161

GRAANIKI GLASNIK 36/XVIII | RIJE

Velid Beganovi, Izbor iz poezije
Velid Beganovi,
Izbor iz poezije
Navike
A da se traimo?
A da se malo po
cijelom svijetu traimo?
Da prekratimo ovo ekanje
to i tebi i meni donosi
samo rutinska jutra,
hladnu, neispijenu kafu na
stolu, oteena stopala
od sjedenja u predsoblju,
u tramvaju, na klupi
u parku, na visokoj
stolici u kafeu.
Umjesto da ekamo na
pogrenim mjestima, umjesto
da se prosto nadamo jedno
drugom kao more vjetru,
ili jutro suncu traimo
se malo po bijelom svijetu.
Moda me susretne u
Cabo Verde; moda zanoim
na kartonskoj podlozi
podno sidnejske opere,
pa me sretne, i izdvoji
iz mase jednako neokupanih
i mrgavih lica nekim
jednostavnim pogledom, ili
ti ja progovorim
na jednom od ovih
junoslavenskih jezika
pa se zaudi i zastane.
Samo, hajde da se traimo,
da ne ekamo uzalud
RIJE
GRAANIKI GLASNIK
asopis za kulturnu
historiju
Broj 36, godina XVIII
novembar, 2013.
Monos 2013
R
I
J
E

162
Velid Beganovi, Izbor iz poezije
RIJE | GRAANIKI GLASNIK 36/XVIII
svako jutro ko e kome
prvi da mahne s prozora
s dvjesto metara daljine.
Put za ljeto
Lejli Delali
Gledam iznad pauine,
letimino, i mislim o rijeima
kojima brod miluje puinu,
i o otoku na koji bih danas
mogla spustiti sidro.
A u koji val da se bacim
tek?
Nisam li juer jednako
glumila kapetanicu? Ili moda
krojaicu pod ijim prstima
prosta platna postaju
haljine za argentinski tango?
Ako se ponavljam, mogla bih
danas biti majstoricom,
pa sklepati kolibu od kartona
i lanjske lui sakupljene
u umi.

Naslonjena na prozor, miriem

boanski i pijem crni aj;
rukom dodirujem obraz i
pokuavam pogledom obii
nesagledive ravnice to se
prostiru od netraga do
beskraja.
Jutro je. Ili je moda predveerje?
Zar je bitno? Doba dana
je za razmiljanje i matanja;
nazovimo ga tako.
Premijetam glavu, naslonjenu, s
jednog dlana na drugi
dok mi narukvica zvecka
i zvuk prti kao okus borovnice.

Izronila sam.
aj se opet ohladio i postao
bljutav. Stavljam novi ajnik
da uzavri, i naslanjam
laktove na prozorski podest.
Nebo je plaljivo i pomalo
sjetno; ploa na gramofonu
prekida i uporno ponavlja
jedan te isti stih,
neto grko, to apsolutno ne
razumijem. Niti elim.
Nije li savreno ne znati
ta netko pjeva i prosto
piti zvuk? Samo zvuk,
bez semantike, bez granica -
platinasti jezik dua i zvijezda.

Pleem za sve bive ljubavi,

od jednog kraja sobe do
drugog, i ljubim u
ogledalu sebe krasnu i
divnu, koja sam ih sve
nadrasla. I ne treba mi
nitko, osim crnog aja,
lepeze kojom maem,
i grkog stiha koji se
ponavlja...
Porca vacca
Azri auevi
Sjea se
one lakoe razgovora,
kada ti u tri ujutro,
u poderanim boksericama
pokucam na vrata, soba 203,
i samo mahnem oljom i
kesom Franck kafe,
podiui obrve i nabacujui
neurotini osmijeh:
Ma moemo mi to!
Ma, proli smo i gore.
Ja mislim da emo mi
163
GRAANIKI GLASNIK 36/XVIII | RIJE
Velid Beganovi, Izbor iz poezije
najebat!
Al uz osmijeh, u pozadini
kuhalo kae da je voda
prokuhala. Eh, ta emo
sad? Neto mi se jede.
Joj, vidi nas. Ukrast
u neiji puding, ta
me briga.
I pui cigaretu, pored
znakaDohnyozni Tilos!
Za nas maarska pravila
ne vrijede.
Prede, poput make.
Ja samo trepem i gledam
u onaj klimavi stol.
A friideri zuje li zuje.
Koliko ve ne spavamo?
Mora da je tridesetak sati.
Duo. Duo. Mi emo se
razbolit.
De jedi.

