Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2011

UDK 821.161.1.09 Mandel'tam, O. E.

Izvorni znanstveni lanak
Primljen: 22. 07. 2011.
Prihvaen za tisak: 04. 11. 2011.
Zdenka Matek mit
Sveuilite u Zadru
Odsjek za ruski jezik i knjievnost
Odjel za kroatistiku i slavistiku
Obala kralja Petra Kreimira IV. 2, HR Zadar
zmatek@unizd.hr
Mandeljtamova "Firenca u Moskvi"
U pjesmi "U raznoglasju djevojakog kora..." ("V raznogolosice devieskogo
hora...", 1916.) Osip Emiljevi Mandeljtam (1891. 1939.), "najmlai i
najsvojeglaviji" akmeist (R. Lauer), u kremaljskim crkvama zapaa njihov talijanski
karakter. Tako moskovska katedralna crkva Uzaaa, Uspenski sabor (rus.
Uspenskij sobor), nazvana "njenom" ("Uspen'e nenoe"), u njegovoj vizuri postaje
i dio Italije, grada-rodnog mjesta renesanse, toskanskoga grada u kojem je ivio
i Dante. Upravo je Dante nimalo sluajno ruskom pjesniku bio "izvorite iz
kojeg je potekla cijela europska poezija", kao to mu je i Sredozemlje bilo "sveta
zemlja", kako svjedoi u autobiograji Mandeljtamova ena Nadeda, njegova tiha
suradnica i suputnica iz doba najgorih staljinistikih progona.
KLJ UNE RI J EI : Mandeljtam, Firenca i Moskva, arhitektonsko poelo, Uspenski sabor,
"enja za svjetskom kulturom", Cvetajeva.

U pjesmi "U raznoglasju djevojakog kora"
1
(V raznogolosice devieskogo
hora), iz veljae 1916., Osip E. Mandeljtam u moskovskoj katedralnoj crkvi
Uzaaa (Uspenski sabor, rus. Uspenskij sobor) prepoznaje duh renesansne Italije,
Firence, naglaavajui time univerzalnost ruske kulture:
V raznogolosice devieskogo hora
Vse cerkvi nenye pojut na golos svoj,
I v dugah kamennyh Uspenskogo sobora
Mne brovi udjatsja, vysokie, dugoj.
I s ukreplnnogo arhangelami vala
Ja gorod oziral na udnoj vysote.
V stnenah Akropolja peal' menja snedala
Po russkom imeni i russkoj krasote.
1
U prijevodu F. Cacana (v. nie u tekstu): "U nesuglasici djevianskoga zbora".
280
Zdenka Matek mit, Mandeljtamova "Firenca u... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 279-287
280
Ne divo l' divnoe, to vertograd nam snitsja,
Gde golubi v gorjaej sineve,
to pravoslavnye krjuki pot ernica:
Uspen'e nenoe Florencija v Moskve.
I pjatiglavye moskovskie sobory
S ih ital'janskoju i russkoju duoj
Napominajut mne javlenie Avrory,
No s russkim imenem i v ubke mehovoj.
U doslovnom prijevodu autorice ovoga lanka:
U raznoglasju djevojakog kora / Sve crkve njene pjevaju svojim glasom, / I u
dugama kamenim Uspenskog sabora / Obrve mi se priinjaju, visoke, poput duge.
// I s nasipa koji su arkaneli utvrdili / Grad sam promatrao s divne visine. / Unutar
zidova Akropole enja me je morila / Za ruskim imenom i ruskom ljepotom. //
Nije li prekrasno udo da vinograd snivamo / Gdje su golubovi u vruoj modrini,
/ Da pravoslavne kuke poje monahinja: / Uzaae njeno Firenca u Moskvi. // I
petoglave moskovske katedrale / Sa svojom talijanskom i ruskom duom / Podsjeaju
me na pojavu Aurore, / Ali s ruskim imenom i u bundi krznenoj.
U prijevodu F. Cacana
2
:
U nesuglasici djevianskoga zbora / Sve crkve njene pjevaju vlastitim glasom, /
I u lukovima kamnim Uspenskog sabora / Priinjaju mi se visoke obrve duga. //
I s arkade, od arhanela uvrene, / Promatrao sam grad s prekrasne visine. /
Pod ziem Akropole tuga me je grizla / Za ruskim imenom i ruskom ljepotom.
