Gajo Petrovic Book

GAJO PETROVI OVJEK I FILOZOF
ZBORNIK RADOVA S KONFERENCIJE

POVODOM 80. OBLJETNICE ROENJA
GAJ O PETROVIC BOOK.indb 1 5.6.2008 10:45:19
Izdava
Sveuilite u Zagrebu
Filozofski fakultet
FF Press, Zagreb
Za izdavaa
Miljenko Jurkovi
Urednik
Lino Veljak
Recenzenti
Rastko Monik
Nadeda ainovi
Lektura
Asja Petrovi (hrvatski)
Damir Kalogjera (engleski)
Graka oprema
Boris Bui
Tisak
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i
sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 669281.
ISBN 978-953-175-293-0
Tiskanje ove knjige nancijski je pomoglo Ministarstvo
znanosti, obrazovanja i porta RH
sadrzaj - gajo petrovic.indd 2 3.7.2008 10:32:01
Urednik Lino Veljak
GAJO PETROVI
OVJEK I FILOZOF
Zagreb, 2008.
SADRAJ
Sadraj 5
Uvod 7
I.
Jrgen Habermas: U spomen na Gaju Petrovia /
Zum Gedenken an Gajo Petrovi 11
Milan Kangrga: Sjeanja na prijatelja, druga i suradnika Gaju Petrovia 19
Ivan Kuvai: Gajo Petrovi kao student 23
Vlado Sruk: Nekoliko reenica o Gaji Petroviu 27
Neboja Popov: Gajo Petrovi nije bio samo profesor 31
Goran vob: Gajo Petrovi kao logiar 43
Ante Leaja: Gajo Petrovi i Korula 49
II.
Gajo Sekuli: Gajo Petrovi o toleranciji 65
Boidar Jaki: Praxis Gaje Petrovia 85
Veselin Golubovi: emu mislioci u oskudnom vremenu? 107
Slobodan Sadakov: Gajo Petrovi Odgovornost intelektualca 111
Barbara Stamenkovi/Lino Veljak: Humanizam u djelu Gaje Petrovia 117
Gordana kori: Petrovi i neki aspekti suvremene njemake lozoje 123
Mladen Labus: Mogunost stvaralatva u djelu Gaje Petrovia 137
Borislav Mikuli: Revolucija i intervencija.
O utopijskom efektu praxis 159
SADRAJ 6
Sead Ali: Praksa avangarde i avangarda prakse: McLuhan
u svjetlu pojma prakse Gaje Petrovia 175
Joko ani: Princip verikacije: Petrovi vs. Beri 189
Hotimir Burger: O aktualnosti lozoje prakse 205
Gvozden Flego: Pojam praksis danas, etrdesetak godina kasnije 217
Lino Veljak: Umjesto pogovora: Gajo Petrovi danas 223
Iz biografskog i bibliografskog arhiva 227
UVOD
U ovom zborniku sabran je najvei dio izlaganja s konferencije koja je u
organizaciji Odsjeka za lozoju Filozofskog fakulteta u Zagrebu odrana
10. oujka 2007., kao i tri naknadno dostavljena priloga. Spomenutom
konferencijom, kao i ovim zbornikom, Odsjek obiljeava 80. obljetnicu
roenja svojega zaslunog lana i jednoga od najznaajnijih lozofa roenih
na naim prostorima.
GAJO PETROVI THE MAN AND THE PHILOSOPHER
INTRODUCTION
The present Proceedings contain the majority of the papers presented at
the conference organised by the Department of Philosophy, Faculty of
Philosophy, University of Zagreb, on March 10, 2007. Three contributions
were sent in later. By the Conference and the publication of the Proceedings
the Department of Philosophy marked the 80th birthday of its late
outstanding member and one of the major philosophers hailing from these
parts.
I.
JRGEN HABERMAS
U SPOMEN NA GAJU PETROVIA
1
Povod u kojem se danas okupljaju prijatelji Gaje Petrovia ne pobuuje samo
sjeanja na jedan veliki um i na njegovo djelo. Meni se nameu prije svega
sjeanja na osobu prijatelja, takoer i sjeanja na upeatljiv krug kolega u
ijem je sreditu stajao Gajo Petrovi. Ta dosta srameljiva osoba stvorila
je neprimjetno, zahvaljujui svome intelektualnom autoritetu, sredite jedne
produktivne kole. Djelo toga lozofa bolje e moi cijeniti njegovi uenici
i kolege nego mi koji poznajemo samo njegova djela prevedena na njemaki
i engleski. Stoga mi dopustite da dananju prigodu iskoristim samo za neka
osobna sjeanja.
Mjesec dana prije moga prvog prekooceanskog putovanja u SAD puto-
vali smo moja ena i ja u oujku 1965. godine u Jugoslaviju. Prvi put smo u
istonom bloku. Dakako, Titova se Jugoslavija nije posve uklapala u po-
druje sovjetske vladavine. eljezna zavjesa izmeu Austrije i Slovenije
nije tako potpuno odbojna i neprohodna kao drugdje. U Zagrebu nas nije
doekalo ono uobiajeno sivilo neveselih stambenih kutija i musavih hote-
la niti egalitarizam namrtenih konobara. Doekao nas je obnovljeni centar
grada s lijepom katedralom, ali prije svega gordo raspoloenje i lozofski
polet skupine kolega koji su tada jo predano gradili na budunosti refor-
miranog socijalizma i tom nadom inspirirali svoje prijatelje sa Zapada. Ni
traga od onog depresivnog osjeanja podinjenosti, to ga kolege u zemljama
istonog bloka kasnije vie nisu mogli skrivati. Naprotiv, bilo je jo mogue
umiljati da se usprkos ekonomskom padu otilo korak dalje u drutvenoj
formaciji. Alternativa izmeu organiziranog kapitalizma Zapada i birokrat-
1
Autor je ovo izlaganje pripremio za konferenciju odranu 10. oujka 2007. na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu (njemaki original donosimo u nastavku), ali je zbog svojega zdravstvenog
stanja bio prisiljen odustati od putovanja, te je naknadno priloio svoj rad (ur.).
JRGEN HABERMAS U SPOMEN NA GAJU PETROVIA 12
skog socijalizma prema uzorku Sovjetskog Saveza nije se inila dovrenom.
Fantazija o Treem putu davala je krila diskusijama. To da vie nee biti
izlaza iz globaliziranog kapitalizma, nego u najboljem sluaju samo reforme
iznutra, to je puno kasniji uvid.
Nisam bio uvjeren u projekt jugoslavenskog samoupravnog socijalizma s
kojim su ponovo oivjele stare sindikalistike ideje. Isto tako malo vjerujem
danas, kad se u neoliberalnom svijetu nade bivih ljeviara usmjeravaju na
etiku samoregulaciju velikih korporacija, da se politiki apeli mogu izmi-
riti s poslovnom logikom trino ovisnih poduzea. Pored toga, zagrebaki
lozo nisu ba bili eksperti u sociologiji industrije i poduzea. Meutim,
raspoloenje meu tim bivim partizanima, koji su imali hrabrost i moralnu
kimu da se suprotstave vladajuem kadru ne da bi ruili nego reformirali re-
im, bilo je fascinantno. Ono udnovato na tome mentalitetu bila je nevjero-
jatna kombinacija lijeve svijesti revolucije i napretka s lozojom Husserlova
i Heideggerova peata. Ta je tradicija u Saveznoj Republici Njemakoj vaila
prije kao izraz konzervativnog miljenja koje se nepromijenjeno protezalo
kroz period nacizma. Jedan lijevi fenomenolog poput Eugena Finka, koji je
na sindikalnim kongresima drao predavanja i bio povezan sa zagrebakom
lozojom prakse, bio je kod nas tada iznimka.
Filozoja prakse, koju sam tada upoznao, podsjeala me na mladog Mar-
cusea koji je u ranim 30-im godinama nastavio na Husserla da bi transcenden-
talno itanje Bitka i vremena povezao s analizom otuenja iz tada otkrivenih
Parikih rukopisa. Slinosti su postojale takoer i sa Sartreom iz 40-ih i ranih
50-ih godina koji se, ne znajui za svoga prethodnika, po drugi put kretao u
smjeru heideggerijanskog marksizma. Karel Kosik je studirao u Parizu i mogao
je te motive prenijeti u Prag. Meutim, u Zagrebu sam odmah imao dojam da
su praxis lozo u posve drukijem okruenju na krajnje originalan nain pro-
nali i uobliili antropoloko polazite jednog fenomenolokog marksizma.
Prvi poziv 1965. zahvaljujem Milanu Kangrgi. Poznavao sam ga iz Hei-
delberga kao stipendista zaklade Humboldt, koji je studirao kod Gadamera.
Ali lozofski mjerodavna gura u Zagrebakom krugu mogla se prepoznati
na prvi pogled Gajo Petrovi iji je stil miljenja bio posve proet njema-
kom lozojom. Susreo sam ga kao svestranog u krugu kolega koji su bili
vie ili manje specijalizirani za podruja kao etika, lozoja religije i estetika,
takoer i za Nietzschea. Svi su dobro govorili njemaki premda je srpsko-
hrvatski izriaj misli prosijavao kroz zavjesu stranog jezika. Dvije heavy per-
sons, koje su uivale veliko potovanje, stajale su malo postrance ueg kruga.
Predrag Vranicki, naitan i suvereno povuen ovjek, koji je radio na histo-
rijskom podruju i koji e prije svoje smrti zavriti voluminoznu trotomnu
povijest moderne lozoje. Rudi Supek je bio spontana i upeatljiva osoba
s francuski obiljeenom akademskom pozadinom. Kao empiriar uzimao si
je na odreen nain poseban poloaj. uli smo da je bio u koncentracionom
logoru.
Ve prve veeri smo Ute i ja, uz izvrstan dalmatinski prut i teko hrvatsko
crveno vino, bili primljeni tako silovito u taj entuzijastiki krug da nikakav
otpor protiv tih genija drueljubivosti ne bi imao izgleda. Kako smo poslije
primijetili, bili smo inicirani u oblik ivota koji je specijalist za Nietzschea,
Grli, slavio kao dionizijski socijalizam. Ipak se taj socijalizam mogao usta-
liti na dva-tri ljetna tjedna, utopijski izmaknuta na otoku Koruli.
Gajo Petrovi je cijeloga ivota ostao skeptian prema frankfurtskoj tra-
diciji i alio se pomalo na moju tendenciju da istu lozoju prevedem u
teoriju drutva. Naime, na tome putovanju iskuao sam prvu verziju svoga
nastupnog predavanja u Frankfurtu taj tekst Spoznaja i interes bio je
takoer moja prva publikacija u asopisu Praxis, izala i na hrvatskom i na
njemakom. Gajo mi se inio vrlo dragim, osjetljivim, vie njenim tipom ne
osobito snane tjelesne konstitucije. Dakako, taj prvi dojam je varao s obzi-
rom na neiscrpnu energiju toga ilavog i strasnog mislioca. Njegova preesta
upotreba veznika tako (so) u smislu dakle (also) odavala je jo ma-
tematiara, kako je zapoeo svoju putanju.
Nakon to je ljetna kola na Koruli bila zabranjena unato naim pro-
svjedima ja sam se uvijek iznova zauzimao kod Tita za grupu praxis
Gajo je doao u Starnberg i nagovorio me da drim s njime zajedniki kurs
u Dubrovniku. Naslov koji je predloio, Philosophy and Social Sciences,
odavao je njegov trajni interes za rasprave o usmjerenju zapadnog marksizma
prema evolucijskoj teoriji drutva. Na na prvi teaj pozvao sam meu osta-
lima Niklasa Luhmana i Dicka Rortya. Meutim, ba upravo teorija sistema
i pragmatizam nisu bile Gajina stvar. Jer, to su vie hlapile njegove politike
nade, to vie je on svoj uvijek dalje radikalizirani pojam revolucije premjetao
na razinu anarhistike lozoje povijesti. Na kraju je Heideggerovu koncep-
ciju povijesti bitka opteretio Benjaminovim misaonim gurama: to je dalje
izmicala jo predstojea revolucija, to je vanijim postajao raskid s kontinuu-
mom cijele dosadanje povijesti.
Nakon 1990., kad je i trg na kojem se nalazi njegov stan preimenovan u
Trg hrvatskih velikana, Gajo je bio duboko uznemiren vraanjem naciona-
lizma u Hrvatskoj i Srbiji. Intelektualno se nije prilagodio novoj situaciji i
zacijelo to vie nije htio. Kad sam 1993. posjetio smrtno bolesnog Gaju u
bijednoj sobi jedne zagrebake bolnice, obojica smo znali da rijei vie ne
pomau. Teko je rei to me na Gaji vie zadivljuje nain uvjerenja au-
tonomne i nepotkupljive osobe ili snaga i strast jednog lozofa od ranga.
Njegova hrvatska domovina moe i treba biti ponosna na oboje.
(S njemakog preveo Borislav Mikuli)
JRGEN HABERMAS
A CONTRIBUTION TO THE MEMORY OF GAJO PETROVI
The author emphasises Gajo Petrovis qualities of an outstanding scholar and remem-
bers a friend, concentrating on his personality positioned in the very centre of a productive
philosophical school. Croatia may be proud for having had such a signicant thinker as
Gajo Petrovi was.
JRGEN HABERMAS
ZUM GEDENKEN AN GAJO PETROVI
Der Anlass, aus dem sich heute Freunde von Gajo Petrovi versammeln,
weckt nicht nur Erinnerungen an einen groen Gelehrten und dessen Werk.
Mir drngen sich vor allem Erinnerungen an die Person des Freundes auf,
auch die Erinnerungen an den eindrucksvollen Kreis von Kollegen, in dessen
Zentrum Gajo gestanden hat. Diese eher schchterne Person hat dank seiner
intellektuellen Autoritt unauffllig den Mittelpunkt einer produktiven Schule
gebildet. Das Werk des Philosophen werden seine Schler und Kollegen
besser wrdigen knnen als wir, die wir nur die ins Deutsche und Englische
bersetzten Texte kennen. Ich bitte daher um die Erlaubnis, den heutigen
Anlass nur zu einigen persnlichen Erinnerungen zu nutzen.
Einen Monat vor der ersten transatlantischen Reise in die USA fahren
meine Frau und ich im Mrz des Jahres 1965 nach Jugoslawien. Wir sind
zum ersten mal im Ostblock. Freilich fgte sich Totos Jugoslawien nicht
ganz in den sowjetischen Herrschaftsbereich ein. Der Eiserne Vorhang
ist zwischen sterreich und Slowenien nicht ganz so abweisend und undur-
chdringlich wir andernorts. In Zagreb erwartet uns nicht das bliche Grau
in Grau der freudlosen Plattenbauten und der schmuddeligen Hotels, ni-
cht der Egalitarismus der mrrischen Kellner. Uns erwartet eine renovierte
Innenstadt mit einer schnen Kathedrale, vor allem aber die hochgemute
Stimmung und der philosophische Schwung einer Gruppe von Kollegen, die
damals noch engagiert auf die Zukunft eines Reformsozialismus bauen und
mit dieser Hoffnung ihre Freunde aus dem Westen inspirieren. Kein Hauch
von jenem depressiven Unterlegenheitsgefhl, das die Kollegen spter in den
Ostblocklndern nicht mehr verbergen knnen. Im Gegenteil: Man konnte
sich noch einbilden, trotz des konomischen Geflles einen Schritt weiter
zu sein in der Formation der Gesellschaft. Die Alternative zwischen dem
organisierten Kapitalismus des Westens und einem brokratischen Sozia-
lismus nach dem Muster der Sowjetunion schien nicht vollstndig zu sein.
Die Phantasie eines Dritten Weges begelte die Diskussionen. Dass es
kein Exit mehr geben wrde aus einem globalisierten Kapitalismus, sondern
bestenfalls eine Reform von innen, ist eine sehr viel sptere Einsicht.
Nicht als wre ich von dem Projekt des jugoslawischen Selbstverwaltun-
gssozialismus, mit dem alte syndikalistische Ideen wieder auebten, berze-
ugt gewesen. Heute, da sich in einer neoliberalen Welt die Hoffnungen ehe-
maliger Linker auf die ethische Selbstregulierung der groen Korporatio-
nen richten, glaube ich ebenso wenig daran, dass sich politische Appelle mit
der betriebswirtschaftliche Logik marktabhngiger Unternehmen vershnen
lassen. Zudem waren die Zagreber Philosophen nicht gerade Experten in
Industrie- und Unternehmenssoziologie. Aber die Stimmung unter diesen
ehemaligen Partisanen, die den Mut und das moralische Rckgrat haben,
sich gegen die herrschenden Kader zu stellen, um das Regime nein, nicht
abzuschaffen, sondern - zu transformieren, ist faszinierend. Das Merkwr-
dige an dieser Mentalitt ist eine unwahrscheinliche Kombination des linken
Fortschritts- und Revolutionsbewusstseins mit einer von Husserl und Hei-
degger geprgten Philosophie. Diese Tradition galt in der Bundesrepublik
Deutschland als der Ausdruck eines eher konservativen, durch die Naziperi-
ode unverndert hindurchreichenden Denkens. Bei uns war damals ein linker
Phnomenologe wie Eugen Fink, der auf Gewerkschaftskongressen Vortr-
ge hielt und mit den Zagreber Praxisphilosophen in Verbindung stand, eine
Ausnahmeerscheinung.
Die Praxisphilosophie, die ich nun kennen lernte, erinnerte mich an den
jungen Marcuse, der in den frhen 30er Jahren an Husserl angeknpft hatte,
um eine transzendentale Lesart von Sein und Zeit mit der Entfremdungsa-
nalyse der damals entdeckten Pariser Manuskripte zu verbinden. hnlichkei-
ten bestanden auch mit dem Sartre der 40er und frhen 50er Jahre, der ohne
Kenntnis seines Vorlufers ein zweites Mal auf einen Heideggermarxismus
zusteuerte. Karel Kosik hatte in Paris studiert und mochte diese Motive mit
nach Prag gebracht haben. Aber in Zagreb habe ich sogleich den Eindruck,
dass die Praxisphilosophen in einer ganz anderen Umgebung den anthropo-
logischen Ansatz eines phnomenologischen Marxismus auf hchst origine-
lle Weise erfunden und ausgestaltet hatten.
Die erste Einladung 1965 verdankte ich Milan Kangrga. Ich kannte ihn
aus Heidelberg als Humboldtstipendiaten, der bei Gadamer studierte. Aber
die philosophisch bestimmende Figur in der Zagreber Runde war auf den
ersten Blick zu erkennen - Gajo Petrovi, der in seinem Denkstil ganz von
deutscher Philosophie geprgt war. Er begegnete mir als der Generalist in
einem Kreis von Kollegen, die mehr oder weniger auf Fachgebiete wie Et-
hik, Religionsphilosophie, und sthetik, auch auf Nietzsche spezialisiert
waren. Alle sprachen gut deutsch, obwohl der serbokroatische Duktus der
Gedanken durch den Vorhang der Fremdsprache hindurchschien. Zwei heavy
persons, die groen Respekt genieen, stehen etwas am Rande des engeren
Kreises. Predrag Vranicki ist ein belesener und souvern-zurckhaltender
Mann, der auf historischem Gebiet arbeitet und vor seinem Tode noch eine
voluminse dreibndige Geschichte der modernen Philosophie abschlieen
wird. Rudi Supek ist eine spontane und eindruckvolle Person mit einemn
franzsisch geprgten akademischen Hintergrund. Er nahm such als Empi-
riker eine gewisse Sonderstellung ein. Wir hrten, dass er im Konzentration-
slager gewesen war.
Schon am ersten Abend werden Ute und ich bei kstlichem Dalmatiner
Schinken und einem schweren kroatischen Rotwein so strmisch in die ent-
husiastische Runde aufgenommen, dass jeder Widerstand gegen diese Geni-
es der Geselligkeit aussichtslos gewesen wre. Wie wir spter merkten, waren
wir in die Lebensform initiiert worden, die der Nietzsche-Spezialist Grli
als dionysischen Sozialismus anpries. Dieser Sozialismus lie sich auf der
Insel Korula immerhin auf zwei, drei utopisch entrckte Sommerwochen
verstetigen.
Gajo Petrovi blieb gegenber der Frankfurter Tradition zeitlebens skep-
tisch und beklagte sich etwas ber meine Tendenz, die reine Philosophie in
Gesellschaftstheorie zu berfhren. Ich probierte auf dieser Reise nmlich
eine erste Version meiner Frankfurter Antrittsvorlesung aus dieser Text
Erkenntnis und Interesse war auch meine erste Verffentlichung in der
Zeitschrift Praxis, die sowohl in serbischer wie in deutscher Sprache ersc-
hien. Gajo erschien mir als ein liebenswerter, sensibler, eher zarter Typ von
nicht sehr robuster krperlicher Konstitution. Dieser erste Eindruck tus-
chte freilich ber die rastlose Energie dieses zhen und leidenschaftlichen
Denkers hinweg. Ein etwas zu huger Gebrauch der Konjunktion so im
Sinne von also verriet noch den Mathematiker, als der er seine Laufbahn
begonnen hatte.
Nachdem die Sommerschule auf der Insel Korula trotz unserer Prote-
ste ich habe mich bei Tito immer wieder fr die Praxisgruppe eingesetzt
verboten worden war, kam Gajo nach Starnberg und berredete mich, mit
ihm einen gemeinsamen Kurs in Dubrovnik abzuhalten. Der Titel, den er
vorschlug, Philosophy and Social Science verrt das anhaltende Intere-
sse an seiner Auseinandersetzung mit der Weichenstellung des westlichen
Marxismus in Richtung einer evolutionren Gesellschaftstheorie. Zu unse-
rem ersten Kurs hatte ich unter anderem Niklas Luhmann und Dick Rorty
eingeladen. Aber Systemtheorie und Pragmatismus waren erst recht Gajos
Sache nicht. Denn je mehr seine politischen Hoffnungen schwanden, umso
mehr verschob er einen immer weiter radikalisierten Begriff von Revolution
auf die Ebene einer anarchistischen Geschichtsphilosophie. Am Ende lud
er Heideggers Konzeption der Seinsgeschichte mit Benjaminschen Denk-
guren auf: Je ferner die noch ausstehende Revolution rckt, umso wichtiger
wird der Bruch mit dem Kontinuum aller bisherigen Geschichte.
Nach 1990, als auch der Platz vor seiner Wohnung royalistisch umbenannt
wurde, war Gajo ber die Wiederkehr des Nationalismus in Kroation und
Serbien tief beunruhigt. Intellektuell hat er sich auf die neue Situation nicht
mehr eingestellt und wollte es wohl auch nicht mehr. Als ich den todkran-
ken Gajo 1992 in dem armseligen Zimmer eines Zagreber Krankenhauses
besuchte, wussten wir beide, dass Worte nicht mehr halfen. Schwer zu sagen,
was ich an Gajo mehr bewundere die Gesinnungsart der autonomen und
unbestechlichen Person oder die Kraft und Leidenschaft eines Philosophen
von Rang. Auf beides kann - und sollte - seine kroatische Heimat stolz sein.
MILAN KANGRGA
SJEANJE NA DRUGA, PRIJATELJA I SURADNIKA
GAJU PETROVIA
U povodu 80-godinjice roenja (1927. 2007.)
elim evocirati neke uspomene i sjeanja na moje drugovanje i prijateljeva-
nje, a prije svega na dugogodinju suradnju s Gajom Petroviem, pri emu
teite stavljam na nae zajedniko osnivanje i ureivanje asopisa PRAXIS
(1964-1974). Stoga nije moja namjera govoriti ovdje o lozofskom djelu Gaje
Petrovia, o emu e neto rei ostali sudionici ovoga skupa posveenog nje-
mu, a osim toga moda bi ak bilo i neprimjereno da upravo ja govorim sada
o Petrovievu lozofskom djelu!
Meutim, elim odmah naglasiti da je Gajo Petrovi bio i ostao svakako
jedna od najznaajnijih linosti i najsvjetlijih toaka ne samo u razvitku nae
novije lozoje, nego i jedan od najpotenijih ljudi i intelektualaca u ovoj
naoj kulturnoj sredini druge polovice 20. stoljea. Budui da sam bio jedan
od onih mogao bih ak rei: rijetkih! koji su bolje poznavali Gaju i kao
ovjeka i kao lozofa, a naroito kao bliskog suradnika dugi niz godina na za-
jednikom zadatku naeg ne samo lozofskog, nego i drutvenog angama-
na, mogu vjerodostojno svjedoiti ujedno o onom najboljem u ivotu Gaje
Petrovia! To istiem pored ostaloga i zato, to Gajo esto nije bio shvaen
ak ni u svojoj najblioj sredini, pa ni od strane onih kojima je inio najvee
usluge i pruao pomo i davao podrku u odlunim ivotnim situacijama.
Koliko sam to mogao prosuditi, mnoga su nerazumijevanja i nepoznavanja
u odnosu na Gaju najee bila rezultat Gajine tzv. mualjivosti, jer je bio
dosta zatvorene prirode, te je na taj nain stalno bio svojevrsna zagonetka
za svoju okolinu. No, taj samozatajan, miran i tih ovjek postajao je u odlu-
nim trenucima pravi i nepokolebljiv borac za svoje ideje i uvjerenja, kao i u
obrani dostojanstva i integriteta svojih prijatelja i suradnika.
Gajo je bio izrazito tolerantan ovjek. Svakog je sugovornika otvoreno,
s razumijevanjem i uvaavanjem paljivo sluao, a osim toga imao rijetku
osobinu da je uvijek prihvaao argumentiranu kritiku i na svoj raun, ako je
uvidio i osjetio da je ona opravdana. To je nekad ilo tako daleko da je kod
MILAN KANGRGA SJEANJE NA DRUGA, PRIJATELJA I SURADNIKA GAJU PETROVIA 20
prisutnih izazivalo pravo iznenaenje. Kad smo, na primjer, odmah u poet-
ku izlaenja Praxisa uveli princip da dvojica lanova redakcije pismeno recen-
ziraju sve vanije pridole tekstove za objavljivanje, pa ako je jedna recenzija
bila pozitivna, a druga negativna, onda je trei donosio odluku. To se jednom
dogodilo i s jednim Gajinim tekstom. Upravo sam ja odbio njegov prilog od
22 stranice! Gajo je na to uz zauena lica lanova redakcije sa zadivlju-
juom mirnoom odgovorio da se slae s mojom kritikom ocjenom, pa taj
lanak nije objavio nigdje drugdje. I ja sam, dodue, jednom doivio isto od
Rudija Supeka, a tog smo se principa strogo drali za sve nae tekstove i za
sve i tekstove stranih autora.
Gaju sam ak jednom privatno u njegovoj radnoj sobi kod kue kritizirao
zbog njegove pretjerane radinosti i poslovne skrupuloznosti, jer dok je cijelo
nae praksisovsko drutvo svake nedjelje odlazilo na izlete u Samoborsko
gorje ili na Sljeme, on je doma radio i pripremao se za opsenu djelatnost u
asopisu i radu za Jugoslavensko udruenje za lozoju, kojemu je bio pred-
sjednik. Tako da ga je sve to i mnoge druge obaveze to ih je preuzimao na
sebe totalno iscrpljivalo do temelja. Radio je doslovno do posljednjih dana
svoga ivota.
Ta Gajina neiscrpna energija zadivljavala je sve nas i bila veliki poticaj za
ustrajavanje na neposrednim zadacima u ona nevremena kad je esto bilo vrlo
teko djelovati i opstati u neugodnom okruenju, uz napade s raznih strana, a
naroito iz partijsko-ideolokih redova. Stoga se moe rei da je i zahvaljuju-
i Gajinoj upornosti i nepokolebljivosti u vlastito uvjerenje, asopis preivio
punih deset godina, na emu su nam zavidjeli prije svega kolege iz tzv. socijali-
stikih zemalja Istone Europe. Tome su se na svoj nain divili i inozemni su-
radnici zapadnih zemalja Europe i svijeta i odavali nam priznanje, a posebno
za rad Korulanske ljetne kole! A sad nekoliko rijei o naoj suradnji:
Ovdje valja prije svega podsjetiti kako kao mladi asistenti, koji svoju lo-
zofsku karijeru poinju najveim dijelom kao samouci, bez velike lozojske
tradicije i kulture u ovoj naoj dosta zaostaloj kulturnoj, a naroito lozo-
jskoj historijskoj sredini, u kojoj nismo imali na raspolaganju ni osnovne
lozojske literature, a kamoli nekog asopisa za objavljivanje prvih naih
lozofskih priloga. Tek 1952. godine, pod urednitvom Rudija Supeka po-
kreemo prvi asopis pod imenom Pogledi, u kojemu smo mogli objavljivati
nae lanke. asopis nije bio dugog vijeka, jer je nakon dvije godine izlaenja
bio zabranjen (1954.). Tek dvije godine nakon toga jedna je grupa nas po-
krenula asopis Nae teme, koji poinje s izlaenjem 1967. U njemu smo tada
mogli objavljivati i lozofske priloge, to je trajalo sve do 60-ih godina, kad
smo Gajo i ja doli na ideju da se konano osnuje jedan eminentno lozoj-
ski asopis, kakvog dotada nije bilo u naoj zagrebakoj sredini.
Tako od poetka 1962. poinje priprema za osnivanje naeg asopisa, koja
traje sve do jeseni 1964. godine kad izlazi prvi broj asopisa, kojemu su u
mojoj odsutnosti jer sam tada bio stipendist Humboldt-Stiftunga u Hei-
delbergu kolege i prvi lanovi redakcije dali ime PRAXIS. Time i tada
poinje moe se bez pretjerivanja rei najburnije i najplodnije razdoblje
nae lozoje poslije Drugog svjetskog rata, jer se iste godine, na inicijativu
Rudija Supeka i mene, utemeljuje meunarodna Korulanska ljetna kola.
Rad asopisa i kole bio je koordiniran i time to smo odmah poeli izdavati
i internacionalno izdanje Praxisa, u kojemu se ujedno objavljuju i neki prilo-
zi sa zasjedanja kole, i to na engleskom, njemakom i francuskom jeziku.
Redakcijski savjet toga asopisa bio je doista reprezentativan, jer su njegovi
lanovi bili najprominentniji predstavnici europske i svjetske lozoje i soci-
ologije, poput Blocha, Lukcsa, Marcusea, Habermasa, Finka, Kosika,
Kolakowskoga i drugih.
Sve ovo iako moda dovoljno poznato navodim samo zato, kako bih
naglasio i ovom prilikom uz obiljeavanje 80. godinjice roenja Gaje
Petrovia ne samo najveu i odlunu ulogu koju je on odigrao kako u a-
sopisu, tako i u radu kole, nego gotovo besprimjernu energiju toga krhkog
ovjeka, koju je ulagao u svu tu djelatnost: u ureivanju, organiziranju svih
oblika rada, u komuniciranju s domaim i inozemnim suradnicima, u kores-
pondenciji s njima i pretplatnicima diljem Europe i svijeta. Obino se ne zna
podatak da smo imali 1850 pretplatnika inozemnog izdanja, pa me je na
prijatelj u Freiburgu Eugen Fink zamolio da mu iz Zagreba donesem imena
i adrese pretplatnika za njegov i Berlingerov asopis Philosophische Perspekti-
ven! Gajo je bio doslovno neumoran u cjelokupnoj naoj djelatnosti punih
deset godina izlaenja Praxisa i djelovanja Korulanske kole, tako da se u
tom smislu moe rei kako bez njega ne bi sve tako dobro, ako bi i inae, i
ustrajno funkcioniralo, jer je Gajo bio prava dua i istinski inicijator cijelog
tog naeg pothvata.
A taj su pothvat, i to nae zalaganje kako u lozojskoj, tako i u drutve-
no-politikoj dimenziji, bili stalno, od samog poetka, trn u oku konzerva-
tivnim i reakcionarnim silama ovog drutva i naalost ak i nae kulturne
sredine najprije staljinistike, a onda ujedno i nacionalistike provenijencije,
pa to traje sve do dananjeg dana. A na tapetu je stalno u prvom planu bio
upravo Gajo Petrovi, pa me je sve to uvijek iznova podsjealo ne toliko na
onu ve pomalo banalnu latinsku: Nemo propheta in patria!, koliko na sam
duh ove nae sredine, kad na primjer naiete na rijei Ljudevita Gaja iz
1830. godine:
Materinski jezik vu horvatski zemli, ako ba za nitar i nemar nederi se,
vu nikakovem vendar potenu nestoji izvien. Muev koji se za nega nekuli-
ko trudili i starali jesu, plaa bila je nuna nezahvalnost, nekda pae sramota,
ter kaj vie je, odurjevane i pregon!
Praxis i Korulanska ljetna kola osvjetlali su lice ove nae zemlje i ovog
naeg grada Zagreba, ali su kao takvi da se najblae izrazim ovom prigo-
dom stavljeni na margine ove nae dananje kulture. A da ovom zgodom
navedem samo jedan podatak: lanovi redakcije Praxisa objavili su zajedno
120 (stotinu i dvadeset) knjiga, pa ako nita drugo, bar etvrtina od toga svo-
jom kvalitetom ulazi u tzv. kulturnu batinu ove zemlje!
Da se ipak prisjetimo: Dok je nekada zbog nasilja i pljaki baruna Trenka
i njegovih pandura diljem Europe kolala i na ulaze u crkve bivala uklesana
uzreica i opomena: uvaj nas Boe kuge, rata, gladi i Hrvata!, taj je isti
Trenk kao zasluni Hrvat dobio jednu od glavnih ulica u sreditu Za-
greba, ali je sve dosada nije na taj nain dobio roeni Zagrepanin, jedan od
rijetkih i istinskih intelektualaca i veliki knjievnik golema opusa Miroslav
Krlea!
Na kraju elim ovom skupu predloiti da se ocijelno, moda prije svega
od strane ovog Filozofskog fakulteta, uputi zahtjev naem gradskom pogla-
varstvu, da se jedna ulica u Zagrebu nazove Ulica Gaje Petrovia! On je
itavim svojim ivotom i djelom to zasluio!

MILAN KANGRGA
REMEMBERING A COMRADE, FRIEND AND
COLLABORATOR
Gajo Petrovi was one of the most outstanding personalities and a brilliant mark in
the development of our recent philosophy, but also one of he most honest intellectuals in
our cultural life of the second half of the 20th century. He was the initiator and the
very soul of both Praxis and of the Korula Summer School both of which contributed
to the reputation of our country and of our city.
IVAN KUVAI
GAJO PETROVI KAO STUDENT
Rekao bih neto o jednom razdoblju Gajina ivota i rada koji je manje poznat,
a odnosi se na njegov boravak u Sovjetskom Savezu. Zajedno smo stanovali
i studirali tokom dvogodinjeg boravka na studiju. Dijelili smo zlo i dobro,
pa u o tome poneto spomenuti po sjeanju koje ide daleko unatrag vie
od pedeset godina.
U jesen 1946. godine, po dolasku u Moskvu, smjestili su nas u velikoj,
runoj zgradi, gdje smo ekali raspored. Nakon vie dana doao je na ko-
ordinator, Faina Nikolajevna, zgodna, mlada gospoa, i rekla nam da za hu-
manistike discipline, naalost, nema mjesta u Moskvi, pa su nas raspodijelili
na Kazanski univerzitet. Mi, studenti lozoje, to nismo prihvatili, a oni su
po nama osuli pravu vatru, jer kako to da ne elimo studirati na univerzitetu
na kojem je studirao Vladimir Ilji Lenjin! Pustili su nas nekoliko dana da se
priviknemo na kazansku varijantu. Kada su doli da nas tamo otpreme, ne
samo da na to nismo pristali, nego smo rekli da u sluaju ako se ne nae neko
bolje rjeenje od kazanskog, mi elimo natrag u Jugoslaviju. Sutradan se ve
nalo rjeenje idemo na univerzitet u Lenjingrad.
U domu na Vasiljevskom ostrovu Gajo i ja smo bili smjeteni u dvokre-
vetnu sobu, to je bilo dobro jer su sobe veinom bile tro ili etverokrevetne.
Do fakulteta je bilo dvadesetak minuta pjeke. Trebalo je otpjeaiti na fa-
kultet, gdje smo u menzi dorukovali i zatim ili na predavanja. Opi uvjeti
studiranja u Lenjingradu, ako se izuzme prehrana, nisu bili loi. Prehrana je
bila tako loa da su mnogi od nas stranih studenata morali na remont ve
nakon prvog semestra. Sudei po vanjskom izgledu, moglo se oekivati da e
Gajo, onako mrav, izduljen i bljedunjav, prvi pokleknuti. Naprotiv, on je bio
meu najizdrljivijima. Nije iao u dom odmora, ve je cijele zimske praznike
proveo u biblioteci s knjigama.
Ruski studenti bili su u boljem poloaju jer su bili kod kue. U sobama
su imali reoe, a ispod kreveta i po ormarima kartoku (krumpir) i druge na-
IVAN KUVAI GAJO PETROVI KAO STUDENT 24
mirnice. U gradu se nita nije moglo kupiti ni voe, ni povre, ni sendvi,
ni piroka. Godine 1946. Lenjingrad je pruao sliku temeljito opustoenog
grada. Ja sam s Gajom ivio u kompi: svaki, pa i najmanji komadi kruha,
ako ostane od obroka, dijelili smo na dva dijela. Dosta sam ljudi upoznao u
raznim situacijama, no na takvu nesebinu spremnost da se pomogne, kao
kod Gaje, nisam naiao. Cijela stipendija bi nam otila na doruak i ruak u
menzi tako da smo oko dvadesetog u mjesecu bili potpuno varc. No tada
bi priskoio u pomo jedan na kolega, pedagog, koji je bio velemajstor u
snalaenju kad su bili u pitanju materijalni problemi. Posuivao nam je rublje
bez kamata. Vraali smo kad bi stigla stipendija.
Ne ulazei u pitanje nadarenosti ili sklonosti prema studijskim predmeti-
ma, Gajo je imao znaajne prednosti. To je bilo, prije svega, znanje stranih
jezika. Zatim, ne manje vano na prvoj godini studija bilo je njegovo supe-
riorno kretanje na podruju matematike. Naime, meu vanim predmetima
na prvoj godini iste lozoje bila je via matematika, to je ukljuivalo ana-
litiku geometriju, diferencijal, integral, teoriju skupova itd. Za Gaju su i ko-
lokvij i ispit iz vie matematike bili ista formalnost, a nekima, koji nisu imali
dovoljno stroge profesore matematike u srednjoj koli, to je bio problem.
Gajo je priskoio u pomo pa smo svi glatko poloili ispit.
Po zavretku prve godine odmah smo bez odlaganja otputovali kui. Zna-
li smo da se jedino kod kue moemo oporaviti i pripremiti za drugu godinu.
Gajo je imao i drugi vaan razlog, no o tome bi vie mogla rei Asja Petrovi.
Ja mogu samo dodati da se tog ljeta, jednog dana, odjednom ko iz vedra neba
Gajo stvorio kod mene u Gatima (mjesto blizu Omia). To me iznenadilo i
razveselilo pa sam mu predloio da ostane nekoliko dana. Odmah je odgo-
vorio da ne moe ostati ni nekoliko sati, jer mora natrag u Split i da ja moram
zajedno s njim. A zato pitam. Pa zato jer se enim i ti e mi biti kum.
Smjesta smo otputovali u Split. Kako je bilo ljeto, vruina, otputovao sam u
koulji. Ni ja ni Gajo nismo ni pomislili da za tu ceremoniju treba uzeti sako.
Kada smo doli u Split, u stan Asjinih roditelja, mene je Asjin otac odveo
u stranu i zamolio da nagovorim Gaju da se ne eni, da ne uri, da enidbu
odgode na neko vrijeme. Pa tek su poeli studij, a ve se ene! Neka zavr-
e studij, pa se onda mogu oeniti! Odgovorio sam da ga razumijem, ali da
sumnjam da se tu neto moe promijeniti. Dobro poznajem Gaju. Kada
on neto odlui, teko odustaje, ne da se pomaknuti. A kako vidim, njegova
odluka je vrlo vrsta. Naime, studij lozoje trajao je u SSSR-u pet godina.
Povjerovali su ako budu slubeno u braku ona e moi studirati u SSSR-u
skupa s Gajom. Bilo je tu jo nesporazuma na narodnom odboru jer je ma-
tiar shvatio da kum bez sakoa nipodatava in civilnog braka. Ali sve je
uspjeno prevladano.
Druge godine nastavili smo studij na Moskovskom univerzitetu. Univezi-
tet je bio u strogom centru Moskve, a mi smo bili smjeteni u studentskom
domu na Strominki, 12 minuta vonje metroom. Uvjeti studija, u usporedbi
s Lenjingradom, bili su znatno bolji. SSSR je bio strogo centralizirana drava.
U centru je sve bilo bolje, a periferija je bila zaputena. Nastojali su da nas
ukljue u kulturni ivot: dobivali smo karte za kazalite, za koncerte, za balet,
do ega bi inae bilo vrlo teko doi.
Gajo je imao svoj vlastiti plan ispolagati ispite za dvije godine u jednoj
godini. Kad nije bio na predavanju ili na seminaru, sjedio je u biblioteci. Upi-
sao je drugu i treu godinu i birao koja e predavanja i seminare posjeivati.
U studentskom domu na Strominki biblioteka je radila i tokom noi. To je
Gaji odgovaralo. U klupskim i u plesnim prostorijama teko ga se moglo
nai, pa su ga djevojke, koje su s nama putovale na fakultet, znale izazivati i
provocirati. No s druge strane, Gajo se isticao svojim istupima i komentari-
ma na seminarima, osobito na seminaru dijalektikog materijalizma, gdje se
raspravljalo o utemeljenosti i dalekosenosti teorije odraza.
Da nije dolo do prekida meudravnih odnosa i da je Gajo nastavio jo
koju godinu studirati u SSSR-u, uvjeren sam da se ne bi ba dobro proveo.
Kritika otrina i principijelnost doveli bi ga u teak poloaj. Osamdesetih
godina boravio sam u Lenjingradu u okviru razmjene nastavnika i doznao
da je nekoliko istaknutih studenata iz naeg seminara zavrilo u sibirskim
logorima. Isto se dogodilo i nekim naim kolegama s Moskovskog univerzi-
teta. Najistaknutiji meu njima, Saa Zinoviev, sedamdesetih godina prolog
stoljea prebjegao je na Zapad i tek se kasnih osamdesetih vratio u Moskvu.
Dosta dugo je predavao logiku na minhenskom sveuilitu.
U razgovorima i raspravama meu jugoslavenskim studentima tako smo
bili uvrstili svoju antidogmatsku poziciju da prigodom prekida s SSSR-om
1948., to nas je zateklo u Moskvi, za nas nije postojala nikakva dilema. Izja-
snili smo se protiv onih naih studenata koji su odluili ostati u Sovjetskom
Savezu i prvim vlakom otputovali kui. Naim vlastima je bio poznat Gajin i
moj stav. Znali su da smo antistaljinisti, da smo protiv rezolucije IB-a. No ni
naoj partiji nikako nije odgovarala temeljita kritika koju su navijetali Gajini
rani tekstovi. Stoga e stalno biti na udaru, sve do smrti.
Milan Kangrga u jednoj nedavno objavljenoj knjizi pie kako su mu iz CK
poruivali da oni s njim nemaju problema, jer on eksplodira, sono ih opsuje
i sve im je jasno. Meutim, glavni je problem Gajo on uti i radi.
U ovome ima dosta istine. Gajin uporni dugogodinji rad bio je osnova na
kojoj je poivao cjelokupni praksisovski pogon. Gajo nije koristio vikende,
nije odlazio na izlete. Mi ostali, na elu s Dankom i Grgom, stalno smo bili
po izletima, ponekad smo djelovali kao mali putujui cirkus. Po izgledu slab
i krhak, a u stvari snaan i izdrljiv. Mladenaka hrabrost i smjelost nisu ga
naputali ni u starijim danima. Skromnost, ljudska susretljivost i nepotkuplji-
vost to je ono to mi ponajprije pada na pamet kada gledam Gajinu sliku
na omotnici zbornika, izdanog njemu u spomen 2001. godine.
IVAN KUVAI
GAJO PETROVI AS A STUDENT
The author presents Gajo Petrovi as a student of philosophy in Leningrad and Mos-
cow (1946-48).
VLADO SRUK
NEKOLIKO REENICA O GAJI PETROVIU
Prije izvjesnog vremena moj mi je dobar stari prijatelj Milan Kangrga rekao
da svakako doem 10. oujka u Zagreb na obiljeavanje 80-e obljetnice roenja
Gaje Petrovia. Rekao mi je da za tu prigodu napiem nekoliko reenica
o tom naem sjajnom drugu, nezaboravnom ovjeku. Dakako da nas Gajo
Petrovi i dandanas zanima u prvom redu kao lozofski stvaralac, mislilac,
kao sredinja linost zagrebake lozofske kole, kao jedan od utemeljitelja
i poglavitih aktera kako revije Praxis, tako i Korulanske ljetne kole,
dviju institucija koje su privukle na sudjelovanje skoro svu evropsku i svjetsku
lozofsku i drutveno-znanstvenu elitu ezdesetih i sedamdesetih godina
prologa stoljea. I dandanas nas privlai kao pisac onih tekstova kojima nije
ponavljao za drugima, ve je kroio po vlastitim misaonim i svjetonazorskim
putevima, dakako duboko ukorijenjenima u tokove evropske lozoje.
Razumije se da kao izniman mislilac, znanstvenik i strunjak Gajo Petro-
vi nije bio usamljen. Bio je vrsto vezan s krugom ljudi koji su ili pripadali
zagrebakoj lozofskoj koli ili su s njom na ovaj ili onaj nain suraivali; a
bilo ih je previe, da bih ih ovdje nabrajao. Spomenut u samo one koji su
pripadali samoj jezgri, tj. od poeka i prije svega do kraja u urednitvo revije.
Rudi Supek je na originalan nain utemeljivao i razvijao socijalnolozof-
ske i socijalnopsiholoke struke, te poloio temelj socijalnoj ekologiji. Milan
Kangrga bio je i ostao kljuni stvaralac u domeni etike. Branko Bonjak
je prodorno i originalno raspravljao o povijesti lozoje kao znanosti i o
lozofskoj struci, kao i o lozoji religije. Predrag Vranicki originalno je
interpretirao niz problemskih sklopova ontologije, gnoseologije i lozoje
povijesti, ujedno stvorivi cjelovitu historiju marksizma. Danko Grli je bio
prodoran mislilac lozoje umjetnosti, ujedno obavljajui teak i odgovo-
ran posao lozofskoga leksikografa. Ivan Kuvai se udubio u najznaajnije
probleme i koncepcije sociologije, te je nadogradio Supekova stvaralaka na-
stojanja Tako nekako je djelovalo kreativno sredite zagrebake lozofske
VLADO SRUK NEKOLIKO REENICA O GAJI PETROVIU 28
kole, ali to jo niti izdaleka nije bilo sve: itav niz znaajnih osoba i aktivno-
sti ne mogu ovdje niti spomenuti.
Osobito znaajnu ulogu igrao je u tome stvaralakom sreditu Gajo Petro-
vi. Najmanje to je bilo mogue napisati o njemu u leksikonu lozofa bilo
je sljedee: Objavio je znaajne radove s podruja humanistiki usmjerene
marksistike lozoje, ontologije, antropologije, gnoseologije i logike. Radi-
kalno antidogmatski orijentiran razvio je marksistiku misao u cijelom nizu
temeljnih problemskih sklopova, kao to su pitanje prakse, slobode, otuenja
i razotuenja, istine, teorije odraza, znaenja, odnosa izmeu politike i lo-
zoje, mladoga i staroga Marxa, logike i matematike itd. U svemu tome
bio je Petrovi nemilosrdno kritian, ali i originalan. U praksisovskom krugu
imao je pored intelektualno usmjeravajue, te povezujue i posebnu moralnu
ulogu u odnosima s drugima kada se hrabro suoavao s napadima i otporima,
s birokratskim silama, koje su pokuale spreavati i unititi poslanstvo Praxi-
sa. Naravno, Petrovi niti u toj moralnopolitikoj ulozi nije bio usamljen, jer
su se hrabro angairali i drugi; pa ipak su, ako vjerujemo svjedoenju Milana
Kangrge u djelu verceri vlastitog ivota, njegova rije i njegov ugled bili neri-
jetko odluujui. Bio je iznimna linost nekako istodobno produhovljena
i krhka, a ipak ilava, otporna i neustraiva kada se radilo o prevladavanju
tekoa, zamki i prijetnji.
Ne znam tono to bi, izvan podruja vjere, znaile rijei karizma i
karizmatik. Radilo bi se o isijavanju pozitivnih osobnih svojstava, to jest o
nekakvom postojeem svojstvu linosti, koje privlai i uvjerava druge ljude.
Tako bi i karizmatik bio ovjek s onim posebnim, rijetkim darom, koji na-
dahnjuje njegove blinje pomou simpatije i povjerenja. Pa ako sam u svome
relativno dugom ivotu ikada sreo kakvog karizmatika, bio je to nesumnjivo
Gajo Petrovi. Nije ga bilo potrebno posebno dobro poznavati da bi se pri-
mijetilo i osjetilo kako je on neto posebno. Takvo osobno svojstvo je i teko
opisati, osim moda izvanjski. Prije svega, uvijek je bio odmjeren, prije tih
negoli glasan; njegov nastup bio je suzdran i neusiljeno uljudan; ostavljao je
utisak ovjeka koji je uvijek priseban i paljiv spram prisutnih U srednjem
vijeku bi takvoga uenog ovjeka sigurno nazvali doctor mirabilis, zbog
irine znanja jo i posebno doctor universalis. U vezi s njime nametnula mi
se osobna kvalikacija koju su upotrebljavali za Gandhija velika dua. Tu
duevnu kvalitetu moglo se osjetiti kod Gaje Petrovia, ne samo u ivo, ve
i u neposrednom osobnom kontaktu s njime, a nerijetko i pri samom itanju
njegovih djela, koja doseu izniman human i drutveno-kritiki nivo.
VLADO SRUK NEKOLIKO REENICA O GAJI PETROVIU 29
to openito rei o aktualnosti Gajine lozofske misli dandanas? Oni
meu nama, koji jo uvijek vjerujemo u racionalno jezgro marksovske huma-
ne vizije i utopije, oni koji smo zajedno s Frommom, Adornom, Blochom,
Goldmannom, Marcuseom i s drugim predstavnicima demokratskog hu-
manistikog socijalizma do kraja kritiki raistili sa svakim totalitarizmom i
koji ujedno otklanjamo svakovrsne procese otuenja, te uinke kapitalistike
drutvenosti, jo uvijek moemo nai istinsku inspiraciju u djelima Gaje Pe-
trovia i njegovih sumiljenika.
(Sa slovenskog preveo Sreko Pulig)

