Grafki zavod Hrvatske/F.M.

Ricci
Babilonska biblioteka
Prijatelj smrti
Pedra Antonija de Alarcna
priredio Jorge Luis Borges
Naslovi izvornika
El Amigo de la Muerte /cuento fantstico/
La Mujer Alta /cuento de miedo/
Ediciones Ctedra, Letras Hispnicas
Serie Novelistas del XIX ,
dirigida por Joaqun Casalduero,
Madrid, 1975.
Prijevod sa panjolskog: elimir Brala
Prijevod predgovora Jorgea Luisa Borgesa s talijanskog:
elimir Brala
1978 Franco Maria Ricci, editore, Parma, Milano
Predgovor
Pedro Antonio de Alarcn rodio se u Guadixu, 1833. go-
dine, u plemenitoj i osiromaenoj obitelji. U mladosti se
kolebao izmeu teologije i prava, no knjievnost je def-
nitivno prevagnula. Kao i svako autentino obrazova-
nje, njegovo je bilo strastveno i arbitrarno obrazovanje
samouka ovjeka; samostanske su knjinice gasile nje-
govu nikad zadovoljenu znatielju. Bez iije pomoi je
nauio fancuski jezik. estok antiklerikalac i odluan
pristaa liberalnih reformi, bio je ne jednom proganjan.
Jo nije napunio ni dvadeset godina kad je sa svojim pri-
jateljem, Torcuatom Tarragom, osnovao novine El
eco de Occidente, koje su prethodile publikaciji antimo-
narhijskih pobuda i satirina stila, nazvanoj El lti-
go. Neka polemika izazvala ga je na dvoboj s Garcijom
de Quevedom. Te su mu avanture uskoro otkrile svu
bijedu svojstvenu politikim spletkama. Razoaran, pri-
javio se kao dobrovoljac u afiki rat, pod zapovjedni-
tvom ODonnella. Na bojnu je polju zasluio Kri sv.
Fernanda. Toj ratnoj epizodi zahvaljujemo epistolar-
ni roman Diario de un testigo de la guerra de fica,
koji mu je donio popularnost i nevjerojatno mnogo nov-
ca, jer je prvo izdanje postiglo nakladu od pedeset tisu-
a primjeraka. Tad je imao dvadeset i sedam godina.
Zahvaljujui toj zaradi mogao je poduzeti put u Italiju,
koji mu je posluio kao predloak za drugu knjigu, De
Madrid a Npoles.
Godine 1865. oenio je Paulinu Contreras y Reyes, po-
bonu katolkinju, s kojom je imao petoro djece. Isti je taj
Alarcn zatim napisao: Oenio sam se i umorio sam
se... Kako je prijatan zenit ivota...! Zatvorio sam se u
kuu uz svoju enu i djecu..., u prekrasnoj oazi. Imam
mnogo drvea, najvee od njih jedna je crna murva, sta-
ra pet stotina godina; velianstvena odrina, divovski ja-
blan i vie akacija i tri smokve od kojih je jedna visoka
dvadeset i pet motki. Osim toga imam ipke, kruke, bi-
jele murve i ne sjeam se to ono jo. A cvijee, prekrasni
ruinjaci cvjetali su Paulini u toku cijelog mjeseca svib-
nja. Jasmin visok kao ovjek, dalije, jorgovani, oleanderi,
prekrasni bijeli ljiljani, pitomi sljez, makovi, petsto pe-
deset lonaca egzotinih biljaka, mnogi brljani, mnoge
rue. Posijao sam i posadio papriku, rajicu, bue, kra-
stavce, vlasac, toliko da e dostajati za potronju u toku
cijele godine. Imam peruna za sto obitelji. Kupio sam
dvadeset i sedam kokoi i jednoga pijetla. Dnevno mi
daju petnaest do dvadeset jaja. Nasadio sam puru koja
svaki dan pojede po jedno od dvadeset i etiri jaja na ko-
jima sjedi, to me uasava..., sve u svemu, pravi sam se-
oski vlastelin.
Godine 1869. privremena mu vlada ponudi diplomat-
sku dunost u skandinavskim zemljama, to on odbi-
je. Postane pobornikom restauracije monarhije i podri
Alfonsa XII koji ga, 1875. godine, imenuje dravnim
savjetnikom. Ubrzo naputa dunost kako bi se sasvim
posvetio knjievnosti. U romanima se moe slijediti evo-
lucija njegova miljenja: od estoka revolucionara po-
staje iskren i smiren konzervativac. Omiljeli su mu pisci
bili sir Walter Scott, Alexandre Dumas, Victor Hugo i
Honor de Balzac. Godine 1887, kad mu je bilo pede-
set i pet godina, zauvijek prekine s knjievnim radom,
moda pogoen osamom kojoj su ga prepustili njegovi
suvremenici, ne opratajui mu evoluciju u politikom
miljenju. Jednoga arkog i suhog ljetnog dana 1891. go-
dine umre u Madridu.
U svojoj studiji o Alarcnu Navarro Gonzales primje-
uje: Njegovi romani, napisani u vruici, u nekoliko
dana, izmeu dugih intervala puna i raznovrsna ivota,
ine se vie plodom pritajenih obrta koji u njegovu duhu
eksplodiraju na munjevit i nadahnut nain, negoli du-
gotrajnim i postojanim primjedbama na stvarnost. Iz
njegova bogata knjievna opusa koji nas uvijek podsje-
a na El sombrero de tres picos, El capitn Veneno, La
prdiga, El nio de la bola, El Escndalo, izdvojili smo
iz Narraciones inverosmiles dvije pripovijetke: El ami-
go de la muerte i La mujer alta, legende koje je Alarcn
uo od kozara u Guadixu.
panjolska, koja je nadahnula tolike slavne romanti-
arske pisce, sama je dala skromne i zakanjele refekse
toga pokreta. astan izuzetak predstavljaju Rosalia de
Castro, iji se najbolji izraz moe nai u njenu materi-
njem jeziku, a ne u akademskom dijalektu koji je i danas
u modi, Gustavo Adolfo Bcquer, zamagljeno ogleda-
lo ranoga Heinea, Jos de Espronceda i Pedro Antonio
de Alarcn. Podsjeamo na tu okolnost kako bi itatelj
shvatio i oprostio pomalo pretjeranu upotrebu epiteta i
uzvika.
Jamano je slika Visoke ene opsjedala Alarcnov duh,
te se isto tako javlja, oplemenjena i liena svoga demon-
skog karaktera, u Prijatelju Smrti. Ta se pria, u svojoj
prvoj polovici, izvrgava pogibli da nam se prometne u
niz neodgovornih improvizacija, no pokazuje nam se,
kako pripovijetka tee, da je sve, do danteovskog raspleta,
hotimice tako na poetnim stranicama djela uoblieno.
U djetinjstvu sam se upoznao s pripovijetkama koje
sad izabirem. Vrijeme nije izbrisalo onaj lijepi strah iz
davnih dana. Danas, kad moje godine teku usporedo
sa stoljeem, ponovo ih itam, ako ve ne s onom lakom
mladenakom blagonaklonou, a ono sa slinom za-
hvalnou i istovjetnim uzbuenjem.
Jorge Luis Borges
Prijatelj smrti
I O zaslugama i vrlinama
Bio je siromaan djeak, visok, mrav i blijed, lijepih cr-
nih oiju, iroka ela i najljepih ruku na svijetu, vrlo
loe odjeven, ponosna dranja i nejasna raspoloenja...
Imao je devetnaest godina i zvao se Gil Gil. Gil Gil je
bio sin, unuk, praunuk, prapraunuk i bogzna to jo,
ponajboljih obuara glavnoga grada, a kad je stizao na
svijet, izazvao je smrt svoje majke, Crispine Lopez, ko-
joj su oevi, djedovi, pradjedovi i prapradjedovi tako-
er osvjetlali isto zanimanje.
Juan Gil, zakoniti otac naega nujnog junaka, poeo
ga je voljeti ne onda kad je doznao da je petama zaku-
cao na vrata ivota, nego tek kad su mu rekli da je iza-
ao iz majine utrobe, iako ga je taj izlazak ostavio bez
supruge; tako se usuujem zakljuiti da su siromaan
obuarski majstor i Crispina Lpez tvorili jedan od
onih kratkih, ali nesretnih brakova.
Njegov je bio toliko kratak da krai nije mogao biti,
ako uzmemo u obzir da je za sobom ostavio plod bla-
goslova... do neke odreene granice. Hou time rei
da se Gil Gil rodio sa sedam mjeseci, ili, jo bolje, da
je roen sedam mjeseci nakon vjenanja svojih rodite-
lja, to uvijek ne upuuje na jedno te isto... Ipak, ako
bismo sudili samo prema vanjskom izgledu, Crispina
Lpez bila je zasluila da bude vie aljena no to ju je
suprug oplakivao, jer mu je, kad je iz oeve prela u nje-
govu obuarsku radionicu, u miraz donijela, osim goto-
vo pretjerane ljepote i mnoge posteljine i odjee, i vrlo
bogata kupca i to nita manje negoli jednoga grofa,
grofa od Rionueva koji se nekoliko mjeseci (sedam,
ini nam se), odao udnu hiru da svoje sitne i osjetlji-
ve noge obuva u prostu obuu dobroga Juana, najne-
dostojnijeg predstavnika svetih muenika Crispina i
Crispinijana...
1
No, nita od toga sad nije povezano s mojom pripovi-
jetkom, koju sam nazvao Prijatelj Smrti.
Naprotiv, ono to nam je sad vano znati jest da je Gil
Gil ostao bez oca, to jest bez asnoga obuara, kad mu je
bilo etrnaest godina i kad je ve i sam postajao dobrim
1 Zatitnici obuara
obuarom, i da ga je plemeniti grof od Rionueva, saa-
livi se nad siroiem, ili osvojen njegovom bistrinom i
sposobnou, to nitko ne moe znati, dobrostivo uzeo
u svoju palau u svojstvu paa, iako ne bez protuslov-
ljenja gospoe grofce, koja je ve imala vijesti o djete-
tu to ga je rodila Crispina Lopez.
Na je junak ve bio stekao neko obrazovanje znao
je itati, pisati, raunati i poznavao kranski nauk
tako da ga je ubrzo mogao poeti produbljivati latin-
skim jezikom, pod nadzorom nekog redovnika koji je
esto zalazio u grofov dom... i, neka po istini kaemo,
te su godine bile najsretnije u ivotu Gila Gila; najsret-
nije ne stoga to siromah ne bi poznavao neugodnosti
(koje mu je, i to vrlo velike, izazivala grofca, podsjea-
jui ga u svakoj prilici na obuarsko ilo i vrpcu), ve
zato to je uveer pratio svoga zatitnika u kuu voj-
vode od Monteclara, a vojvoda od Monteclara je imao
ker, jednu i jedinu nasljednicu svih njegovih dobara i
prihoda koje je stekao i koje e stei, i koja je jo za pri-
vagu bila vrlo lijepa... premda je sam otac bio podosta
ruan i grub.
Kad ju je Gil Gil upoznao, Elena je navrila dvanaest
proljea, a kako je mladi pa u toj kui prihvaen kao
sin neke vrlo plemenite upropatene obitelji to je
bila samilosna izmiljotina grofa od Rionueva ple-
mika djevojica nije prezirala igrati se s njim svih onih
igara kojima se djeca igraju, nazivajui ga ak, naravno
u ali, svojim zarunikom i iskazujui mu odreenu
naklonost kad se njezinih dvanaest godina pretvorilo
u etrnaest, a njegovih etrnaest u esnaest.
Tako su prole jo tri godine.
Obuarev sin ivio je sve to vrijeme u raskoi i zadovolj-
stvima: uao je na dvor, druio se s plemiima i prihva-
tio njihove navike, zamuckivao na francuskom (vrlo u
modi u to doba) i svladao, napokon, vjetine jahanja,
plesa i maevanja i, unekoliko, aha i crne magije.
Ali, i po trei ga je put stigla Smrt da, sada nemilo-
srdnija od obje prijanje, sa zemljom sravni budunost
naega junaka. Grof od Rionueva preminu ab intesta-
to, a udova grofca, koja je tienika svojega pokojnika
iz svega srca mrzila, priopi mu, sa suzama u oima i
otrovom u osmijehu, neka bez oklijevanja napusti ovu
kuu, jer bi je njegov daljnji boravak podsjeao na su-
pruga, to je ne bi moglo negoli rastuivati.
Gil Gil je povjerovao da se budi iz nekoga lijepog sna,
ili da ga pritie okrutna mora. I tako je uzeo pod mi-
ku zamotuljak s odjeom koju su mu ostavili i napustio,
lijui gorke suze, ovu gostoljubivu kuu koja odjednom
takva vie nije bila.
Siromaan, bez obitelji i kue kamo bi se sklonio, sje-
ti se nesretnik da je u nekoj uliici etvrti Vistillas po-
sjedovao skroman sobiak i obuarski alat pohranjen
u sanduku. Sve je to bilo povjereno brizi neke starice,
najstarije u njegovu susjedstvu, u ijoj je kui siromah
nailazio na milovanja, pa i na pekmez, jo za ivota vr-
loga Juana Gila... Ode dakle tamo: starica je jo ivje-
la, alat je bio u dobru stanju, a najam sobice kroz te mu
je godine donio nekih sedam zlatnika, koje mu dobra
ena preda, okupavi ih prije toga suzama veselja.
Gil odlui ivjeti sa staricom, posvetiti se obuarskom
zanatu i potpuno zaboraviti na jahanje, oruje, ples i
ah... Ali nikako i na Elenu od Monteclara!
Ovo posljednje bilo mu je i nemogue.
Shvatio je ipak da je za nju mrtav, ili da je ona za nj mr-
tva, no prije no to se zatvori grob nadanja nad neu-
gasivom ljubavi, poeli da se posljednji put pozdravi s
onom koja je bila duom njegove due.
Jedne veeri tako obue svoju najbolju viteku odjeu i
uputi se prema vojvodinoj kui. Pred vratima je bila ko-
ija spremna za put, s etirima ve upregnutim mulama.
Elena, iza koje je iao otac, ve se pela u nju.
Gil! , uzviknu ona njeno, ugledavi mladia.
Hajdemo! , podviknu vojvoda koijau, ne uvi nje-
zin glas i ne vidjevi bivega paa Rionueva.
Mule krenue upropanj.
Nesretnik prui ruke prema oboavanoj, nemajui vre-
mena ni da joj kae zbogom!
Oprez , zaguna vratar, vrata se moraju zatvoriti!
Gil se, oamuen, pribere.
Odlaze! , ree.
Da, gospodine, u Francusku! , suho odgovori vratar
i zatvori mu vrata pred nosom. Bivi se pa vrati kui
razoaran vie negoli ikada, svue se i odloi odjeu,
preobue se u najloije to je imao, podree kosu i obri-
je bradu koja mu je ve izbijala i slijedeeg dana sjedne
na rasklimani stoli na kojemu je Juan Gil etrdeset
godina sjedio meu kalupima, noevima, ilima i po-
stolarskim voskom.
Tako ga nalazimo na poetku ove prie, koja se, kako
je ve reeno, naziva Prijatelj smrti.
II Jo o zaslugama i vrlinama
Mjesec lipanj 1724. godine bliio se kraju.
Gil Gil je ve dvije godine obavljao zanat obuara, ali
ne smijete zato povjerovati da se pomirio sa svojom
sudbinom.
Morao je raditi danju i nou da zaradi dovoljno za ivot
i neprestance je alio svoje lijepe ruke koje su sve vie
ogrubljivale, itao kad nije imao kupaca i samo krajem
tjedna naputao svoje skriveno utoite. Tamo je ivio
sam, utljiv, u pretjeranu strahu od bolesti, dok mu je
jedina razonoda bila sluati staricu i njen as ovakav
as onakav opis ljepote Crispine Lopez ili plemenito-
sti grofa od Rionueva!
Nedjeljom bi pak stvari potpuno promijenile izgled. Gil
Gil bi oblaio svoju staru odjeu paa, briljivo uva-
nu ostalih dana, i odlazio pred crkvu svetoga Millana,
najbliu palai Monteclarovih, kamo je u boljim vre-
menima nezaboravna Elena odlazila na misu.
Ondje ju je ekao cijelu prvu i svu drugu godinu, ne vi-
djevi je nijednom. Zauzvrat, esto je susretao sveuili-
tarce i paeve koje je od malena poznavao, koji su ga sad
upoznavali s onim to se dogaalo u visokim krugovima
gdje se vie nije kretao, i ba je od njih doznao da je nje-
gova oboavana sve vrijeme u Francuskoj... Naravno da
nitko u onim etvrtima nije posumnjao da je na mla-
di postao siromani obuar; u stvari, svi su ga smatra-
li vlasnikom dijela nasljedstva grofa od Rionueva koji
je za ivota pokazivao preveliku naklonjenost mlado-
mu pau a da bi se moglo povjerovati kako nije mislio
na to da mu osigura budunost!
Budui da je tomu bilo tako, u ono vrijeme koje smo
naveli na poetku ovoga poglavlja, Gil Gil, naavi se
jednoga prazninog dana pred vratima reenoga hra-
ma, ugleda kako stiu dvije dame, raskono odjevene, s
velikom pratnjom, koje su mu prole dovoljno blizu da
u jednoj od njih prepozna svoju sudbonosnu neprija-
teljicu, grofcu od Rionueva. Na je mladi ve krenuo
da se sakrije u mnotvu, kad druga dama podigne veo,
i... oh, sree!... Gil Gil ugleda svoju oboavanu Elenu,
ljupki uzrok njegovim bolnim patnjama.
Jadan djeak s mahnitom radosti kriknu i priblii se
ljepotici.
Elena ga odmah prepozna i s jednakom njenou kao
prije dvije godine uzviknu:
Gil!
Grofca od Rionueva stisnu ruke nasljednici Monteclara
i promrmlja, okrenuvi se Gilu Gilu:
Ve sam ti rekla da sam svojim postolarom zadovolj-
na... Ja ne obuvam cipele koje su obuari popravljali...!
Ostavi me na miru.
Gil Gil problijedi kao mrtvac i srui se na kamene ploe.
Elena i grofca uoe u hram.
Dva ili tri sveuilitarca koji svi bili prisutni nasmiju se
grohotom, jer uope nisu razumjeli to se bilo dogodilo.
Gila Gila odvedoe kui.
Tamo ga doeka novi udarac.
Starica koja mu je predstavljala svu obitelj umrla je, kako
se to obino kae, starakom smru.
On padne u krevet s vrlo snanom modanom upalom
i nae se, kako to ljudi kau, pred vratima smrti.
Kad mu se povratila svijest, otkrije da se jedan starac iz
one uliice, jo siromaniji od njega, brinuo o njemu za
sve vrijeme njegove duge bolesti i da je, prisiljen platiti
lijeniku i ljekarniku, prodao namjetaj, alat, duan-
i, knjige, ak i viteku odjeu naega mladia.
Nakon dva mjeseca, prekriven prnjama, izgladnio, osla-
bljen boleu, bez i jednog novia, bez obitelji, prija-
telja, bez one starice koju je volio kao svoju majku, i,
to je od svega najgore, bez nade da e se iznova moi
pribliiti svojoj prijateljici iz mladosti, svojoj uenoj
i oboavanoj Eleni, Gil Gil napusti duani (utoi-
te njegovih predaka, sad ve vlasnitvo drugog obua-
ra) i naslijepo se uputi prvom ulicom u kojoj se obreo,
ne znajui kuda ide, ni to da poduzme, ni komu da se
obrati, ni kako da nae posla, ni od ega da ivi.
Padala je kia. Bilo je to jedno od onih vrlo tunih po-
slijepodneva kad se ini da zvona mrtvima zvone, kad
je nebo prekriveno oblacima a zemlja blatom, kada zrak,
vlaan i teak, u ljudskom srcu izaziva uzdahe, kad svi
siromasi osjeaju glad, svi siroii da im je hladno, a svi
beznadnici zavide onima koji su ve umrli.
Pala je no, a Gil Gil, u vruici, uuri se u udubini
nekih vrata i pone beskrajno neutjeno plakati...
Pomisao na smrt ponudi se tada njegovoj mati, ne iz-
meu sjena straha i greva agonije, ve ljubazna, lijepa
i svijetla, onako kako je opisuje Espronceda
2
. Nesretnik
prekrii ruke na grudima kao da e zadrati onu slat-
ku sliku koja mu je toliku utjehu, toliko blaenstvo i
2 Jos de Espronceda (18081842), panjolski romantiarski
pjesnik.
toliku radost pruila i, uinivi taj pokret, osjeti da je
poloio ruku na neto tvrdo to mu se nalo u depu.
Reakcija je bila nagla. Ideja ivota, ili samoouvanja,
koja je proletjela glavom Gila Gila, tjerajui u bijeg onu
pomisao koju smo ve izloili, uhvatila se svom svojom
snagom za ovaj neoekivani dogaaj, koji joj se ponu-
dio na samom rubu groba.
Nada mu u uho promrmlja tisuu zavodljivih obeanja,
to ga navede da posumnja nije li onaj tvrdi predmet
koji je bio napipao moda novac, ili veliki dragi kamen,
ili neki talisman..., sve u svemu, nije li to neto to bi so-
bom donosilo ivot, bogatstvo, sreu i blaenstvo (to
se njemu svodilo na ljubav Elene od Monteclara), i, re-
kavi smrti Priekaj..., zavue ruku u dep.
No, jao, onaj je tvrdi predmet bila boica sumporne
kiseline ili, da bude jo jasnije, vitriola, koji je upotre-
bljavao za latenje cipela, jedino to mu je ostalo od nje-
govih obuarskih potreptina, a u depu mu se nala
neobjanjivim sluajem.
Prema tome, tamo gdje je nesretnik vjerovao da e nai
ruku spasa, ruke su mu nale otrov, i to jedan od onih
najjaih.
Dakle, umrimo , ree sam sebi.
I primakne boicu usnama...
I netko mu poloi na plea kao led hladnu ruku, a sladak
glas, njean, boanski, promrmlja mu nad glavom ove
rijei:
ZDRAVO, PRIJATELJU!
III 0 tome kako je Gil Gil za jedan sat nauio
medicinu
Nikakve rijei nisu mogle toliko iznenaditi Gila Gila
kao te koje je upravo uo:
Zdravo, prijatelju!
On nije imao prijatelja.
No jo ga vie iznenadi straan osjeaj hladnoe koji
mu je prenijela ruka sjenke, kao i ton njezina glasa koji
je, poput polarna vjetra, prodirao do kostiju.
Rekli smo da je no bila vrlo tamna...
Ubogo siroe nije dakle moglo razabrati lice bia koje
je upravo stiglo, ni njegov crni ogrta koji nije sasvim
odgovarao ni mukom a ni enskom spolu.
Pun sumnji, tajanstvena straha i najivlje znatielje, Gil
ustane s praga vrata u kojima se bio uurio i proa-
puta klonulim glasom, isprekidanim cvokotom zuba:
to elite od mene?
To ja tebe pitam! , odgovori nepoznati i sa srda-
nom prisnou primi Gila Gila pod ruku.
Ja sam osoba koju trai.
Tko...? Ja...? Nikoga ja ne traim! , odvrati Gil Gil
pokuavajui se osloboditi.
A zato si me onda zvao? , odgovori osoba jo jae
stisnuvi ruku.
Ah...! Pustite me...
Smiri se, Gile! Ne elim ti nanijeti nikakvo zlo , doda
tajanstveni stvor. Doi! Drhti od gladi i hladnoe...
Tamo vidim otvorenu gostionicu u kojoj ba veeras
imam neto uraditi... Uimo, neto e pojesti.