// Nije li divno udo da vonjak sanjamo, / Gdje su golubovi u plaveti vreloj, /
Da pravoslavne kuke monahinja pjeva: / Njeno Uspenje Firenza u Moskvi. // I
petoglavi moskovski sabori, / Sa svojom talijanskom i ruskom duom, / Podsjeaju
me na pojavu Aurore, / Ali s ruskim imenom i s krznenom bundom.
Svakako treba istaknuti kako je postojeu Uspensku katedralu, po uzoru na onu
u Vladimiru dakle u obliku u kojem je danas znamo projektirao talijanski arhitekt
Aristotele Fioravanti na mjestu prijanjega hrama u moskovskom Kremlju, koji se
1474., dvije godine po izgradnji, odnosno obnovi
3
, uruio. Stari etverobrodni,
troapsidni, jednoglavi (tj. jednokupolni) hram u bijelom kamenu, djelo ruskih ruku,
pod talijanskim je majstorom izrastao u novo zdanje, prototip za sve budue ruske
crkve, spoj ruske tradicije i renesansnog duha (hram je posveen 1479.), na kojemu
i dalje, uz sjaj pet pozlaenih kupola, dominira bjelina kamena.
Osip Emiljevi Mandeljtam (1891. 1939.), pjesnik, esejist, prozaik i
prevoditelj, "najmlai i najsvojeglaviji" akmeist, kako ga naziva njemaki slavist R.
Lauer (2009: 174), duvijek je, od prvih pjesnikih koraka, bio oaran arhitekturno-
povijesnim oblikom, u prvom redu, svoga grada (pjesma "Admiralitet"), ali i
2
Gosp. Cacanu, uvaenom hrvatskom prevoditelju s ruskoga, zahvaljujem na ustupljenom tekstu
prijevoda, tj. prepjeva ("podstroniku").
3
Taj je hram izgraen na temeljima stare, prve kamene crkve u Moskvi koja datira iz vremena vladavine
kneza Ivana I. (1325. 1340.).
281 281
Zdenka Matek mit, Mandeljtamova "Firenca u... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 279-287
arhitekturnou znamenitih graevina uope, "biima" graevina (pjesme "Aja-
Soja", "Notre Dame"). Autor manifesta "Jutro akmeizma" ("Utro akmeizma",
1913., objavljen 1919.) okree se minulim epohama, ne samo literarnim: tradiciji
ruskoga pjesnitva, antikoj poeziji, ali i kao vanom i nezaobilaznom u kulturi,
djelu ljudskih ruku arhitekturi
4
. Akmeistika "enja za svjetskom kulturom"
navodi ga da u starim kremaljskim crkvama zapaa njihov talijanski karakter.
Tako u ovoj pjesmi moskovska katedralna crkva Uzaaa najvea i najstarija
katedrala u Kremlju nazvana "njenom" (Uspen'e nenoe), u njegovoj vizuri
postaje dio Italije, grada-rodnog mjesta renesanse, grada u kojem je ivio i
Mandeljtamov oboavani Dante, za ruskoga pjesnika i izvorite cjelokupne
europske poezije i mjera pjesnike ispravnosti. Mandeljtamovo gledanje je
vieperspektivno "poliperspektivno" (Uarevi, 1991: 104) jer ovdje kroz vie
vremenskih (i prostornih) perspektiva provlai jednu kulturnu injenicu, artefakt
u obliku katedrale. Osnovni je zadatak te svojevrsne vremenske horizontale,
vremenske polifonije ili vremenske poliperspektivnosti, nastavlja J. Uarevi,
"prevladati 'centrifugalnu' (razornu) snagu vremena' (Egipatska marka)" (isto).
D. Orai Toli, pak, u sklopu svoje teorije citatnosti, pie o Mandeljtamovoj
"citatnoj polifoniji" "polifonijskim citatima" koji u susretu, kontaktu vie
ravnopravnih glasova, ine osnovni tip Mandeljtamovih citata i kao takvi su
"nosioci poliseminoga citatnog dijaloga" (1990: 162, 191).
