Govor prilikom primanja Nobelove nagrade

Marquez je umro nakon to je napisao mnogo remek-djela i cijeli ivot potroio u borbi za
humanost. U ovom govoru on nabraja u nekoliko reenica svu apsurdnost i svu licemjernost svih
onih koji u Latinskoj Americi, kao i svugdje drugdje vjeruju da su gospodari svijeta.
Gabriel Garca Mrquez
Antonio Pigafetta, firentinski moreplovac, koji je pratio Magellana na njegovom prvom
putovanju oko svijeta, napisao je o prolasku kroz June Amerike rigoroznu kroniku, koja ipak
izgleda kao fantastina avantura. Ispriao je kako je vidio prasce, koji su imali pupak na leima,
kao i ptice bez kandi, ije su enke sjedile na jajima na leima mujaka i druge udne ivotinje
kao to je pelikan bez jezka, iji je kjun sliio lici. Ispriao je kako je vidio ivotinjsko
stvorenje, koje je imalo ui mule, a tijelo kamile, papke jelena i koje je njitalo poput konja.
Ispriao je kako je prvi uroenik, kojeg su nali u Patagoniji izgubio razum, a kad su tog diva
stavili pred ogledalo, toliko se bio uplaio svoje vlastite slike.
Ta kratka knjiica, u kojoj su se ve nalazile klice naih dananjih romana, nije nita manje
zauujue svjedoanstvo od nae ovovremene stvarnosti. Ameriki kroniari ostavili su nam u
nasljee mnogo toga to je vrlo teko ispriati. Eldorado, naa iluzorna zemlja, za kojom se
toliko udjelo, postojala je na mnogim geografskim kartama dugi niz godina i njeno se ime kao i
njen oblik mijenjao prema mati kartografa. Traei Izvor Vjene Mladosti, Alvaro Nez
Cabeza de Vaca, koji je postao mit, osam je godina istraivao sjever Meksika, sa istraivakom
grupom, iji su lanovi pojeli jedni druge i samo njih petorica od ukupno 600, koliko ih je
krenulo, uspjelo se vratiti. Jedna od mnogih tajni, koja nikada nije razjanjenja, jeste to se
dogodilo sa 11.000 mula, od kojih je na svaku bilo natovareno sto libri zlata, koje su jednog dana
krenule iz Cuzcoa da Plata kao otkup za Atahualapa i koje nikada nisu stigle na cilj. Kasnije, kad
je to mjesto postalo kolonija, u gradu Kartageni prodavale su se kokoi uzgojene na zemlji, koja
je prethodno bila poplavljena, u ijem su jednjaku pronaeni zlatni kamenii. Taj zlatni delirij
naih osnivaa pratio nas je sve do nedavno. Prije jedva jednog stoljea neka njemaka firma,
kojoj je bilo stavljeno u zadatak da proui izgradnju eljeznice na Panamskom tjesnacu, dola je
do zakljuka da bi projekt bio izvodiv pod uvijetom da tranice budu izraene ne od eljeza, koje
nedostaje u tom kraju, ve da budu napravljene od zlata.
Oslobaanje od panjolske dominacije nije nas zatitilo od ludosti. General Antonio Lpez de
Santana, koji je tri puta bio diktator u Meksiku, ispratio je s divnim sprovodom svoju desnu
nogu, koju je izgubio u ratu nazvnom Rat za los Pastelas. General Gabriel Garicia Morena bio je
guverner Ekvadora 16 godina i ponaao se kao apsolutistiki vladar, a bdijenje nad njegovim
mrtvim tijelom bilo je izvedeno tako, da su le obukli u gala uniformu i navukli na nj ukrasni
oklop, a bio je posjednut na predsjednikoj stolici. General Maximiliano Hernandez Martinez,
teozofski gospodar Salvadora, koji je u jednom masakru naredio da se divljaki pobije 30.000
seljaka, izmislio je klatno, koje je provjeravalo da li mu je hrana otrovana, a dao je zaviti u
crveni papir javnu rasvjetu, kako bi suzbio epidemiju arlaha. Spomenik generalu Franciscu
Morazn, koji je podignut na najveem trgu Tugucigalpa, u stvari je statua marala Neya,
kupljena u Parizu u jednom skladitu starih skulptura.