Dobro... Ali, tko ste vi? , upita opet Gil Gil, ija je
znatielja potisnula sve ostale osjeaje.
Ve sam ti rekao kad smo se sreli: prijatelji smo... I
shvati da si ti jedini ovjek na Zemlji kojemu pridje-
vam taj naziv! Grinja savjesti povezuje me s tobom. Ja
sam bio uzrokom svih tvojih nesrea.
Ne poznajem vas... , odgovori obuar.
A ipak mnogo puta bijah u tvojoj kui! Zbog mene
si ostao bez majke kad si se rodio; ja izazvah kap koja
je ubila Juana Gila; ja te izbacih iz palae Rionueva; ja
jedne nedjelje ubih tvoju staru kunu prijateljicu; i, na-
pokon, ja ti u dep stavih boicu sumporne kiseline...
Gil Gil zadrhti kao list na vjetru: uini mu se da mu se
korijen kose uvlai u lubanju i povjeruje da e mu zgr-
eni miii prepui.
Ti si demon! , uzviknu s neopisivim strahom.
Djeae! , usprotivi se osoba u crnini tonom prijazna
prijekora. to ti pada na pamet? Ja sam neto vie i
bolje od alosna bia koje si spomenuo!
Onda, tko si?
Uimo u gostionicu, tamo e doznati.
Gil urno ue, odvede nepoznatoga pod skromni fe-
njer to je osvjetljavao prostoriju i stane ga znatieljno
promatrati...
Bilo je to bie od otprilike trideset i tri godine, viso-
ko, lijepo, blijede puti, odjeveno u iroku tuniku i crni
ogrta, iju je dugu kosu prekrivala frigijska kapa, ta-
koer crne boje. Nije se inilo da se brije, a ipak se nije
inilo da je ena. Isto je tako malo bilo slino mukar-
cu, usprkos muevnu i odlunu izgledu.
U stvari nalikovalo je nekom ljudskom biu bez spola,
tijelu bez due, ili, jo bolje, dui bez jasna smrtna tije-
la. Negacija linosti, reklo bi se.
Oi su mu bile bez ikakva sjaja. Podsjeale su na crni-
nu tmine. Bile su to, da, oi mraka, oi korote, mrtve
oi... A ipak tako blage, tako bezazlene, tako duboke
u svojoj nijemosti, da nije mogao odvratiti pogled od
njih. Privlaile su kao more, pridobivale kao bezdan,
tjeile kao zaborav.
Tako Gil Gil, kako je usredotoio oi na te beivotne,
osjeti da ga obuhvaa neki crni veo, da se cio svijet pre-
tvara u kaos i da buka svijeta postaje slina zvuku olu-
je koja se pribliava...
U tom asu tajanstveno bie izrekne ove strane rijei:
Ja sam Smrt, prijatelju moj... Ja sam Smrt i alje me
Bog... Bog koji ti je namijenio slavno mjesto na nebu!
Pet puta je izazvao tvoju nesreu, a ja, neumoljivo bo-
anstvo, saalih se nad tobom. Noas, kad mi je Bog
zapovjedio da tvoju bezvjernu duu privedem pred nje-
gov sud, zamolih ga da mi povjeri tvoj ivot i da mi do-
pusti ivjeti neko vrijeme pored tebe. Obeah da u mu
na koncu uruiti tvoju duu oienu od grijeha i do-
stojnu njegove slave. Nebo je usliilo moju molbu. Ti
si dakle prvi smrtnik koji mi se primakao a da mu ti-
jelo jo nije bilo hladan pepeo! Ti si moj jedini prija-
telj! Posluaj sad i naui put k srei i vjenomu spasu.
Kad Smrt to izree, Gil Gil promrmlja gotovo neraz-
birljivu rije.
Razumijem... , uzvrati Smrt. Govori mi o Eleni
de Monteclaro.
Da! , odgovori mladi.
Kunem ti se da je nee zagrliti druge ruke osim tvojih
ili mojih! I, opet ti ponavljam, moja je zadaa da ti pru-
im sreu na ovom ili na onom svijetu! Tomu cilju e
dostajati slijedee: ja, prijatelju moj, nisam Svemogui...
Moja je mo vrlo ograniena, vrlo alosna! Ja nemam
sposobnost stvaranja. Moje se znanje svodi na unita-
vanje. Ipak, u mojoj je moi da ti dadem snagu, mo,
bogatstvo vee no ono to ga imaju prinevi i kraljevi...
Uinit u te lijenikom, ali lijenikom svojim prijate-
ljem, koji me poznaje, vidi i sa mnom govori! Ostalo
pogodi.
Gil Gil je bio zaprepaten.
Je li to istina? , uzviknu kao da se bori s morom.
Sve je istinito, i ono ostalo to u ti kazati... Sada te
samo moram upozoriti da nisi sin Juana Gila. Sluam
ispovijedi svih samrtnika i znam da si sin grofa od
Rionueva, svoga pokojnog zatitnika, i Crispine Lopez,
koja te zaela dva mjeseca prije no to se vjenala s ne-
sretnim Juanom Gilom.
Ah, zauti! , uzviknu jadan djeak, pokrivi lice
rukama.
Zatim, ranjen brzom pomisli, uzviknu s neopisivim
uasom:
Prema tome, ti e jednoga dana ubiti Elenu?
Smiri se... , odgovori boanstvo. Elena za tebe nee
nikada umrijeti! Dakle, odgovori: eli li ili ne eli biti
mojim prijateljem?
Gil uzvrati drugim pitanjem:
Hoe li mi u zamjenu dati Elenu?
Velim ti da hou.
Onda ovamo ruku! , doda mladi, pruajui svoju
ruku Smrti.
Ali, jo jedna pomisao, stranija negoli prijanja, u tom
mu trenutku padne na pamet.
Tim rukama koje sad stiu moju , ree, ubio si
moju jadnu majku!
Da! Tvoja je majka mrtva...! , odgovori Smrt. Ipak,
shvati da joj ja nisam nanio nikakvu bol... Ja nikoga ne
muim! Onaj tko vas mui do vaeg posljednjeg daha
moj je suparnik ivot, taj ivot koji toliko volite!
Umjesto odgovora, Gil se baci u naruaj Smrti.
Hajdemo, dakle! , ree bie u crnini. Kamo?
U La Granju, da pone s lijenikom slubom.
A koga emo posjetiti?
Bivega kralja, Felipea V.
3

Kako? Felipe V e umrijeti?
Jo ne, mora jo jednom kraljevati, a ti e mu poklo-
niti krunu.
Gil pognu elo, pritisnut teinom tolikih novih misli.
Smrt ga uzme za ruku i izvede iz gostionice. Jo nisu ni
stigli do vrata kad iza lea zaue krikove i alopojke.
Vlasnik gostionice upravo je bio umro.
3 Felipe V (16831746), vojvoda od Anjoua, prvi panjolski
kralj iz dinastije Bourbona. Bio je prisiljen voditi rat, poznat kao
rat za batinu, kako bi zaposjeo prijestol to mu ga je oporukom
ostavio Carlos II. Rastrojena duha i nedorastao kraljevanju, vodio
je politiku koja nije dala eljenih rezultata. Abdicirao i povukao
se u La Granju, a smrt sina mu, Luisa I, 1724. godine primorala ga
da ponovo sjedne na panjolski prijestol.
IV Digresija koja nema veze...
Od trenutka kad je izaao iz gostionice, Gil Gil zapoe
u sebi samom i u svoj prirodi primjeivati tolike pro-
mjene da bi se, kad ga ne bi pridravala tako vrsta ruka
Smrti, nesumnjivo bio sruio na zemlju.
Na je junak naime osjeao ono to nijedan ovjek na
svijetu nije nikad osjeao: dvostruko gibanje Zemlje,
oko Sunca i oko svoje vlastite osi.
Nije, meutim, osjeao kucanje svoga vlastitog srca.
I nadalje, da je tkogod pri sjajnoj mjeseini pogledao
lice biveg obuara, primijetio bi da je njegova nujna
ljepota, koja ga je uvijek inila privlanim, izvanredno
porasla... Njegove oi, barunasto crne, ve su zrai-
le onim tajanstvenim mirom koji je kraljevao u oima
olienja Smrti. Njegova duga i svilenkasta kosa, vrana
kao gavranovo krilo, ukraavala je lice blijedo kao snje-
nobijeli kamen groba, istovremeno blistavo i mrano,
kao da u toj bjelini nadgrobna svijea njeno razastire
kroz prozor svoju svjetlost. Njegova vanjtina, njego-
vo dranje, njegovo ponaanje, cio se njegov lik preo-
brazio, dobivi velianstven, vjeni izgled, stran svakoj
vezi s prirodom, izgled koji bi ga, da se Gil bilo gdje po-
javi, uinio nadmonijim nad najneosjetljivijim ena-
ma, najoholijim monicima i najhrabrijim ratnicima.
Ila su i ila dva prijatelja prema Sierri, katkad putem a
pokatkad poprijeko.
Kad su god prolazili kroz neko selo ili seoce, spori zvuci
zvona, treperei u prostoru samrtnom borbom, javljali
su naemu mladiu da Smrt nije gubila svoje vrijeme.
Objavljivali su da njezina ruka dosee svuda i, to je on
na srcu osjeao kao santu leda, da neprestance prekri-
va alou i ruevinama cijelo lice Zemlje.
udne i neobine stvari pripovijedala je Smrt svojemu
tieniku.
Neprijateljica Povijesti, uivala je izrugivati se svojoj na-
vodnoj koristi i za dokaz je prikazivala injenice ona-
ko kako su se dogodile, a ne kako ih uvaju spomenici i
kronike. Bezdani prolosti otvarali su se pred zaprepa-
tenom matom Gila Gila, pruajui mu najznaajnija
otkria o sudbini kraljevstava i cjelokupnoga ovjean-
stva, otkrivajui mu veliku tajnu postanka ivota i ne
manje zastraujuu i veliku tajnu kraja, prema kojemu
mi, loe nazvani smrtnicima, idemo i, na koncu, omo-
guujui mu da u svjetlu tako visoke flozofje shva-
ti zakone koji upravljaju razvojem kozmike materije
i njezinih mnogostrukih izraza u kratkotrajnim i pro-
laznim oblicima koji se zovu minerali, biljke, ivotinje,
zvijezde, zvijea, zvjezdane maglice i svjetovi.
Fiziologija, geologija, kemija, botanika, sve se razjasni-
lo u oima bivega obuara, omoguujui mu da upo-
zna tajanstvene sile ivota, pokreta, obnavljanja, enje,
osjeaja, misli, savjesti, razmiljanja, pamenja i htije-
nja ili elje.
Bog, samo je Bog ostao sakriven u dnu ovih mora
svjetlosti!
Bog, samo je Bog bio tu i ivotu i smrti, stran sveop-
oj solidarnosti, jedini i uzvien u esenciji, sam kao sup-
stancija, neovisan, slobodan i svemogu u akciji! Smrt
nije mogla Stvoritelja prodrijeti svojom beskonanom
sjenom. On je iznad svega! Njegova vjenost, njegova
neranjivost, njegova neprobojnost zaslijepile su pogled
Gila Gila, koji je prignuo glavu, i oboavao i vjerovao,
utapajui se u vee neznanje negoli prije no to se spu-
stio u bezdane Smrti...
V Bolje vrabac u ruci...
Bilo je deset sati izjutra, trideseti kolovoza 1724. godine,
kad je Gil Gil, koga je ona crna sila savreno poduila,
uao u palau svetoga Ildefonsa i zatraio prijam kod
Felipea V. Podsjetimo sada itaoca na poloaj u kome
se nalazio monarh dana i sata koje smo upravo naveli.
Prvi panjolski Bourbon, unuk Louisa XIV francuskog,
bio je prihvatio panjolski tron onda kad vie nije mo-
gao ni sanjariti o francuskom prijestolju. Ali, pomrli su
drugi prinevi, njegovi strievi i bratii, koji su ga raz-
dvajali od tla njegove rodne grude te se on, da se pripre-
mi za nasljedstvo ako bi umro njegov sinovac, Louis XV
(koji je bio vrlo bolestan i imao samo etrnaest godina),
odrekne kastiljske krune u korist svoga sina, Luisa I
4
i
povue se u San Ildefonso.
5
I u takvoj situaciji, ne samo to se neto pobolja zdrav-
lje Louisa XV, ve i Luis I padne u krevet opasno srvan
boginjama, tako da se pobojae za njegov ivot...! Deset
je skorotea rasporeenih izmeu La Granje i Madrida
svakoga sata donosilo Felipeu vijesti o stanju sina, a a-
stoljubiv otac, koga je jo vie uznemirila njegova slav-
na druga ena, Izabela Farnesio
6
(jo astohlepnija od
njega samog), upravo nije znao kako se postaviti pred
tom tako neoekivanom i tekom dvoumicom.
Hoe li se prijestolje panjolske isprazniti prije onoga
u Francuskoj? Treba li izraziti svoju namjeru da izno-
va u Madridu kraljuje, spreman prihvatiti nasljedstvo
svojega sina?
A to ako ovaj ne umre? Zar ne bi bila velika budalati-
na ako pokae svoj Europi mranu dubinu svoje due?
Hoe Ii se pokazati da je uzalud prinio rtvu ivota u
samoi od sedam mjeseci? Hoe li to znaiti da zauvijek
4 Luis I (17071724)), sin Felipea V, kao djeak kraljevao est
mjeseci. Umro od boginja, kao u pripovijeci.
5 San Ildefonso, mjestace u panjolskoj pokrajini Segoviji. La
Granja je palaa koju je, kao kopiju Versaillesu, u San Ildefonsu
dao podii Felipe V.
6 Izabela Farnesio (ili Elizabeta Farnese), rodom iz uvene
talijanske obitelji, kraljica panjolske kao druga ena Felipea V.
Utjecala na njegovu politiku prema Italiji.
odbija slatku nadu da e zaposjesti ueni prijestol sve-
toga Luisa? to dakle raditi? ekati bi znailo izgubiti
dragocjeno vrijeme... Upravno vijee ga je mrzilo i odri-
calo mu svaki utjecaj u dravnim poslovima... Samo je-
dan korak mogao je izloiti pogibli elju itava njegova
ivota i obrukati mu ime pred potomstvom...
Tobonjeg Carlosa V opsjedala su u samoi zemaljska
iskuenja. Vrlo je skupo plaao, u satima neizvjesnosti,
licemjerje svoje abdikacije!
Takve su bile okolnosti u kojima se na prijatelj Gil Gil
najavi zamiljenom Felipeu, rekavi da nosi vrlo vane
vijesti.
to eli od mene? , ne gledajui upita kralj, kad ga
je naslutio u prostoriji.
Gospodine, neka me vae velianstvo pogleda! , uz-
vrati Gil Gil slobodno. Ne bojte se da u vam proi-
tati misli, one meni ionako nisu nikakva tajna.
Felipe V naglo se okrenu prema tomu ovjeku iji mu
glas, otar i hladan kao istina koju je otkrio, sledi krv
u srcu.
No njegova se srdba raspri pred zagrobnim osmije-
hom Prijatelja Smrti.
Osjeti se zatim opsjednut praznovjernim uasom kad
ugleda oi Gila Gila i, pruivi ruku prema zvoncu koje
je ukraavalo pisai stol, ponovi svoje prijanje pitanje:
to eli od mene?
Gospodine, ja sam lijenik... , mirno odgovori mla-
di, i toliko vjerujem u svoje znanje da mogu vaemu
velianstvu pretkazati dan, sat i trenutak smrti Luisa I.
Felipe V paljivije pogleda toga djeaka prekrivena pr-
njama, koliko lijepa toliko i nadnaravna lica.
Govori... , ree umjesto svakog odgovora. Neemo
tako brzo, gospodine kralju! , uzvrati Gil s odreenom
zajedljivou. Moramo se prije dogovoriti o cijeni!
Na te rijei Francuz podigne glavu, kao da se budi iza
sna, ugleda isti prizor u drugom svjetlu i gotovo se po-
stidi to ga je bio dopustio. Hej! , ree ciliknuvi
zvoncem. Zgrabite tog ovjeka!
Pojavi se neki kapetan i poloi Gilu Gilu ruku na rame.
Ovaj ostane nepomian.
Kralj, oporavivi se od prijanje praznovjerice, pogleda
ispod oka udnoga lijenika... Ustane s naporom, jer je
slabost od koje je patio ve nekoliko godina ojaala, i
ree kapetanu strae:
Ostavi nas same.
Zastane zatim pred Gilom Gilom, kao da eli na taj na-
in otkloniti strah i s hinjenim ga mirom upita:
Do avola, tko si ti, sovuljago?
Ja sam Prijatelj Smrti! , ne trepnuvi odgovori na
mladi.
Blaena djevice moja i svih grenika... ree kralj
kao da se ali, kako bi prikrio svoje djetinjasto zapre-
patenje. I to kae za naega sina?
Kaem, gospodine , uskliknu Gil Gil i zakorai pre-
ma kralju koji uzmakne, kaem da vam donosim kru-
nu... Neu vam rei da li panjolsku ili francusku krunu,
jer ba je to tajna za koju ete mi platiti. Velim da gu-
bimo dragocjeno vrijeme i, prema tome, treba da vam
smjesta i jasno kaem! Dakle, paljivo me sasluajte.
Luis I je na samrti... Usprkos svemu, njegova je bolest od
onih kojima ima lijeka... U vaim je rukama klju...
Felipe V prekine Gila Gila:
Reci...! Reci to eli! Hou uti sve... U svakom te
sluaju moram dati objesiti...!
Prijatelj Smrti slegnu ramenima i nastavi:
Rekoh da je u rukama vaega velianstva klju cijele
stvari. Imali ste na glavi panjolsku krunu. Skinuli ste
je da stavite francusku krunu. Vaa je pala u kolijevku
vaega sina. Louis XV se okrunio svojom, a vi ste osta-
li i bez jedne i bez druge...
To je istina! , uzviknu Felipe V, ako ne glasom, onda
pogledom.
Danas... nastavi Gil Gil privukavi kraljev pogled,
danas, kad ste blie francuskoj nego panjolskoj kru-
ni, izvrgavate se istoj opasnosti... Dva kralja-djeteta,
Louis XV i Luis I, bolesni su. Moete naslijediti oba,
no za to morate znati nekoliko sati unaprijed koji e od
njih prije umrijeti. Luis I je u veoj opasnosti, ali kruna
Francuske je ljepa. Odatle vaa neodlunost... Dobro
se zna da ste iskusan ovjek! Neete se usuditi isprui-
ti ruku prema ezlu svetoga Ferdinanda, bojei se da
se va sin izvue, da vam se povijest ne naruga i da vas
vai pristae u Francuskoj ne ostave...! Da bude jo jasni-
je: ne usuujete se ispustiti plijen koji vam je ve u ru-
kama, bojei se da onaj drugi koji vidite ne bude samo
nova varka ili utvara!
Govori... govori! , ree Felipe tjeskobno, povjerovavi
da je Gil zavrio. Govori! Kako bilo da bilo, odavde
e u najdublju tamnicu, gdje e te samo zidovi slua-
ti!... Govori!... elim znati to svijet govori o mojim
zamislima!
Bivi se obuar prezirno osmjehnu.
elija! Vjeala!... , uzviknu. To je sve to vi kralje-
vi znate! Ali ja se ne bojim. Posluajte me jo malo, od-
mah u zavriti. Meni treba, gospodine, da postanem
dvorski lijenik, dobijem titulu vojvode i da jo danas
zaradim trideset tisua pezosa... Vae se velianstvo smi-
je? Dakle, meni to sve treba, kao to vaemu velian-
stvu treba da sazna hoe li Luis I umrijeti od boginja!
Pa to? Zar ti to zna? , upita kralj tihim glasom, ne
mogavi se osloboditi straha koji je ovaj mladi u nje-
mu izazvao.
Mogu to doznati ove noi.
Kako ?
Ve sam vam rekao da sam Prijatelj smrti.
to to znai? Objasni mi!
Eto... Ja sam ne znam! Odvedite me u Madrid, u pa-
lau. Omoguite mi da vidim kralja koji kraljuje i ja
u vam rei koju je presudu Vjenost napisala na nje-
govu elu.
A ako pogrijei? , ree gospodar Anjoua, pribliiv-
i se jo vie Gilu Gilu.
Objesite me...!, za to u biti va zarobljenik koliko
god vam se svidi.
Dakle, ti si arobnjak! , uzviknu Felipe da na neki
nain opravda povjerenje koje je ukazivao rijeima Gila
Gila.
Gospodine, arolija vie nema! , odgovori ovaj.
Posljednji arobnjak se zvao Louis XIV, a posljednji
zaarani Carlos II. Kruna panjolske, koju smo vam
prema testamentu jednoga maloumnika poslali u Pariz,
ima tomu dvadeset i pet godina, oslobodila nas je zla
duha u kojemu smo ivjeli od abdikacije Carlosa V. Vi
to znate bolje od ikoga.
Dvorski lijenik..., vojvoda... i trideset tisua pezo-
sa... , promrmlja kralj.
Za krunu koja vrijedi vie no to mislite! , odvrati
Gil Gil.
Ima moju kraljevsku rije! , sveano ree Felipe V,
svladan tim glasom, izgledom i dranjem punim
tajnstvenosti.
Kune li mi se vae velianstvo?
Obeajem! , odgovori Francuz. Obeajem, ako
mi prije dokae da si neto vie od obina ovjeka!
Eleno..bit e moja! , proaputa Gil. Kralj pozove
kapetana i da mu neke zapovijedi,
Sada... , ree, dok se priprema tvoj put u Madrid,
ispriaj mi svoju priu i objasni mi svoju znanost.
Udovoljit u vam, gospodine, ali se bojim da neete
shvatiti ni jedno ni drugo.
Sat potom kapetan je jahao prema Madridu uz bok na-
emu junaku, koji je odbacio svoje prnje i odjenuo se
u raskonu odjeu od crnoga baruna, ukraenu upad-
ljivom ipkom. Za pasom je imao bode i nosio eir s
perom. Felipe mu je poklonio tu odjeu i mnogo nov-
ca poto je bio uo o njegovu udnovatom prijateljstvu
sa Smrti.
VI Prethodni dogovor
Bilo je oko est sati poslije podne kad su Gil Gil i ka-
petan sjahali pred vratima kraljevske palae.
Velik se broj ljudi okupio na tom mjestu, znajui za opa-
snost u kojoj se nalazio ivot mladoga kralja.
U trenutku kad je na prijatelj zakoraio na dvorski
prag, nae se licem u lice sa Smrti, koja je hitrim kora-
kom izlazila.
Zar ve? , upita Gil pun straha.
Jo ne! , odgovori zlokobno boanstvo. Lijenik s
olakanjem uzdahnu.
A kada e biti? , upita nakon nekoliko trenutaka.
Ne mogu ti rei.
Oh! Kai... Kad bi znao to mi je obeao Felipe V!
Mogu zamisliti.
Moram svakako doznati kad e umrijeti Luis I.
Doznat e na vrijeme. Ui... Kapetan je ve u kralje-
vim odajama. Nosi upute kraljeva oca... U ovom te tre-
nutku najavljuju kao prvoga lijenika svijeta... Svijet se
okuplja na stepenicama da te vidi kako dolazi... Susrest
e Elenu i grofcu od Rionueva!...
Oh, kakve li sree! , uzviknu Gil Gil.
Sad je est i etvrt... , nastavi Smrt, opipavi svoje
bilo kao jedini i nepogreivi sat. ekaju te... Uskoro
emo se vidjeti.