U samim je poecima u Mandeljtamovoj lirici istaknuto arhitektonsko poelo,
arhitektonski motivi posluili su mu kao poticaj: pjesnik se izjednauje s graditeljem s
viskom u ruci, "dobrim domainom". Kako je akmeizam u Mandeljtamovoj verziji
inzistirao na "duhu izgradnje" (Uarevi), u ranoj je, prvoj, fazi Mandeljtamova
stvaralatva kao simbol kondenziranog pamenja ili integracije "u zatvorene cjeline"
(Flaker) posluio kamen. Tako je nazvana (Kamen, to je i anagram rijei akme,
gr. ) i njegova prva zbirka (izdana 1913., drugo izdanje 1916., tree 1922.).
U ve spomenutom "Jutru akmeizma" pjesnik e napisati: "iljak akmeizma nije
bode niti je otrica dekadencije. Akmeizam je za onoga tko se, obuzet duhom
graditeljstva, ne odrie maloduno svoje teine, nego je radosno prihvaa da bi
probudio i iskoristio sile koje u njoj arhitektonski spavaju. Graditelj veli: ja gradim:
dakle ja sam u pravu. Svijest o vlastitoj ispravnosti nama je u poeziji draa od
svega i, s prezirom odbacujui bedastoe futurista kojima je najvea naslada ubosti
pletaom iglom teku rije, mi u odnose meu rijeima uvodimo gotiku, onako kako
4
Kao izvor Mandeljtamova nadahnua K. F. Taranovski e uz, naravno, knjievnost i arhitekturu
navesti slikarstvo i glazbu, povijest, lozoju, pa ak i prirodne znanosti: "Stari i Novi Zavjet i
Apokalipsa, Homer i Sapfa, Ovidije i Tibul, Dante i Tasso, Villon, Racine i Verline, Dickens i Edgar
A. Poe, Deravin, Batjukov, Pukin, Tjutev, Ljermontov, Fet, Blok, Andrej Bjeli, Vjaeslav Ivanov,
Anjenski, Ahmatova to je tek nekoliko izvora vidljivih u Mndeljtamovoj poeziji, ili kao otvorene
reminiscencije ili kao zaifrirani podtekst. Samo je po sebi razumljivo da takve reminiscencije, pa ak
i direktni citati, zadobivaju novu kvalitetu u njegovu stvaralatvu. Mandeljtam nije bio oponaatelj.
[...] Dakle, istraivanje svih Mandeljtamovih literarnih i kulturnih izvora vana je pretpostavka za
dublje shvaanje i cjelovitiju ocjenu njegove poezije" (Taranovskij, 2010: 2). D. Orai Toli e kao
knjievne izvore koje je Mandeljtam citirao dodati jo i Hezioda, Katula, Propercija, kao i Hljebnikova i
Majakovskoga (uz brojne druge pjesnike), istiui kako je "ponajprije vano to da je on sve pojedinane PT
[podtekste, op. a.] citirao stoga to pripadaju ili mogu pripadati riznici neprolaznih europskih vrednota.
[...] Mandeltam je ugraivao samo birane vrijednosti europske i nacionalne knjievne tradicije" (Orai
Toli

,

1990: 180).
282
Zdenka Matek mit, Mandeljtamova "Firenca u... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 279-287
282
ju je Sebastian Bach ozakonio u glazbi" (prema Orai Toli, 1990: 178). I dalje,
u istom tekstu manifesta: "Akmeistima je svjesni smisao rijei, Logos, isto tako
prekrasan oblik, kao to je glazba simbolistima. I, ako u futurista rije kao takva
jo pue etveronoke, u akmeizmu ona po prvi put zadobiva dostojniji vertikalni
poloaj i stupa u kameni vijek svoga postojanja" (prema Ronen, 2009: 4).
Masivnost i vrstoa kamene graevine u Mandeljtamovim oima ne iskljuuje
niti umanjuje njezinu ljupkost, njenost, gracilnost, dapae: teina i njenost dvije
su vane rijei pjesnikova opusa, pa ih on i neposredno spaja (kao u pjesmi "Sestre
teino i njenosti, isti su vai znameni" Sstry tjaest' i nenost', odinakovy vai
primety). J. Uarevi ak tvrdi da smo najblii odreenju Mandeljtamove poezije
deniramo li je "kao liriku teine i njenosti" (1989: 18).