Prije jedanaest godina jedan od najveih pjesnika naeg doba, ileanac Pablo Neruda osvijetlio
je svojom rijeju ovaj zabran. Kod onih s istom savjeu u Evropi, a katkada i kod onih s
prljavom savjeu, od tog vremena iznenada je izbio, jae nego ikada ranije, interes za
fantastine vijesti iz Latinske Amerike, te ogromne domovine halucinantnih mukaraca i ena,
koje su ule u historiju, ija se besprimjerna tvrdoglavost mijea s legendom. Nije kod nas bilo ni
aska mira. Jedan prometejski predsjednik odsjeen i napadnut u vlastitoj palai u plamenu,
umro je borei se sam protiv cijele cjelcate armije, a zatim su se dogodile dvije sumnjive
avionske katastrofe, koje nikad nisu rasvjetljene te presjekle ivote jednom predsjedniku
plemenita srca i jo jednom drugom, koji je bio po struci vojnik, ali je bio demokrat te je vratio
dostojanstvo vlastitom narodu. Kod nas se dogodilo 5 ratova i 17 dravnih udara, a iz njih je
proiziao diktator luciferske udi, koji u ime Boga provodi prvi etnocid u Latinskoj Americi u
nae vrijeme. Kroz to vrijeme 20 miliona latinoamerike djece umrlo je prije navrene dvije
godine ivota, a to je brojka jednaka svoj djeci roenoj u Evropi od 1970. Zbog represije u
Latinskoj Americi imamo 120.000 nestalih osoba, a to je kao da se danas ne zna gdje su nestali
svi stanovnici grada velikog kao Upsala. Mnoge trudne ene su uhapene i donijele su na svijet
djecu u argentinskim zatvorima, ali jo uvijek se ne zna ni identitet ni sudbina te djece, koja su
tajno data na usvojenje ili zatvorena u sirotita od argentinskih vojnih vlasti. Zato to nisu htjeli,
da stvari i dalje idu tim putem oko 200.000 ena i mukaraca dalo je dobrovoljno ivot borei se
u Srednjoj Americi, u Nikaragvi, u Salvadoru i u Guatemali. Da se to dogodilo u Sjedinjenim
Dravama broj bi u proporciji iznosio jedan milion i 600 tisua nasilnih smrti u razdoblju od
svega etiri godine.
Iz ilea, zemlje koja je tradicionalno vrlo gostoprimljiva, pobjeglo je milion osoba: 12%
stanovnitva te zemlje. Urugvaj, minijaturna nacija od 2,5 miliona stanovnika smatrana za
najciviliziraniju zemlju kontinenta, ima danas svkog petog stanovnika u izbjeglitvu. Graanski
rat u Salvadoru prouzroio je gotovo svakih 20 minuta jednog izbjeglicu i to poevi od 1979
godine. Zemlja koja bi se mogla nainiti od svih tih izbjeglica i emigranata zbog nasilja u
Latinskoj Americi imala bi vie stanovnika od cijele Norveke.
Usuujem se misliti da je ova izvanredna stvarnost, a ne samo njezin knjievni izraz, ove godine
zasluila panju vedske Akademije za Knjievnost. To nije papirnata stvarnost, ve stvarnost
koja ivi s nama i u svakom asu odreuje neizbrojivu cifru naih svakidanjih pogibija te uprvo
ona odrava ivim nepresuan izvor nae kreativnosti, pune nesree i ljepote, zbog kojeg jedan
lutajui Kolumbijac, obuzet nostalgijom, samo jedan izmeu tolikih drugih, ima sreu da ga
opaze i razlikuju izmeu tolikih, ija je sudbina sasvim ista. Pjesnici i prosjaci, muziari i
proroci, ratnici i protuve, sve su to kreature te neubuzdane stvarnosti te je jako malo trebalo
zahtijevati od mate, jer je za nas bio najvei izazov upravo nedostak konvencionalnih sredstava,
kako bi na ivot izgledao vjerodostojan. To je, prijatelji, vorite nae samoe.
Pa ukoliko nas nae tekoe umrtvljuju, one su istovremeno i naa pokretaka snaga te nije teko
shvatiti da su racionalni talenti na ovoj drugoj strani svijeta, obuzeti promatranjem vlastitih
kultura, ostali bez uspjenog metoda, da nas interpretiraju. Shvatljivo je, to oni zahtijevaju da
nas se mjeri jednakom mjerom, koju oni primjenjuju za sebe i nije ni potrebno podsjeati, kako
ivotna iskuenja nisu jednaka za sve i kako je potraga za vlastitim identitetom isto toliko teka i
krvava za nas koliko je ona to bila i za njih. Interpretiranje nae stvarnosti pomou tuih shema
doprinosi jedino tome da postanemo sve manje poznatii, sve manje slobodni, sve vie usamljeni.
