Odrastanje je nekome najljepši dio života, a to je uglavnom zbog toga jer se oni pomire s činjenicom da

više neće vidjeti svoje prijatelje iz osnovne ili srednje škole, ali ima iznimaka, naravno. No nekima to ne
pada baš tako lako, primjerice meni. Neću sada tugovati za prošlim vremenom, ali mi nedostaju neke
situacije, smijeh usred nastave, provale koje vjerojatno nikada neću izbrisati iz svog pamćenja. Nedostaju
mi ti ljudi (štoviše, tada smo još bili klinci) i kada smo bili tako bezbrižni, jednostavno sretni. Svijet je bio
premali za nas jer smo mislili da sve znamo, da nema još puno toga za otkriti, ali prevarili smo se, no to
su ozbiljnije teme. Sada, dok smo adolescenti shvaćamo što je zapravo život, što su padovi i porazi. Mora
se, jer takav je tempo života. Ništa nije predobro da bi bilo istinito.
Pogledala sam ga sa smiješkom i zarumenjenim obrazima. Imala sam osjećaj kao da mu sada mogu čitati
misli, a on je mislio da nisam normalna i da što ga gledam tako. Nisam si mogla pomoći. Njegova ljepota
me očaravala, i tako buljeći u njega je zvonilo te je izašao iz učionice. Kada je otišao, duboko sam
uzdahnula.

“Ne bi trebala biti tako očita” – prekinula me iz misli Alicia, moja najbolja prijateljica od početka srednje
škole.

“Ah znam, ne znam što mi je, u njegovoj blizini se ne mogu kontrolirati”- odvratila sam i krenula
spremati knjige u torbu te se uputila prema drugoj učionici na nastavu dok me Alicia pratila u stopu.

“Još malo pa kraj…” – rekla je najedanput. Svaki puta kada bi to rekla, podsjetila bi me da smo zadnji
razred srednje škole i to mi je stvarno znalo prostrijeliti srce. Sama pomisao da više neću hodati ovim
hodnicima i svađati se s ovim profesorima. Sve će mi to nedostajati. Ne volim odrastanje. Nikada neću
moći izbrisati slike svih u ovoj školi.
Napokon smo stigle do učionice.

“Nećeš ništa reći?” – upitala me. Vidi stvarno, nisam uopće toliko puno pričala – “Dora, ne znam što ti je
danas. Nisi inače tako šutljiva, no dobro. Kladim se da bi se aktivirala kada bi ti se Justin obratio.” –rekla
je namignuvši mi, a ja sam se samo nasmiješila i odgovorila “Oprosti, samo sam umorna.” Justin je onaj
preslatki dečko što ima matematiku sa mnom. Počeo mi se sviđati tek prošle godine. Inače nisam
zaljubljiva osoba i stvarno ne znam kako mi se počeo sviđati. Možda kada se okrenuo jednom prema
meni i pitao me za gumicu. Točno se tada sjećam da me njegova smeđa kosa očarala, a zelene oči su me
proganjale (u dobrom smislu) u snu. Sjela sam za svoje mjesto nadajući se da ništa neću morati reći jer
mi nije bilo do ničega. Moj razred je sada imao engleski i bila sam zahvalna na tome jer profesorica nije
znala moje ime pa me nije mogla prozvati, barem ne tako često. Uvijek bi mi se obratila sa ‘ajde ti cura u
zadnjoj klupi’ ili ‘cura u crvenom’ tj. nabrajajući boje majice koju sam tada nosila, ali to se događalo
zbilja rijetko. Ovaj sat smo radili uobičajene Engleske pogreške u gramatici, profesorica nam je dala
zadatak da moramo napisati esej o najvećoj ljubavi koju smo imali ili imamo. Rekla je da je to ‘u dobre
svrhe da nam se bude lakše povezati sa Shakespearom’. Stvarno mi ponekada nije bilo do romantičnih
stvari, bez obzira na Justina, nisam baš neki romantični tip osobe. Poistovjećivanje s nekom pjesmom mi
je jedva i vjerojatno sve što ću u životu doživjeti.

Kada je zvonilo, uputila sam se kući, ali me opet najednom zaskočila Alicia. “Hey Dora, hoćeš doći kod
mene preko vikenda? Posudila sam izvrstan horrorac!” . Uzdahnula sam i rekla da ću doći pa zatim
uljudno pozdravila i uputila prema kući. Dok sam odlazila upitala me da li mi treba prijevoz do doma, a ja
sam odgovorila da ne treba, iako sam znala da će kišiti jer je grmilo. Stavila sam slušalice u uši i krenula
svojim putem, razmišljajući opet o tome što će biti za par godina i gdje ćemo svi biti. Najednom sam
osjetila kap kiše na čelu. Stavila sam kapuljaču na glavu, tek toliko da prekrijem slušalice da ne pokisnu i
nastavila hodati. Osjetila sam svaku kap kiše koja me dotakla i to mi je jednostavno godilo. Imala sam
svega još pet minuta hoda do kuće kada me zapljusnuo ogroman pljusak, a tada sam isključila iPod i
spremila ga u torbu, spustila kapuljaču, raširila ruke i pogledala prema nebu. Bilo je predivno i osjećala
sam se tako slobodno, a sloboda mi je povremeno i trebala. Najednom sam čula nečiji glas “Trebaš
prijevoz?” – glas mi se učinio poznatim. Pa naravno, to je bio Justin.