljude dananjice jednako kao na ljude njegova vremena, iako
je znao i poznavao mnoge stvari, ipak nije bio pravnik. Po tom pitanju, jo dalje bi nas odvelo
slobodnije, odnosno jednostrano tumaenje Srena Kierkegaarda i njegove maksime o istini
"za mene". Uvijek je iznenaujue kako se pojedini zakoni sa svojim odredbama esto kose s
osobnom savjeu u konkretnim situacijama, a ponekad ak i s logikom istog razuma. Stoga
se i osobno znam prikloniti dobroj injenici da "nismo duni potivati nepravedne zakone", ali
naravno, takvo djelovanje zahtijeva uvijek budnu svijest o ogranienosti i nesavrenosti nae
savjesti, kritikog aparata i logike razuma. U tome nam uvijek moe pomoi crkveno
Uiteljstvo od kojeg treba polaziti svako propitivanje istinitosti i pravednosti bilo ega s ime
se susreemo, ali i propitivanje valjanosti vlastite savjesti.
U skladu s ovim injenicama, temeljno u ivotu krana treba biti provjeravanje
skladnosti i podudarnosti, ili eventualnog odstupanja svjetovnog prava i zakona od crkvenog
Uiteljstva i, u konanici, od Svetog pisma, koje je prvotni autoritet u ivotu svakog
kranina. Na svakom je ovjeku da se uvijek trudi, koliko je do njega, da u njegovu
djelovanju ne bude znatnih odstupanja od onoga to nalae Sveto pismo, crkveno Uiteljstvo i
na kraju pojedini zakon. Jer, iako moda nismo duni ravnati se po nepravednim zakonima,
pozvani smo na poslunost vlasti u miru, vlasti koja je sama od Boga uspostavljena (Rim 13,
1).
Poblie govorei o zakonu kao konstitutivnom dijelu ovjekova ivota, moemo uoiti
kako se nameu dvije distinkcije odnosno dva temeljna razlikovna odnosa u govoru o zakonu,
na dvima razliitim razinama. To je prije svega odnos izmeu naravnog i pozitivnog zakona,
te onaj koji u ovom prvom ima svoje ishodite i razlog postojanja, dakle, odnos izmeu
svjetovne vlasti i prava kao otkrivanja istine.
U teoloko-moralnom kontekstu, naravnim odnosno prirodnim zakonom smatra se
"nutarnji" zakon Boji, koji prisutan u ovjeku po stvaranju, a kojeg ovjek spoznaje
naravnim razumom. S druge strane, pozitivni zakon predstavlja objavljeni zakon Boji.
Konkretno u SZ, to su Zakon i zapovijedi objavljeni po Mojsiju. U kontekstu svjetovnog
prava, to su zakoni i odredbe zakona koji se provode a koji su doneseni od strane
zakonodavne vlasti. Ovdje smo vie obratili pozornost na naravni zakon jer govor o naravnom
zakonu ini sr govora o ljudskoj slobodi i savjesti, dok pozitivni zakon vie pripada podruju
opeg, odnosno kanonskog prava. Zapravo, s teoloko-moralnog gledita kaemo da naravni
zakon pozitivnom, odnosno objavljenom zakonu prua temelj koji je pripravljen od Boga i
usklaen s djelovanjem Duha Svetoga (KKC, br. 1960).
U Starom i Novom zavjetu nalazimo govor o zakonu Bojem u kojem se najee ne
pravi primjetna razlika izmeu naravnog i pozitivnog zakona. U Starome zavjetu, Boji
Zakon, koji je izabranom narodu objavljen preko Mojsija, bio je i ostao sr i nosivi stup ivota
i vjere Izraela. Imamo nekoliko psalama posveenima Bojem Zakonu. Izmeu ostalih to su
Ps 1; 19; 119. Tako Ps 1 kae: Blago ovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu
grenikom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, ve uiva u Zakonu Jahvinu, o Zakonu njegovu
misli dan i no. No u SZ imamo takoer i brojna svjedoanstva o formalistikom pristupu
Zakonu i odvojenosti Zakona od svakodnevnog ivota, to je vie puta i na vie naina bilo
kritizirano, najvie od strane proroka. U Novome zavjetu imamo svjedoanstvo Crkve koja
prima Novi zakon, o kojem se govori kao "nutarnjem" zakonu, pisanom ne crnilom, nego
Duhom Boga ivoga; ne na ploama kamenim, nego na ploama od mesa, u srcima (2Kor 3,
17). Dakle, tu je vie naglasak na naravnoj dimenziji zakona. Isus takoer govori o trajnosti i
neprolaznosti Zakona (pisano velikim slovom) i zapovijedi, ali i on sam kritizira povran
pristup Zakonu te nepotivanje i proputanje prirodnih, tj opih naela, ili kako on kae,
"najvanijeg u Zakonu": pravednosti, milosra i vjernosti.