Moda bi potovanja dostojna Evropa imala vie razumijevanja, ukoliko bi nastojala da nas vidi i
upozna preko svoje vlastite prolosti. Kad bi se prisjetila kako je Londonu trebalo 300 godina da
podigne svoj prvi zid i jo drugih 300 da dobije svog biskupa, da se Rim koprcao u mraku
neizvjesnosti punih 20 stoljea prije no to ga je jedan etrurski kralj usadio u historiju, da su jo u
XVI stoljeu danas tako miroljubivi vicarci, koji nas oduevljavaju svojim ukusnim sirevima i
svojim besprijekornim satovima, raskrvarili Evropu kao vojnici najamnici. I za vrijeme slavnog
apogeja Renesanse 12.000 plaenih vojnika lanknehta carske armije opljakalo je i razorilo Rim i
noem zaklalo osam tisua stanovnika tog grada.
Ne nastojim postati otjelovljenje iluzije Tonia Krgera, iji su snovi o jedinstvu vrlog Sjevera i
strastvenog Juga duboko uzbuivali Thomasa Manna prije 53 godine na ovom istom mjestu.
Uvjeren sam ipak da bi nam Evropljani prosvijeenog duha, oni koji se ovdje takoer bore za
veliku, humaniju i pravedniju domovinu svih, mogli daleko bolje pomoi kad bi iz temelja
promijenili nain miljenja i drugaije gledali na nas. Solidarnost s naim snovina nee uiniti da
budemo manje usamljeni sve dok se ona ne pretvori u konkretna djela legitimnog pomaganja
onim narodima, koji su prihvatili iluziju, kako imaju pravo na vlastiti ivot pri podjeli svijeta.
Latinska Amerika ne eli i nema zbog ega da bude luak bez razuma i nema nieg nestvarnog u
injenici da njene tenje za nezavisnou i za originalnou postanu takoer i aspiracija zapada.
Ipak, napredak u navigaciji, koji je toliko smanjio razdaljinu izmeu Amerike i Evrope, ini se
da je za uzvrat poveao nau kulturnu udaljenost. Zato originalnost, koja nam se bezrezervno
dozvoljava u knjievnosti, biva odbijana sa svim moguim sumnjienjima, kad se radi o
pokuajima promjene drutvenog poretka? Zato misliti da socijalna pravda koju avangardni
Evropljani ele nametnuti svojim zemljama, ne moe biti i latinoameriki cilj postignut
razliitim metodama u uvjetima koji su posve drugaiji? Ne: bezmjerno nasilje i bol nae
historije rezultat su vjekovnih nepravdi i neizrecive gorine, a ne nekog komplota, skovanog
3.000 milja daleko od naeg doma. A izvjestan broj evropskih voa i mislilaca su u to
povjerovali, s djetinjastou djeda i baka, koji su zaboravili na plodonosnu ludost vlastite
mladosti , kao da ne postoji nijedna druga sudbina osim da se ivi izloen na milost i nemilost
dvaju velikih gospodara svijeta. Tolika je, prijatelji, veliina nae samoe.
Ipak, pred ugnjetavanjem, pred pljakom, pred naputenou, na je odgovor ivot. Ni poplave,
ni kuga, ni glad, ni prirodne kataklizme, pa ak ni vjeni ratovi, koji traju stoljeima, nisu uspjeli
umanjiti postojanost ivota pred smru. Ta se prednost ivota poveava i dobija ubrzanje. Svake
je godine 74 miliona roenja vie od umiranja, ta je koliina novih ivota toliko velika kao da ste
za godinu dana sedam puta poveali stanovnitvo New Yorka. Najvei broj novoroenih dolazi
na svijet u zemljama, koje imaju najmanje sredstava, i meu njima, naravno, u Latinskoj
Americi. Kao revan, zemlje najveeg prosperiteta uspjele su nagomilati toliku razarku mo, da
mogu unititi sto puta ne samo sva ljudska bia, koja danas postoje, ve sveukupna iva
stvorenja, koja prolaze ovom nesretnom planetom.
Jednog dana slinog ovom moj je uitelj William Faulkner kazao na ovom mjestu: Odbijam
priznati kraj ovjeka. Smatrao bih se nedostojnim zauzimati to mjesto, koje je bilo njegovo, kad
ne bih bio potpuno svjestan da je, po prvi put od poetka ovjeanstva, kolosalna katastrofa, koju
je on odbijao priznati prije 32 godine, danas postala samo jedna od znanstvenih mogunosti. Pred
tom zapanjujuom realnou, koja se od pamtivijeka ljudima morala initi kao utopija,
izmiljivai pria, to svi mislimo da jesmo, osjeamo kako imamo pravo vjerovati da jo nije
prekasno krenuti u stvaranje utopije u obrnutom pravcu. Nove i pobjednike utopije ivota, gdje
nitko ne moe odluivati za druge sve do naina na koji treba umrijeti, gdje e doista ljubav biti
prava ljubav, gdje e srea biti mogua i gdje e potomstvo, osueno na stotinu godina samoe,
imati napokon, i to zauvijek, drugu ansu na zemlji.