O. Ronen govori da je Mandeljtam preuzeo Solovjovljevu misao kako
"arhitektura izraava pobjedu idealnih oblika 'nad osnovnim antiidealnim
svojstvom materije teinom', ali za akmeista su ti oblici oblici ljudskoga tijela,
Adama" (2010: 8). etiri godine prije nastanka "U raznoglasju..." Mandeljtam e
u etvrtoj, posljednoj stro pjesme "Notre Dame", napisati: "Ali im sam paljivije,
utvrdo Notre Dame, / Ja izuavao tvoja gorostasna rebra, / Tim ee sam mislio:
iz teine pakosne / I ja u jednom prekrasn stvoriti... " (Mandel'tam, 2006). "Aja-
Soja" (Ajja-Soja, 1912.) zavrava se petom, sljedeom strofom: "I mudro sferno
zdanje/ Narode e i vjekove nadivjeti, /I serama glasno ridanje/ Nee pokvariti te
tamne pozlate"
5
.
Antiki, u prvom redu starogrki motivi, postojani su u Mandeljtamovoj lirici (u
ovoj pjesmi referira se i na vrhunac klasine grke umjetnosti, Akropolu
6
). Rim, kao
dio te antike tematike, nije samo drevni imperij i vjeni grad, nego i simbol veliine
ljudskog genija u svim epohama europske kulture u kojemu su priroda i arhitektura
skladno stopljene u jednu cjelinu. Sljedei stihovi iz 1914. svjedoe o tome:
Priroda tot e Rim i otrazilas' v nm.
Ne gorod Rim ivt sredi vekov,
A mesto eloveka vo Vselennoj.
(Priroda taj je isti Rim i odrazila se u njemu. / Ne ivi grad Rim usred stoljea, /
Nego mjesto ovjeka u Svemiru.)
Time se potvruje teza L. Szilrd kako su za Mandeljtama druge kulture bile
zanimljive ili same po sebi ili svojim pronicanjem u nae doba, povezivanjem s njim;
nositelj je toga sjeanja koje povezuje vremena kultura, sa svojim "gradivnim
kamenom rijeju" (Szilrd, 1981: 526). Predmetni svijet se na taj nain rehabilitira:
"Tue umjetniko poimanje ivota, stilovi drugih epoha i druge umjetnosti (osobito
trodimenzionalna umjetnost arhitektura) postaju materijalom njegova umjetnikog
preosmiljavanja" (isto). Meutim, ni predmetno (ope, univerzalno, uzvieno, u
krajnjoj liniji bezvremensko ili svevremensko) u Mandeljtama ne funkcionira bez
lirsko-emocionalnog (osobnog, ili intimnog, trenutnog, prolaznog), koliko god se u
prvi mah inilo da je ono potisnuto u zadnji plan.
5
U prijevodu F. Cacana: "I ivjet e to sferno umno zdanje / Od vjekova i narataja due, / Ni serami
glasnim naricanjem / Te pozlate potamnjele ne rue" (prema Mandel'tam, 1998: 15).
6
Samim time i na bilo koju kamenu utvrdu.
283 283
Zdenka Matek mit, Mandeljtamova "Firenca u... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 279-287
Nadeda Mandeljtam u Uspomenama (Vospominanija, 1970. 1972. u New
Yorku) koje Josif Brodski naziva jednim od najveih djela 20. stoljea navodi
kako su Krim, Gruzija i Armenija po shvaanju njezina mua bili povezani preko
Crnoga i Sredozemnog mora sa svjetskom kulturom (usp. N. Mandeljtam, 1988:
48). Mandeljtamove pjesme sadravaju "zbroj kulture" (R. Lachmann) jer se u
njima skladiti kulturno sjeanje, a pamenje ili sjeanje (kao pobjeda zaborava) i
jest sredinja kategorija Mandeljtamove poetike. To podrazumijeva i "arhetipsko
pamenje rijei", Logos kao "svjesni smisao", "nostalgiju ili enju za svjetskom
kulturom", kako je tridesetih godina, svjedoi Nadeda Jakovljevna, na pitanje to
je akmeizam, odgovorio Mandeljtam (usp. isto: 43). Mjerilo mu je svih pojava bila
i ostala Italija, u koju je, usputno reeno, otputovao nakratko samo dvaput, jo
dok je studirao u Heidelbergu i na Sorbonni. Osip Emiljevi "nije sluajno izabrao
Dantea da mu bude polazite za izlaganje svoje poetike": upravo je Dante ruskom
pjesniku "izvorite iz kojeg je potekla cijela europska poezija, i on je Mandeljtamu
bio mjera osjeaja koliko je u pravu", kao to mu je i Sredozemlje bilo "sveta
zemlja" (isto: 48, 47). Nadeda Jakovljevna iznosi da u biljenicama uz Razgovor o
Danteu (iz 1933., objavljenom u Moskvi tek 1967.), Mandeljtamovu programskom
poetolokom eseju poetikom credu (Uarevi) iz tree, posljednje, zrele pjesnikove
faze postoji "nekoliko [neobjavljenih, op. a.] napomena o 'cijepljenju' ruskih
pjesnika talijanskom kulturom" (isto: 4849).