Kuamo kafu. Gorka. Ukradi

malo mlijeka. I oni
moje kradu; neki dan mi
nestala salama. To je
vjetina. Pronai te.
Pronai sebe. Ili si
jednostavno olakati
traenje pored tebe.
Da, sjea se, mokrih lea
i koulje, od plesa?
Samo tamo, i samo s
tobom, vrijeme je teklo
za nas. Dan je bio no,
ako smo to eljeli.
Mota novu cigaretu, fali
ti flter. Trai od
Dana, sada ponovno
ima cigarete. Donesem
ti koju kutiju vozom.
I ti nama patete.
Mmm, jede mi se suho
meso. I sarma!
I tako. A ivot na
Tesco salami
i Aldi pizzi od 200 Ft.
Ali srea. Osmijeh.
Neprospavane noi.
Preoptereeni dani.
Predugo spava. Premalo
spavam. ivot izmeu
lanaka, chaptera, i
pauza za kafu.
Prodigy i Lady
Gaga. Ma moemo mi to!
Samo da zavrim!
U etiri i etrdeset ujutro,
na Deak Ferenc ter-u
Que serra, serra,
whatever will be, will be...
Budimpeta. Budimpeta
s tobom.

FALI MI TO.
Plaina
Lejli Osmi
Stvarno sam izgubila brojeve
ili barem nulu,
te mi se rijei u glavi ne
sabiru niti mnoe
po tablicama.
Naprotiv, kao blago rozi
ljetni oblaci, rasprhnuto
vise negdje izmeu
svjetla i tmine, na
meama sunevog srpa u zalasku.
Probudi me. Ili sam budna?
Prodajem slova! Ne elim
ni rijei kada sam ve brojeve
zaturila. Znaenje svega ionako je
upitno i krhko.
Blagoslovite me prazninama!
Velikim i neozvuenim;
jo bolje vakuumskim.
164
Velid Beganovi, Izbor iz poezije
RIJE | GRAANIKI GLASNIK 36/XVIII
Samo da nita kroz
ovu glavu ne prolazi.
Rado bih se vjerila
za neku istu, bijelu
postelju na Jadranu
i spavala kao zidine
okovane valovima,
barem pet ivota.
Vilenjaka pjesma
Tako koraam cestama i
ne progovaram, samo se
vjeto u januar skrivam
od ljudi; oni me maaju
a da to ni ne zamjete.
Sunce magli nad planinom
u daljini; vjetar se nadgovara
s jastrebovima; ovce brste
ostatke vlati na brdima.
Sve se pretvorilo u smeu.
ivot se istopio u kau
od gliba i uvehline.
Kome sada da se okrenem?
Nitko ni ne misli o klijanju;
nitko ne ezne za njenim
poljupcima pupoljaka ni
granama to ih pruaju
hrastovi i breze.
U peima pucketaju ruke stabala;
one vrite samo meni ujno.
Djetlii tuku u ritmu,
i odlijeu praznih kljunova.
U meni, pak, titra plamiak
nade i pjesme, ekajui da
se rasplamsa prema licu
obeanog proljea, Jarilu
za zelenim potpeticama.
Prostori
Selmi Puzi
Jesi li znala da kue u Limi imaju takve
terase
da ti se na njima pogled prosto
zakopa
i ini se da vie i ne eli otii (tamo,
kamo si ve kanila
stii). Doe tako sluajno u taj grad i
najednom poeli
da ostane; sjedi na trgovima ili pije
neto toplo
i gleda Casa Goyeneche,
mislei o nekim ivotima koji su se desili
meu njenim
zidovima; onako, usput.
Taj dan se ne plai niega,
i svijet ti je jedan cvijet
umorno lijep u svojoj tromosti;
na ulici po kojoj su nekada
