Univerzitet Crne Gore

Filozofski fakultet u Nikidu

Odsjek za filosofiju









Baruh Benedikt de Spinoza i njegovo filosofsko uenje
Seminarski rad iz studijskog predmeta Istorija novovjekovne filosofije




Profesor: mr Neboja Banovid Student: Aleksandar Jovanovid, 685/12


U Nikidu, 23. aprila 2014. g.
Spinoza je predstavnik racionalizma, koji stvara pod neposrednim uticajem Dekartove filosofije,
ali na njega utiu i Platon, Aristotel, stoiki filosofi, kao i novoplatonizam i srednjevekovna
misao. Spinoza je stvorio jedan od najobuhvatnijih filosofskih sistema u modernom dobu, u
kome ideje determinizma u prirodi i deduktivnog zakljuivanja u miljenju imaju kljunu ulogu, a
postizanje moralne savrenosti ovjeka je krajnji cilj filosofije. Osnovni problemi njegove
filosofije su vezani za problem supstancije, problem saznanja i politiku filosofiju. Za razliku od
Dekartovog dualizma, Spinoza zastupa monistiko shvatanje, odnosno on tvrdi da postoji samo
jedna supstancija koja je beskrajna. On o njoj govori kao o uzoru samog sebe (causa sui), Bogu
ili prirodi. Ono to je uzrok samom sebi ne zavisi ni od ega drugog u svom postojanju, niti se
moe saznati na osnovu bilo ega drugog. Meutim, o Bogu ili o prirodi u cjelini, prema
Spinozinom miljenju, ne moe se redi nita odreenije osim da postoji, to znai da njegova
sutina (essentia) nuno ukljuuje postojanje (existentia). Po svojoj sutini Bog stvara, ali
predstavlja i jedinstvo cjelokupnog stvorenog sveta. U skladu sa tim Spinoza kae da je Bog kao
stvaralaka priroda (natura naturans) istovjetan sa stvorenom prirodom (natura naturata), kao
cjelinom svojih modifikacija u svetu. Poto je supstancija neograniena, ona ima neogranieno
mnogo odreenja ili atributa. Za razliku od Dekarta, Spinoza ne tumai miljenje i protenost
kao posebne supstancije, nego kao atribute tj. svojstva iste supstancije. Svaki atribut pod
posebnim uslovima razvija se u beskonano mnogo odreenja (modifikacija). Tako se miljenje
razvija u beskonano mnogo ideja, a materijalna priroda u beskonano mnogo prirodnih tijela.
Ovo beskonano mnotvo Spinoza naziva modusima. Poto su pojedinane stvari u svijetu
(modusi) zapravo posebne modifikacije sasvim razliitih atributa, oni su neuporedivi. Prema
tome, konana, pojedinana stvar u okviru jednog atributa moe stedi posebna odreenja
jedino na osnovu ogranienja koja potiu od pojedinanih stvari istog atributa. Zbog toga
Spinoza kae da je svako odreenje u isti mah i ogranienje odnosno negacija (Omnis
determinatio negatio est.). injenica da imamo odreena znanja zahtijeva da objasnimo kako
do njih dolazimo i na osnovu ega moemo biti sigurni da su ona istinita. Spinoza shvata
saznanje kao odgovaranje ili podudaranje poretka koji vlada izmeu stvari u svetu. U
svakodnevnom procesu saznanja postoji nekoliko stupnjeva koji nisu iste vrijednosti. Afektivna
stanja (pouda, radost, alost,...) i ulne senzacije prvi su stepen saznanja. Drugi stepen