"Ti si moja Moskva, moj Rim i moj mali David", pisao je Mandeljtam svojoj
tihoj suradnici i suputnici iz doba represije i najgorih progona, supruzi Nadedi. ena,
zahvaljujui kojoj su spaeni njegovi neobjavljeni rukopisi i djela, i koja je, piui
autobiograju, samozatajno (i iznimno darovito i inteligentno) ispisivala njegovu
biograju, isticala je Mandeljtamovu opinjenost Italijom. Uope, autobiograja
N. Jakovljevne osim neospornih literarnih kvaliteta, nezamjenjivo je vrelo u
prouavanju Mandeljtamova stvaralatva, ali i vaan dokument iz staljinistikoga
doba. Nadeda Jakovljevna, roenjem Hazina, u drugoj knjizi memoara (izdanih
1972. u Parizu) spominje i dogaaj iz Mandeljtamova predbranog ivota (oenili
su se 1921., prema nekim izvorima ili u ljeto '21. ili u proljee '22.) njegov drugi
susret u Moskvi s pjesnikinjom Marinom Cvetajevom (prvi se zbio u Koktebelu,
godinu ranije). Istaknuti mandeljtamolozi, ali i N. Jakovljevna, tvrde kako je upravo
Cvetajeva bila tih mjeseci
7
, u zimu i proljee 1916., pjesnikovo nadahnue. Dapae,
iz toga druenja nastaje njihovo poetsko dopisivanje, razgovor u stihovima.
Jedan od istraivaa, V. M. Borisov, zapaa kako je u stihu pjesme "U
Raznoglasju ...": "Uspen'e nenoe Florencija v Moskve" ("Uzaae njeno
Firenca u Moskvi") naziv talijanskoga grada etimoloki toan prijevod
Cvetajevina prezimena
8
(prema Gevorkjan, 2009: 14). Na tome inzistira i ameriki
prouavatelj Mandeljtama O. Ronen, obraajui panju na "cvjetno" prezime
Mandeljtamove "korespondentice" (prema istom). Postoji i pretpostavka da se
Cvetajevin pjesniki odgovor na stih o Firenci nalazi u pjesmi "Poslije besane noi
slabi tijelo..." (Posle besonnoj noi slabeet telo...) od 19. srpnja 1916.: "I na mrazu
7
Na te se mjesece odnose stihovi koje su oni napisali jedno drugom: deset Cvetajevinih pjesama i tri
Mandeljtamove (usp. Gevorkjan, 2009: 3).
8
Prema lat. os, oris cvijet. Zanimljivo je i prezime talijanskoga arhitekta po ijem projektu nastaje
katedrala Uzaaa, Fioravanti: ore je, na tal., takoer cvijet!
284
Zdenka Matek mit, Mandeljtamova "Firenca u... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 279-287
284
na Firencu mirie odjednom" ("I na moroze Florenciej pahnet vdrug"). Premda
podudarnosti postoje, injenica je da se Mandeljtam/njegov pjesniki subjekt
nijednom nije obratio svojoj korespondentici, iako je u stihovima (u posljednjem
stihu svake strofe) prepoznatljiva i kontura ili gura ene (i obrisi enskoga lica),
makar krajnje stilizirana, ali, kako istie Ronen, osobito elegantna. Uostalom, u
pjesmi se spominje Aurora ruskoga imena Cvetajevino ime nije izvorno rusko,
iako moe biti i rusko, ona je, prema lat., "morska", kako je glasio i jedan od epiteta
Afrodite/Venere, roene u morskoj pjeni. Plavetnilo odnosno modrina (rus. sineva)
gurira u pjesmi, ali to nije modrina mora nego vrua modrina talijanskoga neba
("Ne divo l' divnoe, to vertograd nam snitsja, / Gde golubi v gorjaej sineve").