VLADO SRUK
A FEW WORDS ABOUT GAJO PETROVI
Pointing out the originality and critical character of Gajo Petrovis thinking, the
author states that Petrovic radiated positive qualities which would have earned him in the
Middle Ages the title of doctor mirabilis and doctor universalis but an adequate
qulication for him would be a great soul.
NEBOJA POPOV
GAJO PETROVI NIJE BIO SAMO PROFESOR
Izvorni lanak
JEDNO SEANJE
Kada se kae profesor Gajo Petrovi, ini se da je o njemu sve reeno. Zaista,
vie decenija profesure na Sveuilitu i podjednako dugo vreme gimnazijske
upotrebe njegovog udbenika Logike trajno su sklopili uobiajenu sintagmu.
Profesor bez katedre, pak, protekom vremena biva zanimljiv prvenstveno
kao autor objavljenih tekstova. Tako e, svakako, i na 80. godinjici roenja
(a etrnaest godina nakon smrti) o Gaji Petroviu mahom biti govora kao o
autoru lozofskih spisa. Poziv organizatora toga skupa prua mi priliku da,
kao njegov savremenik, a izvesno vreme i saradnik u ureivanju asopisa
Praxis, evociram izvesna seanja na neke aspekte njegove javne delatnosti
u ondanjem kulturnom i politikom kontekstu, to je i primerenije pozivu
sociologa. Nastojau da ova seanja ne budu pristrasna ve da se oslanjaju na
rezultate istraivanja, ne samo vlastita, dogaaja i zbivanja onoga vremena.
I bez veeg lozofskog znanja, ve uvidom u bibliograju Gaje Petrovia
primetno je da se on bavio raznim lozoma i razliitim lozofskim kola-
ma, pa i Marksom i marksizmom; ovo potonje je naroito zanimljivo za ana-
lizu zbog ondanjih sporova o marksizmu i sukoba oko smerova promena u
tadanjem svetu, naroito u Jugoslaviji.
TRAGOM JEDNE POLEMIKE
Odavno je zapaen bitan udeo Gaje Petrovia, poimanjem oveka kao bia
slobode, u zaokretu jugoslovenske lozoje, na savetovanju Jugoslovenskog
udruenja za lozoju, na Bledu 1960. godine, kada su obnovljeni pojmovi
slobode i kritikog miljenja, to je dogmatski marksizam zadugo skrajnuo.
O razmerama tadanjih sporova i sukoba plastino svedoi jedna polemi-
ka.
NEBOJA POPOV GAJO PETROVI NIJE BIO SAMO PROFESOR 32
Re je o polemici Gaje Petrovia s Veljkom Vlahoviem, ondanjim pred-
sednikom Ideoloke komisije CK SKJ, na naunom skupu Marks i savreme-
nost, u Novom Sadu, juna 1964. godine. Na tom skupu Vlahovi je podneo
referat o tada frekventnoj temi ovekovom otuenju i time se izloio
jednakom tretmanu sa svim uesnicima, nezavisno od svoje funkcije u vla-
dajuoj (i jedinoj) partiji. Ve to je bio kuriozitet, koji je trebalo da svedoi
o bliskosti intelektualaca i politiara. Za profesora Petrovia, meutim, bio
je primaran akademski interes, pa je o Vlahovievom tekstu izloio jasno,
jezgrovito i uverljivo dve opte i 16 konkretnih primedbi, to je meu sto-
tinjak okupljenih naunika i nekolicinom politiara izazvalo konsternaciju,
kao da se desilo nekakvo udo. U kuloarima se pominjalo ak i rasturanje
skupa. Skup je, ipak, okonan. Veina uesnika u debati osporavala je, pa i
napadala, polemiki nastup Gaje Petrovia, podrazumevajui bezmalo nedo-
dirljivost Vlahovieve partijske funkcije. A profesor Petrovi ne samo da nije
odstupao od svog stanovita nego je branio dostojanstvo teorijske misli od
njene ideoloke upotrebe i politike zloupotrebe. A branio je, i odbranio, i
ast profesorskog poziva. Pred autoritetom uverljive argumentacije partijski
monik delovao je lelujavo kao nesigurno ae.
Ovaj dogaaj je znaajan i po tome to ukazuje na razlike, sporove i su-
kobe meu jugoslovenskim marksistima. Da se u Novom Sadu nije desio tek
neki sluajni incident, bilo je jo jasnije ve u jesen iste godine. Tada se nad
skup o temi Etiki problemi socijalizma, koji je, u Vrnjakoj Banji, pripre-
milo Jugoslovensko udruenje za lozoju, iji je predsednik bio profesor
Andrija Krei, takoe jedna izrazito autonomna linost, nadvila pretnja za-
branom. Kao glavni razlog pominjalo se uee intelektualaca iz Slovenije,
saradnika asopisa Perspektive, na koji se, zbog kritike misli i vrenja na Uni-
verzitetu, obruila represija slovenake partijske i dravne vlasti. Perspektive
su zabranjene, neki od njegovih saradnika uhapeni i osueni, a suzbijeni
su nagovetaji nastajanja studentskog pokreta koji je ve donekle artikulisao
nezadovoljstvo prilikama na univerzitetu. Uprkos pretnji zabranom, skup u
Vrnjakoj Banji je odran, bez uesnika iz Slovenije.
Novosadska polemika i epizoda s Vrnjakom Banjom ukazuju na razlike
u gledanju na tumaenje i upotrebu marksizma kao na ideoloku legitima-
ciju datog politikog poretka ili kao na podsticaj slobodne kritike misli. Ra-
zlike su bivale sve razgovetnije, a sporovi i sukobi sve otvoreniji i dublji. Bio
je to jasan znak da se vladajua partija ne odrie svog ideolokog i politikog
monopola, uprkos proklamovanih sloboda.
Ve samo ovih nekoliko injenica dovodi u pitanje tvrdnje da je tada po-
stojala nekakva idila meu marksistima, koju tek povremeno remeti neka
svaa u porodici, kako se to nekada inilo, i da su svi uesnici u javnom
ivotu u vreme komunizma bili jednako sumnjive komunjare, kako se to
kao refren ponavlja u kasnijem talasu antikomunizma. Takvu stigmatizaciju
ne potvruju realne injenice. Da je tadanja partijska drava samo prividna
idila, nastala raskidom sa Staljinom i nastajanjem samoupravnog socijaliz-
ma, pokazuje mnotvo injenica o suprotstavljanju ideolokom i politikom
monopolu. U vreme vladavine jednopartijskog sistema, koji se lano pred-
stavljao kao bespartijski, kada se na stranaki pluralizam i politiku opoziciju
gledalo kao na svetogre i zloin, u kulturi se ipak tragalo za alternativom
takvom poretku mahom kroz slobodoumnije asopise i profesionalna udru-
enja koja su podsticala i titila akademske slobode, autonomiju univerziteta
i kulture, i tada sve popularniju slobodu stvaralatva. Jedno od najaktivnijih
dugo je bilo Jugoslovensko udruenje za lozoju. I ba u napetoj atmosferi
skupa u Vrnjakoj Banji, za predsednika JUF-a izabran je Gajo Petrovi. Po-
red uvaavanja ugleda jednog plodnog autora i uglednog profesora, bio je to
i znak nepristajanja na pritiske i pretnje.
Pomenimo jo jednu pojedinost iz Vrnjake Banje. U jednom krugu prijate-
lja, po okonanju skupa a kao ohrabrujui znak izbavljenja iz mune situacije,
profesor Milan Kangrga najavio je skoranju pojavu novog asopisa Praxis
iji je i on sam jedan od pokretaa i najdugovenijih protagonista. I ve kra-
jem iste godine, u prvom broju Praxisa, njegov glavni urednik Gajo Petrovi u
uvodniku je najavio, pozivajui se na Marksov analitiki metod, bespotednu
kritiku svega postojeeg, to je neke ohrabrivalo, a mnoge plailo.
NAGOVETAJ INTELEKTUALNE ZAJEDNICE
Gajo Petrovi je od 1964. do 1974. godine bio jedan od dvojice glavnih i od-
govornih urednika asopisa Praxis. O njegovom urednikovanju kao zama-
nom i dinaminom javnom poslu malo se zna i jo manje govori. Tek poneto
od toga bih mogao da evociram, kao redovni italac i jedan od povremenih
saradnika asopisa. Neto konkretnije bih mogao rei i iz neposrednog isku-
stva, kao jedan od sekretara meunarodnog izdanja Praxisa, iz vremena kada
su ga ureivali Gajo Petrovi i Veljko Kora, profesor Filozofskog fakulteta
u Beogradu, a sekretari smo bili Branko Despot, tada asistent Filozofskog
fakulteta u Zagrebu, i ja, onda asistent Filozofskog fakulteta u Beogradu.
Jedna od osobenosti urednikog angamana Gaje Petrovia, poznata kru-
gu saradnika asopisa, i domaeg i meunarodnog izdanja, jeste da, po pravi-
lu, nije bilo rukopisa koji bi bio objavljen a da ga glavni urednik nije paljivo
proitao, esto i redigovao. A kada su, na osnovu miljenja recenzenata, bile
potrebne vee intervencije u tekstu, s autorima je, opet, najvie komunici-
rao glavni urednik. Kroz neposrednu i prisnu komunikaciju poboljavao bi
se kvalitet teksta, bez zadiranja u stanovita autora. Potovanje autonomije
autora bilo je tim vanije to je primetno, ve povrnim pogledom na regi-
star autora i bibliograju tekstova objavljenih u Praxisu, da oni pripadaju
razliitim teorijskim orijentacijama i nikako nisu bili istomiljenici, kako se to
nekada inilo a vremenom nekako uvreilo kada se govori o praksisovcima.
Jednostavnije bi bilo rei ko i ta nije mogao nai mesta u ovom asopisu (to
su ideje i ideologije staljinizma i nacionalizma).
Upadljiva predanost kvalitetu tekstova u asopisu koji je ureivao moe
se pripisati inae poznatoj linoj metodinosti to je Gajo Petrovi zorno
pokazivao i u drugim poslovima koje je obavljao, a mogu da potvrde svi
koji su ga blie poznavali. ini se, pak, da je on u svoj uredniki angaman
ugradio i jedan dodatni motiv, da ukupan utisak o samom asopisu bude to
bolji, kako kod kruga italaca koji se irio (na vie hiljada, u zemlji i svetu),
tako i u ukupnoj javnosti. Vrsni logiar i znalac jezika, domaeg i stranih, bio
je od nezamenljive koristi. Briga o prestiu asopisa bila je neophodna i da
bi njegova intelektualna pozicija bila to jasnija i postojanija u sporovima i
sukobima koji su oko Praxisa rasli tokom njegovog izlaenja.
U duhu boljeg dela akademske tradicije, na tadanjim univerzitetima, a
jo vie u uim intelektualnim krugovima, pomaljale su se donekle zaborav-
ljene akademske slobode i tenje za autonomijom. One su uzele vie maha
van univerziteta. Praxis, a ponajvie Korulanska letnja kola bili su najivlja
mesta istraivanja, dijaloga i line komunikacije, kako na predavanjima i de-
batama, tako i u kafanama, na plaama, izletima, to je mnoge podsealo na
simpozione grke antike. U svemu tome, kroz desetak godina, sudelovalo je,
ukupno uzev, na hiljade ljudi iz zemlje i celoga sveta. Nastajala je, tako, sve
ira intelektualna zajednica koja je delovala stimulativno na slobodan razvoj
line i zajednike kulture.
U nastajuoj intelektualnoj zajednici vaile su izvesne norme do kojih se
drugde manje dralo. Deavalo se, prirodno, da za dueg studijskog boravka
van zemlje urednik nije bio u prilici da pripremi asopis za tampu. Tako je,
recimo, broj asopisa koji je posveen zbivanjima u Jugoslaviji (br. 34 za
1971. godinu) pripremio jedan od urednika, Milan Kangrga. Prilikom po-
vratka u zemlju, na promociji tog broja Praxisa, u Petrinji, zvanini glavni
urednik nije krio zadovoljstvo time to asopis redovno izlazi, i kada je on na
putu, a izrazio je i veoma povoljan utisak o sadraju toga broja. Bez sujete i
bilo kakvog traga surevnjivosti, to inae nije ba retka pojava u intelektual-
nim krugovima, Gajo Petrovi je cenio da je tim brojem postignut zajedniki
intelektualni uspeh.
Naelno dranje Gaje Petrovia kao glavnog urednika izuzetno jasno je
dolo do izraaja kada je, usred leta 1971. godine (mnogi su tada govorili
o hrvatskom proleu), upravo on, pred sudom branio od trajne zabrane
pomenuti broj asopisa. I kao to malo ko ume da, poput njega, metodino
brani odreeno stanovite, u ovom sluaju slobodu kritike misli, tako je
Gajo Petrovi branio tekstove Milana Kangrge, Zagorke Golubovi, Boida-
ra Jakia i moj od inkriminacija tuilatva. Pod udar zabrane tada je doao i
zbornik dokumenata o deavanjima junalipnja 1968, koji je takoe pripre-
mljen i objavljen dok je on bio van zemlje. Svojom sistematinou, uporno-
u i, zato ne rei, hrabrou da se suoi s monom vlau, Gajo Petrovi
je odbranio taj broj asopisa od trajne zabrane, a u zborniku dokumenata su
zabranjena (i odrezana) samo dva dokumenta, programi beogradskih i zagre-
bakih studenata, mada su oni ve bili objavljeni.
Brian odnos prema tekstovima i autorima osvedoen je i u jednoj jo
dramatinijoj situaciji. Naime, s jeseni 1972. godine u Sarajevu je uhapen
Boidar Jaki, asistent tamonjeg Filozofskog fakulteta, i optuen za ver-
balni delikt (krivino delo neprijateljske propagande), poinjen objavlje-
nim tekstovima, i u Praxisu. Na suenje Jakiu, poetkom 1973, dola su
oba glavna urednika Praxisa Rudi Supek i Gajo Petrovi, izraavajui time
ne samo brigu za ono to je snalo jednog od saradnika asopisa ve i so-
lidarnost s kolegom koji je pokazao analitike sposobnosti i spremnost za
rizik javnog izlaganja kritikog miljenja o zbivanjima u Jugoslaviji. Jaki je
osuen i izbaen sa Filozofskog fakulteta. Bio je to i simptom poremea-
ja u odnosima u intelektualnoj zajednici oko asopisa Praxis. Naime, pored
toga to su neke kolege iz Zagreba i Beograda javno pokazali solidarnost s
reprimiranim kolegom, kolege iz Sarajeva nisu samo utale o suenju nego
su neki od njih i sudelovali u proirenoj represiji (Jakievom izbacivanju s
fakulteta), a pojedini viegodinji lanovi Saveta i saradnici Praxisa su se uur-
bano, i ishitreno, javno distancirali (ograivali).
Ni u samoj Redakciji nije vladala puna harmonija. Bilo je i povremenih
potresa (ostavka profesora Danila Pejovia, kao urednika), ali je produeno
izdavanje asopisa koji su, uz Gaju Petrovia, potpisivali najpre Rudi Supek,
a potom Ivan Kuvai. Dublji i trajniji razlazi pojavie se tek kasnije, vie
godina nakon prestanka izlaenja asopisa.
LEGITIMITET PORETKA
Imajui u vidu ono to se nekada zbivalo u jugoslovenskoj kulturi, moglo
bi se rei da Praxis nije bio usamljen nego najprimetniji deo jednog irokog,
raznolikog i trajnijeg procesa duhovnog oslobaanja. Taj dinamini proces
uzimao je maha naroito od sredine pedesetih i trajao sve do poetka sedam-
desetih godina. Tada su se u umetnosti knjievnosti, pozoritu, lmu, sli-
karstvu u lozoji i sociologiji, i u sve otvorenijem javnom ivotu, pojavili
brojni autori razliitih idejnih polazita i usmerenja kojima je bila zajednika
tenja ka slobodi stvaralatva i kritici datih ogranienja slobode. Obnovljen
pojam slobode postao je glavno merilo za kritiku procenu legitimiteta po-
retka. Mada su tadanje ideoloke i politike stege u Jugoslaviji bile manje
nego u drugim zemljama realnog socijalizma, zamah slobode nije se mirio
s ogranienjima, a jo manje s ugroavanjem slobode.
Bilo je to, takoe, vreme zamaha duhovnog oslobaanja od okvira etabli-
ranih ideologija u itavom svetu, pa i u najrazvijenijim zemljama Zapada, gde
je takoe otvoreno pitanje o legitimitetu liberalno-demokratskog poretka.
U onome to je tadanje slobodoumne ljude zbliavalo najprimetniji su bili,
prvo, otpor nasilju, iji je tada glavni simbol bio rat u Vijetnamu i, drugo,
iroko rasprostranjeno uverenje u realnu mogunost promena sveta, u znaku
slobode.
Protagonisti uverenja da postoji alternativa dominantnim porecima, osim
rastue podrke u raznolikim idejnim strujanjima toga doba, nailazili su i na
podrugljive etikete popravljai sveta, a i igosani su kao leviarski ek-
stremisti ili vinovnici pomahnitale utopije, kako ih je u jednom zamanom
tekstu oznaio bivi urednik Praxisa Danilo Pejovi, branei legitimnost vla-
dajueg poretka.
Duhovno oslobaanje izraeno je i kroz bunt studenata. Kulminacija ra-
znih oblika bunta u itavom svetu, i u Jugoslaviji, bila je 1968. godine. Kada
su takva gibanja uskomeala Beograd, i naila na nasilje reima, zbog ega je
Savet Beogradskog univerziteta objavio trajk, a studenti okupirali fakulte-
te, tada se znatan broj studenata i profesora bezmalo svih univerziteta javno
solidarisao s beogradskim kolegama. Tako je bilo i u Zagrebu. Meu njima je
bio i profesor Gajo Petrovi, pozvan kao urednik Praxisa koji je onda imao
veliki ugled meu studentima. Tada se, to je raritet u tadanjim svetskim
zbivanjima, pojavila i jedna grupa profesora i studenata koja je, u saradnji sa
snagama reima, podvojila i razbila okupljanje studenata u zagrebakom Stu-
dentskom centru. Vinovnici okupljanja su kanjeni, neki reenjima sudije
za prekraje, a Gajo Petrovi takoe i izbacivanjem iz Saveza komunista, u
kojem je bio od svojih mladenakih dana antifaistikog angamana. Bio je
na delu, kako je protekom vremena bivalo sve jasnije, savez staljinista i nacio-
nalista koji su zajedno militantno nastupali protiv nove levice i kontrakulture,
da bi se nakon likvidacije zajednikog protivnika uzajamno sukobili u borbi
za ideoloku i politiku dominaciju.
Junski sukob 1968. godine, prema optem a povrnom utisku, okonan je
govorom, preko televizije, tadanjeg efa partije i drave Josipa Broza Tita,
koji je toboe dao 90% za pravo studentima, podrazumevajui da su 10%
u krivu. Ubrzo je nastala inverzija, primat je dobila potraga za krivcima.
U itavoj zemlji pokrenut je obraun s uesnicima lipanjskih gibanja, a i
ire. (Prisetimo se, studentski protesti gueni su brutalno i u demokratskim
zemljama.) Usledio je, zapravo, irok i snaan talas represije prema ranije
pomenutom takoe irokom i snanom talasu duhovnog oslobaanja i os-
poravanja datog poretka. Sami protagonisti represije nazvali su svoje bor-
beno nastupanje obraunom s crnim talasom u kulturi. Pored nasumine
tradicionalne decimacije i ostrakizma, bilo je u tom obraunu i primetne
metodinosti. Poto je najpre onemogueno delovanje studentskog pokreta,
nizale su se zabrane listova, asopisa i knjiga, lmova i pozorinih predstava,
zatim slede hapenja i suenja, mahom studentima, te izbacivanja s univerzi-
teta, sputavanje akademskih sloboda i autonomije te guenje profesionalnih
udruenja, u prvom redu lozofskih i sociolokih, ukidanje gimnazija (ne-
emo da kolujemo omladinu za barikade, nego za fabrike)... Kao kruna po-
zamane istke ozakonjeno je nametanje moralno-politike podobnosti
prilikom otputanja i zapoljavanja. Demonstracije sile bile su sve uestalije,
itava zemlja zahvaena je militarizacijom, pod geslom drutvene samoza-
tite i optenarodne odbrane. Izvesno opravdanje traeno je u okupaciji
ehoslovake 1968. od strane vojnih snaga Varavskog pakta. Pod izgovo-
rom da se u Jugoslaviji izbegne intervencija sovjetskih tenkova, red je zavo-
dila domaa vlast. Na udaru su se nali svi koji su na bilo koji nain dovodili
u pitanje legitimitet poretka. I kada su mnogi od njih proglaeni za poraene
snage nastavljan je obraun uz ubojito geslo dotui poraene.
Oznakom lozofa kao glavnih krivaca za bunt mladih stavljena je u
pogon drevna i ekasna optuba za kvarenje omladine. Sam Tito je pod-
strekivao obraun s glavnim krivcima nereda na univerzitetu, i neprestano
je nadzirao egzekuciju podrunih kadrova. U hajci na krivce vlast je naja-
gilnija bila u Beogradu, gde su se i razne reimlije nadmetale u sastavljanju
spiska neprijatelja, mahom s Filozofskog fakulteta, oznaenog za najopa-
kije neprijateljsko gnezdo. Protiv grupe profesora toga fakulteta sedam
godina voena je svakojaka borba, sve dok ih vlast nije odatle uklonila 1975.
godine.
Na meti pozamanog ratnog pohoda nali su se praksisovci, to je bila
zajednika oznaka za inae razliite nepodobne intelektualce. Jedan od
predvodnika takvog pohoda Zdravko Mali, sveuilini profesor i predsed-
nik Sveuiline konferencije SK u Zagrebu, lansirao je znamenito geslo: po-
bediemo, pa makar ili i s poluidiotima.
Kako se ko borio, ko je bio pobednik, a ko poraen, i ta je sve potom
sledilo, sloena je tema koja prelazi okvir ovog prigodnog teksta. Ovde smo
samo donekle doarali kako se prepliu i sudaraju ideje i ideologije, sloboda
i poredak, line biograje i istorijska zbivanja. Pokazalo se, naime, da izvesni
sporovi i sukobi prevazilaze okvire sueljavanja raznih doktrina, ukljuiv i
marksizam, i zadiru u preispitivanje samih temelja legitimnosti datog poret-
ka.
Preputajui podrobnije istraivanje tokova sukoba buduim istraivai-
ma, mogli bismo rei da su ih jedni videli kao razumljivi deo traganja za
mogunostima demokratskih promena, a drugi su ih doivljavali kao poetak
kraha datog poretka, te da je nuan sveti rat za odbranu poretka domina-
cije. Dok je to, pre 1968. godine, bio mahom sukob ideja i ideologija vlast je
mogla biti ak ponekad i tolerantna, ali kada se pojavio delatni pokret nestao
je svaki trag tolerancije. A kako su vremenom otpori dominaciji sve eka-
snije slamani, vitlanje silom liavalo je razne silnike bezmalo svih skrupula,
pa i obrazlaganja ideoloke legitimacije. Viegodinja istraivanja toga raz-
doblja nameu utisak da je dugotrajno vebanje strogoe merodavnije za
razumevanje surovosti tokom ratova koji su se desili na tlu Jugoslavije nego
hibernirani mentaliteti i razni nacionalni stereotipi, ali i to valja prepustiti
daljim istraivanjima.
HRONINA KRIZA
Vratimo se Gaji Petroviu kao uredniku. Mogli bismo rei da je on svoje line
sposobnosti uspenije ostvarivao u nastojanju da se oblikuje intelektualna
zajednica u vreme zamaha procesa oslobaanja duhovnog stvaralatva. A
kada je nakon duge plime samooslobaanja nastupila oseka, i kada je uzeo
maha sistematski obraun s itavim crnim talasom, Praxis je svemu tome
najdue odolevao, zahvaljujui, opet, angamanu Gaje Petrovia. Imao sam
priliku da to i neposrednije posmatram, neposredno pred njegovo gaenje
(eufemizam za likvidaciju bez sudske odluke).
U vreme osipanja ire intelektualne zajednice jo su opstajala njena jezgra
u Zagrebu i Beogradu. Formirana je zajednika redakcija koja je relativno
harmonino saraivala, zahvaljujui najvie umeima Gaje Petrovia. Zahva-
ljujui njemu, izbor autora i tekstova za objavljivanje tekao je mahom glatko.
To vai i za razne sekretarske poslove zbog kojih sam redovno s njim sarai-
vao. Satima smo razgovarali i zavravali tekue poslove u njegovom kunom
kabinetu, uz diskretnu brigu njegove supruge Asje. Uzajamno persiranje
nije smetalo otvorenim i iskrenim razgovorima, ne samo o redakcijskim po-
slovima. Jedna od stalnih tema bilo je i obuzdavanje dijaloga unutar kruga
urednika i saradnika Praxisa. Pod snanim spoljnim pritiskom otvaranje iv-
ljih dijaloga izgledalo je kao rizik od podela i razlaza, dok bez dijaloga izo-
staje pun razvoj ideja i komunikacija. U delikatnije teme spadale su i razlike
u poloaju lozofa i sociologa u Zagrebu, gde su barem donekle tolerisani,
ostali su na Sveuilitu (ak je jedan od urednika Praxisa, Predrag Vranicki,
bio rektor), dok su u Beogradu surovije proganjani, naroito studenti. Neto
manje smo razgovarali o tekoama javnog angamana u Sarajevu, Ljubljani i
drugim univerzitetskim sreditima. Privatnih tema jedva da smo se doticali.
Koliko se seam, poslednji sastanak Redakcije odran je u Zagrebu 2. juna
1979. godine, pet godina nakon prestanka izlaenja asopisa. U diskusiji su
uestvovali Gajo Petrovi, Rudi Supek, Branko Bonjak, Danko Grli, Lju-
bomir Tadi, Zagorka Golubovi, Mihailo Markovi, arko Puhovski, Miha-
ilo uri, Miladin ivoti, Dragoljub Miunovi, Predrag Vranicki i ja. Usta-
novljeno je da Redakcija svake godine obnavlja mandat, da niko ne prihvata
trajni nestanak Praxisa, da je njegovo postojanje realna kulturna potreba, da
je neophodan dijalog naroito o rezultatima kritike dogmatizma i staljinizma
(planirano je da 1975. na Koruli tema bude ta je, zapravo, staljinizam, ali
je kola u meuvremenu ugaena), da tek predstoji produbljena analiza zbi-
vanja 1968. godine, da treba ispitati sve realne mogunosti javnog delovanja,
vodei rauna o intelektualnom kvalitetu i o spremnosti na rizik za kritiku
re u irim intelektualnim krugovima, kao i o iskuenjima sektatva. Posebno
je istaknuta vanost prijateljstva stvaranog u jezgru intelektualne zajednice
tokom minulih 30 godina. Otvoreno je i pitanje o pokretanju asopisa van
zemlje, ukoliko u samoj Jugoslaviji za to nema realnih mogunosti, s napo-
menom da je za to potrebna saglasnost domae Redakcije.
I bez izriite saglasnosti, jedna grupa urednika iz Beograda, koji su imali
vee tekoe s objavljivanjem svojih radova nego zagrebake kolege, uz krat-
kotrajno uee Rudija Supeka (jedinog iz Zagreba), zajedno s jednim kru-
gom saradnika u svetu, pokrenula je meunarodni asopis Praxis international
koji je oznaio i kraj dotadanje intelektualne zajednice. Bilo je i otrijih rei
oko krae i falsikata samog pojma i naziva asopisa. Veina je pak nastavila
da sarauje na raznim projektima. Bilo je i krupnijih ideolokih razlaza u no-
vom kontekstu koji se bitno razlikuje od onoga u kojem je nastao i postojao
Praxis i oko njega nastajua intelektualna zajednica. Kao najkrupniji primer
razlaza pominje se to to je u svetu jedan od poznatijih praksisovaca, Mi-
hailo Markovi, postao ideolog i potpredsednik Miloevieve Socijalistike
partije Srbije, koja ne samo da nema nikakve veze s idejama i delovanjem
Praxisa, nego se osvedoila kao jedan od glavnih aktera zloina i pljake kroz
ratove u kojima je razarana Jugoslavija.
Na kraju ovoga seanja pomenimo i neto od ireg znaaja. I postojanije
duhovne tvorevine od jugoslovenskih bivaju zahvaene krizom, ali iz njih
moe da sledi i obnova, a ne samo krah. U naem sluaju je, meutim, na
delu neto osobeno, a to je hronina kriza ne samo duhovnih tvorevina ve i
itavog drutva i drave, pa i same ovenosti. Umesto suoavanja s krizom
i traganja za njenim raspletima, kako smo videli, usledila je potera za onima
koji su o njoj raspravljali. Potera i likvidacije. Ali, to je tema za ozbiljnije
razmiljanje od pukog jadikovanja nad rtvama. Naime, kada se kriza valja-
no ne rasplete, njeni sastojci dugo plutaju po povrini istorijskih dogaanja,
tako da sama kriza postaje nain ivota, beskrajno gacanje po itkom glibu.
Osoviti se na vre i pouzdanije tlo oteano je i retko vienim zloinima i
pljakom, to dodatno optereuje ne samo nova traganja za slobodom nego
i za obinim, normalnim ivotom.
Pomenimo jo neto to izgleda anegdotski o profesoru Petroviu. Kada
je iskrsavalo bilo ta sporno, i u odnosima meu urednicima, Gajo je, uz
uobiajeno a neodreeno mrmljanje (da, da...), povremeno otvarao svoju
taku u kojoj je uvek bilo napismeno obilje injenica i argumenata koji
su razjanjavili sporne stvari. Zapazio sam i neto zamanije od legendar-
ne take. Boravei ee u njegovom stanu, primetio sam, u sklopu velike
biblioteke, hrpe sistematski sloenih asopisa i novina, raznih dokumenata
politikih, sudskih i sl. i iseaka iz novina o raznim dogaajima i lino-
stima, ime se on rado i umeno sluio. Primetna je bila i opsena prepiska s
lozofskim i drugim autorima iz itavog sveta i iz raznih krajeva Jugoslavije.
Takvu dokumentaciju nisam viao ni u raznim institucijama u kojima sam
prikupljao grau za svoja socioloka istraivanja. I danas mi se ini da je
opsena i raznolika dokumentacija, koju je decenijama prikupljao i sreivao
Gajo Petrovi, profesor i urednik, prava riznica za istraivae zbivanja kako u
tadanjoj Jugoslaviji tako i u itavom svetu, a ne samo u radu Redakcije.
U dananjim okolnostima izgleda bezmalo neverovatno da je na ovom
tlu nekada uopte postojao takav ovek kao to je Gajo Petrovi koji je prak-
tino iveo svoju lozoju. Ipak, jeste, postojao je i nije bio samo ugledni
profesor. Iako je mnogo toga pretvoreno u prah i pepeo i predato zaboravu,
ostaju ideja slobode i naelo kritikog miljenja kao trajna merila za procenu
razvijenosti kulture, i onda a i sada!
Nastojei da barem donekle razmaknem zavese koje su sputene nad
jednim razdobljem i njegovim akterima, hteo sam da podstaknem kritika
prouavanja izvorne dinamike jednog odista burnog razdoblja. Iako mnogi
tadanji akteri vie nisu meu ivima, to ne mora da znai da su i njihova dela
pokojna. Bez pretenzija da nekadanje protagoniste slobode nameemo dru-
gom vremenu i drugim akterima, hteo sam da predoim vanost ispitivanja
interakcije teksta i konteksta u minulom razdoblju, pretpostavljajui da je po-
neto od toga merodavno za razumevanje novog konteksta i novih tekstova
koji u njemu tek nastaju ili e nastati, nadati se, s novim poletom ideje slobo-
de i kritikog miljenja i, dabome, s novim akterima u novom kontekstu.
NEBOJA POPOV
GAJO PETROVI WAS NOT ONLY A PROFESSOR
The author emphasises Gajo Petrovis role in the liberation from the dogmatic Marx-
ism, presents his polemics in 1964 with Veljko Vlahovi, the President of the Ideological
Commission of the Central Commmittee of the Yugoslav Communist League , evalu-
ates his editorial work in the periodical Praxis and points out that the legitimacy of the
regime was brought into question by the works in that periodical. The idea of freedom
and the principle of critical thinking that he afrmed remain a permanent measure in
the judgement of the development of a certain culture.
GORAN VOB
GAJO PETROVI KAO LOGIAR
Izvorni lanak
Profesor Gajo Petrovi niz je godina bio predstojnik Katedre za teorijsku
lozoju koja je obuhvaala tri discipline: logiku, ontologiju i spoznajnu
teoriju. I dok su se ostali nastavnici na Odsjeku za lozoju ponekad u
svojim kolegijima prihvaali tema iz spoznajne teorije, a pogotovo ontologije,
nastavu logike obavljao je iskljuivo profesor Petrovi. U to vrijeme logiku
su osim lozofa, kao opi ili pomoni predmet, sluali i studenti pedagogije,
sociologije, psihologije, a kasnije i informacijskih znanosti. Ne samo sluali,
nego i polagali ispit. Moe se zamisliti kakva je guva vladala oko njegove
sobe u ispitnim rokovima. S vremenom se ta guva neto smanjila jer su sve
studijske grupa na fakultetu, zbog problema s vlastitom satnicom, poele
smanjivati broj opih i pomonih predmeta. S druge strane, katedra za
teorijsku lozoju razdijelit e se, s vremenom, na tri katedre za logiku,
spoznajnu teoriju i ontologiju, od kojih e se svaka dalje zasebno razvijati.
Na predavanjima logike guva je bila neto manja, ali ipak, na poetku i
kraju semestra, najvea dvorana na fakultetu, popularna sedmica, uvijek je
bila puna. Studenti logike sluali su logiku dvije a ostali jednu godinu. Sama
su predavanja bila koncipirana tako da se tona tema mijenjala iz godine u
godinu. Tako bi studenti lozoje tijekom dvije godine sluali predavanja o
bar dvije velike teme. Ponekad bi to bio uvod u elemente simbolike logike,
nekad pregled Aristotelove silogistike, a ponekad pak neka ire lozofska,
kontroverzna tema o, recimo, prirodi logike (sjeam se da su u kolskoj go-
dini 1967./1968. tema bile diskusije voene poetkom stoljea oko norma-
tivnog ili deskriptivnog karaktera logike.Tada mi se to inilo pomalo zastar-
jelom i prevladanom temom ali, iz dananje perspektive moe se rei da je
to bilo svojevrsno predvianje modernih diskusija vezanih uz pitanja poput
alternativnih logika i umjetne inteligencije.
U usporedbi s ostalim predmetima iz teorijske lozoje, poput spoznajne
teorije, a naroito ontologije, logika je bila neto manje popularna. Poet-
GORAN VOB GAJO PETROVI KAO LOGIAR 44
kom svibnja, kad i inae fakulteti pomalo opuste, sedmica bi bila poprilino
prazna, ali to profesora ne bi previe smetalo i predavanja su se odravala
redovito, ponekad i za relativno mali auditorij, neposredno pred ponovno
buenje interesa za logiku krajem semestra, u vrijeme dijeljenja potpisa.
U to vrijeme, do ranih sedamdesetih, postojao je samo jedan seminar iz
teorijske lozoje i u njemu se logika uglavnom nije radila. Tema seminara
obino se u dogovoru s polaznicima odreivala poetkom semestra, a ue
logike teme meu studentima lozoje nikad nisu bile osobito popularne.
Sjeam se da je jednom pred lanove seminara postavljeno pitanje to hoe
da se radi teme iz suvremene marksistike lozoje, John Locke ili, tree,
da se proradi jedan, upravo objavljen udbenik matematike logike.
Diskusija o tom pitanju protegla se kroz dva termina. Najglasniji i najod-
luniji bili su zastupnici marksistike tematike, i na kraju je u demokratskom
glasanju izabrana upravo ta tema. John Locke je proao dosta slabo, sa dva
ili tri glasa. Najslabije je prola matematika logika (sa svega jednim glasom).
Tako su moji marksistiki orijentirani kolege dobili zadovoljstvo da se radi
upravo njihova omiljena tema, iako se oni najglasniji poslije na seminaru vie
nisu pojavljivali.
Kao sveuilini nastavnik logike Gajo Petrovi bio je uz nju profesional-
no vezan i premda ona zapravo nije bila jedino niti glavno podruje njegova
rada, bio je odlino informiran o njezinim glavnim suvremenim tokovima,
strujanjima i kontroverzijama, a i osobno je poznavao mnoge od vodeih
suvremenih logiara. Meutim, unutar njegova bogatog pisanog opusa, do-
sta je mali broj radova posveenih logici u strogom smislu. Najvaniji meu
njima je svakako udbenik objavljen prvi put 1964 pod naslovom Logika za
III razred gimnazije, koji je doivio brojna izdanja. Ova knjiga je poznata
svakome tko je u Hrvatskoj studirao lozoju, pa u samo ukratko podsjetiti
na njezinu povijest. Sputan tadanjim srednjokolskim programom logike, a
piui udbenik logike za srednje kole, odnosno gimnaziju, autor je znatno
proirio, zapravo udvostruio koliinu obraenog materijala, pokazujui ti-
pom slova u tisku koji dijelovi udbenika ulaze u postojei program, a koji
ga nadilaze. Rezultat je zapravo bio sveuilini udbenik logike, prikladan i za
uporabu u srednjim kolama. On je posluio a i danas slui objema svrhama.
Premda je simbolika logika u njemu izvorno obraena u vrlo elementarnom
opsegu, moe se rei da tim udbenikom poinje irenje temeljnih ideja sim-
bolike logike u Hrvatskoj. Nita manje vana je i injenica da je, za razliku
od prethodnih udbenika u slubenoj uporabi, ovaj udbenik pisan sa strogo
i dosljedno provedenih, a ne samo deklariranih, antipsihologistikih pozicija.
Time je i u hrvatskoj nastavi logike dovren posao eliminacije psihologije iz
logike, proces koji je u Njemakoj zapoeo Frege osamdesetak godina rani-
je.
U ranim devedesetim godinama prosvjetne su vlasti proskribirale upora-
bu ovog udbenika u kolama zbog ideoloke nepodobnosti autora i potakle
izradu novih udbenika koji su ga trebali nadomjestiti. Jasno je da se od
svakog udbenika moe napraviti bolji, ali ovi novi udbenici (kvalitetom
vrlo nejednake razine) nisu potisnuli Petroviev udbenik. U cjelini gledano,
meu hrvatskim udbenicima logike, Petroviev ostaje do danas bez premca,
naroito uz izvrstan dodatak dr. Davora Lauca Elementi simbolike logike
koji je prvi put objavljen 2004. i koji odlino funkcionira kao dopuna i u
sveuilinoj nastavi logike.
Petroviev udbenik logike moe se shvatiti i koristiti i kao svojevrstan
uvod u lozoju ili, recimo to tako, lozofsku analizu. Na primjer, prvi dio
udbenika, izlaganje o tzv. elementima misli pojmu, sudu i zakljuku, zapra-
vo je uvod u ono to se danas esto, i moda neprikladno, naziva lozojom
logike. Tako se, na primjer, glavne tradicionalne teorije pojma od realistike
do nominalistike - prilino detaljno razmatraju s njihovim temeljnim slabo-
stima, da bi se na kraju ponudila vlastita koncepcija po kojoj je pojam misao
o biti predmeta. Ta koncepcija dakako i sama ima svoje slabosti i tekoe i
teko bi se mogla smatrati denitivnom. No itavo to razmatranje diskretno
uvodi itatelja u vaan segment tradicionalnih lozofskih diskusija. S druge
strane, drugi dio udbenika, posveen tzv. metodama spoznaje, zapravo se
moe gledati kao uvod u osnovne teme lozoje znanosti.
Ovaj udbenik nije dakako jedino to je Gajo Petrovi napisao o logici.
Piui o Baconu, Wittgensteinu, Ayeru, izmeu ostalih, pisao je i o logici.
Piui o teorijama istine, takoer.
No ono to je ovdje moda zanimljivije, jest injenica da je raspravljajui
o naizgled vrlo dalekim temama ili o lozoma, poput Heideggera, stvarao
svojevrstan model lozofsko logike analize. To je znailo, s jedne strane,
tenju da se temeljni pojmovi i teze lozofa o kojima je rije racionalno i
logiki analiziraju, naroito s obzirom na njihovu unutarnju konzistentnost.
No, isto tako, to je podrazumijevalo da se analiza nikad ne izvodi unutar poj-
movne sheme i koristei specian jezik lozofa o kojem je rije. To konkret-
no znai da raspravljajui o Heideggeru, Petrovi pie istim jezikom kojim
pie i kad je rije o Hegelu ili Wittgensteinu, dakle obinim ili standardnim
knjievnim jezikom, prilagoenim struci, odnosno obogaenim stanovitim
strunim leksikim inventarom. Takvo odbijanje da se tue nejasnoe u mi-
ljenju zaobiu ili prikriju preuzimanjem tue terminologije i manire kao
neeg najnormalnijeg, ine njegovu analizu korisnom za ozbiljnog itatelja,
dok se to, istovremeno, povrnom i laikom itateljstvu ponekad ini manje
zanimljivim i atraktivnim od afektiranih uradaka beznaajnih epigona.
Mogli bismo na kraju rei: Premda je samo manji broj Petrovievih radova
posveen strogo logikoj problematici, svi njegovi radovi pokazuju da ih je
pisao logiar, i u tom smislu moe se rei da je, kao lozof, bio prvenstveno
logiar. I dalje, premda je po lozofskom uvjerenju bio deklarirani marksist,
metodoloki gledano bio je zapravo analitiki lozof.
Petrovi je podjelu lozoje na discipline smatrao donekle korisnom, ali
isto tako samo relativnom. Meu disciplinama, neke je smatrao fundamen-
talnijim od drugih. Logika je po njegovom miljenju poivala na odreenim
pretpostavkama koje same nisu bile logike tu bi svakako ule teorije isti-
ne, suda te cijeli niz problema koji tradicionalno pripadaju ontologiji. Sama
ontologija opet nije za njega bila nekakav skup sauvanih spoznaja ve prije
tradicionalni odgovor na temeljna lozofska pitanja, nain miljenja koji je i
sam trebao biti prevladan u novom obliku lozoje koji je Petrovi nazivao
miljenjem revolucije.
Gajo Petrovi bio je kompetentan i sposoban logiar i izvrstan nastavnik
logike. U nastavnikom je radu pokrivao jo dvije discipline. Bio je sigurno
najobrazovaniji lozof u svojem okruju, ne samo svoje generacije. Zapravo
je i u logici napravio mnogo, pogotovo za okolinu u kojoj je djelovao.
Pokuamo li objasniti sekundarno mjesto koje logiki radovi zauzimaju u
cjelini njegovog opusa, moda se tu i ne radi o izravnoj suprotnosti izmeu
ontologije i logike. Moda bi to bilo pravilnije gledati s obzirom na odreenje
temeljnog zadatka lozoje. U tom bi se kontekstu Gaju Petrovia moglo
suprotstaviti velikom logiaru Bertrandu Russellu. Za Russella, logika je bila
temeljna lozofska disciplina. No njezin zadatak, kao i zadatak cijele lozo-
je uostalom, bilo je rjeavanje stanovitih intelektualnih zagonetki koje se umu
nameu, bilo s lozojom ili bez nje. Upravo to - solving the puzzles - bilo
je neto to je profesor Petrovi umio raditi i to je potovao kao profesiju,
ali za njega samog lozoja je imala vanije zadatke: ona je trebala biti bitan
initelj u oslobaanju ovjeka.
Takav stav o ulozi lozoje je veoma sporan. U radikalnom obliku, a
pogotovo primijenjen na akademsku lozoju, on je krajnje diskutabilan.
Danas je to vjerojatno oitije nego prije par decenija. Pa ipak, kada je takav
stav konsekventno proveden i doista proivljen, on svakako zasluuje poto-
vanje.
GORAN VOB
GAJO PETROVI AS A LOGICIAN
For a long period of time, professor Gajo Petrovi gave courses in logic for students of
Philosophy and some other groups at the Faculty of Philosophy in Zagreb. In his lectures,
logic was conceived rather broadly, encompassing such topics as theories of truth and judge-
ment, but he also introduced symbolic logic to the study of philosophy in Zagreb. He was
a competent and able logician, though in his written work logic got only secondary place.
His main work in the eld is the excellent Logic for secondary schools, which until today
remains unsurpassed Croatian textbook in logic, serving actually as an introductory text-
book for University students too.
ANTE LEAJA
GAJO PETROVI I KORULA
Pregledni lanak
I.
Povezanost Gaje Petrovia s gradom Korula posredovana je onim to je
openito, a naroito u lozofskoj javnosti, poznato pod nazivom Korulan-
ska ljetna kola. Ta je posredovanost slina onoj povezanoj s nastankom
i dugogodinjim ureivanjem asopisa Praxis. I jedno i drugo neodvojivo je
od intenzivne intelektualne angairanosti Gaje Petrovia.
Gajo Petrovi je prisustvovao svim zasjedanjima Korulanske ljetne ko-
le, pa se utoliko moe rei da je u tom desetogodinjem razdoblju trajanja
kole bio i graanin Korule. Meutim, Gajo Petrovi nije bio samo jedan
od sudionika kole, promatra, slualac predavanja i diskusija na plenarnim
zasjedanjima ili seminarima, eventualno i u nekoj od debata ili neformalnih
razgovora to bi se vodili u pauzama ili nakon zasjedanja. Sve je on to bio,
dakako, ali je njegovo prisustvo i angaman u vezi s Korulanskom ljetnom
kolom imalo i bitno poseban karakter, imalo je dodatne aspekte vane za
uspostavljanje reputacije kole, kvalitetu tematike i debata voenih izravno
na zasjedanjima, ali i mimo formalnih skupova. Stoga je sve to imalo daleko-
sene reperkusije na duh kole.
Korulanska ljetna kola bila je veliki pogon - ne samo trajanjem (u pra-
vilu petnaest dana), nego i nizom drugih obiljeja. Prije svega rije je o tome
da je na koli bilo uvijek vie od stotinu ljudi raznolikog sastava (sveuilinih
profesora, znanstvenika razliitih usmjerenja, ne samo iz podruja drutve-
nih i humanistikih disciplina, studenata iz cijele Jugoslavije, ali i iz mnogih
drugih zemalja, znatieljnih promatraa ...), ali su u tome mnotvu bila i zna-
ajna imena lozoje i sociologije da se bez pretjerivanja moe rei: Korula
je u vrijeme trajanja kole bila stjecite samoga vrha svjetske lozofske misli.
Sastav prisutnih izrazito je naglaavao internacionalistiku dimenziju kole:
ne samo time to su dolazili iz raznih zemalja (ponajprije iz svih dijelova Ju-
ANTE LEAJA GAJO PETROVI I KORULA 50
goslavije, ali i iz dvadesetietiri zemlje od Venezuele, Meksika, Argentine,
preko Norveke, vedske, a da o SAD-u, Saveznoj Republici Njemakoj,
Francuskoj, Italiji, Velikoj Britaniji i ne govorim s obzirom na broj sudionika,
do Rumunjske, ehoslovake, Poljske, Demokratske Republike Njemake,
pa ak i iz Vatikana), nego i time to je komunikacija na plenarnim zasjeda-
njima, seminarima, razgovorima voena na razliitim jezicima, uz isprepleta-
nje raznovrsnih lozofskih uvida, pogleda, tumaenja suvremenosti i bitnih
lozofskih pitanja itd. Naravno da je takav sastav traio od vodeega jezgra
ne samo izvanredno tzv. struno znanje, nego i poznavanje vie jezika. U
tome je Gajo Petrovi bio vodea linost kole, jer su njegova lozofska re-
putacija i njegovo poznavanje najvanijih svjetskih jezika bili opepriznati, o
emu svjedoe i iskazi sudionika kole. Uz tematska, tzv. plenarna zasjedanja,
odravani su i posebni seminari, razgovori, konzultacije oblici rada koji su
traili i dodatni veliki neposredni angaman vodeih ljudi kole, ali i napor da
se sve to koordinira, a da ipak dionizijska atmosfera ne bude poremeena.
kola nije imala, za ovako velike i sloene skupove uobiajenu, tehniku
infrastrukturu, ili pozadinsku operativu (prihvat sudionika, organizirano
druenje izvan redovitog rada, pripremu dvorana, oglaavanje tema itd., itd.)
velikim dijelom i zbog krajnje nedovoljnih sredstava za odravanje kole (do-
gaalo se ponekada i da se do zadnjega asa nije znalo hoe li se iz tih
razloga kola uope odrati). Glavni teret svih organizacijskih pretpostavki
normalnog toka kole bio je apsolviran najveim dijelom angairanjem naju-
e jezgre vodstva kole i redakcije Praxisa, a u tome posebno prof. dr. Milana
Kangrge.
Kao Korulanin bio sam ponekada promatra (dakle ne redovito i ne
aktivni sudionik) i sam prisutan ili plenarnim zasjedanjima ili seminarima, pa
sam mogao izravno pratiti i osjetiti atmosferu koja je u radu kole dominirala
atmosferu otvorenosti za dijalog, kritinosti u razmatranju tematike, me-
usobnu tolerantnost ukratko: atmosferu slobodnog iznoenja miljenja.
Navest u primjer - seminar za strane studente (ali i za druge zainteresira-
ne za temu) o samoupravljanju u Jugoslaviji
1
. Seminar su vodili i na pitanja
1
Za taj sam seminar bio posebno zainteresiran zbog mog istraivakog rada. Radio sam
tada u Ekonomskom institutu u Zagrebu u svojstvu vieg znanstvenog istraivaa, a glavna
podruja kojima sam se bavio bila su: ekonomska politika i teorija rme. Budui da su se o
ponaanju rme, tj. samoupravnog poduzea u Jugoslaviji funkcija cilja, pitanja unutarnje
organizacije, motivacije zaposlenih i sistema raspodjele ostvarenog dohotka, ekasnosti po-
slovanja, investicijske usmjerenosti, meusobnog povezivanja poduzea (problem integracij-
odgovarali Predrag Vranicki i Svetozar Stojanovi. Pitanja su bila kritiki
intonirana i pokazala da auditorij razmjerno dobro poznaje predmet raspra-
ve. Voditelji seminara odgovarali su jasno, otvoreno, veoma kritiki ukazu-
jui na manjkavosti praktinih rjeenja ali su uspjeno naglaavali epohalni
znaaj samoupravljanja, na samoupravljanje kao jedno od moguih putova
razrjeavanja otuenja, kao mogue alternative za prevladavanje dominantne
politike paradigme, u kojoj su tehnokratske i birokratske zloupotrebe moi
vladanja velika opasnost za razvoj suvremenoga svijeta. Ukratko, seminar
je stvarao uvjerenje da samoupravljanje nije nikakva isprazna utopija, nego
realna povijesna alternativa dominantnom kapitalistikom produkcionom
odnosu (ukljuivo i produkcione odnose u tzv. realnom socijalizmu). Moj
je dojam tada bio, a to sam nakon seminara rekao i prof. P. Vranickom, da su
njihovi odgovori na izreena pitanja bili teorijski i informativno produktivniji
od veine uobiajenih politikih govorenja u korist samoupravljanja.
Takva vrsta otvorene, teorijski i kritiki usmjerene, argumentirane debate
bila je bitna karakteristika djelovanja kole u cjelini. Treba li posebno nagla-
avati da je to bila i glavna karakteristika asopisa Praxis od kada je poeo
izlaziti, pa sve do prestanka izlaenja a sredinja linost Praxisa svakako je i
neosporno za cijelo to vrijeme, kao njegov urednik, bio Gajo Petrovi.
Za Korulansku ljetnu kolu, ali i za asopis Praxis, Gajo Petrovi je bio
svojevrsni ministar vanjskih poslova: kontakti s brojnim lozoma u svije-
tu, to ih je uspostavljao i odravao, prepiska koju je s njima vodio, diskusije
o lozofskim pitanjima, uz kritike reeksije, s kolegama iz drugih zemalja
bili su obimni i raznovrsni. Nitko iz redova redakcije asopisa Praxis, pa niti
iz uprave Korulanske ljetne kole, nije imao tako razgranate kontakte i ko-
respondenciju kao Gajo Petrovi. Za ocjenu toga dijela njegove aktivnosti i
angamana dragocjene podatke pruila bi pisana ostavtina, lina arhiva Gaje
Petrovia. Bilo bi veoma vano kad bi se ta arhiva sitematski sredila i stavila
na raspolaganje javnosti. Mnoga pitanja iz historijata nastanka i djelovanja
asopisa Praxis i Korulanske ljetne kole iz te bi kompetentne grae dobila i
kompetentne odgovore, u prvom redu grau za sagledavanje golemog dopri-
nosa Gaje Petrovia u armaciji i asopisa, i kole ostvarivanjem kontakata s
skih procesa u privredi, tzv. uvjeti privreivanja...), sve ono to je bilo poznato ili obuhvaeno
sintagmom razvoj i funkcioniranje sistema udruenog rada u Jugoslaviji - vodile obimne
debate meu ekonomistima u Jugoslaviji i u brojnim drugim zemljama, jasno je da je bilo
vano uti razmiljanja i kritike opaske protagonista praksis-orijentacije o tom fenomenu.
lozoma i sociolozima iz drugih zemalja u svijetu. Nadajmo se da e se ta
arhiva srediti, sistematizirati i dati na uvid istraivaima fenomena popularno
poznatoga kao praksis-orijentacija.
U pripremama, a naroito tokom odravanja Korulanske ljetne kole toj
strani ivota kole Gajo Petrovi je posvetio silno vrijeme. O tome postoje
i svjedoanstva, na dio kojih u ovdje ukazati.
Dugogodinji bliski Petroviev prijatelj i suradnik Ivan Kuvai (i lan
redakcije asopisa Praxis i uprave Korulanske ljetne kole) prisjea se nje-
govog angamana. Prema onome to mi je u razgovorima govorio
2
Gajo je
za cijelo vrijeme trajanja kole vodio intenzivne razgovore s brojnim stranim
sudionicima o aktualnim pitanjima ne samo na zasjedanjima, nego i mimo
toga. Toliko su ga ti kontakti angairali da se uglavnom nije pridruio svo-
jim najbliim prijateljima u oputanjima, koja su u ambijentu Korule bila
normalni dio ivota (izleti na otoie oko Korule, kupanje, zajednika pro-
voenja veeri itd.). Ako nije diskutirao s kolegama, ustrajno je radio na bi-
ljekama o koli i za asopis, biljekama za svoje radove. Prof. Kuvai mi je
naglasio da je Gajo Petrovi takav bio i tokom studija njegovo prouavanje
literature bilo je neto to ih je sve impresioniralo, a poznavanje nekoliko
jezika omoguavalo mu je suvereno praenje svjetske strune literature. I jo
je jedna karakteristika tog njegovog intenzivnog angamana: nikada se nije
poalio da je optereen ili zakinut za trenutke odmora.
U svojim prisjeanjima na Gaju Petrovia Veljko Cvjetianin spominje
posebno i ovu njegovu, za uspjeh i reputaciju kole, vanu aktivnost
3
: Iste
godine morala je prestati radom Korulanska ljetna lozofsko-socioloka
kola, koja je u tijeku desetogodinjeg rada, pod mediteranskim nebom, po-
stala najvee meunarodno sastajalite najistaknutijih lozofa i sociologa.
Premda Gajo nije bio formalno elni ovjek Korulanske ljetne kole, on
je svojim dugogodinjim radom na otvaranju ne samo prozora u svijet, ve
i vrata, za nae i strane lozofe i sociologe bio jedan od najzaslunijih za
uspjeh kole.
Da je tome zaista bilo tako, evo i nekoliko svjedoanstava lozofa s koji-
ma je Gajo Petrovi korespondirao - i izvan Korule, ali i u gradu Koruli.
2
Razgovore sa prof. dr. Ivom Kuvaiem nisam, naalost, biljeio. Nadam se da nisam
pogreno prenio njegovu osnovnu misao i ocjenu.
3
Veljko Cvjetianin, Sjeanja i uspomene na velikog ovjeka, u zborniku (ur. Gvozden
Flego) Zbilja i kritika. Posveeno Gaji Petroviu, Antibarbarus, Zagreb, 2001., str. 81.
Ameriki lozof Robert C. Tucker
4
svoju je privrenost Jugoslaviji i
Korulanskoj ljetnoj koli pripisao intelektualnom i ljudskom utjecaju Gaje
Petrovia. Nakon Gajine recenzije njegove knjige o Marxu (Praxis 1/1965.,
recenziji koja ga je iznenadila kritikim, ali prijateljskim tonom) oduevila ga
je mogunost da ga i uivo sretne prilikom Gajinog gostovanja na lozof-
skom skupu u Illinoisu: Znajui sve to, bio sam oduevljen to sam imao
priliku da ga osobno upoznam. Pokazalo se da je Gajo (kako u ga sada zvati)
s kojim sam se upoznao tog proljea u Illinoisu kao to sam i oekivao na-
kon njegove recenzije paljiv ovjek i zanimljiv sugovornik, koji mi je po-
mogao da proirim svoje lozofske horizonte. Dapae, iz tog prvog susreta
rodilo se prijateljstvo koje u uvijek njegovati.
Tamo, na univerzitetu Notre Dame, uo sam za ljetne kole Praxisovog
kruga na Koruli, a potkraj 1966. stigao je poziv (vjerojatno na Gajin poticaj)
da doem na Korulu ljeti 1967. Imao sam i slian poziv da iznesem svoje
saopenje na konferenciji u Herceg Novom o Marksistikom i nemarksisti-
kom humanizmu. Tako smo moja supruga i ja prvi put krenuli u Jugoslaviju,
gdje smo se ubrzo zaljubili u tu zemlju i njezine ljude. Zapravo, upravo sam
na toj konferenciji o marksistikom i nemarksistikom humanizmu konano
shvatio to sam i to u vijek biti nemarksistiki humanist.
Iz Herceg Novog smo autom otputovali u Dubrovnik i ukrcali se na brod
za Korulu, gdje smo susreli mnoge lanove grupe Praxis; zajedno s drugim
uenjacima iz inozemstva sudjelovao sam na sjednicama i u neformalnim
diskusijama kojima je u sreditu bio problem humanistikog marksizma i
njegova znaenja za svjetska zbivanja. Tu je i prijateljstvo s Gajom, a sada
i s njegovom divnom suprugom Asjom, postalo blisko, tako da smo se u
godinama koje su slijedile sastajali kako na Koruli tako i u Princetonu, gdje
je Gajo bio gostujui lan School of Historical Studies na Institute for Ad-
vanced Study.
Za nas, i ne samo za nas, Korula je postala istinsko mjesto hodoaa
kasnih ezdesetih i ranih sedamdesetih godina, mjesto kojem smo se uvijek
iznova vraali da se susretnemo i raspravljamo ozofske i politike probleme
s naim prijateljima iz Praxisa i drugima iz Amerike i raznih stranih zemalja.
Kad sada gledam unatrag, izgleda mi da su te Korulanske ljetne kole bile
intelektualno tako privlane ba zbog atmosfere istinskog kozmopolitizma
4
Robert C. Tucker, Gajo Petrovi i marksistiki humanizam, u zborniku (ur. Gvozden
Flego) Zbilja i kritika. Posveeno Gaji Petroviu, Antibarbarus, Zagreb, 2001., str. 28.
koja je na njima prevladavala. Piui ove retke sada, u vrijeme jugoslaven-
ske tragedije ranih devedesetih godina, prisjeam se kako smo mi, posjetioci
iz inozemstva, bili jedva svjesni etnikih razlika meu lozoma Praxisovog
kruga koje smo upoznali. Oni su za nas bili naprosto slavenski graani lijepe
zemlje zvane Jugoslavija.
Ameriki sociolog njemakog porijekla Kurt H. Wolf iskustvo susreta s
Gajom Petroviem ovako saima
5
: Kad sam smislio pripovijetku Revolucija
koja traje, Gaji Petroviu bilo je pet godina, i niti on ni ja nismo znali jedan
za drugoga, kao to ni milijuni naih suvremenika nisu znali niti za njega niti
za mene. Ovo se potonje neznanje nije promijenilo, a ni ne moe se promi-
jeniti, ali Gajo i ja smo se upoznali. Prilika se ukazala za jednog predavanja
to ga je Gajo odrao u Bostonu, vie od trideset godina nakon to je bila
nastala Pripovijetka. Taj prvi susret ostaje mi nezaboravan, jer mi se Gajo
neposredno usjekao kao ovjek tako neposredan: potpuno suvremen i pri-
sutan u neposrednoj stvarnosti, bilo da je govorio ili utio; sav od neodoljive
pravednosti, od neunitive nesposobnosti da pravdu zamijeni krivdom, ili ak
samo pobrka; od neuzdrmane pouzdanosti, od nevjerojatne spremnosti na
pomaganje i pomo. I od jedne neponovljive sposobnosti nadanja. Ta spo-
sobnost ustrajati u nadanju, ne odustati od nade, usprkos svoj patnji, usprkos
svim preprekama, usprkos svoj nesrei, politiki ili tjelesno, a najupeatljivije
moda u vrijeme bolesti, kojoj je konano morao podlegnuti toj nadi da se
usprkos svemu ide dalje, da nikad nije dovoljno dobro, ve mora biti bolje,
posveena je pripovijetka; ali tek mi je sada sinulo, nakon vie od ezdeset
godina otkako je ona (pod vidljivim utjecajem prvog itanja Kafke) nastala,
da je Gajo bio njezin aneo uvar i da e ona u ovom zborniku nai svoje
konano i poasno mjesto.
Na Gajinu intelektualnu otvorenost, neposrednost, spremnost da sugo-
vorniku posveti vrijeme, na njegovu skromnost inzistira i Gabriella Fusi, ta-
lijanska lozofkinja mlae generacije
6
: Esejist i spisatelj Mario Spinella, u
ono vrijeme urednik asopisa za teorijsku i politiku kritiku Utopia, dao mi je
preporuku za Rudija Supeka, ali nas je primio Gajo Petrovi, posvetio nam
5
Kurt H. Wolf, Gaji: trajno, u zborniku (ur. Gvozden Flego), Zbilja i kritika. Posveeno
Gaji Petroviu, Antibarbarus, Zagreb, 2001., str.59.
6
Gabriella Fusi, Sjeanje na Gaju Petrovia, u zborniku (ur. Gvozden Flego) Zbilja i
kritika. Posveeno Gaji Petroviu, Antibarbarus, Zagreb, 2001., str. 65.
vie od dva sata razgovora i uputio nas na druge osobe s kojima bismo mogle
razgovarati.
Neposrednost tog susreta mogla se moda pripisati duhu vremena, izu-
zetnoj lakoi susretanja i razmjene miljenja, ali me tada neto drugo kosnulo
kao Petrovieva osobna znaajka: njegova velika disponibilnost, skromnost,
strpljenje intelektualca koji je te godine, 1974., teke za Jugoslaviju (upravo
o Uskrsu voena je kampanja protiv Italije i njezinih navodnih zahtjeva za
nekim oblastima u Istri), kao i za asopis Praxis (u ono su ga vrijeme otro
napadali lanovi redakcije iz Beograda), imao strano mnogo posla.
Dodajem ovome opasku velikog ekog lozofa prof. dr. Karela Kosika
(iz korespondencije koju sam s njim vodio u povodu prevoenja nekih nje-
govih radova na hrvatskosrpski jezik): spominjui svoju blisku povezanost
s naim narodima i s praksis-orijentacijom, naglasio je bliskost odnosa ba
s Gajom Petroviem ...ijem se karakteru i djelu divim, istiui i znaenje
Korulanske ljetne kole: Korulanska ljetna kola naroito mi se danas po-
kazuje kao herojsko nastojanje suprotstaviti misao i oslobaajue djelovanje
barbarstvu i nemisaonosti. Ta je uvjerenja prof. Kosik formirao iz vlastitog
iskustva u susretima s Gajom Petroviem i sudjelujui na Korulanskoj ljet-
noj koli.
I sm sam imao tri razgovora s Gajom Petroviem upravo u Koruli.
Prednost mi je bila to sam rodom iz Korule i svake sam godine ljeti provo-
dio u Koruli barem dva mjeseca u pravilu uvijek u vrijeme trajanja Kor-
ulanske ljetne kole. S obzirom na to, nije mi bilo teko uspostaviti kontakt
s Gajom Petroviem. Tematika koja me je zaokupljala tada bila je vezana uz
odgovore o formuliranju ekonomske politike, koja bi polazila od produkcio-
nih odnosa bitno suprotnih kapitalistikim. Kao to je poznato, u svim tada
nominalno socijalistikim zemljama, pa i u Jugoslaviji, voene su debate, ali
su formulirani i praktini programi o reformi privrednog sistema. U tom
golemom nastojanju naroito su poljski i eki ekonomisti pokuali nai sta-
novite poticaje i odgovore za aktualno rjeavanje spornih pitanja u debatama
to su ih sovjetski ekonomisti vodili u burnoj dekadi sovjetske revolucije to-
kom dvadesetih godina XX. stoljea. Nezaobilazan dio tih diskusija bile su i
elaboracije ekonomike prelaznog perioda, to su poticale iz pera tzv. menje-
viki orijentiranih politiara i ekonomista a Plehanov je (kao i Martov) kao
vodea linost menjevike politike orijentacije i sam imao kritike opaske
o mogunostima i toku sovjetske revolucije opaske koje su postale sastavni
dio spomenute debate. Suraujui s ekim kolegama, zapoeo sam temelji-
to i dugorono prouavanje originalnih izvora toga vremena. S obzirom na
Gajino obrazovanje i izvrsno poznavanje ruske drutvene misli, na njegovo
poznavanje drutvenog djelovanja i misli G. V. Plehanova (poznata je njego-
va doktorska disertacija o Plehanovu!), za mene je boravak Gaje Petrovia
u Koruli bio vie nego odlina prilika za razgovore o toj tematici. Tu sam
priliku zaista iskoristio. Gajo Petrovi je samnom o tome razgovarao opirno,
razgovori su se doticali brojnih nesa iz razvoja ruskih drutvenih prilika
koje su vodile revoluciji, o povezanosti ruskih revolucionara, lozofa i dru-
gih drutvenih mislilaca s evropskim duhovnim strujanjima, itd. Ukratko, za
mene su ti razgovori bili nadasve dragocjeni poticaj da ustrajem u prouava-
nju i da cjelokupni problem bolje sagledam u njegovoj povijesnoj i internaci-
onalnoj dimenziji, a razgovori su imali obiljeja o kojima govore i prethodno
navedeni autori (neposrednost, skromnost i nenametljivost u razgovorima,
iznenaujua erudicija i poznavanje predmeta razgovora itd.). Tona je opa-
ska Gabrielle Fusi Gajo Petrovi uistinu je bio uvijek disponibilan, pa i za
mene. Moglo bi se rei da su to bili razgovori roenog Korulanina s natu-
raliziranim Korulaninom (Gajom) za trajanja kole. U svakom sluaju bile
su to smirene, uvijek doreene i bez urbe voene rasprave.
Imajui, dakle, na umu djelovanje Gaje Petrovia kao svojevrsnog mini-
stra vanjskih poslova Praxisa i Korulanske ljetne kole, njegove razgranate
kontakte s najznaajnijim lozofskim misliocima XX. stoljea i utjecaj to
ga je na njih imao, ukljuiv u to i njihovu aktivnost u radu kole, moe se
rei da je njegovo ime najue povezano i s gradom Korula. Nikada u gradu
Korula nije u tako zgusnutom vremenu boravilo i misaono djelovalo toliko
svjetski poznatih mislilaca kao u vremenu djelovanja Korulanske ljetne ko-
le. U tom smislu desetogodinje je postojanje kole vjerojatno najznaajniji
pojedinani kulturni dogaaj u povijesti grada Korule. A neosporno je da je
realizaciji toga Gajo Petrovi presudno doprinosio.
Stoga mi se ini umjesnom opaska Veljka Cvjetianina: Njegova tuga
zbog prekida rada kole bila bi danas manja da je iv i da moe uti kako je-
dan vrijedan intelektualac, Korulanin, simpatizer kole, priprema otvaranje
stalne izlobe i prikuplja radove vezane uz Korulansku lozofsko-sociolo-
ku kolu.
7

7
Veljko Cvjetianin, Ibidem, str. 81. Potreban je neznatan ispravak ove Cvjetianinove
napomene: inicijativa za prikupljanje grae bila je dio procesa formiranja (tj. obnove rada)
Gradske knjinice Korula krajem 1988./89. -1990. godine i u toj je inicijativi sudjelovalo
Uz nunu korekciju ove Cvjetianinove opaske (koju sam dao u fusno-
ti 7) htio bih rei da i sam smatram kako je prikupljanje grae o Praxisu i
Korulanskoj ljetnoj koli svojevrsno odavanje duga i Gaji Petroviu, dui
onoga to je obiljeilo djelovanje tzv. praksis-orijentacije.
II.
U nastavku navodim osnovne podatke o dosadanjem radu i rezultatima na
prikupljanju grae o Praxisu i Korulanskoj ljetnoj koli.
Formiranje grae o Praxisu i Korulanskoj ljetnoj koli od bitnog je zna-
enja za ouvanje spomena na fenomen lozofske misli, koji je kulturu, a
posebno lozoju svih naroda Jugoslavije, svrstao meu najbolja ljudska do-
stignua.
Formiranje Zaviajne zbirke Korulanee (Local History Department)
zapoeto je osnivanjem Narodne knjinice opine Korula i, kao dio toga,
obnovom rada Gradske knjinice Korula 1988./1990. godine, zahvaljujui
prije svega nastojanju i trudu pok. Iva Jerievia, dugogodinjeg predsjed-
nika Opine Korula (koji je i sam imao brojne susrete s vodeim ljudima
kole, pa naravno i s Gajom Petroviem i koji je koli uvijek nastojao izlaziti
u susret), a tadanjeg predsjednika Komiteta za drutvene djelatnosti Opine
Korula. Naziv Korulanea za Zaviajnu zbirku odredio je tada najstariji ivui
(92 godine) i jedan od najplodnijih istraivaa i autora radova o korulanskoj
prolosti, pok. Vinko Ivanevi. U relativno kratkom vremenu od svega
etiri godine uspjelo se prikupiti otprilike sedam stotina naslova u kojima je
rije o Koruli i susjednim podrujima. Danas ve zbirka Korulanee broji
neto vie od tisuu i tri stotine naslova razliitog obima, sadraja i, narav-
no, kvalitete. Kao sastavni dio toga nastojanja pokrenuta je u Koruli ini-
cijativa da se takoer pristupi i prikupljanju grae o Praxisu i Korulanskoj
ljetnoj koli, imajui na umu iroku popularnost asopisa i kole tematikom
koja se tamo razmatrala i nainom kako se razmatrala, sudionicima koji su
djelovali aktivno u radu kole i kojima je Korula bila za vrijeme trajanja
kole mjesto boravka.
vie ljudi iz Korule i izvan Korule, a ne samo jedan ovjek. Namjera je bila, nadam se
i da ostaje: da se prikupi to potpunija graa o nastanku i djelovanju Praxisa i Korulanske
ljetne kole, da ta graa bude sistematizirana, odloena u fond Korulanee (Zaviajne zbirke
Gradske knjinice) i pristupana zainteresiranim korisnicima.
Korulanska ljetna kola vjerojatno je najznaajniji kulturni dogaaj u du-
goj historiji grada i otoka Korule, a neodvojiva je, dakako, od postojanja i
djelovanja asopisa Praxis. Sudionici Korulanske ljetne kole bili su najzna-
ajniji tada ivui i djelujui lozofski umovi svijeta, te sociolozi, sveuilini
profesori i studenti iz svih krajeva Jugoslavije i velikog broja zemalja svijeta.
ak i kada iz raznih razloga neki od zainteresiranih nisu mogli doi na zasjeda-
nja kole, posrednim su putem u njoj sudjelovali (naknadnim kontaktima,
pisanjem o rezultatima rasprava i sl.). Stoga je sasvim primjereno Praxis i Kor-
ulansku ljetnu kolu promatrati i kao dio korulanske povijesti, pa i formi-
ranje posebnog fonda grae o tome unutar Korulanee nije samo uobiajeni
bibliotekarsko-dokumentalistiki zadatak, nego i ljudska, drutvena i kulturna
civilizacijska u najirem smislu te rijei obaveza da se toj grai dade pri-
mjereno mjesto kao jednoj od najdragocjenijih komponenti ukupnog fonda
Korulanee. Neosporno je da e vremenom lozofska praksis-orijentacija
dobiti na znaenju kao jedno od najplodnijih lozofskih istraivakih usmje-
renja, pa e utoliko i prikupljana (i prikupljena) graa biti sve dragocjenija.
Treba, meutim, naglasiti i ovo: formiranje fonda grae o Praxisu i Kor-
ulanskoj ljetnoj koli ima i jedan drugi, ljudski veoma vaan, a moda i
najvaniji aspekt time se podie svojevrstan, premda skroman, spomenik
kao znak zahvalnosti svim sudionicima tog zaista izvanrednog intelektualnog
pothvata, a naroito osnivaima, operativnim voditeljima i stvaraocima pro-
duktivne duhovne atmosfere asopisa i kole.
Od ljudi koji su pokrenuli izdavanje asopisa Praxis, a zatim inicirali, or-
ganizirali i operativno vodili Korulansku ljetnu kolu, tri se imena moraju
posebno spomenuti: Gajo Petrovi, Rudi Supek, i Milan Kangrga. Ipak
se (i po svjedoenjima, primjerice, Milana Kangrge) moe rei da je spiritus
movens, najagilniji duh bio Gajo Petrovi, svestrano obrazovan i s golemim
poznavanjem dostignua suvremene lozoje, vlastite, originalne lozofske
misli, ljudski i misaono tolerantan, u svijetu osobito cijenjen pa se na neki
nain Graa o Praxisu i Korulanskoj ljetnoj koli moe promatrati i kao
jedno od trajnih priznanja i spomena tom velikom i vjerojatno jednom od
najznaajnijih lozofskih umova s podruja bive Jugoslavije.
Tokom 1988., 1989. i 1990. godine, kada je prikupljanje grae zapravo za-
poelo, najprije je uspostavljen kontakt s nekoliko vodeih lanova redakcije
asopisa Praxis (Gajo Petrovi, Rudi Supek, Milan Kangrga, Predrag Vranic-
ki, Ivan Kuvai). Oni su zamisao i inicijativu podrali i obeali pomo u pri-
bavljanju grae. Bolest i smrt neke je od njih u tome sprijeila (Gajo Petrovi,
Rudi Supek, Predrag Vranicki) ali su zato Milan Kangrga, Ivan Kuvai, kao
i Asja Petrovi bili bitan oslonac u nastojanjima da se graa prikuplja. Nji-
ma treba pridodati i nesebinu pomo pok. Vladimira Primorca (jednog od
najuglednijih sudaca i openito pravnih strunjaka u Hrvatskoj), zatim prof.
Mladena aldarovia (jedno vrijeme i lana redakcije Praxis i sudionika neko-
liko zasjedanja kole) i, posebno jo, dr. Boidara Jakia (suradnika asopisa
Praxis i sudionika svih zasjedanja kole).
Do sada sakupljena graa (osnovna informacija navedena je u poglavlju
III) solidna je okosnica, ali je sigurno da nije potpuna i da je potrebno nasta-
viti rad na njezinoj dopuni. Namjera je, naime, da se tokom 2008. prikupljeno
struno sredi, klasicira i tako sreeno preda Gradskoj knjinici Korula za
fond Korulanee. Jasno je da e materijal biti registriran i u Nacionalnoj i
sveuilinoj knjinici u Zagrebu, jer je svojim sadrajem od nacionalnog i
meunarodnog znaenja. Moe se u budunosti razmiljati da to od Gradske
knjinice Korula preuzme i Nacionalna i sveuilina knjinica ili Knjinica
Filozofskog fakulteta u Zagrebu imajui na umu interes korisnika. Svaka-
ko bi se nastojalo o prikupljenoj grai informirati sve znaajne sveuiline
i nacionalne knjinice u svijetu. Jednom sreena i stavljena na raspolaganje
korisnicima, bit e to najpotpunija graa o Praxisu i Korulanskoj ljetnoj
koli, prikupljena i sistematizirana na jednom mjestu i, to je naroito vano,
dostupna javnosti bez ikakvih ogranienja.
III.
Do sada prikupljena graa o Praxisu i Korulanskoj ljetnoj koli razmjerno je
obimna, a preliminarno je rasporeena, tj. grupirana na ovaj nain (uz svaku
se grupu grae navodi njezin osnovni sadraj i broj primjeraka)
8
:
I. Uvod u grau o Praxisu i Korulanskoj ljetnoj koli
1. Enciklopedijske odrednice (lanci) o lozoji u Jugoslaviji/Hrvat-
skoj,
2. Enciklopedijske odrednice o pojmu Praxis (praksa) nae i strane,
3. Popis lanova redakcije asopisa Praxis,
4. Popis (rekonstruirani) sudionika Korulanske ljetne kole (abecednim
redom, po zemljama).
II. Izdanja Praxisa
1. asopis Praxis na jezicima naroda Jugoslavije ukupno 38 svezaka za go-
dine 1964.-1974.
2. Zbornici ukupno 2, od ega Dokumenti jun/lipanj 1968 sa cenzurira-
nim i necenzuriranim tekstom,
3. asopis Praxis, izdanja na stranim jezicima ukupno 24 sveska za godine
1965.-1974. Nedostaje broj 1-2 za 1968. godinu,
4. asopis Pogledi ukupno 14 svezaka za godine 1952.-1955. Nedostaju bro-
jevi 1 i 2 za 1953. godinu. asopis Pogledi uvrten je u grau, jer je
prethodio asopisu Praxis, urednik mu je bio Rudi Supek, a vei dio
suradnika u asopisu bili su kasniji praksisovci.
III. Publicirana djela lanova redakcije Praxis
1. Ukupno 60 knjiga, a po autorima (abecednim redom): Branko Bonjak 9
svezaka, Veljko Cvjetianin 1 svezak, Danko Grli 7 svezaka, Mi-
lan Kangrga 11 svezaka, Ivan Kuvai 5 svezaka, Danilo Pejovi
0 svezaka, Gajo Petrovi 9 svezaka, arko Puhovski 3 sveska,
Rudi Supek 3 sveska, Predrag Vranicki 13 svezaka.
IV. Knjige o Praxisu i Korulanskoj ljetnoj koli
1. Zbornici posveeni preminulim lanovima redakcije Praxis 4 sveska,
2. Knjige na jezicima naroda Jugoslavije 18 svezaka,
3. Knjige na stranim jezicima 23 sveska.
V. Napisi u periodici o Praxisu i Korulanskoj ljetnoj koli
Obuhvaeno: lanci, recenzije, prikazi, ali i dokumenti i poglavlja iz publikaci-
ja u kojima se prikazuju, ocjenjuju ili valoriziraju asopis Praxis i Kor-
ulanska ljetna kola u cjelini, ili samo neki aspekti rada i djelovanja.
1. Na jezicima naroda Jugoslavije - neto vie od 370 napisa,
2. Na stranim jezicima 29 napisa.
VI. Fotograje i lmski zapisi sa zasjedanja Korulanske ljetne kole
Do sada prikupljena graa ove vrste je na strunoj obradi.

ANTE LEAJA
GAJO PETROVI AND KORULA
The article emphasizes that Gajo Petrovic is connected with Korcula through activities
of the Korcula Summer School. Those activities are well described by Veljo Cvjeticanins
statement: ...he was among those who are the most deserving for the Schools success, with
his wok of many years on opening not only windows to the World, but the doors as well
for ours and foreign philosophers and sociologists., and conrmed by I. Kuvai, R. C.
Tucker, K. H. Wolf, G. Fussi.
Due to Praxis and the Korulas Summer School reputation, inuence and importance,
an effort has been made to collect documentation regarding its activities. This documenta-
tion, professionally organized, will be the most comprehensive collection of the materials
regarding praksis-orientation gathered in one place. This collection will be placed in
Korulas City Library, in its Korculanee collection (Zaviajna Zbirka) and accessible to
the public without any restrictions.
Considering the importance of Praxis and the Korulas Summer School, this collection
will be remembrance of sorts on all its participants, especially the most prominent ones. It
will certainly be remembrance to Gajo Petrovi, one of the most important philosophers
in Yugoslavia (but also in the World), good ghost of Praxis and Korculas Summer
School.

II.
GAJO SEKULI
GAJO PETROVI O TOLERANCIJI

Izvorni lanak

UVODNA NAPOMENA
Ovaj tekst, koji treba smatrati kao moju prvu etapu u razmatranju fenomena
tolerancije, nastao je na osnovu teza koje sam zastupao na konferenciji po-
vodom 80-og roendana G. Petrovia. On slijedi izlaganje u bitnim momen-
tima, s tim to sam ga u ovoj verziji djelimino proirio citatima i komenta-
rima tamo gdje je to bilo nuno, naroito zbog toga da bih nasuprot nekim
tvrdnjama, izreenima na skupu, bolje argumentirao tezu da je lozof Gajo
Petrovi kao jedan od najsvestranijih lozofa ne samo prostora u kome je
prvenstveno djelovao, u svojoj najdubljoj intenciji bio lozof miljenja mogu-
nosti radikalne promjene historijski proizvedenog smisla bivstvovanja kao takvog,
to bi bilo uope nemogue ako se njegova lozoja prakse i miljenje
revolucije najprije meusobno izoliraju a onda obje tako nesreno i neko-
rektno posvaane apsolutno odvoje od njegove praktike odnosno politike
lozoje i njegovog djelovanja.
PETROVIEVA KRITIKA MARCUSEOVE KRITIKE TOLERANCIJE
KAO REPRESIVNE I OSLOBODILAKE TOLERANCIJE
Marcuse je bez sumnje u svom djelu Repressive Toleranz
1
historijski u pra-
vom trenutku nanovo aktuelizirao pitanje tolerancije, budui da se taj princip
srozao na istu, tj. apstraktnu, beivotnu i ideologiziranu naraciju. Takva
relativizacija i izopaenje jednog naela s dugom tradicijom
2
otvorili su nove
1
H. Marcuse, Repressive Toleranz, obj. u: Kritik der reinen Toleranz, Suhrkam-
pVerlag , Frankfurt/M., 1966. Cit. prema 6. izdanju iz 1968., S. 91-128; original na ameri-
kom Critique of Pure Tolerance, 1965.
2
O historijskim promjenama pojma tolerancije Rainer Forst objavio je sjajnu knjigu:
Toleranz im Konikt, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2003.; veoma je znaajna ne samo u smi-
GAJO SEKULI GAJO PETROVI O TOLERANCIJI 66
mogunosti za kritiku rekonstrukciju prosvjetiteljske verzije /utemeljenja/ princi-
pa tolerancije. Petrovi tano pokazuje Marcuseovu namjeru, nain artikulira-
nja argumenata i granicu njegove moi razumijevanja. U predveerje 1968.
godine Marcuse je dao duhovni, politiki i etiki temelj za, sve do danas,
historijski posljednji pokuaj radikalne kvalitativne promjene ne ovog ili onog
momenta historijskog bivstvovanja, ve smog njegovog smisla. Tada je Mar-
cuse bio stvarno bar privremeni - uitelj ljudskog roda.
3
Uz puni respekt
Marcusea kao mislioca i osobe Petrovi tano utvruje take u kojima se s
njim slae ali i ne slae, nepretenciozno ukazujui na otvorene i nove dimen-
zije razumijevanja tolerancije. U ovom postupku vidim prirodnu pripadnost
lozoje Petrovia unutarnjem duhu najboljih rezultata suvremenog kriti-
kog politiko-lozofskog miljenja.
1.U emu se Petrovi slae s Marcuseom?
Prvo to mi se namee povodom Marcusea jeste njegova radikalno anga-
irana politiko-lozofska misao o neprijatelju, koja se sutinski razlikuje
od suvremene pretjerane fascinacije pripovijeu o toj temi kod Carla Schmi-
ta
4
. Naime tokom II. svjetskog rata Marcuse se u SAD-u aktivno ukljuio
u antifaistiko demaskiranje nacistikog projekta. Tako je nastala nedavno
objavljena knjiga Feindanalysen
5
s podnaslovom ber die Deutschen. Ovdje
nije mjesto za raspravu o ovom djelu, ve zgodna prilika da se potcrta znaaj
politike kulture antifaizma kome Marcuse daje konkretan doprinos u ameri-
koj emigraciji tokom Velikog rata, kao i svi predstavnici Frankfurtske kole
prije, u toku i nakog tog Dogaaja u ijim posljedicama jo uvijek ivimo i
djelujemo. Smatram da je svjetski i evropski antifaistiki konsenzus
6
, osim
slu atmosfere graninih egzistencijalnih situacija (opsada Sarajeva) i najnovija knjiga Vladi-
mira Premeca Tjeskoba tolerancije, HKD Napredak Sarajevo/HKD Napredak Glavna
podrunica Zagreb, Sarajevo-Zagreb, 2005.
3
Ovo je bio Hegelov rijetki ali omiljeni kompliment za jo rjee historijski znaajne osobe.
4
Vidi na primjer: Jacques Derrida, Politike prijateljstva, Beogradski krug, Beograd,
2001. (posebno 5. poglavlje).
5
Herbert Marcuse, Feindanalysen. ber die Deutschen, zu Klampen, Lneburg,
1998., Hrsg. Von Peter-Erwin Jansen. Knjiga je simboliki objavljena na Marcuseov 100.
roendan 19. 07. 1998.
6
Prema mom shvatanju ovu sintagmu u novije vrijeme obnovio je Hauke Brunkhorst.
Vidi njegovo djelo: Habermas, Reclam, Leipzig, 2006., S. 10.
ili naporedo sa kako etatistikim tako naroito s republikanskim i proceduralisti-
kim iskustvom demokratije
7
, u svim njegovim oblicima najznaajniji politiki i
etiki kapital koji se unosi u proces daljeg demokratskog civiliziranja Evrope
kroz projekt Evropske Unije.
Dio tog kapitala potie i od jugoslovenskih intelektualaca ukljuujui na-
roito lozofe i sociologe koji dijelom konstituiraju kulturno-politiki prak-
sisovski pokret od sredine 60-ih godina. Internacionalna lozofska kola na
Koruli i oba izdanja asopisa Praxis dvije su djelatne forme onog to se
sueno oznaiteljski uobiajeno naziva lozojom prakse, mada je za to
ime povijesno najznaajniji Antonio Gramsci
8
, koji kritiku Marxovu misao
mimikrijski u uslovima Agambenovog logora
9
zatvor je jadni eufemizam
neoekivano prilino tano imenuje. Na konferenciji sam kazao da sam
dvostruko radostan zbog dolaska u Zagreb: prvo zbog posjete domu Asje i
Gaja Petrovia, gdje kao i uvijek bacim munjevit pogled na njegovu radnu
sobu i zaudim se kako jo nije tu ili iza stola ili na malom kanabetu nasuprot
sugovornika zraei nekom gotovo vidljivom toplinom ljudskog i intelektu-
alnog prijateljstva, i gdje ga Asja istovremeno racionalno i s ljubavlju bdije
nad njegovim rukopisima i knjigama; drugu vrstu radosti doivljavam na Filo-
zofskom fakultetu u Zagrebu kroz intelektualno prijateljsko druenje, sjea-
jui se odbrane doktorske disertacije pred komisijom velike trojke Milana
Kangrge (mentor), Gaja Petrovia i Predraga Vranickog, koji demonstriraju
znanstvenu korektnost i toleranciju pred mlaim kolegom optereenim tih
godina kontekstom velike politike i intelektualne izolacije uzrokovane neto-
lerantnim odbijanjem ocijelnih gazda tadanje partijske drave svakog gesta
odbrane intelektualne autonomije, to sam pokuao da inim sa asopisom
Lica u Sarajevu (1969-1972). Vanije od toga lei u injenici da sam ponosan
to sam uio i prijateljovao s praksisovcima kao autonomnim intelektual-
7
J. Habermas uveo je ovo trostruko razlikovanje u djelu Einbeziehung des Anderen,
Suhkamp, Frankfurt/M., 1997., S.277.
8
Francuski i drugi altiserijanci su poeli govoriti o gramizmu (Gramscisme) kao npr.
u: Georges Labica, Dictionnaire critique du marxisme, PUF, Paris, 1982., p. 398-403.
9
Sjajno je da je na ovoj konferenciji Gvozden Flego povezao na napor razumijevanja i
rekonstrukcije misli G. Petrovia sa sve utjecajnijim italijanskim lozofom Giorgio Agam-
benom. Za mene je naroito vano njegovo djelo Homo Sacer. Suverena mo i goli ivot,
Arkzin, Zagreb, 2006., naroito III dio: Logor kao biopolitika paradigma moderne,
str. 103-167.
cima i antifaistima: tu spadaju naroito Rudi Supek, Gajo Petrovi, Milan
Kangrga, Predrag Vranicki, Ivan Kuvai, Danko Grli, Danilo Pejovi, Lju-
bomir Tadi, Andrija Krei, Branko Bonjak, Vanja Sutli... Na tom studi-
ju lozoje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (prva generacija) predavali
su tada (od 1956.) pored Fijamenga, Kreia, uljevia, Sutlia i gostujui
profesori iz Zagreba Supek, Filipovi, Bonjak i Milo uri iz Beograda.
Mislim da je danas veoma znaajno isticati ovo autonomno, kritiko i antifa-
istiko kulturalno i etiko iskustvo ovih prostora - koje nas uprkos ranijim
i posebno sadanjim mnogobrojnim stigmatizacijama od strane fantoma op-
sjednutih kako etnonacionalizmom tako i najprimitivnijim formama (neo)
liberalne rastue hegemonije - bitno povezuje s najboljim stranama evropske
i svjetske emancipatorske
10
kulture.
Dakle, prva taka u kojoj se slau Marcuse i Petrovi je miljenjem i djelom
dokazani historijski i egzistencijalni antifaizam. Njime se u prvom redu egzisten-
cijalno dokazuje istina o toleranciji kao pojmu historijski zavisnom od doba
koje svaka lozoja pokuava da shvati. Tu lei granica za svako kategoriko
i normativno odreenje tolerancije, koje se, svakako, ne moe izbjei, o emu
zorno svjedoe Rawlsovi viegodinji pokuaji. Ostaje otvoreno pitanje ra-
zumijevanja prirode antifaizma, ali u jednom apsolutnom smislu on se nikada
ni nigdje ne moe izjednaiti s antikomunizmom, kako to pokuavaju vajni
ox-bridge intelektualci
11
.
Druga taka relativnog slaganja izmeu Marcusea i Petrovia tie se njiho-
vog uvjerenja da nije mogua ista, dakle apsolutna tolerancija u mnogo-
vrsnim i svagda otvorenim formama i stilovima ivota ljudi unutar kojih se
zbiva uzajamno djelovanje meu ljudima kojim nastaje drutvo kao dru-
10
Uporan sam u nastojanju da pojam emancipacije ima jo uvijek subverzivnu epistemolo-
ku vrijednost, kao i u djelu G. Petrovia, uprkos viegodinjim zagaenjem miljenja mutnim
kontektualistikim pripovijestima o odbacivanju svih univerzalnih naracija, koje ne datiraju
prvenstveno od Lyotarda, budui da meu tzv. global players univerzalne naracije imaju svoje
mone institucije, kao to su WB, IMF, WTO itd., dok se njihovi realni advokati, kao ve po-
menuti pisac ili znameniti BHL iz Pariza ili dave od kabinetske praine ili vie nita ne vide
od zasljepljujueg sjaja TV reektora.
11
Krajem maja 1992., tokom nepristojne i bestidne opsade Sarajeva, kada mi je ve ve-
oma bolestan redovito telefonirao Gajo Petrovi (dok su jo neko vrijeme radili telefoni),
na pitanje novinarke iz beogradskog NIN-a o naim perspektivama, odgovorio sam da je
mogue da u BiH nastane moderni antifaistiki pokret, to se svakako nije dogodilo niti
se moglo dogoditi (vidi: NIN, 5. juni 1992.).
tvo (Marx). Izgleda da bi se gotovo nezaustavljiva enja za apsolutnom ili i-
stom tolerancijom mogla motivacijski tumaiti kao neka vrsta apriornog mo-
ralizma, jer ovjek nikada ne doeka previe sree, ve se ispostavljaju samo
neki njeni udni komadii ili trenuci kao kod Goethea: U ovom trenutku
mogu rei samo: potraj jo! Tolerancija je svagda historijski ogranieno to-
leriranje. Nedavno je knjievnik Miljenko Jergovi u specinom kontekstu
romana Freelander napisao da je svaka tolerancija na Balkanu suptilan oblik
prezira prema svakome tko je ostao u manjini.
12
Umjetnikova detekcija fe-
nomena tamne strane ideolokog izopaavanja temeljnih politikih i etikih
vrednota, pa i tolerancije, vodi nas ka pitanju o razlozima viestoljetne pro-
svjetiteljske opsesije tolerancijom kao politikom vrlinom. Dugo sam mislio da
je princip tolerancije ustvari princip najee odvratne uzajamne snoljivosti,
podnosivosti ili ravnoduja izmeu pojedinaca, drava i naroda bez ansi za
bar minimalno uzajamno reciprono priznavanje. Marcuseova Represivna tolerancija
odavno mi je enigmatina i inspirativna. Tek viekratna lektira Petrovievog
teksta Kritika iste tolerancije, i novija literatura o tom pitanju, otvaraju neka
svjetla za razumijevanje tolerancije izvan horizonta Moi, jer se previe esto,
iz duha prosvjetitelske bliskosti s principom nasilja, uje da tolerantan moe
biti samo onaj ko ima mo ili, praktiki, ko je bolji ili jai
13
. Konsekventno
tome, slabiji to je ogromna veina ovjeanstva - ima da trpi i uti, mada
bi ova ravan diskusije mogla donijeti neke rezultate, jer je njena pretpostavka
diferencija izmeu aktivne i pasivne tolerancije, koja je stvorila tekoe Mar-
cuseovoj kritici represivne tolerancije, ali i Petroviu. To, ipak, pripada duhu
posesivnog individualizma klasinog liberalizma, koji jo ne poznaje dimenzi-
je solidarnog individualizma koji se diskurs neminovno suoava sa pitanjem
granica liberalizma kao takvog, naroito s epohalnom potrebom za novom
vizijom principa jednakosti.
12
Miljenko Jergovi, Freelander, Ajfelov most, Sarajevo/Zagreb, 2007., str. 190.
13
Bilo bi zanimljivo istraiti odnos agonalnog i tolerancije u smislu kako to u naznakama
pokuava Hannah Arendt, budui da aristokratska a moda i svaka nedemokratska - for-
ma vladavine svagda goni (immer der Beste sein) da se bude najbolji, to ima za posljedicu
pervertiranje agonalnog principa koji vodi do razlikovanja boljeg i loijeg. Velika lozo-
fkinja poima da beskrajno otvorena tolerancija agonalnog ne moe biti kriterij za razliko-
vanje boljeg i loijeg, ve samo pobjede ili poraza, dakle jaeg i slabijeg.-Vidi: H. Arendt,
Denktagebuch, I i II, Piper, Mnchen-Zrich, 2002., S. 415-416 (Erster Band).
Nakon dvije zajednike take u razumijevanju tolerancije izmeu Marcu-
sea i Petrovia - kultura i etika antifaizma (1) i povijesno ogranieno a ne apsolutno
vaenje principa tolerancije (2) - suoavam se s pitanjem: da li je mogue ba tako
brzo prevesti Petrovievu kritiku i dijaboliku misao o toleranciji u kon-
tekst jednog izlaganja uprkos (ove) mogunosti kasnije temeljitije razvijene
argumentacije? Mislim da nije, te me to goni da moda opet uzaludno
nepristrano uem u njegov tekst.
2. Petrovieva otvorena linija razlikovanja od Marcusea
Ovdje se kao neizbjeno kao centralno postavlja pitanje o granicama tole-
rancije i bitnim uslovima principa ili kriterijuma odreivanja granice ili granica
tolerancije, povodom kojeg se uopte mogu vidjeti slinosti i razlike izmeu
Marcuseovog i Petrovievog miljenja tolerancije. Dok je Marcuse u svom
tekstu iz 1965. na jedan divlji nain ponesen ulogom mislioca koji bi da po-
vijesno djeluje odmah i ovdje, dotle je Petroviev tekst iz 1978. redigovana
verzija predavanja s istim naslovom na Kolarevom univerzitetu u Beogradu
odranog 1968, u kome je gotovo nevidljiv za Marcusea tada karakteristian
trijumfalni kritiki antikapitalizam. Marcuse je radikalno problematizirao fra-
gilni status prosvjetiteljskog principa tolerancije u ime argumentiranja oslo-
bodilake tolerancije. Petrovi ima analitiku i psiholoku nu distancu prema
pitanju tolerancije. On na neponovljiv nain ide korak po korak u oblikova-
nju teme. On demonstrira istraivako-teorijsku re-konstrukciju pojma tole-
rancije, budui da je on bitno znaajan za bilo kakvo napredovanje kritike
politike lozoje.
2a) Polazite Petrovieve analize
Petrovi polazi od predstavljanja knjige Kritika iste tolerancije, iji su autori
Robert Paul Wolff (roen 1933), Barrington Moore (roen uoi I. svjetskog
rata) i Herbert Marcuse (roen krajem devetnaestog stoljea). Tri generacije
mislilaca kojima Petrovi ne poklanja podjednaku panju, jer se osvre samo
na neka pitanja koja su pokrenule ove rasprave, ali u prvom dijelu rasprave iz
5 dijelova on pie o toleranciji kao takvoj, tj. on ne moe izbjei pitanje o
smislu, mogunosti i poeljnosti tolerancije uope, da bi se tek onda moglo
govoriti o toleranciji u savremenom kapitalizmu i socijalizmu
14
. Bit tole-
14
Gajo Petrovi, Kritika iste tolerancije, u: Odabrana djela, II. knjiga, Naprijed/
Nolit, Zagreb-Beograd, 1986., str. 121. Ovaj lanak citirat e se u nastavku kao P, 1986.,...)
rancije je odnos prema postupcima i miljenjima s kojima se ne slaemo,
smatrajui ih pogrenim, tetnim i nepoeljnim ili prema kojima smo bar
skeptini ili rezervirani. Prethodno je eliminirao logiku besmislicu o to-
leriranju shvatanja i postupaka koje kao individuumi odobravamo. Ovo je
polazno jo uvijek otvoreno odreenje tolerancije koje Petrovi namjerava
konkretizirati u daljoj raspravi: Prema tome, tolerancija pretpostavlja bar
djelimino negativnu ocjenu ili osudu nekog postupka ili misli, a njena je bit u
doputanju ili trpljenju takvog postupka ili miljenja uprkos tome to se s njim
ne slaemo ili to nam se on ne svia. Zadaa je velika, jer se postavlja pita-
nje o tome da li je tolerancija mogua i poeljna, i ako da, u odnosu na koje
osobe, na kom podruju i u kojoj mjeri? Jedna od prvih varijanti tradicional-
nih odgovora je pozitivan odgovor na ova pitanja koji se izraava u zahtje-
vu za opom, apsolutnom i neogranienom tolerancijom prema miljenjima
i postupcima drugih ljudi jer pripadamo zajednikom i istom ljudskom
rodu (P, 1986, 122). Petrovi se, opet odbijajui brz i denitivan odgovor,
jer kao i Shakeaspeare zna da prespor i prebrz kasno stiu, dakle veoma
daleko od mentaliteta jednog Lenjina, okree ovaj pozitivni odgovor: ...ini
se da je neograniena, apsolutna tolerancija ne samo nepoeljna, nego ak i
logiki nemogua. Jer kakav bi trebalo da bude stav tolerancije prema netole-
rantnosti? Ovo pitanje mora postaviti mislilac itavog svog ivota sukobljen
s netolerancijom tadanje institucionalizirane politike moi partijske dra-
ve prema praksi drukijeg miljenja
15
. Neopisiva je naa viedecenijska enja i
borba za Redefreiheit, koja svakako nije bila istoznana, jasna i adekvatna, ali je
zato nekako bolno nepodnoljivije ono glupo i nepristojno apsolutno nipo-
datavanje svih kreativnih duhovnih i etikih rezultata do velikog obrata od-
mah nakon 1989., koje se dogaa naroito u novoetabliranim starim/novim
akademskim elitama Zapadnog Balkana, gdje se, ipak, osvaja javni prostor
slobode olovno pritisnut avetima svakovrsnih novih pripovijesti o prolosti.
Logiki je sasvim tana Petrovieva dvostruka operacija: kako jednadba iz-
meu tolerantnosti i netolerantnosti, ukoliko se biva tolerantan prema neto-
lerantnosti tako i obrnuta situacija, u kojoj se tolerancija netolerantno odnosi
prema netolerantnosti. Tako je uzdrman status neograniene tolerancije,
jer bi ona od nas napravila sauesnike u zloinima, muenjima i nepravdi:
Apsolutna tolerancija tako se ini neodriva. Izlaz moda lei u tome da se
15
Oktavio Paz, Drukije miljenje, Svetovi, Novi Sad, 1991.: Drugi glas nije zagrobni
glas: to je glas ovjeka zaspalog u dubini svakog ovjeka, str. 128.
tolerancija nekako ogranii. No, kako to uiniti i u kojoj mjeri tolerancija
smije ili ak mora da se ogranii? Kako izbjei udljivu proizvoljnost iz-
bora izmeu tolerantnog i netolerantnog ponaanja? Moda je rjeenje unu-
tar postupka da tano i precizno formuliramo principe po kojima toleranci-
ja moe i treba da bude ograniena (P, 1986, 123). Meutim, i na ovom putu
predstoji velika tekoa i opasnost. Petrovi opisuje i misli opasnost svakog
postupka ograniavanja principa tolerancije postavljajui pitanje: Ne prijeti
li opasnost da se tolerancija takvim principijelnim ogranienjima pretvori u
svoju suprotnost u principijelnu netoleranciju? (P, 1986, 124). Ovo je ve-
liki izazov za svaku tekuu ili akademsku pripovijest o istoj/apsolutnoj
odnosno ogranienoj toleranciji, ali i za smog Petrovia. Kako e on u
nastavku svoje rasprave razrijeiti sukob izmeu apsolutnog i ogranienog vaenja
principa tolerancije? Pokazalo se da i kritiko politiko-lozofsko miljenje, sa
navodnicima ili bez njih, nema zgotovljene odgovore kako u prvom tako i u
drugom momentu ovog neizbjenog paradoksa ili dileme, koja za Petrovia
a moda i za sve nas - nije samo logike prirode ve se tie naeg golog
ivota (Agamben). On naizgled kao da opet oklijeva da se suoi s porukama
Marcuseove rasprave koja je ubrzo poslije objavljivanja postala kako svoje-
vrsna biblija (ili bolje crvena knjiica) lijevih studenata u Njemakoj tako
i dokaz za konzervativce kao konano vlastito priznanje crvenih da se oni
bore za toleranciju i demokraciju samo za sebe... (P, 1986, 121). Meutim,
ovdje se opet radi o nekoj vrsti oivljavanja sokratovske ironije i majeutike,
budui da Petrovi u metodikom suoenju s Marcuseom (i Wolffom), pravi
drugi manevar unazad on u II. dijelu rasprave kratko reinterpretira Lockovu
Epistola de Tolerantia (1668) i veoma iscrpno John Stuart Millovu raspravu On
Liberty (1859).
2b)Petrovieva rasprava s Lockeom i Millom o toleranciji
Kod Lockea Petrovi kratko istie njegov vrlo odluan zahtjev za trpe-
ljivost prema svim vjerama i crkvama, ali i vrlo odreena ogranienja za
toleranciju, kao to su: miljenja suprotna ljudskom drutvu, moralnim pra-
vilima, ateisti itd.
Petroviu je izuzetno vaniji Mill, zbog toga to je on po mom mi-
ljenju najslavniji ali ne i najbitniji - glasnogovornik slobode pojedinca: U
svojoj raspravi O slobodi J. S. Mill se odluno zalae za slobodu pojedinca i za
toleranciju prema njegovom djelovanju i miljenju.... Mill prema Petroviu
ograniava toleranciju samo jednim principom (P, 1986, 124). Taj princip
je za Milla vrlo jednostavan: drutvo ima apsolutno pravo da postupa s
pojedincem sredstvima prisile i vlasti, bilo da se upotrebljava zika sila
ili moralna prisila javnog mnijenja. ovjeanstvo radi samozatite a vlast
da bi sprijeila nanoenje tete drugima mogu se kako individualno ili
kolektivno mijea/ti/ u slobodu djelovanja bilo kog iz svojih redova, pa se
tako i vlast moe vriti nad bilo kojim lanom neke civilizirane zajednice
protiv njegove volje (Mill je citiran prema Petroviu: P, 1986, 124-125). Kao
uporni individualist Mill, zagovornik liberalizma i slobode, ima s toleranci-
jom mnogo vie posla nego Locke. Petrovi nijansira Millov jedini princip
ograniavanja slobode pojedinca putem zike i moralne prisile. Najprije,
prema Millu u ovoj Petrovievoj interpretaciji zajednica nema pravo da pri-
siljava pojedinca da misli i postupa drugaije, ali ga moemo preklinjati,
imamo pravo da s njim o tome diskutiramo, da ga uvjeravamo, ali ne-
mamo pravo da ga prisiljavamo, niti imamo pravo da ga kanjavamo, ako nije
postupio po naem savjetu. Zato? Zato jer je pojedinac istovremeno i javna
i privatna linost kao suvereni pojedinac. On je drutvu odgovoran samo
za onaj dio ponaanja koji se tie drugih. Nad samim sobom, nad svojim
vlastitim tijelom i duhom, pojedinac je suveren (Mill, prema: P, 1986,125).
Petrovi opet ide veoma tiho i oprezno, ali bez cinizma prema Millu. On
se pita o posljedicama zavodljivosti Millove pozicije: izgleda da je Millovo
ogranienje slobode korektno i da se moe opravdati, ali ono opet neumo-
ljivo nastavlja Petrovi kao postmetaziki odnosno postliberalni navodni
isti lenjinist nije tako beznaajno, kako to izgleda Mill misli. Petrovi u
svim svojim djelima misli ovjeka kao bie prakse, i to na raznim nivoima i
u horizontu povijesne otvorenosti, pa mu ne moe izmai ova sve do danas
valjano neargumentirana liberalna rascijepljenost individuuma. Zato oprezno
da opreznije ne moe biti prigovara Millu da je veoma, veoma malo naih
postupaka koji su bez konsekvencija za druge ljude, a procjena korisnosti
ili tetnosti tih konsekvencija za druge nije ba laka. Tako je vrlo velik dio
naih postupaka meu kandidatima da budu zabranjeni kao tetni za druge
(P, 1986, 125). Osim ovog ogranienja Mill navodi jo dva ogranienja slo-
bode i tolerancije, ne u podruju djelovanja, nego za dvije vrste subjekata,
za nezrele pojedince i za zaostale drutvene zajednice. Petrovi konstatuje
da dva nova ogranienja slobode i tolerancije Mill smatra tako sama po sebi
shvatljivim da ih i ne promatra kao dodatna ogranienja.
Petrovi dalje ne komentira Millovu orijentalistiku i imperijalnu lozoju,
politiku i etiku odnosa prema zaostalim drutvenim zajednicama. Meutim,
ovo pitanje je naroito zaotreno u suvremenoj lozoji, politikoj i pravnoj
teoriji, kao sastavni dio pitanja principijelne krize temeljnih internacionalnih
normi/principa/vrednota u praktikom interveniranju u mnogobrojne kon-
iktne zone u svijetu, pod pretpostavkom da SAD-e vode unipolarnu a ne
bar bipolarnu ako ne, danas nezamislivu, i multipolarnu svjetsku politiku.
16