saznanja odnosi se na deduktivno zakljuivanje koje se odvija kao postupno izvoenje
zakljuaka na osnovu poznatih premisa, kao to je demonstrativno geometrijsko saznanje, koje
je za Spinozu ujedno i uzor svakog naunog saznanja.Tredi i najvii stupanj saznanja je intuitivno
znanje. Ono se najkasnije otkriva u neposrednom iskustvu iako predstavlja prethodni uslov
svakog saznanja i osnovnu pretpostavku deduktivnog zakljuivanja. Spinoza tvrdi da ne postoji
slobodna volja i da je sloboda saznata nunost. U emu se onda sastoji moralno usavravanje
ovjeka? Spinozin odgovor bi bio: moralno usavravanje sastoji se u pojedinanom
napredovanju u pogledu racionalnog odnosa prema svijetu. Ukoliko se oslanjamo samo na
ulne senzacije, to ima za praktinu posljedicu prevlast strasti u djelovanju, a tome odgovara
etiki stadijum robovanja. Ako u saznajnom pogledu preovladava demonstrativno znanje,
njegova praktina posljedica je kontemplativni odnos prema svijetu, emu u etikom pogledu
odgovara stoicizam. Intuicija kao najvii stupanj znanja ima za posljedicu intelektualnu ljubav
prema Bogu, to u etikom pogledu odgovara stanju moralnog savrenstva. Spinoza razvija
svoje shvatanje drave velikim dijelom pod uticajem Hobsovog uenja o ,,drutvenom ugovoru"
i ,,prirodnom stanju". On tvrdi da je drava nastala kao posljedica dogovora ljudi zbog toga to
im je prijetila opasnost od samounitavanja u takozvanom ,,prirodnom stanju" koje se odlikuje
ispoljavanjem iracionalnih strasti i stalnim ratom. Stvaranjem drutvenog ugovora, odnosno
ustava, pojedinci se odriu dijela individualnog suvereniteta i prenose ga na suverena (vrhovna
vlast) kao sredite dravne modi. Na taj nain se drutvo razvija od tradicionalnog prirodnog
stanja do sve racionalnije drave sa tenjom ka savrenoj racionalnosti. Spinoza razvija teoriju
psihofizikog paralelizma: nema dodirne take due i tijela, ved je na saznajni aparat usklaen
sa naim tijelom i spoljanjim svijetom i moe da saznaje objektivni svet. Na kraju svojih
metafizikih razmatranja Spinoza definie ovjeka. Ako je za sholastiku ovjek animal
rationale (racionalna ivotinja) za Spinozu je ovjek afektivno bide - bide koje voli, mrzi, pati,
raduje se. Sloboda ovjeka je u stanju nunosti, a najvie ljudsko saznanje je intuitivno. Saznanje
Boga ili prirode se ogleda u amor Dei intellectualis (intelektualna ljubav prema Bogu). Naravno,
postizanje takvog i tog znanja je po Spinozinom miljenju zavisno od upotrebe korektnog
metoda, a pod uticajem Dekarta i Hobsa, kao i u duhu tadanje naune revolucije taj metod za
Spinozu je matematiki. Spinozino remek-djelo svakako je ,,Etika, napisana u stilu Euklidovih
,,Elemenata i izloena uz pomod deduktivno-geometrijske metode kakvu je ved primjenjivao
Dekart i visoko cijenio Tomas Hobs. Ovaj metod esto prikriva neke od vodedih Spinozinih
motiva, ali on je izraz autorove borbe protiv apstraktnih sholastikih metoda, protiv retorikih
pravila vladajudih u vrijeme renesanse kao i posljedica mnogoslojnog rabinskog naina izlaganja.
