U obranu faizma (kao pojma, dakako)

U povodu obljetnice Hitlerova preuzimanja vlasti arko Puhovski objanjava osnovne pojmove: faizam,
nacionalsocijalizam, ulogu radiofonije u prisilnom omasovljenju te zato Hitler i Mussolini nisu bili
diktatori nego totalitarni voe, a NDH nije bila faistiki poredak nego tiranija
arko Puhovski Objavljeno 09.05, 01.02.2013.
Prije tono osamdeset godina (30. sijenja 1933.) Adolf Hitler je zaprisegnuo kao njemaki kancelar the rest is
history. A o toj se povijesti, dakako, i radi, tonije: o njezinim historijskim interpretacijama. Pitanje je, ponajprije,
moe li se doista taj datum smatrati oznakom prijeloma, ili se ipak radi o demokratski uobiajenome
poslijeizbornom postupku. Mogue je pitati treba li, moda, cezuru smjestiti u neki od kasnijih trenutka, primjerice,
4. veljae kada je izdan predsjedniki Ukaz za zatitu njemakoga naroda, ili pak 20. oujka kada je (te godine
ba na prvi dan proljea) ustanovljen konclogor Dachau, prvi u nizu, itd.

No, danas je dovoljno dokumenta na raspolaganju da se moe pouzdano zakljuiti kako se 30. sijenja doista
zbilo preuzimanje vlasti (Machtergreifung), premda se kasnije, s razliitim motivima, pokuavalo relativirati ovaj
datum. S jedne strane zato da bi se njemaki narod i demokraciju odteretilo odgovornosti za sve to je uslijedilo, s
druge pak strane u cilju dokazivanja da je Hitlerovo povijesno poslanje u bitnome jedinstvu (Einssein) s
njemakim pukom bilo zapravo neovisno o trulim weimarskim institucijama.

Goebbles je dogaaje toga dana u svojem dnevniku saeo klasinim urotnikim obrascem: Hitler je kancelar
Reicha. Kao u bajci. Na posve drugoj razini, Carl Schmitt dogaaj razumije kao dokaz da nestaje klasa javnih
slubenika koji upravljaju na osnovi norme. Otvara se, dakle, prostor nesputane samovolje, idealan za razmah
vladara koji se uvijek (a posebice u kriznim situacijama) smatraju odve ogranienima pravnim formalizmom.
Kako je to na poetku politike egzistencije Jugoslavije paradigmatiki formulirao Aleksandar Karaorevi, rije
je o situaciji u kojoj izmeu vladara i naroda "vie ne moe i ne sme biti posrednika".

Hitler se doista brzo oslobodio praznih formalizama parlamentarne onanije (Hans Freyer), nacionalsocijalizam
se razvio u najgoru verziju totalitarnoga poretka, milijuni su pobijeni, no nakon rata nisu ostala samo brda
ubijenih i ruevine, nego i brojna, jo uvijek aktualna pitanja. Po strani od retorike traumama posredovanih
iskaza, ali i nagomilanih ideologema, postajalo je s vremenom sve jasnije da i fenomen koji Hitler inkorporira ne
samo mora nego i treba biti predmetom objektivnoga rasuivanja.

Na putu ovoj nakani nisu se nale samo emocionalizirane ili ideologizirane predrasude, nego i posvemanja
pojmovna zbrka. Faizam je, kako je poznato, upravo nakon Hitlerova preuzimanja vlasti postao nekom vrsti
opega, bezobalnog pojma, dapae: svojevrsnom politikom i/ili svjetonazorskom psovkom. Izvorno znaenje,
vezano uz samopredstavljanje Mussolinija i njegovih, proireno je i na Hitlera i nacionalsocijaliste, pa se
potom poelo govoriti o crvenome faizmu (Mussolini ve u tridesetima priznaje Staljinu djelovanje u smjeru
svojevrsnoga slavenskog faizma), te ak i o liberalnome faizmu (sintagmu ini se prvi rabi H. G. Wells 1932.
u predavanju u Oxfordu, a posljednjih je godina vezivana kako uz spornu Goldbergovu knjigu, tako i uz
nedomiljene ljeviarske frazeme).

S Hitlerom je postalo jasno da se u Evropi - i svijetu u cjelini pojavljuje novi tip politikoga ustroja, da se ne radi
tek o talijanskim eskapadama (koje su, kako je ugledni promatra svojevremeno zabiljeio: unato svemu dovele
do toga da u Italiji vlakovi konano stiu na vrijeme), ili o obnovljenoj, tehnologijski unaprijeenoj istonjakoj
despociji u Rusiji.Dok su ne samo Staljin, nego i Mussolini, imali ljeviarski background, kod Hitlera se o
tomu oito ne radi. Tonije njegov je ne samo svjetonazorski, nego i izvedbeni obzor bio predznaen ve u knjizi
s indikativnim naslovom Mein Kampf, u kojoj se, tek prividno nelogino, termin faizam uope ne pojavljuje, dok je
Mussolini - u vrijeme nastanka knjige ve etablirani faistiki vladar Italijom - spomenut tek jednom.