U proteklom desetljeu, naroito poslije 11. septembra 2001., nastao je je-
dan pojmovni fantom koji su proizveli globalni igrai, za koji u naim mno-
gobrojnim jezicima jo nemamo sasvim siguran prevod. Taj pojam-fantom
nastao je prvo u amerikoj administraciji: rogue State. U njemakom prevodu:
Schurkenstaat. Na francuskom: voyou. To je drava, pie Derrida, koja omalo-
vaava svoje dravne dunosti prema svjetskoj zajednici, kao i svoje obaveze
iz meunarodnog prava, drava koja ismijava pravo i ruga se pravnoj dravi
(Derrida, 2003, 11). Ne ulazei ovdje u ovo pitanje, napominjem da bi se
posebno trebala promisliti beskrajna naivnost i istovremeno surovost lakoe
Milovog priraunavanja u konsekvenciji nacionalnog i internacionalnog
prava na ograniavanje slobode i tolerancije prema i u zaostalim drutvenim
zajednicama, kojih i danas ima u izobilju, nasuprot bestidne imperijalne i
hegemonijalne spoljnje politike SAD-a, koja se s punim pouzdanjem moe
pozvati i na Milla (Afganistan, Irak ...). Mnoge zemlje-drave ve se odavno
pitaju ko (WHO) je next? Ili: da li e Iran izbjei ono to nema ni ko ni ta
da zaustavi za sada? Mill je, po Petrovievom miljenju, svjestan da ba nije
precizno povuena granica izmeu nedodirive sfere isto linog, onog to se
tie sme osobe, i ako tu intervenira drutvo onda se to moe dogaati samo
s njihovim slobodnim, dobrovoljnim i svjesnim pristankom i sudjelovanjem
(P, 1986, 126). Mill pokuava otkloniti nepreciznost dodatnim konkretizira-
njem tri potpodruja ljudske slobode, to je veoma bitno za toleranciju, jer
je tolerancija za Milla, po Petroviu, sloboda:...za Milla biti tolerantan znai
priznavati pravo na tuu slobodu (P, 1986, 127). Tri potpodruja slobode su
sljedea: (1) unutranje podruje svijesti; zahtjev slobode savjesti u najirem
smislu; slobodu misli i osjeaja; apsolutnu slobodu miljenja i osjeanja o
svim predmetima, praktinim i spekulativnim, naunim moralnim i teolo-
kim; (2) ...sloboda ukusa i zanimanja da pravimo plan naeg ivota koji
e odgovarati naem vlastitim karakteru...; (3) ...iz slobode svakog pojedinca
16
O nekim momentima ovog pitanja vidi: Jacques Derrida, Schurken, Suhrkamp,
Frankfurt/M., 2003. (fr. orig.: Voyons. Deux essais sur la raison, Edition Galile, Paris,
2003.), posebno S. 10-14.
slijedi u istim granicama sloboda udruivanja pojedinaca, sloboda ujedinja-
vanja za bilo koju svrhu koja ne nanosi tetu drugima. Mill navodi osnovne
razloge za svoje odreenje slobode-tolerancije, od kojih povodom tolerancije
slobode miljenja i slobode izraavanja miljenja Petrovi navodi etiri Mi-
llova razloga, izmeu kojih istiem samo dva. Najprije onaj koji uvodi liniju
epistemolokog falibilizma (Nitko nije nepogreiv, pa ni oni koji imaju mo
da onemogue miljenja koja se smatraju pogrenim), i razlog o neophodnoj
potrebi za javnim osporavanjem vladajuih miljenja, pa ak i onda kad je
opoziciono miljenje zabluda, ono moe sadrati dio istine; a kako je ope
ili vladajue miljenje o bilo kom pitanju rijetko ili nikad cijela istina, samo
konfrontacija suprotnih miljenja prua ansu za armiranje ostatka istine
(P, 1986,126-127). Tolerancija kao princip slobode trai armaciju individual-
nosti, slobodne ljude koji djeluju prema svojim uvjerenjima ne nanosei tetu
drugim ljudima. Petrovi zakljuuje da Milove ideje o slobodi i toleranciji za
dananjeg itaoca nisu uzbudljive zbog svoje umjerenosti i odmjerenosti,
ali one su pisane u drugoj polovini 19. stoljea: u to vrijeme Francuska revolu-
cija je ve evoluirala u diktaturu, u Rusiji jo caruje kmetstvo, a u SAD-u rop-
stvo... Petrovi bi danas u vremenu kad je princip sigurnosti potisnuo princip
slobode najvjerovatnije smatrao da Millova artikulacija tolerancije ima izvan-
rednu politiku i etiku aktuelnost. Petroviev tekst u prvoj verziji nastao je
gotovo prije 40 godina, i mislim da njegova ocjena Millove teorije tolerancije
(...da on ni do danas nije zastario...) moe da vai i sada, jer se Millovi za-
htjevi za principijelnom regulacijom kako odnosa zajednice prema pojedin-
cima, tako i meusobnih odnosa meu pojedincima, zasnivaju na prosvjeti-
teljskoj antropologiji, naime na shvaanju da se ovjekova sloboda ne moe
ostvariti mimo nezavisnih ljudskih linosti i da u naelu svaki pojedinac ima
pravo da se smatra reprezentantom ljudskog roda kao cjeline (P, 1986, 129).
Petrovieva konana ocjena Millove teorije tolerancije pripisuje joj, moda
nepravedno, nedovoljnost i nerealistinost, ma koliko da su ovi zahtjevi Mi-
llovi opravdani, zbog toga to Mill nije vidio da u savremenom drutvu nije
samo meusobno odnoenje pojedinaca dopunjeno odnoenjem pojedinaca
i zajednice, nego da u njemu postoje i srednji lanovi razne drutvene
grupe, a napose drutvene klase s direktno suprotnim interesima. Petrovi se
pita: Nije li ostvarenje tolerancije, kako ju je shvaao Mill, mogue tek nakon
revolucionarnog prevrata koji bi ukinuo klasno drutvo, u jednom humanom
drutvu u kojem su se ljudi uzdigli iznad svojih sebinih interesa i mogu da
ostvaruju svoje prave ljudske mogunosti?
Ovdje Petrovi priprema zamku. Izgleda da on misli da tolerancija moe
biti ostvarivana samo u buduem humanom drutvu ili, kako on kae, tek
nakon revolucionarnog prevrata, sugeriui da u vremenu revolucionarnog
prevrata princip tolerancije vie ne vai? To bi svakako protivrjeilo najboljim
stranama njegovog miljenja revolucije. U svakom sluaju, on kao uzgred zaklju-
ujui drugo poglavlje, kae bez obzira na stepen ostvarivosti Millovih ide-
ala u buduem besklasnom drutvu, ostaje sigurno jedno: u suvremenom
drutvu imperijalizma i birokratskog socijalizma anse za ostvarivanje Mi-
llovih ideja vrlo su male (P, 1986,130). Na kraju ovog poglavlja Petrovi vidi
tri jo uvijek upitne opcije: ako su anse za ostvarivanje Millovih ideala male
ili nikakve. (1) Da li onda zahtjev tolerancije ne treba uope ni proklamirati
i provoditi ga koliko je to mogue? (2) Ili ga treba jednostavno raskrinkati
i odbaciti? (3) Ili moda treba taj zahtjev formulisati drukije nego Mill?
Ovo je za Petrovia osnovno pitanje knjige Kritika iste tolerancije. Ako smo
oekivali da e Petrovi u treem dijelu rasprave odmah uzeti u razmatranje
Marcuseov tekst Represivna tolerancija prevarili smo se. U treem dijelu
svoje rasprave Petrovi uvodi meuin, naime on analizira tekst Roberta Pa-
ula Wolffa S onu stranu tolerancije.
2c) Petrovieva analiza Wolffovog radikalnog stava o novoj lozoji zajednice s
onu stranu pluralizma i s onu stranu tolerancije
Wolff povezuje toleranciju sa stanjem u modernoj pluralistikoj demo-
kratiji. Tolerancija kao politika tolerancija omoguava dobro funkcioniranje
pluralistike demokracije u SAD-u. Meutim, prema Petroviu, Wolff misli
da pluralizam gubi svoju nekadanju vrijednost, pa se stoga tolerancija mora
nanovo shvatiti i prevazii u Hegelovom smislu, koje doputa kako inkor-
poriranje tako i odbacivanje (P, 1986, 131). Wolff misli da pluralizam kao
klasina liberalna doktrina zagovara nemijeanje u privatnu sferu pojedina-
ca. Meutim, uesnici tolerancije nisu pojedinci, ve ljudske grupe, napose
religiozne, etnike i rasne grupe (Wolff prema: P, 1986,132). Tolerancija
u pluralistikoj demokratiji prema Wolffu nije ograniena samo time to je
netolerantna prema pojedincima izvan grupa, ve je ona netolerantna, kako
kae Wolff i prema odreenim grupama, napose prema novim, jo neetabli-
ranim grupama (P, 1986, 132). Wolff se zalae za novu lozoju zajednice
s onu stranu pluralizma i s onu stranu tolerancije (Wolff prema: P, 1986,
134). Petrovi je potvrdio uvjerljivost Wolffovog stava da je tolerantnost u
suvremenom pluralistko-kapitalistikom drutvu nedosljedna tolerantnost
ili pseudotolerantnost, ali Wolff ne postavlja zahtjev za prevladavanjem
pseudotolerantnosti pravom tolerancijom, ve postavlja zahtjev za nadila-
enjem tolerancije. Da li je to prava konsekvencija njegovih razmatranja ili
prebrz skok u zakljuku? (P, 1986, 134). ta je za Gaju Petrovia prava
tolerantnost? To bi morala pokazati analiza etvrtog i petog dijela njegove
rasprave Kritika iste tolerancije, u kojoj je osim poetnog pojavljivanja konano
u centru panje Herbert Marcuse.
2d) i 2e) Petrovi o Marcuseovom tekstu Represivna tolerancijaili hoe li toleran-
cija preivjeti ove dvije kritike analize?
Marcuse je imao priliku da unaprijed proita Wolffov tekst, ali s njim u
ovom zborniku (KT) ipak nije polemizirao, iako ga je implicite negi-
rao. On analizira i kritizira hipokritski karakter tolerancije u suvremenom
drutvu mnogo konkretnije i radikalnije. Ono nije drutvo nekog polui-
dilinog pluralizma, nego represivno drutvo, drutvo totalnog upravljanja,
nasilja i eksploatacije (P, 1986, 135). Tolerancija represivno najtolerirantnije
tolerira radikalno zlo. Zato Marcuse, za razliku od Wolffa, misli da tole-
ranciju ne treba prevladati, nego da je treba u punoj mjeri razviti. No njeno
razvijanje po Marcuseu nije mogue u suvremenom, nego samo u buduem,
besklasnom drutvu (P, 1986, 135). Suvremena represivna transformacija
tolerancije ovjekovjeuje socijalni darvinizam posesivnih individuuma unutar
institucionaliziranih institucija. Istinska, univerzalna tolerancija, tolerancija
kao samosvrha, mogua je po Marcuseu samo onda kad nijedan zbiljski ni
navodni neprijatelj ne ini potrebnim u nacionalnom interesu odgoj i obra-
zovanje naroda za vojno nasilje i razaranje. Dok se takvo stanje ne postigne,
uslovi tolerancije su optereeni: njih odreuje i denira institucionalizirana
nejednakost (koja je sigurno spojiva s ustavnom jednakou), to jest klasna
struktura drutva. Takva tolerancija diskriminira, brie razliku izmeu istine i
lai, pa je ukratko nehumana. Uprkos tome, Petrovi potcrtava da Marcu-
seova kritika tolerancije u modernom pluralistikom klasnom drutvu to ne
ini sa gledita reakcionarne netolerantnosti, koja karakterizira diktartorske
reime..., i on nikako ne eli porei historijsku progresivnost pluralistike
tolerancije u odnosu na netolerantnost to je u prethodnim stoljeima koila
drutveni razvoj. Petrovi nabraja mogue strategijske opcije u odnosu pre-
ma rjeavanju pitanja tolerancije koje stoje na raspolaganju Marcuseu, ukoli-
ko uopte treba da biramo: to je, prije svega, izbor izmeu (1) netolerantnih
diktatorskih reima, (2) polovine tolerantnosti pluralistine demokracije
i (3) ne postoji li neka trea mogunost? (P, 1986, 136). Marcuse ide treim
putem u dvije varijante. Prva je, po Petroviu, opisana na sljedei nain: njegov
je ideal ista, univerzalna, nerepresivna tolerancija, tolerancija kao samosvr-
ha, no on zna da se takva tolerancija moe ostvariti samo u jednom huma-
nom drutvu. Meutim:takvo drutvo jo ne postoji.... Jedini izlaz za
Marcusea je u drugoj varijanti treeg puta rjeenja pitanja tolerancije. To je njegov
znameniti izbor: danas je poeljna oslobodilaka tolerancija, koja predstavlja
put ili aspekt prema univerzalnoj istoj toleranciji. Ona dodue nije pot-
puno univerzalna i ista, ali je iznad hipokrizije iste tolerancije represivnog
drutva. ta je zapravo bit Marcuseove ideje oslobodilake tolerancije?
Ovdje se ograniavam iskljuivo na Petrovievo tumaenje. Povrnom po-
znavatelju lozoje prakse i njenih protagonista u bivoj zemlji nametnuo bi
se sud da su neki moji uitelji, s kojima jo uvijek uim, bez ostatka prihvatili
Marcuseovu radikalnu ideju emancipatorske tolerancije. Tome meutim nije tako,
bar u sluaju politike lozoje ili lozoje politike
17
Gaja Petrovia. Za
Marcusea oslobodilaka tolerancija ima dvostruku zadau: stvarno proire-
nje tolerancije i otvoreno proklamiranje netolerantnosti prema zaprekama
za ostvarenje slobode i pune tolerantnosti. On pravi dvostruki manevar:
zahtijeva netoleranciju prema vladajuoj praksi, stavovima i miljenjima
kao i proirenje tolerancije na politiku praksu, stavove i miljenja koji su
stavljeni izvan zakona i onemogueni. Marcuse moda samo obre uloge
Gospodara i Roba
18
: naime, nikada me nije napustilo uvjerenje da je Heideg-
17
Jedan uesnik martovskog (2007.) simpozija povodom 80-og roendana Gaja Petrovi-
a vjerovatno je sluajno previdio injenicu da podnaslov knjige Miljenje revolucije (Gajo
Petrovi, Odabrana djela, II. knjiga, Miljenje revolucije) glasi: Od ontologije do
lozoje politike. Dakle, navodnici nad obje discipline signaliziraju stanovitu poruku
G. Petrovia: njemu je veomo usko i neudobno (samo ?) unutar strogih pravila akademsko-
disciplinarnog miljenja. Ne znam da li je G. Petrovi znao za staru jevrejsku izreku: ovjek
misli, a Bog se smije, ali je on toga, mimo svake religijske primisli, bio nekako samozatajno
i ironijski svjestan.
18
Ove 2007. godine proteklo je tano 200 godina od objave Hegelove Fenomenolo-
gije duha. Mlai lozo razliitih orijentacija htjeli su zajedno sa mnom organizirati mali
simpozij povodom toga u Sarajevu, ali nisu imali podrku od glasovite MZ i domaih keso-
nosaca, pa e se sve zavriti sa tri kraa referata na jednom fakultetu tokom jedanaestog ili
dvanaestog mjeseca o.g. Znam da je bilo nekoliko mega-konferencija u svijetu, ali ne znam
ni za jednu u blioj kulturnoj, jo uvijek trajuoj, opsadi Sarajeva.
ger bio sasvim u pravu kad je, povodom Sartreovog preokreueg primata
egzistencije nad esencijom, napisao (ini mi se u Humanismusbrief) da svako
preokretanje jednog metazikog stava ostaje metaziki stav. Konsekventno
ovoj logici preokretanja ili prevrata to nije isto to i etimologijski gledano
astronomski
19
pojam revolucije. Markuze izgleda da bi ovim preokretanjem
elio da ono to pripada Gospodaru pripadne Robu i obrnuto, ono to fak-
tiki pripada Robu u pogledu prakse tolerancije pripadne Gospodaru.
Novi Gospodar (=ex-Rob) raspolaganja principom tolerancije ponovio bi
isti postupak ograniavanja tolerancije na novog Roba (= ex-Gospodara).
Zato G. Petrovi s pravom postavlja pitanje: No nije li svako ograniavanje
tolerancije nedemokratsko? Petrovi empatijski razumije Marcusea kad on
trai pod odreenim uslovima ak i ogranienje prava na slobodu miljenja
i slobodu rijei, jer je kao jevrejski egzilant i lijevi marksist iskusio dvostruku
ubitanu stigmatizaciju, te da horor i teror Auschwitza ne smiju nikada vie
da se ponove. Etiki Marcuse ima pravo, isto kao i Mill, kad ukazuju na
pogubnost rijei u datom kontekstu smrti i usmrivanja. Ko ne bio protiv i
ranijih, sadanjih i buduih rasizama, religioznih fundamentalizama, imperi-
jalnih agresivnih politika, agresivnih politikih strategija sprjeavanja svakog
alternativnog proirivanja prostora socijalne pravde itd. Petrovi postavlja hi-
potezu da je Marcuse previe krut i neelastian kad zahtijeva netolerantnost
ne samo prema inima ili djelovanju, nego ak i prema rijeima, diskusijama
(P, 1986, 138). Najvanija konsekvencija koju Marcuse izvlai iz iskustva to-
leriranja radikalnog Zla je da treba tek iznova stvoriti uslove pod kojima
tolerancija moe ponovo postati oslobodilaka i humanizirajua snaga (P,
1986, 139). Tek sada nastupa logino vrijeme da Petrovi iskae svoju deni-
tivnu kritiku Marcuseove kritike represivne tolerancije i konsekvencija njegovog
zalaganja za projekt oslobodilake tolerancije, budui da apsolutna tolerancija nije
mogua u suvremenom drutvu, ve u nekom buduem humanom drutvu.
Petrovi konstatuje da je Marcuseova kritika lane tolerancije konkretnija
od Wolffove, te da je to znaajna korektura prethodne. ak mu se ini
da je Marcuseova ideja o zamjeni nedosljedne tolerantnosti univerzalnom
i dosljednom tolerantnou u buduem humanom drutvu prihvatljivija od
Wolffovog odbacivanja/nadilaenja svake tolerantnosti. Meutim, ovdje
19
Vidi: H. Arendt, O revoluciji, u mom prijevodu s njem.: Filip Vinji, Beograd,
1991., str. 33: Rije revolucija dolazi iz astronomije i prvi put je susreemo u velikom
Kopernikovom djelu De Revolutionibus orbium coelestium.
se raa prelomna taka diferencije izmeu Marcusea i Petrovia. Petrovi po-
stavlja dramatino i radikalno pitanje: No moemo li se sloiti s Marcuseom
kada on kao put do univerzalne tolerancije propovijeda takvu oslobodilaku
toleranciju koja u sebi ukljuuje i odlunu netolerantnost?
Ovo je pitanje od univerzalne politiko-lozofske vanosti. Zapitajmo se
da li bi ovo pitanje mogao postaviti Lenjin u najboljim lozofskim danima
nastajanja njegovih Filozofskih svezaka? Mislim da to ne bi bio u stanju u datom
kontekstu i na njegovim duhovnim i psiholokim pretpostavkama. No vrati-
mo se Petroviu. Njemu Marcuseova ideja oslobodilake tolerancije na prvi
pogled izgleda simpatino: to je tolerantnost prema svemu progresivnom i
netolerantnost prema svemu reakcionarnom (P, 1986, 139). Meutim, veli-
ke su tekoe provoenja tog rjeenja, jer (a) vladajui to u principu ne mogu
prihvatiti, (b) historijski-praktino gledano sasvim je nerealno oekivati da
progresivne snage djeluju ekasno progresivno kad su one potisnuta ma-
njina, (c) izgleda da je zahtjev da progresivne snage butu tolerantne prema
svemu progresivnom suvie slab, kao to se s druge strane ini da je Mar-
cuseov stav o netolerantnosti prema svemu reakcionarnom (d) suvie slab
za njihov poeljni stav prema onom to je reakcionarno (P, 1986, 140).
Petrovi je na kraju onog izvanrednog pitanja, koje smo oznaili kao me-
todiki i teorijski najproduktivnije, snano nagovijestio centralni moment
vlastitog poimanja tolerancije, kojim se die na nivo najprincipijelnijih i naj-
boljih dananjih diskusija o toleranciji. On prosto naprosto, kao da sugovor-
niku kae Dobar dan, pita: : Ili bi moda trebalo ne ograniavati toleranciju nego je
domisliti? (P, 1986, 139; kurziv moj). Tako Gajo Petrovi postavlja Marcuseu
najneugodnije i najubojitije pitanje, koje ih principijelno razdvaja. Marcuse se
unutar projekta kritike represivne tolerancije odnosno projekta oslobodila-
ke tolerancije odluio za princip ograniene ili ograniavane tolerancije, dok se Pe-
trovi, kao i na poetku teksta, nedvosmisleno odluuje za teorijsko domiljanje
univerzalno vaeeg principa tolerancije! Tu odluku on donosi na osnovu sljedeih
daljih argumenata, istovremeno drei na umu, tj. tolerirajui i dalje Marcu-
seovu soluciju, prema kojoj je moda bio nepromiljen, ili pretpostavlja-
jui da moda jo uvijek nije neto u redu s njegovim vlastitim opim
pojmom tolerancije (P, 1986, 140). Prve argumente za projekt domiljanja
tolerancije nalazi u podruju slobode miljenja. Tolerancija doputa da se
iznose najrazliitija miljenja o svim pitanjima, ali to ne znai da ih moramo
prihvatiti, niti da tolerirana miljenja s kojima se ne slaemo ne moemo os-
poravati. U demokratskom kontekstu pluralitet miljenja dokazuje slobodu
govora i miljenja, pa konsekventno tome, tolerancija doputa osporavanje
toleriranih miljenja, ali to pobijanje mora ostati u istom elementu: tolerira-
na miljenja se mogu osporavati samo drugim miljenjem i odgovarajuim
argumentima (P, 1986, 140-141). Svako drugo rjeenje protivrjeilo bi ne
samo biti tolerancije ve i biti miljenja (P, 1986, 140). Tolerancija kao isti i
univerzalni princip ne doputa mogunost da se iznesena miljenja suzbijaju
drugim sredstvima osim sredstava smog miljenja, uprkos mnogobrojnim
ranijim, dananjim i buduim akterima Zla. Petrovi je protiv policijskih i
sudskih mjera povodom miljenja koja se ne toleriraju, protiv hapenja, za-
brana knjiga, stigmatizirajuih politikih hajki na pojedince itd. U daljoj ana-
lizi Petrovi se neprekidno pita o mogunosti da je analiza neto propustila.
Tako se propituje da li je ovim argumentom za toleriranje slobode miljenja
uz doputanje osporavanja samo sredstvima miljenja ve negirao onaj po-
etni pojam tolerancije ili ga je samo konkretizirao. Jo jednom ubjedljivo
tvrdi da tolerancija kao takva uz doputenje osporavanja drugih miljenja
mora odustati od miljenju stranih argumenata kao to je ziko ili psihiko
nasilje (P, 1986, 141).
Za Petrovievu analizu tolerancije ovdje nastaje kritian trenutak, i to
onda kada dilemu izbora izmeu domiljanja ili ograniavanja tolerancije treba da
provjeri u podruju ljudskog djelovanja ili ljudskih postupaka. Da li se u ovoj
sferi ljudskih postupaka s kojima se ne slaemo radi o istoj stvari kao i s to-
lerancijom u pitanjima miljenja? Petroviu bi se inilo neumjesnim ako bi se
zadiralo u privatne oblike ivota (odijevanje, prehrana itd.). Meutim, kako
se odnositi prema nainima ponaanja koji pojedinca direktno pogaaju?
Petrovi stoji na stajalitu da se prema nasilnikim oblicima ponaanja i po-
stupaka, sa stajalita tolerancije, ima pravo suprotstaviti ne samo kritikom
analizom i teorijskim tezama, nego i svim naim realnim moima, i to kako
prema nasilju razbojnika, tako i prema nasilju faistike drave, nasilju
agresora itd. Meutim, da li ovaj diferenciran i moda kolebljiv pojam to-
lerancije, koji armira pravo na otpor nasilju, ukljuuje i netolerantnost?
Petrovi smatra da je to svakako doputen nain da se opravdani otpor svim
oblicima nasilja i destrukcije nazove netolerantnou, to ima za posljedicu
izvjesnu nedosljednost u pojmu tolerancije, ali Petrovi nalazi izlaz u postup-
ku stanovite redukcije pojma tolerancije. On se pita za mogunost ogranienja
pojmova tolerancije i netolerancije na one ljudske postupke i miljenja koji
ispunjavaju bar najminimalnije kriterije ljudskosti, to sa zloinima i ak zlo-
inakim idejama nije sluaj. Te patologijske forme nasilja ne mogu biti ni
prednet tolerantnosti ni predmet netolerantnosti, nego samo predmet nae
praktine borbe. Na taj nain Petrovi spaava univerzalni pojam toleran-
cije, budui da se onda ona uopte ne mora ograniavati u ovoj vrsti ljud-
skih postupaka i djelovanja, jer bi, logiki gledano, navodno toleriranje takvih
postupaka bilo sauesnitvo u nehumanosti. Na eventualni prigovor da
ovaj teorijski manevar zanemaruje osnovnu pretpostavku teorije ograniene
tolerancije da svaki ljudski in moe u principu biti predmet tolerancije,
Petrovi odgovara da se rjeenje pitanja nalazi u stavu da su izvan podruja
primjene pojmova tolerancije i netolerancije svi oni postupci koji nepo-
sredno naruavaju ivot i ivotna prava drugih ljudi, pa zato onda umjesto
ogranienja tolerantnosti moemo zahtijevati njeno konsekventno provoe-
nje (P, 1986, 143). Zanimljiv izlaz iz ove tekoe: umjesto ograniavanja
tolerancije - njeno puno provoenje.
Tako Petrovi konsolidira projekt iste odnosne univerzalne tolerancije,
suoavajui se na kraju jo jedanput i denitivno s Marcuseovim pojmom
oslobodilake tolerancije. Istim manevrom iskljuivanja direktno neljudskih
postupaka iz prostora tolerancije i netolerancije Petrovi predlae da se is-
kljui i razlikovanje izmeu iste i oslobodilake tolerancije, budui da
je ideja oslobodilake tolerancije moda hibrid napravljen iz borbe za
osloboenje i tolerancije (P, 1986, 143). Ideja iste tolerancije upravo kao
ista moe da vri opeovjeansku i oslobodilaku funkciju, te je zato do-
bronamjerno smiljena ideja oslobodilake tolerancije principijelno pogrena
a praktiki tetna (P, 1986, 144).
Mislim da u svjetskoj literaturi vezanoj za Marcusea ili za pitanje toleran-
cije ne postoji dobronamjernija, inteligentnija i otvorenija kritika Marcuseove
ideje oslobodilake tolerancije nego to je ova analiza Gaja Petrovia, na moj
nain moda isuvie eksplicitno prikazana i analizirana.
Zanemarljivo je u ovom trenutku Petrovievo zavrno slaganje s Marcu-
seovim stavom o nemogunosti realiziranja tolerancije u klasnom drutvu,
izvjesna neodreenost Petrovia sa pozitivnim odgovorom o perspektivama
iste tolerancije u besklasnom drutvu, to se podudara s Marcuseom, ali
uz jednu bitnu razliku: Petrovi kritiko politiko-lozofski naglaava da u
toku borbe za novo ne likvidiramo prebrzo neke klice novoga, te da ne
postoji samo jedan nepogreivi put, dodajui u zagradi: koji moe biti i
najgori (P, 1986, 144)..
NEKE PRETHODNE NAZNAKE ZA ZAKLJUKE
Mislim da e tolerancija jo dugo kao politiko-lozofsko pitanje zadavati
glavobolje svim znanstvenicima. Petroviev pokuaj smatram dalekoseno
znaajnim, naroito u poslovima kritike rekonstrukcije ovog pitanja kod
klasinih autorta, ali i onih danas najglasovitijih, kao to su Jrgen Habermas
i John Rawls.
20
O nekim aspektima njihove znamenite diskusije o javnoj
upotrebi uma, koja sadri vane elemente za nastavak i diskusije o toleran-
ciji u smislu otvorenih tekoa koje su imali i Mill i Marcuse, a u stanovitoj
mjeri i Petrovi, objavio sam u povodu Rawlsove smrti - jedan tekst
21
sa
signalizacijom da se od prenjene diskusije o redistributivnoj pravdi ipak
treba ozbiljnije pozabaviti glavnim razlozima za sve veu globalnu socijalnu i
politiku nepravdu. Aspekt krize bitnih normi meunarodnog prava postao
mi je sve relevantniji za dalje istraivanje fenomena tolerancije. Bez onoga
to je Gajo Petrovi naznaio kao kritiki put miljenja tolerancije, svaka dalja
diskusija bila bi osiromaena.
Osim toga, smatram da Petrovieva kritika teksta tendencijski nadmona kako
rekonstrukciji tako i dekonstrukciji. One su neizbjeni momenti kritike. Kritika je
unutranja dinamika mo dijaloga i dijalektike. Tome su Hegel i Marx sva-
kako dali velik doprinos. Ako bi se napredak teorije posmatrao sa stanovita
vremena, moglo bi se rei da su obojica mislilaca tek nedavno bioloki nesta-
la. Generacije bivaju opinjene udom ivota i ta zavodljivost ih tjera da uvi-
jek iznova sanjaju o Novom poetku. Meutim, privremenu prednost ivih
nad mrtvima treba nekako umjerenije shvatati. Ova zavodljivost zaboravlja
da su i Sokrat, i Kant, i Marx i Petrovi takorei tu oko nas, samo to treba
imati oko za to. Zato toliko meusobne intelektualne sujete i brzih navodno
teorijskih sudova u formi sudske presude ili vojne naredbe. Gajo Petrovi nas
je uio i noi intelektualne korektnosti i otvorenoj komunikaciji i znaenju
20
Naroitu panju namjeravam u nastavku ove studije posvetiti Rawlsovim i Haber-
masovim djelima. Meu njima naroito: J. Rawls, Political Liberalism, 1996.; The Law
of Peoples, 1999. (njem. prijevod: Das Recht der Vlker, 2002.; J. Habermas, Natu-
ralismus und Religion, 2005.; Die Einbeziehung des Anderen, 1997.; Faktizitt und
Geltung, 1992.
21
Gajo Sekuli, Da li je rasprava Habermas Rawls zavrena?; obj. u: John Rawls i
perspektive liberalne demokratije u BiH, FNS, Sarajevo, 2003., str.9-18.
prijateljstva zasnovanog na istini.. Meutim, izgleda da institucionalizirano
miljenje unutar sveuilita i instituta uglavnom to zaboravlja. Miljenje tamo
logoruje.
Na kraju jedna slika: Tokom 80-ih na jednoj sesiji u Dubrovniku, na emfa-
tino pitanje jednog lozofa Wo liegt die Wahrheit? Gajo je munjevito i
bez ironije, ali tiho, nenametljivo i sasvim pouzdano kazao:Links.
GAJO SEKULI
GAJO PETROVI ON TOLERANCE
In this article the author tries to actualize political-philosophical view concerning an
issue of tolerance in the works of Croatian and Yugoslav philosopher Gajo Petrovi.
First of all the author reconstructs his critique of Marcuses critique of repressive
tolerance, then in the next article - I dene nature and position of Petrovis political
philosophy in order to try to argue at the end a thesis that level and tendency of tolerance
opinion in the works of this philosopher belongs to the best opinion of tolerance so far
especially in the latest works of two different but perhaps the most distinguished political
philosophers today- John Rawls and Jrgen Habermas.
BOIDAR JAKI
PRAXIS GAJE PETROVIA
Izvorni lanak
Ne krijem zahvalnost i uzbuenje da sam danas meu vama, da mi je prue-
na prilika da izrazim potovanje Gaji Petroviu. Trudiu se da ne govorim ni
svearski ni patetino, jer takav tip govora Gaji Petroviu ne pripada. Vero-
vatno bi odnekud poeo da kaljuca i da protestuje.
Prilog sam naslovio Praxis Gaje Petrovia jer mi se ini da bi veznik i ili
bilo koja druga re koja bi ukazivala na relaciju bila sasvim suvina, mada
time ni na koji nain ne elim da potcenim doprinos ostalih lanova redak-
cije, posebno ivih lanova Milana Kangrge i Ivana Kuvaia, i naalost pre-
minulih Danka Grlia, Rudija Supeka, Branka Bonjaka, Predraga Vranickog.
Neka mi oproste i ivi i mrtvi, ali bez predanog rada Gaje Petrovia Praxis
je nezamisliv, kao to je i Korulanska ljetna kola nezamisliva bez izuzetnog
intelektualnog angamana i ljudske irine Rudija Supeka!
Osnovu mog pristupa ini stav da ne postoji tako neto kao praxis-gru-
pa, lozo prakse ili praxis lozo koji bi imali jedinstvenu lozofsku ili
drutveno-teorijsku orijentaciju. Oni koji su iskazivali budnost prema ne-
prijateljima socijalizma svih boja tretirali su ih kao grupu. U promijenjenom
istorijskim okolnostima pokazalo se da nije bila re ni o kakvoj iznutra kohe-
rentnoj grupi. Ideoloki i politiki naganjai, u svojoj intelektualnoj lenjosti,
a ponekad i iz neznanja, stvarali su najudnije grupe kao predmet svoje bud-
nosti. Da je realnost bila sasvim drukija uverie se svako ko pogleda bogatu
listu saradnika asopisa Praxis, njihove lanke, njihove knjige, njihovu javnu
delatnost. ak ni lanovi prve redakcije Praxisa nisu imali jedinstvenu lo-
zofsku orijentaciju. A tek raskona razliitost uesnika Korulanske ljetne kole:
eminentni lozo i sociolozi, poneki ekonomista, istoriar, pisac, studentki-
nje i studenti, osobe iz raznih ideolokih komisija i komiteta, marksistikih
centara i drugih slubi, novinari. Mnogi od nezvanih, a poneko i od zvanih
uesnika su na razne naine pisali kritike izvetaje, napadali ideje koje su uli
na zasjedanjima kole i na drugi nain napadima na Praxis i kolu gradili svoje
BOIDAR JAKI PRAXIS GAJE PETROVIA 86
karijere, da bi u promenjenim istorijskim okolnostima opet nastavljali s istim
arom optuivati Praxis za sluenje reimu ije su oni sluge bili, a asopis
jedan od znaajnih kritiara.
Praxis nije samonikla biljka u kulturi bive Jugoslavije, ali se desilo da je
njegov nastanak bio nestandardan za tadanje prilike. Osnovala ga je grupa
zagrebakih lozofa i sociologa, a Hrvatsko lozofsko drutvo je bilo (for-
malni) izdava.
1
Do koje mere je Gajo Petrovi branio nezavisnost asopisa
najbolje svedoi sledei njegov stav: Kad bi asopis morao birati izmeu
izmjene orijentacije i nestanka, bilo bi bolje da nestane, nego da kompromi-
sima kvari svoj lik.
2

Praxis Gaje Petrovia je od osnivanja koncipiran kao nezavisna institucija
kulture, ali i zajednica lozofa, sociologa i drugih poslenika kulture kojima
je zajednika njihova tenja ka nedogmatskom, slobodnom miljenju, a ne
jedinstvena idejna ili neka druga usmjerenost. Ako se tome doda da su
osnivai eleli lozofski asopis u onom smislu u kojem je lozoja misao
revolucije: nepotedna kritika svega postojeega, humanistika vizija doista
ljudskog svijeta i nadahnjujua snaga revolucionarnog djelovanja
3
, asopis
otvoren prema svima koji nisu ravnoduni prema ivotnim pitanjima naeg
vremena, nezavisno od toga da li su marksisti ili ne, onda je sukob sa jed-
nim autoritarnim reimom koji nije trpio neistomiljenitvo i neposluh bio
neizbjean.
U temelju tenji ka nezavisnoj zajednici neistomiljenika i kritikoj orijen-
taciji asopisa stoji shvatanje oveka u lozoji Gaje Petrovia. Neu pred
vama, vrsnim poznavaocima te tematike o tome, kao sociolog, ire govoriti.
Najkrae reeno za Gaju Petrovia ovek je bie prakse, a praksa je slobod-
no, stvaralako, istorijsko, bivstvovanje; praksa je bivstvovanje kroz budunost.
1
Gajo Petrovi je zabeleio: asopis Praxis nije postojao prije sadanje redakcije, niti su
lanovi redakcije djeca svoga asopisa, nego je taj asopis njihovo djelo nainjeno po zamisli
svojih inicijatora i urednika. Gajo Petrovi, emu Praxis, Praxis, Zagreb, 1972, str. 41. A na
drugom mestu: Sadanji lanovi redakcije i redakcijskog savjeta Praxisa nisu nikakvi ruko-
vodioci asopisa, a nisu ni samo njegovi inicijatori i organizatori. Oni su ti koji su asopisu
dali njegovu orijentaciju i koji su tu orijentaciju, bila ona dobra ili loa, svojim radovima oi-
votvorili. Upravo zbog toga mogue je zabraniti ili ukinuti Praxis, ali nije mogue eliminirati
iz Praxisa lanove njegove redakcije i redakcijskog savjeta, a da to ipak ostane Praxis. Ibid.,
str. 84-85.
2
emu Praxis, str. 43.
3
emu Praxis, str. 13.
Nema prakse bez slobode ni slobodnog bivstvovanja koje ne bi bilo praksa.
Njegov kljuni stav je: Kao bie prakse, ovjek je bie slobode. Nema slobode bez
ovjeka ni ljudskosti bez slobode.
4
Tako dolazimo do kljunog pojma pojma slo-
bode koji e biti trn u oku svih onih koji su posedovali ili eleli da poseduju
mo nad ovekom i trasirati put Praxisa kroz trnje do zvijezda, te stajati u
osnovi svih ideolokih i politikih napada na asopis i u vremenima kada je
ve predat istoriji, ali ne i zaboravu.
Pri tome treba imati u vidu da u ideolokim kritikama i politikim napa-
dima na Praxis i Korulansku ljetnu kolu nema niega izuzetnog. Te institucije
kulture su bile izuzetne, ali napadi su bili dio sistema koji je pritiscima, pret-
njama, politikim denuncijacijama, represiji podvrgavao sve od kolskih,
fabrikih, omladniskih, studentskih listova i kulturnih, posebno knjievnih
listova i revija. Samo one institucije kulture koje su u celini bile pod kontro-
lom nisu bile predmet napada. Prema tome, kao to je teza o Praxisovom slu-
enju reimu dio enormne proizvodnje lai na Balkanu, netana je i tvrdnja
da je asopis bio izloen izuzetnim merama koje u sferi kulture nisu sistemski
primenjivane. Praxis je, s obzirom na svetski ugled koji je stekao, bio samo
vrh ledenog brijega i onaj ni lakmus papir represivnih mera autoritarnog
reima u kulturi.
Osporavanja i kritike bilo koje kulturne institucije a Praxis je bio zna-
ajna institucija u kulturi Hrvatske i bive Jugoslavije nisu samo legitimna,
nego i dragocena. Pitanje je da li se zasnivaju na valjanim argumentima ili na
insinuacijama, odnosno na apriornim diskvalikacijama. Ako prva zasluuju
paljivo razmatranje i prihvatanje, drugu je neophodno kritiki razmotriti i
odbaciti. Praxis je, na alost, imao zlu sudbinu da je najee bio izvrgnut
grubim napadima koji su stremili ka punoj politikoj diskvalikaciji. Tako
se desilo da su, protokom vremena, esto isti ljudi osuivali Praxis i njegove
urednike i saradnike da su neprijateljski raspoloeni prema partijskoj dravi
samoupravnog socijalizma, da bi u promenjenim istorijskim okolnostima
tvrdili da je Praxis bio uzdanica Brozovog reima ili jo gore rankovievski
orijentisan. U ovom prilogu pokuau da pokaem neosnovanost tih tvrdnji,
kako bi se otvorio prostor za normalni kritiki razgovor o Praxisu i delu Gaje
Petrovia.
U Jugoslaviji je granica izmeu dnevno-politikih i ideolokih napada bila
veoma uidna, pa je ak i danas teko povui precizne linije razgranienja.
4
Gajo Petrovi, Odabrana djela, Naprijed-Nolit, Zagreb-Beograd, 1986., Tom I, str. 147.
Praktino nema ni jedne linosti iz najueg vrha Saveza komunista Jugosla-
vije, ukljuujui neprikosnovenog vou Josipa Broza, koja nije otrila svoje
pero napadima na Praxis i Korulansku ljetnu kolu. Poseban ton i doprinos
napadima koje su se u odreenim momentima pretvarali u orkestrirane hajke
davali su i njihovi adlatusi kao to su Duan Dragosavac, Savka Dabevi
Kuar i druge osobe iz republikih i saveznih oligarhijskih krugova. Njih su
sledili skoro horski intonirani arivisti iz ideolokih komisija, marksistikih
centara, univerzitetski profesori, komitetski aparatici, novinari kao dru-
tveno-politiki radnici, ali i mnogi drugi koji su mislili da se na taj nain
moe neto uiariti. Naravno, i jedne i druge pratile su vojne i civilne slu-
be bezbednosti, tako da praktino nema ni jednog praksisovca ili uesnika
Korulanske ljetne kole koji nije bio predmetom bezbednosne obrade.
Naredni korak bile su mere represije, razliito intonirane i primenjivane u
pojedinim republikim centrima
5
.
Da je Praxisu i koli kao opasnostima po sistem i neprikosnoveni autori-
tet voe, po politiki monopol SKJ, pridavan veliki znaaj, pokazuje uee
samog politikog vrha u intonaciji i orkestraciji tih napada. U tom pogledu
karakteristini su povremeni napadi Josipa Broza koji je ve na Treem ple-
numu CK SKJ na kome je pripreman obraun sa Aleksandrom Rankoviem,
marta 1965. optuio Praxis i Gledita za problematino delovanje
6
. Poto je u
5
Mere represije svakako zasluuju posebnu analizu: egzemplarne su, raznovrsne, razlii-
to dozirane i diferencirano usmerene prema urednicima, saradnicima, lanovima izdavakog
saveta, podravaocima, naroito grupama studenata lozoje i sociologije, u pojedinim re-
publikim centrima. Tako je proces izbacivanja lanova redakcije, Saveta, saradnika Praxi-
sa i lanova Upravnog odbora Korulanske ljetnje kole, nastavnika Filozofskog fakulteta
Univerziteta u Beogradu trajao nekoliko godina. O tome videti opirnije u Neboja Popov,
Contra fatum (Mladost, Beograd, 1990.) Hapenja i suenja studentima, zabrane listova i a-
sopisa tekli su mnogo bre. Videti zbirku DOKUMENTI Jun lipanj 1968, Praxis, 1971.
Bogata lepeza pretnji, sijanja straha i meu onima koji nikada sa Praxisom nisu imali nikakve
veze nalazi se izmeu dnevnih napada, forumskih sednica i saoptenja, naganjakih lanaka
i komentara u tampi i elektronskim medijima, policijskih informativnih razgovora i ucena,
do govora voe i lanova najuih oligarhijskih struktura vlasti.
6
Jedan od njegovih bliskih saradnika, Milentije Popovi, jo je u intervjuu za asopis
Socijalizam, br. 7-8/1964, naglasio da stavovi nekih lozofa i sociologa mogu imati veoma
opasnu posledicu stvaranje politikih partija. Bila je to dobrodolica iste godine pokrenu-
tom Praxisu kao stalnoj meti napada iz partijskih redova. Samo su naknadne konstrukcije
asopis kao instituciju kulture mogle povezati sa biroktatskim aparatom Saveza komunista,
to ne znai da pojedini saradnici Praxisa nisu iz razliitih razloga bili deo establimenta.
svom uvenom obraanju javnosti 9. juna 1968. godine pokuao i najveim
delom uspeo da studentsku omladinu umiri, samo petnaestak dana potom,
na Kongresu Saveza sindikata Jugoslavije e pokazati svoje prave namere. U
svom poznatom stilu da pripadnicima nomenklature preti narodom, da na
njih usmerava gnev graana, u ovom sluaju studentske omladine, ali i da
narodu preti merama vlasti, Josip Broz je u svom obraanju javnosti prvo,
na izgled skromno, da se ne kae skrueno, optuio svoj politiki aparat za
sporost, nedostatak sluha, nedovoljno jedinstvo, raskorak izmeu politikih
odluka i realizacije. Zatim je, u atmosferi pogroma studenata koji je sam inici-
rao, dao za pravo studentima - kako su mnogi pogreno verovali istiui:
Meutim, ja sam doao do uvjerenja da je ogroman dio, mogu da kaem, 90
odsto studenata potena omladina, o kojoj mi nismo vodili dovoljno rauna,
u kojoj smo vidjeli samo uenike, samo ake u kolama a za koje jo nije
vrijeme da se ukljuuju u drutveni ivot nae socijalistike zajednice. To je
bilo pogreno. Mi smo njih ostavili same. Tu svoju greku mi sagledavamo.
7

Nee mu trebati mnogo vremena, neto vie od dve nedelje, da na estom
kongresu Saveza sindikata Jugoslavije javno saopti gdje smo to mi grijeili:
Vi znate, drugovi i drugarice, da je sada bilo svakakvih pokuaja od raznih
elemenata. Pojavili su se oni sa kojima smo imali posla na univerzitetima i
prije studentskog revolta. To su pojedini profesori, neki lozo, razni prak-
sisovci i drugi, razni dogmatiari, ukljuujui i one koji su vrili razne defor-
macije u Upravi dravne bezbjednosti itd. Sve se to danas nekako ujedinilo...
Oni sada pokuavaju pokret na univerzitetu. To ne potie od studenata, ve
od ljudi koji bi htjeli da stvore embrion viepartijskog sistema, i da se posta-
ve kao faktor, koji e sa skuptinom i drugim razgovarati na ravnopravnoj
osnovi. tavie, oni idu i dalje: negiraju radniku klasu kao najvaniji faktor
i stub ovog drutva. Za njih su radnika klasa i njena uloga prevazieni. Sa-
vez komunista za njih ne znai nita.
8
U ovom kratkom navodu jasno su
uoljive bar dva cilja govora. Prvo, obeleiti profesore, neke lozofe, ra-
zne praksisovce kao neprijatelje, odvojiti ih od studenata, nahukati na njih
radnike predstavnike
9
i tako pripremiti preduslove za optu politiku hajku.
7
DOKUMENTI Juni-lipanj 1968, str. 338.-339.
8
Ibid,. str. 378.-379.
9
Pa zar je to mogue danas u naoj zemlji, zar je mogue da takvi ljudi i sa takvim ide-
jama nastupaju, a da mi to mirno posmatramo i dalje. Njima nema mjesta ni tamo gdje se
nalaze. (Snaan aplauz i odobravanje.) Zar takvi da vaspitavaju nau djecu na univerzitetima
Tito e a to e kasnije postati opte i omiljeno mesto za sve nacionalistike
i neoliberalne kritiare Praxisa povezati neke lozofe, razne praksisov-
ce sa raznim dogmatiarima i onima koji su vrili razne deformacije u
Upravi dravne bezbjednosti, mada e se u dugotrajnom procesu egzeku-
cije itekako oslanjati upravo na prononsirane dogmatiare, na primer, oko
asopisa Dijalektika, a da se o dnevnoj, nedeljnoj, posebno partijskoj tampi
i elektronskim medijima i ne govori!
10
Reklo bi se da dananji kritiari Praxisa
ponavljaju Titove stavove, da su na Titovom putu (I posle Tita Tito!).
Drugo, neke lozofe i razne praksisovce Josip Broz proglaava negato-
rima kljune uloge radnike klase u drutvu i zagovornicima viepartijskog
sistema za koje Savez komunista ne predstavlja nita. Kako je veina naknad-
nih obrauna sa Praxisom bazirana na stavu da je re o sukobu u obitelji i da
praksis orijentacija u lozoji i sociologiji nije izlazila iz titovskog injela, ove
Titove opaske zvue kao demanti.
Lipanjska gibanja 1968. donela su, dakle, estoke napade na Praxis i
praksisovce. Bilo je to vreme skidanje maski. Praksisovci su i ranije i tada
etiketirani kao lozofska piskarala, razni praksisovci, lani demokrati
koji prieljkuju vrstu ruku (rankovievci), lozofii, buroasko libe-
ralni elementi koji paktiraju sa poraenim snagama, maoisti, unitaristi,
apstraktni humanisti, anarholiberali itd. Tvorci ovih etiketa bili su Tito,
Kardelj, Bakari
11
i drugi politiari nieg ranga, ali i oni profesori sveuilita
i kolama? Nema im mjesta tamo. (Snano odobravanje i aplauz.)...Dakle, takve ljude mi
moramo onemoguiti, a onemoguiemo ih ako sagledamo gdje su, ako ih budemo odluno
spreavali u njihovim negativnim akcijama. I, na kraju krajeva, ponekad e trebati preduze-
ti i administrativne mjere. (Aplauz.) Mi moramo sauvati nae socijalistiko samoupravno
drutvo. Ibid., str. 379.
10
Neboja Popov je u svojoj knjize Contra fatum rekonstruisao proces nastanka spiska od
osam profesora Beogradskog univerziteta odreenih za odstrel i pokazao koju su ulogu u
tom procesu imali upravo dogmatiari, na primer Zvonko Damnjanovi, Desanka Savievi,
ali i mnogi drugi.
11
Davno sam zapisao: Ipak, najteu optubu izrekao je Vladimir Bakari tvrdnjom da
je Praxis skrenuo u vode koje je dirigovala amerika demokratska grupa za borbu protiv
komunizma. Opet, opta formula ovakve optube, koja, dakako, nije nepoznata u istoriji
organizovanog radnikog pokreta: kad se izmilja unutranji neprijatelj, treba ga povezati
sa stranom opasnou. To uvek obezbeuje dovoljan alibi za represivne mere. Najblaa i
za Bakaria najpovoljnija kvalikacija ovakve optube je da je izrekao veliku politiku la. U
suprotnom, ako Bakari zna da su ti intelektualci povezani sa stranim agenturama, a etiri
koji su, u ime Partije, izbacivali Gaju Petrovia iz SKJ, da bi kasnije bestidno
tvrdili kako je taj isti Gajo Petrovi sluio reimu. Od tada pa do danas hajke
na Praxis ne prestaju. O tome sam u vie navrata pisao i neu dalje zadravati
vau panju.
12
Za Brozom nisu zaostajali ni njegovi najblii saradnici. tavie, kao da
su se utrkivali ko e dati vei doprinos ne samo Brozovom stavu nego
i njegovim eljama. Edvard Kardelj, s velikim iskustvom u osudama inte-
lektualaca jo iz vremena sukoba na knjievnoj levici i Knjievnih sveski pred
Drugi svetski rat, nije se libio da ponovi Titove i upotrebi vlastite pogrdne
izraze, kao to su lozofii, lozofska piskarala, anarholiberali, lane
demokrate koji hoe vrstu ruku itd.
13
Istina, izbegavao je navoenje ime-
na ili stavova. To mu je donosilo dodatnu prednost mogao je da ne navodi
stavove koje kritikuje, da konstruie stavove protiv kojih pie, da svemu daje
privid poznavanja stvari i uenosti. Od najbliih Brozovih saradnika u poli-
tikim napadima najdalje je otiao Vladimir Bakari. Uzgred, bio je inicijator
i pokuaja oduzimanja nagrada Boidar Adija koje su ve bile dodeljene
urednicima Praxisa Gaji Petroviu i Milanu Kangrgi i inicijator velike kam-
panje protiv Praxisa 1966. godine. Prevaziao je sebe kada je na zasedanju
Gradske konferencije SK Zagreba 27. juna 1968. godine izjavio: Praxis je
iznikao na tendencijama koje su bile opte u socijalistikom svetu na Istoku
i Zapadu. Meutim, kasnije je skrenuo u vode koje je dirigovala amerika
demokratska grupa za borbu protiv komunizma. Ve 1964. godine kad je
odrana Korulanska ljetnja kola ovakav kurs Praxisa postaje oigledan.
godine nita ne poduzima da ih u tome onemogui, onda se i sam svrstava u pomagae
neprijatelja jugoslovenskog samoupravnog socijalizma. Uporedi, Boidar Jaki, Vreme revo-
lucije?, Gradina: Ni, 1988, str. 258.
12
Uporedi, Boidar Jaki, Praxis i Korulanska ljetnja kola Kritike, osporavanja,
napadi, u: Neboja Popov (priredio), Sloboda i nasilje, razgovor o asopisu Praxis i Korulanskoj
ljetnjoj koli, Res publica: Beograd, 2003., str. 167.-232. Delove tog rada koristio sam u pri-
premi ovog priloga.
13
O Kardeljevim kritikama Praxisa i leve inteligencije pisao sam u radu Politika mo i
stvaralaki marksizam Razmiljanje o jednom vidu antiintelektualizma u jugoslavenskom
drutvu, pisanom 1972. godine a objavljenom u mojoj knjizi Vreme revolucije?, Gradina, Ni,
1988., str. 249.-262. Prethodno sam sredinom 1966. godine napisao za sarajevski asopis
Pregled kritiki osvrt na Kardeljevu knjigu Beleke o naoj drutvenoj kritici, ali je redakcija taj
tekst, nakon Brionskog plenuma, povukla iz tampe.
Bakari je, zapravo, praksisovce proglasio profesionalnim antikomunistima
koje nansira CIA, a neto pre pomenutog govora, u aprilu iste godine, pri-
govorio je partijskim ideolozima: A treba vam rei da praksisovce treba udariti
eljeznom tangom po glavi! Dajte se konano trgnite i pruite dostojan otpor tim
neprijateljima Partije i naega socijalizma! to ekate?!
14

Da Praxis postaje predmetom ozbiljne zabrinutosti politikog vrha u
Hrvatskoj postalo je oigledno kada je Miko Tripalo na XIX konferenci-
ji Saveza komunista grada Zagreba 10. juna 1965. godine u svom referatu
govorio o apstraktno humanistikim shvatanjima razoaranih i ogorenih
staljinizmom koji su od njegovih vatrenih pristalica postali njegovi estoki
kritiari.
15
Tripalo govori ratnikim jezikom i optuuje te bive staljiniste
da nisu uestvovali u drutvenoj likvidaciji staljinizma, nego se ukljuuju u
tu borbu tek kada je glavna bitka ve dobivena. Oni ne veruju u sistem sa-
moupravljanja i kako njihove moralne propovedi nisu popravile birokratske
elemente, oni se demoraliziraju i pozivaju na preispitivanje osnovnih principa
socijalizma i marksistike nauke, pribliavaju se socijaldemokratskim pozici-
jama (ilasovtini), trae za sebe poseban poloaj glavnih i jedinih arbitara
drutvenih kretanja, negiraju sve postignuto i potcenjuju smisao i drutvenu
neophodnost vodee uloge Saveza komunista. Da ne bi bilo zabune o kome
je re, Tripalo u referatu kae: S obzirom na to da su se spomenuti stavovi
nali u nekim lancima zagrebakog asopisa Praxis, to stvara objektivne
uslove, bez obzira na ovakve ili onakve namjere pojedinaca, da se Praxis
pretvori u okosnicu politike grupe oko koje se okupljaju svi opozicioni i
nezadovoljni elementi u naem drutvu. Iako ne sumnjamo u dobre namje-
re znatnog dijela lanova redakcije i suradnika Praxisa, nadamo se da e
naroito komunisti meu njima razmisliti o objektivnim opasnostima koje
takav razvoj dogaaja moe donijeti.
16
Mada istie da e se protiv Praxisa
boriti metodom idejno-politike djelatnosti, Tripalo je, svrstavi praksiovce
14
Navedeno prema, Milan Kangrga, verceri vlastitog ivota. Reeksije o hrvatskoj politikoj
kulturi i duhovnosti (dopunjeno i proireno izdanje Republike, Beograd, 2001.), Kultura &
Rasvjeta, Split, 2002., str. 45.
15
Miko Tripalo, Uloga i zadaci Saveza komunista u provoenju ekonomske politike
i razvijanju socijalistikih drutvenih odnosa, XIX konferencija Saveza komunista grada
Zagreba, Zagreb, lipanj 1965., str. 23.
16
Ibid., str. 23.
meu bive staljiniste bliske ilasovtini i socijaldemokratiji, iskazao prave
namere u toj idejnoj borbi.
17
Bila je to, ipak, samo uvertira koja u raspravi
na konferenciji nije naila na iri odjek.
18
Prvu pravu dnevnopolitiku i ideoloku kampanju irih razmera protiv
Praxisa organizovao je Savez komunista Hrvatske u Zagrebu u prolee 1966.
godine. Poelo je kao u Don Bazilijevoj ariji o kleveti iz Seviljskog berberina,
tiho skoro stidljivim obavetenjem da grupa lanova Komisije za idejni rad
analizira aktivnost komunista u asopisima za drutvena pitanja Nae teme,
Praxis, Politika misao, Razlog i drugim
19
, da bi se ve u treem broju Biltena, u
prilogu, izdvojio samo Praxis O nekim gledanjima i stavovima u asopisu
Praxis. Peti broj Biltena ve sadri diskusiju o asopisu Praxis u Komisiji za
idejna pitanja GK SKH Zagreb, koju e oblilato prenositi mediji.
20
Glavni inicijator kampanje, dr. Vladimir Bakari, tek e u junu objaviti
svoje stavove o Praxisu izreene 6. maja 1966. godine pred politikim ak-
tivom Bosne i Hercegovine u Sarajevu!
21
Bakari smeta Praxis u evropski
kontekst, povezuje ga sa dogaanjima u Maarskoj 1956. godine, Imre Na-
17
Kako se Komunistika partija obraunavala sa staljinistima u vlastitim redovima naj-
bolje svedoi istorija Golog otoka, a ni ilasova sudbina nije nita manje drastina. Do-
voljno je uporediti broj godina koje je robijao u Kraljevini Jugoslaviji (dve godine u dravi
koju je istinski nameravao da rui) i socijalistikoj Jugoslaviji (devet godina u dravi koju
je istinski eleo da gradi), pa da bude oigledno kuda vodi Tripalov ratniki jezik. to do
takvog raspleta u sukobu sa praksisovcima nije dolo, vie su krive okolnosti nego otsustvo
namera. Takoe se d zapaziti staljinistika intonacija Tripalovog govora izraena u frazama
o nesumnjivo dobrim subjektivnim namerama i objektivnim opasnostima.
18
U Biltenu GK SKH i Gradski odbor SSRNH Zagreba, God. III, 1965, br. 6-7, u kome
su objavljeni izvodi iz izlaganja 30 uesnika, Praxis nije pominjan. To naravno ne znai da
nije uopte pominjan.
19
Bilten GK SKH i Gradski odbor SSRNH Zagreba, God. IV, 1966, br. 2, str. 33. Pomi-
njanje drugih asopisa za drutvena pitanja oigledno je trebalo da manje obavetene navede
na utisak da je re o objektivnoj analizi.
20
Dnevni list Vjesnik je u maju 1966. godine, u vie nastavaka, uglavnom na drugoj
strani, preneo izvode iz izlaganja skoro svih uesnika. Videti takoe, N. Popov, Drutveni
sukobi-Izazov sociologiji, II. izdanje, str. 147.-148, u napomeni 88.
21
Ovo je karakteristini stil politikog ponaanja: zakuhati, izmai se i naknadno se po-
javiti kao autoritarni presuditelj. Ni mimo, ni vrit, reklo bi se u Zagrebu. Ako sluajno
neto poe naopako, on je drugove upozoravao, a ako sve ide prema planu, on je taj koji
odmereno i mudro izrie sudove.
om i Milovanom ilasom. Ne ostaje na tim natuknicama, nego asopis
preko ilasa povezuje sa prethodnim antikomunistikim kritikama toboe
staljinizma, a zapravo socijalizma. Onda sledi prvo omalovaavanje, a zatim
insinuacija. Tako Bakari kae: Ta literatura kod nas uglavnom nepoznata, a
nepoznata je zato jer se zbog svoje reakcionarnosti nije uspjela armirati ni u
Evropi.
22
Nastavak ne ostavlja mesta za sumnju kuda gura Praxis: To je sve
pod amerikim rukovodstvom, neu rei dravnim, postoji naime zato jedan
poseban fond nansiran od reakcionarnih krugova.
23
Poto je tako odredio
kontekst u kome analizira Praxis, Bakari e nainiti korak nazad pa e rei:
Grupa Praxis ni na jednom podruju nije ila ni izdaleka tako daleko kao
ilas, ali gdje je granica ove pozitivne i negativne kritike, to nije uvijek lako
rei. Praxisovci su se vani izjanjavali za jugoslavenski tip socijalizma, i tu
njima nije bilo prigovora.
24
Bakari je svestan da presti koji imaju Praxis i
kola predstavlja veliki kapital za dravu, jer privlai one koji su se razoarali
u socijalizam sovjetskog tipa.
25
Polaznu ideju Praxisa o kritici svega postoje-
eg Bakari proglaava falsikatom, jer se, zaboga, ta Marksova ideja odnosi
samo na Njemaku njegovog doba.
Sumnjienja su poela praktino od pojave prvog broja, a dobila su ve
1966. godine snane javne oblike Bakarievom osudom dodele nagrada Bo-
idar Adija Gaji Petroviu i Milanu Kangrgi. Bakari je organizovao i vrio
politiki pritisak i osude spolja, a jedan od bivih lanova redakcije iznutra
u Hrvatskom lozofskom drutvu. Kako ni jedan ni drugi manevar nisu
uspeli, pribeglo se dodatnoj meri pojavila se Encyclopaedia moderna. Dovolj-
no je baciti pogled na sastav redakcije i, posebno, Saveta tog asopisa pa se
uveriti da su imenovana probrana imena u kulturi i nauci u koja je Savez ko-
munista u svim republikama imao povjerenja. Trebao je to biti asopis koji e
22
Bilten GK SKH i Gradski odbor SSRNH Zagreba, god. IV, 1966., br. 6.-7., str. 22.
23
Ibid., str. 22.-23.
24
Ibid.,str. 23.
25
Dakle, za njih smo mi bili svetionik, rei e Bakari. Ibid., str. 24. Zanimljivo, tako je
Bakari najednom s Korulanskom ljetnom kolom MI. No ve na sledeoj stranici Ba-
kari se vraa otrom kritikom stavu, govori o proamerikoj orijentaciji, smeta mu parola
bespotedne kritike svega postojeeg. Zatim smo se u analizi toka dogaaja sloili, ako bih
tako smio rei. Rekli su da je ono to sam govorio upravo ono to i oni hoe. Zato sam cijelo
vrijeme morao govoriti: Ne, drugovi, moda vi to hoete, ali vi to niste napisali, jer s onim
to ste napisali, ja se od A do ne slaem.
reprezentovati dravu, predstavljati propagandu reima u inostranstvu i biti
kontrapunkt Praxisovom ve steenom ugledu. Tu propagandno-reprezenta-
tivnu ulogu u inostranstvu Praxis je konsekventno odbijao i u svetu sticao
ugled (ili kritiare) svojim idejama, a ne obilatom potporom drave. Slino
su centri politike moi u Jugoslaviji postupili i povodom gaenja Korulanske
ljetne kole, organizujui godinje, veoma skupe socijalistike seanse u Cav-
tatu. Reim je mogao zadovoljno da trlja ruke: nismo mi protiv lozoje i
kulture, samo da je pod naom kontrolom! I u Bakarievom asopisu i u radu
skupova u Cavtatu uestvovali su i neki lanovi redakcije Praxisa, saradnici i
lanovi savjeta, to svakako ide u prilog tezi da praxis grupa kao intelektu-
alna zajednica jedinstvene orijentacije nije ni postojala.
Mnogi politiki i kulturni radnici Hrvatske ogledali su se u raspravama
inspirisanim Bakarievim stavovima i intonacijom. Veina uesnika je to ose-
tila kao priliku da se politiki istaknu i nametnu. Izvodi iz te rasprave objav-
ljivani su u nastavcima u dnevnoj i nedeljnoj tampi. Ovde e biti pomenut
jedan od uesnika, knjievnik Vlatko Pavleti, ije je rei preneo Vjesnik pod
naslovom Umjesto kritike zlurada destrukcija. Pavleti prigovara Praxisu
to kritikuje staljinizam kada bauk staljinizma nije osobito aktualan na
problem, a zanemaruje armaciju naeg sistema samoupravljanja, te ori-
ginalne neposredne demokracije koja je najbolji instrument za iskorjenjiva-
nje i posljednjih dogmatskih ostataka u birokratiziranoj svijesti.
26
Pavleti
prigovara Praxisu pametski nabaen anahronistiki tobonji antagonizam
izmeu teoretiara i praktiara, lozofa i politiara, da je, sputajui se na
pametski nivo, izneverio svoju osnovnu namenu i postavlja pitanje partijske
odgovornosti lanova redakcije s obzirom na uoene i mogue tete. Imajui
u vidu to e govoriti skoro tri decenije posle ovog istupa, Pavletiev zaklju-
ak o Praxisu je veoma indikativan. Naime, Pavleti zamera Praxisu osobito
otro to nije dola do izraaja u tom asopisu konkretna kritika desnih de-
vijacija, kao i obraun s uzrocima i uzronicima konfuzija u nekim glavama.
To je Praxis propustio i to je jedan od propusta tog asopisa koji se teko
moe opravdati.
27
26
Vlatko Pavleti, Umjesto kritike zlurada destrukcija, Vjesnik, 16. V. 1966., str. 2.
27
Ibid., str. 2. Feral Tribune je 18. prosinca 1995. godine objavio ovaj Pavletiev napad na
Praxis i tako demantovao naknadna Pavletieva fabuliranja o njegovoj tobonjoj odbrani
Hrvatske od protuhrvatskog Praxisa 1966. godine. Pavleti je reagovao ljutito, uputivi Do-
bronamjerno pismo Feralovcima, objavljeno 22. prosinca 1995. Odgovorio mu je u istom
broju urednik Ferala, Viktor Ivani u feralovskom stilu Teorija i praxis Vlatka Pavletia.
Nije trebalo dugo ekati na poduzimanje odreenih represivnih mera. Po-
to je prekrajno kanjen, Gaju Petrovia je Konferencija SK Zagrebakog
sve uilita iskljuila iz Saveza komunista
28
. U Beogradu je proces poduzima-
nja represivnih mera i kanjavanja lozofa i sociologa praksis orijentacije
tra jao due, bio otriji i zavrio je izbacivanjem grupe od osam profesora i
asistenata Filozofskog fakulteta sa Univerziteta. Da bi se sve te mere provele,
bilo je neophodno da Skuptina Srbije donese tzv. lex specialis, januara 1975.
godine, to govori o tome da su otpori represiji bili veoma snani
29
.
Nepoznato je ili je nedovoljno poznato ta su sve sadravali policijski
izvetaji, analize i dosjei. Neto su dostupniji bili partijski bilteni. Tako je
Marinko Grui u svom uvodnom izlaganju u organizaciji Saveza komunista
Zagreba 18. juna 1968. godine optuio praksisovce da su u sjeditu ruko-
voenja studentskim protestom i postavio pitanje da li i nadalje drutvenim
sredstvima dotirati jedan takav asopis kao to je Praxis?
30
O snazi novih impulsa u lozoji i drutvenim naukama, reju u kulturi,
govori i injenica da su se i asopis i Korulanska ljetna kola odrali vie
Zmije u jedrima: U svom lovu na zmije s protuhrvatskim otrovom, punom osobnih rizika
i neizvjesnosti, uvaeni akademik nije izgovorio ni veliko H, nije spominjao ni Hrvatsku ni
hrvatstvo, nije spominjao ni dom ni domovinu, pa ak ni famoznu crtu nacionalnih inte-
resa
28
Videti, Vjesnik, Pozitivna politika orijentacija veine zagrebakih studenata, 26. VI.
1968, str. 3. Tada su iskljueni i Mladen aldarovi, profesor Fakulteta politikih nauka i
ime Vrani, student istog fakulteta. (Jedini koji nije glasao za iskljuenje bio je profesor
Branko Bonjak.) Prema Vjesnikovom izvetaju profesor Filozofskog fakulteta dr Mladen
Zvonarevi je rekao da Praxis nikad nije imao podrku svih nastavnika na fakultetu i predlo-
io da se povede diskusija o politikoj liniji Praxisa: Ako takve diskusije ne bi bilo, Praxis
bi dobio oreolu muenika koju nikad nije i danas je ne zasluuje...
29
O tom procesu videti opsenu analizu u: Neboja Popov, Contra fatum.
30
Bilten GK SKH i GK SSRNH, God. VI. (1968), br. 6-7, str. 10. U narednom, osmom
broju biltena bie objavljeno izlaganje Pere Pirkera od 8. VII. 1968: Ovog trenutka mi
smo se naroito sukobili sa strujama oko Praksisa. Pored mnogih prijanjih ocjena i na
XIX konferenciji SK Zagreba dana je negativna politika ocjena idejnim stavovima koje je
asopis zastupao, pa je tom prilikom utvreno da to stvara objektivne uvjete da se Praksis
pretvori u okosnicu politike grupe oko koje se okupljaju nezadovoljni elementi u naem
drutvu. Uprkos toj jasnoj kritici, grupa oko Praksisa je nastavila razraivati tezu o tome
da su progresivne snage u naem drutvu u stvari birokratske snage. Direktne odjeke tih sta-
vova moglo se ne malo nai u posljednje vrijeme u asopisu Razlog, a posebno u proglasu
tzv. Akcionog odbora., str. 8.
od pet godina poto su 1968. postali stalna meta dnevnopolitikih i ideolo-
kih napada. Nema ni jednog dogmatskog marksiste starog kova, od Borisa
Ziherla i Vojana Rusa u Ljubljani, Mladena Zvonarevia i Olega Mandia u
Zagrebu, Duana Nedeljkovia i Andrije Stojkovia u Beogradu, da se druga
i manje znaajna imena ne pominju, koji se nisu oglasili svojim budnim kri-
tikim osvrtima na asopis i kolu. Njima su sledili i mlai partijski kadrovi s
univerziteta i iz marksistikih cenatara koji su jednostavno shvatali da su na-
padi na asopis i kolu najjednostavniji i najbri put za promociju u znaajnu
javnu linost. Neki e u napade utkati svoje uverenje, neki svu strast preraslu
u naganjatvo, a neki e jednostavno raditi po narudbi. Stranice dnevnih i
nedeljnih listova, radio i TV emisije, teorijski partijski asopisi kao to je bio
Socijalizam ili listovi kao Komunist bie im irom otvoreni. Partijski sastanci i
savetovanja, razni oblici ideolokog obrazovanja i kola, javne tribine i mi-
tinzi bie pozornice za jednu plejadu glumaca ije e se umee iscrpljivati u
napadima. Komiteti e podsticati teoretiare, a ovi drugi e trati u komi-
tete: u Zagrebu jedan od kljunih tvoraca Bijele knjige u kojoj je skoro sve
to je vredelo u kulturi proglaeno neprijateljskim, u Beogradu dnevni deurni
naganjai Prvoslav Rali i Dragomir Drakovi, jedna osoba u Sarajevu
31
i
mnogi drugi su svoje javne i univerzitetske karijere gradili i na tim napadima.
Ti napadi e sve manje imati bilo kakve veze sa lozofskom, sociolokom
ili drugom kulturnom delatnou. Bie jednostavno vulgarno dnevnopoli-
tiki
32
, a bie esto bezobzirno obnavljani u zaotrenoj formi i u decenijama
31
Re je o osobi koja je pred rat u Bosni preminula kao ideolog Paragine Hrvatske stran-
ke prava, a poela je javnu karijeru kao pisac panegirinih prikaza knjiga lanova redakcije
i saradnika Praxisa. U meuvremenu je bila jedan od kljunih ideologa Saveza komunista
Bosne i Hercegovine i lan Centralnog Komiteta SK BiH. Proslavila se svojim napadima
na ve bolesnog i potpuno bespomonog Meu Selimovia ije je stvaralatvo inilo ast
bosanskoj, jugoslovenskoj i evropskoj kulturi.
32
Karakter tih dnevnopolitikih napada analizirao je Neboja Popov u lanku Nauna
istina i istina jedne politike, Praxis, br. 1-2/1974., str. 213.-229. Branei svoje kolege sa Be-
ogradskog univerziteta, Redakcija u istom broju, uz kratki komentar, ponovo objavljuje svoj
stav U povodu nekih najnovijih kritika Praxisa iz broja 4/1968. Iz dananje perspektive
jedna reenica dobiva dodatni smisao: Ponekad se doista ini da je ova naa zemlja prebo-
gata u svemu, a prije svega u ljudima: ako ih ne izvozimo kao strunjake ili radnu snagu u
druge zemlje, onda ih razbacujemo i onemoguavamo u svojoj vlastitoj. Naivne li redakcije:
iz perspektive devedesetih godina kada su ljudi masovno ubijani i postajali delati i rtve,
rasuti po svetu bez nade u povratak, te godine kada su samo ostajali bez posla i zatvarani ine
se mnogima bezmalo ruiastim.
nakon gaenja asopisa i nestanka njegovih glavnih poslenika Gaje Pe-
trovia i Rudija Supeka sa ivotne scene. Ovde nee biti ire elaborirana
lepeza dogmatskih osporavanja i prigovora Praxisu i koli. Neka ovde bude
pomenut samo jedan odgovor Gaje Petrovia Vojanu Rusu, pa e i razlozi za
izostanak ire elaboracije postati jasniji. Naime, odgovor Praxisa dogmatiari-
ma mogao bi se saeti u nekoliko rei Gaje Petrovia upuenih Vojanu Rusu:
ZATO GNJAVI VOJANE? Zato si svoje suradnike nagovorio da te nesuvisle
optube potpiu? Zato prisiljava asopis Praxis da te nesuvislosti (u vrijeme kad su
nae nancijske tekoe najvee a tisak tako skup) objavljuje? Zato mene prisiljava
da troim vrijeme odgovarajui? Zato mi namee javne polemike koje su intelektualno
neproduktivne? Zar zaista nema nimalo milosra prema onima koji bi eljeli da misle,
piu, itaju i raspravljaju o neem pametnijem?
33
Neka ovde bude pomenuta kritika praksis orijentacije koju je zagrebaki
lozof Neven Sesardi izloio u svom radu Razmiljanja o lozoji prakse,
objavljenom u beogradskom asopisu Theoria. Sesardi svoj kritiki osvrt na
lozoju prakse poinje konstatacijom da su kritiari polazili od stajalita
slubene politike i da su na odgovore praksisovaca uzvraali jedino etiketira-
njem i ideolokim diskvalikacijama. Tako je dolo do neobine situacije da
se ...lozoja prakse zapravo nikada nije suoavala s protivnicima na razini
lozofske argumentacije i protuargumentacije
34
. Autor ne eli da toj orijenta-
ciji porekne svaku vrednost, ve izjavljuje da eli da naglasi ona pitanja koja
su bila zapostavljena ili izvan fokusa. Poetne primedbe tom stanovitu da
je razlikovanje dogmatskog i stvaralakog marksizma krajnje arbitrarno,
da je njihovo traganje za autentinim Marksom intelektualno besplodno,
a njihovo insistiranje na bespotednoj kritici svega postojeeg preterano,
Sesardi zavrava aluzijom na bliskost lozofa te orijentacije sa ocijelnom
politikom.
35
Prigovara im da se njihova kritika uvek zaustavljala na sukobu
33
Gajo Petrovi, Prijateljsko pismo Vojanu Rusu, Praxis, br. 1-2/1974., str. 249. Na
kraju Petrovi alje Vojanu Rusu ironinu poruku: Uviam svoje zablude i kajem se, dragi
Vojane! elim Ti da svoje genijalne umotvorine objavi na svim svjetskim jezicima, da tim
blistavim kapitalom obasja sve svjetske pozornice. Samo te jedno od svega srca molim:
Kao to mi tebe putamo na miru, pusti i Ti nas! Nemoj nas gnjaviti!, Ibid., str. 253.
34
Neven Sesardi, Razmiljanja o lozoji prakse, Theoria, 1-2/1987, str. 107.
35
Moe li se stvarno prihvatiti miljenje, koje je prilino raireno, da je lozoja prakse
predstavljala i najotriju kritiku ocijelne politike? Ibid., str. 109. Mada nije neposredna
sa birokratsko-staljinistikim snagama, a nikad sa Partijom kao celinom, da
nikada nisu dovodili u pitanje principe samoupravljanja. Istakao je da dekli-
naciju njihovog odstupanja od ocijelne politike ne treba meriti stupnjevi-
ma nego lunim sekundama, a stavom da se kontroverza izmeu njih i
zastupnika dnevne politike svela... tako zapravo na svau unutar obitelji
36

dao je lagvort svakoj buduoj nacionalistikoj i kvaziliberalnoj kritici Praxisa
i Korulanske ljetne kole.
U drugom delu svog teksta Sesardi osporava lozofsku tezu o jedinstvu
teorije i prakse kao trivijalnu, a ideju da se teorijske aporije mogu razreiti
praktinim putem ne smatra originalnim Marksovim doprinosom lozoji.
tavie, smatra fundamentalno pogrenom ideju da praksa moe unaprediti
lozofsku spoznaju tamo gde je teorija bila nemona. Iz tih stavova koji u
lozofskom razmatranju mogu biti sasvim legitimni, Sesardi ponovo izvla-
i politike zakljuke, ironino primeujui da praktini revolucionari onda
kvalikovano arbitriraju u pitanjima lozoje. Zapravo, zakljuuje Sesardi
svoj kritiki osvrt na lozoju prakse, lozo prakse nisu bili koherentni
kad su u nekim prilikama protestirali zbog vanjskog uplitanja u lozofske
diskusije jer su upravo oni bili ti koji su se najvie zalagali za to da se srui
zid koji je razdvajao lozoju od revolucionarne prakse i koji je predstavljao
slabu ali i jedinu zatitu autonomije lozoje.
37
Sesardievi stavovi su izazvali dosta uzbuenja i osporavanja u strunoj
javnosti. Pre svih urednika Praxisa Gaje Petrovia i Mihaila Markovia u a-
reakcija na Sesardiev tekst zanimljivo je uti i drugu stranu. Tako je Svetozar Stojanovi,
udei se da se intelektualni kritiari Praxisa daju zavesti jezikim slinostima, na jednom
mestu zapisao: Praxis je bio otvoren prema nemarksistikim pogledima i grupama ne
samo u inostranstvu nego i u Jugoslaviji. Ko je ako ne praksisti pomagao fenomenolozima,
pozitivistima, strukturalistima, analitiarima, egzistencijalistima, sistem-teoretiarima itd. da
predaju, istrauju i objavljuju u Jugoslaviji? A ba neki od njih danas sa visine govore o spo-
ru u porodici, iako su pod komunistima utali o politikim prilikama da ne bi ugrozili svoje
karijere. Pre e biti da je komunistikoj porodici i Titu kao njenom pater familiasu odgova-
rala njihova politika pasivnost i kukaviluk, nego praksisovsko javno i glasno protivljenje.
Videti, Svetozar Stojanovi, Propast komunizma i razbijanje Jugoslavije, Beograd: Filip Vinji
i IFDT, 1995., str. 223.
36
Ibid., str. 110.
37
Ibid., str. 116.
sopisu Theoria
38
, a zatim i Slobodana unjia u zagrebakom omladinskom
asopisu Pitanja.
39