Iako je dekartovski metod i stil izlaganja najuticajniji u tom vijeku, ne treba ni misliti kako je kod
Spinoze rije samo o formi koja bi bila posljedica intelektualne mode vremena; veze koje
objanjavaju realnost posljedica su apsolutne racionalne nunosti, pa Spinoza s jednakom
strogodu razmatra pojam supstancije kao i pojam trougla jer se pridrava svojih pravila i ne
moe biti drugaije; ako se sve, pa i egzistencija Boga moe dokazati s apsolutnom strogodu,
onda se euklidovski metod pokazuje kao najadekvatniji. S druge strane, matematiki metod
omoguduje da se stvari tumae bez emocija, nepristrasno I objektivno; cilj je da se sve vidi iznad
strasti, smijeha i suza, u svjetlosti istog uma. Spinozin ideal je izloen stavom: ,,Nec ridere, nec
lugere, neque detestari, sed intelligere (,,Ne smijati se, ne lagati, ne uzmicati, samo
razumjeti.). Ved na prvoj stranici Spinoza je izloio svoju osnovnu, novu koncepciju supstancije
koja determinie itav njegov sistem. Pitanje supstancije kojim se razrjeava pitanje o
bivstvovanju, jeste temeljno pitanje metafizike i rjeenjem tog pitanja rjeava se itav niz drugih
pitanja. Vidjeli smo da se kod Aristotela sve to postoji, govorimo li jezikom latinske tradicije,
javlja ili kao supstancija ili kao akcidencija (forma, nain njenog pojavljivanja). To tvrdi i Spinoza:
,,U prirodi nema nieg osim supstancije i njenih manifestacija". Saglasno s antikim teorijama,
supstancija (bivstvujudeg) ima mnogo i one mogu biti hijerarhizovane. Dekart se izjasnio takoe,
da je supstancija mnogovrsna, ali s jedne strane, insistirao je na tome da postoje dvije
supstancije (res cogitans i res extensa), miljenje i protenost, tj. duhovno poelo i materijalna
tela i da su ravnopravne, a s druge strane, njegova teorija supstancije s ovim nije bila saglasna
jer u ,,Naelima filosofije pie da je supstancija stvar za ije postojanje nije potrebno nita osim
nje same. Takva supstancija moe biti samo najvia realnost, tj. Bog, a stvorene stari ne mogu
postojati ako ih ne odrava Boija mod. Rjeenje ove aporije Dekart je vidjeo u uvoenju
drugaijeg pojma supstancije tako to je tvrdio da i ono to je stvoreno (materijalno kao i
duhovno) takoe moe biti supstancija ukoliko je realnost kojoj je za svoje postojanje
neophodno samo uede Boga. Ovdje postoji oigledna protivrjenost jer se kae da supstanciji
za njeno postojanje nije potrebno nita osim nje same, ali i da su supstancije tvorevine kojima
nije potrebno za postojanje nita osim njih i osim pomodi Boga. Supstancija se kod Spinoze
podudara s Bogom; on kae: ,, Pod Bogom mislim apsolutno beskonano bide, tj. supstanciju
sastavljenu iz bezbroj atributa od kojih svaki izraava njenu vjenu i beskonanu sutinu". Ova
supstancija-Bog je slobodna jer djeluje po nunosti koja je njena priroda i ona je vjena jer je
postojanje sadrano u njenoj sutini. Ako je Bog jedina postojeda supstancija (jer sve to postoji
postoji u Bogu a bez Boga nijedna stvar ne moe postojati niti biti shvadena) i sve to se deava,
deava se po zakonima beskonane boanske prirode i slijedi iz njene nune sutine, dokazi za
postojanje Boga mogu biti samo varijante ontolokog dokaza. Ne moe se misliti o Bogu (ili
supstanciji) kao o ,,uzroku samog sebe", a da se on ne misli kao nuno postojedi. Spinozin Bog je
biblijski Bog na kojeg je on od mladosti usmjerio svoju panju, no Bog koji nije linost s voljom i
umom ved Bog zbijen u metafizike sheme i kartezijanske definicije. Po Spinozinom miljenju
Bog ne moe da bude antropomorfan I da stvara neto razliito od sebe; istovremeno, on je
neodjeljiv od stvari koje proistiu iz njega i nije provienje u tradicionalnom smislu, ved je
bezlina apsolutna nunost. Ta apsolutna nunost postojanja identina je sa Spinozinim
shvatanjem slobode koja zavisi samo od sebe same; iz Boga istie (kao u novoplatonizmu),
beskonano u vremenu i prostoru, beskonano mnogo atributa i modusa koji obrazuju svet.