Ali, reci mi...
Ah, da... Gotovo sam zaboravio! Sluaj, ako ja budem
u sobi kad posjeti kralja Luisa, znaj da njegovoj bole-
sti nema lijeka.
A hoe li biti tamo? Zar nisi rekao da mora otii
drugamo?
Jo ne znam hou li ondje biti... Ja sam posvuda i ako
primim vinje zapovijedi, vidjet e me tamo gdje se
naem...
to sad ovdje radi?
Upravo sam ubio jednoga konja.
Gil Gil ustukne pun iznenaenja.
Kako? , uzviknu. Zar se ti bavi i nerazumnim
biima...!
to to znai nerazuman? Zar moda vi ljudi imate
istinski razum? Razum je samo jedan, a taj se sa Zemlje
ne vidi!
Ma reci mi , ponovo upita Gil, ivina..., ivotinje...,
koje zovemo nerazumnima, imaju li one duu?
Da i ne. Imaju duh koji nije slobodan i koji je neod-
govoran... Ma, koji ti je avo? Kako si samo znatieljan
danas! Onda, zdravo... Idem do jedne plemenite kue...
gdje u ti uiniti jo jednu uslugu.
Uslugu? Meni? Jasno mi reci! O emu je rije?
Idem sprijeiti jedno vjenanje.
Ah...! , uzviknu Gil Gil, pogoen stranom sum-
njom. Da nije moda...?
Nita ti vie ne mogu rei... , odgovori Smrt. Hajde
unutra, ve je kasno.
Izludjet e me!
Opusti se i sve e dobro proi! Ima moje obeanje
da e postati potpuno sretan.
Dakle, jo smo uvijek prijatelji! Ne namjerava ubiti
ni mene ni Elenu?
Ne brini! , uzvrati Smrt s tolikom tugom i dosto-
janstvom, tako njeno i s veseljem, s tolikim i tako ra-
zliitim osjeajima u glasu, da je Gil odbacio nadu da
e shvatiti te rijei. ekaj! , ree naposljetku, kad
je vidio da se bie odjeveno u crninu poelo udaljava-
ti. Ponovi mi ono od maloprije, ne elim pogrijeiti...
Ako bude u bolesnikovoj sobi, a ne gleda ga, znai da
e bolesnik umrijeti od te bolesti...
Zacijelo! Ako mu budem do uzglavlja, umrijet e u
toku dana... Ako leim do njega u krevetu, ostaju mu
tri sata postojanja... Ako ga nae u mom zagrljaju, ra-
unaj da e ivjeti jo samo jedan sat... A ako vidi da
ga ljubim u elo, pomoli se za njegovu duu.
Zar mi ni rijei vie nee kazati?
Ni jednu jedinu. Nemam doputenja da ti na taj nain
otkrijem namjere Vjenosti. Tvoja prednost nad svim
drugim ljudima sastoji se samo u tome to me moe
vidjeti. A sada zdravo i nemoj me zaboraviti!
To ree i nestane u daljini.
VII Kraljeva odaja
Gil Gil ue u kraljevu odaju, bez kajanja i bez zadovolj-
stva to je uspostavio odnose s prikazom Smrti.
No tek to je zakoraio na stepenice palae i prisjetio se
da e vidjeti svoju oboavanu Elenu, sve njegove crne
misli nestanu, kao none ptice u osvit zore.
U arenoj pratnji dvorjana i drugih plemenitih odlini-
ka, Gil Gil se kroz mnoge dvorane i salone uputi prema
kraljevoj odaji, dok su se svi prisutni divili neobinoj
ljepoti i njenoj mladolikosti slavnoga lijenika, koga
je Felipe V slao iz La Granje kao posljednji utok ljud-
ske nade koji moe spasiti ivot Luisu I.
U palai su bila dva dvora, Luisov i Felipeov. Bile su to,
da tako kaemo, dvije suparnike sile, koje su od prije
tjedan dana ivjele u neprestanu ratu! Bili su to stari
podanici prvog ogranka Bourbona i novi, koje je fran-
cuski regent, Philippe Orleanski Velikoduni, okupio
oko prijestola panjolske, kako bi izbjegao da asto-
ljubivi bivi vojvoda od Anjoua s toga prijestola skoi
na prijestol svojega sinovca. Zatim su tu bili i dvorjani
posluna djeaka koji je leao na samrti, kao i dvorja-
ni njegove krasne supruge, neukrotive regentove keri,
glasovite vojvotkinje od Montpensiera.
Sljedbenici Izabele Farnesio, maehe Luisa I, eljeli su
da ovaj umre, kako bi se sinovi iz drugog braka Felipea V
nali to blie kruni svetoga Fernanda.
Pristae mlade Orleanke, kraljice kerke, eljeli su da se
bolesnik spasi, ne iz ljubavi prema suprunicima tako
zle sree, ve iz mrnje prema Felipeu V, koga nisu htje-
li jo jednom vidjeti da kraljuje.
Prijatelji nesretnoga Luisa bojali su se i pomisli da e
ovaj umrijeti, jer su ga oni naveli da se oslobodi stara-
teljstva u kome ga je drao usamljenik iz La Granje, te
su dobro znali da e biti protjerani ili baeni u tamni-
cu ako se on vrati na prijestolje.
Palaa je dakle bila splet suprotstavljenih elja, razlii-
tih astohlepnih namjera, intriga i sumnji, strahova i
nada.
Gil Gil ue u prostoriju traei pogledom samo jednu
osobu, svoju nezaboravnu Elenu. Kod kraljeva kreve-
ta ugleda njezina oca, velikog prijatelja pokojnoga gro-
fa od Rionueva, dakako, vojvodu od Monteclara, kako
razgovara s nadbiskupima Santiaga i Toleda, markizom
od Mirabala i don Miguelom de Guerrom, etvoricom
najeih neprijatelja Felipea V.
Vojvoda od Monteclara ne prepozna nekadanjega paa,
prijatelja iz djetinjstva svoje arobne keri.
Na drugom kraju Prijatelj Smrti, ne bez nekog osjeaja
straha, izmeu dama koje su okruivale mladu i lijepu
Luisu Izabelu od Orleansa, ugleda svoju nemilosrdnu
i vjenu neprijateljicu: grofcu od Rionueva.
Kad Gil Gil proe pored nje da kraljici poljubi ruku,
gotovo je dotakne odjeom.
Ni grofca ne prepozna roenoga sina svoga mua.
U to se iza grupe koju su inile dame odmaknu zavjesa
i pojavi se visoka ena, blijeda, prekrasna, izmeu dru-
ge dvije ili tri, koje Gil nije poznavao...
Bila je to Elena od Monteclara.
Gil Gil ju je uporno gledao i djevojka zadrhta kad ugle-
da to zagrobno i prekrasno lice, kao da promatra pri-
kazu jednog oboavanog pokojnika; kao da joj je sada
pred oima ne Gil nego njegova sjena odjevena u mr-
tvaku odjeu; kao da vidi bie s drugoga svijeta.
Gil na dvoru! Gil tjei kraljicu, tu oholu i podruglji-
vu princezu koju su svi prezirali! Gil, u tako rasko-
noj odjei, u koga su uprti svi pogledi i koga cijeni sve
plemstvo!
Ah! To jamano mora biti san! , pomisli arobna
Elena.
Doktore, doite... , uto e markiz od Mirabala.
Njegovo se velianstvo probudilo.
Gil s tekim naporom svlada zanos koji je obuzeo ita-
vo njegovo bie kad se naao pred svojom oboavanom
i priblii se bolesnikovu krevetu.
Drugi panjolski Bourbon bio je mladi od sedamna-
est godina, mrav, dugaak i slabunjav, kao biljka koja
raste u sjeni.
Njegovo lice (ne bez neke fnoe izraza, usprkos nepra-
vilnosti crta) bilo je sada strano oteeno i prekriveno
pepeljastim gnojnim irovima.
Izgledao je kao nedovren kip oblikovan u glini.
Kralj-djeak upravi tjeskoban pogled prema tom dru-
gom mladiu koji se uputio k njegovu krevetu i, susrevi
se s njegovim nijemim i tamnim oima, neistraivim kao
tajna vjenosti, tiho jauknu i sakrije se ispod pokrivaa.
Gil Gil u meuvremenu promotri sva etiri kuta oda-
je, ne bi li ugledao Smrt.
Ali Smrti nije bilo.
Hoe li ostati iv? , upitae ga tihim glasom neki
dvorjani, koji su povjerovali da su ugledali nadu na licu
Gila Gila.
Gotovo je odgovorio da, zaboravivi da svoje miljenje
smije priopiti samo Felipeu V, kad osjeti da ga netko
povlai za odjeu.
Okrene se i ugleda u blizini osobu odjevenu u crninu,
leima okrenutu kraljevu krevetu. Bila je to Smrt.
Umrijet e od ove bolesti, ali ne danas , pomisli Gil
Gil.
to vam se ini? , upita ga nadbiskup Toleda, osje-
ajui, kao i svi ostali, to nepobjedivo potovanje to
ga je ulijevalo nadljudsko lice naega mladia.
Oprostite... , odgovori bivi obuar. Moje je mi-
ljenje namijenjeno onomu koji me ovamo poslao...
Ali vi... , dometne markiz od Mirabala, Vi, koji
ste tako mladi, niste mogli nauiti toliku znanost...
Nesumnjivo je bog ili vrag na vas utjecao... Vi ste da-
kle svetac koji ini uda, ili vra, prijatelj vjetica...
Kako vam drago... , odgovori Gil Gil. Na ovaj ili
onaj nain, ja itam budunost princa koji lei u ovom
krevetu, a to je tajna za koju biste vi rado togod dali, jer
rjeava vau sumnju hoete li sutra biti miljenik Luisa I
ili zatvorenik Felipea V.
Pa to onda! , promuca Mirabal, blijed od srdbe,
ali ipak s laganim smijekom.
Uto primijeti Gil Gil da je Smrt, nezadovoljna samo
vrebanjem na vladara, iskoristila to se ve nalazi u kra-
ljevskoj odaji i sjela pored jedne dame, gotovo na istu
sjedalicu, netremice je gledajui.
Osuena je bila grofca od Rionueva.
Tri sata! , pomisli Gil Gil.
Moram govoriti s vama... , u meuvremenu produ-
i markiz od Mirabala, komu je palo na pamet ni ma-
nje ni vie nego da kupi svoju tajnu od udnovatoga
lijenika.
Ali pogled i smjeak Gila Gila, koji je pogodio markie-
ve misli, zbune ovoga tako da je uzmakao jedan korak.
Bili su to isti pogled i smijeak koji su toga jutra zagos-
podarili nad Felipeom V.
Gil iskoristi trenutak Mirabalove smetenosti da uini
velik korak naprijed u svojoj karijeri i uvrsti ugled na
dvoru.
Gospodine..., ree toledskom nadbiskupu. Grofca
od Rionueva, koju vidite mirnu i samu u onom kutu...
(ve znamo da je Smrt bila vidljiva samo Gilovim oi-
ma), umrijet e prije no to isteknu tri sata. Posavjetujte
joj da pripremi svoj duh za samrtni as.
Nadbiskup zaprepaten ustuknu.
to to znai? , upita Don Miguel de Guerra.
Prelat ispria nekolicini ljudi proroanstvo Gila Gila i
u taj as se sve oi uprave na grofcu koja je doista po-
ela strano blijedjeti. Gil Gil se zatim priblii Eleni.
Elena se nalazila usred sobe, stojei na mramornom
podu, nepomina i tiha, kao neki uzvien kip.
Od tamo je, zanijeta, opsjednuta, svladana strahom i
sreom koje nije bilo mogue poblie odrediti, proma-
trala svaki pokret svoga prijatelja iz djetinjstva.
Eleno... , promrmlja mladi kad je doao do nje.
Gile... , odgovori ona nesvjesno. Jesi li to ti?
Da, ja sam! , uzvrati on s oboavanjem. Nita se
ne boj...
I izae iz prostorije.
Kapetan ga je ekao u predsoblju.
Gil Gil napie nekoliko rijei na papir i ree vjernomu
slugi Felipea V:
Uzmite... i nemojte gubiti ni trenutka. U La Granju!
A..., a vi? , usprotivi se kapetan. Ne mogu vas na-
pustiti. Vi ste zarobljenik koga ja uvam.
Dajem vam asnu rije... , uzvrati Gil otmjeno. Ne
mogu s vama.
Ali..., kralj...
Kralj e odobriti va postupak.
Nemogue!
Posluajte me, vidjet ete da sam u pravu. U tom se
trenutku iz kraljevske odaje zauje snana graja.
Lijenika! Onoga lijenika! , viui izae nekoliko
ljudi.
to se dogaa? , upita Gil Gil.
Umire grofca od Rionueva... , ree don Miguel de
Guerra. Doite! Ovuda... Bit e da je ve u kraljii-
noj odaji...
Poite, kapetane... , promrmlja Gil Gil. Ja vam to
nareujem.
I poprati svoje rijei takvim pogledom i pokretom ruke
da vojnik ode ne izustivi ni rijei.
Gil poe za Guerrom i ue u odaju supruge Luisa I.
VIII Otkrivenja
uj , ree glas Gilu Gilu kad se uputio prema kre-
vetu na kojemu je leala grofca od Rionueva.
Ah, jesi li to ti? , uzviknu na mladi, prepoznavi
Smrt. Da li je ve izdahnula?
Tko?
Grofca...
Nije.
Pa kako si je mogao napustiti?
Nisam je napustio, prijatelju moj. Kao to sam ti ve
rekao, ja se nalazim posvuda u isto vrijeme i u razlii-
tim oblicima.
Dobro..., to od mene eli ? , s nekim gnuanjem
upita Gil poto je uo tu reenicu.
Doao sam ti uiniti jo jednu uslugu.
Valjda e biti tako! Govori!
Zna li da nema potovanja prema meni? , uzviknu
Smrt podrugljivim glasom.
To je prirodno... , odgovori Gil. Povjerenje...,
sukrivnja...
to to znai sukrivnja?
Nita...! Mislim na sliku koju sam vidio kad sam bio
djeak. Predstavljala je Medicinu. Na krevetu su lea-
la dva ovjeka, ili, jo tonije, ovjek i njegova bolest.
Lijenik je uao u sobu s povezom na oima i naoru-
an toljagom, i kad se pribliio krevetu poeo naslije-
po tui i po bolesniku i po bolesti... Ne sjeam se tono
tko je prije pod batinama izdahnuo... ini mi se da je
to bio bolesnik.
Ljupke li alegorije! No hajdemo na posao...
Da..., hajdemo..., svi se ve ude to sam se sam zau-
stavio usred prostorije.
Ne brini se za njih! Misle da razmilja ili da eka
nadahnue. Posluaj me naas. Ti zna da mi prolost
po pravu pripada i da ti mogu o njoj pripovijedati... za
razliku od budunosti...
Samo naprijed!
Imaj malo strpljenja! Posljednji put e govoriti s gro-
fcom od Rionueva i dunost mi je da ti ispriam sta-
novitu priu.
Nije potrebno. Opratam toj eni.
Rije je o Eleni, tvrdoglave! uzviknu Smrt.
Kako!?
Velim da je rije o tome da postane plemi i da je
moe oeniti.
Ja ve jesam plemi...! Kralj Felipe V uinio me
vojvodom.
Monteclaro se nee zadovoljiti skorojeviem... Potrebni
su ti preci.
A kako?
Ve sam ti bio rekao da si ti posljednji potomak obi-
telji Rionuevo.
Da! Ali..., roen izvan braka i nepriznat.
Vara se! Priznat... i te kako priznat!
Moe biti... No tko e to dokazati?
To je ba ono to u ti rei.
Govori.
Sluaj i nemoj me prekidati. Grofca je tajanstvena
sfnga tvojega ivota...
To ve znam...
Ona dri u svojim rukama klju tvoje sree!
I to ve znam!
Sad je dakle vrijeme da je se domogne.
A na koji nain?
Vidjet e. Budui da te otac toliko volio...
Ah! Zar me jako volio? , uzviknu Gil Gil.
Rekao sam ti da me ne prekida! Budui da te otac
toliko volio, nije napustio ovaj svijet a da se nije vrlo
ozbiljno pobrinuo za tvoju budunost.
Zar tako? Zar grof nije umro bez oporuke?
Kako ti je to palo na pamet?
Tako svi kau.
To je ista izmiljotina grofce, kako bi mogla uzeti
sav grofov novac i poslije ga ostaviti u nasljedstvo ne-
kom svom neaku...!
Oh!
Smiri se, sve se moe srediti! Tvoj je otac posjedovao
izjavu Crispine Lopez i drugu, Juana Gila, i osim toga
jo jedan pravno uredan spis, koji besprijekorno doka-
zuju da si vanbrani sin grofa od Rionueva i Crispine
Lopez, zaet dok su jo bili samci. Ba to je ispovjedio
tvoj otac neposredno pred smrt sveeniku i pisaru koga
sam tamo vidio i koga vrlo dobro poznajem... Ali sve-
enik... To ti ipak ne mogu rei. Jednom rijeju, grof te
imenovao svojim jedinim i sveukupnim nasljednikom.
To je mogao uiniti jer nije imao nijednog, ni blieg ni
daljeg roaka. I nije se samo na to ograniila briga ko-
jom je tvoj dobri otac poploao tvoj put prema srei,
sam ve na rubu groba...
Oh, oe moj! , promrmlja Gil Gil.
Sluaj. Ti zna za veliko prijateljstvo koje je odavna
povezivalo estitoga grofa i vojvodu od Monteclara, nje-
gova ratnog druga u vrijeme rata za batinu...
Da, znam to.
Dakle, nastavi Smrt, tvoj otac, nasluujui tvoju
ljubav prema arobnoj Eleni, poalje vojvodi, nekoliko
trenutaka prije no to je izdahnuo, dugo i osjeajno pi-
smo, kojim mu je sve otkrio, zatraio za tebe ruku nje-
gove keri i podsjetio ga na tolike este i velike dokaze
prijateljstva koje su uvijek izmjenjivali...
A to pismo? , s izvanrednom estinom upita Gil.
Dovoljno bi bilo to pismo da uvjeri vojvodu, i ve bi
bio njegov zet... dug niz godina...
to je bilo s tim pismom? , ponovo upita mladi, uz-
drhtao od ljubavi i prepun srdbe.
To bi ti pismo bilo pritedjelo da stupi u dodir sa
mnom... , nastavi Smrt.
Oh!... Ne budi okrutan...! Reci mi da pismo postoji!
To je istina.
Dakle, ono postoji?
Da.
Tko ga sad ima?
Ista ona osoba koja ga se doepala prije no to je sti-
glo do vojvode.
Grofca?
Grofca.
Oh!... uzviknu mladi, zakoraivi prema samrt-
nikoj postelji.
Priekaj , ree Smrt, ima jo toga... Grofca uva
i oporuku svoga mua, koju mi je gotovo istrgla iz
ruku...
Tebi?
Kaem meni, zato to je grof bio ve napola mrtav. A
to se tie sveenika i pisara, rei u ti gdje ive, a vje-
rujem da e priznati istinu.
Gil Gil razmisli trenutak.
Zatim e, uporno gledajui zagrobni lik:
Drugim rijeima... , uzviknu, ako se uspijem do-
moi tih dokumenata...
Sutra se moe oeniti Elenom.
Oh, boe! , promuca mladi uinivi jo jedan ko-
rak prema krevetu.
Tamo se ponovo okrenu prema Smrti.
Dvorjani nisu razumjeli to se to dogaa u dui Gila
Gila. Vjerovali su da je sam i da se bori s udnovatim
privienjem kojemu je dugovao svoje neobino znanje.
No toliki je strah u njima izazivao da ga se nitko nije
usudio prekinuti.
Reci mi , nastavi bivi obuar, uputivi se prema svo-
mu stranom drugu, kako to da grofca nije spalila
te papire?
Zato to je grofca, kao i svi zloinci, praznovjerna,
zato to se bojala da e se jednom pokajati, zato to je
nagaala da u takvoj prilici ti papiri mogu biti njezina
propusnica za vjenost... Jednom rijeju, zato to je za-
jednika crta svim zloincima da nijedan ne unitava
tragove svojih zloina, bojei se da e u trenutku smr-
ti zaboraviti na njih i da se nee moi vratiti vlastitim
tragom da nae pravi put vrline. Ponavljam ti, dakle,
ti papiri postoje.
Tako da e, kad ih se domognem, Elena biti moja... ,
ponovo e Gil Gil, sumnjajui jo uvijek da mu Smrt
moe nai sreu.
Mora prije savladati jo jednu prepreku... odgovo-
ri Smrt.
Koju?
Elenu je otac obeao jednom grofinu neaku, vi-
kontu od Daimiela.
to? Ona ga voli?
Ne, ali to je svejedno jer su ve dva mjeseca zarueni...
Oh...! Dakle, sve je beskorisno! razoarano uz vi-
knu Gil Gil.
Bilo bi da nije mene! , uzvrati Smrt. No ja ti jo
na vratima ove palae rekoh da moram sprijeiti jed-
no vjenanje...
to? Ubio si vikonta?
Ja! , uzviknu Smrt sa sarkastinim uasom. Neka
me bog oslobodi! Ja ne ubijam! On je sam umro.
Ah!
Pst...! To jo nitko ne zna... Njegova obitelj vjeruje da
je u ovom trenutku mladi legao da se odmori. Dakle...,
da vidimo to e uiniti! Elena, grofca i vojvoda na-
laze se na dva koraka od tebe... Sad ili nikad!
I, tako rekavi Smrt se priblii krevetu bolesnice.
Gil Gil takoer poe prema krevetu.
Mnogi od ljudi koji su se nalazili u prostoriji, meu
njima i vojvoda od Monteclara, doznali su ve za Gilovo
prorotvo da e grofca od Rionueva umrijeti prije no
to isteknu tri sata. I vidjevi tako da e se proroan-
stvo uskoro ispuniti, jer se dama koja je do prije neko-
liko trenutaka bila zdrava i vesela, pretvorila odjednom
u nepomino tijelo koje su tek od vremena do vreme-
na potresali jaki grevi, svi s praznovjernim uasom i
zaslijepljenim oboavanjem poee promatrati naega
prijatelja.
Grofca pak nije dobro razabirala Gila, ali mu prui
svoju drhtavu i moleivu ruku, a drugom da znak da
ih ostave same.
Svi se udalje od kreveta i Gil sjedne do samrtnice.
IX Dua
Iako je grofca od Rionueva, Gilu Gilu okorjela nepri-
jateljica, u naoj prii odigrala tako mrsku ulogu, ona
nije bila, kao to vjerojatno mnogi zamiljaju, neka sta-
ra ili runa, ili istovremeno i runa i stara ena... I tje-
lesni je izgled pokatkad licemjeran.
Otmjena samrtnica, koja je tada imala trideset i pet
godina, zraila je velianstvenom ljepotom. Bila je vi-
soka, dostojanstvena i vrlo dobro graena. Njezine su
oi, plave kao more, vjerolomne kao i ona sama, izgle-
dom mirne i njene, skrivale duboke ponore. Svjeina
njezinih usta, mekoa crta njezina lica odavale su da ni
bol ni strast nikada nisu naruile tu beutnu ljepotu.
Tako bi se sad, videi je srvanu i bolesnu, obuzetu stra-
hom i pobijeenu patnjom, i u najbezosjeajnijoj dui
probudila samilost vrlo slina zaprepatenju ili uasu.
Gil Gil, koji je toliko mrzio tu enu, i sam je doivio
taj zamreni osjeaj saaljenja i straha. I nehotice uhva-
tivi lijepu ruku, proaputa, vie s tugom negoli sa e-
ljom za osvetom:
Poznajete li me?