Prema jednim je izvorima i sama Cvetajeva ove Mandeljtamove retke poimala
tek kao prikaz "hladne ljepote Moskve", prema drugima (meu ostalim, i prema
N. Mandeljtam usp. N. Mandel'tam, 2009: 5), Cvetajeva je itekako dobro
znala da je ona adresat ove pjesme (tovie, i sumnjiila Nadedu Jakovljevnu da
nije dopustila Mandeljtamu "posvetiti" njoj, Cvetajevoj, te stihove).
A. Flaker govori o vedutnim, "izrazito lirskim pjesmama Marine Cvetajeve i
Osipa Mandeljtama, napisanima 1916., u vrijeme posjeta petrogradskog pjesnika
Moskvi" i, kako kae, "pjesnikoj prijateljici" (Flaker, 1999: 42). U proljee te
godine, 31. oujka, Cvetajeva pie pjesmu od devet dvostihova u kojoj svom
adresatu daruje Moskvu
9
, "grad koji nije stvorila ljudska ruka": "Iz ruk moih
nerukotvornyj grad /Primi, moj strannyj, moj prekrasnyj brat." Odgovor na te
stihove napisat e Mandeljtam pjesmom "U saonama s poloenom slamom...". U
drugom svesku svojih memoara Nadeda Mandeljtam e primijetiti: "Cvetajeva
je, podarivi mu svoje prijateljstvo i Moskvu, nekako oarala Mandeljtama. To
je bio udesan dar zato to sa samim Petrogradom, bez Moskve, nema slobodnog
disanja, nema stvarnog osjeaja Rusije, nema moralne slobode, o kojoj se govori u
[Mandeljtamovu, op.a.] lanku o adajevu" (2009: 6).
Mandeljtamov i Cvetajevin odnos tijekom godina se mijenjao: od prvotne
oduevljenosti koje su gajili jedno za drugo, sve do estokih uzajamnih negiranja
("pjesnik bez povijesti"
10
, kako ga naziva Cvetajeva, poinje ju ignorirati). Moemo
na kraju ostavivi po strani odnos dviju istaknutih pjesnikih osobnosti zakljuiti
kako Moskovljanka Cvetajeva doivljava Moskvu kao savreno ureenu i kompaktnu
sakralnu cjelinu, etrdeseticu etrdesetica crkava, crkvica ("Po cerkovke vs
sorok sorokov, / I rejuih nad nimi golubkov"), dakle mnotva (nad kojima je li
sluajno? kao i u "U raznoglasju ...", guguu golubi, u Cvetajeve opet deminutiv
golubii!). Za Mandeljtama, Petrograanina koji oboava svoj grad
11
, i time ga
doivljava i bliim i draim od Moskve, moskovski Kremlj predstavlja heterogenost,
raznoglasje ili vieglasje, u kojemu svaka od (masivnih, ali "njenih") crkava zvui
drugaije, tj. "sve crkve njene pjevaju svojim glasom". Ali, nazvavi crkve koje
pjevaju njenima, pjesnik ukazuje na to da harmoninost nije posve naruena, tovie
melodiju doivljavamo kao blagozvunu. Naizgled je heterogena i kromatinost
9
"'udesni su bili dani od veljae do lipnja 1916., dani kada sam Mandeljtamu darivala Moskvu',
pisala je Cvetajeva u eseju 'Povijest jedne posvete"' (Bavin, Semibratova, 1993: 5).
10
Samo desetak godina kasnije onaj kojega je Cvetajeva nazivala "mladim orlom" i "mladim Deravinom"
(usp. Pospelova, 2009: 2), postaje ne samo "pjesnik bez povijesti", nego i "car bez purpura", "Orfej bez
lire"! (usp. Gevorkjan, 2009: 5).
285 285
Zdenka Matek mit, Mandeljtamova "Firenca u... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 279-287
(bjelina kamena, zelenilo vinograda, "vrua" modrina neba, rumenilo zore i odsjaji
sunca), naizgled, jer uope nije disharmonina i jer se uklapa u boje sunanoga
talijanskog pejzaa. S druge strane, krznena bunda (u koju je zaogrnuta Aurora "s
ruskim imenom") priziva kontrastnu sliku u jednoj dominantnoj boji sliku ruske
snjene i hladne bjeline (to je supostavljeno bjelini toploga toskanskog kamena).