plesali gipki indijanci
ivi ivot posve dalek
i zaigran, dok ja te ekam
da doe i da pijemo aj
sasvim obian
u naoj neuglednoj ulici -
s tobom dovoljno lijepom
kao da je Cercado de Lima.
++
Na kuama pored puta u
dolini
vise saksije cvijea i
stjegovi,
Nepromjenjivi
kao klanci i brijegovi
Na kojima i vrijeme
lomi zub.
Vjetar ne hita nad krovovima
Nit se godinja doba
165
GRAANIKI GLASNIK 36/XVIII | RIJE
Velid Beganovi, Izbor iz poezije
smjenjuju,
Jer tu ni misli ne vjeruju
Da postoji neto kao promjena
I ni kraja ni poetka nema
Nego se ekom lome prsti i
sakuplja ljetina,
Ta, poetak davno opui vjetrometina,
a kraj otpisae kao bogomdat.
Ovdje je teret biti stran
Ovdje je teren vazdaznan
Glas moj je ovdje nebitan
Tu glasa se samo svjetina.
Na kom licu u kom licu
I onda,
te su se usne pretvorile
u cvijet
-blag, rairen, krhak
u svojoj krepkosti.
Suvie rano; bio sam mu priao
u doba njegova pupanja,
mnogo prije no to se doista otvorio.
Potom sam ekao i ekao
sam potom, potom i potom
i ekao, potom.
Ali se nisam sagnuo da ga
prinesem svojim usnama i nosu;
kada se jednom rascvjetao,
nisam udahnuo njegov miris.
Ostao sam zauen i zanavijek
obuzet tom nepoznanicom.
Nakon svega
on se zatvorio i
usne su splasle
u osmijeh.
MOVARA I, akvarel, 55X46cm
166
Velid Beganovi, Izbor iz poezije
RIJE | GRAANIKI GLASNIK 36/XVIII
Vidjeti osmijeh na licu gdje
nekada bijee cvijet, znailo
je zbogom jednoj neutaljenoj
ei zalijevanoj pogrenim
trenucima.
Uliks na ulici
ta radi svijet dok
na mene eka,
pitam se?
Jer poneki dan
bih da mu se naklonim
i skinem eir utivo,
ali drugim mi se prosto
ne da, kada zagrizem
u mrzovolju kao u svjeu
krofnu. Da li se
vrpolji i eka, bez da zna
hou li doi ili neu doi?
Moda mu je, Svijetu,
dosadno bez mene, a moda
na mene ni ne misli, pak
se samo opet u mene zaplete
kada me vidi, i tada mu
ne smeta moja razbaruena kosa
to viri ispod oboda niti
nosnice promrzle na vjetru
i ruke svezane ispod struka.
(Jer ja kad ekam, ja lijepo
znam da stojim; ba tako
kako ste zamislili, s jednom
nogom oslonjen na ivinjak
ili neki zid, rukama
u zatvorenom krugu i zabaenim
eirom, otvorenog ela.)
Te tako kad se katkad pojavim
zapitavi se ta radi svijet dok me eka,
prene me iz tog misaonog lutanja
bestreptajni pogled tog svijeta
koji se zaljubio ispoetka...
Naini
Rijei su me napustile ovih dana
itam tue i srem hladnu slutnju,
kao balegar kotrljam vano loptu izmeta:
moj bog je Sizif, zabavljen vlastitim
sranjem.
Moda u sutra opet vidjeti ljepim
izrazima
svijet u mojoj zamiljenoj krunici,
ali nee to nipoto biti neki novi svijet,
tek varijacija na zadatu temu ivljenja:
Sizife na, koji jesi na planinam,
sveti se kotrljanje Tvoje . . .