Gajo Petrovi sistematino opovrgava est tema ili skupova optubi pr-
vog dela Sesardievog rada od koje je posebne panje vredna ona prema
kojoj za odbacivanje dogmatskog marksizma na Bledskom savetovanju ju-
goslovenskih lozofa i sociologa, novembra 1960. godine nije bila potrebna
nikakva politika odvanost, jer je Jugoslavija raskinula sa Staljinom 1948.
godine. Petrovi ukazuje na injenicu da se u to vreme ni jedna druga grupa
intelektualaca nije suprotstavljala slubenim stavovima i da je dogmatska,
staljinizirana interpretacija marksizma bila dominanta. Odbacujui optubu
o oportunizmu, Petrovi opseno dokumentuje svoj stav da su praksisovci
branili ne samo svoje saradnike nego i svoje protivnike.
U drugom delu svog opsenog polemikog priloga Petrovi se osvre na
Sesardieve kritike odnosa teorije i prakse u lozoji prakse, prigovaraju-
i mu da nije analizirao bar jedan jedini tekst lozofa koje je difamirao
40
.
Petrovi nastoji da dokae da Sesardi zaoblilazi meritum: O samoj lozoji
prakse iz Sesardievog se napisa ne moe nita saznati. Filozoja je jedno-
38
U rubrici Polemika asopis Theoria, br. 3-4/1987., objavio je priloge akademika Miha-
ila Markovia Povodom razmiljanja o lozoji prakse, str. 113.-120. i Gaje Petrovia, O
lozoji prakse i jednom neobinom pojmu razmiljanja, str. 121.-137.Videti takoe i rad
Zagorke Golubovi Praxis-lozoja: razliita tumaenja i kritike, Theoria, br. 1-2/1988.,
str. 9.-20.
39
Uporedi: Slobodan unji, Politika jednog teorijskog osporavanja praxis-lozoje,
Pitanja, god. XVIII, br. 3-4/1988., str. 79.-87. unjiev rad objavljen je u okviru tematskog
bloka Rasprava o Praxis lozoji. U tom bloku su objavljeni radovi Veselina Golubovia
Filozoja u Jugoslaviji, Lina Veljaka Pitanje metode u lozofskoj kritici, Milorada Be-
lania Hermeneutika situacija lozoje prakse i Nenada Mievia Jedan mit lozoje
prakse: svijet kao ovjekovo djelo. Inae, u kraem uvodu navedenim raspravama Zoran
Arbutina pie: Nakon dugogodinjih, ponekad izuzetno otrih napada, inspiriranih prven-
stveno politikim razlozima, pojavile su se u novije vrijeme neke naznake u nastojanjima da
se Praxis-lozoju kritiki raspravlja na lozojskoj razini, da se, dakle, uspostavi rasprava
koja ne bi padala ispod razine vlastita predmeta i koja bi se vodila najboljim znaenjem
pojma kritika: ambicijom stvaralakog nadilaenja kritiziranog miljenja. Ibid., str. 58. Na
ovaj dobronamerni poziv pravi odzivi jo uvek nisu stigli i teko da e uskoro, nakon ratne
tragedije, stii.
40
Gajo Petrovi, O lozoji prakse i jednom neobinom pojmu razmiljanja, Theoria,
br. 3-4/1987., str. 134.
stavno zaobiena.
41
Petrovi Sesardiev rad tretira kao pokuaj moralne i
politike diskvalikacije lozofa prakse uz pomo neobuzdanih insinuacija,
neistina i podmetanja.
42
Taj Sesardiev pokuaj moralne i politike diskvalikacije lozofa prakse
obnovila je i dalje razvila Savka Dabevi Kuar u svojoj knjizi 71 Hrvatski
snovi i stvarnost. Autorica je u poglavlju Hrvatska kultura u hrvatskom prolje-
u jedan odeljak posvetila Praxisu Praxisovci i hrvatsko proljee. Prak-
sisovsku grupu intelektualaca
43
ona tretira kao uglavnom protuproljeare
iji je uticaj u politikom ivotu Hrvatske negativan, deklarisane kao protiv-
nike staljinistikog dogmatizovanog marksizma koji su predlagali zakljuke
suprotne ... interesima razvoja, modernizacije, demokratizaicje hrvatskog
drutva.
44
tavie, prigovorie praksisovcima da ... nikad nisu napadali izra-
41
Ibid., str. 135.
42
Ibid., str. 135. Petrovi Sesardiev pokuaj strune kritike situira u prethodne dnevno-
politike i ideoloke napade na Praxis: Neslavna slava nekih dosadanjih oponenata Praxisa
oito nije dala mira Sesardiu. Svojim napisom on se potrudio da dosadanja etiketiranja i
ideoloke diskvalikacije nadopuni politikim insinuacijama, dezinformacijama, klevetama
i napose moralno-politikim optubama i osudama. Treba priznati da se u tom potenom
poslu pokazao vrlo spretan, okretan i plodan. U stvari volio bih da mi netko navede jednog
jedinog meu svim dosadanjim oponentima Praxisa (lozoma, politolozima, sociolozima,
politiarima, novinarima itd.) koji je ikada u jednom tekstu iznio toliko neasnih politikih
optubi, uvreda i objeda na raun lozofa prakse, nastojei da ih diskreditira i diskvalicira u
svakom pogledu (ne samo lozofski, nego napose i politiki i moralno). Ibid., str. 135.
43
Da bi pojaala utisak o velikosrpskom karakteru Praxisa, Savka Dabevi Kuar u pri-
medbi br. 58, na str. 827. meu zagrebake praksisovce uvrtava brata Gaje Petrovia Svetu
koji se tu naao ni kriv ni duan, ali ne i Rudi Supeka, Predraga Vranickog, Ivana Kuvaia,
arka Puhovskog i druge.
44
Savka Dabevi Kuar, 71 Hrvatski snovi i stvarnost, I i II, Interpublic, Zagreb, 1997.,
str. 745. Autorica zatim nastavlja: Tako je nastao svojevrstan paradoks praxisovci su, za-
pravo teorijski se protivei staljinistikom modelu, praktino zagovarali teze koje su koristile
upravo neostaljinistike i dogmatske snage.
Svojim stajalitima protiv trita, decentralizacije, razlika i sl., protiv ekonomizma uvr-
ivali su upravo onu struju, ne samo miljenja nego, na alost, i djelovanja, koja je nastojala
zadrati upravo stare antitrine (znai etatistike) antiekonomske (dakle administrativno
partijsko birokratske), antidecentralizatorske (dakle unitaristike) odnose itd. Ibid., str. 745.
Kada neko proita da su praxisovci, po autorici, teili administrativno-partijsko-birokratskoj
kontroli nad ekonomijom, prosto mu doe da se upita nije li Gajo Petrovi bio predsednik CK
SK Hrvatske, a Savka Dabevi-Kuar intelektualac bez ikakvih javnih funkcija?
45
Ibid., str. 745.
bljivanje Hrvatske i golemu centralizaciju u Beogradu; dapae, borbu protiv
toga vidjeli su kao hrvatski ovinizam i nacionalizam.
45
Napisala je da nije
istina da su praksisovci bili proganjani, jer nisu uklonjeni s fakulteta i bili su
uvijek na slobodi, ali su 1972. godine zahtevali kazne za hrvatske ovini-
ste. Ideju o bespotednoj kritici svega postojeeg autorica smatra apriorno
negativistikom i destruktivnom. Kao da sama nije pripadala nomenklaturi i
zauzimala elno mesto u Savezu komunista Hrvatske, Savka Dabevi Kuar
se pozvala na lozofski autoritet dr. Nevena Sesardia koji je praksisovski su-
kob sa dnevnom politikom okarakterisao kao svau unutar obitelji. Napo-
kon, praksisovcima prigovara lozofski elitizam, mada u prethodnom pasusu
tvrdi: ... preli su granicu iste lozoje i vrlo aktivno uplovili u neposrednu
praktinu, zapravo prakticistiko-politiku sferu.
46
Zatim dolazi neto iz abe-
cede staljinizma: delovali su retrogradno uprkos moda pozitivnim namje-
rama svojih autora,
47
negativno na hrvatske demokratske tokove. Na kraju
sledi najtei udarac, najopasnija optuba koja se protiv nekoga u Hrvatskoj
sredinom devedesetih godina mogla izrei: Kad tome dodamo da vodee
praxisovce u Hrvatskoj nije ni zanimalo, niti su osjeali hrvatsko pitanje, i da
su glavni nositelji praktiki bili unitaristi, moemo shvatiti s koje su velikosrp-
ske-unitaristiko-etatistiko-intelektualne visine gledali na nacional-oviniste
proljeare. U slobodnoj i demokratskoj zemlji, to i ne bi bilo vano; slobodno
bi se sueljavala miljenja. No, u velikosrpskoj dominaciji i partijskoj dravi,
oni su, bez obzira na to koliko su to uistinu eljeli (neki da, neki moda ne)
postajali sredstvo protiv proljeara u Hrvatskoj.
48
Kako autorica korekno
navodi da je hrvatsko politiko rukovodstvo u Karaorevu najozbiljniju po-
drku dobilo od srpskog politikog vrha (koji e Broz kao i njih poistiti)
i od Krste Crvenkovskog iz Makedonije, teza o velikosrpskom izrabljivanju
Hrvatske postaje upitna. Naravno, to ne znai da srbijanska politika krajem
osamdesetih godina nije postala ovinistika i nacional-socijalistika, ali to sa
Praxisom Gaje Petrovia nema veze!
46
Ibid., str. 747.
47
Ibid., str. 748.
48
Ibid., str. 748. Upravo ovo mesto pokazuje koliko je snana elja da se praksisovci
kompromituju i optue, nezavisno od toga koliko su optube umesne ili ne. Naime, Savka
Dabevi Kuar oznaava Edvarda Kardelja kao jednog, praktino glavnog grobara hrvat-
skog proljea (videti, str. 803.-811., naroito str. 811.).
Da, bilo je onih koji su jo u vreme postojanja Praxisa, a naroito onih koji
su, naknadno, poto je asopis ugaen, a Korulanska ljetna kola prestala s
radom naputali internacionalistike i humanistike pozicije
49
, ali je veina
lanova redakcije, pa i saradnika ostajala dosledna. Gajo Petrovi kao glavni i
odgovorni urednik asopisa i Rudi Supek kao predsednik Upravnog odbora
kole su do kraja ivota (1993) ostali dosledni osnovnim naelima Praxisa.
Tako e Petrovi ljubazno odbiti ponudu Nedeljne Borbe iz 1990. godine da
uestvuje u razgovoru hrvatskih i srpskih intelektualaca Um pred lavinom
politikog varvarizma s obrazloenjem da se nije armirao ni kao srpski
ni kao hrvatski intelektualac i da se ne smatra kvalikovanim za sudjelova-
nje u tim razgovorima
50
. A u obimnom intervjuu Novom Forumu 14. januara
1991. Petrovi e protestovati protiv ukidanja Trga rtava faizma i preime-
novanja u Trg hrvatskih velikana.
51

49
U ranoj fazi Praxisa to je uradio profesor Danilo Pejovi, a krajem osamdesetih i po-
etkom devedesetih godina i dvojica akademika SANU, Mihailo Markovi i Ljubomir Tadi.
Markovi je postao potpredsednik i ideolog Miloevieve (nacional) Socijalistike partije
Srbije, a akademik Tadi je, istina, kratko vreme, bio senator u nekom telu koje se zvalo
Senat Republike Srpske. O preorijentaciji Mihaila Markovia ka nacionalistikoj ili nacio-
nal-socijalistikoj opciji pisao sam u dva navrata i pre nego to je postao ideolog Miloevi-
eve partije, Jugoslovenska kriza i nacionalno pitanje beleke uz rad Mihaila Markovia,
Gledita, br. 5-6/1988., str. 223.-233. Na Markoviev odgovor Smisao spora o dravnosti
srpskog naroda, takoe u Gleditima 9-10/1988. objavio sam opseniju kritiku analizu pod
naslovom Od integralnog samoupravljanja do nacionalne dravnosti, Gledita, 5-6/1989.,
str. 164.-184. Markoviev uveni govor na Miloevievom mitingu na Uu i osnovni ton
iz njegovog vienja Naela srpske nacionalne politike objavljenog u kongresnom mate-
rijalu za Drugi kongres srpskih intelektualaca ubedljiv su dokaz bitne preorijentacije tog
nekada u svetu poznatog praxisovca.
50
Pismo Gaje Petrovia, Nedeljna Borba, 1.-2. decembra 1990. Tom svom stavu Petrovi
e dodati: Najvea zasluga za sadanje stanje srpsko-hrvatskih odnosa pripada, po mom
miljenju, rukovodstvima Saveza komunista i drugih politikih partija kojima su pozvani
uesnici vaeg skupa pripadali ili pripadaju, pa taj skup i njegovi uesnici mogu znatno utje-
cati i na dalji razvoj srpsko-hrvatskih odnosa i na budunost Jugoslavije.
51
Gajo Petrovi: Nacionalizam nas je doveo na ivicu graanskog rata, Novi Forum, 14. I.
1991. U jednoj zgradi na tom Trgu stanovao je Gajo Petrovi. Naslov intervjua preuzet je iz
sledeeg dela Petrovievog intervjua: Nije bez korijena u starom reimu ni radikalni naci-
onalizam koji nas je doveo na ivicu graanskog rata. Ve sam vie puta govorio o tome kako
su Tito i njegovi najblii suradnici u interesu ouvanja svoje birokratske vlasti sredinom
ezdesetih godina poeli odozgo raspirivati nacionalne netrpeljivosti i nacionalne sukobe
ta na kraju rei o odnosu Gaje Petrovia prema beskrajno ponavljanim
nekad primitivnim, nekad sosticiranim, insinuacijama, denuncijacijama i
optubama? Svoj odnos Petrovi je sjajno formulisao u ironino intoniranoj
ispovesti naslovljenoj samo jednom reju Priznajem, koju je objavio u Ne-
djeljnoj Dalmaciji, 3. februara 1993. godine, neposredno nakon smrti prijatelja
Rudija Supeka, a samo etiri meseca pre vlastite. Tu Petrovi priznaje: 1. da
je kao lozof bio nedovoljno marksistiki, zatim nemarksistiki, antimarksi-
stiki, idealistiki, apstraktnohumanistiki, hajdegerovski, egzistencijalistiki,
nedijalektiki, pozitivistiki da su mu poricali svaku lozofsku intenciju
i relevantnost i da su njegovu delatnost ocenjivali politikantskom, ekstre-
mistikom, levoradikalnom, graansko-liberalistikom, antisamoupravnom,
destruktivnom antisocijalistikom i antikomunistikom; 2. da su na osnovu
Titovog govora protiv praksisovaca osporavali njegov izbor za profesora; 3.
da je bio jedan od osnivaa Hrvatskog lozofskog drutva koje je bilo neza-
visno i nije radilo ni po ijim viim direktivama i da su vlastodrci samo sa-
njali o tome da ga okrenu protiv Praxisa iji je osniva i glavni urednik i da je
drzovito ustrajavao u praksisovtini
52
; 4. da je podravao svog mlaeg kolegu
arka Puhovskog i da nikada u ivotu nije sreo Aleksandra Rankovia
53
; 5.
da je imao intenzivne meunarodne komunikacije i da bi trebalo demaskirati
sve univerzitete i njihove lozofske odseke u svetu koji su ga pozivali. Svoje
priznanje Gajo Petrovi zavrava reima: Uvjeren sam da e politiki po-
u Jugoslaviji. No novi reim donio je svakako neto kvalitativno novo: direktno rehabili-
tiranje faizma, ustatva, NDH i njihovih voa, ukljuujui i najvee zloince, kao npr. Mile
Budaka (koji je ve poeo dobijati svoje ulice) i A. Pavelia, koji je u jednom zagrebakom
mjeseniku proglaen pravim hrvatskim liberalcem parlamentarno-opozicionog tipa.
52
Gajo Petrovi nastavlja: Na Korulanskoj ljetnoj koli tijesno povezanoj s Praxi-
som - i u samom Praxisu intenzivno su sudjelovali veoma ugledni, pa ak neki i od naju-
glednijih zapadnoevropskih i amerikih lozofa najrazliitijih orijentacija (od neortodoksnih
marksista preko fenomenologa do analitikih lozofa), a u meunarodnim lozofskim pu-
blikacijama, pa ak i u dnevnoj tampi pisalo se o asopisu Praxis i o lozoma praksi-
sovcima kao znaajnoj pojavi meunarodnog lozofskog ivota. Samokritiki priznajem da
se toj meunarodnoj armaciji Praxisa nisam suprotstavljao, nego sam joj prema svojim
mogunostima pomagao. Nedjeljna Dalmacija, 3. veljae 1993. godine.
53
Kako su se u nacionalistikom tisku u Hrvatskoj pojavljivale aluzije da su praksisovci
bili bliski A. Rankoviu i da su se s njim skoro svakodnevno sastajali, Petrovi izvlai ironi-
an zakljuak da, po nacionalistima, on nikada nije bio ni praksisovac jer se nikada nije sreo
sa drugom Markom.
metai nae lozoje uspjeno obaviti i plemeniti zadatak rehabilitacije onih
to se u civiliziranom svijetu nazivaju staljinistikim mranjacima. Jer ti su
mranjaci puno prije naih dananjih luonoa vidjeli pravu prirodu Praxisa
i praksisovaca, pa za svoj pothvat zasluuju puno priznanje svojih dananjih
uenika i sledbenika. Tvrdi se da neki lozofski non-entiteti raskrinkavanjem
lozofa i lozoje pokuavaju postii neke rune lozofske ciljeve. Premalo
znam o svemu tome da bih se toj tvrdnji mogao odmah pridruiti. Ali nije mi
poznat ni jedan sluaj u povijesti lozoje da se netko armirao kao lozof
politikim objeivanjem i difamiranjem lozofa koji su se armirali svojim
lozofskim radovima. Prema tome, politiki pometai lozoje, najblae re-
eno, ne mogu teiti nikakvim lozofskim ciljevima. Za to se to oni zapravo
bore pitanje je koje sad ostavljam po strani.
54
Na kraju u rei neto vrlo lino, ali mislim da je i veoma naelno. Kada
sam prije 34 godine u Sarajevu, po lanu 133. Krivinog zakonika o tzv.
neprijateljskoj propagandi, suen zbog lanka u Praxisu, na suenje su doli
Gajo Petrovi i Rudi Supek. Nisu se prethodno dogovarali, nego su se sreli
na eleznikoj stanici. U sudnici sam sedeo okrenut leima publici. Prepo-
znao sam kaljucanje Gaje Petrovia. Shvatio sam da u biti slobodan i da
54
Ibid., str. 21. Na priznanje Gaje Petrovia reagovao je Branimir Donat u Nedeljnoj
Dalmaciji, 24. veljae 1993., u tekstu pod (verovatno redakcijskim) naslovom Krvnik i tek-
stom uz naslov: Praksisovci su od poetka zagovarali, u odnosu na stanje u Jugoslaviji, onu
poznatu metodu prema kojoj su sebe nudili u ljupkoj ulozi malo blaega krvnika, a ne onog
staljinistikog, nedvosmislenog u svojim nakanama i metodama... Donat, inae, prigovara
Petroviu isterivanje sa katedre za lozoju Vuka Pavlovia u vreme kada je Petrovi stu-
dirao u Lenjingradu i ni u kakvom isterivanju sigurno nije mogao uestvovati. Petrovievo
priznanje Donat tumai ...kao rezultat opake ljudske zablude i opasnog politikog sljepila, a
moda i recidiv onog dogmatizma koji se kao virus usadio u krvotok mladog intrasigentnog
skojevca pouenog u tehnologiju boljevizma usred Lenjingrada. (str. 21.). Da su u zatiranju
uticaja i tragova Praxisa i praksisovaca sva sredstva dozvoljena dokazuje Donat poredei po-
asni doktorat Univerziteta u Upsali dodeljen Rudiju Supeku sa poasnim doktoratima koje
su jugoslovenski univerziteti dodeljivali Edvardu Kardelju i Demalu Bijediu! Svoj prilog
ovakvom stavu dala je i redakcija Nedjeljne Dalmacije koja je Donatov tekst graki opremila
ex-librisom Mladena Stilinovia iz 1991. godine na kome pod znakom petokrake pie: Nai
lozo koje svojim priznanjima gorljivo brani Gajo Petrovi, a koji su poeli od ideje da mo-
raju mijenjati svijet, doivjeli su sada straan protuudarac od toga neumnog i neodgovornog
svijeta koji se sam promijenio ne pitajui ih ta oni o tome misle. Treba zaista pogaziti sve
ljudske obzire pa o Gaji Petroviu pisati u lanku pod naslovom Krvnik!
55
Gajo Petrovi, Odabrana djela, Naprijed-Nolit, Zagreb-Beograd 1986., Tom II, str. 241.
moram iveti kao slobodno ljudsko bie, bez obzira kako me sudili. Tako
sam bolje razumeo Gaju Petrovia: Mo miljenja ne treba precjenjivati.
Nijedno miljenje nije tako mono da bi moglo stvoriti novi svijet samo svo-
jom silom. Ali miljenje ne treba potcjenjivati. Doista, bolji svijet ne moe
se stvoriti bez mislee obrade ideje slobode, stvaralatva i pravde.
55
Za taj
bolji svijet slobode, stvaralatva i pravde iveo je Gajo Petrovi. Bio je i ostao
svetionik slobode ne samo u tekim vremenima u kojima je iveo, nego i u
jo teim koja su im sledila.
BOIDAR JAKI
GAJO PETROVIS PRAXIS
The authors approach is based on three attitudinal points:1. Gajo Petrovi was an
exceptional phenomenon in the Croatian, Yugoslav and European cultures, the challenge
of freedom in a repressive society. 2.There is no such thing as praxis group, philoso-
phers of praxis or praxis philosophers which would follow a unique philosophical or
socio-theoretical orientation. 3. Political and ideological criticism of the periodical Praxis
was an act of the repressive system, and any differening opinion concerning culture and
science was exposed to such repressive acts. The political establishment of the Tito re-
gime, its ideological and propaganda aparatus had spread insinuations, denunciations and
accusations on account of Praxis and of Gajo Petrovi, and this manner of pressure
has continued to the present day under the changed historical conditions. The perpetrators
of the attacks have very often been the same persons, only that once they had challenged
Praxis and Gajo Petrovi as enemies of socialism and of the system of socialist
selfmanagement, and later as servants of the Titoist authoritative power. The fate of
Praxis in the old regime was triumphantly interpreted as a family quarrell. This
work is an attempt at a sociological analysis of the political fate of Praxis which was
based on Gajo Petrovis belief that there is no freedom without man and there is no
humaness without freedom , and it had had nothing to do with the old and new political
and ideological disputes.
VESELIN GOLUBOVI
EMU MISLIOCI U OSKUDNOM VREMENU?
Prethodno priopenje
Valja nam uvijek iznova uti, i proumiti, ono davno pitanje pjesnika
Hlderlina iz elegije Kruh i vino: emu pjesnici u oskudnom vremenu?
( und wozu Dichter in drftiger Zeit?). Valja se, kadto, prisjetiti i onog
predavanja Martina Heideggera emu pjesnici? (Wozu Dichter?). Ali ne
treba ovdje slijediti ni Hlderlinovu, ni Heideggerovu potragu za moebitnim
odgovorima.
Valja nam se prisjetiti, gdjekad, i onog stiha A.B. imia Pjesnici su ue-
nje u svijetu i one Platonove upute o iskri to moda tinja u ovjeku, i uvida
da lozoja, da miljenje izvire iz uenja, thaumazein, i da ta rije, mislim,
u indoeuropskim jezicima izrie i divljenje, da su uenje i divljenje,
svojim porijeklom, etimologijom, nerijetko i sinonimi. A moda ne treba
posve preumiti ni onu drevnu kinesku: Da nema vjetra, pauci bi nebo pre-
mreili, i navlastito kada se ona u ovoj prigodi ne odgodi te parafrazira: Da
nema pjesnika, pauci bi nebo premreili. Valja se sjetiti onih Hlderlinovih
stihova kojima se izrie zajedniko izvorno porijeklo, temelj, dno, bezdan
lozoje i pjesnitva: oni prebivaju blizu, ali na najodjeljenijim bregovima
(sie wohnen nahe, aber auf getrenntesten Bergen).
Meutim, na ovom mjestu i u ovoj zgodi, ne treba se baviti pjesnicima i
poezijom, pa ni pjesnitvom kao bti umjetnosti. Ni lozoma, ni lozojom
kao jednim razdobljem miljenja. Ni pitanjima koja su, isto, ali ne i jednako,
zaokupljala povijest lozoje i povijest umjetnosti. Valja ovdje zanemariti i
bitna pitanja zapadnog lozofskog umovanja, primjerice pitanja o bitku, o
ovjeku, o spoznaji, o istini, o povijesti Pa mimoii i pitanje pjesnika to
je ovjek, a mora bit ovjek i njegov putokaz neka bude to biti ne moe
(Njego).
Moe se ovdje zaobii i razumijevanje oskudnog vremena u Hlderlino-
vu pjevanju, imenovanju, i u Heideggerovu miljenju, kazi vanju te ostati pri
slutnji, nagovjetaju, nagaanju da oskudnog vremena ima uvijek, oduvijek i
VESELIN GOLUBOVI EMU MISLIOCI U OSKUDNOM VREMENU? 108
moda zauvijek, da je oskudno vrijeme takorei prirodno trajno stanje svi-
jeta. Jer emu, inae, pjesnici i mislioci? Nije li oskudno vrijeme samo drugo
ime, ili bar jedan od bitnih aspekata, vremena metazike i ideologije, vreme-
na samootuenja i njegova postavlja (Heidegger, Marx)? Ne dri li vodu ona
slutnja, moda pomisao, primisao: to runija stvarnost, to ljepa pjesma, to
efemernija, povrnija, realnija, neljudskija stvarnost, to idealnije, dublje,
trajnije, humanije, bitnije miljenje. I ima li, moe li biti, poezije, umjetnosti,
lozoje kao samootuenih posebnosti, zasebnosti, prividnih fenomenalno-
sti, bez, izvan, mimo pervertiranog, postvarenog, otuenog realiteta, tamo
negdje u moebitnim predjelima mogue istinite zbilje ljudskog ovjeka i
ovjenog ljudstva?
Valja, naprotiv, u ovoj zgodi, lapidarno i pojednostavljeno, ne nuno i
pogreno, podsjetiti na ve davno promiljeno vodee pitanje Gaje Petrovia,
jednog od bitnih lozofskih mislilaca u epohi naeg oskudnog vremena.
Vodee pitanje Gaje Petrovia prepoznao sam davno kao pitanje o
mogunosti revolucije izvan svake historijske - nipoto ne i povijesne! - feno-
menalnosti. To se pitanje oblikovalo domiljenijim, dosljednijim i radikalni-
jim razvijanjem poetnog pita nja o mogunosti ovjeka.
Da bih u bitnom pogledu povezao ta dva, naizgled razliita i razdvojena,
pitanja te da bih sauvao bitni dinamiki kontinuitet cjelokupnog Petrovie-
va misaonog nastojanja, prije dvadesetak godina, predloio sam da se ono
imenuje pomalo nezgrapnim naslovom: metalozoja prakse kao miljenje
revolucije. Vjerujem da taj naziv uva i dosljednu lozonost i praksnost
translozofskog miljenja revolucije i revolucionarni naboj i metalozo-
nost lozoje prakse.
I praksu kao bitak ovjeka i revoluciju kao najvii oblik, najdublju mogu-
nost i bt prakse. Taj naziv bio bi i u duhu Petrovieva shvaanja po kojem
miljenje revolucije praksu misli bitno kao re voluciju te po kojem miljenje
revolucije ne znai odbacivanje nego nadilaenje tradicionalne lozoje po-
stavljajui i rjeavajui nje na bitna pitanja na nov nain, pa je ono, stoga, u
bitnom pogledu, lozofskije od bilo koje dosadanje lozoje.
ovjek je bie prakse, praksa je poseban i izuzetan nain bitka svojstven
samo ovjeku. Praksa nije ova ili ona posebna ljudska djelatnost, ili sve one
zajedno, ve je ona svaka ljudska djelatnost ukoliko je slobodna i stvarala-
ka. Uvjetovanost rijeju ukoliko odnosi se na realnu mogunost prakse da
moe biti, i da ona doista jest u historijskom fakticitetu, samootuena djelat-
nost. Ali ona moe biti samootuena djelatnost ponajprije zbog toga to je u
svojoj bti, u svojim najboljim mogunostima, slobodna i stvaralaka. Stoga
samootuenje nije neprekoraiva granica prakse kao ovjekova bitka nego
njen epohalni udes u dosadanjoj pretpovijesti. Povijesno nastalo samootu-
enje ovjeka moe biti, u osnovi, i povijesno prevladano.
Bt, ili bitna realna ljudska mogunost, slobode jest stvaralatvo, a bt je
stvaralatva u proizvoenju kvalitativno novog. Povijest i nije nita drugo
doli proizvoenje novog, ostalo je puka historija.
Praksa kao slobodno stvaralatvo, kao proizvoenje kvalitativno novog,
obitava izuzetno, privilegirano mjesto u bitku kao takvom i u cjelini. Stoga
je bitak ovjeka, praksa kao sloboda i stvarala tvo, horizont svakog autenti-
nog razumijevanja bitka.
Revolucija u obzoru Petrovieva razumijevanja nije neki od historijskih,
drutvenih, politikih, ekonomskih, i svakog drugog i svih drugih, nastalih,
prolih, sadanjih i buduih fenomena, ona je, naprotiv, najrazvijenija, najpu-
nija, najistinskija, najvia mogunost prakse kao slobodnog stvaralatva, kao
ovjekova povijesnog proizvoenja novog.
Ona je polje otvorenih mogunosti, carstvo autentino novog, istina zbilje
i zbilja istine, bt bitka i bitak u svojoj bti. ovjek, kao izuzetan, privilegi-
rani nain bitka, sustvaratelj je i kaziva bitka kao takvog i u cjelini. ovje-
kom bitak najrjeitije govori i najzbiljskije jestuje.
Filozoja, dodue, jest put na kojem se relativno dostatno moe sagleda-
ti praksa kao slobodno stvaralatvo, ali taj je put prekratak, i nije dovoljno
lozoan, da bi se na njemu mogla sagledati najvia mogunost prakse
kao revolucije. Tome bi, u osnovi, moglo dostajati tek miljenje izvornije od
tradicionalne zapadne lozoje kao metazike (Heidegger) i kao ideologije
(Marx). A to je, prema Petrovievu samorazumijevanju, miljenje revoluci-
je odnosno, prema nekim drugim samorazumijevanjima, miljenje novog, u
kome je, kao njegov bitni sastavni dio i mogui putokaz, sadrano miljenje
revolucije i njemu komplementarna i kongenijalna metalozofska nastojanja
u posthegelovskom i suvremenom, pojmovnom i metaforikom umovanju
i sainjanju.
Jasno je da je tu rije o dorastanju duhovnoj razini svojih pre a. Prethod-
nicima, preteama i precima moe se dorasti samo tako da ih se nadmai. A
tu nije rije o naputanju lozoje, ni o njenom stavljanju u zagrade. Rije je,
naprotiv, o neizbjenoj potrebi, i mogunos ti, da se tradicionalna lozoja
- i svako drugo miljenje koje se puti uvodom u drugo, drugaije, izvornije
miljenje idui bitnim mjestima lozoje, njenim putem, kroz nju i preko
nje - njenim imanentno-kritikim razvojem i ozbiljenjem njenih najdubljih,
najboljih potencijala i njenih jo neostvarenih mogunosti transcendira,
prevlada, nadie, nadskoi, ukine, nadmai, pregori, preboli,
ozbilji drugim, drugaijim, izvornijim, novim tipom miljenja istog ranga.
Drevnu helensku iskru lozoje kao miljenja novog koja je tinjala, a kad-
to i sjala, u povijesti zapadne lozoje, pa i u doba meta zike, u naem je
oskudnom vremenu sauvao i Gajo Petrovi. Njegovo lozofsko i metalo-
zofsko djelo, poput djela drugih bitnih lozofskih mislilaca dananjice, brino
skrbi da ta iskra ne utrne kako bi se moda jedno mogla razgorjeti u plamen
to e osvijetliti mogui put kojim e ovjek kroiti od ivotinjske vrste homo
sapiens sapiens prema ljudskom rodu homo humanus.
emu pjesnici, emu mislioci u oskudnom vremenu? emu zainjavci i
vidioci, imenovatelji i kazivai, emu vjesnici u oskudnom vremenu?
Niemu! Odnosno: da - tihi i jedva primjetni u efemernom, a svagda vie
nego prisutni i ujni u bitnom - isprednjae pred onima koji su se odvaili
na taj put te da e svoju mogu utaiti na bistrom izvoru nade, i hrabrosti, u
tom tegobnom, neizvjesnom ,a neizbjenom puenju. I jedino primjerenom
autentinom ljudskom pozivu ovjekova bitkovnog dostojanstva!
To je, takoer, u naem oskudnom vremenu mislio, i kazivao, i Gajo Pe-
trovi.
Pa neka se vidi, i misli, i kazuje.
VESELIN GOLUBOVI
WOZU DICHTER IN DRFTIGER ZEIT?
The article is about the main question of Gajo Petrovis metaphilosophy. It is media-
ted by Hoerdelins and Heideggers question about poets. The interpretation of Petrovis
main question leads to the unication of the question of poets with the question of thin-
kers..Gajo Petrovi was concerned with the spark of philosophy as thinking about what is
new in our scarse time. Perhaps that spark might kindle the re and shed light on mans
progress from the animal species of homo sapiens to the humankind of homo humanus.
And the sense of poetry and thought, naming and saying, means introducing the daring
ones on the path which is the only proper one towards the original role of human and
essential dignity.
SLOBODAN SADAKOV
GAJO PETROVI ODGOVORNOST
INTELEKTUALCA
Izvorni lanak
,Miljenje ostaje vjerno sebi samo ako se uvijek obnavlja...
1

1.
Veoma sam zahvalan na pozivu i prilici da uestvujem na skupu posveenom
Gaji Petroviu. Tim pre to se ini da skup uprilien u znak seanja na linost
i delo Gaje Petrovia nema samo prigodni karakter, ve predstavlja retku i
dragocenu priliku u kojoj se demonstrira odnos prema lozofskoj tradiciji,
uspostavljaju odreeni kriterijumi i utvruje ono najvrednije u njoj, u ta
svakako spada i delo Gaje Petrovia.
Vreme koje je na raspolaganju podrazumeva da mogu biti pomenuti samo
delii onoga misaonog bogatstva sadranog u delima Gaje Petrovia. U svom
izlaganju podsetio bih na tekst ,,Odgovornost intelektualca danas koji se na-
lazi u Petrovievoj knjizi Miljenje revolucije. Taj tekst, i danas, nekoliko decenija
od svog nastanka, predstavlja neto veoma znaajno po koliini pokrenutih
pitanja, po svojoj promiljenosti i vetini izvoenja. I na primeru ovog teksta
moe se uvideti koliko je Gajo Petrovi pouzdani mislilac s kojim moemo
misliti i danas, koliko se na njegove analize i danas moemo osloniti.
Tekst o odgovornosti intelektualca moe se sagledati i kao trag Petrovi-
evih dilema u pogledu napora samorazumevanja, odnosno i kao svojevrsno
,,polaganja rauna i ,,konkretno osvjetenje vlastite drutvene pozicije i mi-
sije koja odatle proizilazi(Manhajm).
2.
U svom tekstu Petrovi razmatra najpre neke od nataloenih predstava i ste-
reotipa o mestu i ulozi intelektualca, pojedina polureektovana odreenja, ali
i pojedine veoma relevantne stavove. On ispituje da li je odgovornost intelek-
1
G.Petrovi, Miljenje revolucije, Naprijed, Zagreb, 1978., str.12.
SLOBODAN SADAKOV GAJO PETROVI ODGOVORNOST INTELEKTUALCA 112
tualaca vea od odgovornosti obinih ljudi, te ako jeste, ta ta odgovornost
podrazumeva i koji su njeni kriterijumi? Meu brojnim, Petrovi razmatra i
pitanje da li je intelektualac ovek sa ,,odreenim kolskim kvalikacijama
i napose s akademskim stupnjevima, ovjek sa svedodbama i diplomama.
2
Ukoliko to jeste, ,,kakve kvalikacije ili diplome treba da postignemo da
bismo se kvalicirali za intelektualca?. Tematizujui diferenciranost znanja
i njegovog posedovanja, unekoliko polemiui sa predloenom denicijom
Roberta Mihelsa, Petrovi pita da li je ,,dovoljno posedovati neko znanje?.
3

Ne zaboravljajui da naglasi terminoloku neodreenost sintagme ,,posednik
razliitih znanja, on postavlja pitanje da li su intelektualci i oni ljudi koji
,,upotrebljavaju svoj intelekt na irem podruju prirodnih nauka i njihove
tehnike primjene, a nemaju interesa za knjievnost i umetnost, za sudbinu
ovjeka i tegobe drutva.
4
Drugim reima, da li se intelektualcima mogu
nazvati i ,,uski specijalisti, ljudi koji se ,,stvarima duha bave profesionalno
tako to asimiliraju materijal spoznaje i upotrebljavaju ga na jednom uskom
podruju ili sektoru realnosti, a nisu zainteresirani ni za kakvo ire intelektu-
alno pitanje.
5
Pored toga, Petrovi razmatra i prilino proireno ,,miljenje o
intelektualcu kao o kritikom misliocu i kreativnom duhu. Da bi ovo tvre-
nje postalo preciznije, on smatra da bi trebalo odgovoriti na vie pitanja, od
kojih je jedno: Da li je funkcija intelektualca iskljuivo ili primarno da misli
kritiki, negirajui postojee, ili bi trebalo da on primarno predlae neke po-
zitivne alternative postojeem?
6

Raspravljanje o tome ko je intelektualac, neizbeno, po Petroviu, dovodi
do pitanja:,,ta on treba da ini?. Drugim reima, ,,raspravljanje o biti inte-
lektualca dovelo nas je do pitanja o njegovoj odgovornosti.
Petrovieva analiza ne moe se ovde pratiti u detaljima, ali se mogu po-
menuti neki elementi njegovog zakljuka. Petrovi navodi da je bitna mogu-
nost intelekta - miljenje. ,,Intelektualac treba da bude mislilac() Odgovor-
nost je intelektualca da postane mislilac. Odgovarajui na pitanje ta znai
misliti, Petrovi kae: ,,Mislilac je doista mislilac ako on misli ono bitno: smisao

2
Isto, str. 207.

3
Isto, str. 208.

4
Isto, str. 210.

5
Isto, str. 217.

6
Isto, str. 211.
ovjekova bivstvovanja u svijetu.
7
Ako je mislilac doista mislilac, on, po
Petroviu, ne ,,odraava ono to jest, on se ne bavi ,,samo opisivanjem ili
prikazivanjem postojeeg, nego ujedno misli mogunost izmjene postojeeg
i sudjeluje u stvaranju novog.
8
Misliti ono ,,najbitnije zbilje oigledno
je povezano sa drutveno-praktikim kontekstom u kojem neko misli i ue-
stvuje: ,,Znai li to da mislilac mora misliti o svakodnevnim politikim pita-
njima i sudjelovati u politikim borbama da ih rijei? Kao ljudsko bie i kao
graanin on se moe ,,angairati i na taj nain. Ali mislilac nije mislilac po
injenici to on sudjeluje u svakodnevnom politikom ivotu ili u politikim
diskusijama. Mislilac je odgovoran ako on svojim miljenjem odgovara na
ono to je osnovni problem i osnovna mogunost njegova vremena.
9
Tako
je on danas odgovoran, kae Petrovi, ako misli mogunost istinski ljudskog,
razotuenog drutva, mogunost promene sveta u kojem ivimo.
Konstitutivni element odreenja intelektualca, kako se moe videti, pita-
nje je njegove odgovornosti prema miljenju, odnosno odluke pred dilemom
da li da ,,ograniimo ili da priznamo mogunosti miljenja, da li da priznamo
ili prihvatimo mogunost razvijenog stvaralakog miljenja ili da miljenje
kao miljenje osakatimo, reduciramo, ograniimo.
10
3.
Pokuao bih sada povezati stavove iznete u pomenutom tekstu (naravno,
imajui u vidu i one u drugim Petrovievim knjigama) sa ,,linim sluajem
Gaje Petrovia, odnosno njegovim intelektualnim angamanom u odreenoj
povesnoj situaciji.
ini mi se da ovde, u tom kontekstu, ne treba zaobii injenicu da je
ogroman deo Petrovievog intelektualnog napora i angamana bio vezan za
marksizam, ili preciznije za Marksovo uenje, kao lozofsku i idejnu poziciju,
tesno povezanu sa odreenom praksom. Razmatranje o intelektualnoj pozi-
ciji i angamanu Gaje Petrovia ini se jo interesantnijim ako se podsetimo
da je u znaajnom periodu njegovog ivota na delu bio poredak koji je kao
svoju ocijelnu ideologiju isticao marksizam.

7
Isto, str. 237.

8
Isto, str. 237.

9
Isto, str.238.-9.
10
Isto, str. 238.
Ne dotaknuti ili preutati pomenutu injenicu znailo bi, sa jedne strane, u
velikoj meri nepotpuno misliti o Gaji Petroviu, a takoe i zanemariti napor
iza kojeg je stajao i koji je inio sastavni deo njegovog lozofskog habitusa. Sa
druge strane, samo pomenuti tu injenicu, bez dodatnog objanjenja, znailo
bi, u odredjenoj meri, ostaviti ga u drutvu kojem nije pripadao, izjednaiti
ga sa uesnicima borbi za ,,nesigurne fotelje oko kojih su se uvijek rojila jata
laskavaca, izjednaiti ga sa svim onim marksistima (ili ,,marksistima) koji
su to bili iz svog oportunizma i sledbenitva trenda, a koji su kasnije, sledei
,,novi trend, zavravali ponajee u nacionalizmu. To bi znailo izjednaiti
ga sa brojnim politiarima i naunicima tadanjeg vremena, koji su se ,,punih
usta pozivali na Marksa i gradili karijere, a posle rekli da su u pitanju bile
njihove ,,mladalake zablude. Postavlja se, dakle, pitanje: Kakav je bio mar-
ksizam Gaje Petrovia? Da li je bio konjukturnog tipa? Ili su u pitanju bile
,,mladalake zablude?
Upravo na tragu pomenutog da je mislilac odgovoran ako on ,,svojim
miljenjem odgovara na ono to je osnovni problem i osnovna mogunost
njegova vremena, nalazi se i Petrovievo tumaenje Marksa, te formi ivota
(prakse) zasnovanih na Marksovoj misli. Brojni Petrovievi radovi govore o
naporu da se u Marksovom uenju istakne, pre svega, njegov humanistiki
i emancipatorski potencijal, da se naglasi bitno nadovezivanje tog uenja na
naslee prosvetiteljstva i nemake klasine lozoje. Petrovi se nedvosmi-
sleno u svojim radovima, bilo da su u pitanju bile suptilne lozofske teme ili
problemi drutvenog konkretuma, zalagao za put od karikature ka originalu,
za put od umrtvljene misli ka ivoj: ,,Kad nas ve optuuju moramo pri-
znati: doista se stalno iznova vraamo Marxu, ne da bismo pri njemu ostali,
ve da bismo mimo pomodnih misaonih strujanja i njihovih paradoksalnih
sinteza (kakva je npr. ona izmeu ,,zapadnog strukturalizma i ,,istonog
staljinizma) nali najbolji put do razumijevanja bitnih problema suvremenog
svijeta.
11
Gajo Petrovi je, u mnogo navrata, smatrajui to integralnim delom inte-
lektualnog stava, naglaavao potrebu kritike, odnosno kritikog stava kao pre-
sudne odlike intelektualnog odnosa prema stvarnosti, u svim njenim bitnim
modalitetima. To je, po njemu, bio i ostao, uvek neophodni uslov izgradnje
slobodnog i demokratskog drutva. Odsustvo kritikog stava u pogledu ne-
kog uenja, pa i Marksovog, vodi u dogmatinost i tome primerenu praksu. O
11
Isto, str. 87.
tome Petrovi veoma uverljivo pie u svom tekstu ,,Kritika u socijalizmu.
12
Svaka praksa podrazumeva ,,snopove pitanja te Petrovi nemalo preispitu-
je teorijske postavke i praksu socijalizma: ,,Nema socijalizma bez teorijskog
raspravljanja o njegovom smislu i sadraju. Kod Petrovia nije teko uoiti
napor, ali i hrabrost da se suprotstavi simplikacijama Marksovog uenja,
kao i brojnim pojavama koje je donosila praksa socijalizma.
Ukoliko sada pokuamo sasvim konkretno pozicionirati Petroviev inte-
lektualni angaman u poznatom povesnom kontekstu, u jednoj dravi, mo-
da samo naizgled meajui dve ravni, moe se rei da je taj angaman, u
bitnom, bio opozicioni u odnosu na vladajui, preovlaujui nain miljenja.
U, ne odvie irokoj, lepezi tadanjih opcija, koje su bile u veoj ili manjoj
meri distancirane od postojeeg poretka, moe se uoiti da je grupa lozofa
okupljenih oko asopisa Praxis, iji je Petrovi bio istaknuti predstavnik, za-
stupala sutinsku kritiku. Za vei deo ostalih tadanjih opozicionih stavova
i kritika, u verzijama njihovih dobro poznatih nosioca, pokazalo se kakva je
opozicija bila u pitanju i ko su bili neki od disidenata titoizma. Sa ove distance
jasno se moe videti koliko su veinu njih zanimala ljudska prava, demokrati-
ja, nauna istina ili knjievnost. I bilo bi za milione ljudi na ovim prostorima
bolje, kako je to resko rekao Boris Buden, imajui u vidu poslednja ratna
iskustva, da mnogi od njih nisu nikada ni izali iz zatvora. Pokazalo se da je
,,prividno novo bilo samo ,,novi oblik starog, neto daleko ispod povesnih
parametara, kako onih izborenih, tako i onih moguih. Otuda i Petrovieva
otra osuda nacionalizma, posebno u poslednjim godinama njegovog ivo-
ta.
Imajui u vidu sve pomenuto, jo se jasnijim ini znaaj Petrovievog in-
telektualnog stava i nivoa koji je respektovao najvie vrhunce graanskog mi-
ljenja, koji je recipirao i posredovao ono najbolje iz povesti, dok je realnost
ponajee, kako je to rekao drugi veliki predstavnik ,,Praksisa Milan Kan-
grga, bila plemenskorodovskog, polufeudalnog, predgraanskog tipa. Re-
enica Gaje Petrovia, mislioca i intelektualca prepoznatog i u evropskim
okvirima, kojom je, na saet nain, iskazan njegov intelektualni moto glasi da
se ,,bolji svijet ne moe stvoriti bez mislee obrade ideje slobode, stvaralatva
i pravde.
13
Delo i intelektualni angaman Gaje Petrovia svedoe koliko je
12
G.Petrovi, Filozoja prakse, Naprijed, Zagreb, 1986., str. 383.-399.
13
G.Petrovi, Filozoja prakse, Naprijed, Zagreb, 1986., str. 383.-399.
tom motu bio privren. Poznate rei da ,,ideje vrede onoliko koliko vrede lju-
di koji ih zastupaju dobile su Gajinim ivotom i miljenjem jo jednu veliku
potvrdu, a ideje koje je zastupao, njegovom promiljenou, svoj novi sjaj.
SLOBODAN SADAKOV
GAJO PETROVI THE RESPONSIBILITY OF AN
INTELLECTUAL
Referring to Petrovis essay The responsibility of an intelectual today the author
points out the actuality of his thinking. As distinguished from many other opposition-
ers ( whose dedication to the apparent new has shown to be the dedication for the new
forms of the old) Petrovis intellectual engagement was marked by an essential critical
approach motivated by the ideas of freedom, creativity and justice.
BARBARA STAMENKOVI / LINO VELJAK
HUMANIZAM U DJELU GAJE PETROVIA
Izvorni lanak
Gajo Petrovi, lozof domaeg ishodita i svjetskih dosega i razmjera,
svojom lozojom prakse utemeljenoj na inzistiranju na humanizmu u
skladu s Heideggerovom formulacijom smiljanja i briganja da ovjek
bude ovjean, a ne neovjean, inhuman, to jest izvan svoje biti
1
,
moe posluiti kao orijentir i uzor u postavljanju pitanja kako kvalitetno
lozorati i lozofsku misao prenositi studentima? To posebno vai za nae
doba u kojem se opisujemo u terminima funkcija i dnevnog rasporeda
2

i rasipamo u razliite na izgled samostalne i suprotstavljene oblike, vrste
ili sfere... praktinog djelovanja
3
pod ingerencijom pojedinih znanosti, pri
emu najnia meu njegovim formama praktinog djelovanja, materijalna
proizvodnja za zadovoljavanje neposrednih (i proizvedenih) ivotnih potreba
postaje dominantna.
4
Posve opravdano, odgovor koji ima potencijal za spomenuti humanizam,
tj. povratak ovjeka iz rasprenog postojanja u sferama u njegovo ljudsko
postojanje
5
, Petrovi ne nalazi niti u utopijskom obnavljanju renesansnog
ideala, tj. ni takvu svestranost koja bi se sastojala u tome da svaki pojedi-
nac razvije sve mogue oblike djelatnosti
6
, jer to ne doputa kompleksnost
dananje prakse, niti u nekoj besmislici uniformiranja, ukidanja svih razlika
1
Martin Heidegger, O humanizmu, u: Kraj lozoje i zadaa miljenja. Naprijed, Zagreb,
1996., str. 158.
2
Gabriel Marcel, The Philosophy of Existence, Philosophical Library, New York, 1949.,
str. 2.
3
Gajo Petrovi, Filozoja prakse. Odabrana djela I, Naprijed/Nolit, Zagreb Beograd,1986.,
str. 134.
4
Ibid., str. 131.
5
Ibid.
6
Ibid.
BARBARA STAMENKOVI / LINO VELJAK HUMANIZAM U DJELU GAJE PETROVIA 118
meu ovjekovim stvarima ili aspektima.
7
Ne nalazi je niti u nerealnoj viziji
neke savrene harmonije meu njegovim (ovjekovim) razliitim stranama
ili oblicima djelatnosti
8
, ve u savladavanju meusobne otuenosti tih real-
no razliitih strana jedne cjeline i ukidanju privida da su to neke samostalne
sfere koje postoje nezavisno od ovjeka i u koje on moe da se ukljui ili ne
ukljui
9
, u prevladavanju tog najfundamentalnijeg oblika ovjekova samo-
otuenja- rascjepa njegove djelatnosti na razna podruja u meusobnom
vanjskom odnosu
10
u skladu s kojim bi se moglo rei da bitno podruje
dezalijenacije nije nikakvo posebno podruje, nego podruje odnosa meu
podrujima, podruje borbe za savladavanje rascjepa ovjeka na meusob-
no suprotstavljene sfere.
11
Pritom, u slijedu promiljanja, Petrovi jasno de-
monstrira kako ne misli na puko mehaniko okupljanje razliitih perspektiva,
disciplina i diskursa u kojima svaka ostaje zatvorena u sebi, u-struena, tj.
uvuena u svoju struku i budno pazei da ne prekorai njene granice
12
pod
nazivima interdisciplinarnosti i pluriperspektivnosti koji bi bili tek pomodne
oskule, ve na neustruavanje od pitanja koja se ne mogu ustruiti.
13
To
je neustruavanje odlika istinskog lozoranja i njime se uspostavljaju pret-
postavke za stanje u kojem e ovjek moi da se ostvaruje kao univerzalno
stvaralako bie.
14
U tom stanju on nije rob ove ili one posebne misli, osje-
aja ili tenje
15
, ve ono kreativno u njemu odreuje njegovo djelo
16
, a on
svojim djelom pridonosi proirenju granica ljudskosti.
17

Kakav je to slijed promiljanja i na koji nain prelazi puko estetsku i po-
prima odista praktiku vrijednost? Prije svega, svako istinsko promiljanje
koje eli smiljati i brigovati da ovjek bude ovjean
18
mora polaziti od
temeljnog pitanja to znai biti ovjek? A to pitanje nisu lozo izmislili...
7
Ibid.
8
Ibid.
9
Ibid.
10
Ibid.
11
Gajo Petrovi, emu Praxis, Praxis, Zagreb, 1971., str. 175.
12
Gajo Petrovi, Filozoja prakse. Odabrana djela I, str. 86.
13
Ibid.
14
Ibid., str. 134.
15
Ibid., str. 146., 147.
16
Ibid.
17
Ibid.
18
Martin Heidegger, op. cit., str. 158.
nego je to bitno pitanje naeg postojanja koje lozoja, ako ne eli da ostane
po strani od ivota, ne moe mimoii.
19
Ako ne umijemo odgovoriti na to
pitanje, nai razgovori o ovjeku i ovjenom doista mogu da ostanu samo
prazni razgovori.
20
Ono je daleko iznad toga da bi se iscrpljivalo u tome
da nauimo smisaono i konsekventno upotrebljavati rije ovjek.
21
Kako
onda smisleno pitati o ljudskoj prirodi? Ne nekim nekritikim, lozofski
nezasnovanim humanizmom
22
, utemeljenim na dogmama, predrasudama i
etiketama bilo koje vrste, ne na empirijskim nalazima koji funkcioniraju unu-
tar redukcionistikih okvira pomodnih znanstveno-teorijskih paradigmi, ne
niti pak apstraktnom lozofskom, ontoloko-antropolokom analizom koja
bi stavljala na stranu sva ivotna zbivanja radi slijeenja svojih racionalistikih
i analitikih izvoenja, ve polazei od humanizma shvaenog kao kreativne
misli usmjerene na shvaanje i sustvaranje biti ovjeka
23
kao orijentacije,
ishodita i, ujedno, cilja. A to danas preesto zaboravljaju i znanosti i lo-
zoja. Dakle, priznavanje zajednike ljudske prirode ne znai odbacivanje
injenice da je ljudska priroda kompleksna, niti injenice da ona moe po-
primati razliite historijske i socijalne forme. Isto tako, lozofska, ontoloko
- antropoloka analiza ne trai odbacivanje konkretnog naunog istraivanja
raznih aspekata ili oblika ovjekova bivstvovanja. Naprotiv, takva lozofska
analiza omoguuje i zahtijeva daljnje konkretno istraivanje ovjeka.
24
To
bi na primjeru etikih normi znailo sljedee: Smisao etikih normi proma-
ili bismo ako iza raznovrsnosti njihovih aspekata ne bismo vidjeli njihovu
ontoloko - antropoloku bit, ako ih ne bismo pokuali shvatiti kao oblike
ovjekovog bivstvovanja. Njihov smisao promaili bismo i tada ako bismo se
zadovoljili apstraktnim ontoloko - antropolokim utvrivanjem njihove pri-
padnosti nainu ovjekova bivstvovanja ne analizirajui samootueni oblik
ovjekova bivstvovanja u kojem se ostvaruju ovjekove ivotinjsko - neljud-
ske mogunosti, dok njegove ljudske mogunosti poprimaju oblik nemonih
elja i moralnih normi.
25

19
Gajo Petrovi, Filozoja prakse. Odabrana djela I, str. 81., 82.
20
Ibid.
21
Ibid.
22
Ibid., str. 422.
23
Ibid., str. 422.
24
Ibid., str. 423.
25
Ibid., str. 414.
Iz takvog teorijskog, metodolokog i praktinog holizma, Petrovi na slje-
dei nain promilja problem ljudske prirode: Osporavajui pogrenu teo-
riju o nepromjenljivoj i vjenoj ljudskoj prirodi, pristalice teorije o neograni-
enoj mogunosti oblikovanja ljudske prirode doli su na jednako neodrive
pozicije. Jer, u prvom redu, kad bi ovjek bio neogranieno savitljiv, norme
i institucije koje su nepovoljne za njegovu dobrobit mogle bi ga zauvijek
oblikovati po svom obliju i ne bi bilo mogunosti da se unutranje snage u
ovjeku mobiliziraju za promjenu tih obrazaca. S druge strane, odbacivanje
ljudske prirode vodilo bi neugodnim teorijskim konsekvencijama. Kad ne bi
bilo ljudske prirode, jedina mogua psihologija bio bi radikalni biheviorizam
koji bi se zadovoljavao opisivanjem beskonanog broja obrazaca ponaanja
ili bi mjerio njegove kvantitativne aspekte. Psihologija i antropologija samo
bi opisivale razliite naine na koje drutvene institucije i kulturni modeli opi-
suju ovjeka.
26
Dakle, ako hoemo lozorati iz spomenutih humanistikih
premisa, ne moemo ovjeka promiljati kao praznu kutiju niti o njemu
misliti kao o crnoj kutiji, u smislu inertne i po mogunosti zle prirode, ve
razvijati koncepciju ovjeka kao slobodnog, kreativnog i stvaralakog bia,
koju promie lozoja prakse, na tragu egzistencijalizma i nedogmatskog
marksizma. Pri tom valja naglasiti, za Petrovia, sloboda i svijest ne iskrsavaju
usred kontingentnosti i suvinosti opstanka i nisu, kao za Sartrea, deprivacija
i defekt koji samo pomou svojevrsnog paralogizma on kasnije predstavlja
kao pozitivni uvjet pojavljivanja svijeta i udjeljuje mu kreativnu vrijednost.
27

Petrovi, jednako tako, slobodu ne poniava izlaui je na svakom tandu
28
,
tj. na tandu dehumanizirajueg i degradirajueg materijalizma
29
koji
slobodu tematizira u kontekstu ovjekovog razumijevanja samog sebe kao
otpadne materije ili potencijalnog izmeta.
30
Petrovi, meutim, nasuprot
Marcelovom teistikom egzistencijalizmu i lozoji vjerovanja, tj. nasuprot
metazikom tematiziranju usmjerenom na rehumaniziranje ovjekova bia
i svijeta, sada blisko Sartreu, inzistira na praktinom rehumaniziranju ovje-
ka, kako na individualnom, tako, paralelno, i na drutveno-politikom planu.
Dakle, nasuprot onima koji promatraju samootuenje kao rezultat neuro-
26
Gajo Petrovi, Suvremena lozoja, kolska knjiga, Zagreb, 1979., str. 350.
27
Gabriel Marcel, The Philosophy of Existence, str. 57.
28
Ibid., str. 62., 63.
29
Ibid.
30
Ibid., str. 66.
tinog procesa
31
i koji, dosljedno, nude psihoanalitiko medicinsko lijee-
nje, promatrajui novo kreativno iskustvo prihvaanja i susreta u toplom,
istinski uzajamnom, povjerljivom odnosu izmeu lijenika i pacijenta kao
glavni terapeutski faktor
32
te nasuprot onim lozoma i sociolozima na
drugom polu koji, polazei od degenerirane varijante marksizma nazvane
ekonomskim determinizmom, promatraju pojedince kao pasivne proizvode
drutvene organizacije, cijelu drutvenu organizaciju kao posljedicu odree-
ne organizacije ekonomskog ivota, a organizaciju ekonomskog ivota kao
jednoznaan rezultat vladajueg oblika vlasnitva
33
, Petrovi tipini revolu-
cionarni humanizam nadopunjuje promiljanjima prema kojima drutve-
ni poredak nije ba sasvim izvanjski u odnosu na ovjeka.
34
Stoga kao
teorijsku osnovu za ukidanje otuenja trebamo ne samo kritiku teoriju
drutva nego i ontologiju i antropologiju s obzirom da je otuenje uvijek
otuenje ovjeka.
35
Zbog toga alijenacija u Petrovievom razumijevanju nije
ni injenica individualne psihologije, koja se moe prevladati samo na indi-
vidualnom psiholokom planu, vlastitim moralnim naporima pojedinaca
36
,
niti je pak ona iskljuivo drutveno-politika injenica s obzirom da posto-
jei drutveni odnosi (nisu) neto izvanjsko u odnosu na ono to je ovjek
tako da on moe persistirati u istoi svoje prirode kroz drutvene uvjete
koji se mijenjaju.
37
Praktiki revolucionirati postojee drutvene odnose
38

onda znai potai ovjeka na slobodu i stvaralatvo, kako bi na osobnom i
drutvenom planu razvijao svoje kreativne moi
39
, proirivao i obogai-
vao (svoju) ljudskost
40
, stojei na nivou svojih historijski kreiranih ljud-
skih mogunosti
41
, kroz slobodno bivstvovanje, stvaralako bivstvova-
31
32
Ibid.
33
Ibid.
34
Ibid., str. 283.
35
Ibid.
36
Gajo Petrovi, Marx i marksisti. Odabrana djela III, Naprijed/Nolit, Zagreb Beograd,
1986., str. 367.
37
38
Ibid.
39
Ibid., str. 145.
40
Ibid.
41
Ibid., str. 166.
nje, historijsko bivstvovanje, bivstvovanje kroz budunost
42
, tj. kroz
tako istinski razumljenu praksu. Holistiko i humanistiko promiljanje pri
tom moe i treba pripremiti teren za ovakav red stvari. Upravo je to temelj-
na intencija Petrovia (i jo nekih pripadnika njegova kruga), i to nasuprot
protagonistima Munine
43
i Stranca
44
koji bivstvuju u solipsistikoj, nihilistiki
neplodnoj, odnosno nepromiljenoj egzistenciji, koji se iscrpljuju i zavrava-
ju u pubertetskim identikacijama, sluei tek kao polazita za lozofsku i
egzistencijalnu zrelost. Petrovieva analiza postavlja se na plan ovjeka
45
,
i to u bitnu dimenziju povijesti.
46
Takvo je postavljanje ujedno suprotno i
naivnoutopijsko-dogmatinim promiljanjima socijalizma ili nekog drugog
drutvenopolitiko-ekonomskog poretka kao neega to e samo po sebi
ponuditi ili ak i uspostaviti human i slobodan oblik ljudskog bivstvovanja.