Na temelju nekih biblijskih primjera ali i na temelju svakodnevnog iskustva, vidimo da esto
dolazi do toga da se ovjek zadovoljava izvanjskim potivanjem zapovijedi i propisa, bez da
promilja o naravnoj utemeljenosti svojih ina. Na psiholokoj razini, ovjek na taj nain
moe samom sebi opravdavati ne potivanje i krenje naravnog zakona koji mu se moda na
neki nain "namee" kroz glas savjesti. Moralno-teoloki gledano, nije mogue protuslovlje i
suprotnost izmeu naravnog zakona koji je "trag boanskog svjetla", "prisutan u srcu svakog
ovjeka", i pozitivnog, objavljenog zakona Bojega, jer drugi svoju mogunost postojanja ima
u prvom, te jer je tvorac zakona u oba sluaja Bog, a njegov primatelj ovjek. Stoga bi krenje
jednog znailo krenje drugog. Uporite takvog miljenja nalazimo kod sv. Pavla, koji u
poslanici Rimljanima kae kako "nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su
postavljene. Stoga tko se suprotstavlja vlasti, Bojoj se odredbi protivi".
No ipak, u pogledu na odnos naravnog zakona i svjetovnog pozitivnog prava, odnosno
zakona, moemo rei da tu ipak dolazi do "sukoba" jer se esto ne uvia to da bi pozitivni
zakon, time se ovdje misli na sve svjetovne zakone, svoje izvorite trebao imati u naravnom
zakonu i njegovim opim naelima. Prekid te veze izmeu svjetovnih pozitivnih zakona,
dakle onih zakona koji su na snazi i koji se provode, te naravnog zakona, oituje se u svim
znaajnijim i osjetljivijim suvremenim temama koje obrauje moralna teologija, kao to su
eutanazija, pobaaj, medicinski potpomognuta oplodnja, tzv "family planning policy" u Kini,
zabrana transfuzije krvi kod Jehovinih svjedoka, i sl.
injenica je da su ustav i zakoni uvijek uspostavljeni na osnovu takozvanog
pozitivnog prava vlasti da sustav ureuje u smjeru najvee koristi i dobrobiti svih pojedinaca
drutva, ili barem njegove veine. No kod nas se ponovno dogaa taj fenomen da se neto na
dravnoj razini, u ovom sluaju Zdravstveni odgoj, zajedno s 4. modulom, uvodi od strane
manjeg broja pojedinaca koji su tu naravnu vlast demokratskim izborima dobili, a da se
pritom za miljenje i glas o uvoenju istog u njegovoj uniformnosti, nije pitalo za miljenje
najvei dio znanstvenika, prosvjetnih radnika i, u konanici, roditelja. Na osnovnoj pravnoj
razini, ovime je dolo do paradoksa da uvoenjem jednoga zakona roditeljima se uskrauje
jedno drugo bitno pravo, a to je pravo svakog roditelja da za svoje dijete bira vrstu
obrazovanja. Jedna od negativnih posljedica takoer je vidljiva podijeljenost meu ljudima,
koja je sve prisutnija i sve laka za uoiti. Gotovo se moe napraviti slina podjela kao
izmeu Antigone, koja je duboko uvjerena da nije duna potivati nepravedne zakone i
odredbe, te Ismene, koja je "slijepo" posluna vlastima, bez dvojena i ispitivanja vlastite
savjesti. Slino kao Antigona, mnogi lanovi drutva, neovisno o poloaju i drutvenoj
funkciji, dre da nisu duni potivati nepravedne zakone uspostavljene od strane vlasti po
pozitivnom pravu koje se bitno protivi naravnom pravu, dakle onome to je upisano "u
njihovim srcima". Ti pojedinci po savjesti osjeaju poriv za otkrivanjem istine, to je zapravo
temeljno pravo i potreba svake ljudske osobe. S druge strane se pojavila pasivnost, kao ona
kod Ismene, koja pojedince, ili zbog osobne nezainteresiranosti ili zbog straha od posljedica,
sprjeava u djelovanju u cilju otkrivanja istine. Tako je pravo veinskog stanovnitva
ugroeno od strane pojedinaca koji u ovom trenutku imaju vlast, u ovom sluaju ovlasti za
nametanje uniformnog i na sumnjivoj ideologiji utemeljenog vida zdravstvenog odgoja. Ono
to nam najee nedostaje u nastojanju za otkrivanjem istine jest odlunosti i zajednitvo. Jer
istina je jedna i samo istina nas moe osloboditi. To je dovoljan poticaj da svi, u meusobnom
zajednitvu, daju sve od sebe kako bi istina i pravda ugledale svjetlo dana.
U Zagrebu, 15. svibnja 2013. godine Valentino Findrik