Spasite me! , odgovori samrtnica preuvi pitanje
Gila Gila.
Uto se iza zavjesa provue jo jedna osoba i postavi se
izmeu dva sugovornika, podnimivi se na jastuku i
poloivi glavu na ruku. Bila je to Smrt.
Spasite me! , ponovi grofca kojoj je strah nagonski
otkrio da je na junak mrzi. Vi ste vjetac... Kau da
razgovarate sa Smru... Spasite me!
Zaista se jako bojite umrijeti, gospoo! , ravnodu-
no uzvrati mladi i ispusti bolesniinu ruku.
Taj glupi kukaviluk, taj ivotinjski uas koji je one-
moguavao bilo kakvu misao i bilo koji drugi osjeaj,
duboko ozlovolji Gila Gila, iako mu je otkrio stupanj
sebinosti u zaetnice svekolike njegove nesree.
Grofce! , uzviknu tada. Razmislite o svojoj prolo-
sti i o svojoj budunosti! Mislite na Boga i na blinjega
svoga...! Spasite duu, jer vam tijelo vie ne pripada!
Jao, umrijet u! , uzviknu grofca.
Ne..., grofce..., neete umrijeti!
Neu umrijeti! , kriknu jadnica u divljoj radosti.
Mladi s istom ozbiljnou nastavi:
Neete umrijeti, zato to niste nikad ni ivjeli...! Ba
suprotno, rodit ete se u ivotu due, koji e za vas
biti vjena patnja, kao to e pravednicima biti vjeno
blaenstvo!
Jao, ipak u umrijeti! , kriknu ponovo bolesnica,
prolivi suze prvi put u svom ivotu.
Ne, grofce, neete umrijeti , neizrecivo velianstve-
no odgovori lijenik.
Ah! Imajte milosti! , uzviknu jadna ena u kojoj se
nada iznova javi.
Neete umrijeti , nastavi mladi, jer plaete. Dua
nikad ne umire, a pokajanje vam moe otvoriti vrata
vjenoga ivota...
Ah, Boe moj! , uzviknu grofca, pobijeena tom
okrutnom neizvjesnou.
Dobro je to se obraate Bogu. Spasite duu, opet vam
govorim... Spasite duu! Vae lijepo tijelo, va zemaljski
idol, vae bezbono postojanje, zauvijek je zavrilo. Taj
prolazni ivot, te svjetovne uitke, ono zdravlje i onu
ljepotu, ono blagostanje i ono bogatstvo koje ste toli-
ko eljeli sauvati, dobra koja ste bespravno prisvojili,
zrak, sunce, svijet koji ste do sada poznavali, sve ete
to izgubiti, sve je to ve nestalo i sve e za vas sutra biti
prah i pepeo, nitavilo i trule, samoa i zaborav. Samo
vam dua ostaje, grofce... Mislite na svoju duu!
Tko ste vi? , tiho upita samrtnica, zaprepateno se
zapiljivi u Gila Gila. Ja vas odnekud poznajem... Vi
me mrzite... Vi me ubijate... Ah...!
U tom trenutku Smrt poloi svoju blijedu ruku bole-
snici na glavu i ree:
Zavri, Gile, zavri..., blii se vjeni as.
Ah! Ne elim da umre! , odgovori Gil. Jo se moe
pokajati, jo uvijek moe ispraviti sve ono zlo to je ui-
nila...! Spasi njezino tijelo, a ja se obvezujem da u joj
spasiti duu!
Zavri, Gile, zavri , ponovi Smrt, uskoro e otku-
cati zadnja ura.
Jadna ena! , proaputa mladi pun samilosti pre-
ma grofci.
Smilujte mi se! , ree samrtnica s neizrecivom nje-
nou. Nikad nisam bila zahvalna..., nikad nisam
voljela..., nikad nisam osjeala to to sad prema vama
osjeam... Saalite se nada mnom...! Recite mi to...!
Moje se srce smekalo kad sam ula va tuni glas!
I bila je to istina.
Obuzeta uasom u samrtnom asu, izjedana grinjom
savjesti, bojei se kazne, liena svega onoga to je na ze-
mlji predstavljalo njezin ponos i strast, pone osjeati
prve uzdahe due koja je do tada boravila sakrivena i u-
tljiva, u najudaljenijim podrujima njezina duha; dua
uvijek napadana ali bogata strpljenjem i junatvom...,
rijeju, dua koja se moe usporediti s kerkom rodite-
lja zloinaca i razvratnika koja razmilja, uti, sakriva
se kad ih vidi i plae u zakutku, dok jednom, na prvi
znak pokajanja koji primijeti u njih, ne prikupi hrabrost,
potri im u zagrljaj i iznenadi ih svojim istim i boan-
skim glasom, pjevajui kao slavuj, nebeskom glazbom,
kao da pozdravlja zoru vrline poslije tmine grijeha...
Pitate me tko sam! , odgovori Gil shvativi sve. Ni
ja vie ne znam! Bio sam va smrtni neprijatelj, ali sad
vas vie ne mrzim. uli ste glas istine..., glas smrti..., a
vae je srce odgovorilo! Hvala budi Bogu! Doao sam
do ovoga kreveta boli da od vas traim sreu svojega i-
vota..., i otiao bih sretan i bez nje, jer vjerujem da sam
vama donio sreu..., jer sam spasio vau duu! Boanski
Isuse, evo, oprostio sam nepravde i uinio dobro svoje-
mu neprijatelju!... Zadovoljan sam..., sretan sam..., ne
traim nita vie.
Tko si ti, tajanstveni i uzvieni djeae? Tko si ti, tako
dobar i tako lijep, koji stie kao aneo do uzglavlja
moje samrtne postelje i ini mi ugodnima moje za-
dnje trenutke? , upita grofca, tjeskobno stiui ruke
Gila Gila.
Ja sam Prijatelj Smrti!... , odgovori mladi. Ne
udite se onda to smirujem vae srce. Govorim vam
u ime Smrti, i stoga ste mi povjerovali. Doao sam po
nalogu toga samilosnog boanstva koje je mir na zem-
lji, istina svjetova, krotitelj duha, glasnik Boga, koje je
sve osim zaborava. Zaborav je u ivotu, grofce, a ne u
smrti. Prisjetite se... i prepoznat ete me.
Gil Gil! , uzviknu grofca i izgubi svijest. Je li umr-
la? , lijenik upita Smrt.
Nije. Jo joj ostaje pola aska.
Znai... jo e govoriti?
Gil...! , prostenje samrtnica.
Mladi se nagne nad grofcu kojoj je lijepo lice zrailo
novom ljepotom, besmrtnom i boanskom, i u oima,
u kojima se vatra ivota gasila u malaksalima i nujnim
zrakama, u poluotvorenim ustima isprekidana daha,
na tim njenim i arkim rukama, na bijelom vratu koji
se pruao prema njemu s beskrajnom tjeskobom, ugle-
da tako rjeit izraz kajanja i njenosti, tako prisnu bla-
gost i arku molbu, tako beskrajno i sveano obeanje,
da se bez imalo oklijevanja udalji od kreveta i pozove
vojvodu od Monteclara, nadbiskupa i tri plemia od
mnogih koji bijahu u prostoriji, te im ree:
Posluajte javnu ispovijed due koja se vraa Bogu.
Oni okrue samrtnicu, privueni vie nadahnutim li-
cem Gila Gila negoli njegovim rijeima.
Vojvodo , proaputa grofica kad je ugleda-
la Monteclara, moj ispovjednik ima jedan klju...
Gospodine... , nastavi okrenuvi se nadbiskupu, za-
traite ga od njega... Ovaj je mladi, ovaj je lijenik, ovaj
je aneo, priznati vanbrani sin grofa od Rionueva...,
mojega pokojnog mua, koji vam je pred smrt napisao
jedno pismo, vojvodo, traei od vas, u njegovo ime,
Eleninu ruku. Tim kljuem... u mojoj lonici... svi pa-
piri... Molim vas...! Nareujem vam...!
Ree i padne na jastuk bez iskre u oima, bez daha na
usnama, bez boje u licu.
Izdahnut e... , uzviknu Gil Gil. Ostanite uz nju,
gospodine... , nastavi okrenut nadbiskupu. A vi,
gospodine vojvodo, posluajte me.
Priekaj... ree Smrt na uho naega mladia.
to je sad? , uzvrati ovaj.
Nisi joj oprostio...!
Gile Gile...! Tvoj oprost...! promuca samrtnica.
Gil Gil! , uzviknu vojvoda od Monteclara. Jesi li
to ti?
Grofce, neka vam Bog oprosti kao to vam ja opra-
tam...! Umrite u miru! , ree sveanim tonom sin
Crispine Lopez.
Na to se Smrt nagnu nad grofcu i svoje joj usne prilju-
bi uz elo...
Poljubac odjeknu u grudima ve mrtva tijela...
Hladna i mutna suza spusti se niz lice pokojnice.
Gil obrie svoje suze i odgovori Monteclaru: Da, gos-
podine vojvodo, to sam ja.
Nadbiskup je kod uzglavlja molio posmrtne molitve.
Smrt u meuvremenu nestane.
Bila je pono.
X Do vienja sutra
Potraite te papire, gospodine vojvodo , ree Gil Gil,
i dopustite mi, molim vas, da govorim s Elenom.
Doite, gospodine doktore, doite! Kralj umire... ,
uzviknu Don Miguel de Guerra prekidajui Prijatelja
Smrti.
Poite za mnom, gospodine vojvodo... , s velikim
potovanjem ree mladi. Otkucala je pono pa vam
mogu priopiti vrlo vanu vijest, ne znam da li dobru
ili lou. To jest, mogu vam rei hoe li Luis I umrijeti
ili nee u toku dana koji sada poinje.
Zapravo, dan kada je Luis I morao predati duu
Stvoritelju, trideset i prvi kolovoza, ve je bio poeo.
Gil Gil sasvim povjeruje u to kad je ugledao Smrt kako
stoji usred sobe, oiju uprtih u kraljevskoga bolesnika.
Kralj e danas umrijeti... , ree Gil Gil Monteclaru
na uho. Ta je vijest vjenani dar koji donosim Eleni.
Ako znate vrijednost takva dara, sauvajte ga u tajno-
sti i posluit e vam kao uputa za ponaanje prema
Filipeu V.
Elena je obeana drugomu... , uzvrati vojvoda.
Neak grofce od Rionueva umro je veeras , preki-
nu ga Gil Gil.
Oh! to nam se to dogaa? , uzviknu vojvoda. Tko
si ti, ti koga sam upoznao jo kao djeaka, a sad me za-
panjuje svojom moi i svojim znanjem?
Kraljica vas zove... , ree u tom trenutku jedna dama
vojvodi od Monteclara koji je stajao zaprepaten.
Ta je dama bila Elena.
Vojvoda ode do kraljice, ostavivi dvoje zaljubljenih
same u sredini sobe.
Ne same, jer se na tri koraka od njih nae Smrt.
Elena i Gil ostadoe na nogama gledajui se, ne usuu-
jui se prozboriti ni rijei, kao da su prestraeni to se
vide, kao da se boje da je njihov susret samo san iz ko-
jega e se oboje probuditi ako jedno drugomu prue
ruku ili ako ispuste i najmanji uzdah.
Ve su jednom, poslije podne, kad su se na istom mje-
stu sreli, oboje osjetili, usred neizrecive radosti, neku
potajnu tjeskobu, slinu onoj koju osjete dva prijatelja
kad se nakon duge razdvojenosti sretnu i prepoznaju
u tamnici, u zoru na dan smaknua, i ne znajui da su
sudionici u kobnu zloinu ili rtve istovjetna progona.
Takoer bi se moglo rei da je bolna srea s kojom su se
Gil i Elena prepoznali bila slina gorku zadovoljstvu s
kojim bi se le ljubomorna mua (kad bi leevi mogli
osjeati) smjekao u grobu da uje kako se jedne noi
otvaraju vrata groba i shvati da unose le njegove su-
pruge ne bi li ga ukopali...
Napokon si stigla! rekao bi ubogi mrtvac. Napokon
si stigla!... Ve etiri godine sam brojim noi i dane mi-
slei to ti radi na zemlji, ti, tako lijepa i tako neza-
hvalna, koja si crninu odbacila ve na obljetnicu moje
smrti. Nisi dugo ekala...! No napokon si i ti ovamo
stigla. Kad ve nije mogua ljubav izmeu nas, jo su
manje mogue nevjere, a kamoli zaborav...! Pripadamo
jedno drugom u odrenom smislu! Iako nas nita ne
sjedinjuje, sjedinjeni smo zato to nas nita ne razdva-
ja. Ljubomoru, neizvjesnost, ivotne strepnje, zamije-
nila je vjenost ljubavi i sjeanja. Sve ti opratam!
Te misli, iako pomalo ublaene tankoutnou naravi
Gila i Elene, njezinom nevinou, njegovom bistrom
pameti i njihovom zajednikom vrlinom, plamtjele su
u duama dvoje zaljubljenih kao dvije pogrebne buk-
tinje, pri ijem su svjetlu vidjeli neogranienu budu-
nost spokojne ljubavi koju nita ne moe ni uznemiriti
ni unititi, ukoliko sve to to im se dogaa nije samo
nepostojan san.
Dakle, gledali su se dugo sa zanesenim oboavanjem.
Plave Elenine oi ponirale su u tamne oi Gila Gila, kao
to visoko nebo nepotrebno alje svoje zrake tminama
naih noi, dok su se crne oi Gila Gila gubile u neiz-
drivoj prozirnosti nebeski najistijih Eleninih oiju,
kao to se pogled i misao, ako ne i osjeaji, nepotrebno
zamaraju kad mjere neizmjernost beskrajnih prostora.
Ne znamo koliko bi vremena bili ostali tako, a vjeruje-
mo cijelu vjenost, da Smrt nije privukla panju Gila
Gila.
to od mene eli , proaputa mladi.
to ja imam od tebe eljeti? , uzvrati Smrt. Da je
vie ne gleda!
Ah! Ti je voli! , s neopisivim jadom uzviknu Gil.
Da... , njeno se sloi Smrt.
Namjerava mi je oteti!
Ne. Namjeravam te sjediniti s njom.
Jednom si mi rekao da je nee zagrliti druge ruke osim
tvojih ili mojih... , zdvojno proaputa Gil Gil. ija
e prije biti? Moja ili tvoja? Reci mi!
Ljubomoran si na mene!
Uasno ljubomoran!
To je loe...! , uzvrati Smrt.
ija e prije biti , ponovi mladi stiui ledene ruke
svoga prijatelja.
Ne mogu ti odgovoriti. Bog, ti i ja borimo se za nju...
Ali mogli bismo se nagoditi.
Reci mi da je ne namjerava ubiti...! Reci mi da e
me s njom sjediniti jo na ovom svijetu...!
Na ovom svijetu.! , ironino ponovi Smrt. Bit e
to na ovom svijetu... Obeajem ti to.
A zatim?
Zatim... e biti Boja.
A tvoja? Kada?
Moja... moja je ve bila!
Izludjet e me. Da li Elena ivi?
Kao i ti! , uzvrati Smrt.
A... ivim li ja?
Vie nego ikad.
Govori, za ime Boje!
Nemam ti to rei... Jo me ne bi mogao razumjeti.
to znai umrijeti? Zna li moda ti? to je ivot? Jesi
li to sebi ikad uspio objasniti? Ako dakle ne zna vri-
jednost tih rijei, zato me pita jesi li mrtav ili iv?
A hou li ikada shvatiti? , zdvojan uzviknu Gil Gil.
Da... Sutra... , odgovori Smrt.
Sutra! Ne razumijem te.
Sutra e biti Elenin mu.
Ah!
A ja u vam biti kum... , nastavi Smrt.
Ti! Da nas moda ne namjerava ubiti?
Ma ni govora! Sutra e biti bogat plemi, moan, sre-
tan... Sutra e takoer doznati sve!
Ti me dakle voli? , uskliknu Gil Gil.
Dakle, do vienja sutra... , ree Gil Gil i prui ruku
stranom boanstvu.
Elena je jo uvijek stajala pred Gilom Gilom.
Do vienja sutra... , odgovori ona, kao da je ula
posljednju reenicu, kao da odgovara drugom tajnom
glasu, kao da je pogodila mladieve misli.
Polako se okrene i izae iz kraljevske odaje. Gil se pri-
blii kraljevu krevetu.
Vojvoda od Monteclara stane uz bok naemu prijatelju
i ree mu poluglasno:
Do vienja sutra... Ako kralj umre, sutra ete se vjen-
ati s mojom keri. Kraljica mi je upravo prenijela da je
umro vikont od Rionueva... Najavio sam joj vae vjen-
anje s Elenom i ona ga svim srcem odobrava. Sutra
ete, ako Luis I zaista zauvijek zaklopi oi, biti prvi na
dvoru .
Nemojte u to sumnjati, gospodine vojvodo! , zagrob-
nim e glasom Gil Gil.
Onda, do vienja sutra! , sveano ponovi Monteclaro.
XI Gil ponovo postaje sretan i prvi se dio ove
prie zavrava
Sutradan, prvi rujna 1724. godine, u devet sati ujutro,
etkarao je Gil Gil jednom od dvorana palae Rionueva.
Ta mu je palaa pripadala, jer je odsad bio grof, priznat
na temelju oporuke i ostalih spisa njegova oca, koje su
vojvoda od Monteclara i nadbiskup Toleda pronali on-
dje kamo ih je bila uputila grofca.
Osim toga, prethodne mu je noi glasnik uruio pove-
lju dvorskoga lijenika, potvrdu o imenovanju vojvo-
dom od Istine i trideset tisua pezosa u zlatu, to mu
je poslao Felipe V koji je napokon odluio ponovo sje-
sti na prijestol svetoga Fernanda.
I napokon, idueg se dana imao vjenati Elenom od
Monteclara.
Smrt je Gil Gil potpuno izgubio iz vida jo od jutra,
kad je izala iz palae odnosei sobom duu Luisa I.
Ipak, na se mladi sjeao kako je neumoljivo boanstvo
obealo da e mu biti kumom na vjenanju s Elenom i
stoga moete razumjeti zato je etkarao tako zamiljen.
Evo , ree, sad sam plemi, bogat sam i moan!
Evo, gospodarim enom koju oboavam...! A ipak ni-
sam sretan. Sino, dok sam gledao Elenu i odmah zatim
u posljednjem razgovoru sa Smrti, vjerovao sam da u
doznati tko zna kakve strane tajne. Moram prekinuti
vezu s tim zlokobnim boanstvom koje me titilo...!
Hoe li to biti nezahvalno...? Pa neka bude! Ve e s
vremenom ugrabiti priliku da mi se osveti! Ne... Smrt
vie ne elim vidjeti! Tako sam sretan...!
Novi vojvoda pone smiljati nain kako da prekine
prijateljstvo sa Smrti sve do posljednjeg trenutka svog
ivota.
injenica je , nastavi, da neu umrijeti sve dok to
Bog ne bude htio. Smrt mi sama od sebe ne moe na-
nijeti nikakvo zlo, zato to nema mo ubrzati ni moju
ni Eleninu smrt! Dakle, stvar je u tome da je ne vi-
dim i ne ujem u svakom trenutku. Njezin me glas za-
strauje, njezina me otkria uznemiruju, njezine rijei
u meni pobuuju prezir prema ivotu i stvarima. to
da uinim da me ne slijedi kao mora? Ah, koje li mi-
sli! Smrt se prikazuje samo tamo gdje ima koga ubiti...
Ako budem ivio na selu..., ako ne budem susretao lju-
de..., sam s Elenom..., moja e me neprijateljica ostavi-
ti na miru sve dok ne doe s naredbom Svevinjega da
potrai jedno od nas dvoje! A u meuvremenu, da je
ne vidim ni u Madridu, ivjet u povezanih oiju...
Razdragan svojim razmiljanjem, na je mladi zraio
veseljem kao da se upravo oporavio od duge bolesti, si-
guran na zemlji za vijeke vjekova.
Poslije podne iduega dana, u est sati, Gil Gil i Elena
sklopie brak u lijepom ljetnikovcu podno Guadarrame
7
,
koji je pripadao novomu grofu i vojvodi.
U est i pol pratnja ode u Madrid i nai mladenci osta-
doe sami u bujnom vrtu.
Onaj stari Gil Gil nije vie viao Smrt.
I, ovdje bi se pria mogla zavriti, a ipak, tek e od sada
postati uistinu zanimljiva i jasna.
XII Zalazak sunca
Voljela je i bila voljena, oboavala je i bila
oboavana. Prema zakonu prirode, due
dvoje ljubavnika, stopivi se jedna s dru-
gom, prestale bi postojati u pijanstvu lju-
bavna zanosa, kad bi due mogle umirati.
(Lord Byron)
Gil i Elena su se voljeli, jedno drugome pripadali, bili
slobodni, bili sami.
Sjeanja iz djetinjstva, otkucaji njihova srca, elja nji-
hovih roditelja, sudbina, roenje, boji blagoslov, sve
ih je sjedinjavalo, sve ih je povezivalo.
Gil i Elena, koji su se sa zadovoljstvom gledali od male-
na, koji su u mladosti jedno drugo osvojili svojom ljepo-
tom, koji su istovremeno oplakivali svoju razdvojenost,
7 (Sierra de) Guadarrama, planinski lanac izmeu Madrida i
Segovije.
Gil i Elena, Elena i Gil; te dvije sudbinski nerazdvoji-
ve due napokon su u tako tajanstvenom i sveanom
asu izgubile svoju bijednu i usamljeniku osobnost i
proele se u neizmjernoj budunosti sree, kao to se
dvije rijeke koje izviru u istoj planini, udaljene jedna
od druge svojim krivudavim tokom, stapaju i postaju
jedno u beskrajnoj samoi oceana.
Bila je veer, ali nije se inila kao veer samo jedno-
ga dana, nego kao veer postojanja svijeta, veer sve-
ga onog vremena koje je proteklo od postanka svijeta.
Sunce je nujno zalazilo. Sjajno rumenilo sa zapada po-
zlaivalo je proelje ljetnikovca, rasprujui se kroz ra-
skonu i zelenu lozu velike odrine, koja je kao baldahin
zaklanjala dvoje mladenaca. Miran i topao uzduh, po-
sljednji cvjetovi te godine, nepomine ptice na granama
drvea, sva priroda sudjelovala je, nijema i zadivljena, u
smiraju toga dana, u tom zalasku sunca, kao da je po-
sljednji u kojemu sudjeluju ljudska bia, kao da se kralj
zvijezda nee idueg dana vratiti, tako velikoduan i
veseo, tako dareljiv ivotom i mladosti kao to se pri-
kazao tolika jutra uzastopce, za vrijeme tolikih tisua
stoljea... inilo se kao da je u tom trenutku vrijeme
stalo i da su sati, poto im je zaustavljen neprekidan
ples, sjeli da se odmore na travi i da jedan drugome pri-
povijedaju ganutljive prie o ljubavi i smrti, kao mlade
uenice koje, umorne od igre, sjednu u vrtu samostana
i jedna drugoj povjeravaju dogodovtine iz djetinjstva
i zanose iz mladosti.
inilo se takoer kao da je u tom trenutku zavravalo
jedno razdoblje u povijesti svijeta, da je svako stvorenje
slalo svoj posljednji pozdrav: ptica svomu gnijezdu, la-
hor cvijeu, stabla rijekama, sunce planinama; kao da
je prisna zajednica u kojoj su svi ivjeli, pruajui uza-
jamno boju i miomiris, glazbu i pokret, i mijeajui se
u istom drhtaju sveopeg postojanja, zauvijek prekinu-
ta i da e se od sada svatko od njih morati pokoravati
novim zakonima i novim moima.