BARBARA STAMENKOVI & LINO VELJAK
HUMANISM IN THE GAJO PETROVIS WORK
The article examines the concept of humanism in Gajo Petrovis writings comparing
it with the same concept in the works of Gabriele Marcel, Martin Heidegger, Jean Paul
Sartre and Albert Camus. Against the protagonists of Nausea and the Stranger who
exist a solipsistic and nihilistic, fruitless, thoughtless existence, Petrovis humane thinking
of practice prepares the territorry for a free and creative existence.
42
Ibid., str. 138.
43
Jean Paul Sartre, Munina, Nolit, Beograd, 1981.
44
Albert Camus, LEtranger, Bordas, Paris, 1976.
45
Martin Heidegger, O humanizmu, str. 175.
46
Ibid.
GORDANA KORI
PETROVI I NEKI ASPEKTI SUVREMENE
NJEMAKE FILOZOFIJE
Izvorni lanak
Sredinom sedamdesetih Gajo Petrovi je bio prvi voditelj poslijediplomskog
studija iz lozoje u Hrvatskoj na Odsjeku za lozoju ovog fakulteta. Dananje
generacije, dakako, znaju da se jo relativno nedavno studiralo bez pomoi
interneta. Ono to je danas tee zamislivo jest da se studiralo i bez pomoi
fotokopirnih aparata, te da su se seminarski radovi na poslijediplomskom
studiju umnoavali tzv. getetnerom kao, uostalom, i npr. materijali u Saboru.
Uloga profesora i voditelja u posredovanju informacija s meunarodnih
skupova i intenzivne meunarodne suradnje (koja se tada zbivala i na Koruli,
i u Dubrovniku, i u Zagrebu) bila je utoliko vanija i nezamjenjiva. I tu je ulogu
Gajo Petrovi kao nastavnik sjajno ispunio ulaui silnu energiju u organizaciju
studija, a bio je i stalno na raspolaganju studentima.
Indeks te prve generacije poslijediplomanata, kojoj pripadam, pokazuje
rijetku irinu spektra imena i problema u tadanjoj suvremenoj lozoji. Ako
nismo do informacija dolazili putem interneta, uvid u dijapazon tadanjih
pitanja i problema imali smo takorei in vivo. Osim, to je bilo uobiajeno
sluati sve profesore Odsjeka za lozoju na elu s Vladimirom Filipoviem,
predavao je i Vanja Sutli s Fakulteta politikih znanosti (problemi ontologi-
je), Pavao Vuk - Pavlovi (problemi spoznajne teorije), Marija Brida (iz povi-
jesti hrvatske lozoje), a sudjelovali su i predavai izvan Hrvatske iz drugih
republika bive drave: Duan Pirjavec (estetika), Andrija Krei (lozoja
religije), Ljubomir Tadi (lozoja prava i lozoja politike), Veljko Kora
(lozofska antropologija), Mihailo Markovi (problemi lozoje znanosti)
ali i, to je posebno vano, znaajni inozemni lozo: Kostas Axelos (proble-
mi suvremene logike), Ludwig Landgrebe (problemi lozoje povijesti), Ge-
org Henrik von Wright (problemi logike i spoznajne teorije), Alwin Diemer
(problemi lozoje jezika) i, dakako, ve tada velika zvijezda na lozofskom
nebu - Jrgen Habermas, koji je predavao o problemima marksistike lozo-
je. Treba pribrojiti i one profesore iz inozemstva koji su tih godina gostovali
GORDANA KORI PETROVI I NEKI ASPEKTI SUVREMENE NJEMAKE FILOZOFIJE 124
s predavanjima u Zagrebu, to je esto bilo vezano i uz njihove boravke u
Dubrovniku pri Interuniverzitetskom centru. Gajo Petrovi nam je ujedno
savjetovao da sudjelujemo, i s preporukama nas upuivao na prve lozofske
teajeve koji su tada poinjali u Dubrovniku: prije svega Fenomenologiju i mar-
ksizam, to je vodio prof. Ante Paanin s Fakulteta politikih znanosti i Bern-
hard Waldenfels (materijali s kursa izali su kasnije u nekoliko knjiga, izdanje
Suhrkamp), gdje smo, meu inim, imali prilike sluati Paul Ricouera.
Kao voditelj Petrovi je poslijediplomatima (zajedno s Dankom Grliem)
organizirao i odlazak na tjedan dana u Mnchen, na istraivaki rad u tamo-
nju sveuilinu knjinicu u kojoj nas je detaljno upoznavao s katalozima i
strukturom biblioteke. Dogovoren je i ostvaren susret s tadanjim rektorom
Nikolausom Lobkowiczem, s kojim je nakon prijema prireena diskusija o
temi, koja bi za nas vie pripadala dananjem vremenu i tranzicijskim dru-
tvima: naime, o liberalizmu.
Tom je prilikom ujedno prof. Petrovi upriliio i posjet Ernstu Blochu koji
je, nakon naputanja DDR-a i nakon gradnje berlinskog zida 1961., djelovao
kao gostujui profesor u Tbingenu. Posjet Ernstu Blochu u Tbingenu bio
je zaista pripremljen, studenti su dobro poznavali temeljne Blochove odredni-
ce, pogotovo onih djela koja su bila prevedena, a neki su Blocha i ranije imali
priliku i osobno uti 1968. i 1970. kada je bio sudionik Korulanske ljetne
kole, o emu postoji i krasan DVD u Blochovom arhivu u Ludwigshafenu.
Organiziran je takoer i odlazak na obljetniki simpozij o Kantu (dakako,
kad je rije o Kantu, vodio nas je prof. Kangrga), koji se odravao u Beo-
gradu, gdje smo se upoznali i s najstarijom lozofkinjom s podruja bive
Jugoslavije: Ksenijom Atanasijevi. Da se ene bave lozojom, nije bilo
sasvim samorazumljivo, a pogotovo ne izmeu dva svjetska rata kada je K.
Atanasijevi zapoela svoju lozofsku djelatnost.
Gajo Petrovi se od 1955. kada je pisao o Humeu, u emu e sigurno u
ovom zborniku biti posebno rijei, rano upustio u rasprave o engleskoj empi-
ristikoj, ali i angloamerikoj lozoji uope.
1
Veze sa suvremenom njema-
1
to se tie mojih radova o lozoma anglosaksonske lozofske tradicije, mislim da
npr. moj tekst o Humeu (pisan 1955., a objavljen 1956.) pripada meu moje najbolje radove,
te da slino vrijedi i za neke druge tekstove o lozoma angloamerike lozofske tradicije
(npr. o Lockeu, Russelu, Ayeru itd., svakako i o Wittgensteinu, kojeg izdvajam jer moe biti
sporno kojoj tradiciji pripada), Raznolikost u lozoji-temeljna pretpostavka za slobodno stvaranje i
za stvaralaki dijalog, razgovor s prof. dr. Gajom Petroviem u povodu izlaska Odabranih djela,
Naa knjiga, Zagreb, br. 23-24/1987., str. 7.
kom lozojom bile su od poetka intenzivne. Dakako, rije je prije svega
o izvrsnom poznavanju i marksizma, a potom i Heideggerove lozoje, te
u tom tragu o vlastitom tumaenju ovjeka kao bia prakse i pojma praxisa,
o emu se ovdje dosta govorilo. Ta kombinacija marksizma i Heideggerovih
promiljanja u mnogim je krugovima u Njemakoj bila teko razumljiva i
nije uvijek bezrezervno prihvaena, kako meu tamonjim marksistima, tako
i meu hajdegerijancima. Frontovi su bili vre odijeljeni. Situacija se ni
danas nije bitno promijenila. Kad strancima izlaemo povijest lozoje na
ovim prostorima, iznova nailazimo na nerazumijevanja situacije u kojoj su
egzistencijalistika lozoja, kao i fenomenologija bile, u kombinaciji s mar-
ksizmom, neto uobiajeno za zemlje koje su traile put izlaska iz dogmat-
skog teorijskog marksizma.
Petrovi, kao i ostali lanovi asopisa Praxisa, bio je u inozemstvu izu-
zetno cijenjen.
Njegova preporuka za specijalizaciju u Tbingenu otvarala mi je sva vrata,
kako kod Waltera Schulza, Heideggerovog uenika, tako i za sudjelovanje na
Oberseminarima Ernsta Blocha, kao i razgovore s njim.
Sjeam se da je poslijediplomantima u predavanjima, a pojedine svoje op-
servacije i nije uvijek uspio tekstualno uobliiti, Petrovi ukazivao na neke
aspekte njemake lozoje, uvide koji su mu bili vani. Tu prije svega mi-
slim na podvlaenje direktnog znaaja i utjecaja Lukcseve Povijesti i klasne
svijesti na mladog Heideggera, makar to terminologijski i nije na prvi pogled
vidljivo, na polemiki znaaj Principa nada u odnosu na Heideggerov Bitak i
vrijeme. Pojam nade manje je motiviran izravno teolokim utjecajima, to se u
interpretacijama Blocha inae posebno istie, nego vie polemiki u odnosu
na pojam brige i tjeskobe kod Heideggera. Taj polemiki motiv miljenja kod
Blocha je vidljiv i pri eksplikaciji pojma snova prema naprijed u odnosu na
Freuda.
Kao uitelj Petrovi je svojim lozojskim uvidima upuivao na mogue
elemente i motive miljenja pa se lake moglo misaono probijati kroz zamr-
ene lozojske sklopove.
U interpretacijama Blocha moglo se pratiti kako je na vrlo tolerantan i
blag nain slijedio njegovo miljenje, ali i postavljao pitanja na bitnim mje-
stima. Osobno mi je bilo puno lake (za to je odgovornost iskljuivo moja)
pokuati shvatiti ranog Blocha kao autora koji je puno vie itao i razumio
Nietzschea, nego to je u to vrijeme uope itao samog Marxa. Ali taj sklop,
noen snanim nabojem ekspresionizma, i ini ono to je najoriginalnije kod
Blocha. Kasnije, kad se cjelina djela zaokruivala, pitanja koja je postavljao
prof. Petrovi omoguavala su da se sve vie dolazi do zakljuka: to je Bloch
sistematiniji, to je i slabiji. Naime, to vie pokuava izgraditi sustav jo-ne-
bitka (kao recimo u Experimentum Mundi), sa svim podrunim kategorijama,
kao doista na glavu postavljen Hegelov sustav, to vie biva katedarski profe-
sor lozoje (to se vidi u Leipzikim predavanjima iz povijesti lozoje, posthu-
mno objavljenim, a tokom vremena raznim tajnim kanalima iznesenim iz
DDR-a), to je lozofski tanji.
Inae, interpretacije Blocha u Njemakoj su esto polazile od dogmati-
kih stajalita (u njegovom krugu) do ekstremnijih: uzdizanje Blocha kao gu-
re integracije u vrijeme postojanja dvije Njemake do danas kada se (posve
opravdano) istie njegovo djelo Spuren, koje je i gimnazijska literatura, a o
ostalim Blochovim djelima vlada muk naprosto se ponovno ne objavljuju!
Dapae, u slubenoj povijesti Sveuilita u Tbingenu, na kojem je Bloch bio
aktivan kao gostujui profesor, spominje ga se manje kao znaajnog lozofa,
a skoro vie u smislu da je tu bio djelatan i jedan Merchenonkel - djedica
koji pria bajke. Povijest recepcije Blocha u samoj Njemakoj , ukljuujui
i doba DDR-a, vrlo je interesantna. Osobno imam potekoa i s Haber-
masovom interpretacijom Blocha kao marksistikog Schellinga, odnosno
s tezom da lozoja prirode ini prirodu Blochove lozoje, koja je zbog
Habermasovog utjecaja esto citirana kao temeljna odrednica njegovog mi-
ljenja.
Od Petrovia se moglo uiti to lozofski jest bitno. Tako npr. u predgo-
voru knjizi Princip nada pie: No ako ostavimo po strani suvine potapalice
marksistika lozoja i dijalektiki materijalizam, Blochova je koncepcija
jasna i zasluuje panju.
2
S Petroviem se moglo takoer pratiti upute za
razumijevanje onog originalnog u Blochovom miljenju. Trebalo je doi do
toga da se uope nije uputno optereivati terminologijom, koja je kod Blocha
nastala u odreenim okolnostima, bilo DDR-a ili iz predratne marksistike
literature. Ono to je bilo potrebno jest maksimalno razmicati, kad je potreb-
no, slojeve znaenja i izvanjski okotale termine, kao kod Blocha. Takav se
pristup, dakako, ne odnosi na sve lozofe, to se posebno moglo uiti radei
s Petroviem, na seminaru poslijediplomskog, Hegelovu Fenomenologiju duha.
Bilo je to nezaboravno iskustvo.
2
Gajo Petrovi: Nada u misli Ernsta Blocha, u: E. Bloch: Princip nada 1, Zagreb,
Naprijed, 1981., str. XVII.-XVIII.
Interpretaciju Blocha s puno vie isticanja Duha utopije od Principa nada
danas nalazimo kod Giannia Vattima. Nedavno je isto ponovio na III. Me-
diteranskom kongresu za estetiku u Portorou (rujan 2006.), a prisutna je ve u
njegovom djelu Kraj moderne.
3
Gajo Petrovi pak u tekstu Burghart Schmidt i postmoderna
4
pet godi-
na prije smrti govori o postmoderni, tada centralnom pojmu lozofskih dis-
kusija: U zateene lozofske pravce postmoderna je unijela nemir i dovela
do razliitih reakcija. Uz vatrene zagovornike pojavili su se i brojni kritiari
razliitog pristupa i stupnja kritinosti. Tako su neki marksisti i drugi racio-
nalno i progresivno orijentirani mislioci bili skloni da cijeli taj pokret bez
mnogo diskusije osude i odbace, proglaavajui ga iracionalistikim, kon-
zervativnim, reakcionarnim ili jednostavno neozbiljnim. Takav postupak
inio im se doputen, jer postmoderna otvoreno osporava pojmove uma
i progresa, a nasuprot strogom i ozbiljnom tvrdom miljenju sama pono-
sno istie svoj meki, vedro-alosni karnevalski karakter. Nasuprot olakim
odbacivanjima Jrgen Habermas prihvatio se ozbiljne analize postmoderne i
njenog odnosa prema moderni. No ini se da je i njegov osnovni nalaz ispao
suvie jednoznaan, da ne kaemo jednostran. Smatrajui da je projekt mo-
derne jo uvijek nedovren, da jo nisu iscrpljene njene razvojne mogunosti,
Habermas je u osnovi sklon da u postmoderni vidi samo promaaj, odnosno
iracionalnost i neokonzervatizam.
5

U analizi pristupa postmoderni Blochovog uenika Burkharda Schmidta,
s kojim je zajedno osnivao (i danas djelatno Drutvo) Ernst-Bloch-Gesellschaft
u Blochovu rodnom gradu Ludwigshafenu i zajedniki njime predsjedavao,
Petroviev pristup toj temi pokazuje njegovu promiljenu distingviranost,
irinu kojom sve elemente treba ozbiljno sagledati. Tim pristupom u mno-
gim aspektima je bio izloen naputak za miljenje, koje nikad nije zahtijevalo
doslovno slijeenje, nego je uravnoteeno (ponekad za nestrpljive i nepromi-
3
Duh utopije zacijelo je jedno od onih lozojskih djela 20. stoljea koja su se najvie
otvorila istraivanju pozitivnih mogunosti povezanih s prividno dehumanizirajuim
aspektima novih uvjeta egzistencije tehnikog svijeta. Ali koliko nam daljnje razvie
Blochove misli u smjeru sve jasnijeg preuzimanja elemenata hegelovsko-marksistike
tradicije omoguuje da ga i dalje ubrajamo meu mislioce radikalne krize humanizma?,
Gianni Vattimo, Kraj moderne, MH, Zagreb, 2000.,str. 37.
4
Predgovor knjizi Burghart Schmidt, Postmoderna- strategije zaborava, Zagreb, K, 1988.
5
Ibid., str. 5
ljene mlade ljude i previe) ukazivao na uvijek nove mogunosti. B. Schmidt
je u tom nijansiranju Petroviu zanimljiviji od Habermasa upravo u onim
elementima u kojima vie uvaava one momente u postmoderni koji bi mogli
imati spoznajnu i oslobodilaku funkciju.
U tom nas okviru, osim analize slinih a ipak razliitih razumijevanja pos-
tmoderne Habermasa i B. Schmidta, prije svega moe zanimati vlastiti Petro-
viev stav o Blochu i postmoderni, naroito u onim segmentima koji govore
o prethodnicima postmoderne i onome po emu oni to jesu. Naime, Petrovi
ustvruje: Kako je poznato Bloch je, uz Adorna i Benjamina, jedan od onih
rijetkih marksistikih mislilaca s kojima se postmoderna u poneemu slae,
pa je ak spremna i da ih uvrsti meu vlastite pretee. Blochova opa utopij-
ska vizija postmoderne u onom aspektu po kojem je to ipak sistematika. Ali
po aspektu otvorenosti, kojom Bloch lomi kruto sistematsko miljenje, us-
postavlja pravo fragmenta, asocijacije, skoka u miljenju, rui granice izmeu
lozoje, knjievnosti, umjetnosti, religije, mita, mistike, postavlja metaforu
na mjesto pojma, parabolu na mjesto teorije, dosjetku na mjesto dokaznog
postupka Bloch je ve sasvim u postmoderni.
6

Petrovievo propitivanje postmoderne, upravo preko Blochova miljenja,
otvara nam i pitanje da li vlastito Petrovievo miljenje, kao tip miljenja u
potpunosti proisteklog iz moderne, smijemo i moemo, u smislu oekivanog
uspjeha, podvri istom postupku analize. U svakom sluaju Petrovi je bio
posve otvoren, i dakako kritian, prema novim aspektima miljenja pokua-
vajui u njima nai motive i vlastitih nastojanja.
U okvirima dananjih, u recentnim konstelacijama u lozoji, sve eih za-
htjeva za re-politizacijom miljenja mogue je, kao prilog raspravi, podsjetiti na
Petroviev odgovor u intervjuu 1987. na pitanje nekadanjeg poslijediplomanta
(i dananjeg politiara) Boe Kovaevia - je li politika izabrana kao podruje
najpodesnije za elaboraciju Vaih temeljnih lozofskih postavki? - Gajo Petro-
vi odgovara: Podruje politike nije najpodesnije za elaboraciju mojih temeljnih
lozofskih postavki. Po mom miljenju ovjek je u biti slobodno, stvaralako
bie prakse, a ta se mogunost moe najbolje realizirati u umjetnosti. O tome
je izvanredno pisao Danko Grli, a moj je nedostatak to sam takvu elaboraciju
zapostavio. Ali to vie nije iz principa, nego vie iz respekta.
to se tie politike, ona je u suvremenom samootuenom drutvu, kako
kapitalistikom, tako i socijalistikom, dobila izuzetno znaajnu ulogu, pa
6
Ibid., str. 6 -7.
je kritika politikog otuenja svakako jedan od najznaajnijih zadataka kritike
ovjekovog samootuenja i uspostavljanja istinski slobodne zajednice slo-
bodnih ljudskih linosti.
Meni se inae dosta prigovara da se ne bavim dovoljno analizom suvreme-
ne politike i ekonomske zbilje, nego ostajem vie u lozofskim apstrakcija-
ma - pri elaboraciji osnovnih pojmova miljenja revolucije. Ja se s tim pri-
govorom slaem, samo smatram da bez ontoloko-antropoloke analize
temeljnih pojmova nije mogua ni istinski kritika analiza suvremene zbilje
na bilo kom podruju - od ekonomije i politike do znanosti i umjetnosti.
7
U Petrovievoj lozoji svakako nije rije o disciplinarnom lozofskom
miljenju, tako da citat o tome da se ovjek kao bie prakse najbolje moe
realizirati u umjetnosti, elaboraciju ega je on zapostavio, ne govori o tome
da je u svom nedovrenom djelu Gajo Petrovi neopravdano zapostavio po-
druje lozoje umjetnosti. On se time, kako kae, iz respekta ne bi ni bavio,
ali je to podruje ipak izdvojio.
Ovo citiram ovdje ne s namjerom da njegovu lozoju naknadno poku-
am interpretirati sa stajalita lozoje umjetnosti, nego samo elim ukazati
na nedovoljno istraen aspekt promiljanja prakse u njegovoj lozoji.
Od svih tekstova o ovjeku kao biu prakse, o praksi kao slobodnoj, stva-
ralakoj djelatnosti, ovjeku kao biu slobode i smislu slobode najzanimljiviji
je tekst iz 1967. posveen Smislu i mogunosti stvaralatva, to dotie i teorijsku
misao o stvaralatvu. Petrovia u tom tekstu prije svega zanima: da li je stva-
ralatvo doista bit ovjeka?
Ono to bih samo eljela istaknuti jest da interpretaciju ovjeka kao bia
prakse uvijek iznova treba sagledavati u okviru promiljanja pojma moderne,
o emu je bilo rijei i, to je posebno znaajno, uloge tumaenja umjetnosti
za njezino konstituiranje, estetike dimenzije miljenja moderne ak i kad se
direktno ne tematizira umjetnost, prije svega propitivanjem pojma stvara-
latva i koncepcije ovjeka u moderni, to prije svega zapoinje Kantovom
lozojom.
Petrovi u navedenom tekstu vrlo iroko analizira taj pojam kroz povijest
lozoje i teologije, ali i onoga koji u sebi nema nieg teolokog, naime, u
ruskom lozofskom rjeniku. Analize koje su ile preko citata i razgradnje
stavova iz dogmatskih marksistikih lozofskih rjenika mojoj generaciji su
7
Raznolikost u lozoji - temeljna pretpostavka za slobodno stvaranje i za stvaralaki dijalog, razgovor s
prof. Gajom Petroviem u povodu izlaska Odabranih djela, Naa knjiga, br. 23-24, 1987., str. 9.
ve bili tee razumljivi, jer se ni inicijalno s njima nismo susretali, ali smo vrlo
dobro razumjeli komentare, za koje je prof. Petrovi bio pravi majstor, tipa:
Zato su neki marksisti skloni da iz graanske lozoje pozajme samo
ono najgore.
8
Koliko je pojam novoga vezan uz analizu moderne dovoljno je poznato.
Dovoljno se sjetiti, povodom obljetnice smrti, teksta Charlesa Baudelairea,
njegova teksta Slikar modernog ivota, u kojem Baudelaire modernost pro-
matra kao svojstvo samog modernog ivota i novi predmet umjetnikog na-
stojanja. Za slikara modernog ivota ta se pak svojstva povezuju s predod-
bama onog novog, nouveaut, to postaje svjesni cilj umjetnike produkcije, o
emu e kasnije pisati i Walter Benjamin, govorei o novosti sadanjosti.
Uz pojam onoga novoga i tema umjetnike proizvodnje velika je tema mo-
derne.
U spomenutom tekstu o Smislu i mogunosti stvaralatva Petrovi pak, bez
pozivanja na Baudelairea ili Benjamina, poduzima detaljnu lozofsku analizu
pojma novoga, od vulgarno vremenskog shvaanja, od odreenja novoga kao
razliitog od dosadanjeg, starog, od kojega je kvalitativno razliitoini
se, dalje, da je bolje, ukoliko ne elimo potpuno trivijalizirati pojam novoga i
proglasiti da sretno ivimo u svijetu gdje novo iskae na sve strane oko nas,
da pojam novog ograniimo upravo na novo u smislu bitno ili kvalitativno
razliitog od dosadanjeg.Odluna je odlika istinski novog da je ono nesvodljivo
na staro, da se ne moe svesti na staro i da se ne moe izvesti iz njega
9
novo je novo
upravo po tome to u njemu ima neega ega u starom nema i to se ni iz ega sadranog
u starom ne moe izvesti.
10
Novo je od starog, dakle, odijeljeno skokom, prekidom, a to zapravo znai
da je proces stvaralatva, stvaranja novog, proces nastao ex nihilo, te nije raci-
onalno predvidivo. Utoliko je unutarnje proturjeno svako nastojanje da se
umjetniko i uope ljudsko stvaralatvo objanjavaju iz svoenja na staro,
iako to ne znai da je novo potpuno iracionalno ili neshvatljivo, zakljuujui
da je povijest u biti proizvodnja novoga.
11
Proizvodnju novoga, smatra Pe-
trovi, ne treba brkati s pseudonovim, kao to ni istinsko ljudsko stvaralatvo
ne treba brkati s demonskim stvaralatvom ili ruilatvom.
12
Da ovjek moe
8
Gajo Petrovi, Odabrana djela 1, Zagreb - Beograd, Naprijed - Nolit, 1986., str. 297.
9
Ibid., str. 297.
10
Ibid., str. 301.
11
Ibid., str. 302.
12
Usp. ibid., str. 303.
biti stvaratelj, pokazuje napose i cjelokupni razvoj takvih djelatnosti kao to
su lozoja, umjetnost i znanost, ali to dokazuje i nastanak i razvoj njegove
radne djelatnosti koja je mogua samo uz pretpostavku njegova stvaralatva,
kao izraz ovjekove stvaralake prirode.
13
Za Petrovia je stvaralatvo u kraj-
njoj liniji isto to i slobodaKorijen ljudskog stvaralatva nije u postojeim
institucijama, nego u kritikom stavu prema tim institucijama i u njegovoj
sposobnosti da uje zov koji dolazi iz budueg i da se tom zovu odazove.
14

To se, dakako, tie i Blochove lozoje mogue novoga koja je buduno-
snog karaktera i utoliko se za otvaranje dananjeg horizonta problema kao
zanimljivi sugovornici iskazuju upravo nekadanjih profesori estetike Gianni
Vattimo (pogotovo zbog odlinog poznavanja Nietzschea, ali i Heideggera),
kao i Wolfgang Welsch (u razlikovanju pretpostavki moderne i postmoder-
ne). iroko rasvjetljavanje pojma moderne, njezinih pretpostavki, ogranie-
nja ili nedovrenosti projekta pravi je horizont miljenja unutar kojega treba
sagledati i prodiskutirati i lozoju Gaje Petrovia, to do izraaja dolazi,
meu inim, i na kraju njegovog predgovora Pricipu nada. Citiramo:
Znai li to da mi moramo prihvatiti Blochovu terminologiju i pojmovnu
aparaturu kao jedino moguu? I ako je ne prihvatimo, znai li to da je mora-
mo jednostavno odbaciti?
Velik je mislilac velik upravo po tome to ima da kae neto svoje i svo-
jim jezikom (to kompilatori i imitatori samo prevakavaju). Tako je Ernst
Bloch mislio utopiju i nadu. U jednoj drugoj terminologiji to je miljenje
revolucije.
15
Bloch je svakako zauzimao posebno mjesto u lozofskim promiljanjima
nekih lanova Praxis grupe. No ono to nas je uvijek fasciniralo kao stu-
dente, posebno poslijediplomante, jest da je Gajo Petrovi imao silno irok
krug lozofskih zanimanja. Kako i sam kae u ve spomenutom intervjuu:
Smatram da plodonosno suvremeno miljenje u duhu Marxa nije mogue
bez prouavanja cjelokupne suvremene lozofske misli. Poznato je npr. da
je (i to samo napola shvaen!) Hume probudio Kanta iz dogmatskog dri-
jemea, te da su se Brentano i Husserl inspirirali vie engleskom (Husserl i
francuskom) lozofskom tradicijom. Stoga ideju nacionalnog rasparava-
13
Ibid., str. 306.
14
Ibid., str. 307.
15
Gajo Petrovi: Nada u misli Ernsta Blocha, u: Ernst Bloch: Princip nada 1, Naprijed,
Zagreb, 1981., str. XXXIV.
nja evropske lozofske tradicije (i napose podcjenjivanje engleske lozofske
tradicije) smatram pogrenom.
16
Koliko su Petrovieva interesiranja bila raznorodna, govori i podatak da
je i tekst o Simone Weil i sam drao jednim od boljih.
17
Nije dakle rije bila o
striktno lozofskim interesima.
Meu eim sugovornicima u svijetu i u nas bio je i Heideggerov uenik
prve generacije Ernesto Grassi. Posebno rado je Petrovi sudjelovao u
Zrikim razgovorima, koje je Grassi organizirao a odlikovala ih je izrazita
interdisciplinarnost (i, dakako, internacionalnost). Propitivati i izlagati vlasti-
te lozofske stavove s doista razliitim sugovornicima u svijetu (ali naravno
i u nas) Petrovi je dakako smatrao znaajnim misaonim izazovom, i moda
je najintenzivnije od svih sudjelovao u tome.
Zriki razgovori zapoeli su 1976. godine i odravali su se dva puta go-
dinje u grupama po 25 sudionika, i to preteno u privatnim vilama, dakle
prostorima koji odravaju koheziju grupa. Viktor Langen, bogati industrija-
lac i poasni doktor lozoje, bio je pokrovitelj tih razgovora stavljajui na
raspolaganje svoje vile ili vile prijateljice Marianne von Casstelberg (koja je
imala bogatu kolekciju indijske umjetnosti i hebrejsku biblioteku, a bavila
se i psihijatrijom). Sam Langen oduevljavao se Japanom, tako da je na tim
razgovorima sudjelovalo i nekoliko Japanaca, meu kojima i estetiar To-
monobu Imamichi (koji je poetkom devedesetih predavao i u Zagrebu na
Filozofskom fakultetu, a ranije i u okviru IUC-a u Dubrovniku). Zrich je
izabran kao grad u kojem se razvijala psihijatrija, no posebno se gajila upravo
interdisciplinarna komunikacija koja je osvjetljavala znanstveno samorazumi-
jevanje. Takav stav Grassi e teorijski potkrijepiti smatrajui da je znanstveni
monolog onaj to se temelji na racionalnom zakljuivanju koje proizlazi iz
premisa; u dijalogu je rije o zajednikim premisama; a objema formama ko-
municiranja zajedniko je iskljuivanje onog individualnog, historijske situa-
cije i interakcije sudionika. Razgovor je jedini koji smjera traenju i nalaenju
16
Raznolikost u lozoji temeljna pretpostavka za slobodno stvaranje i za stvaralaki dijalog. S
prof. Gajom Petroviem u povodu izlaska Odabranih djela, Naa knjiga, Zagreb, br. 23-
24/1987., str. 7.
17
Moj pokojni prijatelj Danko (Grli op.a.), koji je vjerojatno jedini od mojih prijatelja
i poznanika lozofa proitao moj tekst o Simone Weil (jer je objavljen kao predgovor knjizi
koja nije izala ni u kakvoj lozofskoj biblioteci) rekao mi je da ga smatra jednim od mojih
boljih tekstova, i ja sam se s njim sloio, Ibid., str. 7-8.
vaeih premisa u okviru aktualne govorne situacije. Oblik razgovora se tako
odreuje kao metoda spoznaje. To je napose tema prve od triju objavljenih
knjiga Zrikih razgovora

(Das Gesprch als Ereignis. Ein semiotisches Problem
-1982.). Druga knjiga nosi naslov Anspruch und Widerspruch
18
i nastoji oko
toga da se teko moe pokazati prednost pokuaja racionalnog odreivanja
bia na temelju logikih iskaza o identitetu i razlae problematiku odnosa
identiteta i razlike, kako se u samoj knjizi najavljuje, humanistikom meto-
dom interpretacije izabranog teksta. Posljednja knjiga Zrikih razgovora
izlazi poslije Petrovieve smrti pod naslovom Arbeit und Gelassenheit. Zwei
Grundformen des Umgangs mit Natur.
19
Dok su prve dvije knjige u tumaenju zbiljnosti polazile od jezika - a ne
od tradicionalnog miljenja o biu u treoj se pristup zbiljnosti pokuava
pronai promatranjem ljudske radne djelatnosti.
Posljednji tekst, objavljen za vrijeme Petrovieva ivota (iako je napisan u
Berlinu /Zagrebu tono tri godine ranije), a za koji se zanimao iz bolesni-
kog kreveta u lipnju 1993. i bio vrlo zadovoljan to je tiskan (i to prije nego
u ediciji Zrikih razgovora, za koju je bio napisan) jest tekst u obliku pisma
ba Ernestu Grassiju pod naslovom Marx, rad i oputenost.
20

U studenom 1990. Ernesto Grassi je kao gost Odsjeka za lozoju odr-
ao predavanje Arhajske teorije povijesti Tukidid, Heziod, Pindar. Prvo-
bitnost jezika
21
na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koje je posvetio Gaji
Petroviu, a zapravo je bio odgovor na ranije navedeni tekst, izloen u obliku
pisma.
To pokazuje koliko su intenzivne bile veze koje je G. Petrovi odravao
sa znaajnim njemakim lozoma (Blocha i Habermasa smo ve naveli, ali
lista bi bila podugaka), i to upravo oko nekih aspekata kako marksistike,
tako uope moderne njemake lozoje.
Kako je rije o jednom od veih teorijskih tekstova, pisanom pred kraj
ivota, ini nam se adekvatnim analizirati neke aspekte.
Piui Grassiju, Gajo Petrovi utvruje: Heidegger, od kojeg smo obo-
jica ne postavi heideggerovci mnogo nauili: Ti u vrijeme dok sam se ja
tek bio rodio, a ja u vrijeme kad si se ti ve naelno bio razraunao s Hei-
18
E. Grassi/ H. Schmale (Hrsg.), Zrcher Gesprche II, Fink, Mnchen, 1987.
19
E. Grassi/ H. Schmale (Hrsg.), Zrcher Gesprche III, Fink, Mnchen, 1994.
20
Filozofska istraivanja 47/1992., str. 821-839.
21
Filozofska istraivanja 41/ 1991., str. 483-488.
deggerom, ipak nas je jednome nauio: ne moe se brzo misliti (ne u smislu
tehniko-raunskog nego u smislu promiljajueg lozofskog miljenja)
22

Ve ova tvrdnja govori o iznimnoj Petrovievoj otvorenosti za motive i inspi-
raciju promiljajueg lozofskog miljenja, to je pristup koji se kod njega
mogao trajno uiti, bavei se raznim lozofemima.
Dakako, Heideggerovo miljenje ima poseban znaaj u njegovom opusu,
o emu govori 4. tom njegovih Odabrani djela naslovljen Prolegomena za kritiku
Heideggera
23
(poglavlja: Rani Heidegger, Uvod u Sein und Zeit, Bivstvovanje i vrije-
me u misli Martina Heideggera, Izreka Heideggera, Heidegger i Marx, Bitak, bie
i bivstvovanje). Ono to u naoj sekundarnoj literaturi nedostaje svakako je
slojevita analiza Petrovievog tumaenja Heideggera, kako unutar njegovih
faza miljenja, tako i s obzirom na njegovo uvjerenje da postoji bitna srod-
nost i ujedno suprotnost izmeu Heideggerove misli i miljenja Karla Marxa.
Ovom prilikom u to se ne moe podrobnije ulaziti, ali je mogue ukazati na
neke naglaske. Naime, Petrovi u predgovoru spomenutoj knjizi utvruje:
Svi ti tekstovi voeni su idejom da je Heideggerova lozoja bitno i iznad
svega misao o nadolasku bivstvovanja (Die Ankunft des Seins), te da je kao
takva bitno srodna Marxovoj misli revolucije i ujedno od nje bitno razliita
(pa ak i njoj bitno suprotna).Svojom milju o nadolasku bivstvovanja Hei-
degger je nezaobilazan mislilac dvadesetog stoljea, izazov za svakoga tko je
spreman da se suoi s presudnim pitanjima suvremenog svijeta i ovjeka.
24

U odnosu na postavljeni pojam rada kao operiranja prirodom (uz pi-
tanje nije li to tipino zapadnjaki nain promatranja - za razliku od primje-
rice oputenosti kao stava dalekoistonog ovjeka prema prirodi) - Petro-
vi rasklapa taj stav u raznim aspektima da bi doao do teze navedene ve u
prilogu spomenici za Heideggerov roendan Der Spruch des Heidegger
25
,
smatrajui da Heidegger nije u pravu kad Marxu pripisuje lozoju rada,
po kojoj se sve bivstvujue povezuje kao materijal rada.
26
Petrovieva de-
taljna eksplikacija Marxa (za razliku od raznih interpretacija materijalizma i
marksizma) u kojoj pokazuje kako je za njega rad otueni oblik ljudske dje-
22
Filozofska istraivanja 47/1992., str. 821.
23
Zagreb-Beograd, Naprijed - Nolit, 1986.
24
Ibid., str.5
25
Durchblicke, W. Klostermann, Frankfurt, 1970.
26
Usp. Filozofska istraivanja 47/1992., str. 827.
latnosti, interpretira Marxa kao mislioca prakse, odnosno revolucije. Pod
misliocem pri tom shvaa (slino Heideggeru) bitnog mislioca koji dodue
misli na temelju lozofske tradicije, ali ne tradicionalno, nego nastojei da
naslijeenu nadie dubljim miljenjem o bitnim pitanjima suvremenosti. I
na kraju pojanjenje pojmova ostavljamo samom Petroviu, koji kae: Pod
praksom ovdje ne mislim ni ovjekovu politiku (ili revolucionarnu) aktiv-
nost ni njegovu ekonomsku proizvoaku djelatnost (rad), niti neko moral-
nim normama podvrgnuto djelovanje, nego slobodnu stvaralaku i samostva-
ralaku djelatnost ovjeka kojom on oblikuje svoj povijesni svijet i sama sebe,
jedan nain bivstvovanja po kojem se on principijelno razlikuje od svakog
drugog bivstvujueg. Praksa u tom smislu nije ona Aristotelova praxis ko-
joj se suprotstavljaju theoria i poiesis, nego je slino (ali ne jednako) kao
Aristotelova eupraxis (dobra praksa suprotstavljena looj samootue-
noj praksi, onome to Aristotel naziva dispraxis, a Marx otuenje). to
se, najzad, tie pojma revolucije njime ne treba nipoto misliti nasilni politiki
prevrat, kao ni uope neki samo ekonomski i politiki preobraaj drutva.
Nastavljajui na Marxa, premda ne sasvim njegovim vokabularom, ja sam
istinsku revoluciju ili revoluciju u punom smislu tumaio kao nenasilnu,
radikalnu promjenu ovjeka i drutva, kao nikada nezavrivi preobraaj koji
ukida samootuenje ovjeka i stvara istinski ljudsko drutvo i ovjenog
ovjeka, a ujedno predstavlja promjenu u Svemiru, stvaranje jednog bit-
no drugaijeg modusa bivstvovanja, slobodnog stvaralakog bivstvovanja
koje je bitno razliito od svakog ne-ljudskog, protu-ljudskog, i jo-ne-po-
sve-ljudskog bivstvovanja, pa tako predstavlja najvii oblik bivstvovanja,
samo bivstvovanje u svojoj punini. Dakle: Najrazvijeniji oblik stvaralatva
i najautentiniji oblik slobode, polje otvorenih mogunosti i carstvo istinski
novog, samu bit bivstvovanja, bivstvovanje u svojoj biti.
27

irina ukazivanja na motive miljenja svjedoi o Petrovievoj svestranosti
(posljednjih mjeseci ivota spremao je za izdavaku kuu Naprijed izbor tek-
stova R. Descartesa u prijevodu Sae Sirovec, koji nije uspio dovriti), a nje-
govim je poslijediplomatima inicijalno otvarala putove i pruala mogunosti
snalaenja u pristupima lozoji.
27
Filozofska istraivanja 47/1992., str. 825. Citat prema: Gajo Petrovi: Der
philosophische Revolutionsbegriff, in: Chr. Frey und W. Huber (Hrg.), Schpferische Nachfolge.
Festschrift fr H. E. Tdt, FEST, Heidelberg,1978., S. 40.
GORDANA KORI
PETROVI AND SOME ASPECTS OF CONTEMPORARY
GERMAN PHILOSOPHY
The author points out Petrovis connections with the contemporary German philosophy
in the contexts of the rst postgraduate course in philosophy in the University of Zagreb,
headed by him, and with regard to his interpretations of Blochs and and Grassis philoso-
phy. Gajo Petrovi is seen here as a worthy co-speaker of the two German philosophers.
MLADEN LABUS
MOGUNOST STVARALATVA U MILJENJU
GAJE PETROVIA
Izvorni lanak
U svojoj knjizi Prolegomena za kritiku Heideggera Petrovi pie: Kritika -
lozofskog djela pretpostavlja njegovo shvaanje, a ovo se postie inter-
pretacijom.
1
Uzimajui ovaj stav kao mjerodavan za prilaz miljenju Gaje
Petrovia, nadamo se da smo ovaj osnovni kriterij ispunili barem djelomino.
Naime, stvaralatvo u ovom radu razmatramo u najvanijim odreenjima i
nainima pojavljivanja u njegovu djelu, u miljenju slobode, prakse, otuenja,
razotuenja, povijesti, kulture, odgovornosti intelektualaca itd. ili, krae, u
miljenju revolucije koja obuhvaa navedene pojmove, ali i mnotvo drugih.
Dakle, potpuna kritika interpretacija mogla bi se zadobiti analizama pojma
stvaralatva unutar cjeline Petrovieva miljenja, to ovaj rad ne moe preu-
zeti na sebe. Za to e biti potrebna dugotrajna i sistematska istraivanja u bu-
dunosti. Ovaj rad treba shvatiti kao preliminarni uvid i interpretacija pojma
stvaralatva, kako se ono pojavljuje u miljenju Gaje Petrovia, naravno, na
nain kako to vidi autor ovoga rada. Autor e smatrati uspjehom ako na pravi
nain uspije postaviti pitanje o pojmu stvaralatva u njegovu miljenju, jer je
to klju koji otkljuava ulaz u ovo miljenje. Prema naem shvaanju, stvara-
latvo je kod njega istovjetno s onim to sam naziva miljenje revolucije.
Ako se upitamo, u emu nalazi osnovu za svoju temeljnu lozofsku kon-
cepciju pod nazivom miljenje revolucije, onda nas put vodi prema njegovu
propitivanju biti lozoje i njezine vlastite povijesti. Jedan od odgovora na
ovo pitanje nai emo u njegovu problematiziranju pojma lozofskog siste-
ma. Hegela vidi kao lozofa sistema, kojim je misaono zatvorio itav jedan
povijesni svijet, koji kao puki fakticitet jo i danas traje, a to je svijet uni-
1
Gajo Petrovi, Prolegomena za kritiku Heideggera, u: Odabrana djela, sv.4, Naprijed, Za-
greb - Nolit, Beograd, 1986., str. 134. (U daljnjim biljekama navodit e se samo OD, broj
sveska i broj stranice.)
MLADEN LABUS MOGUNOST STVARALATVA U MILJENJU GAJE PETROVIA 138
verzalizirane robne proizvodnje i sistematskog postvarenja.
2
To je posljednji
domiljeni lozofski sistem jednog povijesnog svijeta, ali je istovremeno i
mogui poetak jednog drugaijeg miljenja, ne-sistematskog miljenja, koje
moe misliti mogunost negacije ovakvog povijesnog svijeta, a ta se ... mo-
gunost moe misliti samo miljenjem revolucije. Zato je Marx kao mislilac
revolucije mislilac naeg vremena.
3
Ovdje se pokazuje da se lozoja i svijet
ispostavljaju u svom bitnom odnosu, koji se iz sebe razvija u svoj novi bitak,
a moe mu odgovoriti jedino novi oblik ne-sistematskog miljenja, koji nazi-
va miljenje revolucije.
U zaslugu pripisuje Hegelu da je misaono obuhvatio zbilju svog (gra-
anskog) svijeta i u tom smislu ga umno dovrio. No Marx, iako misaono
proizaao iz Hegela, vidi ujedno i granicu njegovog epohalnog duhovnog
pothvata. Njemu je jasno da je ova gotovo savrena slika svijeta, koju je He-
gel dovrio, istovremeno slika jednog ne-ljudskog svijeta, kojem u temelju
stoji otuenje kao izraz njegovog klasnog karaktera. Marx tei prema novom
ljudskom drutvu, koje se unutar takve povijesne zbilje ne moe ostvariti.
Ono se moe ... stvoriti samo skokom, prekidom, revolucijom
4
, a za
to je potrebna ... lozoja kao misao revolucije: bespotedna kritika svega
postojeeg, humanistika vizija drukije budunosti i nadahnjujua snaga re-
volucionarnog djelovanja.
5
Dalje pokazuje da je kod Marxa ... praktiki ne-
mogue odvojiti antropoloku analizu od ontoloke, jer je Marx kroz njih
doao do ovjeka kao ljudskog prirodnog bia, koje se ... kao takvo mora
potvrditi i manifestirati kako u svom bivstvovanju tako i u svom znanju.
6
A
to Marxa vodi do otkria ovjekove historije, o emu pie: Historija je pra-
va prirodna historija ovjeka.
7
Marxova sredinja ideja otuenja ovjeka od
ljudske biti, zahtijeva ontoloko-antropoloku analizu ovjeka i svijeta.
Upravo zato to otuenje ... proima sav ovjekov ivot, onda i nje-
govo revolucionarno ukidanje znai ...promjenu u biti ovjeka.
8
Bez ovog
fundamentalnog ontologijskog stajalita, uope nije mogue dospjeti do biti
2
Gajo Petrovi, Mogunost lozofskog sistema danas, u: OD, sv.2, str. 70.
3
Ibid., str. 73.
4
Gajo Petrovi, Razvoj i bit Marxove misli, u: OD, sv. 1, str. 274.
5
Ibid., str. 274.
6
Ibid., str. 280.
7
Ibid., str. 280.
8
Ibid., str. 283.
Marxova miljenja. Svoje stajalite precizno vodi u samu bit ove epohalne
ontologijske mogunosti, a nju vidi u ovjeku kao slobodnom i stvaralakom biu.
Meutim, ta ako ovjek nije ni izvanjski u odnosu na svoje drutvene odno-
se, ni potpuno identian s njima, ako on moe nadivjeti ukidanje otuenja,
ali ne kao isti, i ako revolucioniranje postojeih drutvenih odnosa ne znai
ni ukidanje svih drutvenih odnosa, ni njihovu bilo kakvu promjenu, ve us-
postavljanje doista ljudskih odnosa, uspostavljanje i razvoj odnosa koji odgo-
varaju prirodi ovjeka kao slobodnog i stvaralakog bia.
9
Tezu o stvaralatvu
nalazimo integralno i isprepleteno s mnogim lozofskim problemima koje je
Petrovi promiljao. Jedno takvo mjesto je i uvena 11. teza o Feuerbachu,
jer i ona tematizira stvaralatvo u obliku miljenja svijeta i njegova mijenjanja.
Nemogue je interpretirati svijet ne mijenjajui ga: 1) zato to je svaka nova
interpretacija svijeta i sama jedan novostvoreni dio svijeta, dakle neto ime je
izvreno mijenjanje ve postojeeg svijeta i 2) zato to nijedan novostvoreni
dio svijeta ne moe ostati izoliran, ne utjeui na druge dijelove.
10

U interpretaciji Marxove 11. teze o Feuerbachu stvaralatvo postavlja kao
onu misaonu-lozofsku djelatnost koja mijenja postojei svijet, koja zahvaa nje-
govu bit, no ona nije puki dodani novostvoreni dio svijeta, nego kao mi-
ljenje revolucije pretpostavka za istinsko stvaralatvo. U svojim daljnjim stro-
go logikim i minucioznim analizama razvija Marxovu misao, s naglaskom na
ovoj revolucionarnoj izmjeni, te pie: Stvar nije u tome da se svijet izmijeni,
nego u tome da se on revolucionarno izmijeni. A lozo su samo tumaili svi-
jet, umjesto da protumae mogunost njegove revolucionarne izmjene.
11
U
ovome je inclusive sadrano da je miljenje revolucije, koje nadilazi tradicio-
nalnu formu lozoje, jer misli bit povijesnog svijeta i njegove mogunosti,
eo ipso najvii oblik stvaralatva. Ovo odreenje nadilazi i u sebi obuhvaa sve
druge oblike tradicionalnog pojma stvaralatva. Miljenje revolucije preko-
rauje granice danoga i samim tim granice lozoje.
12
Za njega je miljenje
revolucije stvaralatvo u svom dvostrukom obliku: kao najvie misaono stva-
ralatvo smo i kao ono koje priprema ontologijsku istinu za sve ostale
oblike autentinog stvaralatva.
9
Ibid., str. 284.
10
Gajo Petrovi, Marxova jedanaesta teza o Feuerbachu, OD, sv.2, str. 32.
11
Ibid., str. 34.
12
Ibid., str. 40.
Stvaralako miljenje znai miljenje ukidanja ovjekova povijesnog samo-
otuenja i pripremu budunosti kao ostvarenja povijesno stvorenih mogu-
nosti ovjeka.
13
Ono znai transcendenciju, prodor u budunost, ostvarenje
ovjeka iz njegove biti: da je ovjek bie koje stalno stvaralaki otvara mogunosti
za svoj ljudski-povijesni svijet i za sebe sama kao humanog bia. ovjek je
dakle prirodno bie, ali ne samo to. On je ljudsko prirodno bie, prirodno bie
koje nadilazi svoju prirodnost.
14
ovjek nadilazi svoju prirodnost upravo
zato to je slobodno i stvaralako bie, koje samo stvara svoju povijest, svoj
mogui ljudski svijet. Ali on povijest, citira Marxa, svjesno nadilazi. Naglaa-
vanje ovog svjesno ukazuje na stvaralaku bit ovjeka njegove svijesti. To
znai da je ovjek u stanju misliti svoju povijesnu bit i mijenjati je, ali ne bilo
kako nego revolucionarno, a to znai ukidanje ovjekovog povijesnog stanja
samootuenja. Ono specino ljudsko, ono to ovjeka razlikuje od puko
prirodnog bia, nije jednostavno ono pozitivno ljudsko, to je mogunost da
se ponaamo ljudski ili neljudski, doista ljudski ili samootueno.
15
Petrovi
pokazuje pravi smisao i cilj Marxovog pojma razotuenja, a to je ostvarenje
ovjekove ljudskosti (povijesne i individualne), kao njegove, ne samo mogu-
nosti, nego i zadatka. Dakako da je ovaj pojam miljen u svojoj povijesnoj,
ontologijskoj i antropologijskoj perspektivi, kao najvia mogunost ovjeka u
stalnom nastajanju, a miljenje ovog zbivanja, ili bolje bivstvovanja po stvaralatvu,
naziva miljenjem revolucije. Pojam ovjekova samootuenja sredinji je pojam
koji slijedi od Hegela do Marxa, jer je to mjesto na kojem se odluuje o bitnoj
mogunosti ili nemogunosti ovjeka. Samootueni ovjek je ovjek koji
stvarno nije ovjek, ovjek koji ne realizira svoje historijski stvorene ljudske
mogunosti. Nesamootueni ovjek bio bi naprotiv ovjek koji je doista o-
vjek, ovjek koji se realizira kao slobodno, stvaralako bie prakse.
16
Iako
postoje brojni oblici otuenja, Petrovi se usmjerava na njegovu ontologijsku
i antropologijsku bit i razvija svoje originalno stajalite, koje uvijek susree
ovjeka u dva temeljna pojma: u slobodi i stvaralatvu, kao jedinim oblici-
ma njegovog uistinu ljudskog bivstvovanja, kao njegovu ljudsku mogunost. U poj-
movima otuenja i samootuenja, priznajui Hegelu zasluge za njihovo
obrazovanje, naglaava bitnu razliku u Marxovu shvaanju, koje ...poznaje
13
Gajo Petrovi, Naturaliziranje ovjeka humaniziranje prirode, OD, sv.2, str. 47.
14
Ibid., str. 49.
15
Ibid., str. 51.
16
Gajo Petrovi, Otuenje i razotuenje, OD, sv.1, str. 157.
samo jedno odreeno sopstvo (ovjek), a kod Hegela je neposredno rije
o dva (ovjek i apsolut).
17
Razvijajui Marxovu osnovnu ontoloku misao
da ... ovjek jest tek po svijetu i da se konstitutivno denira u svijetu, kao
i oslanjajui se na Heideggerovo miljenje o ovjeku kojemu je darovana
mogunost da bude namjesnikom smisla bivstvovanja, pie: No ako ovjek
nije samo jedno bivstvujue ve ono bivstvujue koje bivstvujui najautenti-
nijim oblikom bivstvovanja najadekvatnije izraa va smisao bivstvovanja kao
bivstvovanja...
18
, onda je oito da je usvojio naj bitnije u oba mislioca, ali ne
da bi pri tome ostao, nego dalje tragao za mogunostima ovjeka, koje mogu
otvoriti ovaj najautentiniji oblik bivstvovanja. Ne radi se tu ni o kakvoj, pa
i najuspjenijoj, sintezi Marxa i Heideggera ili samo o njihovu nadilaenju,
nego o prodoru u nove mogunosti miljenja, a to znai bivstvovanja. Petro-
vi misli mogunosti ovjeka u okruju ukidanja njegova samootuenja, u
prostoru njegovih bitnih mogunosti. Dezalijenirani pojedinac je pojedinac
koji se realizira kao slobodno, stvaralako bie prakse, a slobodno stvarala-
tvo nije neto to se moe nekome izvana pokloniti ili nametnuti. Pojedinac
moe postati slobodan samo svojom vlastitom djelatnou.
19
Kao to je
vidljivo pojam otuenja i samootuenja uvire u ontologijski temelj, kako
ga shvaa Petrovi, koji omoguuje i omoguen je ovjekovom slobodom i
stvaralatvom kao neiscrpnim vrutkom same ovjekove bti mogunosti
istinskog bivstvovanja.
Svojim miljenjem dalje razvija Marxovu misao, koja je kao misao revo-
lucije samim tim i misao socijalizma, ... jer je revolucija oblik nastanka i
kretanja socijalizma kao istinski ovjene ljudske zajednice.
20
Kao misao-
revolucija ova lozoja misli cjelinu svijeta, ne samo u njegovoj zbilji, nego
u njegovoj mogunosti, a to znai da je ... drutvo u onoj mjeri socijalistiko u
kojoj otvara mogunosti za slobodan stvaralaki razvoj svakog ovjeka.
21
S onu stranu
svakog ideologijskog odreenja socijalizma, sasvim se jasno iskazuje njegova
utopijska ontologijska funkcija kao zbiljska negacija ...dehumaniziranog sa-
mootuenog ovjekovog bivstvovanja
22
i mogunosti slobodnog stvarala-
17
Ibid., str. 163.
18
Ibid., str. 164.
19
Ibid., str. 171.
20
Gajo Petrovi, Filozoja i socijalizam, OD, sv. 2, str. 260.
21
Ibid., str. 261.
22
Ibid., str. 261.
tva, koji oba stoje u svojoj ontologijski oprenoj neodvojivosti. Humanistiki
je zahtjev socijalizma da postane ... istinski ljudsko drutvo u kojem ovjek
doista postaje ovjek, a odnosi meu ljudima humani.
23
Upravo u lozoji
nalazi onu misaonu snagu koja vodi prema njegovu kretanju. Za osvjetljava-
nje osnovnog smisla i putova socijalizma neophodna je lozoja.
24
Ona je
pretpostavka ...radikalne i bitne kritike samootuenog drutva,
25
koje kao
mogue neotueno drutvo nosi cjelinu ovjekovog bitka kao slobodnog,
koji stalno iznova iskuava svoje bitne mogunosti kroz stvaralatvo, kao oblik bivstvo-
vanja po mogunosti, po onom to jo nije, ali moe biti. Petrovi razvija mogu-
nost ovjeka kroz njegovo stvaralatvo, njegov istinski odnos s bitkom. Time
ga ujedno ontologijski i antropologijski vidi kao ovjeka koji je ... uvijek bit-
no nezavren, otvoren prema budunosti
26
i u sebi ima mogunost da bude
drukiji. Ovi su bitni stavovi sami po sebi dovoljni da otklone i opovrgnu sve
ideoloke invektive o socijalizmu kao nekom toboe lijepom utopistikom
nacrtu ili kao o prii djeci protumaenoj, a ne kao o najdubljoj revolucio-
narnoj promjeni u samoj biti ovjekova bivstvovanja. Dakako, tu je potreban
jedan mali uvjet, naime to da se misli lozofski, a ne ideoloki. Socijalizam je
za njega revolucija, jer je ona stvaralatvo u svojoj biti. No i sam socijalizam
mora neprestano biti podvrgnut bespotednoj kritici, jer je po svojoj de-
niciji slobodna zajednica slobodnih linosti. O tome pie: ... socijalizam ne
moe nastati ni razvijati se bez lozofske autoreeksije, o smislu ivota i o
mogunosti slobode, bez bespotedne kritike postojeeg drutva i otkrivanja
mogunosti njegove promjene.
27
I u ovim se redovima provlai nit vodilja
da ovjek samo kao slobodno, a to znai stvaralako bie, moe istinski tra-
gati za svojom sreom i smislom svoga bivstvovanja.
Centralni lozofski problem za Petrovia je pitanje o biti same lozo-
je: kako prevladati njezinu tradicionalnu metaziku bit. U tome je najdalje
stigao kritiki prisvajajui Heideggerovo miljenje, ali ni ono nije sasvim za-
dovoljavalo njegovo osnovno pitanje. Heidegger ne misli samo bivstvova-
nje, nego u prvom redu nadolazak bivstvovanja, dakle revoluciju kako je on
shvaa.
28
Meutim, pravi odgovor nalazi u Marxovu miljenju, kao temelju
23
Ibid., str. 261.
24
Ibid., str. 262.
25
Ibid., str. 263.
26
Ibid., str. 271.
27
Ibid., str. 273.
28
Gajo Petrovi, Filozoja, bivstvovanje i revolucija (Fragment), OD, sv. 2, str. 96.
za jedno ne-metaziko miljenje, originalno ga dalje razvijajui i nazivajui
miljenjem revolucije. Pokuao je ... misliti misao Karla Marxa u njenim bitnim,
jo nerealiziranim mogunostima.
29
Objanjavajui da se u miljenju revo-
lucije ne radi o sintezi Heideggera i Marxa, sam o tome pie: Naknadno
povezivanje bivstvovanja i revolucije ovdje je suvino, jer se sama revolucija
pokazala kao SAMA BIT BIVSTVOVANJA, BIVSTVOVANJE U SVO-
JOJ BITI.
30
To temeljno pitanje postavio je ranije u obliku: Da li je lozoja
misao o bivstvovanju ili je ona misao revolucije?
31
Razvijajui svoje miljenje
u strukturi pitanja i bitnih tvrdnji, dolazi do sljedeeg pitanja-tvrdnje: Da
li je istinska lozoja samo misao revolucije ili je ona misao-revolucija?
32

Upravo ovo mjesto otkriva samu bit miljenja revolucije kao stvaralatva, a
time i njen anti-metaziki karakter, to znai da smo stvaralatvo osigu-
rava neizmjerne mogunosti ovjeka i negacija je svake postojee, vjene ili
pretpostavljene bti kao metazike. Jedina ovjekova bit i jest u tome da je
on u stanju negirati svaku ksnu ili dostignutu bit, povijesnu, antropologij-
sku ili ontologijsku, a to je u stanju jer je slobodno i stvaralako bie. Jedina
ontologija ovjeka sadrana je u njegovoj slobodi i time u mogunosti da
svojim stvaralatvom bude uvijek neto drugo i novo.
Ispitujui ono to ini ovjeka ovjekom, Petrovi zakljuuje da to
nije neko njemu svojstveno svojstvo ili djelatnost, ni skup takvih svojstava
i djelatnosti, nego opa struktura njegova bivstvovanja, koju Marx naziva
praksom.
33
Kao to je vidljivo, ovjeka razmatra u duhu Marxova miljenja,
ne kao neku ontoloku ili antropoloku bit, kako su ovjeka odreivale broj-
ne ontologije i antropologije u povijesti lozoje, dakle metaziki, nego ga
promatra kao opu strukturu njegova bivstvovanja, kao praksu. Pritom
je struktura miljena kao nain njegovog povijesnog bivstvovanja, jer se ovjek,
po Marxu, u povijesti otuuje od svoje biti, a ona se sastoji u tome da je on
slobodno stvaralako bie prakse.
34
Moglo bi se postaviti pitanje, nije li
ovjek i prije u povijesti stvarao velika umjetnika, lozofska, znanstvena itd.
29
Ibid., str. 96.
30
Ibid., str. 96.
31
Ibid., str. 91.
32
Ibid., str. 92.
33
Gajo Petrovi, Praksa i bivstvovanje, OD, sv. 1, str. 192.
34
Ibid., str. 192.
djela? Odgovor je svakako potvrdan. Sljedee bi pitanje bilo, u emu je dakle
razlika spram itave dosadanje povijesti? Upravo u tome to Marx smjera
na ovjekovo povijesno razotuenje, kako bi oslobodio svoje istinski povije-
sne mogunosti kao ljudske mogunosti, u svojoj strukturi bivstvovanja kao
slobodnog bivstvovanja, to znai stvaralakog bivstvovanja, ili kako pie da je
praksa, meu ostalim, univerzalno, slobodno, stvaralako i samostvaralako
bivstvovanje. Moemo takoer rei da je praksa povijesno bivstvovanje ili
bivstvovanje kroz budunost.
35
U ovom se citatu jasno iskazuje struktu-
ra ovjekova bivstvovanja kao praksa sa svojim bitnim odreenjima, meu
ostalim i kao univerzalna. ini se da ovo pogaa samu bit stvaralatva: ono
odreuje ovjekovo povijesno bivstvovanje kao bivstvovanje iz budunosti, tj.
iz svoje slobode za mogunost novoga, no to novo nije samo stvaralatvo, nego
otvaranje mogunosti stvaralatva kao mogunosti ovjeka. Ova struktura ovjekova
bivstvovanja dogaa se kroz praksu. No sredinje pitanje ispostavlja se
kao: to je bivstvovanje i kakav je njegov odnos prema praksi? Da li je prak-
sa samo jedan meu mnogim modusima bivstovanja ili je ona u nekom izu-
zetnom odnosu prema bivstvovanju?
36
Razmatrajui problem odnosa biti
openito i bivstvovanja, kao i bivstvovanja i biti kod ovjeka, analizira lo-
zofske koncepcije Kanta, Hegela, Feuerbacha i zaustavlja se kod Marxa, koji
smatra da se ope rjeenje pitanja o odnosu bivstvovanja i biti moe postii
samo ako mu pristupimo iz perspektive ovjekova bivstvovanja i biti.
37
Ta-
kav pristup moe voditi rjeenju pitanja o odnosu izmeu bivstvovanja i biti
uope.
38
Znaenje Marxa za ovo fundamentalno ontologijsko pitanje nalazi
u sljedeem njegovu stavu: Oni (radnici) osjeaju vrlo bolno razliku izmeu
bivstvovanja i miljenja, izmeu svijesti i ivota. Oni znaju da vlasnitvo, kapital,
novac, najamni rad itsl. nisu nipoto idealne matarije, nego vrlo praktini,
vrlo predmetni proizvodi njihova samootuenja, koji se, dakle, takoer mo-
raju ukinuti na praktian, predmetan nain, da bi ovjek postao ovjekom ne
samo u miljenju, u svijesti, nego u masovnom bivstvovanju, u ivotu.
39
U ovim
je stavovima izraena bit ovjekova modusa bivstvovanja kao prakse, kao
praktino-predmetno-osjetilnog odnosa prema zbilji.
35
Ibid., str. 192.
36
Ibid., str. 192.
37
Ibid., str. 202.
38
Ibid., str. 202.
39
Ibid., str. 202/3.
Detaljnom analizom Heideggerova miljenja dolazi do njegove misaone
insucijencije u odnosu na njegovo vlastito pitanje o smislu ovjekova biv-
stvovanja i smisla bivstvovanja uope, koje Heidegger nalazi u pojmovima
brige i vremenosti. Iako misli da je Heidegger dao veliki doprinos, napose
problematizaciji pojma vremena, ekstatino-horizontalna vremenost vre-
menuje primarno iz budunosti
40
, ipak smatra da je Marx dao potpuni i cje-
loviti smisao ovjekova bivstvovanja, kao slobodno, stvaralako djelovanje,
praksa.
41
Nasuprot Heideggerovu zahtjevu za strpljivim ekanjem nadola-
ska bivstvovanja, razvija Marxov pojam prakse, u kojoj se oituje istinsko
ovjekovo bivstvovanje. A doista, ljudsko bivstvovanje nije ponosno ieki-
vanje nitavila, ve slobodna stvaralaka djelatnost kojom ovjek stvara svoj
svijet i sama sebe.
42
Odmah postavlja i krucijalno pitanje o modusu tog
ovjekovog samootuenja, u kojem on jo-nije ovjek u istinskom smislu
i svojoj mogunosti, te pie: Ne bi li trebalo da takvo stvaralako-ljudsko
djelovanje kao autentino ljudsko bivstvovanje, razlikujemo od bitisanja, kao
otuenog bivstvovanja u pukoj prolaznosti.
43
I na ovom se mjestu stvara-
latvo pojavljuje ne samo kao centralni pojam prakse, pored ostalih kao to
su povijest, sloboda, budunost itd, nego kao uvjet autentinog ljudskog biv-
stvovanja, a to znai kao smisaonog ljudskog bivstvovanja u svim njegovim
ivotnim oitovanjima.
Pritom smisao nije metaziki (antropologijski, ontologijski itd.) odreen
kao neki poznati ili gotovi smisao, nego se on tek u slobodi, stvaralatvom otvara
prema svojim nesluenim mogunostima. Nije li praksa onaj najautentiniji mo-
dus bivstvovanja koji nam jedini otkriva smisao bivstvovanja? Nije li stoga
praksa ono ishodite koje nam omoguuje da sagledamo i bit neautentinih
niih oblika bivstvovanja uope?
44
Petrovi smatra da su u praksi pitanje
o smislu ovjekova bivstvovanja i pitanje o smislu bivstvovanja uope nala
svoje rjeenje. A praksa je ovdje shvaena kao stvaralatvo koje, iz slobode,
otvara uvijek nove mogunosti ovjeka, mogunosti njegovog autentinog
ljudskog bivstvovanja, u beskrajnom, kao to je beskrajan i sam ivot, traga-
nju i ispoljavanju, u susretu i stvaranju svoga smisla.
40
Ibid., str.206.
41
Ibid., str. 206.
42
Ibid., str.208.
43
Ibid., str. 208.
44
Ibid., str. 209.
Kada je rije o stvaralatvu, Petrovi smatra da nije svako stvaralatvo, ak
i ako je pravo stvaralatvo, u smislu da proizvodi obilje novih i nevienih
formi
45
, uistinu stvaralatvo, ako ono ne znai obogaivanje ljudskih stvara-
lakih moi. Ovaj stav pokazuje da je njegovo shvaanje stvaralatva znatno
ire i drugaije od poimanja tradicionalnog stvaralatva. Ono dosljedno pro-
izlazi iz njegovog temeljnog miljenja, miljenja revolucije. Stvaralatvo ovdje
nije shvaeno samo u svom uem ili tradicionalnom smislu proizvodnje
novih formi u najirem smislu, nego znai stalno obogaivanje ljudskog
ivota i ovjekovih kreativnih mogunosti
46
, znai, gotovo nietzscheovski,
omoguavanje stvaralakih moi, oslobaanje ovjekove slobode. Ovo shva-
anje ukljuuje cjelinu ovjekovog povijesnog svijeta, a stvaralatvo omogu-
uje ovjeka kao ovjeka. U stvaralatvu vidi bit ovjeka u povijesti, po kojem
on, iz svoje slobode, ima mogunost, ne samo da transcendira postojee,
nego da stvara neto drugo, svoj povijesni svijet kao ljudski svijet.
Korijen ljudskog stvaralatva nije u postojeim institucijama i organiza-
cijama, nego u ovjekovom kritikom stavu prema tim institucijama i u nje-
govoj sposobnosti da uje zov koji dolazi iz buduega i da se tom zovu odazove.
Odgovornost je bitna pretpostavka stvaralatva.
47
Ovdje se susreemo s jed-
nim oblikom stvaralatva, koji govori o kritikom stavu prema institucija-
ma, ali ini se da se to moe protegnuti na svaki oblik kritikog miljenja, jer je
smo miljenje najsublimiraniji oblik stvaralatva i mijenjanja zbilje. A u ovom
pitanju nije rije samo o boljoj ili loijoj deniciji novog. Rije je prvenstveno
o mogunosti samog novog u zbiljskom svijetu.
48
Autor je kurzivom sam saeo bit
do koje mu je najvie stalo.
Svoj rad Smisao i mogunost stvaralatva Gajo Petrovi zapoinje konstataci-
jom da (danas) nije ugroeno samo stvaralatvo, nego je, to je samo druga
strana istoga, ugroena i teorijska misao o stvaralatvu...
49
Ve ovaj poetni
stav sugerira odreenje stvaralatva i teorije o njemu kao neodvojivih pojmo-
va. To ima teorijske konzekvence za pitanje o biti stvaralatva, jer je moderno
stvaralatvo bez svoje teorije neshvatljivo, kao to je teorija bez stvaralatva
apstraktna i prazna. Na istom mjestu pie: ... da li je stvaralatvo doista bit
45
Gajo Petrovi, Smisao i mogunost stvaralatva, OD, sv. 1, str. 303.
46
Ibid., str. 304.
47
Ibid., str. 307.
48
Ibid., str. 309.
49
Ibid., str. 294.
ovjeka i ako jest, da li je ovjek jo uope mogu danas ili smo suoeni s
nemogunou stvaralatva i nemogunou ovjeka?
50
Rije danas je
kljuna rije koja nosi cijelo pitanje. Da li odreenje u ovom pitanju ovisi o
nekim posebnim povijesnim uvjetima (danas) ili je ono bitno ontologijsko
i antropologijsko? Koji su to danas uvjeti koji bi mogli onemoguiti stvarala-
tvo ovjeka? Dajui povijesni pregled pojma stvaralatva, od T.Akvinskoga,
Spinoze do Feuerbacha, eksplicira svoj kritiki stav spram njegovih povije-
snih odreenja, napose pseudomarksistiku teoriju o stvaralatvu kao sazda-
vanju neeg novog iz pretpostavki (materijala) postojeeg. Tradicionalna teo-
loka koncepcija odreuje stvaralatvo kao sainjanje neega iz niega. Kri-
tika prethodnog odreenja osniva se na negaciji teze da stvaralatvo nastaje
u procesu rada, pri emu bi rad prethodio stvaralatvu, gradi novo iz ma-
terijala koji prua stvarnost, i to na osnovi zakonitosti objektivnoga svije-
ta. Koliko je ovo odreenje promaeno, on vrlo detaljno pokazuje. Njegova
kritika rada kao stvaralatva, na tragu Marxa, pokazuje neto obrnuto: naime,
da je tek stvaralatvo pretpostavka za rad. Meutim, odluna je odlika istin-
ski novog da je ono nesvodljivo na staro, da se ne moe svesti na staro i da se
ne moe izvesti iz njega.
51
Nadalje pokazuje da je bit novoga u odnosu na
staro u tome da je od njega odijeljeno skokom, prekidom.
52
I upravo se tu
skriva bit stvaralatva: ono niti je objanjivo iz starog, niti se na njega moe
svoditi, niti ga je mogue predviati. Dakle, ono u sebi, ontoloki, nosi mo-
ment iznenaenja, a nastaje iz stvaralake slobode. Stvaralatvo ne samo da
nije mogue po principu nunosti (starog), nego je njegova direktna negacija.
Govorei najopenitije ili ontologijski, stvaralatvo iz slobode uvijek je nega-
cija postojeeg. Novo u sebi uvijek nosi svoju specinost i svojevrsnost, nosi
novu perspektivu svijeta, a to znai svijet sm. Smatrajui povijest prirode
kao irelevantnu za sam pojam stvaralatva, koncentrira se na pojam ovje-
kove povijesti, u kojoj se dogaa novo kao rezultat svjesnog nastojanja da
budue bude drukije od sadanjega.
53
I dalje: nema novoga izvan povijesti,
ali nema ni povijesti bez proizvoenja novog. Povijest je u biti proizvodnja
novoga.
54
Ovdje se dolazi do zanimljive teze o stvaralatvu kao proizvoe-
50
Ibid., str. 294
51
Ibid., str. 300.
52
Ibid., str. 301.
53
Ibid-. str. 302.
54
Ibid., str. 302.
nju novog u povijesti, izreene u dijelu reenice svjesna proizvodnja novog.
Da li to odgovara biti stvaralatva? Ako je u prethodnim odreenjima bila
negirana bilo koja vrst determinacije starim, kako je mogua svjesna proi-
zvodnja novog? Nije li upravo sloboda ta koja negira bilo koju vrst odree-
nja, svjesno voenog procesa? Petrovi tu uvodi vrijednosne kategorije
kada pie da je pojam novog povezan s pojmom viega, boljega ili progre-
sa. Da li se ovaj pojam stvaralatva moe odrati, kako je bio prethodno
razvijan, ili autor uvodi jedan novi pojam stvaralatva, koji se odnosi na stva-
ralatvo same povijesti? Dok je klasini pojam stvaralatva vezan uz nove forme
i sadraje duha, uz nova bia koja ontoloki proiruju svijet i ljudski duh (u
lozoji, umjetnosti, znanosti, religiji itd.), sada se uvodi novi pojam stvara-
latva kao stvaranje povijesti. No tu se pojavljuje pitanje, nije li sva dosadanja
ljudska povijest bila stvaralaka (destruktivna jo i vie), te kako bi bila mo-
gua svjesna proizvodnja novog u povijesti, kao viega, boljega ili progre-
sa? Postavlja se pitanje - to sadrajno ukljuuju ovi pojmovi? Nisu li oni
eminentno ontoloko-antropoloki, koji se odnose na ovjekovu bit, koju je
naelno mogue usavravati, kao viu, bolju i progresivniju? Je li tu rije o jed-
nom novom pojmu stvaralatva? ini se da jest, jer je ono prije svega pove-
zano s pojmom ovjekove povijesne egzistencije, s dva svoja glavna izvora: Marxom
i Heideggerom. S Heideggerovom tematikom ovjeka kao tu-bivstvovanja (i
njegova odnosa s bitkom i nadolaska istinskog bivstvovanja) i Marxovim ne-
otuenim ovjekom koji je prispio u svoju (stvaralaku) bt, a put do nje je
miljenje revolucije. Nadalje razlikuje istinsko stvaralatvo od pseudonovog od-
nosno demonskog stvaralatva, koje je po svojoj biti destruktivno prema o-
vjeku i njegovoj slobodi, njegovim mogunostima. Istinsko je stvaralatvo,
naprotiv, ono koje humanizira ovjeka i ljudski svijet, ostvaruje ovjekovu bit
kao bia humanuma, to je krajnji smisao ovjekova opstanka. Iako je pojam
demonskog dosljedno proveden u okviru njegove osnovne koncepcije, te-
orijski je zanimljivo propitati kako se pojavljuje unutar samog stvaralatva,
napose kada je rije o umjetnosti. Da li se moe oznaiti kao demonski
onaj nepoznati glas koji vodi umjetnika prema formi, kao sloj nesvjesnog iz
kojega izranjaju sile stvaranja, kao ono tamno, mrano, nepoznato, ono koje
ne pristaje na postojee, volja da se bude drugaije, rijeju stvaralaka volja?
Sve su to odreenja koja nemaju svoje logiko utemeljenje, ali su prisutni u
umjetnikom djelu. Ovaj mali dodatak samo je proirena tematizacija pojma
i u tom smislu ini se da treba razlikovati ova dva pojma demonskog. Pro-
pitujui mogunost stvaralatva, postavlja pitanje: Da li se stvaralatvo moe
shvatiti kao bitno odreenje ovjeka?
55
Odgovor na ovo pitanje daje u slje-
deem: Rad je negacija stvaralatva, kao to je stvaralatvo negacija rada.
56
Referirajui se o ovom problemu na Marxov rad Teorije o viku vrijednosti, koji
pokazuje rad kao ovjekovu neslobodu i nestvaralaki nain bivstvovanja,
ovjek je u njemu radna ivotinja. Ali ovjek nije samo to, on je sposoban
i za neto mnogo vie, principijelno razliito od rada, a to je stvaralatvo. No
pored oblika stvaralatva kao to su umjetnost, lozoja, znanost itd., za
njega postoji jo jedan bitni oblik stvaralatva, a to je kolektivno stvaralatvo
koje nazivamo revolucijama
57
, koje se dogaa u povijesnim epohama. Pita-
nja koja se otvaraju ovim novim pojmom stvaralatva su viestruka: tko je tu
subjekt stvaralatva, po kakvim principima se odvija, koji su mu stvaralaki
ciljevi, koji je njegov oblik, koje su mu stvaralake energije? Vjerojatno i sam
svjestan gotovo nesavladivog opsega i sadraja ovoga pojma stvaralatva, kao
i njegove komplicirane i dinamike ontoloke strukture, Petrovi metodiki
reducira, htijui sauvati principijelnu bit stvaralatva. Takve akcije ostaju
stvaralake sve dok se u njima ostvaruje takav nain kolektivnog djelovanja
koje ne trae od pojedinca da svoje individualne stvaralake moi podine
izvanjskim svrhama, zadacima ili propisima.
58
Ono to je prezentno u cije-
lom izvodu jest shvaanje stvaralatva u njegovu obuhvatnom ontologijsko-
antropologijskom smislu, a ne kao posebni teorijsko-estetski pristup kada je
rije npr. o umjetnosti, a isto vai za lozoju, znanost itd. Ovdje je potreb-
no naglasiti Petrovievo razlikovanje tradicionalnih oblika stvaralatva i nji-
hovih oblika kao ovjekovih duhovnih i simbolikih formi, koje proiruju
ovjekov povijesni svijet. ini se da je ovim novim pojmom stvaralatva po-
stavio principijelni ontoloki rez u razumijevanju biti stvaralatva. Ovdje se
ne radi toliko o pojmu stvaralatva kao proirenja ovjekovog povijesnog
svijeta novim stvorenim biima, ne umanjujui nikako njihovo znaenje za
ovjekov duhovni i povijesni bitak, nego o revolucionarnoj promjeni ovje-
kovog povijesnog svijeta kroz miljenje revolucije kao najvieg oblika stvarala-
tva, kako to shvaa Petrovi. Radi se o novom obliku ovjekovog bivstvova-
nja, o revoluciji u samoj biti bivstvovanja, o permanentnom slobodnom ispoljava-
nju ovjekova stvaralakog bia, to je najvii oblik stvaralatva, poiesis ili
55
Ibid., str. 304.
56
Ibid., str. 304.
57
Ibid., str.306.
58
Ibid., str. 306.
sloboda sama. Stalo mu je do takvog oblika stvaralatva, koje je s onu stranu
ovjekove povijesne neslobode i otuenog rada.
Petrovievo pretpitanje je pretpostavka za tematizaciju reikacije svijeta,
koja ne samo to onemoguava stvaralatvo, nego dovodi i do njegovog zabo-
rava. Reikacija ili postvarenje je stanje koje je nadmailo i prirodnu determi-
naciju. Razvijajui Marxovu misao, sagledava jedan posebni, graanski svijet
u njegovoj biti, postvarenju i otuenju, pitajui: ...nije li moda danas dostignuta
taka kada je stvaralatvo postalo nemogue?
59
I dalje: Doista postoje mnogi pe-
simistiki (ili realistiki) opisi dananje svjetske situacije po kojima se ini
da je sve reicirano i da nikakve mogunosti za stvaralatvo vie nema.
60