Stvari proistiu iz Boga kao to iz biti geometrijskih figura proistiu teoreme; razlika izmeu
Boga i geometrijskih figura je u tome to geometrijske figure nisu uzrok samih sebe ved su
analogija neeg to je po sebi daleko vie i sloenije. U nunosti Boga Spinoza je naao korijen
svakog odreenja, dokaz svega, izvor najvieg spokojstva i duhovnog mira; time se Spinoza
najvie od svih pribliio stoicima; njegovo velianje ivota u saglasju sa nunodu dovride Nie
idejom o udnji ka sudbini amor fati. Poto je supstancija, manifestujudi svoju sutinu u
beskonano mnogo oblika (koje Spinoza naziva atributima) beskonana, atribute, od kojih i
svaki sam izraava beskonanost boanske supstancije, treba razumjeti kao ,,same po sebi",
meusobno nezavisne, ali ne kao neto to postoji samo po sebi, bududi da po sebi postoji
samo supstancija. Iz beskonano mnogo atributa ljudi, imajudi ogranien razum, mogu dokuiti
samo dva: miljenje i protenost. Tako se, drugim rijeima, dekartovski dualizam supstancije
prevodi u dualizam atributa. Iako bi miljenje, kao sposobnost da se misli samostalno, moralo
da ima poseban rang, Spinoza ga ne privileguje, jer bi to izazvalo mnogo tekoda i neophodnost
izgradnje vertikalne hijerarhije, a to u asu kad Spinoza nastoji da uspostavi horizontalni
poredak i tako ouva ravnopravnost atributa. Osim supstancije i atributa postoje i modusi i za
njih Spinoza kae: ,,Pod modusima shvatam stanja supstancije, ono to je sadrano u drugom
kroz koje se i pokazuje; bez supstancije i atributa ne bi bilo ni modusa niti bismo ih mogli
opaati; modusi proistiu iz atributa i oni su njihova odreenja. Izmeu beskonanih atributa i
konanih modusa nalaze se beskonani modusi koji posreduju izmeu njih: beskonani modus
beskonanog atributa miljenja je ,,beskonani um" i ,,beskonana volja", a beskonani modusi
beskonanog atributa protenosti su ,,kretanje i stanje mirovanja". Beskonani modus je i svijet
kao cjelina, vasiona koja se i mijenja u pojedinostima, ali u cjelini ostaje ista. Modus koji
odgovara prirodi beskonanog atributa Boga je beskonaan a, sve ostalo je povezano sa
konanim modifikacijama i ima odreeno postojanje. Iz beskonanog moe nastati samo
beskonano, a iz konanog konano. Tako kod Spinoze ostaje nerazjanjeno pitanje kako iz
beskonanih nastaju konani modusi; za njega je svako odreenje negacija (omnis determinatio
est negatio) i apsolutna supstancija, kao apsolutno pozitivno bide, ne podlijee odreenju, ili,
drugaije reeno, negiranju. To je i najveda aporija Spinozinog sistema i s njom su povezane
mnoge druge tekode, no to je potrebno imati u vidu kako bi se mogao razumjeti njegov sistem
u cjelini. Pod Bogom Spinoza je mislio beskonanu supstanciju s beskonano mnogo atributa, a
svijet se sastoji od modusa (beskonanih i konanih); jedno bez drugog postojati ne moe i
poto je sve nuno odreeno Boijom prirodom, nita ne moe postojati sluajno, te je stoga
svijet nuna ,,posljedica" Boga. Spinoza Bogu ne pripisuje um, volju i ljubav jer su to beskonani
modusi apsolutnog miljenja koje je atribut supstancije. Atributi, bili oni konani ili beskonani,
pripadaju svijetu. Zato se ne moe redi da je Bog umom zamislio stvaranje sveta, da je to elio
svojom svijedu i da je svijet stvorio iz ljubavi, jer je sve to apriorno Bogu i da iz njega proistie.