Naposljetku, inilo se kao da e se te veeri razvri ta-
janstvena zajednica koju sainjavaju jedinstvo i sklad
bia; zajednica koja onemoguuje smrt i najnitavnijem
od svega to je stvoreno, koja neprekidno preobliuje i
uskrnjuje materiju; koja nita ne isputa iz vida; koja
se sa svim poistovjeuje i koja sve obnavlja i uljepava.
Vie od iega i vie od ikoga obuzeti tim vrhunskim
osjeanjem i udnim privienjem, Gil i Elena, tako-
er nepomini, takoer nijemi, s rukom u ruci, pomno
promatrajui velianstvenu tragediju smrti toga po-
sljednjeg dana njihove nesree, gledali su se s prisnom
uznemirenou i slijepim oboavanjem, ne znajui na
to misle, zaboravivi cio svijet, zaneseni i nepomini,
kao dva portreta, kao dva kipa, kao dva mrtvaca.
Moda su povjerovali da su sami na zemlji... Moda su
povjerovali da su je ve napustili...
Otkako su nestali njihovi svatovi, otkako se u daljini iz-
gubio um njihovih koraka, otkako ih je svijet potpuno
napustio, nita nisu rekli, nita, obuzeti uitkom to se
gledaju. Nalazili su se tamo i sjedili na klupi usred trati-
ne, okrueni cvijeem i zelenilom, s beskrajnim nebom
pred oima, slobodni i usamljeni kao dva nepomina
galeba usred pustog oceana na naplavini koju nosi val!
Nalazili su se tamo, opijeni svojim uzajamnim pro-
matranjem, lakomi na svoju sretnu zvijezdu, s aom
blaenstva u ruci, ne usuujui se prinijeti je usnama,
bojei se da sve ne bude san, ili ne elei veu sreu od
ove koju su ve osjeali...
Nalazili su se tamo, naposljetku, nita ne znajui, nevi-
ni, lijepi, besmrtni, kao Adam i Eva u raju prije grijeha!
Elena, djevojka od devetnaest godina, bila je u punu
sjaju svoje izvanredne ljepote, ili, bolje rei, nalazila se
u onom kratkotrajnom trenutku mladosti koja ve po-
sjeduje sve svoje ari, poznaje vlastitu prirodu, puna ne-
beskih blagoslova i obeanja sree, koja moe osjetiti
sve a ipak jo nita nije osjetila, djevojka i ena istovre-
meno... Rua poluotvorena dareljivim sunevim zra-
kama koja je ve rairila sve svoje latice i pokazuje sve
svoje ari, koja se povija pod dakom lahora, ali uspi-
jeva sauvati oblik, boju i miris koje imaju samo stid-
ljivi pupoljci.
Elena je bila visoka, vitka i kao isklesana stasa, bila je
lijepa, umjetnika izgleda i zavodljiva. Njeno zaobljeno
lice bilo je ovjenano plavom kosom, zlaanom na slje-
pooicama a kestenjastom u njenim bujnim uvojcima.
Vrat joj je bio bijel i vitak kao Junonin. inilo se da se
u njezinim plavim oma ogleda beskrajnost misli. O
tim bi se oima moglo rei da ih se nitko, koliko god
gledao, ne bi mogao nagledati. Imale su jo neto ne-
besko, a ne samo boju i bistrinu.
I bilo je ba tako: iz Elenina pogleda zraila je svjetlost
vjenosti, ista duha, besmrtna ara, koja nije pripada-
la zemaljskomu. Njezina put, bijela i blijeda kao voda u
sumrak, bila je prozirna kao sedef, ali nije odavala crve-
nilo krvi. Samo poneka tanka ilica nebeske boje pre-
kidala bi tako jasnu i ugodnu bjelinu. Reklo bi se da je
Elena od mramora.
Njezino aneosko lice ipak je imalo usta ene. Usta, ru-
mena kao cvijet ipka, vlana i sjajna kao rosa, kao da su
joj bila, ako se tako moe rei, uronjena u neku toplu i
putenu paru, kao uzdisaj koji ih je drao poluotvoreni-
ma. Elenu bi se dakle moglo usporediti i s kipom, to
ga je isklesao Pigmalion,
8
u trenutku kad je, prvi put,
pokrenuo arobne usne da poljubi umjetnika...
Napokon, Elena je bila odjevena u bjelinu to je samo
uveavala blistavu rasko njezine ljepote. Bila je bez
sumnje jedna od onih ena koje odjea ne moe sakriti.
8 Pigmalion, slavni mitski kipar na Cipru koji je u mramoru
isklesao kip Polifemove nimfe Galateje, toliko lijep da se u nj za-
ljubio, a kad je Afrodita kipu udahnula ivot, oenio se njom.
S njom je bilo kao s poganskim Minervama koje dopu-
taju da se kroz njihovo ruho nagaa o najistijim ob-
licima olimpske ljepote. Tako se i potpuna i vrhunska
ljepota mladenke otkrivala u svom svojem sjaju, iako
zaklonjena svilom i ipkom. inilo se da joj tijelo iz-
meu nabora bijele haljine blista, onako kao to naja-
de i nereide
9
svojim sjajnim udovima obasjavaju dubinu
mora.
Takva je bila na dan svoga vjenanja s Gilom Gilom...
I takvom ju je gledao Gil Gil, takva je bila njegova!
XIII Pomrina mjeseca
Gorke bi suze pastira i pjesme koje je samo
gora sluala prestale tek kad bi gledajui
zlatnom bojom bojene oblake vidjeli da
je ve proao dan. Vidjela se tmina kako
hitro uri, ve na strmu obronku najvie-
ga brda...
(Garcilaso
10
)
Oh! Da, mladi ju je gledao... kao to slijepac gleda
9 Najade su nimfe koje ive u rijekama i izvorima. Nereide su
takoer nimfe ali ive u moru, slino kao sirene.
10 Garcilaso de la Vega (15011536), lirski panjolski pjesnik,
znamenit naroito po svojim trima Eklogama. Alarcn navodi
stihove iz posljednje kitice Prve Ekloge.
sunce i, ne videi ga, osjea njegovu toplinu u mrtvim
zjenicama.
Nakon tolikih godina samoe i patnje, nakon tolikih
sati zagrobnih privienja, on, PRIJATELJ SMRTI,
osjeao se utopljenim u oceanu ivota, u svijetu svje-
tlosti, nade, sree!
to je mogao kazati, to je mogao misliti nesretnik, kad
jo nije uspijevao povjerovati da postoji, da je ta ena
Elena, da je on njezin mu, da su oboje izbjegli kan-
dama Smrti?
Govori, moja Eleno...! Reci mi sve! , uzviknu napo-
kon Gil Gil, poto je sunce zalo i ptice prekinule tii-
nu. Govori, dobro moje!
Tada mu Elena opie sve ono na to je mislila i to je
osjeala u posljednje tri godine; svoju patnju kad je Gil
Gil nestao, svoje razoaranje to mora u Francusku,
kako ga je na odlasku uoila pred vratima palae, kako
se vojvoda od Monteclara usprotivio toj ljubavi o kojoj
mu je pripovijedala grofca od Rionueva, kako je bila
sretna kad ga je susrela ispred sv. Millana prije tri dana,
koliko je patila kad je vidjela da je pao, pogoen stra-
nom grofinom reenicom... Sve..., sve mu je ispria-
la..., jer je sve to samo povealo njezinu ljubav, daleko
od toga da je oslabi!
Padala je no... i, kako su se irile njezine sjene, nesta-
jala je tajna tjeskoba koja je mutila Gilovu sreu.
Oh! mislio je mladi privijajui Elenu na svoje srce.
Smrt mi je izgubila trag i sad ne zna gdje bi me na-
la... Nee ovamo doi, nee...! Naa e je besmrtna lju-
bav natjerati u bijeg! to bi Smrt ovdje imala raditi?
Doi, doi, tamna noi, i obavij nas svojim crnim ve-
lom...! Doi, makar vjeno trajala...! Doi, makar su-
tranji dan nikada ne osvanuo...
Drhti..., Gile...! promuca Elena. Plae...!
eno moja! , proaputa mladi, dobro moje...!
Nebo moje! Plaem od sree!
Tako ree i, drei meu rukama prekrasno lice supruge,
pogleda je snanim, mahnitim i sumanutim pogledom.
Dubok i arki uzdah, krik pijane strasti, otme se s usni-
ca Gila i Elene.
Ljubavi moja! protepae oboje u zanosu prvoga po-
ljupca, na iji se njean zvuk stresu nevidljivi duhovi
samoe.
Uto naglo izae mjesec, pun, velianstven i sjajan.
Njegova neobina, neoekivana svjetlost uznemiri dvoje
suprunika koji istovremeno okrenu glavu prema isto-
ku, odmaknu se jedno od drugoga voeni ne znamo
kojim tajanstvenim nagonom, ali ne ispustivi drhtave
i zgrene ruke, odjednom hladne kao mramor groba.
To je mjesec! promrmljaju oboje promuklim glasom.
Ponovo se zanosno pogledaju i Gil prui ruke prema
Eleni s nekim nejasnim osjeajem istovremene ljubavi
i oaja...
Ali Elena je bila blijeda kao smrt.
Gil zadrhta.
Eleno..., to ti je? , ree.
Oh, Gile... , odgovori djevojka. Jako si blijed!
U tom se trenutku pomrai mjesec, kao da se neki oblak
postavio izmeu njega i dvoje mladih...
Ali, jao! Nije bio oblak...!
Bila je to iroka crna sjena koju je Gil s tratine gdje se
nalazio vidio kako je prekrila nebo i zemlju, odjenuv-
i u crninu cijelo obzorje...
Bila je to orijaka prilika, koju je moda njegova ma-
ta jo i uveala...
Bilo je to strano bie, ogrnuto vrlo dugim i tamnim
ogrtaem, koje je stajalo do njih, nepomino, utljivo,
zaklanjajui ih svojom sjenom...
Gil Gil pogodi tko je to!
Elena nije vidjela alosni lik... Elena je i dalje vidjela
mjesec...
XIV Napokon... lijenik!
Gil Gil se nalazio izmeu svoje ljubavi i Smrti, to jest
izmeu ivota i smrti.
Da, zato to je alosna sjena koja se postavila izmeu
njega i mjeseca, zamaglivi na Eleninom licu sjaj ljuba-
vi, bila boanstvo mraka, vjeran drug naemu junaku
od one tune noi kad se on, tada jo nesretan, bio na-
umio ubiti.
Zdravo, prijatelju , ree mu kao i one noi.
Ah, uti...! , proaputa Gil Gil rukama pokrivi lice.
to ti je, ljubavi moja? , upita Elena primijetivi tje-
skobu svoga mua.
Eleno...! Eleno...! Nemoj se udaljavati od mene , oaj-
no uzviknu mladi, lijevom rukom obgrlivi vrat svo-
je supruge.
Moram govoriti s tobom... , nastavi Smrt, stiui
Gilu Gilu desnu ruku i njeno ga privlaei.
Oh! Doi.. uimo...! , ree mladi i pone je odvla-
iti prema ljetnikovcu.
Ne! Doi...! Izaimo...! , pokazujui mu vrtna vra-
ta apne Smrt.
Elena nije Smrt ni ula ni vidjela.
Tu alosnu povlasticu uivao je samo vojvoda od Istine.
Gile..., ekam te...! , nastavi zlokobna prilika.
Nesretniku strah prodre do kosti. Obliju ga obilne suze
koje Elena obrie rukom. On joj maknu ruke i pone
smueno trati vrtom, viui, razdiran jecajima:
Umrijeti, ba sada umrijeti!
Elena krenu za njim, ali, zacijelo zbog straha to joj ga
je izazvalo stanje supruga, nakon prvog se koraka one-
svijesti i padne na travu. Umrijeti, umrijeti! , nasta-
vio je oajno uzvikivati mladi.
Ne boj se... , odvrati Smrt, ljubazno mu se priblia-
vajui. Osim toga, beskorisno je da bjei od mene.
Sluaj je htio da se sretnemo i ne mislim te napustiti
kako bi to ti elio.
Zato dolazi ovamo? , uzviknu mladi bijesnim gla-
som, briui suze, kao netko tko se odrekao preklinjanja,
a moda i razboritosti, zaustavivi se ispred Smrti, iza-
zovno je gledajui. Zato dolazi ovamo? Odgovori!
I razdraeno pogleda uokolo, kao da trai kakvo oruje.
Blizu njega nae se motika koja je pripadala vrtlaru.
Naglo je zgrabi, podignu u zrak kao da je lagana trska
(jer mu je oaj udvostruio snagu) i trei put upita, s
vie srdbe nego ikada:
Zato dolazi ovamo?
Smrt prasne u smijeh koji bismo mogli nazvati
flozofskim.
Jeka toga smijeha javi se nekoliko puta, odbijajui se o
etiri vrtna zida, podsjeajui svojim zvukom na kle-
pet mrtvakih kostiju kad udaraju jedna o drugu.
eli me ubiti! uzviknu napokon mrani lik.
Dakle, ivot se usuuje napasti Smrt? Zanimljivo...
Hajde, borimo se!
Tako ree i zabacivi unatrag iroki crni ogrta poka-
e u ruci neku vrstu motike (koja je vie sliila srpu ili
kosi) te zauzme poloaj nasuprot Gilu Gilu.
Mjesec dobije ukastu boju svijea koje rasvjetljuju cr-
kve na Veliki petak, podie se tako hladan vjetar da je
drvee puno plodova zastenjalo od boli, iz daljine se za-
uje lajanje pasa ili, jo tonije, dugo zavijanje kao alob-
ni znamen, i ak se inilo da od tamo, izmeu oblaka,
vrlo visoko, dopire zvuk nebrojenih zvona koja zvone
za pokojnika...
Gil sve to osjeti i padne na koljena pred svog protivnika.
Milost! Oprosti! , s neopisivim strahom zamoli.
Opratam ti... , odgovori Smrt i spremi svoju kosu.
I kao da je bijes crnoga boanstva izazvao sve one za-
grobne znakove Prirode, samo to se na usnama Smrti
pojavio osmijeh, nestane hladnoe u zraku, utihnu zvo-
na, psi prestanu zavijati, a mjesec zasvijetli tako sjajno
kao na poetku noi.
Htio si se sa mnom boriti! , uzviknu Smrt dobre
volje. Napokon si postao lijenik! Ustani, nesretnie,
ustani i daj mi ruku. Ve sam ti rekao da se ove noi ne-
ma ega bojati.
Zato si onda doao ovamo? ponovo upita mladi
dok mu je strah rastao. Zato si doao ovamo? Kako
to da si u mojoj kui? Ti dolazi samo kad nekoga mo-
ra ubiti...! Koga trai?
Sve u ti objasniti... Sjednimo naas... , uzvrati Smrt,
milujui ledene ruke Gila Gila.
Ali, Elena... proaputa mladi.
Ostavi je sad. U ovom je trenutku uspavana, ja bdi-
jem nad njom. Dakle, prijeimo na stvar. Gile Gile...,
ti si nezahvalan! Isti si kao i svi drugi! Kad se uspne,
udarcem noge odbaci ljestve kojima si se penjao! Oh!
Tvoje ponaanje prema meni ne moe se nikako oprav-
dati! Koliko li si mi samo zadao boli ovih posljednjih
dana! Oh, koliko samo!
Aaah...! Ja je oboavam! , proaputa Gil Gil.
Ti je oboava! Ba tako...! Bio si je zauvijek izgubio,
postao si bijedan obuar a njome se trebao oeniti ple-
mi. Umijeam se ja i uinim te plemiem, bogatim i
slavnim. Oslobodim te suparnika, pomirim te s tvo-
jom neprijateljicom i odnesem je na drugi svijet. Dam
ti naposljetku Eleninu ruku, a ti sad na mene trga ma,
zaboravlja na mene i stavlja povez na oi samo da me
ne vidi...! Nepromiljen si! Nepromiljen, ba koliko
i ostali ljudi! Oni, koji bi me uvijek u mati morali vi-
djeti, stave na oi povez ispraznosti svijeta i ive tako da
mi ne posvete ni malo panje, sve dok ih ne doem po-
traiti! Ba sam nesretne sudbine! Ne znam da li mi je
mogue pribliiti se samrtniku, a da se on ne prestrai
i iznenadi, kao da me nikad nije oekivao! ak i star-
ci od sto godina misle da mogu bez mene! Ti pak koji
ima povlasticu da me vidi svojim tjelesnim osjetilima
i koji me ne moe zaboraviti onako kako bi elio, ti
si neki dan stavio na oi materijalni zaborav, povez od
krpe, a danas se zatvara u osamljeni vrt i vjeruje da si
me se zauvijek oslobodio! Maloumnie! Nerazumnie!
Slab si mi ti prijatelj! OVJEK..., eto, to kae sve!
Onda... , proaputa Gil Gil koga ni zbunjenost ni
stid nisu odvratili od znatielje pune sumnje, zato
dolazi u moju kuu?
Dolazim nastaviti zadau koju mi je Vjenost
povjerila.
Znai, ne dolazi nas ubiti?
Nipoto.
Ah...! Onda...
Ipak, kad te ve uspijevam vidjeti, ili, jo bolje da ka-
em, kad ve uspijevam postii da me vidi, moram po-
duzeti odreene korake kako me ne bi opet zaboravio.
A koje to? , upita Gil drui vie no ikad.
Moram ti isto tako otkriti neke vrlo, vrlo vane
stvari...
Ah! Vrati se sutra!
Ne. Nemogue! Sudbina je odredila da na susret
bude ove noi.
Prijatelju moj! , uzviknu jadan mladi.
I to pravi prijatelj. I ba zato mora poi sa mnom.
Kamo?
K meni, kui.
K tebi! Ipak me dolazi ubiti? Ah, okrutna li prijate-
lja! To je tvoje prijateljstvo! Uasna li sarkazma! Prvo
mi omogui da upoznam sreu a odmah me zatim e-
pa...! Zato li nisam one noi umro?
uti, nesretnie! , uzvrati Smrt sa sveanom tugom.
Kae da poznaje sreu...! Kako se samo vara! To
ja i hou! Da upozna sreu!
Elena je moja srea! Odriem se sveg drugoga!
Sutra e ti sve biti jasnije.
Ubij me, dakle! , oajno kriknu Gil.
Bilo bi nekorisno.
Onda nju ubij! Ubij nas oboje!
Da li ti bunca?
Ii tvojoj kui, boe moj! Dopusti mi barem da se
oprostim od svoje oboavane...! Dopusti mi da joj ka-
em zbogom...!
Dobro... Eleno, probudi se! Doi! Zapovijedam ti!
Pogledaj je... Evo, dolazi...
I onda, to u joj rei? U koliko u se sati noas
vratiti?
Reci joj... da ete se vidjeti u zoru .
Oh! Ne...! Ne elim toliko vremena ostati s tobom...!
Danas te se bojim vie nego ikada!
Pazi to govori!
Nemoj se ljutiti! , uzviknu neutjeni mladi. Nemoj
se ljutiti i reci istinu...! Hoemo li se Elena i ja zaista vi-
djeti u zoru?
Smrt sveano uzdignu desnu ruku i pogleda u nebo
dok je tuan glas odgovarao:
Kunem ti se.
Oh, Gile... to se to dogodilo? , uskliknu Elena, kre-
ui se izmeu drvea, blijeda, draga i blistava kao mi-
toloko otjelotvorenje mjeseca.
Gil, takoer blijed kao mrtvac, s enjom u srcu polju-
bi Elenu u elo i ree zagrobnim glasom:
Do vienja sutra. ekaj me, ivote moj!
Njegov ivot! , promrmlja Smrt s dubokom samilou.
Elena podigne prema nebu oi ovlaene od slatkih suza,
prekrii ruke obuzeta tajanstvenom tjeskobom i pono-
vi glasom koji nije bio s ovoga svijeta:
Do vienja sutra.
I Gil i Smrt se udalje, a ona ostane na istom mjestu, iz-
meu stabala, stojeki, prekrienih ruku, nepomina,
velianstvena, snano obasjana mjeseinom.
Izgledala je kao kip bez podnoja, zaboravljena usred
vrta.
XV Obrnut tok vremena
eka nas dug put... , ree Smrt naemu prijatelju
Gilu im su napustili ljetnikovac. Pozvat u svoja
kola.
I udari nogom o tlo.
Mukla tutnjava, kao ona to prethodi potresu, odje-
knu ispod zemlje. Oko dva prijatelja uzdignu se pepe-
ljasta para, magla unutar koje se pojavi neka vrsta kola
od bjelokosti, slinih onima koje vidimo na bareljef-
ma iz poganske antike.
Tko god bi paljivije pogledao (ne elimo to zatajiti
itatelju), ustanovio bi da kola nisu bila od bjelokosti,
nego naprosto od ljudskih kostiju, savreno uglaanih
i spojenih, ali tako da nisu izgubile svoj prirodni oblik.
Smrt da ruku Gilu te se popnu na kola koja se uzdignu
u zrak kao baloni koje danas poznajemo, s jedinom ra-
zlikom to je kolima upravljala volja onih koji su u nji-
ma bili.
Iako je dug put pred nama , nastavi Smrt, imat
emo dovoljno vremena, jer e kola letjeti onako brzo
kako ja budem htio..., brzo kao mata! Hou rei, ii
emo i brzo i polako, pokuat emo obii cijelu Zemlju
u tri sata koja su nam na raspolaganju. Sad je u Madridu
devet sati naveer... Uputit emo se prema sjeveroisto-
ku i tako emo za sada izbjei sunevu svjetlost...
Gil nastavi utjeti.
Krasno! Namjerava utjeti! , nastavi Smrt. Dobro,
onda u govoriti samo ja. Vidjet e kako e ti dogaa-
ji to ih bude vidio odmah privui panju i prekinuti
tvoju utnju. Krenimo!
Kola koja su lebdjela u zraku bez odreena smjera ot-
kako su se nai putnici popeli na njih, krenu gotovo se
dotiui Zemlje, ali neopisivom brzinom.
Gil je vidio planine, stabla, rijeke, provalije, ravnice,
kako promiu u kovitlacu.
Od vremena do vremena neka bi mu vatra otkrila uto-
ite skromnih pastira, no ee bi kola neto sporije
prola iznad gusto poredanih kamenova pravokutna
oblika, izmeu kojih se kretala poneka sjena iza male
svjetlosti... a istovremeno bi se ula zvona kako zvone
pokojniku ili odbijaju ure, to je gotovo jednako, i pje-
vanje noobdije koji bi ponavljao sate... Tad bi se Smrt
nasmijala, a kola opet poletjela vrtoglavom brzinom.
Kako su napredovali prema istoku, tama je postajala
sve gua, poinak gradova sve dublji, utnja Prirode
sve vea.
Mjesec je bjeao prema zalazu poput prestraene golu-
bice, dok su zvijezde na nebu mijenjale poloaj kao ras-
prena vojska.
Gdje se nalazimo? , upita Gil Gil.