Petroviev odgovor na ovo pesimistino stanje proizlazi iz njegovog shvaa-
nja same biti stvaralatva: stvaralatvo je mogue jer je stvaralatvo upravo
ono to ne samo realizira nove mogunosti, ono prekorauje pretpostavljene
granice. Stvaralatvo je u krajnjoj liniji isto to i sloboda.
61
Kao to je vidljivo
iz ovih stavova, stvaralatvo je izjednaeno sa slobodom, pa je ono ne samo
mogue, nego je ono i nuno, jer je ovjek po svojoj biti slobodno bie koje
mora ispunjavati svoju bit, tj. da bude ovjek, da postaje ovjek. Postajanje o-
vjekom zbiva se kroz stvaralatvo, a ono dolazi iz budunosti, tj. iz slobode.
Stvaralatvo sloboda budunost ontoloka je struktura ovjeka kao mo-
gunosti: u povijesnom, ontologijskom i antropologijskom smislu. Petrovi
posebno tematizira pojam odgovornosti, kritiki se osvrui na tezu o ogra-
niavanju stvaralake slobode odgovornou. On naprotiv smatra da isprav-
no shvaena odgovornost prethodi slobodi
62
i pie: Biti odgovoran ne znai ograni-
avati sebe u stvaralakom djelovanju, nego biti sposoban za odgovor na ono
to bi Heidegger nazvao nagovorom bitka. To znai biti otvoren za zbilju, za
razliite kreativne mogunosti i za druge ljude ali ne kao one koji ograni-
avaju nau slobodu i kreativnost ve kao one koji mogu biti poticaj naoj
kreativnosti i podrka naem slobodnom djelu.
63
I ovdje se vidi njegovo spe-
cino shvaanje odgovornosti, koje se ne odnosi na ui pojam stvaralatva,
nego na postojei svijet i njegove nehumane forme. O tome eksplicite kae:
Odgovornost u ovom smislu, odgovornost kao spontanost i spremnost da
59
Ibid., str. 306.
60
Ibid., str. 306.
61
Ibid., str. 307.
62
Ibid., str. 307.
63
Ibid., str. 307.
zauzmemo kritiki stav prema postojeim formama nehumanosti i da se za-
loimo za stvaranje jednog boljeg svijeta, jer ono to ini potpuno suvinim
i nepotrebnim da se slobodi i stvaralatvu naknadno dodaje odgovornost
kao vanjski korektiv i regulativ koji bi nas uvao da ne prekoraimo naprijed
odreene granice.
64
Ovdje se pregnantno iskazuje njegova misaona pozicija
i shvaanje stvaralatva. Ujedno pogaa i problem umjetnosti moderne, koja
legitimira Hegelovu estetiku svojim estetskim konguracijama (Adorno),
viu zbilju zatvorenu u svojoj estetikoj zbilji, umjetnikom djelu. Djelo
nema svoj istinski korelat sa zbiljom: njezin katalog slika i elja o boljem svi-
jetu, usidren je u estetikom bitku koji lebdi izvan i iznad zbilje. Utoliko je i
umjetniko stvaralatvo samo jedan dio odgovora na postojei svijet.
Ako se ponovo prisjetimo njegovog stava da se zaloimo za stvaranje
jednog boljeg svijeta
65
, onda proizalazi: potrebno je stvaranje jednog boljeg,
odnosno humanijeg svijeta, a to je mogue ako se svijet obrne u svojoj biti,
naime da postane ljudski svijet. A pojam ljudskoga ingerencija je slobode i nje-
zina moralnog svijeta. Tek u njemu estetike guracije zbilje imaju svoje pravo
sidrite. Bez tog srnog okreta u samoj biti svijeta, svi oblici stvaralatva ostaju
samo pripremni radovi i izrazi svoje umjetnike zbilje. Mogunost okreta
lei u slobodi, a time sadri i mogunost stvaralatva. O tome pie: Rije je
prvenstveno o mogunosti samog novog u zbiljskom svijetu.
66
A na ovo ne moe
odgovoriti teorija (umjetnika, lozofska, znanstvena itd.), nego fundamen-
talna ontologija, koja ne pita samo o stvaralatvu i ovjeku, nego pita o cjelini
svega i o smislu bivstovanja.
67
I dalje: Da li je smisao bivstvovanja samo
puko trajanje, perzistiranje istoga? Da li su svi oblici unaprijed dani i odreeni? Ili je
u biti bivstvovanja zaloena i mogunost stvaralatva?
68
Ovi stavovi nadilaze svako
antropologijsko odreenje ovjeka, jer govore o biti bivstvovanja i ovjeku
koji nosi tu bit kao svoju mogunost, u razgovoru s bitkom, koji moe postati
istinski raz-govor ovjeka i bitka, ali moe i iznevjeriti (izmaknuti). Sve ovisi o
ovjeku. Petrovi se sa svom svojom misaonom strau zalae za ovaj razgo-
vor, kako bi ovjek progovorio svojim istinskim jezikom, slobodom, koju e,
stvaralaki razvijajui Marxovu misao, pronai u miljenju revolucije kao najviem
64
Ibid., str. 307.-8.
65
Ibid., str. 308.
66
Ibid., str. 309.
67
Ibid., str. 309.
68
Ibid., str. 309.
obliku stvaralatva. To je smo sredite itava njegova misaonog napora, a
stvaralatvo i sloboda potvrda su istinskog ovjekova bivstvovanja.
Piui o pojmu prakse, Petrovi kao bitni konstitutivni strukturni moment
navodi i pojam stvaralatva. Praksa je, prije svega, jedan odreeni modus biv-
stvovanja, modus bivstvovanja koji je svojstven jednom odreenom bivstvu-
juem (ovjeku), a nadilazi i principijelno se razlikuje od svih drugih modusa
bivstvovanja.
69
I neto dalje: Na primjer, praksa je slobodno bivstvovanje,
praksa je stvaralako bivstvovanje, praksa je historijsko bivstvovanje, praksa
je bivstvovanje kroz budunost.
70
Pitanje koje se namee iz ovih citata jest:
da li je stvaralako bivstvovanje prisutno u svakom od ovih oblika prakse, koje
ujedinjuje i ontoloki podrava ostale oblike? Odgovor na ovo pitanje moda
e pruiti daljnje analize. Da li to znai da su svi nabrojeni oblici prakse (slo-
bodno bivstvovanje, historijsko bivstvovanje, bivstvovanje kroz budunost)
ontoloki i u svome pojmu uope mogui kao stvaralako bivstvovanje. U
tom bi sluaju, dakle, stvaralako bivstvovanje bio ontoloki temelj za sve
oblike prakse. Kao bie prakse, ovjek je bie slobode. Nema slobode bez
ovjeka ni ljudskosti bez slobode.
71
ini se da je u ovim redovima odgovor
na prethodno pitanje: ovjek = bie prakse = sloboda = stvaralatvo = sloboda, pri
emu stvaralatvo proizlazi iz slobode, kao to i proizvodi slobodu, ili kako
Petrovi dalje pie: Pitanje o biti slobode, kao ni pitanje o biti ovjeka, nije samo
pitanje. To je ujedno sudjelovanje u proizvoenju slobode. To je djelovanje kojim se
sloboda oslobaa.
72
Sloboda nije neto izvan onoga koji slobodno bivstvuje, nego nje-
mu svojstveni nain ili struktura bivstvovanja.
73
Iz prethodnog je sasvim oito da
je do ove spoznaje Petrovi mogao doi jedino kritikom teorija slobode kao
spoznaje nunosti, u svojim raznim varijantama. ...nunosna teorija slobode
ne moe zasnovati stvaralako revolucionarno djelo.
74
Ovime on uvodi jo
jedan pojam stvaralatva: stvaralako revolucionarno djelo koje je mogue
samo iz slobode, a znai stvaralaki prodor u povijest(i), donoenjem novog,
iskoraivanje iz postojeeg povijesnog svijeta. To je novi pojam stvaralatva
69
Gajo Petrovi, ovjek i sloboda, OD, sv. 1, str. 138.
70
Ibid., str. 138.
71
Ibid., str. 138.
72
Ibid., str. 140.
73
Ibid., str. 142.
74
Ibid., str. 144.
za tipologiju stvaralatva kako je Petrovi svestrano problematizira. Bit slo-
bode nije u ovladavanju datim, nego u stvaranju novog, u razvijanju ovje-
kovih kreativnih moi, u proirivanju i obogaivanju ljudskosti.
75
Ovo bitno
mjesto ukazuje na jedan novi pojam stvaralatva: stvaralatvo se odreuje ne
samo kao stvaranje novog (to je prihvaena denicija slobode i stvaralatva)
i razvijanja ovjekovih kreativnih moi, nego, a to je ovdje kljuno novo
odreenje, u proirivanju i obogaivanju ljudskosti. To je bitan rez, kojim
pojam slobode stvaralatva, dobiva novu ontoloku vrijednost i uteme-
ljenje: stvaralatvo tu nije vie samo proizvodnja novih bia (u umjetnosti,
lozoji, znanosti i drugim oblicima ovjekova duha) i time proirivanja,
obogaivanja, mijenjanja postojeeg svijeta, nego ono dobiva najvii ontolo-
gijsko-antropologijski rang, ljudskost, pojam koji je sam svemir i obuhvaa
sve prethodno. To nije samo moralna sfera koja nadvisuje sve ostale, jer je
ona stvaranje ljudskog svijeta, najvieg ontolokog mjesta ovjeka i bitka, nji-
hovog pomirenja nakon njihovog povijesnog lutanja, njihove najvie mo-
gunosti. Ako pojam ljudskosti izmie deniciji poput slobode, to ne znai
da ga nije mogue misliti: stvaralatvo = ljudskost (ili stvaranje ljudskosti)
najvii je oblik ovjekova bivstvovanja, koji je omoguen slobodom ovjeka i
njegovom mogunou da bude ili ne bude ovjek. ovjek je bie koje je uvi-
jek i neposredno i posredovano; on nije slobodan uvijek kada se spontano
ispoljavaju pojedine strane ili elementi njegovog bia, on je slobodan samo
onda kad djeluje kao cjelovito i mnogostruko bie.
76
I ovo mjesto pokazuje
odreenje slobode ovjeka kao cjelovitog i mnogostrukog bia, koje se
odnosi prema svijetu na mnogostruke naine, u ispoljavanju svoje slobode, a
pretpostavka za to je njegova cjelovitost, a ona je mogua kao njegova sloboda,
kao ukidanje svih oblika (determinacija) koje ga kao ovjeka onemoguuju.
Samo kao cjelovito, to znai stvaralako bie, ovjek jest uistinu ovjek, koji
ostvaruje svoje ljudske mogunosti. ovjek je slobodan samo kad ga ono to je
ljudsko u njemu potie na stvaralako djelo kojim se proiruju i obogau-
ju granice ljudskosti.
77
Ovdje je eksplicitno ponovljena teza o stvaralatvu:
stvaralako djelo nije samo djelo (u ontikom i ontolokom smislu), nego je
ono djelo kojim se proiruju i obogauju granice ljudskosti.
78
Rije ljudskost
75
Ibid., str. 145.
76
Ibid., str. 146.
77
Ibid., str. 146.
78
Ibid., str. 146.
nije, kao to je ve reeno, samo najvia moralna kategorija, nego ovjekova
najvia mogunost da sebe ostvaruje kao ovjeka. Otuda je i najtee pitanje Petro-
vieva shvaanja odnosa stvaralatva (stvorenog djela) i ljudskosti kao najvieg oblika
bivstvovanja. Ili drugaije pitano: da li se do ljudskosti stie ovdje naznaenim
pojmom stvaralatva ili je ovaj pojam ljudskosti mogu tek u posve dru-
gaijem bivstvovanju povijesnog svijeta ili, Marxovim rijeima, ukidanjem
otuenja i stupanjem iz pretpovijesti u pravu povijest kao pretpostavku ljud-
skosti, istinske slobode i stvaralatva? To je najtee pitanje, na koje e dalj-
nje analize moda barem djelomino odgovoriti. Slobodan je ovjek samo kad
ono kreativno u njemu odreuje njegovo djelo, kad on svojim djelom pridonosi proirenju
granica ljudskosti.
79
Ovdje su na najeksplicitniji nain izjednaeni pojmovi slo-
bode i stvaralatva, ali onog stvaralatva koje pridonosi proirenju granica
ljudskosti. Slobodan je ovjek samo u onoj mjeri u kojoj ono kreativno u
njemu odreuje njegovo djelo.
80
Tu je takoer vidljiva povezanost ovjekove
slobode s njegovim stvaralatvom. Meutim, mora se razlikovati sljedee:
ontoloka sloboda je uvjet stvaralatva, a stvaralatvo je uvjet ovjeka. Sloboda
= stvaralatvo = ovjek. ovjek se kao ovjek ostvaruje stvaralatvom. Kao to
drutvo nije slobodno ako koi razvoj ljudskih kreativnih moi, ni linost nije
slobodna ako ne pridonosi razvijanju ovjekove kreativnosti.
81
Petroviu je
najvie stalo do ljudskih kreativnih ili stvaralakih moi, bilo da je rije o
drutvu ili linosti (pojedincu). No, ljudske kreativne ili stvaralake moi tek
su pretpostavka za mogunost ovjeka. Tek kad ostvaruje (stvaralatvom) svoje
kreativne moi, ovjek postaje ovjekom. Ovaj je uvjet (kreativna mo) nuan,
ali nije dovoljan. Tek u naporu stvaralatva ovjek se ostvaruje kao ovjek.
Za Petrovievo shvaanje stvaralatva najvaniji je pojam revolucije kako
je on shvaa: stvaralatvo tu nije prisutno samo kao nekakav moment, nego
je ono bitna, konstitutivna osnova, bit revolucije. Revolucija u punom smi-
slu, socijalistika revolucija, ukida samootuenje stvarajui istinsko ljudsko
drutvo i ovjenog ovjeka.
82
U kojem smislu je ovdje miljena revolucija?
Da li je tu rije o konanom rjeenju ovjekove povijesti, stupanjem iz pret-
povijesti u pravu povijest (Marx) ili je rije o pretpostavkama koje ta revolu-
cija priprema za istinsko stvaralatvo i istinsku humanu bit ovjeka i njegov
79
Ibid., str. 147.
80
Ibid., str. 148.
81
Ibid., str. 149.
82
Gajo Petrovi, Filozofski pojam revolucije, OD, sv. 2, str. 76.
nain bivstvovanja? Revolucija nije samo promjena u ovjeku, ona je pro-
mjena u svemiru, stvaranje stvaralakog bivstvovanja, koje je razliito od
svakog ne-ljudskog, protu-ljudskog i jo-ne-posve-ljudskog bivstvovanja.
83

Dakle, Petrovi u revoluciji vidi mogunost ovjekovog autentinog bivstvo-
vanja, koje vie nije ne-ljudsko, protu-ljudsko, i jo-ne-posve-ljudsko, a ta-
kav nain bivstvovanja odreuje kao slobodno stvaralako bivstvovanje.
Tu misao nastavlja sljedeim: Revolucija je najrazvijeniji oblik stvaralatva
i najautentiniji oblik slobode, polje otvorenih mogunosti i carstvo istinski
novog. Ona je sama bit bivstvovanja, bivstvovanje u svojoj biti.
84
Petro-
vi smatra da je revolucija ontoloki najobuhvatnija u povijesnom smislu
i najispunjenija u svom bivstvovanju. Ona kao bit bivstvovanja oslobaa
stvaralatvo u svom najobuhvatnijem pojmu, a to znai da ovjek slobodno,
istinski bivstvuje. Ponovno se vraamo na trijadu: sloboda stvaralatvo ovjek.
No i ti najvii ciljevi revolucije voeni su istom idejom o ovjenom ovjeku i
humanom drutvu. To je potrebno naglasiti i napraviti distinkciju prema formal-
nom pojmu stvaralatva: stvaralatvo koje ne vodi prema ovjenom ovjeku i ne moe
se u pravom smislu smatrati stvaralatvom. A sam temeljni princip stvaralatva je
prekoraivanje danoga i dovoenje u ivot neega novog. U samoj je sri
stvaralatva vrijeme ili drugaije: ovjekovo vrijeme (povijesno) postoji tek
po stvaralatvu, jer ono postojee ne posjeduje vrijeme, ono je prazno vrije-
me, to znai da ne postoji povijest, odnosno ovjek. ovjek koji ne postoji
po vremenu zapravo i ne postoji: i povijesni i individualni ovjek. Odajui
Heideggeru priznanje na njegovoj fundamentalnoj problematizaciji pojma
vremena i pitanju o smislu bivstvovanja, ipak smatra da njegovo miljenje nije u
stanju susresti se na pravi nain s ovim smislom, nego da je to mogue jed-
nim drugim miljenjem koje naziva miljenjem revolucije. Ono misli revoluciju
samog ovjekovog bivstvovanja, koja znai otvoreni i ivi, stvaralaki nain
njegova povijesnog postojanja. To nije metazika bit koja jest u svo-
jim metazikim preguracijama, nego se ona kroz stvaralatvo = bivstvovanje
ostvaruje kao uvijek nova mogunost ovjeka. Petroviev se koncept stvarala-
tva ne sastoji samo u odreenim oblicima stvaranja ljudskog duha, nego u
stvaralatvu koje je neprestana ljudska mogunost da bude svoja bit ili to
je isto, revolucija svoje biti = ivo bivstvovanje, to znai da ga/je ne moe misliti
tradicionalna lozoja, nego samo miljenje revolucije. Sama bit (ovjekova)
83
Ibid., str. 76.
84
Ibid., str. 76.
bivstvovanja je stvaralatvo - bivstvovanje u svojoj biti (ovjek). Negacija ovjekove
biti, kao metazike kategorije, u miljenju revolucije, znai kroz stvaralatvo
tu bit neprestano dovoditi u pitanje, stvaranjem stalno novih mogunosti
ovjeka. To je istinska ontoloka destrukcija metazikog pojma biti. Stva-
ralatvo je ta bit, ali ne kao ksirana bit, nego kao ivi i nikad zavreni
govor ovjekove slobode, prema njenim uvijek novim licima. Za Petrovia je
mogunost stvaralatva istovremeno i stvaralatvo mogunosti. Identitet ove
dvije sintagme ini ontoloku strukturu miljenja revolucije. Bit stvaralatva
ne vidi samo u samom stvaralatvu (u svim njegovim tradicionalnim i no-
vim formama), nego je za njega stvaralatvo otvaranje novih mogunosti ovjeka,
mogunosti bivstvovanja u revoluciji, u samonadilaenju, u revoluciji samog (povijesnog)
bivstvovanja.
Unutar Petrovievog miljenja revolucije i problema stvaralatva vano
mjesto zauzima i njegovo promiljanje suvremene kulture, a napose njegove
analize masovne kulture kao indeksa samootuene kulture u samootuenom
drutvu, koja ne dopire do prave biti stvaralatva. Upravo suprotno, ona tu bit
onemoguava, jer spreava kreativne mogunosti u ovjeku.
85
Petrovi uka-
zuje na bit stvaralatva, koje stoji u samoj osnovi svake kulture. Ako se stalno
ne obogauje novim stvaralatvom, to je kultura koja umire.
86
Time odreuje
bit kulture kao ivu guraciju ljudskog duha, kao duhovnu sublimaciju samog
ivota. Duh koji kulturu neprestano obnavlja i daje joj nove oblike je stva-
ralatvo, koje nije samo izvedba u umjetniko djelo ili u obuhvatnije kulturne
cjeline, nego je energija duha koji je istovjetan sa ivotom samim koji se istin-
ski ozbiljuje jedino stvaralatvom i iskuavanjem svojih mogunosti. Stvaralatvo
oslobaa ovjeka za njegove ljudske mogunosti. Tek po stvaralatvu ovjek
se uistinu nalazi u mogunosti da sebe izrazi kao ljudsko bie. Tu mogunost
vidi u ... ukidanju samootuenog, klasnog drutva u kojem bi ovjek mogao
da u punoj mjeri realizira svoje mogunosti.
87
I na ovom se mjestu pokazuje
njegov humanistiki zahtjev za istinskim ovjekovim bivstvovanjem, koji bi se
krae i jednostavnije mogao izraziti zahtjevom: za ovjeka.
Petrovi nadalje otvara jedan pojam stvaralatva utjelovljenog u misliocu
koji misli mogunost izmjene postojeeg i sudjeluje u stvaranju novoga.
88

85
Gajo Petrovi, Kultura izmeu elite i masa, OD, sv. 2, str. 255.
86
Ibid., str. 255.
87
Ibid., str. 257.
88
Gajo Petrovi, Odgovornost intelektualca danas, OD, sv. 2, str. 239.
To je novi oblik stvaralatva, koji se ne ostvaruje u novim formama (kao
npr. u umjetnikom djelu), nego u novim formama zbiljskoga ivota, kroz milje-
nje mogunosti novoga. Tu stvaralatvo dobiva jednu novu, sveobuhvatnu
(povijesnu, ontoloku, antropoloku) dimenziju. Miljenje novoga (povijesnoga
svijeta) novi je pojam (oblik) stvaralatva, koji se uvodi u njegovu tipolo-
giju stvaralatva. Uvodei pojam stvaralakog miljenja, povezuje ga s onim
najbitnijim zbilje same: s mogunou njezine (revolucionarne) promjene.
To se pokazuje kao odnos revolucije prema miljenju i miljenja kao revolucije. Stva-
ralako miljenje nije dakle tek jedan tip miljenja, nego ono miljenje koje
misli najbitnije revoluciju kao permanentnu mogunost same zbilje. Miljenje koje
misli revoluciju tim samim ve sudjeluje u revoluciji.
89
Miljenje koje misli
revoluciju ili miljenje revolucije je stvaralatvo u svom najviem obliku, jer kao
neto zbiljsko obogauje svijet i utjee na njega. Specikum je miljenja revolu-
cije da ono sadri stvaralaki moment svakog drugog lozofskog miljenja,
ali istovremeno je njen predmet revolucija u biti svijeta, dakle najzbiljskija
bit. Ono samo je neto zbiljsko, koje obogauje svijet. Ako se upitamo koja je
specina ontoloka struktura ovog stvaralatva, onda nam se nadaje odgo-
vor: ovo stvaralatvo neprestano otvara mogunosti za novo, a to znai mogunost
ovjeka. O odgovornosti miljenja i mislioca Petrovi e napisati: Istinski je
angairana misao prije svega ako je istinski misao, ako misli mogunost istin-
skog ljudskog bivstvovanja.
90
Nije li stvaralatvo ono miljenje koje otva-
ra ovjekove mogunosti, prekorauje ustaljeno i zakorauje u nemogue?
Ovo pitanje rastvara i istovremeno potvruje principe svakog stvaralatva,
ali ovdje je rije o najviem i najobuhvatnijem pojmu stvaralatva: ono otva-
ra ovjekovu povijesnu, ontologijsku i antropologijsku bitkovnu mogunost,
odnosno mogunost istinskog ljudskog bivstvovanja. Miljenje revolucije
je miljenje radikalne transformacije i ovjeka i drutva, koja prevladava sa-
mootuenje stvarajui istinski ljudsko drutvo i humanog ovjeka.
91
Ovaj
naznaeni tip stvaralakog miljenja usmjeren je k promjeni zbilje i stvaranja
mogunosti. Doista, bolji svijet ne moe se stvoriti bez mislee obrade ideja
slobode, stvaralatva i pravde. Ali pravo miljenje nije samo negativan pre-
duslov za stvaranje boljeg svijeta. Ono je takoer snana inspirirajua mo
i neodvojivi dio progresivnog kretanja ka onom to se staromodno moe
89
Ibid., str. 240.
90
Ibid., str. 240.
91
Ibid., str. 241.
nazvati slobodom i sreom.
92
U prethodnom navodu naglaeni su pojmovi
u svome jedinstvu slobode, stvaralatva i pravde, ime je zatvoren pojam
stvaralatva, kako ga shvaa Petrovi: ako su sloboda i stvaralatvo gotovo
sinonimi po svojoj ontolokoj strukturi, onda je pravda pojam koji obuhvaa
ono do ega mu je najvie stalo, a to je ljudskost. Tako se stvaralatvo pokazuje
kao put i uvjet ljudskosti i uistinu ljudskog svijeta.
Ova interpretacija Petrovievog miljenja o stvaralatvu ne pretendira da
bude jedino ispravna, konana ili jedino mogua. Naprotiv! Samo budua
sistematska istraivanja mogu osvijetliti i dati lozofsku ocjenu znaenja mi-
ljenja Gaje Petrovia za nau lozofsku i ukupnu kulturu. Humanist i misli-
lac svjetskoga ranga to svakako zasluuje.
Njegova nada u ovjenog ovjeka i njegove povijesne mogunosti sa-
svim je sigurno vii oblik ljudskog bivstvovanja od ravnodunosti ili cinizma
naeg vremena.
To je miljenje koje nas budi i opominje o ovjekovoj bitnoj zadai.
On sam naziva ga miljenjem revolucije.
MLADEN LABUS
THE POSSIBILITY OF CREATIVITY IN GAJO PETROVIS
THINKING
In Petrovis thinking the concept of creativity obtains a comprehensive historical, on-
tological and anthropological dimension , namely, the thinking about the new. It appears
as the relation of revolution towards thinking, and thinking towards the revolution, in
which a unity of freedom, creativity and justice is established. Freedom and creativity
are almost synonymous according to their ontological structure, while justice is a concept
referring to humanity. Thus creativity is seen as a way and condition of humanity and
humane world.
92
Ibid., str. 241.
BORISLAV MIKULI
REVOLUCIJA I INTERVENCIJA. O UTOPIJSKOM
EFEKTU PRAXIS
1
Izvorni lanak
Govoriti o Gaji Petroviu danas, na konferenciji poput ove, stavlja nas pred
irok raspon njegove profesionalne djelatnosti: Gajo Petrovi kao profe-
sor..., kao urednik, ... kao logiar, ... kao ontolog... Niz se moe produiti
za jo nekoliko rubrika. No, govoriti tako, ne znai samo podvrgnuti govor
prisilnoj logici situacije, produavati niz komemorativnih priloga o znaajka-
ma osobe i o njezinim znaenjima za nas. Usuprot takvoj gramatici obiaja
koja proizvodi linearni govor i ukida mogunost dijaloga, meusobnog do-
punjavanja ili osporavanja sudionika, elim suspendirati ili barem ograniiti
ne samo komemorativni nego i reminiscencijski govor koliko god se to inilo
nemoguim i neprimjerenim situaciji. Razlog tome je da je govor u povodu
80-godinjice roenja Gaje Petrovia prethodno ve podvrgnut jednoj dru-
goj nevidljivoj prisili stavu utnje o smrti toga intelektualca koji je bez svake
sumnje ostavio dubok i irok trag u povijesti akademskih i kulturnih insti-
tucija koje nose ime lozoje. Izvor nervoze oko poetka komemorativnog
govora nije dakle taj neizbjeni epitafski moment na roenju, koji proizlazi
iz fakticiteta smrti da upotrijebim taj fundamentalno-ontoloki motiv
hajdegerijanskog miljenja bitka koje je toliko prisutno u djelu Gaje Petrovi-
a nego nepreutnost javne utnje od njegove smrti 1993. To je alethetiki
vid ove konferencije koji je ini scenom okupljanja oko preuenog groba in-
1
Tekst predstavlja proirenu i razraenu verziju priloga za meunarodnu konferenciju
Lik i djelo Gaje Petrovia u povodu 80. godinjice roenja, Filozofski fakultet Sveuilita
u Zagrebu, 10. 3. 2007. Izvorno izlaganje dostupno je zajedno s ostalim prilozima s kon-
ferencije na dvd-lmu, Gajo Petrovi u povodu 80. godinjice roenja, prir. Sead Ali,
Zagreb, 2007. (Prva treina sadanjeg teksta objavljena je pod naslovom Mramor, kamen i
eljezo. Praxis na ekspoziciji u tematskom bloku: No u Muzeju revolucije, u: Zarez, 2007.,
prir. Sreko Pulig).
BORISLAV MIKULI REVOLUCIJA I INTERVENCIJA. O UTOPIJSKOM EFEKTU PRAXIS 160
telektualca. Zato suspenzija kome-
morativnog diskursa moe znaiti
samo preuzimanje epitafskog mo-
menta, govor o samom grobu.
Riskirajui, dakle, da ovaj prilog
bude na neki nain impertinentan
s obzirom na povod, ovdje e naj-
prije biti rije o grobu intelektualca
u epohalnom smislu. Pri emu
mislim na guru kraja herojstva
kritikog miljenja koju je za nae
doba, sredinom osamdesetih, opi-
sao predvodnik postmoderne mi-
sli, Jean Franois Lyotard. Ipak
da preciziram: umjesto ocrtavanja
opih epohalnih tema premda su
upravo one odluujue za znaenje
Gaje Petrovia, kako to naglaava i
Jean-Luc Nancy u svome govoru
prilikom dodjele poasnog dokto-
rata Gaji Petroviu na Sveuilitu
u Strasbourgu 1990.
2
za ovu u priliku suziti pogled na lokalnu dimenziju,
upravo na prizor groba intelektualca koji se moe materijalno dokumentirati
a ne samo teorijski-diskurzivno izlagati ili imaginarno konstruirati.
Slika koju prilaem uz ovo izlaganje, u obliku fotokopije, pokazuje da je
rije o medijskom artefaktu koji je izvoran u tom smislu da postoji samo
u tom obliku odnosno u onoliko kopija koliko je postojalo primjeraka
izdanja tjednih novina iz kojih potjee i, dodatno, u 40 kopija koliko sam
napravio nakon to sam prethodno skenirao ilustraciju iz novina; dakle, sa
svim tehnolokim inaicama reprodukcije ovoga semiotikog predmeta, kao
da je rije o jedinstvenom, originalnom artefaktu u ogranienoj seriji numeri-
ranih primjeraka. Tonije, rije je o grakoj montai koja se sastoji od dijela
novinskog teksta i fotograje umjetnikog rada uzete za novinsku ilustraciju
2
Tekst govora dostupan je zahvaljujui ljubaznosti gospoe Asje Petrovi na web stra-
nici Odsjeka za lozoju, URL: http://www.ffzg.hr/loz/article.php?id_art=285, koja je
postavljena u povodu konferencije.
teksta.
3
Premda su tri autora u igri autor teksta, autor fotograje i autor
umjetnikog djela stvarni autor je samo onaj istinski trei, duh urednika ili
homunculus u medijskom aparatu vremena.
Montaa nije izvedena tako da su njome ne-realistiki ili nad-realistiki
objedinjeni razliiti ili heterogeni dijelovi stvarnosti (kako se to najee radi
u satirikim montanim postupcima) nego je, takorei super-realistiki, jedan
mali isjeak opirnog teksta, koji zauzima dvije stranice formata A 3, projici-
ran na fotograju umjetnikog rada; fotograja prikazuje mramornu plou
ovjeenu o zid sa zvijezdom petokrakom na vrhu, ali je novinski otisak foto-
graje takav da tekst izgleda ugraviran u mramornu plou, a ne tek prilijepljen
na otisak fotograje spomenika u novinama. Ta stvarnosna iluzija ima svoje
pokrie: montana intervencija urednika novina oponaa rad umjetnika ona-
ko kako on inae konstruira svoje radove od artefakata socijalizma razliitog
porijekla i vrste, ukljuujui novine, slike i tekstove, i upravo odatle proizlazi
fotorealistika snaga iluzije kao kod slavne Zeuksisove muhe; artefakt je tako
stvarno iluzoran da se ni tekst, kao ni muha, ne moe otjerati s podloge.
Obratimo li panju na sam komad teksta, premda je izvuen iz integralnog
teksta sa svrhom da ilustrira ili poentira cjelinu kojoj pripada, kako se to inae
ini kod novinske opreme, ta autoreferencija teksta izvedena je ex alieno, pa-
razitski koristei tijelo drugog, stranog oznaitelja-nosaa, to je metaforiki
prijenos u najdoslovnijem smislu. Time se dobiva posve nov tekst, upravo
epitaf, u kojemu se, kao otisak u kamenu, pojavljuje ime Gaje Petrovia. Ono
je tu materijalni sastojak jednog izoliranog, ali cjelovitog i prepoznatljivog
naina govora o lozoji. Otud ime Gaje Petrovia predstavlja materijalni ele-
ment artefakta i zapravo se tek neizravno odnosi na osobu, kao to isjeeni
dio novinskog teksta transcendira i cijeli tekst autora i njegovu subjektivnu
namjeru.
4
3
Rije je o polemikom lanku Branimira Donata pod naslovom Malo blai krvnik u
Prolu Nedjeljne Dalmacije od 24. veljae 1993. (ur. Sandro Pogutz); autor fotograje uzete
za ilustraciju je Mio Vesovi; autor umjetnikog eksponata Mladen Stilinovi.
4
Za razumijevanje konteksta treba znati da je citirani tekst Branimira Donata reakcija na
prethodno objavljeni tekst Gaje Petrovia takoer u spomenutom Prolu (3. 2. 1993.) pod
naslovom Priznajem (http://www.ffzg.hr/loz/article.php?id_art=286). I sam taj tekst je
reakcija-komentar na niz tekstova u istom tjedniku, kao i u drugim novinama u kontekstu
polemike oko vrijednosti Praxisa kao intelektualnog i kulturnog nasljea za novo hrvatsko
doba. Upuujem takoer i na zbirku svojih radio-priloga Filozoja u pretilo doba. Eseji
o gurama reprezentacije lozoje naspram politike, emitiranih na prijelazu 1992.-93. u
Premda se radi o vrlo sugestivnoj montai koja na prvi pogled pokapa
Gaju Petrovia, tj. njegovo osobno i autorsko djelo i itavo njegovo intelek-
tualno nastojanje, to je plono itanje koje robuje prisili konteksta. Umjesto
kontekstualnog itanja kroz splet nad-objektnih okolnosti, objekt se mora
takorei de-kontekstualizirati prema unutra, prema doslovnosti njegovih ele-
menata. Tek ona daje da se prepozna efekt intervencije urednika-montaera
koji ne posee samo za uobiajenom praksom opremanja novinskih priloga
tako da dijelom teksta ilustrira cijeli tekst. On posredstvom drugog, tueg
artefakta (tj. fotograje koja je i sama sekundarna u odnosu na umjetniko
djelo koje je i smo sekundarno u odnosu na simbole kojima se koristi) tran-
scendira specinu intenciju autora teksta dovodei stvar teksta do kraja
koji vie ne pripada ni tekstu ni umjetnikom djelu; on je efekt autonomnih
procesa asocijativnosti i diferencijalnosti znakova. Taj ne ba svakidanji pri-
mjerak kreativne urednike intervencije urednika (S. Pogutz) izaziva prevrat
znaenja teksta na temelju doslovnog, materijalnog prijenosa oznaiteljskih
tijela jednog na drugo, i daje prizor meusobnog mijeanja dviju osi jezika-i-
govora: vertikalne (paradigmatske, supstitucijske, metaforike) s horizontal-
nom (sintagmatskom, kontiguitetnom, metonimijskom). Otud se montirana
ilustracija moe ujedno itati i kao metafora i kao metonimija i kao doslovan
iskaz; pri tome oni metaforiki efekti (muzealizacija, monumentalizacija) po-
staju doslovni, dok doslovni (pokapanje) postaju metaforiki.
Naime, ono to proizvodi montau i njezin efekt ne iscrpljuje se i ne
moe se iscrpiti u subjektivnoj namjeri jednog medijskog urednika nego u
neemu to bih ovdje tentativno nazvao dijabolikim genijem vremena, genijem
koji ludiki tjera stvar do kraja, ali umjesto kraja stvari iznova otvara prostor
za rad interpretacije na znakovnom materijalu svoga vremena.
Drugim rijeima, primarni efekt montae ne lei na razini sadraja, to
nije danas naprosto neukusna ili morbidna aluzija na tada skoranju smrt
Gaje Petrovia koja je uslijedila etiri mjeseca nakon objavljivanja njegova
spomenutog polemikog lanka Priznajem i reakcije Branimira Donata na
taj lanak. Ako se taj dojam ne moe posve iskljuiti iz kasnije perspektive,
on je svakako kolateralan, kakve god da su tada bile privatne idiosinkrazije
ili subjektivne intencije urednika-montaera. Nadalje, efekt montae nije na
emisiji Kritika devedesetih (ur. Kiril Miladinov), tiskano u: Trei program Hrvatskog radija,
br. 40, 1993., str. 88. 117. (osobito esej Uitak istinstvovanja ili kraj ideologije u novohr-
vatskoj lozoji).
prvom mjestu, usprkos povrinskim evidencijama sadraja ili poruke, niti
proglaenje smrti ili kraja lozoje u slijedu svih onih proglaenja smrt
i krajev svih onih velikih drutvenih pri poput povijesti, ideologije, eman-
cipacije itd. Primarni efekt montae lei na razini semiotike tvari, u doslov-
nosti slike spomenika u koju je imaginarno, tj. opet slikovno, ugraviran tekst;
rije je o petrikaciji ili marmorizaciji imena Gaje Petrovia i onoga vieg
(intelektualnog i kulturnog) sadraja to ga to ime simbolizira.
To znai, protivno intenciji samog polemikog teksta, uperenog na de-
nuncijaciju dalje i neposredne prolosti Gaje Petrovia, intenciji koja posve
neprikriveno ne ide samo ad personam nego i ad hominem, koja otpisuje i kar-
tira Gaju Petrovia osobno i sav njegov doprinos kroz Praxis u recentnoj
intelektualnoj povijesti i sadanjosti hrvatskog drutva, koja ga doslovno eg-
zekutira pod izlikom da je samo prividno tek malo blai krvnik od partij-
skog reima nad hrvatskim narodom; protivno toj intenciji teksta, efekt same
montae koja se koristi najapstraktnijom (upravo najlozonijom) for-
mulacijom teksta, usmjeren ad personam a ne ad hominem, tie se sadanjosti (ili
bolje reeno: tadanjice, tj. 1993.). Ona se sastoji u materijalnosti prizora
muzealizacije, u samom inu montae i njegovim sastojcima, to je u odnosu
na intenciju otpisivanja i kartiranja Gaje Petrovia tj. lozoje koja hoe
mijenjati svijet, a ne vidi da se svijet mijenja ne pitajui lozoju za miljenje
metonimijski povezan, ali vrijednosno razliit postupak.

O toj bliskosti po-
stupak, koja objanjava logiku urednikovog postupka, rjeito govori sluaj
legendarnog zagrebakog amaterskog umjetnika-kloara Vladimira Dodiga
Trokuta koji u tom smislu nije samo apsolutno neuvjetovani, nesvjesni, an-
ticipator muzejsko-konceptualne prakse to e nastupiti s padom Berlinskog
zida, nego upravo instanca u kojoj je recikliranje starudija za umjetnika djela
jo od dadaizma do suvremenih konceptualnih umjetnika Ivana Koaria
i samog Mladena Stilinovia dovedeno do paroksizma u njegovu projektu
Antimuzeja. Trokutovo umjetniko djelo upravo je skupljanje artefakata-
otpadaka (a ne velikih povijesti) i njihovo antimuzejsko pohranjivanje u svo-
me domu, kao da je bogeki aktivist za predmete. No, dok je Trokut
umjetniki aktivist avangardistikog trenda u socijalistiko doba, kart se
kao postmoderna gesta nastavlja npr. s istoimenom beogradskom muzikom
grupom koja nastupa na odlagalitima i smetlitima tranzicijskog vremena,
poput zagrebake trnice Dolac.
5
5
Ovu posljednje navedenu referencu dugujem Sreku Puligu.
Otud, montaa ne ilustrira tekst nego ga transcendira u posve drugom
smjeru. Taj efekt je posve neovisan od svoga uzroka, iako je njegov uinak:
namjera ilustracije teksta, koja po deniciji pripada ulozi novinskog uredni-
ka, ne moe objasniti efekt koji transcendira svjesnu svrhu ilustracije. Ako je
rije o svjesnim namjerama, efekt montae koji ovdje elim prikazati pred-
stavlja prije govor nesvjesnog; rezultat jednog procesa koji slijedei logiku
procedure (editiranja) ide do kraja stvari koji subjektu nije samo prethodno
bio nepoznat nego mu je ostao nepoznat i nakon to ga je proizveo-saznao.
Otud je montaa, iako se ini krajnje jednostavnom po motivaciji (povrina
kamena = povrina za pisanje), krajnje nelagodna za promatraa ne zna-
jui to ona zapravo hoe, mi gubimo epistemiku orijentaciju o tome tko
smo mi i to mi hoemo.
6
Ta implicitna i objektivna intencija izvedene montae, koja se ostvaruje
kao marmorizacija imena Gaje Petrovia i koja na taj nain osobu i djelo
Gaje Petrovia ini artefaktom (ili dijelom jednog artefakta), akt je muzeali-
zacije onoga doprinosa praxisa to ga Gajo Petrovi u cijelom svome lozof-
skom opusu naziva miljenje revolucije. Da se radi o ambivalentnom aktu
kartiranja-muzealizacije, dakle o konzervatorskoj intervenciji na jednom
intelektualnom nasljeu, potvruje sam postupak montae u svojim ekspli-
citnim momentima: to je prije svega upotreba, recikliranje, citat rada Mlade-
na Stilinovia koji svojim radovima takorei deklasira cijelo deklarativno
nasljee jugoslavenske revolucije upravo u instituciji pod (bivim) imenom
Muzej revolucije, koji se nalazio na Trgu rtava faizma. Tko poznaje
lokalnu topograju i topologiju lokalne ideosfere, razumjet e o kakvoj je
koncentraciji historijskih zbivanja rije tokom cijelog 20. stoljea, napose u
malom odsjeku od jednog desetljea pod imenom devedesete, prepunom
svjedoanstava borbe za pozicije u posthistorijskom vremenu. Nadalje,
onaj tko poznaje konceptualne trendove u umjetnosti devedesetih godina
20. stoljea, dakle u postkomunistiko i tranzicijsko doba, prepoznat e
6
Sigmund Freud je u svojim Predavanjima za uvod u psihoanalizu usporedio rad sna upra-
vo s postupkom novinskog urednika koji ilustrira tekst. No ovdje vidimo da je ta usporedba
nesumljerljivih stvarnosti (govor nesvjesnog kroz san i svjesni postupak editiranja) koja kod
Freuda ima eksplanatornu funkciju s obzirom na kategoriju nesvjesnog, potvrena upravo
kroz moment koji premauje racionalnu motivaciju poput teorijske eksplanacije: postupak
novinskog editiranja nije samo kao postupak nesvjesnog u radu sna, on jest govor nesvjesnog.
Urednik je njegov namjesnik.
u ovome malom primjerku montae anticipaciju postpolitikog trenda u in-
stitucionalnoj umjetnosti, trenda muzealizacije komunizma. Taj trend je
dodue poeo jo kao ist politiki in, sa scenama spontane demontae
Berlinskog zida, koje su svojim entuzijazmom evocirale mit o istom veselju
nad povijesnom otvorenou, nad nedeniranou trenutka, poput plesa na-
roda na ruevinama Bastille ili su anticipirale one rupe u zastavama iz kojih
su u Bukuretu isijecani simboli upravo sruenog reima.
7
Ali gotovo u istom
okretu taj se spontanizam metaforike demontae politikog sistema pretvo-
rio u prvi i najloginiji mali biznis brodolomnika post-blokovskog stanja,
u otvaranje suvenirnica od krhotina da bi uskoro postao i mala kultur-
na industrija novog doba i zavladao visokom institucionalnom umjetnou
upravo pod imenom muzealizacije komunizma.
8
To je pozadina za koju mislim da daje klju za razumijevanje interven-
cije urednika-montaera kojom se namjera autora teksta da otpie djelo
Gaje Petrovia iz novog hrvatskog ideolokog univerzuma u jednom potezu
montae pretvara ako ne u svoju suprotnost, onda u tendenciju vremena.
Ona koristi, svjesno ili nesvjesno, tradiciju u ve spomenutim umjetnikim
praksama izmeu kartiranja i konzervacije, recikliranja i muzealizacije, dakle
postupcima re-kombinacije dokumenata svoga vremena bez izravne ekspli-
kacije novog cilja, novih i ideoloki mjerodavnih sadraja. To su prakse koje
takorei dre rupe u zastavama otvorenim i prije isijecanja starih simbola i
poslije uivanja novih.
Utoliko epitaf lozoji revolucije Gaje Petrovia u montai urednika
Prola, magazina za predcivilno doba kako se zvao taj prilog nekada-
7
Za tu tipino praxisovsku guru otvorenosti povijesnog trenutka uz klasino pita-
nje uloge intelektualca u navodno postideolokim uvjetima borbe za radijske frekvencije
upuujem na svoju analizu sluaja nacionalnog intelektualca poput Vlade Gotovca i ve
legendariziranog prosvjeda za Radio 101 u tekstu Missing the Sublime, u: Arkzin 89 (25.
04. 1997.), str. 22-23.
8
Iako kod nas nema Muzeja komunizma poput onog u Budimpeti, primjerak muze-
alizacije socijalistikog naina ivota u uvjetima kulturalizacije politike svijesti predstavlja
ve poznati Lexicon YU-mitologije, koji je koncipiran nedugo prije stvarnog politikog kraja
socijalizma (1989.), ali je realiziran tek puno kasnije (v. URL: http://www.leksikon-yu-mito-
logije.net; u knjinom obliku, Beograd-Zagreb: Rende i Postscriptum, 2004.). Tome se moe
dodati i humanistiko-znanstvene oblike muzealizacije, poput nedavno izalog zbornika
Devijacije i promaaji (ur. L. ale Feldman i I. Prica), Zagreb: Institut za etnograju i folklo-
ristiku, 2006.
nje Nedjeljne Dalmacije koja je i sama umrla nedugo poslije u slijedu nove
hrvatske renesanse s kojom je i djelo Gaje Petrovia proglaeno promae-
nim ili mrtvoroenim izrodom duha hrvatske kulture u primarnom mate-
rijalnom smislu je artefakt koji za svoju konstituciju koristi druge artefakte
kao momente u novom konstruktu. Ali na toj novoj razini artefakt stvoren
reciklaom ujedno je ideologem to ga proizvodni stroj jednog medija poput
tjednih novina uspostavlja kao znak ili, tonije, medij poruke svoga vremena;
on je reprezentant samorazumijevanja vremena koje se uspostavlja upravo
artefaktiki, montaom ili recikliranjem kontrarnih sastojaka u jednu cjelinu
koja ipso facto donosi nov proces simbolike evaluacije sastojaka bez eksplicit-
nih vrijednosnih sudova. Rije je o dekonstruiranom identitetu bez svojstava,
aktu samorazumijevanja koje se saopava jo jedino tako da se, ukljuujui sve
ideoloke sadraje, uzdie iznad svakog partikularnog ideolokog identiteta.
Njegova genuina ideoloka intervencija upravo je sama muzealizacija koja in-
tegrira i ono to se iznutra opire stavu muzealizacije. To je metalozofski
koncept miljenja revolucije koji je kroz medijski artefakt uinjen kultur-
nom gurom, eksponatom za nepostojei muzej revolucije.
Taj je metalozofski koncept Gajo Petrovi razraivao, kao to je vie
nego dobro poznato, ne samo u vie navrata eksplicitno pod takvim naslo-
vom svojih pojedinanih tekstova i knjiga, nego upravo cijelim svojim lo-
zofskim djelom. No, ovdje neu u nastavku jo jednom ocrtavati ni njegove
postavke niti aporije o pojmu revolucije, niti pak o tome to to upravo znai
miljenje revolucije kakva je to sintagma, je li u pitanju genitiv objek-
ta ili genitiv subjekta, tko tu misli a to je miljeno, zato uope miljenje
revolucije a ne radije revolucionarno miljenje, kako samo rijetko pie
Gajo Petrovi, ili pak, zato ba revolucija, kako takoer samo rijetko i
na rubovima reektira Gajo Petrovi, a ne neko drugo ime za taj lozofski
teorem i naum, poput recimo utopije? Takoer neu, da bih doao do
eksplikacije i objanjenja onoga to sam nazvao utopijskim efektom praxis,
u zavrnici skrenuti svoj prilog ni na prikazivanje mjesta i znaenja pojma
utopija u djelu Gaje Petrovia, niti na skiciranje ambivalentnog statusa toga
pojma u marksizmu openito. Umjesto toga, odabrat u za ovu priliku teorij-
ski prividno laki, ali svakako bri put tako da usmjerim panju na izraz koji
upotrebljava i Jean-Luc Nancy u svome ve spomentuom govoru prilikom
dodjele poasnog doktorata Gaji Petroviu. On naziva ukupni lozofski do-
prinos Gaje Petrovia intervencijom. ini mi se, s pravom, ali u emu se
ona sastoji?
Nipoto ne u naputanju socijalizma ili u zasluzi za lozofsko-teorijsku
anticipaciju onih politikih procesa koje eufemistiki i uzvisujui nazivamo
padom Berlinskog zida, kako smatra Nancy. Filozofski projekt Gaje Pe-
trovia a mislim takoer i cijele grupacije praxis, bez obzira na suptilne
meusobne teorijske razlike bio je revolucioniranje socijalizma. Revoluci-
oniranje je dodue zajedniki nazivnik koji pokriva ne posve identine kon-
ceptualne sadraje kod pojedinih praksisovaca. Tako Milan Kangrga govo-
ri radije o re-evolucioniranju, o vraanju na poetak, to u sluaju socijalizma
kao politikog poretka podrazumijeva nadoknaivanje pretpostavki za razvoj
graanskih institucija. Za Gaju Petrovia taj termin imenuje mislim da tako
mogu sintetizirajue izraziti razliita izvoenja Gaje Petrovia o pojmu prak-
se, o ovjeku kao praktikom biu koje misli revoluciju tako da ivi istinski
nain bivstvovanja permanentno samoproizvoenje ovjeka-pojedinca kao
neotuenog drutvenog bia. Istiem ovdje da se bez pojma neotuenosti ne
moe objanjavati koncept miljenja revolucije a da se ne zapadne u apo-
rije ili da se u taj koncept ne projiciraju retroaktivno aporije koje proizlaze iz
nerazumijevanja njegova radikalno lozofskog karaktera. Stoga je nuan, ini
mi se, jedan generalni restatement o praxisu, koji u ovdje pokuati dati.
Kod izvornih praksisovaca nije rije samo o konceptualnoj inovaciji kla-
sino-antikog pojma prxis pomou pojma poesis u svrhu nove, moderne,
mladomarksovske, fundamentalne antropo-ontoloke odredbe ovjeka kao
samoproizvodeeg bia. To ne bi bilo dovoljno koliko god da oni sami, dodue
iz razliitih misaonih perspektiva i pozadina, insistiraju na tome. Jer osim
to se bia reproduciraju prirodno-generiki (tj. iz metazike odredbe roda
ili vrste ili kako Aristotel kae, konj raa konja, ovjek raa ovjeka)
mi znamo iz historijskog iskustva ili kulturnog znanja o prirodi da se neka
od njih, upravo kao rodna bia, regeneriraju takoer samo kroz svoj rad: i
Marxove pele se, upravo kao vrsta, odravaju jedino proizvodnjom uvjeta
svoga opstanka, i to doslovno, a i mravi moraju raditi da bi opstali. Premda
to rade po prirodnom zakonu, ta bia su prirodna samo tako to proizvod-
nim radom ujedno proizvode i uvjete svoga ivota; to je sma njihova bit, i
zato se na to prirodno stanje rada ne moe primijeniti kategorija otuenja,
premda ak i ivotinjske zajednice, poput upravo insekata, poznaju i ropske
ili sluinske odnose prisvajanja tueg rada meu vrstama, o emu je pisao
jo Darwin, ili odnose svjesne kooperacije i koordinacije koji se ne mogu
opisati obinom kategorijom simbioze. Dakle, i ivotinjski svijet poznaje ne
samo proizvodni rad, nego takoer jezik i komunikaciju unutar i izvan vrste, i
napose, kooperaciju izmeu udaljenih vrsta koja pretpostavlja svjesno odno-
enje kako prema onom drugom, tj. partneru, tako i prema onom treem
ili neprijatelju.
I ovjek takoer radi uslijed svoga prirodnog udesa, to mu je takoer pri-
rodna (generika) odredba koju su, prema tradiciji, formulirali jo arhajski -
lozo, tonije, Anaksimandar. Ono novo i ne-prirodno na praksi, ukoliko ona
oznaava specino ljudsko proizvoenje svijeta, nije dakle i ne moe biti
samo to antropoloko odreenje koje praksi daje smisao poieze; to bi bi, naime,
bila tek razina rada ili tvorbene djelatnosti, koja in nuce poprima otuujui
karakter ve samim time to je rad nuan za ovjeka radi odranja ivota; rad
je jo uvijek samo ivotinjska ili prirodna dimenzija. Stoga ono novo u pojmu
prakse moe i mora leati tamo gdje se u pojmu tvorbene djelatnosti iskazuje
kritiki moment. Rije je o tome da se sama tvorbena djelatnost a to znai
ujedno i rad kao ona negativna, jer nuna prirodna odredba ovjeka re-ge-
nerira kao reeksija same sebe i da tek time i samo time tvorbena djelatnost
uope jest za ovjeka samoproizvoenje. A to ne znai samo osvjetavanje
ljudske rodne biti (ovjek kao proizvodno, stvaralako bie), nego i uvijek po-
novno osvjetavanje drutvenog karaktera s kojim se tvorbena djelatnost kao
takva, samim svojim zbivanje, dakle ipso facto, oduvijek ve pojavljuje. Dru-
gim rijeima, samoproizvoenje ovjeka znai da tvorbena djelatnost ima
ujedno karakter samorazumijevanja s obzirom na uvjete samo-proizvoenja,
ona ima karakter apriorne rasudbene sinteze, koja in actu samoproizvodnje
objedinjuje proizvoaa, proizvoenje, proizvod i svrhu, ono od koga, to,
za koga i za to. Samoproizvodnja je in nuce odreena najmanje s tri aktanta
koji je denotiraju (tko, to, za koga) i s neodreenim brojem aktanata koji je
konotiraju (ime, s kime, kako, kada, gdje, za to, emu...).
Zato, po mome miljenju, taj kritiki moment u samoproizvoenju ovje-
ka ne upuuje samo na stvaralatvo ili poietiki karakter tvorbene djelatnosti,
nego na ono to je za praksisovski pojam prakse jednako izvorno kao i taj
poietiki karakter. To je upravo onaj uvijek iznova odricani ali neporecivi
etiki karakter tvorbenog djelovanja, upravo medij meuljudskog koji je
trebao biti izbjegnut naputanjem starog, aristotelovskog pojma praxis.
Drugim rijeima, smisao reinvencije poietikog momenta za nov pojam
prakse, do kojeg je praksisovcima stalo openito, bez obzira na neke meu-
sobne razlike izmeu rekonceptualizacija prakse kod Milana Kangrge i revo-
lucije kod Gaje Petrovia, nije samo taj da antropoloku bit ovjeka premjesti
s etikog (moralnog) djelovanja i njegove metaziko-esencijalistike poza-
dine na proizvoenje svoga svijeta kroz stvaralaki in koji je za ovjeka uvijek
praizvoran, svjetotvoran i istinotvoran. Smisao je, po mome razumijevanju, taj da
se samoproizvoenje ovjeka mora dosljedno i uvijek shvaati kao samopro-
izvoenje drutvenih odnosa, tj. da se poieza odnosi upravo na meuljudsko
djelovanje, tj. da poieza ima upravo etiki a ne samo poietiki karakter, tj. da
je samoproizvoenje ovjeka jednako suodreeno onim to se prikazuje kao
njegov naknadni efekt (realni drutveni odnosi koje nazivamo poretkom)
koliko svojim uzrokom (kapacitetom za poietiko stvaranje ex nihilo za koje
umjetniki in slui kao paradigma).
Razlozi za takvu reviziju praksisovskog pojma prakse ine mi se nunim.
Dok praxis donosi sobom kao inherentni moment diferenciju, odmak, su-
kob, kritiku, poiesis genuino ne slijedi diferencijalno-kritiki nego apsolutni
karakter tvorenja. Premda je on u historiji ideja najprije pojmljen kroz teoriju
spoznaje ili teoriju mimeze, dakle reeksivno, objektno-teorijski, pa otud i
rudimentarno kritiki, prema modelu slikanja, njegov apsolutni karakter na-
stupa subjektno-teorijski, prema modelu Bojeg stvaranja. Premjetanje s te-
orije objekta prema teoriji subjekta nije bitno ukinulo mimetiku paradigmu
u pojmu stvaralatva. Za razliku od mimetikog momenta, koji joj je inheren-
tan, kritiki moment tek pridolazi poiezi ukoliko je kulturna djelatnost. Zato,
svijet nije samo poetski uradak ovjeka, po slici i prilici Boga, nego primarno
odjelovljenje u smislu specino ljudske konstrukcije zbilje, koja je uvijek ve
meuljudska i iz koje uvijek ve govori moral ili ideologija ili ukus odree-
ne epohe ili odreenog drutva, a tek naknadno se, muno (moda i nikad)
postavlja pitanje odgovornosti za proizvod. Stvaralatvo za ovjeka nije samo
poietika ingenioznost, jer za razliku od Boga, svoga stvaralakog uzora, o-
vjek je odgovoran za svoja djela, pa ak i ona takozvana ista umjetnika.
Ljudsko injenje je samoproizvodee (auto-poietiko) za ovjeka zato to se
i ista teorijska i umjetnika proizvodnja uvijek ve odvijaju u sferi djelovanja
(praxis), a to vai najvie upravo onda kad je revolucioniraju.
Stoga ponovo: razlika izmeu starog i novog pojma prakse ne lei toliko
u dodavanju poieze kao izvornijeg antropolokog karaktera, nego u provali
onog momenta koji, premda je praktiki, po svome znaaju (tj. znaenju ili
relevanciji) nema mjesta u vladajuem poretku prakse a iji se efekt na svijet
prakse moe reprezentirati ili simbolizirati samo kroz pojam poieze. Rije je,
dakako, o revoluciji. Ono to od Kanta nazivamo revolucijom, nije sm histo-
rijski dogaaj nego njegovo znaenje. Rjenikom praksisovaca, revolucija je
ono povijesno na historijskom.
Za to specino ljudsko samoproizvoenje znamo a posteriori, iz historije
o ljudskoj povijesti ili iz historije ljudske drutvene povjesnosti, da je ona
ujedno historija ljudskog samootuenja, samoporobljavanja, povijest pada
od svoje autentine mogunosti. Prema tome, moment ljudskog samoproi-
zvoenja u koncepciji prakse znai i mora znaiti zadravanje kritikog mo-
menta spram sme rodne, antropoloke, biti ovjeka ukoliko je ona shvae-
na kao stvaralako proizvoenje uvjeta svoga opstanka. Na mjestu te rodne
odlike, koja ovjeka po analogiji udruuje s plemenitim biima poput pela,
mravi i mungosa, mora istrajavati specina razlika, ne-prirodni odmak, koji
omoguuje ovjeku i kao pojedincu i kao grupi da kae ne toj svojoj biti ili
dovrenju onoga to mu je kao biu oduvijek-bilo-biti. Rije je o tome da
sama punina ovjekova istinskog bivstvovanja, kako Gajo Petrovi naziva
revoluciju, proizvodi uas bitka i tjera ovjeka da iz nemogunosti izdra-
vanja punine bitka, iz potpune saturacije bitkom ili smislom bitka, mora
otvoriti prostor za neto novo to je u danoj ontolokoj konstelaciji, ma kako
bila istinska, nemogue, to transcendira puninu svoga istinskog bivstvova-
nja. Da bi opstao u punini smisla bitka, ovjek mora boraviti i intelektualno
i emotivno u dimenziji koju nazivamo nita. Zato, upravo ako govorimo
rjenikom Gaje Petrovia, moramo govoriti mimo argona bitka: da bi revo-
lucija mogla biti istinskim smislom bivstvovanja, za bivstvovanje je potrebno
nita a ne punina.
To je utopijski efekt koncepta prakse i miljenja revolucije koji se, meu-
tim, ne pojavljuje na razini teorijskog ili miljenog sadraja. U radovima Gaje
Petrovia se utopija ne pojavljuje toliko kao konstitutivno miljen koncept
nego vie u obliku prigodnih tematizacija, osobito u odnosu na Ernsta Blo-
cha. Otud moment utopije ima vie efekt pojave i djelovanja grupe praxis u
intelektualnom kontekstu, u sferi ideoloke reprodukcije socijalistikog dru-
tva, iji zenit pada u desetogodinje razdoblje, od sredine 60-ih do sredine
70-ih godina, kad je zabranjen asopis i obustavljena Korulanska ljetna ko-
la.
Nedostatak ili izostanak koncepta utopije nije meutim teorijski ili temat-
ski decit u lozofskom diskursu praxisa openito. Ono to elim rei jeste
upravo to da utopija nije jedan ili onaj glavni teorem u praxis-lozoji, kao to
je to upravo sluaj s terminom lozoja revolucije kod Gaje Petrovia u
njegovim neprestanim nastojanjima da odredi tu temu pod egidom lozof-
skog pojma revolucije naspram svih drugih odreenja (prirodoslovnih, koz-
molokih, socijalnih, politikih, umjetnikih). Radi se o tome da je sma lo-
zofska pozicija pod imenom praxis efekt utopijskog kapaciteta miljenja da u
punini smisla bitka za tubitak stvori prostor za ne-tu, da dri otvorenim i
nedeniranim prostor slobodne misli kao etiki prostor naspram vladajueg
moralnog sustava i njegovih reeksivnih procedura. Utopija je zamisliva i
objanjiva jedino kao lozofem, kao ishodite ili spiritus movens miljenja revo-
lucije, u smislu u kojem Jacques Derrida armira, na primjer, metaforu kao
lozofem a ne kao teorem, to znai kao pokretaa u kojemu djeluje smo
naelo diffrance; utopija je u tom smislu praizvor ili princip miljenja a ne nje-
gova (teorijska) projekcija, i otud pitanje Gaje Petrovia o smislovima pojma
revolucije ima neto arhi-lozofsko. Moda otud nije sluajno da autorski
najinspirativniji tekst Gaje Petrovia o miljenju revolucije nije onaj pod
naslovom Filozofski pojam revolucije nego mali, gotovo pjesniki, uvod-
ni tekst u istoimenu knjigu pod naslovom Filozoja i revolucija. Dvadeset
snopova pitanja koji neodoljivo podsjea na Prana-upaniadu (upaniad /
kroz/ pitanja). U njemu se jezino autopojetiki i analitiki postupno razvija
i pitanje kao praizvorna gesta spekulativnog miljenja i praizvorni sadraj
pitanja za onim to nas konstituira kao bia. To je bitak kao na izvor, nae
djelo i njegove posljedice.
Da bih pokazao taj utopijski efekt praxisa na djelu Gaje Petrovia, nije
potrebno ukazivati na decite u sadrajima ili nedovrenosti njegove pozici-
je. To nije samo trivijalno jer ni Heidegger, da uzmemo samo tu privilegiranu
guru jednog suvremenika u djelu Gaje Petrovia, nije dovrio svoje djelo
translozofskog lozoranja ni u 99 tomova sabranih djela. To je takoer
falsikatorsko jer lozofskom miljenju spoitava upravo ono to ga ini -
lozofskim od klasine antike naovamo, a napose od modernih vremena hum-
boldtovskog univerziteta naime to da je akademsko. Stoga, za objanjenje
toga utopijskog efekta kao lozofema, a ne kao teorema, nisu relevantna,
barem ne za ovu priliku, suptilna razlikovanja u razumijevanju pojma revolu-
cije, koja Gajo Petrovi razvija s nevienom upornou i minucioznou, pa i
ljubavlju, objedinjujui pri tome dva izvora konceptualne analize karakteri-
stine za analitiku tradiciju s heideggerijanskim nadahnuem oslukivanja
jezika u nesvakidanji prizor senzibilnosti za logiku smisla koja je, recimo,
predmet jednog Gillesa Deleuzea. Isto tako, ovdje sad nisu relevantna ni
razmimoilaenja oko samog pojmovnog statusa revolucije, primjerice, oko
pitanja je li smisao revolucije ili revolucionarne misli ve izgubljen i mrtav
samim time to je revolucija proglaena lozofskim pojmom, dakle teore-
mom. Ja mislim, naprotiv, da je revolucija mogla postati lozofskim pojmom
ili teoremom lozoje kod Gaje Petrovia upravo zato to je efekt jednog
sucita koji je inherentan samoj poziciji praxis iako joj je ujedno, na posve
odreen nain, i izvanjski. To je genuino politika, drutveno-reeksivna
dimenzija sme takozvane iste lozoje koja se, upravo kao lozoja,
uspostavlja tako da ujedno reektira i drutvene, politike i ideoloke uvjete
svoje uspostave kao iste lozoje u akademskom polju. Praxis nije samo
apstraktno-lozorajue miljenje privatnih osoba ili neke udruge za pro-
micanje autentino-marxovske, neotuene lozoje nego upravo kao po
Platonovu nalogu s kraja VII. knjige Politeie da ti teorijski trutovi moraju pre-
stati uivati u svojoj estetiko-teorijskoj egzistenciji i postati politike pele,
tj. svojoj teoriji dati graansko znaenje praxis je politika same lozoje,
teorijska praksa u politikom polju, ukljuujui i politiku institucije. Kroz ci-
jelo vrijeme svoga postojanja praxis je kultura lozofskih pela u akademskoj
konici; disciplinarno lozofsko djelo Gaje Petrovia, nesvakidanje irine i
otvorenosti za razliite ulaze u polje lozoje od tradicionalnih lozofskih
disciplina poput logike, ontologije i gnoseologije, od dijamata preko analitike
i hermeneutike sve do nog sluha za egzotine novotarije u curriculumu
lozofskog studija, poput indijske lozoje dovoljno svjedoe o tome kao
i politiko-lozofska kritika otuenog socijalizma. Onaj tko Gaji Petroviu
danas prigovara nedovrenost, nepostajanje teoretiarem ovoga-i-onoga ili
pak regresiju u akademsku lozoju umjesto naputanja lozoje, ne razu-
mije da je pojam prakse funkcionalan a ne supstancijalan, spekulativan a ne
disciplinarno-lozofski i da njegovo misaono dovrenje ne lei u prijelazu ni
u teoriju politike ni u pozitivnu politiku praksu. Praxis je in nuce politiki
projekt same lozoje zato to je utopijski lozofem, upravo ethos ili borav-
ljenje, istrajavanje i izdravanje u negativnom.
Filozofski sucit praxisa, koji sam prethodno nazvao utopijskim efektom,
opisat u za kraj ne samo radi utede vremena nego i iz teorijske solidariza-
cije, zato to to ne mogu preutjeti pomou gure Slavoja ieka koji, iako
dolazi iz strukturalistike i antihumanistike (altiserovske i lakanovske)
verzije neomarksizma, prema kojoj je humanistika i hermeneutika praxis
gajila sumnju na dijamatovsku epistemologiju, danas jedini na globalnoj in-
telektualnoj sceni govori o reinvenciji utopije kao urgentnoj potrebi na-
eg vremena. Vremena koje se ponovo nakon kraha realno-egzistirajuih
socijalizama ponaa kao ostvarena utopija. U iekovim terminima nije
rije vie o inaici klasine utopije, o imaginaciji alternativne stvarnosti, kako
se komunizam odravao kao ideologem upravo u socijalistikim reimima,
nego je rije o kapitalistikoj utopiji beskonanog, niim ogranienog uivanja.
Ako to prevedemo na rjenik klasine utopijske misli, kapitalistika utopija
je supstitucija komunizma (jo-ne-ostvarenog blagostanja) potroakim ko-
munitarizmom globalnih razmjera, o ljudskoj zajednici kao svijetu apsolutne,
ali pravno regulirane permisivnosti bez obzira na rasu, klasu, spol, veinski ili
manjinski identitet (ukljuujui i prava nekrola).
Ako u teroru apsolutne permisivnosti uivanja u kapitalistikoj utopiji da-
nanja uloga psihoanalize kao socijalno-teorijskog projekta za ieka nije
ta da normalizira subjekte na taj nain da ih oslobodi neuroza i osposobi za
uivanje nego je njezina uloga emancipatorska barem u tome da ih naui da
mogu rei ne, da nisu obavezni sudjelovati u nalogu ekscesivnog uivanja
da bi bili priznati drutveni subjekti, tako ni uloga praxis lozoje na sceni
socijalistikog drutva nije bila ta da se porukama nedogmatskog marksizma
upie u gramatiku titoistikog socijalizma i da tako legitimira lokalni so-
cijalistiki reim moderatnih sloboda, da procedurama lozofskog diskursa
normalizira socijalistikog graanina i da ga osposobi za uivanje kroz par-
ticipaciju u poretku vrijednosti i zakona u koje ne vjeruje. Suprotno tome,
praksisovska kritika socijalistike revolucije kao revolucije na pola puta (G.
Petrovi) funkcionira kao otvaranje utopijskog prostora usred te onto-theo-
tehno-gramatike realno egzistirajueg sistema, prostora u kojem subjekt zna
ili shvaa da nije obavezan na uivanje kao to shvaa i cijenu za slobodu
odbijanja uitka, ma koliko se sam poredak proglaavao neprisilnim nego
dobrovoljnim i samoupravno participativnim.
9
Sama ideja miljenja revolucije je, mimo svoje eksplicitne teorijske kon-
ceptualizacije, upravo taj utopijski prostor to ga stvara samo beskonani
potencijal miljenja u naporu da uspostavi ili proizvede svijet kao umni fe-
nomen. Ono istinski beskonano meu svim beskonanim stvarima samo je
miljenje, a ne bitak, kako je to za nas formulirao jo Aristotel. Otud, reeno
iekovim jezikom, miljenje revolucije kao koncept nije imaginacija alterna-
tivnog bitka nego inacting of the impossible, ili da iskoristimo i Aristotela:
odjelovljenje, energizacija onog atopikog performativno ostvarenje onoga
to u danoj ontolokoj konstalaciji stvarnosti ima status nemogueg.
9
Usp. svjedoenja praksisovaca u: Sloboda i nasilje. Razgovor o asopisu Praxis i Korulanskoj
ljetnoj koli (Milan Kangrga, Zagorka Golubovi, Ivan Kuvai, Boidar Jaki, Neboja Po-
pov, Ante Leaja), priredio Neboja Popov, Beograd: Res Publica, 2003.
To dakle nije zahtjev Budimo realni, traimo nemogue! Ono nemogu-
e naspram ontoloki deniranog jest ve pojava samog zahtjeva; ona je ono
istinski realno. To je ujedno rizik slobode jer smjer i cilj povijesnog kretanja
subjekta nije niim zajamen. Reinvencija utopije kao otvaranje prostora
za odjelovljenje nemogueg u danoj konstelaciji (iek) samo je preduvjet
revolucije ili ponovni pra-poetak. S toga otvorenog, utopijskog mjesta koje
je za nas ovdje otvoreno upravo s pojmom prakse ukoliko stvaralaki in
ne sadri samo poiezu kao uzrok nego i etiku konstalaciju kao svoj efekt,
odluuje se i o emancipacijsko-teorijskim i socijalno-teorijskim kapacitetima
lozoje praxis, o navodnoj operativnoj neupotrebljivosti poietikog poj-
ma prakse (kako je to kritiki formulirao Habermas) a takoer i o autointer-
pretacijskim intervencijama njezinih nosilaca i interpretacijskim procesima o
njezinu nasljeu danas.
BORISLAV MIKULI
REVOLUTION AND INTERVENTION. ON THE UTOPIAN
EFFECT OF PRAXIS
The author considers the attitude of silence about the death of the intellectual which left
a deep trace in the history of philosophy. On the example of the photomontage in Slobodna
Dalmacija published shortly before Petrovis death ,which was meant to discredit and write
him off, the diabolical genius of the time showed itself repeatedly openening the space for
interpretation based on the sign material of the time. The intention to write Petrovi off
from the new Croatian ideological universe had turned into its contrast by this photomon-
tage: methaphilosophical concept of thinking revolution has become a cultural gure. The
critical moment of the self-production of man, points out to creativity (poietical character
of productive activity) but also to the ethical (humane) character of the productive activ-
ity. The very idea of thinking revolution presents a utopian space created by the innite
potential of thinking in its effort to establish the world as a phenomenon of mind.
SEAD ALI
PRAKSA AVANGARDE I AVANGARDA PRAKSE
Izvorni lanak
MCLUHAN U SVJETLU POJMA PRAKSE GAJE PETROVIA
Iz vie razloga dananje predavanje elim popratiti kadrovima tekstova, slika,
plakata, instalacija, omota knjiga, letaka, i drugih uradaka avangardne umjet-
nosti s poetka 20. stoljea:
1. Rije je o umjetnikoj orijentaciji koja je svojim djelima i manifestima
temeljito prodrmala/promislila/stavila u pitanje podruja reeksije o umjet-
nosti, knjievnosti, lozoje, politike, morala, ekonomije - sve do medija i
propagande.
2. Petrovieva misao prakse i revolucije bitno je vezana uz otvorenost (u
kojoj obitava i oslobaajua dimenzija umjetnikog stvaralatva) i to ne bilo
kakva otvorenost (umjetnost esto zna pokleknuti pred ideologijama) samo
onog koje (kao ni kod avangardne umjetnosti) ne eli biti u slubi ideologija,
lanog morala, odranja postojeeg, etabliranja lanoga. U injenici da e i
sama avangarda nasjesti na ideologijsko, sadrana je potvrda njene otvoreno-
sti. Uz njene promaaje paralelno ide i nada da e otvorenost za novo i kriti-
ko promiljanje/stvaranje/djelovanje otvoriti i nove prostore slobode.
3. McLuhanova lozoja medija u umjetnicima i umjetnosti vidi pretee
svijesti o uplivima novih tehnologija na ljudsko iskustvo. Pritom nije zane-
mariva injenica da je na McLuhanovu misao bitno utjecao Wyndham Lewis,
iji duhovni i umjetniki korijeni izrastaju iz Pariza s poetka 20. stoljea, a
iji manifest virticizma (to ga McLuhan inkorporira u svoje djelo) nastaje
inspiriran talijanskim futuristom Umbertom Boccionijem.
4. Nikada nijedno podruje ljudske djelatnosti nije dosljednije izvrilo ta-
kvu, vrlo uvjetno reeno - bespotednu kritiku svega postojeeg, takvu
dekonstrukciju vlastite pozicije kako je to uinila avangardna umjetnost
futurizma, dadaizma, nadrealizma, imainizmastavljajui ne samo sve u
pitanje, nego i sebe samu do razine samoukidanja.
SEAD ALI PRAKSA AVANGARDE I AVANGARDA PRAKSE 176
5. Razgovarajui o umjetnosti, esto odlutamo od snage i dubine poku-
aja, izraza i dojmova koje u nama budi umjetnost. Suvremeno oko, njego-
vano na televizijskom spotu, rezu, pretapanju, 3 D animaciji, brzoj smjeni
kadrova, kadro je i misliti dublje i punije. Konano sve je to samo na tragu
jedne avangardne simultane pjesme, gdje se paralelnim pokazivanjem sadra-
ja postie nova dimenzija prenoenja poruke.
6. Impuls za ovakvu prezentaciju dobio sam i na nedavnoj konferenciji u
Njemakoj koja se odvijala pod imenom RE-READING McLuhan, Inter-
national Conference on media and Culture in the 21st Century (Thurnau,
14.-18. veljae 2007.) koja je pokazala da, barem s ovakvim temama, multi-
medijska prezentacija moe sugerirati vie dimenzija.
S jednim bih stavom s te konferencije i zapoeo. On kae: Budunost se
dogodila, treba promisliti kakva je budunost budunosti. Zbog toga Mc-
Luhana ne treba samo ponovno itati i interpretirati. Njega treba ponovno
pisati.
Koliko god je paradoksalan, ovaj stav sugerira najbolji put kada je rije o
naem odnosu prema ljudima koji su nas zaduili (meu njima su i Petrovi
i McLuhan).
Put u budunost poploan je, dakle, pitanjima na koja nismo dali odgo-
vore (ako ih je lozoja ikada i davala), miljenjima koja su mogla dati vie,
ali su bila ograniena vremenom i okolnostima, nedostatkom hrabrosti da se
krene stazama koje su se nadavale, ali koje, naizgled, nisu obeavale.
Da ne bismo zavrili tamo gdje sugerira sintagma prole reenice, poku-
at u pokazati neiskoriteni horizont razumijevanja Petrovievog odreenja
prakse, a koji u svjetlu novih mediolokih spoznaja iniciranih McLuhanom,
sugerira prenoenje pitanja Istine prema kontekstu ozbiljenja umjetnikog
(tonije ozbiljenje namjera koje se najsnanije grupiraju u umjetnikom
inu).
Pritom treba pripomenuti kako je cilj ovog istraivanja pronai ono ivo i
konstruktivno u miljenju revolucije koje je odredilo jednu epohu hrvatske
(jugoslavenske) lozoje, te ugraditi ga u aktualnu maticu mediolokih pro-
miljanja. Istovremeno treba pripomenuti kako je rije o lozojskoj razini
propitivanja problema. Samim tim mnoga e pitanja kritiara i teoretiara
umjetnosti ostati po strani. Filozoja, naizgled egoistino i samovoljno ula-
zi u ovo podruje propitujui pitanja slobode, te propitujui pitanje ljudske
slobode i horizonata ljudskoga svijeta, propituje smislenost svoje vlastite po-
zicije. Utoliko ovo miljenje ne zastaje na umjetnikom djelu i estetskoj/kri-
tikoj/povijesnoumjetnikoj procjeni i valoriziranju umjetnikog djela. Rije
je o pristupu kojemu su i te kako vani i manifesti umjetnika, svjedoanstva
o nakanama, dokumenti o promaajima, neuspjela umjetnika djela, diskusije
koje su intencije uinile vidljivima, itd.
To treba rei jer jo uvijek snano odjekuju rijei barda istraivanja avan-
garde Aleksandra Flakera o tome kako njega ne interesira stav umjetnika,
niti manifesti umjetnika njega interesira samo umjetniko djelo. Taj stav
treba potovati. Miljenja sam, meutim da se taj stav preporua kritiarima i
teoretiarima umjetnikog djela, znalcima pojedinih umjetnosti i konkretnih
umjetnikih djela.
Pred nama je meutim analiza koja eli razumjeti odnose u jednom lozo-
jskom promiljanju, i to promiljanje za svoj predmet uzima naprosto sve:
poput detektivskog, ovaj pristup mora misliti i mikroskopsku analizu detalja
i globalne kontekste odnosa, psihologija, tehnolokih pretpostavki i mnogo
toga jo.
PREMA TRIJADI: PRAKSA-EKSTENZIJA-MEDIJ
U sudaru lozoje prakse/revolucije Gaje Petrovia (openito doprinosa
Praxisove kole) i McLuhanovog promiljanja o ekstenzijama potaknutog i
nadahnutog artistikom praksom (i reeksijom) Lewisa, a kroz njega i futu-
rizma i avangarde s poetka 20. stoljea (te suvremenih mediolokih istrai-
vanja) zbiva se uvid u nunost pomjeranja sredita lozojskog intere-
sa prema trijadi: praksa ekstenzija medij.
Moda bi tonije bilo rei da se otvara jo jedan lozojski vrtlog unutar
kojega bi se neki odnosi mogli jasnije uoiti. Odavno je naime pitanje sredita
iz same lozoje otilo prema nelozojski odreenim centrima i/ili presta-
lo biti razvidnim u kakofoniji umnoavanog besmisla. No vratimo se Petro-
viu kao simbolu elje za promjenom svijeta, one iste elje koja je avangardu
bacala po lijevim i desnim rubovima prihvatljivosti.
Koja su bitna odreenja Petrovievog shvaanja prakse? ovjek je,
kae Petrovi - po Marxu ono bivstvujue koje bivstvuje na nain prakse.
Bit njegove slobode je u razvijanju kreativnih moi, u proirivanju i
obogaivanju ljudskosti. Slobodno je dakle ono djelovanje, ona praksa
kojom ovjek mijenja sebe i svijet. U takvoj praksi ovjek se razotuuje i
realizira kao univerzalno, slobodno, stvaralako i samostvaralako biv-
stvovanjepovijesno bivstvovanje ili bivstvovanje kroz budunost.
Pojednostavljeno, ovjek je samo ono to djelatno u i kroz praksu uini od
sebe i svijeta oko sebe. Kroz koju to djelatnost ovjek ini najpotpunije?
Petrovi sugerira: ovjek je u svom duhovnom stvaralatvu moda stvara-
lakiji nego bilo gdje drugdje. Proizvodi duhovnog stvaralatva esto su traj-
niji od proizvoda isto materijalne djelatnosti. Eshilove i Sofoklove drame,
Aristotelova i Platonova djela, i danas su ivi dok su mnogi proizvodi antike
materijalne kulture nestali bez traga i glasa.
Prisjetimo se i toga da Petrovieva praksa izrasta na tragu: Marxove kri-
tike Hegelove lozoje, odnosno lozoje uope; kritike religije kao kritike
drutva koje stvara potrebu za religijom; kritike listarske njemake stvarno-
sti koja je ispod razine svog vremena (posebno francuskih politikih isku-
stava); kritike malograanskog morala; kritike proizvodnih odnosa koji proi-
zvode ovisnost proletarijata, te uvida u neslobodu i otuenost kao proizvode
tadanje graanske stvarnosti.
Upravo je to misaoni kontekst koji odreuje i avangardu i njenu umjet-
niku praksu.
Na otvorenju izlobe Kandinskog u Galeriji Dada, teoretiar i praktiar
dade Hugo Ball, meu ostalim kae: Umjetnici ovoga vremena svijetu su-
protstavljaju vlastitu asketsku duhovnost. Oni ive neko duboko, iezlo po-
stojanje. Oni su proroci, pretee jednog novog vremena. Njihova djela zvue
u nekom samo njima znanom jeziku.
Tzara kao pisac prvog dadaistikog manifesta pie protiv tradicionalnih
shvaanja estetike (ljepota je mrtva); protiv umjetnosti openito (kao pozla-
ene movare); protiv lozoje (ije su dileme poput odabira kolaa poslije
veere): protiv dijalektike (kao oblika posrednog nametanja vlastitog milje-
nja), psihoanalize (kao bolesti koja sistematizira buroaziju), te morala na-
metnutog od strane trgovaca idejama sveuilinih zelenaa Nisu bolje
prole niti Istina ni ideja napretka, kao i ostale u to doba aktualne ideje.
Da je kontekst gotovo identian dalo bi se pokazati i na drugim primjeri-
ma. No za razliku od Marxovog projekta pronalaenja naivnog tla, ugrai-
vanja misli u to naivno tlo, dokazivanja da proletarijatu nije uinjena nikakva
posebna nepravda, te pravca koji eli politikom emancipacijom otvoriti put
ljudskoj - avangardni umjetnici s poetka 20. stoljea stavljaju u pitanje sve,
ali propitivanjem koje se ne zaustavlja na radikaliziranju politike situacije i
generalnim ocjenama, nego koje je proizvod svojevrsnih mediolokih istrai-
vanja (samopropitivanja vlastite pozicije, metode, medija i iskustva).
Istina u vrijeme rata mora biti zatiena gomilom lai, govorio je Churc-
hill. Milijuni ljudi pobijeni su u ime takvih lai, kojima se toboe titila istina.
Avangarda prvo stavlja u pitanje sebe, a onda i takvu istinu.
(Istine radi ne postoji otvorenost koja se ne moe nagnuti i na krivu stra-
nu. Svako je propitivanje na neki nain propitivanje granica i do rezultata do-
lazi tek nakon uranjanja u vodu. Otuda i u zabludama Marinettija i njegovih
sljedbenika treba pronai elemente oslobaajueg.)
Danas kada su korporacije zakupile prava na mnoge rijei i sintagme, kada
se kao krivolovci kreemo kroz umu rijei u strahu da neemo ubrati neku
zatienu biljku, postaje nam jasnija skepsa avangarde da e se rijeima i
pojmovima doi do neskrivenosti. Instrumentaliziran do krajnosti, jezik je
postao manuelom za uporabu politika, vojnih i misaonih doktrina, korpo-
racijskih osvajanja, holivudskog porobljavanja, takozvanog europskog duha
i reperskog guslanja
Povijesti pojedinih umjetnosti otkrile su dubioznost pozicije tradicional-
nog umjetnika i njegovu gotovo univerzalnu ideologinost. Avangarda stavlja
u pitanje moralnost takve pozicije stavljajui u pitanje moral kao takav.
Eksperimentirajui s medijem u kojemu stvara, avangardna je umjetnost
izala iz podruja umjetnosti proirujui ga!