Neki e drugi istraivai, poput M. Grebnjeve, zanemariti injenicu postojanja
adresata/adresatkinje
12
pjesme "U raznoglasju..." i koncentrirati se na prikaze
gradova: Moskve i Firence. M. Grebnjeva tvrdi kako su centralne strofe posveene
Firenci druga i trea, a one koje ih uokviruju prva i etvrta Moskvi: "Firenca se
u toj meditaciji obogotvoruje, mitologizira, a Moskva poovjeuje, posvjetovljuje"
(Grebneva, 2006: 33). Mi bismo ipak rekli da se Firenca poetizira, a Moskva (dakle:
Rusija) prikazuje intimistiki blisko, izrazito emotivno ("Unutar zidova Akropole
enja me je morila / Za ruskim imenom i ruskom ljepotom"). Raznoglasje
djevojakog kora u prva etiri stiha Grebnjeva povezuje s pjevanjem (pojanjem)
monahinja u treoj stro, a kamene duge Uzaaa koje podsjeaju na enske obrve
s "rentinskim udom, gradom uspomena" (isto). Grebnjeva nadalje konstatira
da, iako se ini sporna veza s Firencom, u drugoj stro lirski subjekt, kad kae da je
promatrao grad s divne visine, zaziva u sjeanje upravo Firencu. Naime, Grebnjeva
iznosi podatak da je na jednoj od najviih toaka Firence smjetena bazilika San
Miniato al Monte (Sv. Minijat na Brijegu) i da je mogue kako se radi ba o toj
graevini jer se jedino s toga poloaja (brda ili brijega) prua pogled na itav grad.
Kako je zapadna fasada spomenute bazilike u donjem dijelu razdijeljena petorim
polukrunim lukovima (poput kamenih duga-obrva Uzaaa), velika je vjerojatnost
da je Mandeljtamov lirski subjekt, smjeten unutar te utvrde ("Akropole"),
promatrao "talijansku Atenu" Firencu. K. Iin e u lanku u kojem dovodi u
direktnu vezu Mandeljtama i Ovidija kroz prizmu poetike izgnanstva u sceni
promatranja grada prepoznati aluziju na ovidijevsko
13
progonstvo iz pjesme "U
saonama s poloenom slamom...": "[...] pojavu Ovidija zaista moemo svesti na
'prekrasno udo"', dok "vinograd asocira na pejzae, kako Italije, tako i Ponta"
(Iin, 2006: 12).
U posljednjoj, etvrtoj stro, slike se proimaju i na kraju saimaju u
reminiscenciji na mitoloko bie izvanredne ljepote koje daruje danju svjetlost
i udahnjuje duu prekrasnim graevinama, znakovima stabilnosti, duhovnosti
i dostojanstva. A one nastavljaju ivjeti u vremenu (zahvaljujui sjeanju), bez
obzira na to uruile se ili ne ...
11
U mnogim stihovima nazivat e ga i Petropolj (rus. Petropol') , povezujui ga na taj nain s grkom
povijeu.
12
Ona e, dodue, ustvrditi kako je mogue da je Mandeljtamova pjesma (osim usporedbe Italije i
Moskve, talijanskih i ruskih crkava, Firence i Moskve), posveena i usporedbi talijanskih i ruskih ena
(Grebneva, 2006: 33), to smatramo nepreciznom, netonom i povrnom interpretacijom: ovdje se
naznaka lika ene javlja tek poput lijepe prikaze u koju se utjelovljuje graevina (s duom!).
13
tovie, u "U raznoglasju ...", ali i u u mnogim drugim Mandeljtamovim pjesmama ("Aja-Soja",
"Europa", "Oda Bethovenu", "Unitava plamen...") autorica pronalazi u obliku anagrama zaifrirano
Ovidijevo ime ("Ne divo l' divnoe, to vertograd nam snitsja"), to, kako istie, potvruje Ovidijevu
"duboku ukodiranost" u Mandeljtamovo stvaralatvo: "Za Mandeljtama je Ovidije ne samo njegov
sabesednik i pretea, ve i pretea celokupne evropske kulture" (Iin, 2006: 12).