U Francuskoj... , odgovori Smrt. Veim smo
dijelom ve preli dva ratoborna naroda koji su se tako
krvavo borili poetkom ovoga stoljea... Vidjeli smo ci-
jelu predstavu rata za batinu... Pobijeeni i pobjednici
u ovom trenutku spavaju... San, moj naunik, kraljuje
nad junacima koji nisu u bitkama tada poginuli, niti
poslije umrli od bolesti ili starosti. Ne shvaam zato
svi vi ljudi dolje niste prijatelji! Istovjetnost vaih ne-
volja i slabosti, tolika potreba jednoga za drugim, krat-
kotrajnost vaega ivota, beskrajna veliina svjetova i
vaa nitavnost u usporedbi s njima, sve bi vas to mo-
ralo bratski ujediniti, kao to se ujedinjuju putnici na
lai prije brodoloma. Na njoj vie nema ljubavi, ni mr-
nji, niti astohleplja; nitko nije vjerovnik ni dunik,
nitko ni plemi ni puanin, lijep ni ruan, sretan ni ne-
sretan. Jedna te ista opasnost im prijeti..., a moja prisut-
nost sve ih izjednauje. Dakle, to je to Zemlja viena
s ove visine, ako ne laa koja plovi prema hridi, grad
koga je napala kuga ili ga razara poar?
to su ona treperava svjetla koja vidim ponegdje na
Zemlji otkako se mjesec sakrio? upita mladi.
To su groblja... Nalazimo se iznad Pariza. Pored sva-
koga grada, gradia ili sela ivih ljudi uvijek postoji
grad, gradi ili selo mrtvih, kao to je pored tijela uvi-
jek sjena. Zemljopis je dakle dvostruk, iako vi govori-
te samo o onoj polovici koja vam se ini prijatnijom.
Kad biste htjeli objasniti politiku geografju svojega
svijeta, dovoljno bi vam bilo izraditi kartu grobalja na
Zemlji. A ipak biste pogrijeili u mnoini ili broju sta-
novnika; mrtvi gradovi imaju mnogo vie stanovnika
od ivih gradova. U ivima ima jedva tri generacije, a u
mrtvima ih se katkada nalazi i na stotine. Kad je rije
o svjetlima koja vidi to su svjetlucanja mrtvaca, ili, da
kaem jo tonije, to su posljednji bljeskovi tisua oho-
lih egzistencija; to su sumraci ljubavi, astohleplja, mr-
nje, uma, milosra; to su, napokon, posljednji plamsaji
svjetlosti koja se gasi, osobnosti koja se gasi, bia koje
svoju supstanciju vraa majci zemlji... Ona su, u naj-
tonijem smislu rijei, ono to je pjena koju tvori rije-
ka utjeui u ocean.
Smrt zauti.
Gil Gil istovremeno pod nogama osjeti snaan tro-
pot, kao da tisuu kola prelazi preko duga drvena mo-
sta. Pogleda prema Zemlji i ne nae je, a na njenom
mjestu ugleda neku vrstu pokretnoga neba prema ko-
jemu su ponirali...
to je to? , upita zapanjen.
To je more... , ree Smrt. Upravo smo preli
Njemaku i sad emo stii na Sjeverno more.
Oh..., ne...! , proaputa Gil zahvaen nagonskim
uasom. Vodi me na drugu stranu... Htio bih vidje-
ti sunce!
Odvest u te da vidi sunce makar se morali vratiti.
Tako e vidjeti vrlo zanimljiv prizor obrnuta toka
vremena.
Okrene kola i oni se upute prema jugoistoku. Trenutak
nakon toga Gil Gil opet zauje um valova.
Nalazimo se na Mediteranu ree Smrt. Sad pre-
lazimo Gibraltarski tjesnac... Evo Atlanskog oceana!
Atlantik! , s potovanjem promrmlja Gil. Ve je vi-
dio samo nebo i more, ili, jo tonije, samo nebo.
inilo se da kola lebde u praznom, izvan zemaljske
atmosfere.
Sa svih su strana svijetlile zvijezde: ispod njegovih nogu,
iznad njegove glave, oko njega..., kamo god bi pogledao.
Tako proteknu jo jedna minuta.
Zatim se u daljini pojavi grimizna pruga koja je razdva-
jala ta dva neba, jedno nepomino a drugo plivajue.
Grimizna pruga postane crvena i odmah zatim naran-
asta. Naposljetku se razastre sjajna kao zlato, osvjet-
ljujui ogromno more.
Zvijezde malo-pomalo nestanu...
inilo se da je zarudjela zora.
No tada ponovo izae mjesec...
Ali blistao je samo trenutak i svjetlo horizonta zatamni
njegovu svjetlost...
Budi se dan... , ree Gil Gil.
Naprotiv... , odgovori Smrt. Pada no, no kako mi
idemo iza sunca i jo mnogo bre od njega, zapad e
nam posluiti kao istok, a zora kao zalaz... Ovdje mo-
e vidjeti lijepe Azore.
Zaista, draesna se skupina otoka pojavi usred oceana.
Nujna svjetlost veeri, prelamajui se izmeu oblaka i
rasprujui se u tmini rijeka, davala je arhipelagu a-
roban izgled.
Gil i Smrt prijeu iznad tih oaza u morskoj pustinji ne
zadravi se niti trenutka.
Nakon deset minuta sunce izae iz njedara valova i
malo se uzdignu iznad horizonta.
No Smrt zaustavi kola i sunce opet zae.
Ponovo krenue i sunce opet izae.
Dva se sumraka stopie u jedan.
Sve to snano zapanji naega junaka.
Ili su sve dalje i dalje, zalazei u dan i u ocean.
Gilov sat pokazivao je ipak devet i etvrt... naveer, ako
tako moemo rei.
Nakon nekoliko minuta iz mora se pojavi Sjeverna
Amerika.
Gil je u prolazu vidio napore ljudi, kako ve obrau-
ju polja, plove u brodovima du obala, kako ve hitaju
ulicama gradova.
U ne znam kojem kraju razabra velik oblak... Vodila se
neka bitka.
Na drugoj strani Smrt mu pokae veliku vjersku sve-
anost... posveenu nekom stablu, idolu toga naroda...
Malo dalje pokae mu dvoje mladih, divljaka, same u
umi, kako se s ljubavlju gledaju... Zatim zemlja jo jed-
nom nestane i nau se nad Tihim oceanom.
Na ptijim otocima bilo je podne.
Tisuu drugih otoka sa svih strana im se pojavi pred
oima.
Na svakom od njih bili su razliiti obiaji, vjere i zani-
manja. A kakve li raznolikosti nonji i sveanosti!
Tako stigoe do Kine gdje je svitalo.
Ta je zora naim putnicima bila svretak dana.
Druge zvijezde, razliite od onih koje su prije bili vi-
djeli, ukraavale su nebeski svod. Oni nastavie letjeti
bre nego to se Zemlja okree oko svoje osi.
Naposljetku stigoe do Azije, gdje je bila no. S lijeve
strane ostavie gorje Himalaje iji su vjeni snjegovi bli-
stali od svjetlosti zvijezda, nadletjee obale Kaspijskoga
mora, lagano skrenue nalijevo i zaustavie se iznad pla-
nine pored nekoga grada, gdje je u tom trenutku bila
pono.
Koji je to grad? upita Gil Gil.
Jeruzalem odgovori Smrt.
Ve?
Da... Jo malo pa smo gotovo sasvim obili Zemlju.
Zaustavljam se ovdje jer ujem da odbija pono, a ja ni-
kad ne proputam pomoliti se u to vrijeme.
Zato?
Da se poklonim Stvoritelju Svijeta.
Tako rekavi sie s kola.
I ja elim vidjeti Boji grad i razmiljati nad njegovim
ruevinama , ree Gil i, kleknuvi pored Smrti, sklo-
pi ruke s gorljivom pobonou.
Kad su zavrili molitvu, Smrti se povrati govorljivost i
dobra volja i, popevi se u kola iza Gila Gila, ovako ree:
Ono selo koje vidi na brdu zove se Getsemani. Tamo
je bila Maslinova gora. S ove druge strane vidjet e vrh
ukraen hramom koji se prua na zvjezdanu polju... To
je Golgota. Tamo je proao velik dan mojega ivota...!
Ve pomislih: pobijedih samoga Boga..., bio mi je u aci
vie sati... Ali, jao, na toj su me gori, tri dana kasnije, ra-
zoruali i ponizili, u zoru jedne nedjelje... Isus je uskr-
snuo! Ta su mjesta vidjela tom prilikom i moje velike
osobne bitke s Prirodom... Tu se odigrao moj dvoboj s
njom... (u tri sata poslije podne, vrlo se dobro sjeam),
onaj strani dvoboj kad se, samo to me vidjela kako
upravljam Longinovo koplje prema Iskupiteljevim gru-
dima, na mene poela nabacivati kamenjem, unositi
nered u moja groblja, uskrsavati mrtve... to da ti ka-
em! Povjerovah da je sirota Priroda izgubila razum!
Smrt se na trenutak zamisli, podignu zatim glavu i doda
s vie ozbiljnosti na licu;
Vrijeme je...! Prola je pono. Hajdemo mojoj kui i
obavimo taj razgovor koji moramo.
Gdje ivi? , stidljivo upita Gil Gil.
Na Sjevernom polu! , odgovori Smrt. Tamo gdje
nikada nije kroila niti e kroiti ljudska noga... U sni-
jegu i ledu staru kao i svijet!
Rekavi tako Smrt skrenu prema sjeveru i kola poletje-
e bre nego ikad.
Ispod njihovih kotaa kao fantastine utvare nestanu
Mala Azija, Crno more, Rusija i otoje Spitsbergen.
Zatim obzorje buknu najsjajnijim plamenom koji se
odbijao od krajolika prepuna kristalnog stijenja.
Sve je na Zemlji bilo tiho i bijelo...
Ostatak neba bio je plavkast, ukraen gotovo nevidlji-
vim zvijezdama.
Polarna svjetlost i led...! Sav ivot toga stranog predjela.
Na Sjevernom smo polu... , ree Smrt. Stigli smo.
XVI Smrt ponovo postaje ozbiljna
Da Gil Gil nije za svojega zranog putovanja ve vidio
tolike izvanredne stvari, da sjeanje na Elenu nije sa-
svim obuzelo njegovo matu, da elja da dozna kamo
ga Smrt vodi nije uznemirila njegov raaloen duh,
prilika u kojoj se naao bila bi vrlo primamljiva da se
proui i rijei najvei od zemljopisnih problema: oblik
i raspored zemaljskih polova.
Tajanstvene granice kontinenata i polarnoga mora, ne-
odreene u vjenu ledu; hrbat ili ponor, koji bi, prema
suprotstavljenim miljenjima, morao oznaiti prolaz
osi oko koje se okree Zemlja; izgled zvjezdana svoda
u kojem je primjeivao istovremeno sve zvijezde koje
ukrauju nebo Sjeverne Amerike, cijele Evrope, cjelo-
kupne Azije, od Troje sve do Japana, i junih dijelova
oba oceana; sjajni izvor polarne svjetlosti i, naposljetku,
tolike druge pojave, koje znanost uzaludno razrjeava
ve mnoga stoljea na raun tisua vrlih moreplovaca
koji su nestali u tim stranim predjelima, bile bi naem
junaku jasne i oite kao svjetlost dana, i danas bismo
ih mogli priopiti naim itateljima...
No kako Gil nije bio u stanju izvriti takva opaanja, ni
mi se ne moemo opteretiti niim to nije u svezi s na-
im pripovijedanjem; neka ljudski rod i dalje ostane u
neznanju o polu, a mi emo nastaviti s naom priom.
Kad je o ostalom rije, ako svoje itaoce podsjetimo
da su to bili prvi dani mjeseca rujna, razumjet e da je
sunce jo uvijek sjalo na onom nebu gdje se ni na tre-
nutak nije spustila no ve vie od pet mjeseci.
Nai putnici sioe s kola obasjani blijedim i kosim
sunevim zrakama. Smrt prihvati Gila Gila za ruku i
prijazno mu ree:
Kod svoje si kue, uimo.
Golema ledena kupola uzdizala se pred njihovim oima.
U sredini kupole, neke vrste kristalna zida isklesana u
snijegu toliko starom koliko i svijet, nalazila se dugu-
ljasta pukotina koja je omoguavala da proe jedva je-
dan ovjek. Pokazat u ti put... , ree Smrt i krene
naprijed.
Vojvoda od Istine se zaustavi, ne usuujui se slijediti
svoga druga.
No to initi? Kamo pobjei u toj beskrajnoj pustoi?
Kojim putem krenuti u te bijele i beskonane ledene
ravnice?
Gile! Zar nee ui? , uzviknu Smrt.
Gil dobaci blijedu suncu posljednji i konani pogled i
ue u led.
Vijugave stube, urezane u istoj smrznutoj materiji, odve-
du ga do iroke pravokutne prostorije, bez namjetaja i
bez ikakva ukrasa, takoer uklesane u ledu, koja je pod-
sjeala na velike rudnike soli u Poljskoj ili na mramor-
ne sobe kupalita u Ispahanu i u Medini. Smrt je bila u
jednom uglu i sjedila prekrienih nogu kao istonjaci.
Doi ovamo, sjedni do mene, pa emo razgovarati ,
ree Gilu.
Gil i nesvjesno poslua.
Carevala je tako duboka tiina da bi se ulo disanje
i mikroskopskoga kukca, kad bi u tom kraju moglo
preivjeti bilo kakvo bie koje ne bi raunalo na zati-
tu Smrti.
Bilo je toliko hladno da je svaka naa rije slabija od
toga.
Zamislite potpunu odsutnost topline; potpunu nega-
ciju ivota, potpuni prestanak svakoga pokreta, smrt
kao oblik bia, i jo neete moi stei tonu predodbu
o tom mrtvakom svijetu..., zapravo i vie negoli mr-
tvakom, jer se nije razgraivao ni preobliivao i, da-
kako, nije davao hranu crvima, ni gnojivo biljkama, ni
elemente mineralima, ni plinove atmosferi.
Bio je to kaos bez zametka svijeta, bilo je to nita pod
prividom stoljetnoga leda.
Ipak je Gil Gil podnosio tu hladnou, zahvaljujui za-
titi Smrti.
Gile Gile... uzviknu Smrt mirnim i sveanim to-
nom, doao je trenutak da se pred tvojim oima ra-
zotkrije istina u svoj svojoj velianstvenoj golotinji: u
nekoliko u rijei saeti povijest naih odnosa i otkri-
ti ti tajnu tvoje sudbine.
Govori... , hrabro uzvrati Gil Gil.
Nema sumnje, prijatelju moj, nastavi Smrt, da e-
li ivjeti. Nema sumnje da svi moji napori, sve moje
primjedbe, sva moja objanjenja koja ti neprestance da-
jem, nisu dostatna da se u tvom srcu ugasi ljubav pre-
ma ivotu...
Hoe rei ljubav prema Eleni! prekine mladi.
Ljubav prema ljubavi... odgovori Smrt. Ljubav je
ivot, ivot je ljubav..., ti to zna... A ako ne zna, pomi-
sli na ono to si, valjda, savreno shvatio u svojoj slav-
noj lijenikoj karijeri i za vrijeme putovanja koje smo
upravo zavrili. to je ovjek? to znai njegovo posto-
janje? Vidio si ga kako spava od noi do jutra i kako
spavajui sanja. Izmeu tih snova pred sobom je imao
dvanaest ili etrnaest sati bdijenja, koje nije znao kako
upotrijebiti. Jednom si ga zatekao s orujem u ruci kako
ubija sebi sline; drugi put si ga vidio kako plovi mo-
rima ne bi li promijenio prehranu. Neki su se upinjali
odjenuti se ba u ovu ili onu boju, drugi su iskapali ze-
mlju i vadili metale da se ukrase. Ovdje su se sprema-
li jednoga smaknuti, tamo su se drugome pokoravali.
U jednom kraju vrlina i pravo sastojali su se u ovom ili
onom, drugdje su se sastojali upravo u suprotnom. Jedni
su smatrali istinom ono to su drugi smatrali pogre-
kom. Ista ti se ljepota inila obinom ili neuobiajenom
ovisno o tome jesi li je vidio u Kirgiziji, Kini, Kongu
ili Eskimskoj zemlji. Takoer ti je postalo jasno da je
znanost samo vrlo nespretan pokus kratkotrajna uin-
ka ili pogreno nagaanje o skrivenim uzrocima, i da
je slava prazna rije koju je samo sluaj, i nita drugo
negoli sluaj, pridjenuo imenu ovog ili onog mrtvaca.
Naposljetku, razumio si valjda da je sve ono to ljudi
ine djeje igranje kako bi se utuklo vrijeme, valjda si
shvatio da su ovjeje bijede i veliine relativne, da o-
vjekovoj civilizaciji, njegovoj drutvenoj organizaciji,
njegovim najozbiljnijim interesima nedostaje zdrav ra-
zum, valjda si razumio da su mode, obiaji i hijerarhi-
ja tatina nad tatinama... Ma to kaem tatina? Jo
manje od tatine! To su igrake kojima zabavljate do-
kolicu ivota, ludosti onoga koji je u vruici, privienja
luaka! Djeca, starci, plemii, puani, uenjaci, nezna-
lice, ljepotani, bogalji, kraljevi, robovi, bogatai, pro-
sjaci..., svi su oni meni jednaki: svi su oni aka praine
koju moj dah otpuhuje. I ti jo vapi za ivotom! I jo
e mi rei da eli ostati na svijetu! I jo voli taj pro-
lazni privid!
Volim Elenu...! , odgovori Gil Gil.
Oh! Da... , nastavi Smrt. ivot je ljubav, ivot je
elja... No ideal te ljubavi i te elje ne smije biti prola-
zna ljepota, kakva ona bila da bila... Zanesenjaci, vi koji
uvijek najnie smatrate najviim! ivot je ljubav, ivot
je osjeaj, no ono to je veliko, plemenito, to otkriva
ivot, suza je tuge koja curi niz obraz novoroenetu i
samrtniku, nujna alopojka ljudskoga srca koje osjea
glad za ivotom i muku to postoji, najslaa enja za
drugaijim ivotom ili patetino prisjeanje na drugi
svijet. Odvratnost i nelagoda, sumnja i zebnja velikih
duhova koji se ne zadovoljavaju zemaljskim tatina-
ma, samo su predosjeaj druge domovine, vie zada-
e nego to je znanost ili mo, neega to je trajnije od
vremenskih veliina ljudi i nepostojanih drai ena.
Vratimo se sada tebi i tvojoj povijesti koju ne poznaje,
otkrijmo tajnu tvojega neobinog postojanja, objasni-
mo uzroke naemu prijateljstvu. Gile Gile, sam si to re-
kao: od svih moguih srea koje ivot prua eli samo
jednu, a to je posjedovanje jedne ene. Dakle, velike li
sam uspjehe postigao kod tebe! Ni vlast, ni bogatstvo,
ni asti, ni slava..., nita se ne smjeka tvojoj mati... Ti
si dakle savreni flozof, besprijekoran kranin... a to
je cilj prema kojemu sam te i htio uputiti... No dobro,
reci mi: kad bi ta ena bila mrtva, da li bi ti bilo teko
umrijeti?
Gil Gil ustane i strano kriknu.
Kako! , uzviknu. Elena...?
Smiri se... , nastavi Smrt. Elena je onako kako
si je ostavio... Govorimo u pretpostavkama. Dakle,
odgovori.
Prije nego ubije Elenu, oduzmi i meni ivot! To je
moj odgovor.
Sjajno! , odgovori Smrt. A reci mi, kad bi znao da
je Elena na nebu i da te eka, zar ne bi umro smiren i
zadovoljan, blagoslivljui Boga i preporuujui mu svo-
ju duu?
Oh! Da, smrt bi mi tada bila spas! , uzviknu Gil Gil.
Tako da... , nastavi strani lik, kad bi pored sebe
vidio Elenu, nita te drugo ne bi brinulo...
Nita!
Onda dobro: rei u ti sve! Na katolikom svijetu da-
nas nije drugi dan mjeseca rujna 1724, kako ti moda
misli... Ima mnogo, mnogo vie godina otkako smo
ti i ja prijatelji...
Nebesa! to kae? U kojoj sam godini?
Prolo je osamnaesto stoljee, i devetnaesto, i dva-
deseto, i jo nekoliko vie. Crkva moli danas svetoga
Antu, a godina je 2316.
Onda sam ja mrtav!
Ve oko est stotina godina.
A Elena?
Umrla je kad i ti. Ti si umro one noi kad smo se
upoznali...
Kako? Zar sam ispio vitriol?
Do posljednje kapi. A Elena je umrla od boli kad je
doznala za tvoj nesretni kraj. Ima dakle est stoljea
kako ste u mojoj vlasti.
Nemogue! Izludjet e me! , uzviknu Gil Gil.
Nikoga ja ne izluujem... , odgovori Smrt. Posluaj
me i doznat e sve to sam za tebe uinio. Elena i ti ste
umrli, kako sam ti rekao, onoga dana; Eleni je bilo su-
eno da na dan Posljednjega suda ode meu anele, a
ti si zasluio sve muke paklene. Ona zato to je bila ne-
vina i ista, a ti zato to si ivio zaboravivi na Boga i
pothranjivao nisko astohleplje. No dobro: Posljednji
sud bit e sutra, odmah poto u Rimu otkucaju tri sata
poslije podne!
Oh! Boe moj...! To je dakle smak svijeta! , uzvi-
knu Gil Gil.
Ve je bilo i vrijeme , odgovori strano bie.
Napokon u se moi odmoriti...
To je smak svijeta! , proaputa Gil Gil s neizrecivim
uasom.
Nita se ne brini! Ti vie nema to izgubiti. Sluaj.
Videi da se blii Posljednji sud, ja (a oduvijek prema tebi
osjeam naklonost, kako ti ve rekoh kad smo prvi put
razgovarali) i Elena, koja te na Nebu voljela toliko koli-
ko te voljela i na zemlji, stadosmo preklinjati Vjenost
neka spasi tvoju duu. Nita ne mogu uiniti za ono-
ga koji se sam ubio..., odgovori nam Stvoritelj, povje-
ravam vam njegov duh na jedan sat, uinite ga boljim,
ako moete. Spasi ga! ree mi sa svoje strane Elena.
Ja tako obeah i sioh da te potraim u grobu gdje si
ve est stoljea spavao. Sjedoh tamo, do uzglavlja tvo-
ga lijesa i uinih da sanja o ivotu. Na susret, tvoj po-
sjet Felipeu V, prizori na dvoru Luisa I, tvoje vjenanje
s Elenom, sve si to sanjao u grobu. U samo jednom satu
vjerovao si da prolazi kroz tri dana ivota, kao to si u
samo jednom trenutku proao kroz est stoljea smrti!
Ah...! Ne...! Nemogue da je to bio san! , uzviknu
Gil Gil.
Razumijem tvoje zaprepatenje... , odgovori Smrt.
inio ti se javom...! To ti pokazuje to je ivot! Snovi
se ine stvarnou a stvarnost snovima. Elena i ja po-
stigosmo pobjedu. Znanje, flozofja i iskustvo proi-
stili su tvoje srce, oplemenili tvoj duh, omoguili ti da
vidi zemaljske veliine u svoj njihovoj odbojnoj ispra-
znosti, i evo te ovdje kako si, bjeei od smrti, kao to
si juer inio, pobjegao samo od svijeta, i kako priziva-
jui vjenu Ijubav, kao to danas ini, priziva besmrt-
nost. Iskupljen si!
Ali Elena... , proaputa Gil Gil.
Rije je o Bogu...! Ne misli na Elenu. Elena ne po-
stoji niti je stvarno ikad postojala. Elena je bila ljepo-
ta, odbljesak besmrtnosti. Danas kad Zvijezda istine i
pravde poprima svoj puni sjaj, Elena se s Njim zauvijek
stapa. Njemu dakle mora uputiti svoje elje!
To je bio samo san! , uzviknu mladi s neizrecivim
jadom.
A to e za nekoliko sati biti i svijet: san Stvoritelja.