Tipografskim plakatima pjesama pjesmu je poput reklamnog plakata
uinila ulici dostupnom (istovremeno propitujui i reklamu i ulicu).
Zaumnim izvikivanjem glasova avangarda je krenula prema oslobaa-
nju kreativnog u nesvjesnom (propitujui naslage nataloene neslobode).
Slaganjem pjesme sluajnim odabirom rijei avangarda je sugerirala
poetiko ustrojstvo logosa koji se uvijek iznova u svakom sueljavanju op-
stojnosti (bia, rijei, znakova) oblikuje, dograuje i razvija.
Paralelnim deklamiranjem vie pjesma (simultanim poemama), avan-
garda je bjeala od linije smisla raene po obrascu proizvodne trake (doslov-
ce i metaforiki) otkrivajui nam da ivimo u manjku dimenzija.
Koritenjem starih knjievnih tekstova kao materijala za rad, avan-
garda je ne samo pokazala prije McLuhana da je stari medij samo materijal
za novi, nego je inicirala umjetnikom redeniranju neumjetnikog korpusa
tekstova.
Uvoenjem montae kao knjievnog pristupa, ne samo da se prizna-
vala snaga utjecaja vizualnog miljenja nove tehnologije, lma nego se im-
plicite priznavalo kako smo u svakom naem misaonom, govornom, lozof-
skom, knjievnom, umjetnikom, znanstvenom inu, montaeri koji manje
ili vie prihvatljivo od ponuenog materijala, montiramo velike istine (koje za
posljedicu imaju velike nesree).
Oslobaanjem emocije avangardna je umjetnost priznala da nam je po-
trebna terapeutska dimenzija umjetnosti, ali i da je ono emocionalno u naletu
instrumentaliziranja jezika (kroz tradicionalne znanosti, moral, lozoje, po-
litike, ekonomije) ostalo zatoeno u otuenom, nerealiziranom, potisnu-
tom, nesvjesnom dijelu ljudskog bia.
Uvoenjem sluaja avangarda osim navedenoga pokazuje koliko smo u
svom bivstvovanju odreeni neim potpuno neodreenim, ponekada uistinu
ironinim i demisticirajuim. (Sjetimo se Feuerbacha: U miljenju ja sam
apsolutni subjekt, sve putam da vrijedi samo kao objekt ili predikat mene,
onoga koji misli, netolerantan sam. U osjetilnoj djelatnosti ja sam naprotiv
liberalan, doputam predmetu da bude ono to sam i sm - subjekt, zbiljsko,
samodjelatno bie.)
Revitaliziranjem maske i plesa avangarda je jo jednom potvrdila da u
artistiko miljenje/preoblikovanje/doivljavanje svijeta moramo ui cijelim
svojim biem.
Redukcija u odabiru rezultira reducirajuim odgovorom. Miljenje svijeta
je misao. Vjerovanje u Boga je povjerenje. Politika promjena je promjena na
razini politike.
Avangarda destruira sintaksu pronalazei ve u gramatikim pravilima
sredstva zavoenja, obmana i ideologija.
Razvijaju se knjievni, likovni i knjievno-likovni kolai, kojima se eli
pokazati potencijalno bogatstvo percepcije alternativnog oblika prenoenja
stavova. No umjesto da se razvijaju u misaonim laboratorijima mislilaca pro-
mjene, ovi kolai zavravaju u reklamnim laboratorijima proizvoaa navike/
ovisnosti (ovisnost se od sredstva za proizvodnju preselila u ovisnost o rekla-
miranim proizvodima).
Avangarda naglaava akustiku dimenziju pjesama; time se s jedne strane
daje za pravo McLuhanu i njegovoj tvrdnji da nas elektrika implozija vraa
pomalo zaboravljenom svijetu akustikog. S druge strane sugerira se izgova-
ranje poetskog jer se tim izgovaranjem angaira cijelo ljudsko bie (za razliku
od klienja oka po papiru).
Simultanizam u knjievnosti i likovnoj umjetnosti sugerira trenutano
predstavljanje vie dimenzija; Umjetnici ele proi IZA, vidjeti istovremeno
sve dimenzije, prikazati istovremeno i ono na dvodimenzionalnoj slici oku
nevidljivo. McLuhan u Picassovom kubizmu prepoznaje hod kamere prika-
zan u dvije dimenzije.
Avangardni su umjetnici s poetka 20. stoljea postali svjesni propagan-
dne dimenzije. Ironiziraju njene oblike, ali je i koriste.
Oblikuju se svojevrsne PR konferencije i igrani hepeninzi. Puno prije
Johna McKenzija sugerirali su performans kao izvedbeni oblik.
Razvija se svijest o konkretnom predmetu. Pisoar postaje prijelomnom
tokom suvremene kulture (u teorijskim konzekvencama praktinog ina
jednog umjetnika).
Zbilja je ovim inom zatraila i slubeno sudjelovanje u zajednici diza-
jniranih i umjetniki oblikovanih danosti. Duchampov pisoar izrazio je na
svojevrstan nain elju podizanja realiteta, ali ne na razinu pojma ili istine,
nego na razinu ljepote. Opet ne na razinu bilo kakve ljepote (kao paradigme
spektakla zavoenja) nego ljepote osloboene takvih vrsta zavoenja.
Avangarda uvia promjenu recepcije tadanjeg promatraa umjetnosti.
Time izlazi u susret McLuhanovom miljenju da se s elektrikom implozijom
zbiva promjena doivljaja svijeta oko nas, a samim tim i recepcija umjetni-
kog. Jo je vanije da nam ova spoznaja otvara put na liniji ekstenzija medij
praksa, gdje se ova dimenzija uspostavlja kontrolnim kriterijem za svako
(politiko) agitiranje za promjenom.
Cabareti i ulice postaju poprita umjetnikih akcija. Ulice su medij pro-
mjene. Artistike nakane ne ele se zadrati u galerijama i muzejima. ele van
u izravni kontakt. Strukture kapitala reagiraju stvaranjem trita umjetnina na
kojemu umjetnici koji nisu imali za kruh postaju posmrtni milijarderi.
Slutei takvu situaciju, kod avangardnih se umjetnika javlja skepsa kada je
rije o pravima na umjetniko djelo. Zaljubljenici u izravno i neideoloko
zagovaraju plagijat i slobodno rabljenje tuega.
Plakatna optofonetska poezija nudi prolazniku pjesmu u obliku uline
reklame. Hausmannovi automobili due podsjeaju na kolano predstav-
ljanje tadanjih revija, te ekspliciraju mogunosti grake industrije.
Walter Mehring radi jezini kola pod imenom: Reklama osvaja ivot.
Avangardna umjetnost, dakle, istrauje zvuk, tipograju, hepening, rekla-
mu, sluaj, nesvjesno, plakat, neartikulirane zvukove, pjesme bez rijei, rijei
bez smisla, umjetnost bez logike, lozoju bez Boga.
McLuhan bi rekao: dogodila se implozija. Svijet elektrike, kasnije elek-
tronike, postao je novom ekstenzijom, novim pomagalom, produetkom,
medijem, koje je trailo, uvjetno reeno, prevrednovanje svih vrijednosti.
Ta McLuhanova ideja o utjecaju tehnolokih produetaka na doivljaj,
openito recepciju svijeta, kao i oblikovanje i mijenjanje samog ovjeka, ima
upravo u avangardi krunski dokaz, ali se moe promisliti i u perspektivi Pe-
trovieve prakse kao naina uspostavljanja horizonta ljudske slobode.
Svima nam je poznata opinjenost futurista novim tehnologijama:
automobilima, avionima, radijskim prijamnicima koji su omoguavali da
pjesnika rije bude dostupna u trenutku velikom broju ljudi.
Poznata nam je takoer opinjenost avangarde tipograjom kao i secira-
njem svakog medija i sredstva umjetnikog rada do najmanjih estica.
Istovremeno, stalno treba podsjeati: Praksa avangardne umjetnosti kre-
tala se u horizontu kritike graanske ideologije i traila je one oblike bivstvo-
vanja koji:
a) nee biti odreeni ideoloki,
b) nee predstavljati sredstvo u obrani postojeih neprihvatljivih odnosa,
c) nee robovati tradicionalnim medijima nego e batiniti od novih teh-
nologija i novih spoznaja,
d) nee se zaustavljati u podruju izolirano estetskog nego ulaziti u ivot,
uzimati iz ivota i uspostavljati razliite relacije spram ivota.
Kritizirajui svoje kritiare koji su tvrdili kako je tehnika instrument koji
za razliku od kapitalizma u socijalizmu postaje poslunim, Gajo Petrovi
kae: Atomska bomba nee poeti da proizvodi jestive peurke im na nju
nalijepimo socijalistiku etiketu.
McLuhan je uvijek zagovarao misao da tehnika nije neutralna. tovie Mc-
Luhan je uvijek mislio i pokuavao objasniti da je svaka uporaba odreenog
medija ostavljala na ovjeku traga, odnosno da je u reenici MEDIJ JE PO-
RUKA, pojednostavljeno reeno, subjekt medij i da je na njemu naglasak.
tovie, McLuhan ismijava onu vrstu svijesti koja prekrivajui oi ruka-
ma misli da e ostati zatiena od tehnologije. Od naleta novih tehnologija,
smatra McLuhan nee ostati zatiena niti drutva Istoka, a niti osobe koje
izjavljuju kako ne itaju oglase (danas bismo rekli: ne gledaju televiziju, ne
slue se internetom, ne alju SMS poruke nemaju blog, nisu na nekom od
foruma, nisu prikljueni).
Polazei od svojih osjetila, elje da ih maksimalno oslobode, svijesti o per-
cepciji samoj - umjetnici su, smatra McLuhan, jedini sposobni nekanjeno se
suoiti s tehnologijom.
ulni odnosi i obrasci opaanja mijenjaju se; mijenjaju se navike, obrasci
miljenja, sustavi vrijednosti. Upliv novih tehnologija na svijest i svijest o
tom uplivu iznova je, sada na konkretniji nain, oivjelo staru dilemu o (ne)
spoznatljivosti bitka, odnosno spoznatljivosti sukladno relaciji tehnologija-
osjetila-nadosjetilna pojmovna nadgradnja. Nad sintetike sudove a priori
nadvila se sjena tehnologija koje, mijenjajui se tokom povijesti, mijenjaju
nae predispozicije.
ovjek je, smatra McLuhan, odreen svojim ekstenzijama a da to uglav-
nom i ne zamjeujestvara posrednike koji posreduju tako da dodaju, odre-
uju, uvjetuju, prilagoavaju, interpretiraju
Petrovi kae: Tako ima mnogo oblika u kojima ovjek otuuje proizvo-
de svoje vlastite djelatnosti od sebe i ini od njih poseban, nezavisan i moan
svijet predmeta, prema kojima se onda odnosi kao rob, nemoan i zavisan.
Sve je u pitanju jer je rez koji je donijela nova tehnologija iz temelja pro-
mijenio odnose meu ekstenzijama. Umjetnici su prvi reagirali.
NISU LI U TEMELJU PROIZVODNIH ODNOSA REZULTATI
KUMULIRANJA PRIVILEGIJA KORITENJEM RAZLIITIH
EKSTENZIJA?
U drutvu iz kojeg su eksploatatori eliminirani, ovjekovu slobodu ugroa-
vaju sredstva pomou kojih saobraa s prirodom i s drugim ljudima (tehnika)
i drutveni oblici u kojima se to saobraanje vri (drutvene organizacije i
institucije). Pitanje o slobodi pojavljuje se danas prvenstveno kao pitanje o
slobodi i socijalizmu i kao pitanje o slobodi sa tehnikom. U ovom je Petro-
vievom stavu sadrano mnogo toga.
Ovo je mjesto gdje se priznaje primat odnosa spram tehnike, tj. u temelj
se stavlja pitanje sredstava proizvodnje ili prijenosa, njihove uporabe i poslje-
dica uporabe tih ljudskih ekstenzija. S pravom se onda moemo pitati: Ako
je izum stvorio privilegij i masu (s druge strane), onda se klasni odnos mora
temeljitije promisliti u svjetlu novih spoznaja o proizvodnim sredstvima kao
ekstenzijama.
I sam Marx (mekluanovski) u Kapitalu pie: Na ovaj nain pretvara on
(misli se na radnika) stvari date od prirode u organe svoje djelatnosti, u or-
gane koje dodaje svojim sopstvenim tjelesnim organima, PRODUUJUI
svoje prirodno telo, uprkos Bibliji.
McLuhan ima sliku kojom pokuava svoj uvid u smjene tehnologija uini-
ti potpuno jasnim. On se naime poziva na krila aviona koji se pribliava pro-
bijanju zvunoga zida. Trenutak prije tog probijanja zvuk na krilima aviona
postaje vidljiv. Pojavljuju se zvuni valovi nakon ega slijedi tiina. Ovaj
odnos on predlae kao matricu smjene tehnologija: kada se pojavljuje nova
tehnologija, stara se tek onda ini vidljivom (uglavnom i postaje predmetom
odnosno sadrajem nove tehnologije).
Hibridizacija ekstenzija, smatra McLuhan, oslobaa ogromnu energiju.
Teko je u povijesti umjetnosti nai period (uz ovaj s poetka XX. stoljea) u
kojemu je oslobaanje energije bilo tako i toliko evidentno.
Starim usmenim narodima koji su prelazili na pismenost dogodila se neka-
da eksplozija oka. Sve to se ulo, vidjelo, doivjelo, osjetilo, sanjalo, slutilo,
izmislilosve je zavravalo u gramatiki ureenim redovima vojnika/slova
koji su marirali nosei uvijek jednu poruku, jedan smisao, jednu dimenziju
(ako izuzmemo umjetnike otklone). Tehnologija elektronike donosi - ne ek-
sploziju nekog novog ula (premda e McLuhan govoriti o revitalizaciji sluha)
nego snaenje ideje o istovremenom doivljavanju svijeta svim ulima. Do-
godit e se svojevrsno oslobaanje upuenosti na jedno dominantno osjetilo.
Kolai, montae, hepeninzi, rady-made, zaumni zvukovni izriaji, i mnogo
toga jo pokazatelji su smjerova u kojima se slutilo novom oslobaanju.
U ideji da e umjetnici biti prvi koji e shvatiti probleme i utjecaje novih
ekstenzija/tehnologija/medija, te koja e ovjeka prirediti za prihvaanje tih
novih sredina implicite je sadran stav/prepoznavanje umjetnike prak-
se kao slobodnog stvaralakog i samosvjesnog bivstvovanja. No do toga se
dolazi mukotrpnim oslobaanjem percepcije, novim nainima gledanja, do-
ivljavanja svijeta, novim pokuajima
McLuhan je ponudio metodu kubizma za ilustraciju jednog od takvih po-
kuaja. Rije je naime o pokuaju da se napusti iluzija perspektive i da se,
ubrzano, dakle istovremeno odmah prui cjelina. Za razliku od slikarske
tri dimenzije, kubizam, smatra McLuhan, pokuava prezentirati poruku kao
konguraciju; umjesto perspektive pokuava se prezentirati sve; umjesto to-
ke gledita (tako karakteristine za pisani tekst) kubizam nudi istovremenost
svih dimenzija i segmenata slike. Pojednostavljeno reeno: kubizam nudi
ploni prikaz hoda kamere oko predmeta i prikaz svega snimljenog u dvije
dimenzije.
Ako pomnije promotrimo pokuaje avangardizma, prepoznat emo i ta-
kvu namjeru: probiti se preko zvukova, sluajno odabranih rijei, krikova,
procesa montae, odustajanja od tradicionalne geometrije prikazivanja i sli-
nih naina do procesa miljenja koji nije unaprijed odreen, mehaniki ili
ideoloki zacrtan. S neku drugu stranu odbaene logike, nadali su se umjet-
nici osporavanja, morala bi biti neka nova, svjea, nepotroena, individual-
na, jedra misao, misao do koje se moe doi jedino nainima razliitim od
ulaenja u postojee rijeke i matice ve postojeih misaonih i ideologiziranih
obrazaca.
Ako imamo u vidu to su sve uinili futuristi, dadaisti, nadrealistiu
Rimu, Parizu, enevi, Moskvi, Berlinu, Zagrebu, Beogradu, onda s punim
pravom moemo rei da su oni anticipirali misao McLuhana, odnosno da su
eksperimentirali na podruju na kojemu je McLuhan usidrio svoje teze. U
emu je avangarda bila mekluanovska?
- Naglaavanjem znaenja tehnologije.
- Svijeu o promjeni percepcije uslijed novih sredstava komuniciranja.
- Odreenou medijem kroz koji se govori (to rezultira bijegom u ek-
speriment i atomiziranjem sredstava komunikacije).
- Uvianjem povezanosti tehnologije i medija odnosno ekstenzija s vae-
im svjetonazorom (to je umjetnike vodilo revolutivnom stavljanju u pitanje
svega: umjetnosti openito, konkretnih umjetnosti, medija, sredstava, boja,
glasa, rijei, jezika, tona) to je vodilo kritici apologetske pozicije religije,
lozoje, morala, drutva.
Avangarda eli osloboditi ono iracionalno i nesvjesno. McLuhan smatra
da je Zapad pobrkao razum s pismenou, te da je to bio osnovni razlog
stvaranja nesvjesnog u ovjeku.. Avangarda je eljela istovremenost paralel-
nih zbivanja (primjerice govorenja pjesama). McLuhan smatra da je pisme-
nost razvijala obrasce slijeda i neprekidnosti (poznata je njegova metafora o
slovima/vojnicima). Avangarda je zagovarala prekid kontinuiteta i okretanje
prema iskustvima Istoka. Zapad je, s pojavom elektrike implozije, postao
svijetom koji se openito stalno okree Istoku.
U pismu je oigledno McLuhan vidio nazivnik za beskrajne (jezine, go-
vorne, dijalektalne) razlike ljudi, gradova i pokrajina jedne zemlje. No sve su
te razlike (prividno) nestajale uporabom istih slova i istoga jezika. McLuhan
navodi Tocquevilleovo zapaanje kako je tiskana rije bila uinila Francusku
homogenom. Razlike starog feudalnog usmenog drutva kao da su izbrisane.
Revolucionarnost medija pisma ponitila je prividno razlike i ustanovila tu
jednoobraznost koja razlike gura pod tepih svijesti. Tu vrstu revolucije teko
je prepoznati. Premda je rije o osnovama na kojima e se graditi suvremena
zapadna civilizacija, upravo zato to sve to promatramo iznutra, esto nee-
mo biti svjesni dimenzija promjene.
Avangardna umjetnost predstavlja krik zainteresiranih za nesvjesno. Pozi-
vanje na Freuda samo je dobrodola pomo u traganju za viedimenzional-
nim predstavljanjem umjetnike kreativne nakane u materijalu. Vie nije bilo
dovoljno da skulptura progovori; avangardna je umjetnost slutila da karte
treba ponovno promijeati i spoznaju i umjetnost posloiti po drugim prin-
cipima.
Upravo onako kako su to, ne do kraja osvijeteno i ponekada ne do kraja
suvislo, iskazivali avangardni umjetnici umjetnost prva ulazi u podruja
koja e drutvena zajednica mnogo godina kasnije McLuhan kae desetlje-
ima kasnije osvijestiti.
ivimo u svijetu okova koje nam svakodnevno priinjaju nove tehno-
logije, okova s kojima se moe nositi upravo ona koja je na njih na vrijeme
upozoravala umjetnost.
Umjetnik je prorok, ovjek integralne svijesti, ovjek koji drutvu obo-
ljelom od tehnolokih rezova moe pruiti imunitet. I umjesto da se osloni-
mo na umjetnost, mi smo utoite nali, smatra McLuhan, u produecima/
medijima koji nam svakodnevno uzvraaju narkotikim slikama. Umjesto da
istraujemo dosege slobode, koju su otkrivali avangardni umjetnici, dopustili
smo da u ovo elektriko doba naim ivanim sustavom upravljaju privatne
korporacije.
U elji da im se suprotstavi, Marx ih je na specian nain opravdao.
Svodei pitanja slobode na razinu kritike otuujuih odnosa unutar sustava
proizvodnje, Marx je slobodu odredio negativno. Traei oslobaanje po-
sredstvom klase kao takve, sugerirao je slobodu u sferi politikog; samim tim
je otvorio vrata nesporazumima nakon Oktobarske revolucije. Zato sovjeti
ne bi mislili da politika treba preuzeti ulogu umjetnike avangarde, ako i sam
Marx do slobode eli doi politikom borbom (kao pretpostavkom ljudske
emancipacije)?
SVE JE VE REENO, STVAR JE U TOME TO JE NAGLAENO
I TO JE S IM POVEZANO
Naizgled nespojivi pristupi i naini razmiljanja pokazuju iznenaujue sli-
nosti.
Sredstva rada o kojima (o ijoj razvijenosti) ovisi oblik drutvenih odno-
sa u osnovi su (McLuhanove) ekstenzije, iji razvoj mijenja ovjeka i na
njega bitno utjee.
Marx je dakle bio svjestan mekluanovske dimenzije postavljanja problema.
No zato nije ostao na toj razini? to bi se dogodilo da je Marx svoju analizu
usmjerio prema analizi osuenosti odreenih grupa ljudi na ekstenzije koje
ih pretvaraju u masu? Kuda bi Marxa odvelo bodrijarovsko promiljanje ali
sada kritike politike ekonomije ekstenzija? Treba li Petrovievo ovjek je
bie prakse, interpretirati onako kako proizlazi iz McLuhana: ovjek je bie
odreeno svojim ekstenzijama i bit e onoliko slobodnije koliko je svjesnije
njihova utjecaja, odnosno onoliko koliko se izbori za pravedniju raspodjelu
tih neminovnosti.
Kad Petrovi govori da nema slobode bez prakse, niti prakse bez slo-
bode, onda to u McLuhanovoj terminologiji znai da su samo umjetnici
(dakle praktiari slobode) oni koji to mogu ranije osjetiti, vidjeti, doivjeti.
Politika akcija stvorit e pretpostavke. Rezultat politike akcije je sloboda na
razini politikog. Koliko je neophodna, ona je toliko i prazna i lako se izvrgne
u svoju suprotnost. Umjetnost je uvijek dolazila iz budunosti svjedoei o
neemu to je tek nasluivala.
Slobodna stvaralaka praksa uporino je mjesto Petrovievog suprotstavlja-
nja tvrdom marksizmu, jer je takva praksa cilj i kriterij, putokaz i pokazatelj
realiziranosti.
U emu je praksa najslobodnija, najljudskija? Koja je to praksa kroz koju
e se ovjek najbolje realizirati ? Koja je praksa s onu stranu otuenja? Koja
praksa omoguuje rabljenje ekstenzija tako da one ne stvaraju nove ovisnosti
(nagomilani rad starim sredstvima proizvodnje)?
Ako je to umjetnost, pred nama je pitanje: Ne treba li sredinjom katego-
rijom relevantnog lozojskog pristupa biti odnos PRAKSA EKSTEN-
ZIJA MEDIJ?
Ako ekstenzija proizvodi masu, ne treba li misao slobode utemeljiti u te-
meljitijem promiljanju ekstenzija, posebno u svjetlu mogueg osloboenja?
Ako je umjetnost praksa oslobaanja, a ona to jest, onda bi cjelokupna
struktura kritike politike ekonomije trebala biti strukturirana oko ekstenzija
a ne oko rada. (Rad moe biti i stvaralaki ali ekstenzija proizvodne trake koja
ovjeka pretvara u stroj ne moe stimulirati umjetniko! Baudrillardova
slutnja ila je u tom smjeru.)
Ako je istina u praksi oslobaanja, praksi uspostavljanja takvih uvjeta u
kojima e se ovjek realizirati kao stvaralako bie, onda tu praksu moemo
razumjeti kao neto to ima vie oblika koji vode u jednom smjeru. Jedan od
najvanijih je umjetnika praksa u najirem smislu.
Tako se na kraju ini loginim ono to je naizgled paradoksalno: Petro-
vieva lozoja prakse odnosno miljenje revolucije, zavrava u vrlo iroko
shvaenoj estetici. Dio konkretizacije ovog miljenja u svom je djelu pro-
veo Danko Grli. I jedan i drugi, naalost, usmjereni na ono najbolje Karla
Marxa, spaavajui Marxa, odredili su svoje granice. Tonije, ograeni svo-
jom vlastitom odlukom, najvie su dali dajui usput, u naznakama, slutei

SEAD ALI
PRACTICE OF THE AVANT-GARDE AND THE AVANT-
GARDE OF PRACTICE. MCLUHAN IN THE LIGHT OF
THE PETROVICS CONCEPT OF PRACTICE
This work examines Petrovics thought about practice and revolution essentially connec-
ted with openeness which points towards its link with the avant-garde art practice. In the
clash of Petrovics philosophy of practice/revolution and McLuhan thinking about exten-
sions and contemporary media research, an insight is gained about the necessity of the shift
of the centre of philosophical investigations towards a triad: practice-extension-media.
Petrovics thinking revolution thus results with a comprehensive esthetics.
JOKO ANI
PRINCIP VERIFIKACIJE: PETROVI VS. BERI
Izvorni lanak
1. UVOD
Ovaj prilog tie se jednog problema kojemu je profesor Petrovi posvetio
panju u okviru onoga dijela svoga opusa koji je posveen tzv. analitikoj
lozoji - u nas inae jo uvijek dosta kontroverznoj lozofskoj paradigmi,
iji je ak i naziv viestruko problematian. S jedne strane istie se raznolikost
lozofskih koncepcija, inicijativa i pravaca istraivanja okupljenih pod tim
nazivom, zbog ega postaje upitno govoriti o jednoj paradigmi, to jedinstveni
naziv implicira (no, naravno, taj se problem javlja kad je rije bilo o kojoj
paradigmi), ili se pak termin analitika lozoja ograniuje samo na neke
od lozofskih kola koje se uobiajeno smatra analitikima. S druge strane,
tvrdi se da je sintagma analitika lozoja contradictio in adiecto ili da bi, ako
je opozitivni parnjak analitike lozoje kontinentalna lozoja, onda ovu
prvu konzistentnosti radi trebalo nazivati otonom, morskom i sl. (ime
je jasno naznaen negativan stav prema onome za to se predlae takvo iro-
nino ime). Kako bilo, naziv analitika lozoja postao je uvrijeenim, to
ukazuje na njegovu komunikacijsku uspjenost kad treba oznaiti odreenu,
koliko god interno diferenciranu, porodicu suvremenih lozofskih stremlje-
nja, pa se stoga i pojavljuje u prvoj reenici ovoga teksta (makar i uz preks
tzv.). Budui da ga rabi i sm profesor Petrovi
1
, nema razloga da se previ-
e zadravamo raspravljajui o njemu.
2
1
Zato je bolje da se itav ovaj pravac, kao to se to obino i ini, naziva analitikom
lozojom () (Petrovi, 1964: 155).
2
S obzirom na to to je ovdje stanovita lozofska kola ili skup kol oznaen kao -
lozofska paradigma, moglo bi se prigovoriti kako u lozoji nema paradigmi, barem ne
u smislu u kojem ih ima (ako ih ima) u znanosti (termin je, dakako, Kuhnov). Ovdje nema
mjesta za raspravu o tom meta-lozofskom pitanju, pa neka dostaju ove tri napomene: prvo,
JOKO ANI PRINCIP VERIFIKACIJE: PETROVI VS. BERI 190
Problem o kojem e biti rijei jest problem logikog statusa, kao i prihvat-
ljivosti
3
, famoznog principa verikacije, to ga je zastupao lozofski pokret po-
znat kao logiki pozitivizam. Princip verikacije je kriterij smislenosti kojim
se tvrdi da je reenica smislena ako i samo ako je ili analitika ili empirijski
provjerljiva; njegova je osnovna funkcija bila da velik dio lozoje eliminira,
pod imenom metazike, kao doslovnu besmislicu. Presuda besmislenosti,
prema Carnapu (2004: 102-103), pogaa: 1. svaku spekulativnu metaziku,
koja tei biti spoznajom iz istog miljenja; 2. onu metaziku koja, polazei
od iskustva, eli spoznati ono to lei izvan ili iza iskustva; 3. svu lozoju
vrijednosti i normi, svaku etiku ili estetiku kao normativnu disciplinu (jer vri-
jednosni sudovi nisu podloni empirijskom testu); naposljetku, 4. ona meta-
zika usmjerenja, koja se uobiajeno, prema Carnapu neprikladno, nazivaju
spoznajno-teorijskima, poput realizma, subjektivnog idealizma, solipsizma
itd.
Pitanja i probleme vezane uz koncepcije koje su zastupali predstavnici
logikog pozitivizma u nas je reaktualizirala nedavna knjiga Borana Beria
Filozoja Bekog kruga. U toj knjizi Beri kao da je imao na umu ovu Flau-
bertovu opasku: Kad pie biograju prijatelja, pii je kao da se osveuje za
njega (iz J. Barnes, Flauberts Parrot) - radi se, naime, osim kritikog prikaza, i
o obrani mnogih aspekata logikog pozitivizma pred njegovim brojnim kri-
tiarima i protivnicima, meu kojima je i prof. Petrovi. Kritika tih kritiara
moe se smatrati svojevrsnom osvetom, naravno, hiperboliki reeno, po-
sebice ako se ima u vidu imid koji je logiki pozitivizam imao (i jo uvijek
ima) u ovdanjem lozofskom krajoliku
4
. Ipak, veina kritiara protiv kojih
Beri polemizira i sami su analitiki lozo.
ini se da je u svakoj intelektualnoj djelatnosti, u koju je ukljuen vei broj ljudi, i to kroz
dua vremenska razdoblja, mogue uoiti neke ope idejne okvire misaonog rada, i to takve
koji se smjenjuju kroz vrijeme (njihove obrise obino zacrtaju ili izmijenevelikani, a poko-
ravaju im se ostali); drugo, izgleda da je analitika lozoja osobito sklona funkcioniranju
na nain paradigme (makar se i analitike paradigme same mijenjale); naposljetku, nije ne-
opravdano zadatkom lozof smatrati to da u to veoj mjeri pokuaju iskoiti iz ustaljenih
obrazaca, no to vrijedi i za znanstvenike.
3
Precizno govorei, radi se o dva razliita (iako povezana) problema.
4
Usp. Pejovi (1979: 17): Primjere jo-ne-lozoje u nae doba nalazimo meu razno-
vrsnim kolama znanstvenog empirizma, neopozitivizma i analitikog lozoranja, a kao
najtipiniji istie se logiki pozitivizam., te: () pri pobliem promatranju ovih nastojanja
Namjera ovog teksta jest da bude problemski, tj. da se bavi spomenutim
problemom vezanim uz princip verikacije, i to s obzirom na predloena
rjeenja u Petrovia i Beria (koji polemizira s Petroviem i drugima), te u
oxfordskog lozofa Michaela Dummetta (ije mi se rjeenje ini pogrenim
na zanimljiv nain). Tekst se, dakle, nee baviti prvenstveno ili jedino onim
to prof. Petrovi tvrdi glede principa verikacije, ve e raspravu o Petro-
vievu stavu ukljuiti u openito razmatranje koje smjera na to da na kraju
predloi i vlastito rjeenje. Ne namjeravam se sloiti ni s Petroviem, ni s
Beriem, no vrijedi istaknuti da stajem na stranu prof. Petrovia u smislu
openitog stava da princip verikacije treba odbaciti. Opi stav prema tome
i slinim reglementirajuim principima, naime takvima doista predloenim
ili potencijalnim principima koji imaju za svrhu, foucaultovski reeno, nad-
zor i iskljuivanje u pogledu naeg diskursa, iznijet u takoer na kraju.
5

2. PETROVI - BERI
Petrovi navodi: Mislim da je najvea tekoa na koju nailaze logiki poziti-
visti u vezi s principom verikacije odreivanje statusa tog principa (1964:
168).
6
I dalje: Kako su prema samom principu verikacije svi stavovi (smi-
saoni iskazi) ili analitiki ili empirijski provjerljivi, to i princip verikacije, da
bi imao neki smisao, mora biti ili analitiki ili empirijski provjerljiv. Meutim,
po svemu izgleda da on ne moe biti ni analitiki ni empirijski provjerljiv.
A ako je tako, onda sam ovaj osnovni princip logikog pozitivizma mora
biti obian besmislen metaziki iskaz. To je standardni prigovor principu
otkrivamo njihov scijentistiki karakter i na kraju nam se ukazuju kao pothvati koji stoje
blie ili dalje otvorenoj anti-lozoji.
5
Primjere mnogih takvih principa mogue je nai u Foucaultovu tekstu Poredak dis-
kursa (v. Foucault, 1994). Moda bi trebalo napomenuti da su principi koje navodi Foucault
mnogo vie prljavi, mnogo vie vezani uz drutvene odnose moi i gospodarenja nad
diskursom nego to je to naizgled potpuno apstraktni princip verikacije. Pa ipak, rekao bi
Foucault, mo je posvuda (1994: 65). Nije li borba izmeu logikog pozitivizma i meta-
zike takoer i borba za pravo na govor, i time za prevlast u mrei moi, voena voljom
za istinom?
6
Odnosno, Petrovi (1979: 262). Beri citira prema ovom potonjem djelu, a ja prema
djelu navedenom gore u tekstu, gdje se nalazi proirena verzija istog teksta.
verikacije. Kako tvrdi Beri: Drugi vrlo esti prigovor (uz neodrivost
podjele analitiko-sintetiko, op. a.) logiko-pozitivistikom programu jest
da princip verikacije eliminira samoga sebe kao metaziku besmislicu
(2002: 84). Petrovi zatim razrauje ovaj argument na oba njegova kraka.
Mogunost da princip verikacije bude empirijski provjerljiv odbacuje brzo,
jer nije jasno kakva bi to iskustva mogla da ga potvrde ili opovrgnu (ta-
koer i zato to Ayer, ijim se nazorima u tom kontekstu prvenstveno bavi,
odbacuje tu opciju). Beri na vie mjesta spominje lingvistiku anketu kao
metodu kojom bi se princip verikacije moglo provjeravati, i to takvu kojom
bi se utvrivalo: a) je li princip de facto prihvaen u govornoj praksi, te b) je
li prihvaen kao analitiki iskaz (gdje onda govorna zajednica termine smi-
slenost i provjerljivost smatra sinonimnima
7
) ili kao empirijska istina o
smislenosti (gdje bi to da su smislene samo one reenice koje su provjerljive
bila injenina istina). No, mislim da nikakva takva anketa ne bi zapravo bila
provediva. Prosjeno obrazovani govornik, uzmimo za primjer, hrvatskoga
jezika, teko da bi, naime, bez ekstenzivnijih objanjenja uope znao kako
da odgovori na dana pitanja. Reakcija na pitanje: Smatrate li da su smisleni
samo oni iskazi (reenice) koji su ili analitiki ili empirijski provjerljivi? bila
bi, po svemu sudei, zbunjenost. Ako bi se pak ispitanicima prije ankete
krenulo razjanjavati to su to analitiki, a to empirijski provjerljivi iskazi
(jer ni to nije tako jednostavno: imamo konkluzivnu provjerljivost, parcijalnu
provjerljivost, itd.), time bi ve dolo do nedopustivog upletanja u dokazni
materijal, tj. neizbjenog sugeriranja odgovora. Isti bi sluaj, po svoj prilici,
nastupio ako bismo postavili pitanje: Smatrate li da je de facto istina da su
smislene samo one reenice koje su provjerljive? odnosno: Smatrate li i-
njeninom istinom da su smisleni samo iskazi koji govore o injenicama?,
kao i: Smatrate li iskaz smislen neprovjerljiv iskaz samoproturjenim?
(ova pitanja sluila bi traenju odgovora na pitanje pod b to ga navodi Ber-
i). U krajnjoj liniji, rije smislenost toliko je viesmislena da oito nije
sinonimna s provjerljivost, to je ve jedan razraeni teorijski pojam (osim
ako ga se ne shvati u svakodnevnom smislu, no tad provjeriti moe znaiti
i pitati nadlene institucije).
Drugi krak Petrovieve argumentacije ne pokazuje, kao to bi se moglo
oekivati, da princip verikacije nije analitiki iskaz, ve da denicija (status
koji Ayer dodjeljuje principu verikacije) ne moe biti analitiki iskaz, i to
7
Ustvari, sinonimno bi bilo smislenost i analitinost ili provjerljivost.
zato to se u deniciji toga to je analitiki iskaz ve pojavljuje rije de-
nicija pa to dovodi do cirkularnosti.
8
To bi bila razorna kritika kad bi pr-
venstvena meta te kritike, Ayer, smatrao da denicije doista jesu analitiki
iskazi, te princip verikacije smatrao denicijom/analitikim iskazom. To
tvrdi Beri, usp.: Za Ayera, dakle, princip nije empirijska hipoteza nego
analitika istina - denicija pojma smislenosti (2002: 90). Takoer tvrdi da je
pitanje je li neki iskaz u nekom jeziku analitiki istinit empirijsko pitanje. No,
Ayer (1992: 149) kae: Nikad nisam bio u iskuenju da tvrdim da je princip
sintetiki. Kao prikaz naina na koji govornici engleskoga doista govore o
znaenju, bio bi suvie oito neistinit. No, nisam se nadao niti da bih mogao
braniti stav da je analitiki, budui da, premda analitiki iskazi ne opisuju je-
ziku uporabu, oni temelje svoju valjanost u nainima kako se znakovi rabe.
Na sreu () ostavio sam prostora za preskriptivne iskaze. () U skladu s
time, u predgovoru drugom izdanju knjige Language, Truth and Logic
9
tretirao
sam princip verikacije kao preskriptivnu deniciju. Ayer, dakle, ne smatra
princip verikacije analitikim iskazom niti denicijom u smislu koji bi je ve-
zao uz analitike iskaze. Uostalom, tvrdnja da bi princip mogao biti shvaen i
kao analitiki iskaz, koju brani Beri, ne ini mi se uvjerljivom, kao ni Ayeru,
to je vidljivo iz citata. Ne vidim kako bi se iskaz: Reenica je smislena ako
je analitika ili empirijski provjerljiva moglo, osim nasiljem nad znaenjem,
uiniti analitikim, a tobonja anketa koja bi o tom pitanju odluivala empi-
rijski ili bi, iz ve navedenih razloga, propala, ili bi pokazala da to nipoto nije
analitiki iskaz. Testovi sinonimije termina ili samoproturjenosti negacije
nikako mu ne bi dodijelili status analitinosti.
Stoga ostaje shvaanje principa kao preskriptivne denicije, tj. kao prijedlo-
ga, upute za koritenje jezika. To je daljnja mogunost koju razmatra Petrovi
(Beri to zove slubenim stavom logikog pozitivizma
10
), te ovdje izno-
8
Petrovi naglaava cirkularnost takve denicije analitinosti, ali jednako e tako cir-
kularna biti i denicija denicije. On takoer dodaje jo jedan argument zato denicija ne
smije biti analitiki iskaz, naime zato to bi onda valjanost svakog analitikog iskaza, budui
da se temelji na denicijama, koje su i same analitiki iskazi, ovisila o drugim analitikim
iskazima, a takvo koherentistiko gledite Ayer odbija.
9
V. Ayer, 1998.
10
Inae, on smatra da su ta razliita shvaanja principa, naime da je sintetiki, da je
analitiki i da je normativan, zapravo kompatibilna. To moe biti sluaj, no kompatibilnost
neodrivih shvaanja (posebice prva dva) ne znai mnogo, a daljni je problem to to se ini
da u formulaciji principa postoji jo jedan paradoks, o kojem e biti rijei kasnije.
si kritiku principa koju Beri istie kao glavni Petroviev prinos diskusiji.
Kako objanjava Petrovi, rije je o prijedlogu, ali, prema miljenju logikih
pozitivista, takvome koji nije posve proizvoljan, jer se temelji na onome to
se ve preutno pretpostavlja u znanosti i svakodnevnome govoru. No, pre-
ma Petroviu, logiko-pozitivistika eliminacija metazike pomou princi-
pa verikacije u tom sluaju predstavlja logiku pogreku petitio principii. Ne
odvija li se, tvrdi on (1964: 173, 1979: 263-264; usp. i Beri 2002: 97), lo-
gikopozitivistika procedura eliminiranja metazike po sljedeoj shemi:
Prvi korak: Od razliitih stavova, koji se faktiki izriu, odabire se samo
dio onih koje susreemo u nauci i svakodnevnom ivotu, a ignoriraju se oni
koje nalazimo kod lozofa, kao i svi njima slini stavovi nauke i obinog
ivota.
Drugi korak: Trae se uslovi koje zadovoljavaju svi ovi odabrani stavovi,
te se otkriva da su oni svi ili empirijski provjerljivi ili analitiki; ovo otkrie
naziva se principom verikacije.
Trei korak: Vraamo se stavovima koje smo preutno ignorirali kod prvog
koraka i s uenjem otkrivamo da oni ne zadovoljavaju princip verikacije,
da nisu ni empirijski ni analitiki. Sve te stavove zato eliminiramo kao besmi-
slene ili metazike.
Nije li, meutim, oito da smo te stavove uspjeno eliminirali pomou
principa verikacije u treem koraku samo zato to smo ih ve preutno
ignorirali u prvom i to o njima nismo vodili rauna u drugom.
Petrovi takoer tvrdi (1964: 172, 1979: 263): () ako se faktika praksa
nauke i zdravog razuma uzima kao argument (), zato da se ne vodi rauna
i o faktinoj praksi lozofa? Zato da se lozo sa svojim stavovima unapri-
jed diskvaliciraju? A ako se ve diskvaliciraju unaprijed, zato je potrebno
da se diskvaliciraju i naknadno pomou principa verikacije?
Beri na to odgovara kako treba obratiti panju na opravdanje principa
verikacije. On priznaje da je logiko-pozitivistiki argument, kako ga izlae
Petrovi, cirkularan i prazan te da ostavlja nejasnim zato bi itko trebao pri-
hvatiti princip verikacije, no, kae, ako bi se opravdanje principa uvrstilo u
argument, onda bi on dobio normativnu snagu, te vie ne bi bio cirkularan
i prazan. Mjesto na kojem bi bilo najbolje uvrstiti opravdanje jest izmeu
drugog i treeg koraka. Opravdanje kojemu Beri daje prednost jest Reiche-
nbachovo pragmatiko opravdanje, prema kojemu e nam jezik biti daleko
vie od koristi ako ga budemo koristili u skladu s principom verikacije, nego
ako ga budemo koristili u skladu s nekim drugim kriterijem smislenosti ili bez
ikakvog kriterija. Stoga je petrovievski argument, ovakav kako je izloen,
iako toan, zapravo nezanimljiv i trivijalan (Beri 2002: 98).
Openito, Beri smatra kako pozitivisti nisu pretpostavili ono to tek
trebaju dokazati, ve su plauzibilnost principa verikacije nastojali utvrditi
na nezavisnim osnovama.
11
Slaem se s Beriem da Petroviev argument nema snage, ali mislim da
je to sluaj ve zato to se pri pozitivistikoj eliminaciji metazike i nije
radilo o nekom velikom dokazivanju njezine besmislenosti. Nije se radilo o
dokazivanju zato to se takva besmislenost niti ne moe dokazati (uostalom,
i prije i poslije pozitivizma metazika se smatrala potpuno smislenom, bez ob-
zira na to kakva bila neka daljnja presuda), ve se ona pripisuje. Pozitivisti nisu
dokaz(iv)ali da je metazika besmislena, ve su to stipulirali - uveli su jednu
dogmu o znaenju (to je na posebno upeatljiv nain uinio zapravo jo Wi-
ttgenstein u Tractatusu). Pa onda, budui da nema dokaza, nema niti logike
pogreke u dokazu o kojoj govori Petrovi.
Pitanje je onda, opet, je li ta dogma konzistentna. Beri (2002: 106) kae:
Nadam se da sam uspio pokazati da je princip verikacije konzistentan.
Princip se moe shvatiti i kao denicija smislenosti i kao empirijska istina
o smislenosti. U oba sluaja princip je smislen upravo zato to zadovoljava
samoga sebe. Ve sam argumentirao zato mislim da se princip ne moe
shvatiti niti na jedan od ta dva naina. No, postoji, ini se, jo jedan problem.
Naime, princip oito mora ve biti smislen kako bismo ga mogli razumjeti te
razmatrati je li smislen prema vlastitim kriterijima. Princip, dakle, samog sebe
mora ve uiniti smislenim prije i nezavisno od kriterija koje sm propisuje,
kako bismo te kriterije uope mogli razumjeti. On mora, takorei, prejudicirati
svoju smislenost. Princip mora pretpostaviti svoju smislenost kako bi uope
mogao otpoeti, i tu ima stanovite slinosti s pogrekom petitio principii.
Dodue, Beri (2002: 126) kae: Treba oekivati da e valjani kriterij
smislenosti biti od pomoi u rubnim sluajevima, kada djelomino i neja-
sno razumijemo znaenje reenice. U sluajevima u kojima ne moemo niti
naslutiti znaenje reenice, nikakav kriterij ne moe nam biti od koristi. U
sluajevima u kojima u potpunosti znamo znaenje reenice nikakav krite-
rij nije nam potreban. On, dakle, razdvaja razumijevanje (makar kakvo) od
naknadne odluke o smislu. No, to, rekao bih, nije ispravno: ini mi se da ne
moemo razumjeti nita to nije smisleno, dakle, ako neto razumijemo, to je
11
Zahvaljujem prof. Beriu na pismenim i usmenim razjanjenjima glede ovih pitanja.
eo ipso smisleno. I to nas vraa na ranije reeno: kako bismo razumjeli kriterije
koje princip postavlja, mi smo ve morali priznati njegovu smislenost. Inae,
siguran sam da nema niti jednog metaziara, teologa ili naprosto vjernika
koji bi rekao da ne razumije metaziku reenicu poput ove: Bog je vjean.
Stoga nam nikakav kriterij doista nije niti potreban.
Sredinji je problem, dakle, autoreferencijalnost principa, koju, naime
autoreferencijalnost odnosno reeksivnost kao takvu, Russell (1956) sma-
tra izvorom svih paradoksa (tj. svih koje razmatra u svom slavnom tekstu).
Russell stoga postavlja naelo (1956: 63): to god ukljuuje sve iz nekog
skupa ne smije biti jedno iz tog skupa. Takav uvid, s posebnim osloncem
na njegovu razradu u Tarskog, okosnica je rjeenja to ga predlae Michael
Dummett.
Prije nego to nastavim, elio bih samo napomenuti kako, usprkos kritika-
ma koje upuujem nekim tezama iz knjige Filozoja Bekog kruga, smatram to
Berievo djelo vrlo vrijednim, tovie, ini mi se da takvih opsenih kritikih
prikaza nekog lozofskog razdoblja ili pravca u nas gotovo da i nije bilo jo
od Petrovieva vremena.
3. DUMMETT
Tarski (1952) je postavio kao uvjet semantike teorije koja izbjegava para-
dokse to da jezik u kojem je ona formulirana ne bude semantiki zatvoren,
odnosno takav da uz svoje izraze sadri i sredstva referiranja na te izraze te
semantike predikate poput istinit i neistinit. Poznata je njegovo zago-
varanje striktne hijerarhije izmeu objektnog jezika i metajezika. Dummett u
potpunosti prihvaa takav pristup: Taj argument ini se neosporivim: slijedi
da nikakva semantika teorija koja upravlja nekim jezikom ne moe biti for-
mulirana u samom tom jeziku, a da to ne izazove inkonzistentnost (1992:
131). Napominjui kako je Wittgensteinov zakljuak iz Tractatusa da, kad se
radi ne o nekom pojedinom jeziku, ve o jeziku kao takvom, ne moe biti
metajezika, te da je funkcioniranje jezika neizrecivo (ono se moe samo po-
kazivati), suvie drastian, on tvrdi: Tekoa ne proizlazi () iz intrinzine
neizrecivosti funkcioniranja naeg jezika (). Ona prije proizlazi iz naeg
pokuaja da ukljuimo onaj dio jezika koji u sebi sadri pojmovni aparat
posredstvom kojega pokuavamo opisati njegovo funkcioniranje u jezik ije
funkcioniranje opisujemo (132). Stoga Dummett tvrdi da se princip veri-
kacije nikako ne moe primijeniti na sama sebe. Njega ne treba smatrati niti
sintetikim/provjerljivim
12
niti analitikim, jer se on () nalazi u potpu-
nosti izvan dosega te dihotomije. On je prije dio teorije koja objanjava kako
funkcionira ostatak jezika (132). to se tie termina znaenje i verika-
cija, Dummett kae da bi oni dobili znaenje koje imaju u iskazima teorije
iskljuivo na temelju uloge koju igraju u toj teoriji, tj. bili bi potpuno eman-
cipirani od svoje uobiajene uporabe. Teorija bi bila tako konstruirana da se
ili odnosi na fragment jezika koji te termine ne sadri ili bi njihova uporaba
unutar teorije bila potpuno nezavisna od njihove uporabe u dijelu jezika na
koji se teorija primjenjuje.
Za Dummetta je, dakle, princip verikacije s onu stranu jezika. Iako je
takvo rjeenje logiki valjano u smislu da izbjegava autoreferencijalnost, ono
je ipak potpuno neuvjerljivo.
13
Kako to termini znaenje i verikacija dobi-
vaju znaenje iskljuivo unutar teorije? Uobiajen je sluaj da teorija uzme
termine iz svakodnevnog govora te ih razradi ili modicira, ali oni ne mogu
dobiti svoje znaenje iz teorije naprosto, takorei ex nihilo. Ako su denirani
pomou drugih termina, onda su ovi spleteni s uobiajenom uporabom, pa
opet ne moe biti potpune emancipacije - jezik i metajezik ne mogu se raz-
dvojiti takvim kirurkim rezom kakav ima u vidu Dummett.
14
Uglavnom, ini
se da Dummettov prijedlog, iako ga prihvaa i sam Ayer
15
, ne moe uspjeti.
O njemu bi se moglo rei da je, kako bi se to kazalo na engleskome, an hono-
urable failure - estit ili dostojanstven promaaj.
U tom smislu, ini se da Wittgensteinovo shvaanje iz Tractatusa o nemo-
gunosti metajezika i dalje ostaje neto to s pravom uznemiruje miran san
svakog semantiara.
12
Pozitivisti i njihovi sljedbenici, ali i veina suvremenih analitikih lozofa odbacuje
Kantove sintetike apriorne iskaze.
13
U odbacivanju Dummettova rjeenja slaem se s Beriem. On jo navodi protuargu-
mente kako teorija jezika ne moe biti nita drugo doli empirijska/sintetika, te da Dum-
mettov pristup vodi u beskonani regres u kojemu teorija T
1
objanjava kako funkcionira
jezik, ali ne i svoj vlastiti jezik, pa nam je onda potrebna T
2
, itd.
14
U Tarskijevu sluaju mogu, ali to je stoga to se njegove teorije tie ogranienih jezika
strogo specicirane strukture.
15
Potpuno se slaem s Dummettovim prikazom statusa principa verikacije. () Dum-
mettov pristup ovome problemu poboljanje je u odnosu na moj. () Princip verikacije
saima opu teoriju znaenja, a od ope se teorije znaenja ne moe oekivati da zadovoljava
samu sebe (1992: 149).
4. PRIJEDLOG RJEENJA
Svoj prijedlog rjeenja glede logiko-semantikog statusa i prihvatljivosti
principa verikacije, kao i problema kriterij smisla openito, izloit u u
etiri etape.
1. Ako nam je uope potreban neki univerzalni kriterij smislenosti, u to
nisam uvjeren, mislim da bi formulacija koja bi imala mnogo prednosti pred
principom verikacije mogla glasiti nekako ovako: Smislen iskaz jest iskaz
sloen u skladu s gramatikim pravilima nekog jezika. Ta formulacija ide
protiv logiko-pozitivistikog zahtjeva (usp. npr. Carnap 2004: 91-92) da
iskaz koji je smislen mora potovati ne samo gramatiku, ve i logiku sintaksu,
a tako je i miljena. Smatram da je za smislenost iskaza (reenice)
16
, usko lin-
gvistiki uzevi, nuan i dovoljan uvjet naprosto potovanje gramatike (mor-
fologije i sintakse) dotinog prirodnog jezika, dok su logika valjanost iskaza,
njegova empirijska opravdljivost, metazika osiguranost ili pak kontekstualna
primjerenost neto drugo. Za iskaz koji kri bilo koji od ovih posljednjih
zahtjev moe se rei, i esto se doista i kae, da je besmislen, no ovdje zastu-
pam stav da se u tim sluajevima radi o drugim i irim smislovima rijei smi-
sao. Treba, s druge strane, priznati da uvjet potpunog sklada s gramatikim
pravilima ponekad i nije nuan za smislenost (razmijemo esto i gramatiki
krnje iskaze, posebice u usmenoj komunikaciji), no ovdje, radi jasnoe i
kratkoe, pribjegavam idealizaciji (uostalom, govornik razumijeva takav krnji
iskaz tako to ga rekonstruira ili je barem to uvijek u stanju uiniti, ako se
radi o kompetentnom izvornom govorniku).
Na ovaj nain formuliran kriterij smislenosti ima, mislim, tri prednosti
pred logiko-pozitivistikim. Prvo, on razlikuje razliite tipove smisla. Dru-
go, premda su i pozitivisti naknadno uveli razlikovanje izmeu kognitivnog
i ekspresivnog smisla (usp. Carnap 2004: 108-109), ovaj kriterij dio je opeg
16
Posljednja dva termina nisu, naravno, sinonimna, usp. Saeed (2000: 13-15) za korisno
razlikovanje izmeu utterance, sentence i proposition, no ja ih ovdje koristim promiscue. Ayer (1998:
79) povlai neanalogno razlikovanje izmeu sentence, statement i proposition. Inae, zanimljivo je
da on kae da svaka indikativna reenica (gdje pod reenica razumije gramatiki ispravno
sloen niz rijei), bila ona, po njemu, doslovno smislena ili ne, izraava statement, te stoga
on ne moe izbjei priznanje da ona na neki nain jest smislena - a to je ono to ja elim
tvrditi.
nazora koji kognitivnost
17
shvaa mnogo ire i eksibilnije (mislim i primjere-
nije) od pozitivista (o tome v. pod 4). Naposljetku, on uspijeva izbjei barem
neke od paradoksalnih posljedica autoreferencijalnosti. Naime, iako ga tako-
er zahvaa prigovor da, ako razmatramo je li smislen prema vlastitom kri-
teriju, moramo ve pretpostaviti njegovu smislenost, on ipak, za razliku od
principa verikacije, oito zadovoljava sama sebe - on jest gramatiki isprav-
no sloen iskaz (barem koliko ja, kao kompetentan govornik hrvatskoga,
mogu prosuditi). S obzirom na to da zadovoljava sama sebe, ovako formu-
liran kriterij moglo bi se iskupiti i od prvog paradoksa, tako to intuitivno
razumijevanje tog kriterija naknadno biva opravdano time to zadovoljava
sama sebe (dakle, implicitno priznanje smislenosti poklapa se s eksplicitnim).
Kod principa verikacije upravo to nije sluaj.
Uostalom, reenica Ova reenica nije gramatiki ispravno sloena (s ob-
zirom na hrvatski jezik), za razliku od reenice Ova reenica je neistinita,
nije paradoksalna, ve naprosto neistinita.
18

U krajnjoj liniji, ovako formuliran kriterij omoguuje mehaniki test smi-
slenosti reenica koji moe provoditi i kompjutor, naime, tako da samo pro-
vjerava jesu li potovane morfologija i sintaksa (ukoliko bi to bilo mogue
bez uvida u smisao).
Kao drastian test za ovakvo vienje smislenosti moemo uzeti onaj slav-
ni lingvistiki primjer koji je u literaturu uveo Chomsky: Bezbojne zelene
ideje bijesno spavaju (1972: 86)
19
. Iako sm Chomsky tvrdi da je reenica
besmislena (nonsensical), ja mislim da je ona smislena, i to na tri nivoa. Kao
prvo, ona je smislena ve na denotativnom nivou, naime, razlikuje se od nizova
poput i ili toga odn. Berlin konj plavo (s kakvima bi je Carnap bio sklon
poistovjetiti, usp. za ove posljednje primjere Carnap 2004: 27
20
) po tome
17
Carnap kae erkenntnismig.
18
Naravno, u tom kontekstu se gramatiki ispravno sloena ne smije zamijeniti sa
smislena, jer onda opet dobivamo (makar unilateralno) paradoksalnu reenicu: Ova re-
enica nije smislena.
19
U izvorniku Colorless green ideas sleep furiously (primjer potjee iz Chomskyjeve
knjige Syntactic Structures iz 1957.). U prijevodu sam promijenio poredak posljednjih dviju
rijei (nasuprot prijevodu u zbirci Chomsky 1972., koju je priredio R. Bugarski), zato to
je poredak sleep furiously u engleskome jedini ispravan (te stoga neobiljeen), dok je u
hrvatskome spavaju bijesno obiljeeno, stilski ili u pogledu informacijske strukture.
20
Carnapovi analogoni Chomskyjeve reenice su: Ovaj trokut je estit, Ovaj kamen
je tuan.
to valjana gramatika struktura omoguuje naem umu/mozgu da spaja
smislove pojedinih rijei. Nadalje, ona je smislena na konotativnom nivou
21
, na
primjer na nain da u tekstu Chomskoga konotira gramatiki ispravno sloenu,
ali besmislenu reenicu. Naposljetku, ona je svakako smislena metaforiki (npr.
moe se interpretirati kao Bezvezne ekoloke ideje su nepopularne
22
), od-
nosno kao uklopljena u knjievni tekst. Sveuilite Stanford je 1985. raspisalo
natjeaj kojim se trailo ba takvo uklapanje, i zaista se moe nai izvrsnih
pjesama u kojima ta reenica izvanredno funkcionira.
23
2. Umjesto kriterija smisla, mislim da bi od mnogo vee koristi bio kriterij
dopustivosti za diskurs. No, kao prvo, on bi morao biti na meta-razini, te ne bi
mogao zadovoljavati sama sebe (niti bi se to trailo). Kao drugo, najbolje bi
bilo dodijeliti mu lokalnu ulogu
24
, naime takvu da ravna nekim ogranienim
regijama diskursa. Time je omoguen uvjet meta-razinskosti, tj. izbjegavanja
paradoksa. Iz te lokalnosti slijedi onda da bi takvih principa dopustivosti
moglo biti vie. Na primjer, za znanstveni diskurs mogao bi se uvesti princip:
Neka ne bude moralnih sudova u znanstvenom diskursu, a za dijalog u
okvirima liberalno-demokratskog drutva: Neka ne bude govora mrnje
(naravno, ti se principi veinom i potuju u dotinim domenama, ovdje su
samo eksplicirani). Prethodnim imperativnim reenicama jasno je naznae-
no da su takvi principi eksplicitno normativni - oni se ne mogu dokazati niti
provjeriti, ve samo opravdati s obzirom na neke jo openitije norme. Na-
posljetku, treba jo dodati da za knjievnost, kao najintegrativniji diskurs (u
kojem se moe doista nai sve od matematike formule do recepta za kolae
i pritom imati smisla), ne bi vaio, ini se, nijedan takav princip.
3. Kakav je onda logiko-semantiki status principa verikacije? Princip
je, kao prvo, smislen, i to upravo stoga to potuje gramatika pravila jezika u
21
Termine denotativno i konotativno rabim na nain semiotike, gdje se oni odnose
na nivoe plana sadraja iskaza, a ne na nain logike, gdje prvi oznaava skup predmeta na
koje se neki termin odnosi (ekstenzija), a drugi skup impliciranih svojstava tih predmeta
(intenzija). U semiotikoj uporabi i denotacija i konotacija pripadaju intenziji.
22
Iz Wikipediae, usp. http://en.wikipedia.org/wiki/Colorless_green_ideas_sleep_furi-
ously, uitano 7. 3. 2007.
23
Mogue ih je nai na stranici http://www.linguistlist.org/issues/2/2-457.html#2.
24
Prof. Beri napisao mi je u e-mailu da su i sami logiki pozitivisti na dosta mjesta
tvrdili da je princip bolje shvatiti na takav nain, no ja sam uvijek nailazio samo na potpuno
globalne formulacije, a to potvruje i Dummett kad princip, upravo u opreci prema lokal-
nim uporabama, naziva grand i all-embracing (1992: 131).
kojem je formuliran (njemaki, engleski, hrvatski) - zato ga i razumijemo. No,
kao drugo, pokuaji da se pokae da on moe zadovoljiti sama sebe, bilo kao
analitiki iskaz, bilo kao empirijski provjerljiv iskaz, nisu uvjerljivi. Naposljet-
ku, princip, ini se, upada u neto to bismo mogli nazvati paradoksom poretka
razumijevanja, naime, kako je ve prethodno bilo obrazloeno, on svoj smisao
mora dobiti nezavisno od univerzalnih kriterija smisla koje sam postavlja.
Mislim da je ta dvostruka paradoksalnost, naime prejudiciranje vlastite smi-
slenosti te nemogunost da zadovolji sama sebe (ime bi mogao opravdati
to prejudiciranje), razlogom zato princip danas veinom i nije prihvaen.
Eventualno bi ga se moglo pokuati spasiti na nain koji je blizak Ayeru
(ali ne i Dummettu), s time da se vie ne bi radilo o kriteriju smisla (jer bi
onda opet zahvaao sama sebe), ve ponovno o kriteriju dopustivosti. Moglo bi
ga se, naime, shvatiti kao nekakvu inicijalnu odluku izvan diskursa koja omo-
guuje diskurs
25
, kao transcendentalni uvjet diskursa, koji bi glasio: Neka bude
samo analitikih i empirijski provjerljivih iskaza (to saima ono to Witt-
genstein eli poruiti svojim Tractatusom, borei se pritom sa samo-nametnim
proturjejem po kojem upravo to nije izrecivo). Ako je jasno da su i analitiki
i empirijski provjerljivi iskazi deskriptivni
26
, a princip je formuliran kao norma-
tivan iskaz, onda nema problema s njegovim vlastitim statusom: on je inicijal-
na norma, koja zabranjuje sve budue norme (ovo rjeenje bitno se razlikuje
od Dummettova, zato to je status principa tu potpuno jasno odreen, a ne,
kao u Dummetta, nejasan i slobodnolebdei). No, onda ostaje upravo ovo
pitanje koje postavlja Ayer (1992: 149): Zato bi se preskripciju potovalo?
Mislim da ne moe biti valjanog opravdanja za takvu univerzalnu normu, to
nas opet vraa lokalnim principima kao jedinoj prihvatljivoj mogunosti.
4. Princip stoga, tvrdim, treba odbaciti. Treba ga odbaciti, prvo, zato to
je, kako je gore argumentirano, dvostruko paradoksalan. No, ak i kad ne bi
bio paradoksalan (poput maloas predloenog), on je daleko prestrog, jer pre-
vie toga eliminira iz kognitivne sfere. Pozitivisti su smatrali samorazumlji-
vim da je umjetnost neto po prirodi ekspresivno, emocionalno, tj. ne-kogni-
tivno, a metaziku su onda svodili na lou umjetnost. Kako kae Carnap
25
Analogno Popperovom kritikom racionalizmu, koji se temelji na inicijalnoj iracionalnoj
odluci da se vjeruje u razum (v. 2003: II, 255).
26
Strogo govorei, analitiki iskazi nisu deskriptivni jer nita ne opisuju, ne kau nita,
no moe ih se shvatiti kao nulti stupanj deskriptivnih iskaza, jer radi se o iskazima koji su
istiniti u svakom sluaju, bez obzira na to kako stoje stvari u svijetu.
(2004: 106), umjetnost je adekvatno, a metazika neadekvatno sredstvo za
izraavanje ivotnog osjeaja (Lebensgefhl). To je, mislim, potpuno proma-
ena karakterizacija kako umjetnosti, tako i metazike. I umjetnost (posebice
knjievnost) i metazika oblici su kognitivnog modeliranja univerzuma (to ne
iskljuuje njihove emocionalne aspekte). Pritom se u tim tipovima diskursa
ne radi toliko o opisu i objanjenju (kao u znanosti), ve o nuenju perspektive na
univerzum, dakle o neemu to sadri jak normativni element (ime dotini
tipovi diskursa ne postaju manje kognitivnima)
27
.
Uostalom, kad bi pozitivisti bili u pravu, metaziari bi bili krivi za doista
nevjerojatnu koliinu krenja principa kooperativnosti u komunikaciji (usp. Gri-
ce, 1991), a to ve samo po sebi mora uiniti pozitivistiku dijagnozu sum-
njivom. Mislim da je metaziki diskurs potpuno valjan takav kakav jest i
da odgovara potrebama ljudskog uma (a ne, ili barem ne samo, srca) koje su
razliite, iako samo djelomice, i od onih koje dovode do proizvodnje knjiev-
nog, i od onih koje dovode do proizvodnje znanstvenog diskursa. Naravno,
nije potrebno posebno obrazlagati da se i znanost i umjetnost i metazika
mogu raditi dobro, kao i loe, talentirano i upeatljivo, kao i netalentirano i
neupeatljivo. Neki lozofski uratci, ali samo neki i individualni, doista se
mogu smatrati loom umjetnou.
U svakom sluaju, koliko god umjetnost i metazika bili razliiti od zna-
nosti, i razliiti meusobno, oni nisu zato od ove manje vani ili manje vrijed-
ni. Mislim i vjerujem da bi profesor Petrovi podrao ovakav stav.