Pripisivati ta svojstva Bogu, znailo bi mijeanje stvorene prirode i one koja stvara. Kada se
istie uveni Spinozin stav Deus sive Natura (Bog ili priroda) treba imati u vidu da to znai Deus
sive natura naturans. Priroda koja stvara nije transcendentna ved je imanentni uzrok i ako nita
van Boga ne postoji poto se sve nalazi u njemu, Spinozinu koncepciju moemo odrediti kao
panteistiku. Treba imati u vidu da Spinoza pojmove misao i miljenje koristi u daleko irem
znaenju nego to je to inae uobiajeno, da se njima ne misli samo racionalna djelatnost ved i
elja, ljubav, kao i mnotvo raznih nagona. Um je moda najvaniji modus i njime su uslovljeni
ostali modusi miljenja dok ideja (mentalna aktivnost) ima privilegovan poloaj u oblasti
miljenja. Ideja, kao temelj Spinozine ontologije, nije samo prerogativ ljudskog uma bududi da
svoje poelo ima u biti Boga, pa Spinoza i kae da je u Bogu ideja o njegovoj sutini kao i o svim
stvarima koje nuno slijede iz njegove sutine. Antiko shvatanje idealnog svijeta dobija kod
Spinoze novo znaenje: ideje i njima odgovarajude stvari nisu povezane u odnosu lik-kopija i
uzrok-posljedica. Bog ne stvara stvari po uzoru na ideje, niti uopte stvara svijet u
tradicionalnom smislu te rijei, ved, svijet istie iz njega (to je novoplatonistika ideja), a ideje
koje ovek posjeduje jesu posljedica djelovanja tela. Poredak ideja paralelan je sa poretkom
tijela: sve ideje proistiu iz Boga (poto je Bog misleda realnost), a na isti nain iz Boga slijede i
tijela (poto je Bog protena realnost); tako, po miljenju Spinoze, Bog kao miljenje proizvodi
misli, a kao protena realnost proizvodi tjelesne moduse; kada je rije o atributima Boga, treba
imati u vidu da jedan atribut Boga ne djeluje na drugi ( kao i da se svaki atribut shvata po sebi,
nezavisno od drugog i da zato modusi u sebi imaju pojam sopstvenog atributa, ali ne i drugih
poto je njihov uzrok Bog iji su oni modusi). To znai da sutina stvari koje nisu modusi
miljenja ne proistie iz boanske prirode koja od poetka poznaje stvari. Ako miljene stvari
proistiu iz atributa miljenja i tjelesne iz atributa tjelesnosti, nije li kod Spinoze na djelu ponovo
dekartovski dualizam, samo okazionalistiki produbljen? Spinoza to rjeava tako to kae da
poto je svaki atribut izraz boanske sutine, niz modusa jednog atributa nuno odgovara nizu
modusa drugog atributa jer je u oba sluaja izraena sutina Boga u njegovim razliitim
aspektima. Ovde je rije o paralelizmu koji poiva na podudarnosti bududi da je rije o jednoj te
istoj realnosti razmatranoj iz dva razliita aspekta: poredak i veza ideja isti je kao poredak i veza
stvari (,,Ordo et connexio idearum idem est ac ordo et connexio rerum). Shodno ovom
paralelizmu ovjek je jedinstvo due i tijela; on nije ni supstancija ni atribut, ved se sastoji iz
odreenih modifikacija atributa Boga, tj. iz modusa miljenja, ideja i modusa tjelesnosti, a dua,
ili um, jeste zapravo ideja, odnosno saznanje tijela. Uenje o paralelizmu uklanja aporiju u koju
zapada kartezijanstvo: svaka ideja, ako postoji, objektivna je i saglasna je s poretkom stvari
poto je red ideja saglasan s redom stvari. Ideje i stvari nisu nita drugo do dvije strane jednog
te istog zbivanja. Svaka ideja ima svoj tjelesni ekvivalent kao to i svaki dogaaj ima sebi
odgovarajudu ideju. Zato Spinoza ne pravi razliku izmeu lanih I istinitih ideja ved razlikuje
manje ili vie adekvatne ideje. Uenje o tri vrste saznanja kod njega se pretvara u uenje o tri
nivoa saznanja: mnijenje, racionalno i intuitivno saznanje. Mnijenje je povezano s ulnim
doivljajima koji su uvek pomijeani, haotini i nejasni; interesantno je da ovdje Spinoza pribraja
opte pojmove (drvo, ovek, ivotinja), ali i ens (bivstvujude), res (stvar), aliquid (neto). Na taj
nain prihvata nominalistiko shvatanje o optim pojmovima koje svodi na bezbojne likove ili
nejasne predstave. Ta forma saznanja je neadekvatna, ali je s obzirom na one koje slijede i
neophodna; njena lanost se ogleda u nedostatku jasnosti kao i beskorisnosti i ona ne daje veze
i odnose u prirodi. Iznad mnijenja je razumsko saznanje (ratio) i to je forma naunog saznanja
koju nalazimo u matematici, geometriji i fizici. To je forma saznanja zasnovana na adekvatnim
idejama, zajednikim svim ljudima i ona ukazuje na opta svojstva stvari. Razumom se dokuuju
ideje koje su jasne i razgovijetne, kao to su ideje kvantiteta, forme ili kretanja. Razum ne
shvata samo ideje ved i njihove nune veze (ideje su jasne samo ako se znaju veze meu njima).