Tako rekavi Smrt ustane, otkrije glavu i digne oi pre-
ma nebu.
U Rimu svie... , promrmlja. Poinje posljednji
dan. Zbogom, Gile... Neemo se vie vidjeti!
Ah! Nemoj me napustiti! , uzviknu nesretnik.
Nemoj me napustiti!, kae Smrti. A juer si od mene
bjeao!
Ah...! Nemoj me ovdje ostaviti samoga, u ovoj pusto-
i...! To je grob...!
to? , ironino odgovori crno boanstvo. Zar ti je
est stotina godina u njemu bilo toliko loe?
Kako? Ovdje sam ivio?
ivio! Zovi to kako god hoe. Ovdje si spavao sve
to vrijeme.
Ovo je dakle moj grob?
Da..., prijatelju moj..., uvjerit e se u to im ja nesta-
nem. Tek e onda osjetiti hladnou koja ovdje vlada!
Ah...! Umrijet u isti as! , uzviknu Gil Gil. Na
Sjevernom sam polu!
Nee umrijeti jer si ve mrtav, nego e spavati do tri
sata poslije podne, kad e se probuditi sa svim osta-
lim naratajima!
Prijateljice moja...! , zavapi Gil Gil s neopisivom
tjeskobom. Nemoj me napustiti, ili daj da nastavim
sanjati! Ja ne elim spavati... To me spavanje plai...!
Ovaj me grob gui! Vrati me u onaj ljetnikovac pored
Guadarrame, gdje sam zamiljao da vidim Elenu, neka
me tamo zahvati propast svemira! Ja vjerujem u Boga,
vjerujem u njegovu pravednost i prizivam njegovo mi-
losre... Vrati me k Eleni!
Neizmjerne li ljubavi , ree boanstvo. Pobijedila
je ivot a pobijedit e i smrt. Prezrela je Zemlju a prezret
e i Nebo! Bit e kako eli, Gile Gile... Ali ne zabora-
vi svoju duu...
Oh! Hvala ti..., hvala, prijateljice moja...! Vidim da
e me odvesti k Eleni!
Ne, neu te odvesti. Elena spava u svom grobu. Uinit
u da ona doe ovamo i spava pored tebe posljednje
sate svoje smrti.
Jedan dan bit emo pokopani zajedno! Za mene je
to prevelika ast i srea! Samo da vidim Elenu, ujem
kako kae da me voli, da znam da e pored mene vje-
no biti, i na Nebu i na Zemlji, i nita me nije briga za
tminu groba!
Doi, Eleno, ja ti to zapovijedam! ree Smrt dubo-
kim glasom, udarajui nogom o Zemlju.
Onakva kakva je ostala u vrtu podno Guadarrame,
odjevena u bijelu odjeu, ali blijeda kao alabastar, po-
javi se Elena u sredini ledene prostorije u kojoj se zbi-
vao taj udesni prizor.
Gil Gil je doeka na koljenima, lica oblivena suzama,
sklopljenih ruku, pogleda puna zahvalnosti, uprta u
mirno lice Smrti.
Zbogom, prijatelji moji... , uzviknu Smrt. Daj mi
ruku, Eleno! , promuca Gil Gil. Gile moj! , proa-
puta djevojka kleknuvi pored svoga mua.
I s rukom u ruci, oiju uprtih u nebo, na zbogom Smrti
odgovorie drugim sjetnim zbogom.
Istodobno se crno boanstvo polako povlailo.
Zbogom! , aputala je Prijateljica ovjeka dok se
udaljavala.
Zauvijek moj! , uzvikivala je Elena meu svojim ru-
kama stiui ruke Gila Gila. Bog ti je oprostio i i-
vjet emo zajedno na nebu!
Zauvijek! , ponovi mladi s neopisivom radosti.
Uto Smrt nestane.
Strana hladnoa prodre u prostoriju i Gil Gil i Elena
smrznu se u hipu, skamenjeni, nepomini u svom bo-
gobojaznom poloaju, na koljenima, drei se za ruke,
oiju uzdignutih prema nebu, kao dva prekrasna nad-
grobna spomenika.
Zakljuak
Poslije nekoliko sati Zemlja se rasprsnu kao granata.
Zvijezde koje su joj bile blie privuku i prihvate koma-
die rastoene mase, a na njihovim povrinama to iza-
zove strane kataklizme kao to su potopi, otkloni od
osi, itd.
Mjesec, gotovo netaknut, postade satelit, ne znam da
li Venerin ili Merkurov.
U meuvremenu se odigrao Posljednji sud obitelji
Adama i Eve, ne u Jozafatskoj dolini, nego na kome-
tu zvanom Carlos V, a due osuenih na vjene muke
budu izagnane na druge planete, gdje su morale zapo-
eti novim ivotom... Ima li vee kazne?
Oni koji se budu oistili u tom drugom postojanju uit
e vjeno blaenstvo da se vrate u krilo Boje onoga
dana kad nestanu njihove zvijezde...
Oni koji se ne budu oistili, morat e izbjei na drugih
sto svjetova, gdje e lutati isto onako kao to mi luta-
mo naim svijetom...
A Gil i Elena uoe onog poslijepodneva u Obeanu ze-
mlju, drei se za ruke, slobodni zauvijek od boli i po-
kore, spaeni i iskupljeni, pomireni s Bogom, blaeni i
nasljednici njegova blaenstva, kao i drugi koji su pra-
vedni i oieni...
to se ostaloga tie, mogu zavriti svoju priu isto ona-
ko kako starice zavravaju sve svoje prie: tamo sam bio,
vina sam pio, te mi je jo i sad mokar jezik.
Guadix, 1852.
Napomene
1
Zatitnici obuara
2
Jos de Espronceda (18081842), panjolski romantiarski
pjesnik.
3
Felipe V (16831746), vojvoda od Anjoua, prvi panjolski kralj
iz dinastije Bourbona. Bio je prisiljen voditi rat, poznat kao rat za
batinu, kako bi zaposjeo prijestol to mu ga je oporukom osta-
vio Carlos II. Rastrojena duha i nedorastao kraljevanju, vodio je
politiku koja nije dala eljenih rezultata. Abdicirao i povukao se
u La Granju, a smrt sina mu, Luisa I, 1724. godine primorala ga
da ponovo sjedne na panjolski prijestol.
4
Luis I (17071724)), sin Felipea V, kao djeak kraljevao est
mjeseci. Umro od boginja, kao u pripovijeci.
5
San Ildefonso, mjestace u panjolskoj pokrajini Segoviji. La
Granja je palaa koju je, kao kopiju Versaillesu, u San Ildefonsu
dao podii Felipe V.
6
Izabela Farnesio (ili Elizabeta Farnese), rodom iz uvene
talijanske obitelji, kraljica panjolske kao druga ena Felipea V.
Utjecala na njegovu politiku prema Italiji.
7
(Sierra de) Guadarrama, planinski lanac izmeu Madrida i
Segovije.
8
Pigmalion, slavni mitski kipar na Cipru koji je u mramoru is-
klesao kip Polifemove nimfe Galateje, toliko lijep da se u nj zalju-
bio, a kad je Afrodita kipu udahnula ivot, oenio se njom.
9
Najade su nimfe koje ive u rijekama i izvorima. Nereide su ta-
koer nimfe ali ive u moru, slino kao sirene.
10
Garcilaso de la Vega (15011536), lirski panjolski pjesnik,
znamenit naroito po svojim trima Eklogama. Alarcn navodi
stihove iz posljednje kitice Prve Ekloge.
Visoka ena
Prvo poglavlje
to mi znamo! Prijatelji moji..., to mi znamo! , uzvi-
knu Gabriel, poznati inenjer umarstva i sjedne pod-
no bora, blizu izvoru, na vrhu Guadarrame, na milju
i pol od El Escorala, na granici pokrajina Madrida i
Segovije; mjesto, izvor i bor koje ja poznajem i ini mi
se da ih i sad vidim, ali se imena toga mjesta vie ne sje-
am. Sjednimo, kako se to ve mora i kako nam je za-
pisano..., u naem programu , nastavi Gabriel, da se
odmorimo i togod zaloimo na ovom prijatnom i po-
znatom mjestu, koje je proslavila ova izvor-voda to tako
dobro pospjeuje probavu, kao i mnogi janjci koje su
ovdje pojeli nai slavni uitelji Miguel Roch, Mximo
Laguna, Augustn Pascual i drugi veliki prirodoslovci.
Ispripovjedit u vam rijetku i neobinu priu u dokaz
mojoj tezi... koja se svodi na tvrdnju, pa makar me na-
zvali mranjakom, da se na zemaljskoj kugli dogaaju
i natprirodne stvari, to jest, stvari koje ne ulaze u okvir
razuma, znanosti ni flozofje, onako kako se danas ra-
zumijevaju (ili ne razumijevaju) sline rijei, rijei i ri-
jei, kako bi to rekao Hamlet...
Tim se slikovitim rijeima Gabriel obratio petorici lju-
di razliite dobi, od kojih nijedan nije bio mlad, a samo
je jedan zaao u godine. Trojica od njih takoer su bili
inenjeri umarstva, etvrti je bio slikar, a peti poma-
lo knjievnik. Svi su se oni do tamo popeli zajedno s
govornikom, koji je meu njima bio najmlai, od mje-
sta zvanog Real Sitio de San Lorenzo, na unajmljenim
mazgama, kako bi proveli taj dan u prikupljanju bilja
u lijepim boricima Peguerinosa, lovu na leptire s po-
mou mreice od tila, hvatanju rijetkih kukaca ispod
kore bolesnih borova i da zajedno pojedu namirnice
to su ih sami kupili.
Dogaalo se to 1875. godine, usred ljeta, ne sjeam se
da li je to bio dan sv. Jakova ili sv. Luje... Sklon sam vje-
rovati da je ipak bio dan svetoga Luje. Kako bilo da bilo,
na onim se visinama moglo uivati u prijatnoj svjeini
zraka, a srce, eludac i razum bolje su tamo radili ne-
goli meu svijetom i u svakodnevnu ivotu...
Poto je est prijatelja sjelo, Gabriel ovako nastavi
pripovijedati:
Vjerujem da me neete okriviti da imam privienja...
Na svu moju sreu ili nesreu, ja sam, da tako kaem,
suvremen ovjek, nipoto praznovjeran, i toliki realist
koliko je samo mogue biti, iako meu realne injenice
Prirode ukljuujem sve tajanstvene sposobnosti i osje-
aje svoje due... No dobro, kad smo ve kod natprirod-
nih i neprirodnih stvari, posluajte ovo to sam ja uo
i vidio, iako nisam bio glavni junak vrlo neobine pri-
e koju u vam pripovijedati. A zatim mi recite kakvo
se zemaljsko, fzikalno, prirodno, kakvim god ga na-
zvali, objanjenje moe nai tako udnovatu dogaaju.
Ovako je to bilo... Trenutak! Natoite mi jednu kaplji-
cu, jer se mjeina jamano ve ohladila u tom pjenuavu
i bistru izvoru, koga je sam Bog smjestio na ovom bo-
rovitom vrhu da rashlauje vino prirodoslovcima...!
Drugo poglavlje
Dakle, gospodo, ne znam jeste li ve uli za nekog
graevinskog inenjera, imenom Telesforo X..., koji je
umro 1860. godine...
Ja nisam...
Ja sam uo!
I ja takoer. To je onaj mladi Andaluanin s crnim
brkovima, koji se trebao oeniti kerju markiza od
Morede... koji je umro od utice...
Ba on! , nastavi Gabriel. Dakle, moj prijatelj
Telesforo, pola godine prije smrti bio je jo uvijek bri-
ljantan mladi, kako bi se to danas reklo. Lijep, snaan,
odvaan, s glasom najboljeg na graevinarskom fakul-
tetu, potovan u struci nakon nekoliko zapaenih ra-
dova. Za nj su se otimala razna privatna poduzea u
onim zlatnim godinama javnih radova, a isto su se tako
za nj otimale udavae i loe udate, i, razumije se, neu-
tjene udovice, a meu njima neka vrlo stasita i lijepa
ena koja... No ta udovica sad ne pripada prii, jer ona
koju je Telesforo elio da sa svim formalnostima bude
njegova, bila je njegova ve spomenuta zarunica, jad-
na Joaquinita Moreda, a ona druga bila je samo za lju-
bakanje i uivanje...
Gospodine Gabriele, izgubili ste nit prie!
Da..., da, sad u se vratiti na priu, uostalom, ni moja
pria ni rasprava koju e ona izazvati nisu za dosjetke
ni ruganje. Juane, natoi mi jo pola ae... Ba je do-
bro ovo vino! Dakle, obratite panju i uozbiljite se, jer
sad poinje tuan dio prie.
Kao to vi koji ste ga poznavali znate, dogodilo se da je
Joaquina pred kraj ljeta 1859. godine iznenada premi-
nula u kupalitu Santa gueda...
Nalazio sam se u mjestu Pau kad mi javie tu tako tu-
nu vijest, koja me duboko potresla, jer me s Telesforom
vezivalo prisno prijateljstvo... Bio sam jednom govorio
s njom, u kui njezine tetke, generalice Lopez, i razu-
mije se da mi se njena plavkasta bljedoa, svojstvena
onima koji boluju od aneurizme
1
, odmah uinila zna-
kom loeg zdravlja... No djevojka se isticala svojom ot-
mjenou, ljepotom i ljupkou, a kako je, osim toga,
bila jedinica i nasljednica titule, i to titule koja je so-
bom donosila nekoliko milijuna, shvatih da je moj dobri
matematiar jamano neutjeiv... Stoga odmah nakon
povratka u Madrid, petnaest ili dvadeset dana poslije
njegove nesree, jednoga ranog jutra odoh da ga posje-
tim u njegovu ukusno namjetenu momakom stanu,
koji se nalazio odmah pored ureda kojim je rukovodio,
u istoj kui, u ulici Lobo... Ne sjeam se broja, ali se sje-
am da se nalazio vrlo blizu Carrere de San Jeronimo.
Mladi je inenjer bio vrlo tuan, iako je na izgled do-
bro savladavao svoju bol, i ve je, usprkos tomu to je
bilo rano izjutra, sa svojim pomonicima radio na ne
znam kojem eljeznikom projektu, nosei strogu cr-
ninu. Stisnuo me u snaan i dug zagrljaj, ne dopustiv-
i sebi ni najmanji uzdah, zatim je svomu pomoniku
dao kratke upute o poslu i tada me odveo u svoj privat-
ni stan, koji se nalazio u drugom krilu kue, i, ne gle-
dajui me, potitenim mi glasom usput rekao:
Vrlo me raduje to si doao... esto si mi nedostajao,
pogotovu otkako sam u ovom stanju... Dogaa mi se
neto vrlo udno i osobito, to samo prijatelj kakav si
ti moe sasluati a da ne pomisli kako sam slabouman
1 Aneurizma, proirenje krvne ile kucavice zbog bolesti na
njezinoj stijenki
ili lud, neto o emu treba da ujem miljenje ozbiljno
i hladno kao znanost... Sjedni... nastavi on kad smo
stigli u njegov stan i nipoto nemoj misliti da u te
muiti opisujui ti bol koja me razdire i koja e trajati
koliko i moj ivot... emu? Ako imalo razumije ljud-
sku nesreu, ti e je i sam razumjeti, a ja ne elim da
me itko tjei ni sad, niti poslije, a ni ubudue! Sluaj
koji u ti ispriati sa svom suzdrljivou koju zahtije-
va, razmatrajui ga od samog njegova poetka, zastra-
ujua je i tajanstvena injenica koja je posluila kao
paklenski znamen mojoj nesrei i koja je poremetila
moj duh do te mjere da e se zauditi...
Govori! odgovorih, poinjui se uistinu nekako
kajati to sam uope iao u tu kuu, kad sam vidio izraz
straha koji se pojavio na prijateljevu licu.
Posluaj... odgovori on briui oroeno elo.
Tree poglavlje
Ne znam da li zbog kobi priroene mojoj mati ili
zbog mane koju sam stekao dok sam sluao neku od
onih pria kojima bake tako nerazborito zastrauju
djecu u kolijevkama, no injenica je da mi od najrani-
jeg djetinjstva nita nije priinjalo toliko uasa i stra-
ha, bilo da sam samo u duhu zamiljao, bilo susretom
u stvarnosti, kao kakva sama ena, na ulici, u sitnim
nonim satima.
Ti zna da nikad nisam bio kukavica. Borio sam se u
dvobojima, kao i svaki ovjek koji do sebe dri, svaki put
kad je to bilo potrebno, a odmah poto sam zavrio in-
enjersku kolu, suprotstavio sam se, u Despeaperrosu,
batinama i orujem u ruci, nadniarima koji su se pro-
tiv mene pobunili, sve dok ih nisam priveo posluno-
sti. Cijeloga ivota, u Janu, Madridu i drugdje, lutao
sam kasno nou, sam, nenaoruan, mislei jedino na
ljubavne jade zbog kojih sam i bdio, a kad bih naletio
na koga zla izgleda, bio to razbojnik ili naprosto kakav
razmetljivac, uvijek bi on morao pobjei ili mi se skloni-
ti s puta... Meutim, ako bi to bila sama ena, koja sto-
ji ili hoda, i ako bih ja takoer bio sam, a nigdje ne bi
bilo ni ive due... (nasmij se ako ti se hoe, ali mi vje-
ruj), tada bi mi se koa najeila od straha, neodreena
bojazan uvlaila bi mi se u duu, mislio bih na due s
drugoga svijeta, na fantastina bia, na sve one prazno-
vjerne izmiljotine kojima bih se u svakoj drugoj prili-
ci smijao, te bih usporio korak, ili bih se vratio, a strah
me ne bi naputao, niti bih se mogao oraspoloiti, sve
do onoga trenutka kad bih se naao kod kue.
Odmah im bih uao u svoju kuu, i sam bih se poeo
smijati i stidjeti se svoje ludosti, a utjeila bi me jedino
misao da nitko za nju ne zna. Budui da ne vjerujem
ni u duhove, niti u vjetice, a ni u utvare, kod kue bih
hladno zakljuio da nije bilo nikakva razloga da se pre-
straim one krhke ene koju je bijeda, porok ili kakva
nesrea prisiljavala da u taj sat izbiva iz svoga doma, i
da bih bolje bio uinio da sam joj ponudio svoju po-
mo, ako joj je potrebna, ili da sam joj udijelio milo-
stinju, da ju je zatraila... Ipak bi se taj bijedan prizor
u slinoj prilici svaki put ponovio, a shvati da sam ve
imao dvadeset i pet godina, od kojih sam mnoge pro-
veo u nonim pustolovinama, i da mi se nikad nije ni-
ta loe dogodilo u susretu s tim usamljenim nonim
pticama...! Sve u svemu, nita od toga to sam ti ispri-
ao nije nikad dobilo stvarnu vanost, jer bi mi se onaj
besmisleni strah uvijek rasprio, im bih stigao kui ili
ugledao druge ljude na ulici, i nakon nekoliko minuta
bih ga zaboravio kao to se zaboravljaju pogreke i bu-
dalatine bez povoda i posljedica.
Tako su stvari stajale, kadli prije otprilike tri godine...
(na nesreu, imam vie razloga to se tono sjeam da-
tuma: bila je to no izmeu 15. i 16. studenoga 1857.
godine!), vraao sam se, u tri sata izjutra, u onu kuicu
u ulici Jardines, blizu ulice Montera, gdje sam, kao to
se sjea, tada stanovao... Upravo sam izaao, u taj ka-
sni sat a vrijeme je bilo vrlo runo, vjetrovito i hlad-
no ne iz kakva ljubavna gnijezda, nego iz... (rei u
ti, iako e se iznenaditi) neke kartanice, za koju po-
licija nije znala, gdje su se ve mnogi ljudi upropastili
i gdje su me te noi operuali prvi... i zadnji put. Zna
da nikad nisam bio karta. Naao sam se tamo tako
to me neki laan prijatelj uvjerio da e se sve svesti na
to da u upoznati nekoliko otmjenih dama, sumnji-
ve krijeposti (isti demi-monde), pod izlikom da emo
igrati enano
2
, o nekoliko novia, za zelenim stolom, s
malim ulozima. Oko ponoi stanu pristizati novi igra-
i koji su se vraali iz Kraljevskog kazalita ili iz pra-
vih aristokratskih salona, te se igra izmijeni, i pojave
se svjetlucavi zlatnici, zatim novanice, te napokon e-
kovi, a ja se malo-pomalo izgubih u mranoj umi po-
roka, punoj groznice i iskuenja, i izgubih sve to sam
uza se imao, i sve to sam posjedovao i jo se za veliku
svotu zaduih... odgovarajuom priznanicom. Jednom
rijeju, potpuno se upropastih, i da nije bilo nasljedstva
i da nisam potom dobio velike poslove, moj bi poloaj
zacijelo bio vrlo teak i bijedan.
Vraao sam se, kao to rekoh, kui one noi, tako ka-
sno, ukoen od studeni, izgladnio, s osjeajem stida i
gaenja koji moe zamisliti, mislei, vie nego na sebe,
na svog starog i bolesnog oca, komu sam imao pisati da
zatraim novac, to e zacijelo u njega izazvati koliko
boli toliko i zaprepatenja, jer je vjerovao da dobro sto-
jim i da sam imuan..., kadli, tek to sam uao u svoju
ulicu tamo gdje se kria s ulicom Peligros, i proao po-
red kue nedavno sagraene na mojoj strani plonika,
2 Enano, panj, doslovno: patuljak . Kartaka igra francu-
skog podrijetla ( Nain jaune : doslovno uti patuljak ), u
kojoj se ulozi stavljaju na plou ija sredinja slika predstavlja u-
toga patuljka koji u ruci dri karo-sedmicu.
primijetih da u udubini njenih zatvorenih vrata stoji,
nepomina i kruta, gotovo kao da je od drveta, vrlo viso-
ka i snana ena, otprilike ezdesetih godina. Oi su joj,
zlokobne i drske, bile netremice uprte u moje, kao dva
bodea, dok su joj se bezuba usta iscerila u smijeak...
Isti onaj uas ili bunilo straha koji me smjesta obuzeo
podari mi nekakvu udesnu sposobnost zamjeivanja
i razabrah odmah, ili u one dvije sekunde koliko mi je
trebalo da proem pored te odbojne prikaze, i najsit-
nije pojedinosti njezina lika i odjee... Pokuat u sre-
diti svoje utiske na nain i na oblik kako sam ih stekao,
onako kako su se zauvijek urezali u moje sjeanje pri
onoj slabanoj svjetlosti ulinoga fenjera koji je pakle-
nim blijeskom odjednom osvijetlio taj tako zloslutni
prizor...
No previe se uzbuujem, iako ne bez razloga, kao to
e uskoro vidjeti! Ali ne osvri se na stanje moga uma...
Ipak nisam lud!
Prvo to mi je upalo u oi na onoj koju u nazvati enom,
bio je njen vrlo, vrlo visok stas i irina njezinih koa-
tih plea, zatim, okruglost i postojanost njenih uvelih
oiju, kao u sove, izvanredna veliina njezina istaknu-
ta nosa, nedostatak zuba u sredini zubala, koji je njena
usta pretvarao u neku vrst mrane rupe i, naposljetku,
njezina odjea kao u djevojke iz Avapiesa, nov pamu-
ni rubac koji je nosila na glavi, zavezan ispod brade, s
malenom rairenom lepezom u ruci, kojom je zakla-
njala, hinei stid, sredinu grudi.