27
U dvodijelnom tekstu ani (2005) i ani (2006) pokuao sam pruiti znatno razra-
eniji prikaz kognitivnog karaktera lozoje (tamo sam to zvao semantikom karakteriza-
cijom lozofskog diskursa), kao i usporedbu sa znanou i knjievnou. Pod lozojom
sam imao u vidu veinom upravo one oblike lozoje koje Carnap proglaava besmislenima
(v. drugi odlomak ovog teksta).
CITIRANA LITERATURA
Ayer, A. J. 1992: Reply to Michael Dummett. U: Hahn, L. E. (ur.) 1992: The
Philosophy of A. J. Ayer. La Salle: Open Court: 149-156.
Ayer, A. J. 1998 (1936): The Principle of Verication. U: Nye, A. (ur.) 1998:
Philosophy of Language: The Big Questions. Oxford: Blackwell.: 77-85.
Beri, B. 2002: Filozoja Bekog kruga. Zagreb: Kruzak.
Carnap, R. 2004: Scheinprobleme in der Philosophie und andere metaphysikkritische
Schriften, prir. Th. Mormann. Hamburg: Felix Meiner Verlag.
Chomsky, N. 1972: Gramatika i um, prir. R. Bugarski. Beograd: Nolit.
Dummett, M. 1992: The Metaphysics of Vericationism. U: Hahn, L. E.
(ur.) 1992: The Philosophy of A. J. Ayer. La Salle: Open Court: 129-148.
Foucault, M. 1994: Znanje i mo, prir. H. Burger i R. Kalanj. Zagreb: Globus.
Grice, H. P. 1991 (1968): Logic and Conversation. U: Davis, S. (ur.) 1991:
Pragmatics: A Reader. Oxford: Oxford University Press: 305-315.
Pejovi, D. 1979: Suvremena lozoja zapada. Zagreb: Matica hrvatska.
Petrovi, G. 1964: Od Lockea do Ayera. Beograd: Kultura.
Petrovi, G. 1979: Suvremena lozoja. Zagreb: kolska knjiga.
Popper, K. 2003 (1945): The Open Society and Its Enemies, I-II. London: Rou-
tledge.
Russell, B. 1956 (1908): Mathematical Logic as Based on The Theory of
Types. U: Russell, B. 1956: Logic and Knowledge, prir. R. Ch. Marsh.
London: George Allen & Unwin Ltd.: 57-102.
Saeed, J. I. 2000 (1997): Semantics. Oxford: Blackwell.
Tarski, A. 1952 (1944): The Semantic Conception of Truth. U: Linsky, L.
(ur.) 1952: Semantics and the Philosophy of Language. Urbana: University
of Illinois Press: 13-49.
Wittgenstein, L. 1987 (1922): Tractatus logico-philosophicus, preveo i pogovor na-
pisao G. Petrovi. Sarajevo: Svjetlost.
ani, J. 2005: Semantike strukture lozoje: postavljanje problema. U:
Filozofska istraivanja 99 (4/2005): 923-944.
ani, J. 2006: Semantike strukture lozoje: kozmopoetiki oblici. U: Fi-
lozofska istraivanja 101 (1/2006): 63-90.
JOKO ANI
THE PRINCIPLE OF VERIFICATION:
PETROVI VS. BERI
The text takes up a polemic between professor Petrovi and professor Beri (spanning
over some 40 years, since Petrovis text was originally published in 1963, and Beris
book The Philosophy of the Vienna Circle in 2002) on the logical status and acceptabil-
ity of the (in)famous principle of verication. The principle was formulated by the logical
positivists and considered to be a criterion of meaning whereby a sentence is meaningful
if and only if it is either analytic or empirically veriable. After examining the views of
Petrovi (attacking the principle) and Beri (defending the principle), and also those of
Michael Dummett, and disagreeing with all of them (but acknowledging some of their
points), a solution to the problem is offered, in four parts. It is argued that meaning can-
not be identied with analiticity-or-veriability, and a different criterion of meaning is
formulated (even though it is also suggested that one is not really needed at all). It is then
asserted that, instead of a criterion of meaning, we might have better use for local criteria
of permissibility with regard to our discourse. Thirdly, it is claimed that the principle is
doubly paradoxical. Finally, it is concluded that the principle should be rejected (therein,
Petrovis view is supported), on the grounds that it is paradoxical and also that it is too
strict, banishing unjustly both art and metaphysics from the cognitive domain.
HOTIMIR BURGER
O AKTUALNOSTI FILOZOFIJI PRAKSE
Izvorni lanak
Filozoja prakse ili praksis-lozoja
1
odigrala je u nas prvorazrednu ulogu. I
to s dobrim razlozima. Jo i danas itanje tekstova glavnih nositelja ove ori-
jentacije B. Bonjaka, D. Grlia, M. Kangrge, G. Petrovia, P. Vranickog, R.
Supeka, I. Kuvaia i drugih - ostavlja dojam svjeine, misaone otvorenosti,
lozofske i teorijske erudicije te stanovitog stvaralakog prkosa s obzirom na
socijalne i politike prilike u tadanjem svijetu i u njima domicilnoj zemlji. Ta
je orijentacija gajila, uostalom, i vrlo intenzivnu komunikaciju s lozofskim i
socijalnoteorijskim sreditima u svijetu. I to ne samo zasjedanjima Korulan-
ske ljetne kole i meunarodnim izdanjem asopisa Praxis, nego i suradnjom
sa svjetskim sveuilitima u akademskim okvirima. Zato je stekla veliki ugled
ne samo ovdje, nego i u lozofskoj i teorijskoj javnosti u svijetu. O tome
svjedoe prijevodi djela ovih autora na svjetske jezike, rasprave i knjige koje
su pisane o njima, kao i akademski radovi razliitih razina to su o njima
napisani. Stoga i vrlo ugledne publikacije, kakva je primjerice Ritterov Histo-
rijski rjenik lozofskih pojmova
2
, u natuknicama, ne samo o marksistikim, nego
i antropologijskim, socijalnolozofskim i drugim temama, navodi njihova
stajalita i njihove teze.
Ja u u ovome radu nastojati pokazati do koje mjere je pojam prakse, o
kojemu su spomenuti lozo dakako temeljito promiljali
3
, i danas lozofski
aktualan iako ne u svim aspektima koje su ovi mislioci imali u vidu. Pri
1
Sintagma lozoja prakse ili praksis-lozoja uvrijeena je jo i danas u inozemnoj
lozofskoj literaturi i u diskusijama kao oznaka ove orijentacije.
2
Historisches Wrterbuch der philosophischen Begriffe, hrsg. von J. Ritter u. a., Schwabe AG
Verlag, Basel.
3
Nema dvojbe da je vanu ulogu u diskusijama o pojmu prakse i u njegovu razvijanju
odigrao i Vanja Sutli, ponajprije u radovima koji su objavljeni u njegovoj knjizi Bit i suvre-
menost, Sarajevo, 1967.
HOTIMIR BURGER O AKTUALNOSTI FILOZOFIJI PRAKSE 206
tome ne mislim toliko na izravnu recepciju ove tematike, iako bi se i o njoj
moglo govoriti, nego vie na injenicu da su ovi lozo tematizirajui pro-
blem prakse razmatrali i razvijali temu koja je i danas fundamentalna za su-
vremeno lozoranje, osobito za ono koje se ne eli distancirati od svijeta i
vremena u kojemu ivi, nego je zaokupljeno njegovim krizama i problemima
i pokuava pronai, ako ne rjeenja tih problema, onda bar naznake njihovo-
ga rjeavanja ili omoguiti orijentaciju s obzirom na njih.
Najprije emo ovdje ocrtati bitne aspekte pojma prakse kako su ga razu-
mjeli nai lozo, a potom u ilustrirati njegovu aktualnost na tekstovima
odreenih suvremenih lozofa.
Pojam prakse imao je u ovih mislilaca dakako svoje izvorite ponajprije
u djelu mladoga Marxa, iji su Rani radovi objavljeni u Zagrebu i u svjetskim
razmjerima razmjerno rano (1953. godine), osobito ako se uzme u obzir inje-
nica da su ti tekstovi primjerice i u Velikoj Britaniji i Italiji objavljeni tek kasnih
pedesetih godina. No s obzirom na problem izvora pojma prakse, ne moe se
osporiti da je taj pojam u naih autora razraivan i uz inspiraciju koja je zraila
iz tada aktualne i ive lozoje egzistencije posebno M. Heideggera i J.-P.
Sartrea a koja je u nas intenzivno recipirana ve ranih pedesetih godina.
4
Ako se pojam prakse ovih autora analitiki rastvori, onda je vidljivo da je
on imao ontologijsko-antropologijski, povijesno-lozofski, socijalno teorij-
ski i revolucionarno-kritiki ( politiki) aspekt.
Svi su ovi autori razvijali fundamentalni aspekt pojma prakse, ali su iz
njega izvodili i specine perspektive. Taj se aspekt pozivanjem na Marxa
razumije kao ozbiljenje totaliteta ljudskih bitnih snaga i ukljuuje zamisao
neotuenosti, dakle, recimo to egzistencijalnolozofski, autentinosti ovje-
kova opstanka. Vano je, dakako, da taj aspekt odmah ukljuuje i povijesnu
perspektivu, jer se ta stvaralaka bit ovjeka ozbiljuje u povijesti ili kao povi-
jest. Praksa je na neki nain ivo jezgro, ishodite i arite ljudskoga opstan-
ka u njegovoj individualnoj, drutvenoj i povijesnoj dimenziji. To je ujedno
sfera ili dimenzija zbiljnosti iz koje se dohvaa prolo i budue i aktualizira
u sadanjemu.
Pojmom prakse zaokupljeni su u prvom broju asopisa Praxis
5
Branko
Bonjak, Gajo Petrovi, Predrag Vranicki, Danko Grli i Rudi Supek.
4
Kako je poznato osobito u radovima V. Sutlia, G. Petrovia, R. Supeka te M. Kangrge
i D. Pejovia.
5
Praxis. Filozofski dvomjesenik, 1(1964).
Ontologijsko-antropologijski i kritiko-revolucionarni aspekt pojma
prakse razvijao je osobito G. Petrovi. Taj aspekt najavljen je u Petrovievu
proslovu cijelom projektu u prvom broju asopisa Praxis (1964.), pod naslo-
vom emu Praxis?, te razvijan u njegovu prilogu pod naslovom Praksa i
bivstvovanje u istom broju asopisa. Valja odmah naglasiti da su obje ove
razine problema prakse bitno spregnute, jer se iz prakse kao naina aktuali-
ziranja ovjekove biti i u jednom i u drugom sluaju izvodi revolucionarno-
kritiki lozofski projekt kakvim je sebe razumio asopis Praxis, odnosno
njegovi osnivai i izdavai.
U emu Praxis ? Petrovi istie, dakako, humanistiku bit Marxove misli
te govori o lozoji kao misli revolucije (str. 4.) koja se, ako to eli biti,
mora okrenuti bitnim brigama suvremenoga svijeta i ovjeka, a ako eli da
dopre do biti svakodnevice (istaknuo H. B.), ona se ne smije ustezati od toga da
se od nje i prividno udalji zaranjajui u dubinu metazike (isto).
asopis Praxis treba, prema Petroviu, promovirati lozoju kao misao
revolucije i kao nepotednu kritiku svega postojeega, kao humanistiku vi-
ziju doista ljudskog svijeta i kao nadahnjujuu snagu revolucionarnoga djelo-
vanja (isto). Izvorno pak grki naziv praxis uzima se zato da se ova orijenta-
cija distancira od pragmatistikog i vulgarno-marksistikog shvaanja prakse
te da naznaimo da smjeramo na izvornog Marxa, pie Petrovi.
U radu Praksa i bivstvovanje G. Petrovi skicira inaice pojma prakse
od Kanta do Marxa i onda se bavi Marxovim uvidima u temu. On ovdje od-
mah zadire (heidegerijanski) u razmatranje odnosa bitka i biti u Marxa, i to iz
perspektive ovjekova bitka (on kae bivstvovanja) i biti (29). Potom slijedi
njegova analiza Heideggerova razumijevanja ovjekova odnosa spram smrti.
I to zato da bi mogao ustvrditi da doista ljudsko bivstvovanje nije ponosno
iekivanje nitavila, ve slobodno stvaralaka djelatnost kojom ovjek stvara
svoj svijet i sama sebe (33). Zato Petrovi postavlja pitanje, nije li praksa
najautentiniji modus bivstvovanja koji nam jedini otkriva pravi smisao
bivstvovanja, pa stoga i nije neki poseban modus ve razvijena bit bivstvo-
vanja?
P. Vranicki u tekstu Uz problem prakse zapoinje s Marxovom tezom
da je praksa slobodna svjesna djelatnost, a to je ujedno ovjekov generiki
karakter.
ovjek je, nadalje, jedino bie kreacije, jedino stvaralako bie. Takvo
stvaralako bie ijem je stvaranju i njegovo bivstvo i bit podvrgnuta (str.
35).
Ako to cjelokupno ovjekovo stvaralatvo oznaimo pojmom praksa,
onda misli Vranicki moramo zakljuiti da ovjek kreira svoju povijest,
svoj historijski ivot saobrazno mogunostima svoje vlastite prakse (37).
Praksa obuhvaa sve strane ovjekova ivota te je zato i ovjek u biti
praktiko bie i uvijek je u neposredno osjetilnom odnosu. Praksa nije
mogua ni bez odreenog emocionalnog odnosa, misli uz to Vranicki.
6
Historija je jedinstveno ovjekovo djelo, nastavlja Vranicki. Ni jedna ljud-
ska djelatnost ne postoji sama po sebi i sama za sebe. Nijedna nije shvatljiva
ako se ne uzme u obzir cjelina historijskog momenta ili epohe, cjelovitost
historijskog postojanja ovjeka, cjelovitost i polivalentnost njegova funda-
mentalnog postojanja kao bia prakse (39).
D. Grli u tekstu Praksa i dogma hoe izuzeti i to ne zato to je umjet-
nost i estetika njegov primarni interes, nego iz principijelnih razloga - umjet-
niko stvaralatvo iz prakse, ako se ona jednoznano razumije kao smisleno
djelovanje koje ozbiljuje neku svrhu. On praksu misli ire od sprege sredstva i
svrhe. Jer takvo bi suavanje pojma prakse, misli Grli, dalo osnovu tvrdnji da
i lozoja i umjetnost i zbilja ne ive u praksi (52), to je neodrivo. Na taj
nain Grli hoe, meu ostalim, upozoriti na uvenu Marxovu tezu da ovjek
proizvodi univerzalno, pa proizvodi i prema zakonima ljepote.
B. Bonjak u svome prilogu ovoj raspravi pod naslovom Ime i pojam
praxis skicira povijest pojma praxis od njegova iskona u grkoj mitologiji
i lozoji i dolazi do Marxova konteksta. Bonjak preuzima Marxove ideje
iz ranih radova i rezimirajui kae da je prava praksa humana i revolucio-
narna; to je konkretna umnost i borba za humanizam (str. 19). Istinitost
pak prakse moe postojati samo kao povijesnost prakse, a to je i praksa bez
tutora (str. 20).
7

Dakle u ovih autora prisutna je intencija da se pojam prakse odmakne od
tradicionalnog shvaanja prakse kao djelovanja u smislu etike ili politike, te da
ga se shvati kao pojam koji obuhvaa sve bitno ljudsko manifestiranje. Praksa
je bitno spregnuta s ovjekom, ona je oitovanje njegove biti, ali i jezgra po-
vijesnoga ivota, povijesti same u kojoj i sama povijest biva producirana.
6
To smatram vanim uvidom, jer je upravo u najnovije vrijeme emocionalna dimenzija
ljudskoga opstanka postala aktualna ne samo u lozofskim, nego i u socijalno-teorijskim, pa
i psihologijskim analizama ovjekova svijeta.
7
To je oito polemiko-kritika intencija spram tadanje politike i drutvene situacije.
Ova intencija spram povijesti i novog odreenja prakse osobito je vidljiva
u Milana Kangrge, u njegovoj knjizi Praksa-vrijeme svijet
8
. On se ovdje dosta
iscrpno bavi pojmom prakse i nastoji izriito formulirati ba njegov moderni
smisao, imajui u vidu prvenstveno Marxov misaoni kontekst, ali i kontekst
klasine njemake lozoje, pa i lozoje egzistencije.
Praksa je u Kangrge u povijesnom smislu postajanje ovjeka ovjekom. Pri
tome se proizvodnja, tj. proizvoenje misli kao ovjekova bit, dakle, upravo
praksa, pa je rije o samoodjelovljenju ili samoproizvoenju svoje biti ili
ljudske prirode u procesu koji je povijesno dogaanje ili ljudsko produktivno vrijeme
kao vremenovanje (str. 77).
Tako je tu proizvodnja ili praksa ovjekova svrha, tonije, samosvrha, jer
ovjek u njoj i pomou nje postaje ovjekom, a ono drugo: priroda i drutvo
postaje njegovim svijetom, kao prisvojenim, usvojenim, intimiziranim zavia-
jem. Time ovjek kako kae Marx producira svoj totalitet u apsolutnoj otvo-
renosti i kretanju svoga postajanja kao samopostajanja (isto).
ovjek proizvodi prema tome sebe i svijet, ali proizvodi i svoje stvarala-
ke moi (str. 79).
Zato je praksa stvaralatvo (str. 89), misli Kangrga.
Bitna pak razlika izmeu starog i novog pojma prakse sastoji se za Kan-
grgu u tome da ona obuhvaa i umjetnost, a ne da nju iskljuuje (to po
njegovu miljenju Marxu pripisuju Habermas i Grassi, svodei praksu na rad
i tako iz nje iskljuuju fantaziju). Kangrga, nadalje, misli da je pojam samodje-
latnost, kako je formuliran u njemakoj klasinoj lozoji, primjereni izraz za
taj novi smisao pojma prakse (str. 81). U takvom kontekstu izjednauje on
proizvodnju, samodjelatnost i praksu (str.82).
Rezimirajui ove uvide, rekli bismo sljedee:
Praksa se u analiziranim tekstovima ovih lozofa misli u razlici spram
tradicionalnog suenja toga pojma na moralno-praktiku dimenziju, tako da
praksa ima ontologijsko-antropologijski smisao temelja ljudske egzistencije; ona
je izvorite i arite osobne, drutvene i povijesne ljudske egzistencije; ona
je ne samo produktivna u uem smislu, nego i stvaralaka u bitnom smislu
te proizvodi totalitet povijesnog ljudskog ivota; ona je revolucionarna, ali s
bitno humanistikom perspektivom, tj. usmjerena na uspostavljanje istinski ljud-
ske zbilje, a na taj nain obuhvaa i svakodnevlje i to, prema Vranickome, i
8
Milan Kangrga, Praksa - vrijeme svijet, Odabrana djela, Knjiga 3, Zagreb, 1989.
njegovu emocionalnu razinu. U promiljanju pak ovih dimenzija zbiljnosti i
intencija koje iz analize proizlaze lozoja prakse ne libi se ni toga da, prema
Petroviu, posegne i za metazikim dubinama.
Vana poanta ovih promiljanja jest da je ovjek bie prakse ili praktiko
bie u bitnom smislu. Ovo odreenje ovjeka iskristaliziralo se osobito u
tadanjim diskusijama o pojmu otuenja, tako da u tekstovima ovih i drugih
autora zaokupljenim problemom otuenja nalazimo daljnju elaboraciju poj-
ma prakse. Ali analizu tih tekstova ovdje izostavljamo, jer se za na problem
pokazano ini dostatnim.
U suvremenoj lozoji aktualiziranje pojma prakse nije potaknuto toli-
ko Marxom i marksistikom tradicijom, bar ne izravno, nego vie fenome-
nologijom, osobito Husserlovim pojmom svijeta ivota, te Heideggerom i
Gadamerovom verzijom hermeneutike. Ali sve se te orijentacije susreu u
pojmu svakodnevlja, koji je u marksistikoj tradiciji kako je poznato ui-
nio tematskim ponajprije Henri Lefebvre (inae teorijski i osobno blizak Vra-
nickome). Gadamer
9
pak sam u svome je djelu Istina i metoda, ali i drugima,
primjerice u Nasljeu Europe
10
, isticao praksu kao ishodite svakog hermeneu-
tikog nastojanja, a imao je u vidu i posredniku ulogu hermeneutike izmeu
svakodnevne svijesti ili znanja i specijalistikoga znanja suvremenih znano-
sti, koje se izmaklo uvidu svakodnevlja i razdire ga svojim uvidima i svojom
artikulacijom u njemu.
Najblii je razumijevanju pojma prakse, kako su ga razumjeli praksis-lo-
zo, u suvremenim lozofskim raspravama Thomas Rentsch, i to ponajprije
u svojoj knjizi Konstitucija moralnostit.
11
U najveoj je mjeri inspiriran Heide-
ggerom i Wittgensteinom, ali valja imati na umu i injenicu da je on uenik
Friedricha Kambartela, koji je donedavno djelovao na frankfurtskom Od-
sjeku za lozoju, a i sam je bio zaokupljen razmatranjima o mogunostima
humanoga svijeta.
Rentsch je ve s odreenjem temeljnog lozofskog pitanja kao pitanja
Kako je mogu ljudski svijet? u blizini humanistike nastrojenosti lozoje
prakse. Ali u njega izostaje ono to je lozoja prakse kako smo vidjeli - s
pojmom prakse uvijek povezivala, a to svoj iskon ima u Marxu: to je revo-

9
Hans-Georg Gadamer, Istina i metoda, Sarajevo, 1978.
10
H.-G. Gadamer, Nasljee Europe, Zagreb, 1997.
11
Thomas Rentsch, Konstitution der Moralitt, 2. Au., Frankfurt/M., 1999.
lucija. Revolucija danas nije tema lozoje, osobito ne one akademske. Ali
ostale odrednice pojma prakse u Rentscha su prisutne. U svakom sluaju,
Rentsch u pitanju Kako je mogui ljudski svijet? - vidi sadran njegov
faktiki i normativni aspekt. U nastojanju da razvije bitne aspekte i kon-
tekst toga pitanja Rentsch je vrlo analitian i ekstenzivan. Osim toga, takva
razmatranja impliciraju u njega, ali i u drugih suvremenih autora, projekt
transcendentalne antropologije. Mi emo za ovu priliku izdvojiti tek za nau temu
najrelevantnije aspekte njegovih promiljanja.
Ve Rentschova osnovna teza da se etika ne moe odvojiti od lozof-
ske antropologije, kao to se lozofska antropologija ne moe razvijati bez
moralnosti kao bitne ljudske dimenzije, upuuje na praksu, ali ni on praksu
ne razumije tradicionalno, tj. samo kao temelj ili medij praktike lozoje u
uem smislu ili ak etike. Njegovo ishodite je primarni praktiki ljudski svi-
jet ili primarna ljudska situacija. Pri tome se eksplicitno poziva na Husserlov
pojam svijeta ivota.
Njegova formulacija bitnog lozofskog pitanja - kako je mogu ljudski
svijet - implicira zamisao lozoje kao mudrosti, tj. kao znanja koje je bitno
ukljueno u praktiki ljudski ivot i nastoji nas u njemu orijentirati. Zato je
njezina bitna tema komunikativnost, a primarna joj je tema praktika djelat-
na i ivotna situacija ljudi (70). Konstitutivne pak znaajke praktike djelatne
situacije tvore ujedno temeljni horizont ljudske prakse, i to to je vano
ve predetiki. Tako da za Rentscha ishodite jedne hermeneutike praktike
temeljne ljudske situacije sainjavaju ustrojstvo ivotnih situacija, govorno
ustrojstvo ljudske prakse i prethodnost transcendentalne intersubjektivno-
sti.
Osim toga, sve bitne znaajke primarnoga ljudskoga svijeta imaju bitnu
ulogu u konstituciji smisla u primarnom ljudskom svijetu. Jer primarna su u
tom svijetu ba ljudska izvrenja ivota a to su nabaaji smisla.
Za Rentscha zbog takve njegove pozicije vaan pojam interegzistencije i
odatle pojam interegzistencijala. Pojam interegzistencijala svjedoi o njegovom
redizajniranju Heideggerove lozoje. Interegzistencijalna odnoenja mogu
se odvijati samo u javnom prostoru i javnom vremenu, jer se i smisao moe
konstituirati samo intersubjektivno i proteui se u vremenu i prostoru. Tako
da u Rentscha nije rije (samo) o pojedinanim subjektima, nego ponajprije
ba o odnosima meu ljudima. Zato interegzistencijali nisu svojstva subjekata,
nego temeljne crte zajednikoga ivota i kao takvi nazivaju se jednostavno
meuljudski odnosi. Zato e Rentsch rei: Stvari ima samo putenih u ljudska
izvrenja ivota (str.162).
Vano je u ovom kontekstu navesti to nas povezuje s Husserlovim
pojmom svijeta ivota da za Rentscha znanost i tehnika bitno promauju
primarni ljudski svijet kao praktiki nabaaj smisla s usmjerenjem na likove
ispunjenja.
Vano je, nadalje, da je u primarnom ljudskom svijetu faktinost spregnu-
ta sa spontanou, dakle s ljudskom kreativnou i sa slobodom.
Rentsch govori i o komunikativnim interegzistencijalima, koji su praktika
suprotnost znanstvenom objektiviranju predmeta, koje karakterizira to da u
primarni ljudski svijet ne unosi za taj svijet bitno konstitutivnu solidarnost.
Jedan od Rentschovih vanih zakljuaka zato glasi da faktika i praktika
temeljna situacija svojom povezanou omoguuju zbiljnost ljudskoga svijeta
(115).
Praktiki pak nabaaji smisla osnova su kritike postvarenja i ujedno su
presudna temeljna forma ljudskoga orijentiranja u svijetu.
Pokuamo li saeti ovakvo sagledavanje prakse, onda je vidljivo da ona
ukljuuje moralnu, estetsku i politiku dimenziju ali i jo mnoge druge. Zatim
da postavkom o smislu i njegovim nabaajima implicira kritiku postvarenja te
da joj je tema i svakodnevlje, svijet ivota.
Sline zamisli nalazimo i u djelu Hansa Krmera, koji u svome spisu Inte-
grativna etika
12
pokuava formulirati jednu novu zamisao etike, ali pri tome je
svjestan da mora doprijeti do osnova ljudskoga opstanka i tako i sam dolazi
do problema prakse u fundamentalnom smislu, i to ponovo u sklopu projek-
ta transcendentalne antropologije.
Etika je za Krmera vodilja prakse i tako sudjeluje u oblikovanju ljudsko-
ga ivota u fundamentalnom smislu. Kako bi takvu etiku mogao fundirati i
Krmer razvija, kako je reeno, zamisao transcendentalne antropologije, koja
bi mogla utemeljiti takvu etiku koja nadmauje tradicionalnu etiku trebanja, a
on sam nju shvaa kao etiku stremljenja (Strebensethik). Ova etika utemeljuje se
pomou pojmova samoodnosa ili samosvijesti, praktike subjektivnosti i spu-
tanosti. A te kategorije upuuju po Krmerovu miljenju na neto to on
naziva humano invarijantno. Krmer je miljenja da se tek iz horizonta jedne fun-
damentalne antropologije moe doprijeti do antropologije u praktikoj nakani.
To pak znai da se on od razine onoga invarijantnoga u ovjeku valja uspinjati
do razina temeljnih alternativa prakse. Jer on etiku hoe udomiti u praksi.
12
Hans Krmer, Integrative Ethik, Frankfurt/M., 1995.
Zato Krmer govori o praktikoj antropologiji koja ovjeka, na temelju nje-
gova dostojanstva, izdie iznad ostalih bia. To pak dostojanstvo on ne teme-
lji tradicionalistiki na kognitivnim svojstvima ovjeka, na spoznaji, nego vo-
luntaristiki na njegovom odluivanju i stvaranju kao oitovanjima slobode.
Takva sloboda je, po njegovom miljenju, na djelu u lozofskoj antropologiji
i lozoji egzistencije u 20. stoljeu, a njenu je osnovu najbolje formulirao
H. Plessner s pojmom ekscentrine pozicionalnosti.
Iz takve perspektive Krmer proprium ovjeka denira kao sposobnost za
prijelaz u drugo i mogue emancipacijom od Ovdje i Sada, i to odnoenjem
spram sebe samoga i spram svijeta i uputanjem u vremensku dimenziju.
U bitnoj sprezi s ovako pojmljenom slobodom za ovoga je autora temelj-
na monost sadrana u ljudskom bitku ili bolje u osnovi ljudskoga sebstva. (To
je zapravo jedna verzija Marxove zamisli o biti ovjeka kao ukupnosti bitnih
snaga.) U praktikoj antropologiji to dovodi do nerestriktivnoga pojma slo-
bode u smislu moderne slobode proizvoljnosti i do kompetencije odluiva-
nja s obzirom na odreenja sebstva i svijeta. Sloboda proizvoljnosti identina
je s neotuivom osnovnom antropologijskom dispozicijom jedne monosti
za monost, koja prethodi svim realnim i tek postizljivim ili proizvodljivim
nainima monosti, misli Krmer.
On dalje razrauje temeljne ljudske dispozicije, ali to nas sada ne zanima,
jer se on time usmjerava u etiku ili u praktikolozofsku dimenziju proble-
ma u uem smislu.
Ali valja ipak nadodati da i Krmer razraujui praktiku subjektivnost
izdvaja pojam smisla kao vaan te da na novi nain razvija pojam ljudskoga
sebstva. Sebstvo je za njega cjelina, suma svih disponibilnosti i dispozicija s
obzirom na tematiziranu monost. Pojam monosti povezan je s pojmom
slobode ili ak s njime nadomjestiv. Taj pojam ima ak stanovite prednosti,
jer je manje optereen od pojma slobode, obuhvatniji je i od pojma izbora, a
ima i armativnu spregu sa svijetom.
Ovako skicirana praktika antropologija bavi se ljudskim invarijantnosti-
ma, ali ba na toj razini ona moe pojmovno izraziti i bitno opcionalnu struk-
turu prakse. To je za autora vano, jer je ta opcionalnost karakteristina za
ovjeka kao ovjeka.
Krmer iz svega zakljuuje da je temeljna ljudska struktura ambivalentna i
on nju naziva sputljivost. Tako da su u njega kao jednako izvorni postavljeni
monost i nemonost, sloboda i nesloboda, spontanost i inhibiranost. Ispre-
pletenosti temeljnog stremljenja i sputljivosti, obuzdavanja bivaju za Krme-
ra otuda momenti temeljne formalne strukture koja je u osnovi praktiki
dobroga i svih odreenih dobara, ciljeva i normi te njihovoga realiziranja.
Ovakvo antropologijsko utemeljenje etike i praktike lozoje otvara per-
spektive, misli ovaj autor, koje mogu imati posljedice i za teorijsku lozoju,
pa i za samu metaziku, i to dokumentira stajalitima Kanta, Feuerbacha,
Marxa, Diltheya i Jaspersa. Time nastavlja na Kantovu intenciju postavljanja
antropologije u temeljni horizont lozoje kao lozoje.
Spomenuo bih ovdje s obzirom na osnovnu intenciju ovoga teksta da se
pokae aktualnost lozoje prakse, i Habermasovu lozoju, koja je na razne
naine bila u blizini praksis lozoje. Tu se o nekim srodnostima moe go-
voriti ponajprije s obzirom na zajedniko iako ne identino pozivanje na
Marxa, ali sadrajno moda i vie posredstvom pojma svijeta ivota i pojma
svakodnevlja, kako je on artikuliran u Habermasovoj teoriji komunikativnog
djelovanja. Svijet ivota za Habermasa je sav onaj ivot koji nije podvrgnut
medijima novca i moi, dakle svijetu ekonomije i drave. To je svijet u kojem
se zbiva osobni ivot, odnos spram tradicije, ivot nedravno institucionali-
zirane javnosti, ivot svakodnevlja, koji izmie svojoj kolonizaciji od strane
sistema i tako predstavlja resurse mogue opozicije spram sistema. Vano je
da svakodnevlje ili svijet ivota ovdje nije predmet kritike, nego on tek daje
osnovu moguoj kritici sistema i opoziciji spram njega.
U svojem pak predavanju Vjerovanje i znanje
13
Habermas formulira i
diferenciraniji stav spram svakodnevlja, odnosno spram njegove svijesti koju
poznajemo i kao common sense, zdravi razum. U suvremenoj opreci prirodo-
znanstvene kulture, koju on odreuje i kao opreku naturalizma i religijske
kulture, koja opreka na razne naine dominira u suvremenome svijetu, pozi-
cija common sensea je, misli Habermas, pozicija intuitivne svijesti koja nas vodi
u svakodnevlju i koja preivljava i obrazovanje koje mu nameu znanosti.
Smatramo da smo ovim analizama i komentarima pokazali da je i u dana-
njoj lozoji praksa jedan od temeljnih pojmova lozoje te da se taj pojam
tematizira u sprezi s bitnim odreenjima ovjeka i tako omoguuje i kritiku
distancu spram zbivanja u suvremenome svijetu.
Iz ovih analiza isto je tako vidljivo da je lozoja prakse taj kontekst i tu
perspektivu formulirala ve u svojoj ranoj fazi.
13
Sadrano u: Jrgen Habermas, Budunost ljudske prirode. Na putu prema liberalnoj eugenici?,
Zagreb, 2006.
HOTIMIR BURGER
ABOUT TOPICALITY OF THE PHILOSOPHY
OF PRACTICE
The philosophy of practice has had an important role with us here.. After reconsidering
some esential aspects of the concept of practice in the works of the Croatian philosophers
from that circle (whose anthropological and critical-revolutionary aspect was developed by
Gajo Petrov), the author examines the topicality of the concept of practice in the works
of some contemporary philosophers (Rentch, Krmer, Habermas). Practice is in present
day philosophy one of the fundamental concepts which makes possible a critical distance
from the events in the contemporary world.
GVOZDEN FLEGO
POJAM PRAKSIS DANAS, ETRDESETAK
GODINA KASNIJE
Izvorni lanak
Pojam prakse, tonije: praksis, iskovan je u internim raspravama zagreba-
kih profesora lozoje i sociologije i artikuliran poetkom 60-ih godina, po-
najprije kao specina razlika u interpretaciji Marxa a potom sve vie kao
suvremena koncepcija ovjeka, te postao svjetskom inaicom onoga doba,
naslovom bogate i svjetski poznate izdavake djelatnosti asopisa u doma-
em i meunarodnom izdanju, i biblioteke, kao i temeljem bogatog opusa
Gaje Petrovia.
Kako su kolege Puhovski i Burger upozorili, praksa/praksis je nosivi ter-
min cijele misaone orijentacije, poesto nazivane lozojom ili milju prakse,
a kasnije milju revolucije odnosno milju-revolucijom. U toj je misaonoj
orijentaciji praksis, s jedne strane, odreivan kao svrhovita svjesna djelatnost
ovjeka. Tako je Gajo Petrovi ovjeka denirao kao bie koje bivstvuje na
nain prakse, a praksu je denirao kao stvaralako-samostvaralaku djelat-
nost ovjeka. To bi, u ontologijsko-antropologijskoj konsekvenciji znailo
da ovjek, upravo praksom, s jedne strane ini, stvara, tvori, uspostavlja svoj
svijet, a s druge da stvaranjem svoga svijeta odnosno nainom svog djelova-
nja uspostavlja samoga sebe kao ljudsko slobodno bie. Ta pak teza vodi do
nekoliko konsekvencija: ljudsko bie je ono koje djeluje (prakticira ili praksi-
cira), koje stvara novo. Kao tvorilica novoga, praksis poiva na mogunosti,
slobodi, otvorenosti, pa ga se izjednaava s onim to je Milan Kangrga, u
nekim svojim ranijim radovima, nazivao poiein.
S druge strane uporabom pojma praksis kao temeljnog odreenja ovjeka
otvara se pitanje otkuda denicija ovjeka kao bia prakse odnosno slobode
kada je samoevidentno da je ovjek, rusoistiki kazano, gotovo posvuda u
lancima, dakle realno elementarno neslobodan. U tome sluaju pojam otu-
enja, rabljen uglavnom u ranomarksovskoj maniri, igra dvostruku ulogu.
Prvo, on slui kao posredovni element koji pokazuje transformaciju ovje-
kove naravi kao bia slobode u faktiku neslobodu i oneslobaanje. Drugo,
GVOZDEN FLEGO POJAM PRAKSIS DANAS, ETRDESETAK GODINA KASNIJE 218
svojevrsnom argumentativnom gimnastikom se pokazuje da je otueni o-
vjek zapravo bie slobode kada je u stanju svoju slobodu negirati, a samoga
sebe oneslobaati.
No pojmom praksisa na dnevni red dolazi jo jedno pitanje: da li je taj
pojam i do koje je mjere miljen, u svojem temeljnom odreenju, kao nain
individualnog djelovanja ovjeka ili pak kao nain kolektivnog su-djelovanja
ljudi. Pojam praksisa otvara i temu do koje se mjere tim pojmom dotie, ili
moda rjeava tradicionalno i stalno aktualizirano lozojsko pitanje o od-
nosu misli i djelovanja.
O odreenjima kolektivnog djelovanja ljudi nekakvu implikaciju, ili tek
naznaku, mogue je iitati iz teze da je ovjek bie odnosa, bie koje se od-
nosi. ini mi se da je ostalo nejasno i neodreeno na koji se nain ovjek od-
nosi, po kojim naelima da li prema nekim epohalnim odreenjima ili pak
prema kolektivnim ustrojima. Otuda, ini mi se, i nemogunost da se u tom
misaonom krugu politiku tretira kao predmet ozbiljnih lozojskih istrai-
vanja. Stoga bih se usudio rei da je rano zagrebako promiljanje prakse
ostalo antropologijsko, dakle u tome smislu naelno i individualistiko, uz
kolektivne ili socijalne tek konsekvencije, bez obzira na kasnije dodatke i
elaboracije. Drugo, pojmom praksisa se inzistiralo kako je on nerazluivo
miljenje-djelovanje, dakle da je rije o takvom djelovanju koje ima misao
kao svoju nepobitnu i neupitnu vodilju odnosno da misao redovito- sobom
nosi praktike konsekvencije. Ta je koncepcija plodno koegzistirala s onim, u
60-im godinama jo uvijek brojnim lozofemima, iji su tvorci vjerovali da je
lozoja (ili: lozofska misao) jedina u stanju (s)misliti i konstruirati takvo
to kao svrhovitu svjesnu djelatnost odnosno da je, u gotovo prosvjetiteljskoj
maniri, svaka misao bremenita praktikim konsekvencijama. Koncepciji lo-
zoje (ili lozoje) kao racionalnog promiljanja ovjeka i svijeta suglasna
je koncepcija ovjeka kao racionalno-djelatnog bia.
No s druge strane Gajo Petrovi i njegove kolege sve ee se distanciraju
od lozoje. Umjesto o lozoji oni sve ee govore o misli ili miljenju
dok Gajo Petrovi vremenski i tematski prednjai u jednom originalnom
i samostalnom putovanju, koje vodi ranomarksovskoj koncepciji kritike. Prof.
Petrovi je osebujno reinterpretira. On dijelom implicira a dijelom eksplicira
da je bespotedna kritika svega postojeeg, da bi to uope mogla biti, istovre-
meno imanentna i transcendentna, da hteanski i hegelijanski- imanentno
slijedi iz svog predmeta ali da ga, svojom radikalnou, i transcendira. Ta kri-
tika, ako je radikalna, ako naime zahvaa svoj predmet u korijenu, misli novu
zbilju. Ona je stoga misao ne bilo kakvog ve inovativnog, tj. prevratnikog
djelovanja. Ta se kritika radikalnost iskazuje u krajnjoj konsekvenciji kon-
cepcije prakse, u pojmu revolucije, koju razumijem kao razvojni kontinuitet
Petrovieve terminologije. Revolucija je, dakle, i krajnja konsekvencija koliko i
prekoraenje prakse, ali revolucija kod Gaje Petrovia ni u kom sluaju nije mi-
ljena u nekom partikularitetu ni u politikom, jo manje u ekonomskom, ni
u epohalnom, a jo manje u pragmatikom. Revolucija je po mome sudu mi-
ljena upravo na nain na koji je upozorio Boo Jaki, kao autentino slobod-
no ljudsko djelovanje. Naprosto kao prostor (potpune) ljudske slobode, kao
ono djelovanje koje neometano raste iz sebe samog, dakle kao autentinost
koju ovjek stvara sebi i za sebe, ne tek osobno, ve za sebe kao ljudsko bie, a
to znai i za druge ljude. Ta puna ljudska sloboda je zahtijevala i novi izraz pa
Gajo Petrovi poinje govoriti o misli-revoluciji, misli, crtica, revoluciji.
No moe se initi da je razvoj suvremene lozoje u nekoliko posljed-
njih desetljea ukazivao na nesuvremenost tako razumljene prakse, budui
da pojam prakse ostaje u okvirima tradicionalne lozoje, ne slijedei suvre-
mene transformacije lozoje odnosno lozojske promjene paradigmi.
U tome kontekstu naveo bih tek nekoliko primjera pozitivnih i negativnih
aspekata koncepcije ovjeka kao umnog djelatnog i praktikog bia. Kao
umno i praktiko bie ovjek u racionalno projektiranom kontinuitetu svog
djelovanja, u svojoj predvidljivosti i gotovo izraunljivosti, djeluje tako da po-
najee surauje s drugim ljudima. Ta je djelatnost transparentna a u svojoj
transparentnosti diskursno iskaziva, u svojoj umnosti i eventualnoj naelno-
sti svima dostupna te na taj nain utjecajna. Stoga je, temeljem te koncepcije
ovjeka, mogue misliti, a onda i ostvariti, harmonine meuljudske odnose
tj. neantagonistino, skladno drutvo. Nezanemariv prigovor koji bi bilo mo-
gue uputiti takvoj koncepciji ovjeka jest da je ona redukcionistika. Takvi
prigovori grade se na izvedenicama iz Nietzschea ili na derivatima Freuda,
koji tvrde da ovjek ni u kojem sluaju ne moe biti svoen na svoju ce-
rebralnost ve da treba uzimati u obzir i ostale komponente njegove kako
konstitucije, tako i egzistencije. Na taj nain dominantna i tradicionalna -
lozofska koncepcija ovjeka kao racionalnog bia, pa i ona ovjeka kao bia
prakse, gubi monopol u konstituciji ljudskog naina funkcioniranja jer ostaje
naprosto prekratka za takav posao, kako bi rekao jedan od mojih, ovdje
sjedeih profesora.
Ovdje razmatrani pojam prakse interpretativno je povezivan s tradicijom
hegelomarksizma, ali i sa spojem rano-Marxove interpretacije Hegela i zasa-
da lozoje egzistencije, prije svega Heideggera. Poneki mislioci pak pojam
prakse pokuavali su povezati s lozofemom izvoenim iz pojma pragme.
No bez obzira na naizglednu blizinu tih dvaju pojmova, promiljanja poj-
ma prakse uvelike su bila nepodudarna pragmatizmu kao sistemskome mje-
stu promiljanja pragme. Pragmatizam je nastao kao ameriki pokret s kraja
19. stoljea u traganju za vlastitom misaonom pozicijom u oporbi prema
tada ve nestajuem sistemotvornom idealizmu kao i gotovo pravocrtnom
determinizmu, temeljenom na koncepciji ljudske prirode. U toj misaonoj
orijentaciji pragma se rabi u instrumentalnom i utilitarnom smislu, pokazu-
jui kako je ljudsko bie mnogo vie pod utjecajem interesa no uma. Ukratko,
pragmatisti stavljaju u pitanje kako postojanje prirode ovjeka, tako i ovje-
ju iskljuivo racionalnu svrhovitost, dakle temeljne postavke pojma prakse.
Potencijalni ili faktiki pragmatini prigovor koncepciji praksisa u nakani
prekorauje redukcionistike aspekte iskljuive ljudske racionalnosti. Njime
se ponajee istie kako je ovjekova umnost tek jedan od modela, zapravo
deziderativ, koji uglavnom ne funkcionira u pragmi, jer je ovjek prvenstveno
strastveno, neumno, impulzivno bie koje u svojoj svakodnevici ne djeluje
prema nalozima uma, slijedei praksis, o emu ovdje govorimo.
No bez obzira to se mnotvo suvremenih lozofema razvijalo u prav-
cu ovdje spominjanih -moguih ili iskazanih- prigovora, u brojnima od njih
mogue je nai i suprotne tendencije naime ozbiljne napore, pogotovo u
zadnjih dvadesetak godina, u kojima je pojam prakse ponovno u ii interesa.
Tu tendenciju nalazim u stalno ponavljanom pitanju kako iskoraiti iz nepo-
sredne pragme i utilitarne nedosljednosti te zakoraiti u praksu, u smisleno i
svrhovito djelovanje bilo ovjeka pojedinca, bilo udruenih ljudi, odgovor-
nih za vlastite ine, a posebice za vlastitu budunost.
Takve tendencije nalazim u djelima Apela (u njegovim veim i manjim
raspravama o diskursnoj etici) i svakako Habermasa, posebice kasnog (nakon
objavljivanja Theorie des kommunikativen Handelns), a nalazim ih i u onih
amerikih mislilaca koji su bili lanovi ili se mogu smatrat izdancima Fran-
kfurtske kole. No takve elemente nalazim i kod jednog radikalnog pragmati-
ste iz ranih dana, Richarda Rortya (Konsekvencije pragmatizma) jer njegova
knjiga o ironiji (Kontingencija, ironija i solidarnost), bez obzira na eksplicitne
autorove zakljuke, traga za teorijskim utemeljenjem onoga to su promiljali
mislioci praksisa.
U svjetlu istog nastajanja vidim misao sada ve postalu amerikom tradici-
jom, a koja je dominirala politiko- i drutveno-teorijskim raspravama zadnja
tri desetljea, naime Rawlsove varijacije o teoriji pravednosti.
Sline sklonosti i istraivanja iitavam kod jednog neoderidijanca kao
to je Jean-Luc Nancy (mislim na gotovo cijeli kasniji opus, npr. La communa-
ut dsoeuvre, Lexprience de la libert), ili pak kod samosvojnog mislioca kao to
je Giorgio Agamben (prijevodi na njemaki: Profanierungen, Ausnahmezustand).
Uvjeren sam da se ta teza dade iitati ve iz injenice da teme koje oni svojim
opusom stavljaju na dnevni red uvijek ispoetka pokazuju da nam je onako
kako jest, prije svega krizovito, zato to nismo dovoljno osvijestili i osmislili
ni ono to inimo, ni ono to smo inili, a ni ono to kanimo initi. Taj pro-
blem dakle ostaje na misaonom, posebice lozofskom dnevnom redu, bez
obzira to moje uvjerenje u nekim aspektima moe sliiti pragmatistikom
zahtjevu da se razliitim, meusobno nepomirljivim nainima miljenja nae
zajedniki nazivnik.
No ako ovjeka pojmimo neto ire, poueni i drugaijim reeksijama o
njemu, i zahvatimo ga u punoi njegovog miljenja i djelovanja, dakle i kroz
njegovu racionalnu ali i emotivnu odnosno afektivnu komponentu, u nasto-
janju da se nae i artikulira ljudska svrhovita djelatnost, na dnevni red e se
vratiti pojam prakse, neto bogatiji no to je bio izvorno artikuliran.
GVOZDEN FLEGO
THE CONCEPT OF PRAXIS TODAY, ABOUT FORTY
YEARS LATER
Author rst briey presents the concept of praxis, as developed in the Zagreb praxis
school, as well as some of its consequences. In spite of some remarks about the uncontem-
porary character of the concept of praxis, since it does not follow the actual transforma-
tions and the paradigm changes of the contemporary philosophy, the major intention of the
Zagreb praxis school, to dene the concept of free conscious human action, the author rec-
ognizes by some contemporary thinkers, such as Apel and Habermas, Rorty and Nancy.
LINO VELJAK
UMJESTO POGOVORA: GAJO PETROVI DANAS
Pregledni lanak
Kad bismo nekoga njemakog strunjaka za lozoju ili ljubitelja lozoje
iz Njemake pitali koga od njemakih lozofa smatra najveim ili najznaaj-
nijim lozofom svoje zemlje, dobili bismo moda neki odreen odgovor,
naveo bi nam jedno ime ili, ee, nekoliko imena, a kad bismo usporedili
odgovore veega broja upitanih, vjerojatno bismo morali doi do zakljuka
da nema suglasnosti oko toga tko je najvei njemaki lozof svih vremena
(pa ak ni oko odgovora na manje ambiciozno postavljeno pitanje, primjeri-
ce, tko je najznaajniji njemaki lozof 19. ili 20. stoljea). Slino bismo se,
sasvim je izvjesno, proveli s Francuzima, Englezima...
Tradicija lozoje u Hrvatskoj nije, dakako, tako bogata kao ona u spo-
menutim zemljama. Ipak, nije vjerojatno da bi jedna takva anketa rezultirala
opom suglasnou oko odgovora na pitanje o najznaajnijem hrvatskom -
lozofu pa ni oko odgovora na pitanje o najznaajnijem hrvatskom lozofu
20. stoljea. Fichte je svojedobno ustvrdio da svatko bira onakvu lozoju
kakav je ovjek. Primijenjeno na nae pitanje, moglo bi se rei da svatko
vrednuje lozofe u skladu sa svojim lozojskim preferencijama.
Ako bismo, meutim, pokuali primijeniti neke objektivne (u odnosu na
samu lozoju, dakako, izvanjske, pa utoliko i povrne) kriterije, morali bi-
smo se suglasiti oko toga da je najznaajniji hrvatski lozof 20. stoljea onaj
koji se prije osamdeset godina rodio u Karlovcu: Gajo Petrovi (12. 3. 1927.-
Zagreb, 13. 6. 1993.). S tim odreenjem Gaje Petrovia kao najznaajnijega
hrvatskog lozofa vezane su tri potekoe: prva se odnosi na kriterije rele-
vantnosti, druga na atribut hrvatski, trea na adekvatnost primjene samog
pojma lozoje.
Kriterij: ini se da se jedini kriterij relevantnosti koji smije pretendirati
na neko objektivno vaenje pri vrednovanju lozofa iz jedne manje zemlje
kakva je Hrvatska (a vjerojatno to vai i za druge proizvoae i posredova-
telje duhovnog stvaralatva) moe sastojati u kvantitativnim pokazateljima
LINO VELJAK UMJESTO POGOVORA: GAJO PETROVI DANAS 224
prevoenosti njegovih djela na svjetske jezike. Primijeni li se taj kriterij, Gajo
Petrovi ima samo jednog ozbiljnog konkurenta, Predraga Vranickog (1922.-
2002.). No, ako se uzme u obzir da se najvei dio prijevoda Vranickog odnosi
na njegovu Historiju marksizma, djela koje je po svom karakteru samo djelo-
mino lozojsko, ustanovit emo da su Petrovieva djela koja su prevoena
na engleski, njemaki, talijanski, panjolski (i neke druge jezike) bez iznimke
po svojoj disciplinarnoj odredbi lozojska, te da se iz injenice da su goto-
vo sva znaajnija njegova djela prevedena na poneki od tih jezika dovoljan
razlog za opravdavanje tvrdnje da je upravo Gajo Petrovi bio najznaajniji
(ili bar u meunarodnim relacijama najpoznatiji) hrvatski lozof 20. stoljea.
Dakako, prevoenost je izvanjski kriterij, iz kojega se ne moe deduktivno
izvesti apodiktiki zakljuak o veliini neijeg djela. Tu se moe raditi i o
kontingentnim uzrocima, ali ipak je nedvojbeno da ta injenica upuuje na
vjerojatnost vaenja ocjene o vanosti neijeg opusa.
Hrvatski lozof: Gajo Petrovi se rodio u Kraljevini Srba, Hrvata i Slo-
venaca, a najvei dio svog ivota proveo je u nekoj od varijanti junoslaven-
ske asocijacije. Nadalje, on se, koliko je poznato, nikad nije etniki deklarirao,
a poput drugih lozofa svoje generacije okupljenih oko asopisa Praxis in-
zistirao je na oznaci lozofski pisac (koja je sustavno provedena u Grlievom
Leksikonu lozofa), dakle, niti hrvatski lozof ni jugoslavenski lozof, ali ni
hrvatski odnosno jugoslavenski lozofski pisac, nego, naprosto, lozofski
pisac. No, ako se uzme u obzir da je on i roen i umro u Hrvatskoj, da je s
iznimkom studijskih boravaka u inozemstvu itav svoj ivot i radni vijek
proveo u Zagrebu, da je pisao na jednoj varijanti hrvatskog jezika (koja, da-
kako, ne ispunjava kriterije babievskog hrvatskog purizma, ali ispunjaja one
kriterije jezika na temelju kojih se moe tvrditi da su Miroslav Krlea ili Tin
Ujevi pisali na hrvatskom jeziku), da su Zagreb i Korula bili (zahvaljujui i
njemu) 60-ih i 70- ih godina sredita svjetske lozoje, te, konano, da meu
hrvatske lozofe nedvojbeno spada i jedan od njegovih profesora Vladimir
Bazala (1877.- 1947.), koji je u Zagreb doao iz Moravske, onda nema nika-
kva razloga da se Gaju Petrovia ne denira upravo kao hrvatskog lozofa.
Filozof: Gajo Petrovi bio je profesor lozoje (logike, ontologije i spo-
znajne teorije), deklarirao se profesionalno kao lozofski pisac, ali u svom
opusu, posebice u djelima Marksizam i lozoja, Filozoja i revolucija i, napose,
u knjizi Miljenje revolucije, promiljao je i misaono prakticirao nadmaivanje
lozoje kao lozoje, oblikujui jedno metalozojsko miljenje, koje je
imenovao miljenjem revolucije. Smije li se, dakle, mislioca koji radi na uki-
LINO VELJAK UMJESTO POGOVORA: GAJO PETROVI DANAS 225
danju lozoje (u smislu hegelovskog Aufhebunga, to znai takvo nadilaenje
kojim se lozoja odrava na ivotu u mjeri u kojoj je cvijet ouvan u plo-
du, da se posluimo jednom Hegelovom ne do kraja neproblematinom
slikom) oznaiti kao lozofa? Ako, meutim, lozoju ne ograniavamo
na ponavljanje onoga to se u prolosti lozoje zbivalo, ako je ne elimo
disciplinarno reducirati na jednu granu humanistikih znanosti, ako, nadalje,
uzmemo u obzir da Petroviev pojam revolucije nije ni oznaka za politiku
i/ili socijalnu revoluciju, a ponajmanje pojam usmjeren na opravdavanje tzv.
revolucionarnog poretka (iji je bespotedni kritiar Gajo Petrovi bio od
svojih mladenakih dana, koliko god to mnogi falsikatori nastojali osporiti),
ve pojam koji je bio snano impregniran bitnim ontologijsko-antropolo-
gijskom nabojem (tako da bi se u slobodnijoj primjerice anglosaksonsko-
analitikoj - interpretaciji mogao oznaiti kao jedan eminentno metaziki
pojam), onda nema nijednog razloga da Gaju Petrovia ne vrednujemo kao
lozofa. Po ortodoksnim platoniarima, uostalom, ni Aristotel ne bi mogao
biti oznaen kao lozof, a danas ipak vlada suglasnost bar oko toga da Ari-
stotel spada meu lozofe.
LINO VELJAK
AFTERWORD: GAJO PETROVI TODAY
The author examines Petrovis philosophical relevance and the degree of justication
to consider him as the most signicant Croatian philosopher of the 20
th
century.
The dened criteria of the judgement lead to the conclusion that he indeed was the
most signicant (or at least internationally best known) Croatian philosopher of the 20
th

century, but even more than that.

GAJO PETROVI
IZ BIOGRAFSKOG I BIBLIOGRAFSKOG ARHIVA
Roen 12.III.1927. u Karlovcu.
Studirao lozoju u Zagrebu (1944.-1946. i 1948.-1949.), u Lenjingradu
(Sankt Petersburg, 1946.-1947.) i Moskvi (1947.-1948.). Od 1950. asistent na
Odsjeku za lozoju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Doktorirao s tezom
Filozofski pogledi G. V. Plehanova u sijenju 1956. Bio na postdoktoralnim stu-
dijima 1956.-1957. s prof. Alfredom J. Ayerom na University Collegeu, Uni-
versity of London. Habiliti rao 1958. na Zagrebakom sveuilitu s tezom
Korespondencija i evidencija. F. Brentanova teorija istine. Od 1969. redovni profesor
Slika 1. lanovi Odsjeka za lozoju pred starom zgradom Odsjeka na Gornjem gradu 1957.
Stoje s lijeva: Gajo Petrovi, Predrag Vranicki, Danilo Pejovi, Vladimir Filipovi, Branko Bonjak,
Milan Kangrga i Veljko Cvjetianin.
GAJO PETROVI - IZ BIOGRAFSKOG I BIBLIOGRAFSKOG ARHIVA 228
za logiku, spoznajnu teoriju i ontologiju na Odsjeku za lozoju Filozof skog
fakulteta u Zagrebu.
Suosniva Hrvatskog lozofskog drutva (HFD) i Jugoslavenskog udrue-
nja za lozoju (JUF). Bio sekretar i predsjednik HFD a (1963./64.) i pred-
sjednik JUF - a (1964./66.) Suosniva i lan Savjeta Korulanske ljetne kole
(1964.-1974.). Potpredsjednik Ernst - Bloch - Geselschaft, Ludwigshafen (od
1986.). lan: Institut international de philosophie, Paris (od 1973.) i Comit
dhonneur, College international de philosophie, Paris (od 1986.). lan SANU
van radnog sastava (od 1988.). Direktor i ko -direktor mnogih kurseva i sim-
pozija organiziranih u Interuniverzitetskom centru za postdiplomske studije
u Dubrovniku (70-tih i 80-tih godina).
1990. Doctor honoris causa na Universit des sciences humaines, Strassbo-
urg.
Stipendije: Ford Foundation Research Grant (Columbia U., New York,
Harvard U., University of California, Berkeley 1961.-1962.). Alexander
von Humboldt Forschung Stiftung (Kln, Freiburg, Mnchen 1970.-1971.,
1974., 1975.). lan: Institute for Advanced Studies (Princeton 1977., 1984.) i
Wi-ssenschaftskolleg zu Berlin (1988.-1989.).
Gostujui profesor: Wesleyan University, Middletown, SAD (proljee
1972.), University of Michigan, Ann Arbor, SAD (jesen 1972.), University
Slika 2. Prvi javni nastup redakcije Praxisa, prosinac 1964. Sjede s lijeva: Rudi Supek, Gajo Petrovi,
Danilo Pejovi, Predrag Vranicki, Milan Kangrga i Danko Grli.
Slika 3. Studenti Ivan Kuvai i Gajo Petrovi, Moskva 1947.
of Missouri, Columbia, SAD (proljee 1978.), Universitt Siegen, Njema-
ka (proljee 1979.), University of Bergen, Norveka (proljee 1980., proljee
1991.), Universitt Hamburg, Njemaka (proljee 1981.), University of Illino-
is at Urbana Champaign, SAD (ljeto 1983.).
Predavao na sveuilitima, akademijama znanosti, lozofskim skupovima
u razliitim zemljama Evrope, te u Izraelu, Meksiku i SAD-u.
lan urednitava ili ureivakih savjeta asopisa Aut -Aut, Bihliography of
Philosophy, Dialectical Anthropology, Marx Centouno, New Left Review, Philosophi-
cal Forum, Political Theory i Encyclopedia of Philosophy (8 sv., ur. Paul Edwards,
1967.).
Njegove knjige, rasprave i lanci prevoeni su na: albanski, eki, engleski,
francuski, hebrejski, holandski, japanski, kineski, norveki, njemaki, ruski,
slovaki, slovenski, panjolski, talijanski i tur ski.
Objavio je 14 knjiga i nekoliko stotina rasprava, lanaka, eseja. Preveo je
vie lozofskih knjiga i la naka s ruskog, engleskog i njemakog, meu osta-
lim Tractatus Logico Philosophicus Ludwiga Wittgensteina.
Slika 4. S Bledskog skupa 1960. S lijeva: Gajo Petrovi, Milan Kangrga i Veljko Cvjetianin.
Slika 5. Na Koruli 1965. Danko Grli, Predrag Vranicki (s lea) i Gajo Petrovi.
Slika 6. Na Koruli 1968. Gajo Petrovi s Herbertom Marcuseom.
Bio - bibliografske jedinice o njemu i njegovom radu nalaze se u: The In-
ternational Authors and Writers Who Is Who (International Bibliographical Cen-
tre, Cambridge, 1976.), Biographical Dictionary of Neo - Marxism (Connecticut,
1985.), Biographical Dictionary of Marxism (London, 1986.), Who Is Who in the So-
cialist Countries of Europe (Mnchen - New York - London - Paris, 1989.), Dizi-
onario Bompiani dei loso contemporanei (Milano, 1990.), The Cambridge Dictionary
of Philosophy (Cambridge, 1999.) i u naim enciklopedijama i leksikonima.
Nagraen je sljedeim nagradama:
1956. - nagrada Matice hrvatske za Englesku empiristiku lozoju;
1966. - nagrada Boidar Adija za Filozoju i marksizam;
1987. - nagrada izdavake kue Nolit za Prolegomenu za kritiku Heideggera
(Odabrana djela u 4 knjige).
Poslije desetogodinje borbe s neizljeivom boleu umro u Zagrebu
13.VI.1993. godine.
Slika 7. Dio sudionika jednog kursa u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku 80-ih godina.
Gajo Petrovi drugi s lijeva, meu ostalima Joseph Bien (kranji desno), Gvozden Flego (trei s lijeva) i
Gordana kori (u sredini, peta s desna).
BIBLIOGRAFIJA
KNJIGE
Engleska empiristika lozoja. Odabrani tekstovi lozofa. Filozofska hrestomatija
V., Matica hrvatska, Zagreb, 1955., 218 str, [G. Petrovi, Engleska
empiristika lozoja 17. i 18. vijeka, str. 5 - 142] - 2. proireno izd.,
1979., 328 str.; 3. izd., 1982.; 4. izd., 1983.
Filozofski pogledi G. V. Plehanova. Kultura, Zagreb, 1957., 348 str.
Logika. Udbenik za III. razred gimnazije, kolska knjiga, Zagreb, 1964., 256
str.; 2. izd., 1965.; 3. izd., 1967.; 4. izd., 1969.; 5. izd., 1971.; 6. izd.,
1972.; 7 izd., 1973.; 8. izd., 1974.; 9. izd., 1975.; 10. izd., 1977.; 11. izd.,
1978.; 12. izd., 1979.; 13. izd., 1980.; 14. izd., 1981.; 15. izd., 1982.;
16. izd., 1984.; 17. izd., 1985.; 18. izd., 1987; 19. izd., 1989.; 20. izd.,
1990.; 21. izd., 1990.; 22. izd., 1991.; 23. izmijenjeno izd., Element,
Zagreb, 1994., 220 str.; 24. izd., 1996.; 25. izd. 2004., Dnevnik, Zavod
za udbenike, Novi Sad - Beograd, 1998. - Logica per la III classe dei
ginnasi. Traduttore: Lorenzo Vidotto, Edit, Rijeka, 1968., 268 str.;
Logika. Tekst per skhollat e mesme. Prkhtyes Beqir Berisha. Enti i
Slika 8. Krajem 80-ih godina u Njemakom kulturnom centru u Zagrebu. S lijeva: G. Petrovi,
B. Bonjak, J. Habermas i J. K. Kemmner.
teksteve dhe i mjeteve msimore i KSA t Kosovs, Prishtin, 1976.,
288 str.; 2. izd., 1978.; 3. izd., 1979.; 4. izd., 1980.; 5. izd., 1983.; 6. izd.,
1984.; 7. izd., 1988.
Od Lockea do Ayera. Kultura, Beograd, 1964., XVI + 216 str.
Filozoja i marksizam. Mladost, Zagreb, 1965., 347 str., 2. izd., Naprijed,
Zagreb, 1976., 240 str. -Marx in the Mid - twentieth Century. A Yugoslav
Philosopher Reconsiders KarI Marxs Writings. Translated into
English by the Author, Anchor Books, Doubleday, Garden City,
N.Y., 1967.,238 str. - Filozoe a marksizmus. Preloila Milica Tondlov,
doslov: Lubomir Sochor, Nakladatelstvy Svoboda, Praha, 1968., 194
str. - Wider den autoritren Marxismus. Aus dem Amerikanischen von
Meino Buning, Europische Verlagsanstalt, Frankfurt a. M., 1969., 225
str. - [Na japanskom:] Marx i suvremeni svijet. S engleskog preveli Kechi
Iwabuchi i Yoshihisa Tanaka, pogovor: K. Iwabuchi, Kinokuniya
Shoten, Tokyo, 1970., 324 str. - Marxismo contra stalinismo. Marx en la
primera mitad del siglo XX. Traduccin de Eduardo Subirats, Editorial
Seix Barral, Barcelona, 1970., 284 str., - Filozoe e marksizmi. Prktheu
Vehap Shita, Rilindja, Prishtin, 1983., 244 str.
Slika 9. Gajo Petrovi kod kue, u svojoj radnoj sobi.
Mogunost ovjeka. Biblioteka Razlog, Studentski centar Sveuilita u Zagrebu,
Zagreb, 1969., 171 str.
Philosophie und Revolution. Modelle fr eine Marx - Interpretation. Mit
Quellentexten. Rowohlts deutsche Enzyklopdie, 363, Rowohlt,
Reinbek b. Hamburg, 1971., 314 str. - Filosoa y revolucin. Editorial
Extemporneos, Mxico, D. F., 1972., 296 str. - Filozoja i revolucija.
Modeli za jednu interpretaciju Marxa. S izvornim tekstovima, Naprijed,
Zagreb, 1973., 227 str.; 2. izd. 1983. (izostavljeni Marxovi tekstovi),
164 str.
emu Praxis. Praxis, depno izdanje, br. 10 -11, Hrvatsko lozofsko drutvo,
Zagreb, 1972., 240 str.
Socialismo e losoa. A cura di Gabriella Fusi. Traduzione dall inglese e dal
tedesco di Gabriella Fusi. Opuscoli marxisti, 14, Feltrinelli, Milano,.
1976., 74 str.
Miljenje revolucije. Od ontologije do lozoje politike Naprijed, Zagreb,
1978., 283 str.
Suvremena lozoja. Ogledi. kolska knjiga, Zagreb, 1979., 368 str.
Praksa/Istina. Biblioteka Kulturnog radnika: 11. teza, Kulturno-prosvjetni
sabor Hrvatske,. Zagreb, 1986., 153 str.
Slika 10. Na Koruli 1968. Gajo Petrovi s Ernstom Blochom.
Odabrana djela u etiri knjige. Naprijed, Zagreb - Nolit, Beograd, 1986.:
1. Filozoja prakse. [Predgovor odabranim djelima, str. 5-7; Predgovor
prvoj knjizi,, str. 9-10; Filozoja i marksizam, str. 11-247; Filozoja
i revolucija, str. 249-432; Registar imena, str. 433-335], 438 str.
2. Miljenje revolucije. Od ontologije do lozoje politike. (Pred-
govor drugoj knjizi, str. 5-6; Uvod: Historijski materijalizam,
lozoja prakse i miljenje revolucije, str. 11-24; Dodatak; Praksa,
str. 283-312; Registar imena, str. 315-318], 319 str.
3. Marx i marksisti. [Predgovor treoj knjizi, str. 5-10; I. Karl Marx,
str, 11-124; II. Engels, Plehanov, Lenjin, str. 125-258;. III. Bloch,
frankfurtska kola i lozoja prakse, str. 259-357; IV. Interpretacije,
str. 359-391; Napomene, str. 393-394; Registar imena, str. 395-
399], 402 str.
4. Prolegomena za kritiku Heideggera. [Predgovor etvrtoj knjizi,
str, 5-10; I. Rani Heidegger, str. 11-129; II. Uvod u Sein
und Zeit, str. 131-246; III. Bivstovanje i vrijeme u misli
Heideggera, str. 247-281; IV. Izreka Heideggera, str. 283-
309; V. Heidegger i Marx, str. 311-334; VI. Bitak,
bie i bivstovanje; str. 335-382; Napomene, str. 383; Registar
imena, str. 385-387; Od istog autora, str. 391], 391 str.
U potrazi za slobodom. Povijesno - lozofski ogledi. Biblioteka lozofska
istraivanja, knj. 33, Hrvatsko lozofsko drutvo, Zagreb, 1990., 236
str.
ZBORNICI
V. I. Lenjin, Izabrana pisma. Izabrao i preveo G. Petrovi, Kultura, Zagreb,
1956., 374 str. [Predgovor: V I. Lenjin i njegova pisma, str. 7-16;
Uvodi u dijelove, str. 19-26, 115-121, 233-240; Komentari uz pojedina
pisma] - 2. proireno izd., Odabrana pisma. Odabrao i preveo G.
Petrovi. kolska knjiga, Zagreb, 1984., 336 str. [Nov predgovor, str.
5-7 i predgovor uz 1. izd. str. 8-14; Uvodi u dijelove, str. 17-22, 97-101,
197-202; Komentari uz pojedina pisma] .
Smisao i perspektive socijalizma. Zbornik radova drugog zasjedanja Korulanske
ljetne kole. Korula 1964. Urednici Danilo Pejovi i Gajo Petrovi,
Hrvatsko lozofsko drutvo, Zagreb, 1965., 354 str. [G. Petrovi,
Filozoja i politika u socijalizmu, str. 99-110] .
Slika 11. U Dubrovniku 1983. Gajo Petrovi s Jrgenom Habermasom.
Slika 12. Mexico 1985. Gajo Petrovi u stanci simpozija o G. Lukcsu.
Gajo Petrovi (Herausgeber), Revolutionre Praxis. Jugoslawischer Marxismus
der Gegenwart. Ins Deutsche bertragen von Karl Held, Rombach,
Freiburg, 1969., 286 str.
Gajo Petrovi y otros, Praxis, revolucin y socialismo, Editorial Grijalbo, Mxico,
D. F. - Barcelona - Buenos Aires, 1981., 293 str.
Karl Marx, Od lozoje do proletarijata. Izabrani tekstovi 1838.-1843. Priredio
Gajo Petrovi. Preveo Stanko Bonjak, kolska knjiga, Zagreb, 1975.,
283 str. [Predgovor, str. 5-7; Uvodi u dijelove, str. 9-15, 20-24, 37-
40, 50-55, 72-78, 123-130, 206-208, 229-230, 234-237; Komentari uz
pojedine tekstove].
Praxis. Yugoslav Essays in the Philosophy and Methodology of the Social Sciences.
Boston Studies in the Philosophy of Science, v. 36. Translated by Joan
Slika 13. Gajo Petrovi snimljen u novoimenovanoj ulici Ernsta Blocha u Tbingenu,
sijeanj 1978.
Coddington et al. Edited by Mihailo Markovi and Gajo Petrovi, D.
Reidel Publ. Co., Dordrecht - Boston - London, 1979., XXXVII +
403 str.
Die gegenwrtige Bedeutung des Marxschen Denkens. Marx - Symposion 1983 in
Dubrovnik. Herausgegeben von Gajo Petrovi und Wolfdietrich
Schmied - Kowarzik, Germinal Verlag, Bochum, 1985., 270 str.
Slika 14. Jesen 1990. Rektor Sveuilita u Strassbourgu uruuje Gaji Petroviu povelju
o poasnom doktoratu.
Slika 15. Dio Petrovievih knjiga.
Slika 16. Knjiga Filozoja i marksizam, dobitnica nagrade Boidar Adija 1966., okruena
prijevodima objavljenima na engleskom, njemakom, panjolskom, japanskom i ekom jeziku.
GAJO PETROVI
Born in Karlovac 12 March, 1927.
Studied philosophy in Zagreb (1954-1946 and 1948-1949), in Leningrad
(Sankt Petersburg, 1946-1947) and in Moscow (1947-1948). In 1950 became
assistent lecturer in the Department of Philosophy, University of Zagreb.
Obtained his PhD with the thesis G.V.Plehanovs Philosophical Views. The
1956-1957 academic year he spent on postdoctoral studies with Professor
Alfred J. Ayer at University College London. His habilitation work was Corre-
spondence and Evidence. F. Brentanos theory of truth. In 1969 he became Professor
of Logic, Cognitive Theory and Ontology in the Department of Philosophy,
University of Zagreb.
Co-founder of the Croatian Philosophical Society and of the Yugoslav
Association for Philosophy (JUF). He was hon. secretary and president of
the Croatian Philosophical Society (1963-64) and president of the Yugoslav
Association for Philosophy (1964-66).
Co-founder and member of the Council of the Korula Summer
School.
Vice-president, Ernst-Bloch-Geselschaft, Ludwigshafen (since 1986).
Member of Institut international de philosophie, Paris (since 1973) and
Comit dhonneur, College international de philosophie, Paris (since 1986).
Member Extraordinary of the Serbian Academy of Science and Art (sin-
ce 1988).
Director and Co-director of numerous courses and symposia organised
at the Inter-University Centre for Postgraduate Studies in Dubrovnik (in the
70s and 80s).
Doctor honoris causa of Universit des science humaines, Strasbourg.
Fellowships: Ford Foundation Research Grant (Columbia University,
New York, Harvard University, University of California, Berkley (1961-62).
GAJO PETROVI - BIOGRAPHY 242
Alexander von Humboldt Forschung Stiftung (Kln, Freiburg, Mnchen
1970-71,1974, 1975.)
Member: Institute for Advanced Studies (Princeton 1977,1984), and Wis-
senschaftskolleg zu Berlin (1988-1989)
Visiting Professor: Wesleyan University, Middletown, USA (spring
1972);
University of Michigan, Ann Arbor USA (autumn 1972); University of
Missouri, Columbia, USA (spring 1978); Universitt Siegen, Germany (spring
1978); University of Bergen, Norway (spring 1980 and spring 1991); Univer-
sitt Hamburg, Germany (spring 1981); University of Illinois at Urbana
Champaign, USA (summer 1983).
He lectured in universites, academies, at philosophical conferences in
many countries of Europe, Israel, Mexico and USA.
Member of the Editorial Council of the journals: Aut Aut, Bibliography
of Philosophy, Dialectical Anthropology, Marx Centouno, New Left Review, Philisophi-
cal Forum, Political Theory and Encyclopedia of Philosophy (8 vol. Paul Edwards ed.
1967).
His books, essays and articles have been translated into Albanian, Czech,
English, French, Hebrew, Dutch, Japanese, Chinese, Norwegian, German,
Russian, Slovak, Slovene, Spanish, Italian and Turkish.
He had published fourteen books and hundreds of treatises, essays, arti-
cles. He had translated a number of philosophical books and articles from
Russian and German including L. Wittgensteins Tractatus Logico-Philosophi-
cus.
Bio-bibliographical notes about him are to be found in: The International
Authors and Writers Who Is Who (International Bibliographical Centre, Cam-
bridge), Biographical Dictionary of Neo-Marxism (Connecticut 1985), Biographical
Dictionary of Marxism (London 1986), Who Is Who in the Socialist Countries of
Europe (Mnchen New York London Paris 1989), Dizionario Bompiani
dei loso contemporanei (Milano 1990), The Cambridge Dictionary of Philosophy
(Cambridge 1999) and in Croatian encyclopedias and dictionaries.
GAJO PETROVI - BIOGRAPHY 243
He was recipient of the following awards:
The award by Matica Hrvatska (Matrix Croatica) for The English Empiri-
cal Philosophy (1956), the award Boidar Adija for Philosophy and Marxism
(1966), the award by the publishing house Nolit for Prolegomena for the criti-
cism of Heidegger (Selected Works in 4 volumes).
After a ten-year long battle with an incurable illness, he died in Zagreb on
June 13, 1993.

Gajo Petrovic Book

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Gajo Petrovic Book

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

GAJO PETROVI OVJEK I FILOZOF

ZBORNIK RADOVA S KONFERENCIJE

You might also like