Racionalno saznanje uspostavlja uzroni lanac sa svom njegovom nunodu. Tu je rije o
adekvatnom saznanju, iako ono nije savreno. Na tredem nivou je intuitivno saznanje i ono se
ogleda u vienju stvari koje proistiu iz Boga. Poto se bide Boga saznaje pomodu atributa koje
on ima, intuitivno saznanje se otiskuje od adekvatnih ideja atributa Boga i dolazi do ideje
sutine stvari; rije je o vienju (contemplatio) boga. Na prvom nivou saznanja, na nivou
mnijenja nema razlike izmeu istine i lai, ali, na sljededim nivoima razlike ima i ona postaje sve
veda; stvari nisu takve kakvim se pokazuju u predstavi; one odgovaraju tome kako ih saznajemo
uz pomod razuma i uma. Na tom prvom nivou ne moe se dokuiti realnost. Ali, razum ved
saznaje stvari i to pod uglom vjenosti; razum stvari razmatra kao neto nuno, a ne sluajno i
on to ini u saglasju s istinom, tj. kao da stvari postoje po sebi. U toj situaciji nema mjesta za
slobodnu volju. U dui, kae Spinoza, ne postoji slobodna volja; dua je takva da moe eljeti
neto to je uzrok neeg drugog, a to je opet uzrok neeg drugog i tako u beskonanost. Dua
nije slobodan uzrok sopstvene djelatnosti; volja i um jedno su i isto. Tako se Spinoza vrada
intelektualizmu koji je od vremena Sokrata odreivao itavu kasniju filosofiju da bi u vrijeme
hridanstva dobio novi smjer; na problemu volje zasnovana je i sva Spinozina etika Prevashodni
Spinozin cilj je rjeavanje egzistencijalnih problema. Spinoza polazi od toga da je ovek djelid
boanske prirode i da deluje po volji Boga; to znai da to je ovjek aktivniji to vie spoznaje
Boga. Najveda sreda i blaenstvo jeste samo u saznanju Boga. Od Boga ne treba oekivati
nagrade ved mu treba sluiti, a to se postie djelovanjem koje je odreeno ljubavlju i
milosrem. Put kojim se to postie podrazumijeva nepristrasno tumaenje ovekovih strasti,
preispitivanje pojmova kao to su savrenstvo I nesavrenstvo, dobro i zlo. Progresivan razvoj
morala, za Spinozu, posljedica je razvoja saznanja, a najvii ideal ovjekov jeste ljubav prema
Bogu. ovjekove strasti i poroke Spinoza analizira pomodu geometrijskog metoda; ovek nije
izuzet iz prirodnog poretka ved ga potvruje; strasti ne treba mrzeti ili ih tumaiti kao neto
nerazumno nego ih treba shvatiti kao i svaku drugu realnost u prirodi; djelovanje prirode svuda
je isto i svuda mora biti isti nain njenog izuavanja. Spinoza smatra da strasti imaju porijeklo u
sklonostima (conatus) koje se formiraju due vrijeme; svaka sklonost voena je odreenom
idejom, a to znai da u njoj uestvuje svijest. Sklonost (conatus) u umnoj sferi naziva se voljom a
u tjelesnoj udnjom (appetitus). Njen pozitivan modus je zadovoljstvo ili radost (latentia);
suprotno stanje je nezadovoljstvo ili alost (tristitia). Iz te dvije glavne strasti proistie sve
ostalo. Ljubavlju nazivamo afekt zadovoljstva a mrnjom afekt nezadovoljstva. Na isti nain
Spinoza iz ljudske svijesti izvodi sve strasti. Strast je neadekvatna i mutna ideja, a to je
posljedica pasivnosti uma. Ljudi obino dolaze do svijesti o svojim eljama i postupcima, ali
nesvjesni su njihovih uzroka. U prirodi nema savrenstva i nesavrenstva, dobra i zla; nema ni
ciljeva, jer sve se deava na osnovu stroge nunosti. Savrenstvo i nesavrenstvo su modusi
ljudskog miljenja i oni su isto to i realnost. Zato se ne moe redi da je neka prirodna realnost
nesavrena. Ne moe neto da bude bitno, a nevrijedno; sve je takvo kakvo treba da bude.