286
Zdenka Matek mit, Mandeljtamova "Firenca u... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 279-287
286
"Uzaae njeno" s kamenim dugama, crkva s talijanskom/katolikom i
ruskom/pravoslavnom duom istodobno, s bljetavo-zlatnim kupolama to pjesnika
podsjea na pojavu starorimske boginje zore i jutarnjeg rumenila, "ali s ruskim
imenom i u bundi krznenoj", jedinstvo je dijakronije i sinkronije. Jedinstvo je to
suprotnosti uzvienog i svagdanjeg, povijesnog i osobnog, vjenog i prolaznog,
tekog i njenog, vrstog i krhkog, "centra i periferije, stvaraoca i imperije, slobode
i ropstva, stvaralatva i spomenika" (isto: 17) tako svojstveno Mandeljtamovoj
vieperspektivnoj, mnogoglasnoj poetici.
Izvori
Mandel'tam, O., Izbrannye stihotvorenija / Izabrane pjesme, priredio J. Uarevi,
preveo F. Cacan, Matica hrvatska, Zagreb, 1998.
Mandel'tam, O., Stihotvorenija, skmo, Moskva, 2006.
Literatura
Bavin, S., Semibratova I., Sud'by russkih potov serebrjannogo veka, Kninaja
Palata, Moskva, 1993.
Cacan, F., "Komentari pjesama", u: O. Mandeljtam, Pjesme i eseji, Graki zavod
Hrvatske, Zagreb, 1989.
Flaker, A., Knjievne vedute, Matica hrvatska, Zagreb, 1999.
Grebneva, M., "Florencija O. E. Mandel'tama", u: Vestnik Tomskogo
gosudarstvennogo universiteta, Tomskij gosudarstvennyj universitet, 2006, 3237.
Iin, K., "Potika izgnanija (na materiale sbornikov Kamen' i Tristia)", u: Zbornik
Matice srpske za slavistiku, 2006, 717.
Lauer, R., Povijest ruske knjievnosti, Golden marketing-Tehnika knjiga, Zagreb,
2009.
Mandeljtam, N., Strah i nada, sv. 2, preveo Z. Crnkovi, Znanje, Zagreb,
1988.
Orai Toli, D., "Citatna polifonija Osipa Mandeltama", u: Teorija citatnosti,
Graki zavod Hrvatske, Zagreb, 1990, 162205.
Szilrd, L., Az orosz irodalom a XIXXX. szzad forduljn (1890-1917), I.
ktet/ Silard, L. Russkaja literatura konca XIXnaala XX veka (1890-1917), tom
I., Tanknyvkiad, Budapest, 1981.
Uarevi, J., "Predgovor: Pjesnitvo pamenja, teine i njenosti", u: O.
Mandeljtam, Pjesme i eseji, Graki zavod Hrvatske, Zagreb, 1989.
Uarevi, J., Kompozicija lirske pjesme. O. Mandeljtam i B. Pasternak, Zavod za
znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1991.
287 287
Zdenka Matek mit, Mandeljtamova "Firenca u... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 279-287
Web-literatura
Gevorkjan, T., "Neskol'ko holodnyh velikolepij o Moskve. Marina Cvetaeva i
Osip Mandel'tam", prema URL: http://www.synnegoria.com/tsvetaeva/WIN/
about/gevorkyan00.html (2009-10-01)
Mandel'tam, N., "Starye druz'ja" (iz knigi Vtoraja kniga), prema URL: http://
www.synnegoria.com/tsvetaeva/WIN/about/mandnad.html (2009-05-01)
Pospelova, K., "Potieskij dialog M. Cvetaevoj i O. Mandel'tama", prema URL:
http://proza.rnls.ru/2008/04/05/68 (2009-12-12)
Ronen, O., "Akmeizm", Zvezda, 7, 2009, prema URL: http://magazines.russ.ru/
zvezda/2008/7/ro16.html (2010-10-25)
Taranovskij, K. F., "Oerki o pozii O. Mandel'tama. Koncert na vokzale. K
voprosu o kontekste i podtekste", prema URL: http://novruslit.ru/library/?p=28
(2010-11-05)
" " . .
e ... (1916) "
" (. ) . . (1891-1939)
. , " "
,
, - ,
. ,
", ",
,
.
: , , ,
, " ", .
288