Nita smjenije ni zastraujue, nita podrugljivije ni
sarkastinije od te lepezice u tako ogromnim rukama,
koja je sluila kao ezlo slabanosti toliko runoj, sta-
roj i koatoj divovskoj eni! Jednaki je uinak izazi-
vao rubac od upadljive i grube pamune tkanine, koji
je ukraavao njezino lice, u usporedbi s kljunastim, or-
lovskim, mukim nosom, zbog kojega sam na trenutak
posumnjao (pomalo s radou) nije li rije o preruenu
mukarcu... No bio je to cinian pogled i gnusan osmi-
jeh stare ene, vjetice, vraare, Parke..., ne znam koga!
Svakako nekoga koji u cijelosti opravdava odbojnost i
strah to su u meni cio ivot izazivale ene koje su uli-
com, nou, ile same...! Rekao bih da sam, jo od ko-
lijevke, predosjeao taj susret! Rekao bih da sam ga se
nagonski bojao, kao to se svako bie koje ima duu boji
i nagaa i nasluuje i prepoznaje svog prirodnog nepri-
jatelja, jo prije no to od njega otrpi ikakav napad, pri-
je no to ga i vidi, odmah kad mu zauje korake!
Nisam se dao u bijeg kad sam ugledao sfngu svojega i-
vota, ne zbog stida ili mukog dostojanstva, nego zbog
bojazni da e joj moj vlastiti strah otkriti tko sam, dati
joj krila da me slijedi, kako bi me napala, kako bi me...
ne znam to! Opasnosti o kojima panika sniva nema-
ju izreciva ni oblika ni imena!
Moja je kua bila na suprotnom kraju duge i uske ulice
u kojoj sam se nalazio sam, potpuno sam s onom tajan-
stvenom prikazom, za koju sam vjerovao da je sposob-
na unititi me jednom jedinom rijeju... to da radim
da stignem do kue? Ah! S kolikom li sam samo ud-
njom gledao u daljini iroku i dobro osvijetljenu ulicu
Montera, gdje u svako doba ima straara!
Odluih zatim slabost pretvoriti u snagu, pretvarati
se i sakriti taj bijedni strah, ne ubrzavati korak, ali na-
predovati sve vie i vie, iako po cijenu ivota i zdrav-
lja, i na taj nain pomalo stii do svoje kue, trudei se
svom snagom da ne padnem na plonik na licu mjesta
mrtav od straha.
Krenuh tako... Nisam uinio moda ni dvadeset kora-
ka otkako sam za sobom ostavio ona vrata u kojima se
sakrila ena s lepezom, kadli mi odjednom padne na
pamet strana, zaprepaujua pomisao, a ipak, uspr-
kos svemu vrlo razumna: pomisao da okrenem glavu i
pogledam da li me moja neprijateljica slijedi!
Ili jedno ili drugo... razmislih brzinom munje
ili moj uas ima osnove, ili je napadaj ludila. Ako
ima osnove, ona je ena krenula za mnom, stii e me,
a mene nita na svijetu ne moe spasiti... A ako je pra-
znovjerno ludilo, panika kao i svaka druga, uvjerit u
se u to sada za sve druge sluajeve koji mi se ubudu-
e dogode, ako vidim da je to neka sirota starica koja
se sklonila u udubinu onih vrata da se zatiti od hlad-
noe ili eka da joj otvore, a nakon toga u vrlo mirno
produiti prema svojoj kui i tako se izlijeiti od ma-
nije zbog koje se toliko crvenim od stida.
Nakon takva razmiljanja uinih izvanredan napor i
okrenuh glavu.
Ah! Gabriele! Gabriele! Koje li nesree! Visoka ena
slijedila me nijemim korakom, bila mi za vratom, go-
tovo me dodirivala lepezom, gotovo je naslanjala gla-
vu na moje rame!
Zato? Zato, Gabriele moj? Da li je to bila neka raz-
bojnica? Da li je doista bila prerueni mukarac? Da li
je to bila neka podrugljiva starica koja je shvatila da je
se bojim? Da li je to bila Slika u zrcalu moga vlastitog
kukaviluka? Da li je to bila podrugljiva prikaza ljud-
skih razoaranja i mana?
Dugo bi trajalo kad bih ti priao sve ono na to sam
pomislio u tom trenutku! injenica je da sam kriknuo
i dao se u bijeg kao djeai od etiri godine komu se
ini da vidi babu rogu, i nisam prestao trati sve dok
nisam stigao u ulicu Montera...
Kad sam se tamo naao, strah me napusti kao rukom
odnesen. Usprkos tomu to je ulica Montera bila tako-
er pusta! Okrenuh zatim glavu prema ulici Jardines,
koju sam mogao vidjeti u svoj njezinoj duini, koju su
dovoljno osvjetljavala njezina tri fenjera i odsjaj ulice
Peligros, tako da mi se visoka ena nije mogla sakriti,
ako se kojim sluajem vratila u onom smjeru, i, nebu
budi hvala, nisam je vidio ni kako stoji, ni kako ide, ni-
sam je uope vidio!
Usprkos tomu, dobro sam se uvao da ponovo ne za-
em u svoju ulicu.
Ta hulja! rekoh sam sebi. Sakrila se u udubinu
nekih drugih vrata...! No sve dok svjetiljke budu upa-
ljene, nee se moi maknuti a da je ja odavde ne vidim...
U tom trenutku ugledah kako iz ulice Caballero de
Gracia dolazi noni straar, i pozvah ga ne miui se s
mjesta gdje sam stajao. Rekoh mu, da opravdam poziv
i pobudim njegovu revnost, da sam u ulici Jardines za-
tekao mukarca preruena u enu, da je tamo vjerojat-
no doao iz ulice Peligros, kamo je morao stii iz ulice
Aduana. Rekoh mu da u ja ostati na istom mjestu i da
nam tako nee moi umai taj ovjek, koji je, po sve-
mu sudei, neki razbojnik ili ubojica.
Straar poslua. Krene ulicom Aduana, a ja, kad ugle-
dah njegov lampa kako dolazi drugim krajem ulice
Jardines, takoer odluno u nju uoh.
Uskoro smo se sreli na pola puta, a da ni on ni ja nismo
nikoga vidjeli, iako smo provjerili svaka vrata.
Vjerojatno se sakrio u nekoj kui... ree straar.
Bit e da je tako! odgovorih ja otvarajui vrata
svoje kue, s vrstom odlukom da se sutradan preselim
u neku drugu ulicu. Nakon nekoliko trenutaka naoh
se u svom stanu, iji sam klju uvijek nosio sa sobom,
kako ne bih uznemirivao svoga dobrog sobara Josea.
Usprkos tomu, on me te noi ekao! Moje nesree te
noi, izmeu 15. i 16. studenoga jo se nisu zavrile!
to se dogaa? zaueno ga upitah.
Bio je ovdje... odgovori mi vidno uzbuen gos-
podin major Falcon i ekao vas od jedanaest do dva i
pol sata, i rekao mi, ako doete kui spavati, da se ne
svlaite, jer e se on u zoru vratiti...
uvi te rijei protrnuh od boli i zaprepatenja, kao da
mi je najavio moju vlastitu smrt... Znao sam da je moj
ljubljeni otac, koji je ivio u Jaenu, patio te zime od e-
stih i opasnih napada svoje kronine bolesti, i stoga
sam napisao svojoj brai da, u sluaju da mu se stanje
naglo pogora, brzojave majoru Falconu, koji e me na
najpogodniji nain obavijestiti... Nije dakle bilo sum-
nje da je moj otac umro!
Sjedoh u naslonja da priekam dan i svoga prijatelja, a
s njima i slubenu obavijest o tako tekoj nesrei. Samo
Bog zna koliko sam pretrpio u ta dva okrutna sata ie-
kivanja, ne mogavi (a ba to je u vezi s mojom priom)
u svom duhu razluiti tri na izgled raznorodne pomisli
koje su se uobliavale u udovitan i zastraujui skup:
gubitak na kartama, susret s visokom enom i smrt
moga estitog oca!
Tono u est sati ue u sobu major Falcon i nijemo me
pogleda...
Bacih mu se u zagrljaj neutjeno plaui, a on miluju-
i me uzviknu:
Plai, da, plai, prijatelju! Kad bi se barem takva bol
ee mogla vidjeti!
etvrto poglavlje
Moj prijatelj Telesforo , nastavi Gabriel poto je po-
pio jo jednu au vina, poto mi je to ispriao, tako-
er se malo odmorio i odmah nastavio :
Kad bi moja pria ovdje zavrila, ne bi naao nita
izvanrednoga ili natprirodnog u njoj i vjerojatno bi mi
rekao isto ono to su mi rekla dva vrlo razborita ovje-
ka kojima sam je ispriao: da se svaki ovjek ivahne
i bujne mate panino neega boji, da se ja bojim sa-
motnih nonih lutalica i da je starica iz ulice Jardines
jamano kakva sirotica bez kue i bez obitelji, koja je
namjeravala zatraiti da joj udijelim milostinju u tre-
nutku kad sam ja kriknuo i dao se u bijeg, ili je to pak
neka odvratna Celestina
3
iz te, u ljubavnim stvarima
ne ba jako katolike etvrti...
3 Celestina, lik iz Tragicomedia de Calixto y Melibea, panjol-
skog kazalinog djela objavljenog 1499. godine, koje je vjerojatno
napisao Femando de Rojas; sinonim za svodilju, podvodaicu.
I sam sam tako htio vjerovati. Nakon nekoliko mjese-
ci u to sam i povjerovao, iako bih, za sigurnost da neu
opet susresti visoku enu, tada bio dao nekoliko godina
ivota. A danas bih, naprotiv, dao svu svoju krv samo
da je ponovo susretnem!
Zato?
Da je na licu mjesta ubijem!
Ne razumijem te...
Razumjet e me kad ti kaem da sam prije tri sed-
mice ponovo na nju naletio, nekoliko sati prije no to
sam primio fatalnu vijest o smrti moje jadne Joaquine...
Priaj dalje..., priaj...
Malo ti toga imam ispriati. Bila je zora, pet sati.
Vraao sam se kui nakon posljednje noi provedene,
neu rei u ljubavi, nego u gorku plau i bolnu raz-
govoru sa svojom bivom ljubavnicom, udovicom T...,
koju sam morao ostaviti jer je ve bilo objavljeno moje
vjenanje s onom drugom nesretnicom, koju su u Santa
Aguedi u tom trenutku ukapali!
Jo se nije bilo sasvim razdanilo. Zora je osvjetljavala
tek ulice okrenute prema istoku. Svjetiljke su se upravo
gasile i noni se straari povukli, kadli, prelazei uli-
cu Prado, na raskriju s ulicom Lobo, ugledah ispred
sebe, kao da ide s Trga Cortes prema ulici Santa Ana,
onu stranu enu iz ulice Jardines.
Nije me gledala te pomislih da me nije ni vidjela. Imala
je istu odjeu i istu lepezu kao prije tri godine... Moje
uzbuenje i strah bili su vei negoli ikada! Prijeoh to
sam bre mogao ulicu Prado, im je ona prola, ne pu-
tajui je s oka, kako bih bio siguran da se nije okrenula
i, kad sam uao u drugi dio ulice Lobo, odahnuh kao
da sam upravo preplivao silovitu brzicu i ponovo ubr-
zah hod prema svojoj kui, s vie veselja negoli straha,
jer sam tu mrsku vjeticu smatrao pobijeenom i one-
moguenom, iz jednostavna razloga to sam bio tako
blizu nje a da me nije vidjela...
No odjednom, kad sam ve bio blizu kue, kao vrto-
glavica me spopadne uas kad sam pomislio nije li me
moda ta vrlo prepredena vjetica vidjela i prepozna-
la, nije li samo hinila da me ne vidi, kako bi me pusti-
la da uem u jo uvijek mranu ulicu Lobo i tamo me
nekanjeno napala, ne slijedi li me moda, nije li mi
ve za vratom...
U tom se trenutku okrenuh... Bila je tu! Tu, meni za
vratom, gotovo me dotiui svojom odjeom, gledaju-
i me svojim zlokobnim oima, pokazujui mi gnusnu
rupu svojih krezubih usta, podrugljivo maui lepezom,
kao da se ruga mom djeakom zaprepatenju...!
Obuze me uas a odmah zatim luaka srdba, divlja
razjarenost, i bacih se na tu krupnu enturau, priti-
snuh je o zid, epavi je jednom rukom za guu a dru-
gom joj, koje li gadosti, stadoh opipavati lice, grudi,
odvratne uvojke njezine prljave kose, sve dok se ne uvje-
rih da je ljudsko stvorenje i ena.
U meuvremenu ona ispusti istovremeno promukao i
otar krik koji mi se uinio lanim, ili hinjenim, kao da
je licemjeran izraz boli i straha onoga koji ih ne osjea,
a zatim uzviknu, priinjajui se da plae, ali ne plau-
i, nego me gledajui okom hijene:
Zato se uvijek na mene ljutite?
Ta mi reenica uvea strah a ublai srdbu.
Dakle sjeate se da smo se ve jednom sreli!
uzviknuh.
Mislim da se sjeam, duo moja! podrugljivo od-
govori. U noi sv. Eugena, u ulici Jardines, prije tri
godine...!
Ledena jeza mi prodre do kosti.
Ama tko ste vi? ne putajui je upitah. Zato
trite za mnom? to vi imate sa mnom?
Ja sam samo slaba ena... uzvrati sotonski. Vi
me se bezrazlono bojite i mrzite...! A ako nije tako, re-
cite mi, gospodine, zato ste se onako prestraili kad
ste me prvi put vidjeli?
Zato to vas mrzim otkako sam se rodio! Zato to
ste vi zloduh moga ivota!
Tako me dugo poznajete? Dakle, sinko, i ja tebe
poznajem!
Vi me poznajete! Od kada?
Jo prije no to si se rodio! A kad te prije tri godine
vidjeh pored sebe, rekoh sama sebi: To je on!
Ma tko sam vam ja? Tko ste vi meni?
Zloduh! odgovori stara i pijunu mi posred lica,
oslobodi se mojih ruku i stane izuzetno brzo trati,
tako da su joj se rubovi suknje uzdigli iznad koljena, a
koraci joj pri dodiru sa zemljom nisu izazivali ni naj-
manju buku.
Pokuati je stii bila bi ludost... Uostalom, Carrerom
San Jeronima ve su prolazili ljudi, kao i ulicom Prado.
Bilo se ve potpuno razdanilo. Visoka ena nastavila je
trati, ili letjeti sve do ulice Huertas, ve obasjana sun-
cem. Tamo se zaustavi da me pogleda, nekoliko mi puta
priprijeti sklopljenom lepezom i nestane iza ugla...
Strpi se jo malo, Gabriele! Ne presuuj jo u ovom
sporu, u kojemu se sudi mojoj dui i mojemu ivotu!
Posluaj me jo dvije minute!
Kad sam uao u kuu, poe mi u susret major Falcon,
koji je netom prije doao kako bi mi saopio da je moja
zarunica, sva moja nada u zemaljsku sreu i veselje,
umrla prethodnoga dana u Santa Aguedi! Njen je ne-
sretni otac brzojavio majoru Falconu da mi saopi tu vi-
jest... meni, koji sam je morao naslutiti jo prije jednoga
sata, kad sam susreo zloduha svoga ivota! Razumije
li sada zato moram ubiti zakletu neprijateljicu svoje
sree, tu nezemaljsku staricu koja kao da je iva ruga-
lica mojoj sudbini?
Ma to kaem ubiti? Zar je to ljudski stvor? Zar je to
ena? Zato sam je jo od roenja predosjeao? Zato
me prepoznala kad me ugledala? Zato mi se prikazu-
je samo poto mi se dogodi neka velika nesrea? Je li to
avao? Je li to Smrt? Je li to ivot? Je li to Antikrist?
Tko je ona? to je ona...?
Peto poglavlje
Potedjet u vas, dragi moji prijatelji , nastavi Gabriel,
primjedbi i objanjenja koje sam upotrijebio da poku-
am smiriti Telesfora, zato to su ista, sasvim ista, kao
to su ona koja vi sada pripremate, ne biste li mi doka-
zali da moja pria ne sadri nita natprirodno ili nad-
ljudsko... Rei ete mi da je moj prijatelj bio napola lud,
da je uvijek i bio lud, da je patio od duevne bolesti koju
neki zovu paninom straljivou, a drugi emotivnim
delirijem. Rei ete, ako je istina to to je ispriao o vi-
sokoj eni, to se mora pripisati sluajnoj podudarnosti
datuma i dogaaja, i, naposljetku, da je ona stara mogla
isto tako biti luakinja, ili pak prosjakinja, ili moda
svodnica, kao to je sam junak moje prie u svijetlom
trenutku zdrava razuma i pretpostavio...
Sjajna pretpostavka! uglas uzviknue Gabrielovi
prijatelji. Ba smo ti to i mi htjeli odgovoriti!
Ipak me jo nekoliko trenutaka posluajte, pa ete vi-
djeti da sam se, kao to se vi sada varate, i ja tada pre-
vario. Na nesreu, jedini koji se nije ni trenutka varao
bio je Telesforo! Ah! Mnogo je lake izrei rije ludi-
lo negoli pronai objanjenja za neke stvari koje se na
Zemlji dogaaju!
Govori! Govori!
Odmah. A budui da je ovo posljednji put, pohvatat
u konce svoje prie a da prije ne popijem au vina.
esto poglavlje
Nekoliko dana nakon toga razgovora otiao sam u
svojstvu inenjera umarstva u pokrajinu Albacete. I
nije proteklo mnogo vremena kadli doznah, preko ne-
kog poduzimaa, da je moga nesretnog prijatelja srvala
vrlo teka utica, da sasvim ut lei u naslonjau, da ni-
ta ne radi i nikoga ne eli vidjeti, da u neutjenoj tuzi
plae dan i no, i da su lijenici izgubili svaku nadu da
e ga spasiti. Tada shvatih zato nije odgovarao na moja
pisma, te se poeh za nj raspitivati kod majora Falcna,
koji mi je pruao sve loije i tunije vijesti...
Poslije pet mjeseci izbivanja vratih se u Madrid, upravo
onoga dana kad je stigao brzojav o bitki kod Tetuna.
4

4 Tetun, marokanski gradi desetak km uzvodno od ua ri-
jeke Martin u Sredozemno more, bivi glavni grad panjolskoga
Sjeam se svega kao danas. Te sam veeri kupio obave-
zne novine, Correspondencia de Espaa, i prvo to u
njima proitah bijae vijest da je Telesforo preminuo i
da e se pogreb obaviti sutradan ujutro.
Jasno vam je da sam sudjelovao u toj tunoj sveanosti.
Kad sam stigao na groblje San Luis, u jednoj od koija
najbliih pogrebnim kolima, panju mi odmah privu-
e ena iz naroda, stara i vrlo visoka, koja se bezbono
smijala kad je vidjela da sputaju lijes i koja se odmah
trijumfalnom kretnjom postavila ispred pogrebnika,
ukazujui im sitnom lepezom na stazu kojom su tre-
bali krenuti prema otvorenom grobu...
Na prvi pogled prepoznah, sa zaprepatenjem i strahom,
Telesforovu neprijateljicu, ba onakvu kakvom ju je on
bio opisao, ogromna nosa, paklenskih oiju, stranih
bezubih usta, s rupcem od grube pamune tkanine i
onom malenom lepezom koja se u njezinim rukama
inila ezlom bestidnosti i sprdnje...
U isti as stara osjeti da je gledam, i prikuje na meni
svoj pogled, na poseban nain, kao da shvaa da sam je
prepoznao, kao da zna da mi je pokojnik ispriao pri-
zore iz ulica Jardines i Lobo, kao da me izaziva i pro-
glaava nasljednikom mrnje koju je iskazivala prema
mom nesretnom prijatelju...
Protektorata. Drugoga dana veljae 1860. godine panjolci su u
glasovitoj bitki pobijedili Marokance, to je ubrzalo kraj rata, te
je nakon dva mjeseca sklopljen mir.
Priznajem da je tada moj strah natkrilio moje zaprepa-
tenje izazvano tim podudarnostima i sluajnostima.
Jasno sam shvatio da je postojala neka natprirodna veza
izmeu tajanstvene starice i Telesfora, koja je pretho-
dila zemaljskom ivotu. No u tom me trenutku brinuo
jedino moj vlastiti ivot, moja vlastita srea, sve to bi
se nalo u opasnosti kad bih naslijedio takvu nesreu...
Visoka ena stane se smijati i lepezom podrugljivo po-
kae na mene, kao da je proitala moje misli i objav-
ljuje ljudima moj kukaviluk... Ja se moradoh osloniti
na ruku svoga prijatelja da se ne stropotam na zemlju,
a tada ona saalno i prezrivo odmahnu rukom, okre-
nu se na petama i ue u groblje glave okrenute prema
meni, maui lepezom i istovremeno me pozdravljaju-
i, kooperei se meu mrtvima s nekom paklenskom
koketerijom, sve dok naposljetku nije zauvijek nestala
u onom labirintu stazica i kolonada punih grobova...
A kaem zauvijek, jer je ve prolo petnaest godina, a
ja je nisam vie vidio... Ako je ljudski stvor, ve je zaci-
jelo umrla, a ako nije, uvjeren sam da me prezrela...
Prijeimo na stvar! Recite mi svoje miljenje o tako
udnovatim injenicama! Smatrate li ih jo uvijek
prirodnima?
Bilo bi suvino kad bih ja, autor pripovijetke ili prie
koju ste upravo proitali, dao ovdje otisnuti odgovo-
re koje su Gabrielu dali njegovi drugovi i prijatelji, jer,
na koncu konca, svaki itatelj mora taj sluaj prosuditi
sam, prema vlastitim dojmovima i vjerovanjima...
Prema tomu, vie volim staviti toku iza ovog odlomka,
ne proputajui da poaljem najljubazniji i najiskreniji
pozdrav petorici od est izletnika koji su zajedno proveli
onaj nezaboravan dan na umovitu vrhu Guadarrame.
Valdemoro, 25. kolovoza 1881. godine
Napomene
1
Aneurizma, proirenje krvne ile kucavice zbog bolesti na nje-
zinoj stijenki.
2
Enano, panj, doslovno: patuljak . Kartaka igra francuskog
podrijetla ( Nain jaune : doslovno uti patuljak ), u kojoj se
ulozi stavljaju na plou ija sredinja slika predstavlja utoga pa-
tuljka koji u ruci dri karo-sedmicu.
3
Celestina, lik iz Tragicomedia de Calixto y Melibea, panjolskog
kazalinog djela objavljenog 1499. godine, koje je vjerojatno napi-
sao Femando de Rojas; sinonim za svodilju, podvodaicu.
4
Tetun, marokanski gradi desetak km uzvodno od ua rije-
ke Martin u Sredozemno more, bivi glavni grad panjolskoga
Protektorata. Drugoga dana veljae 1860. godine panjolci su u
glasovitoj bitki pobijedili Marokance, to je ubrzalo kraj rata, te
je nakon dva mjeseca sklopljen mir.
Sadraj
Predgovor 6
Prijatelj smrti 11
Napomene 107
Visoka ena 109
Napomene 134
Izdava
Grafki zavod Hrvatske
OOUR Izdavaka djelatnost
Zagreb, Frankopanska 26
Za izdavaa
Vladimir tokalo
Urednik
Albert Goldstein
Tehniki urednik
Stjepan Kolari
Lektor
Ljerka Depolo
Korektor
Zdenko Uzorinac
Tisak
GZH, OOUR Tiskara
Izdanje Franco Maria Ricci, editore, Parma,
Milano, iskljuivo autorizirano za Grafki zavod
Hrvatske Zagreb 1983.