Dobru i zlu ne odgovara nita ontoloki postojede u stvarima po sebi; oni su modusi miljenja i
nastaju kada ovek poredi stvari i dovodi ih u vezu sa sobom. Sve to bi imalo vrijednosna
svojstva Spinoza izbacuje iz ontologije. ivjeti u skladu s vrlinom mogude je pod uslovom da se
ivi u skladu s umom; na taj nain, ovek koji se ponaa u skladu s razumom postaje blizak Bogu.
Kod Spinoze sutina ovjeka je um, poto on spoznaje jasno i razgovijetno. Svako umno
djelovanje je saznanje. Ni o jednoj stvari ne moe se pouzdano znati da li je dobra ili loa, da li
void ka saznanju ili ga osujeduje to moe dokuiti samo um. Kada ideju formuliemo jasno i
razgovijetno, strast prestaje da bude strast. ovek prestaje biti robom strasti kada svoje ideje
uini sebi jasnim. Tek kroz intelektualnu intuiciju ovjek shvata da sve dolazi od Boga, imaudi
porijeklo u njemu; taj oblik znanja donosi radost i uzdie ovjeka; re je o intelektualnoj
ljubavi prema Bogu (amor Dei intellectualis), kao djelu beskonane ljubavi Boga prema sebi
samom. Sokratovsku misao da je istraivanje vrlina nalazimo kod Spinoze u stavu da je vrlina
vrijedna sama po sebi i da raj nastaje ved na zemlji. Njegova ,,Etika zavrava se stoikom milju
da je teko poremetiti mir mudraca ako je on stvarno mudrac. Saznajudi sebe i Boga, i sve stvari
kao momente vjene nunosti koja vlada u prirodi mudrac nikad ne prestaje biti mudracem i
uvek ostaje spokojan. Taj put nije lak, ali je dostian; sve istinito rijetko je i malo dostupno; ako
bi se spasenje moglo postidi bez velikog napora, zar bi na njega toliko malo ljudi raunalo, kae
Spinoza, jer sve to je uzvieno, isto je tako teko kao to je i rijetko. Kada je rije o religiji,
Spinoza je prvi koji jasno ukazuje na to da se ona nalazi u sasvim drugoj ravni u odnosu na
filosofiju (koja ostaje na nivou razuma i uma); religija je na prvom nivou saznanja, u ravni
imaginacije, zato se proroci ne hvaliu umom, njihovi tekstovi puni su fantazije i mate. Religija
zahtijeva pokornost, filosofija trai istinu. Spinozin ideal je slobodan ovjek u dravi koja
garantuje potpunu slobodu; slobodan ovjek najmanje razmilja o smrti i njegova mudrost je u
razmiljanju o ivotu, a ne o smrti.

Literatura:
-Koplston, Frederik: ,,Istorija filozofije od Dekarta do Lajbnica, tom IV
(BIGZ, Beograd, 1995. g. )
-Russell, Bertrand: ,,Istorija zapadne filozofije (,,Narodna knjiga,
Beograd, 1998. g.)