Svojom (na poetku tek knjikom) borbom Hitler se pokazuje ma koliko to okantno moglo zvuati vjerojatno
najpotenijim politiarom dvadesetoga stoljea. Godinama prije dolaska na vlast potanko je opisao (gotovo)
sve to e initi domogne li se vlasti; nikakva skrivanja tu nije bilo. A, neto kasnije, dobio je iroku, gotovo
pedesetpostotnu podrku njemakoga birakog tijela, da se ne govori o potpori militarista, krupnih i drugih
kapitalista, znaajnoga dijela inteligencije, itd. Pritom je njegov radikalni nacionalizam, pa i antisemitizam imao
oslonac u ve odavno postojeoj tradiciji toga tipa u Njemakoj (i, dakako, ne samo u njoj). Njegov je
pak programatski imperijalizam izraz koncepcijskoga belicizma (sadranoga i u naslovu knjige), sukladnoga
duhu epohe u kojoj se od Sorela, preko Mussolinija, do formativnih poeta toga razdoblja rat (i openito
nasilje) razumiju kao odlikovani modus ne-dekadentnoga ivota.

Uz nezaobilaznoga Kaisera, Hitler se naslanjao na stariju englesku i noviju talijansku inaicu imperijalizma koji
popularni autori epohe (ne samo desne orijentacije) smatraju posebnom egzistencijskom kvalitetom nacija (ili
klasa). Vrijeme je to u kojemu, primjerice, Mario Morasso velia umjetniki imperijalizam (Imperialismo
artistico, 1903.). Premda se poziva i na Chamberlaina i druge "junake novoga imperijalizma", njegov je pristup
oznaen osvijetenim nastojanjem da se imperijalistiki pohodi (od amerikanskoga rata 1898. na dalje) pojme kao
umjetnika djela sui generis. Ma koliko takav pristup sadravao i doista lucidne uvide (npr. za ono doba
nevjerojatno dalekovidu tezu o "automobilizmu kao izrazu nove nasilnosti"), on je, prije svega, svojim
estetizirajuim komponentama, kako se je uskoro pokazalo, ideologiju nasilja, i samo nasilje, uinio
privlanim fenomenima za mnoge.

Privlanost nasilja

Konstitutivna privlanost nasilja u talijanskome je sluaju vezivana uz heroiziranje na preteito simbolikoj razini.
Hitlerova se inaica svjesno okrenula programiranju neposrednoga unitenja (raznoliko odreenih) neprijatelja.
Evidentna nesuvislost u odbiru i portretiranju neprijatelja i njihovih sveza pritom nije umanjila Hitlerov masovni
uinak (primjerice: "Iznutra i izvana dolo je do one, nama poznate urote izmeu idova i demokrata, boljevika i
reakcionara s jednim ciljem, sprijeiti osnivanje nove njemake narodne drave i Reich iznova baciti u nemo i
bijedu" - Proglas voe Reicha njemakome narodu u povodu napada na SSSR).

ienje nijemstva

Bitno je bilo homogeniziranje nacije u produktivnome (tj. agresivnom) stavu spram neprijatelja. Sustavno
propagiranje odnosa prijatelj-neprijatelj na nacionalnoj razini kao gradiva za (novo izboreni) njemaki identitet
omoguit e Hitleru i njegovome pokretu da prerastu poziciju marginalnih radikala. Zaotravanje niza sukoba u
njemakome drutvu (socijalnih ponajprije) moi e se u ovoj interpretacijskoj matrici logiki kolektivizirati,
ponajprije spram inozemstva. Time je osigurana ne samo podrka za dospijevanje na vlast, nego i za kasniji rat.
Unutranje ienje nijemstva (na rasnoj, politikoj ili rodnoj osnovi) bit e propagandistiki legitimirano
uporabom iste sheme potrebom da se obrani (prema ideologijskoj pretpostavci nedvojbeno ugroena)
egzistencija njemake nacije (i njezine politike zajednice).

Faizam i nacizam iskazuju se kao razliiti oblici desniarski zasnovanoga totalitarizma, u razvijenome
postavufunkcioniraju stoga na osnovi konstitutivnoga trojstva: ideologija, pokret, poredak. U tom je
pogledu neovisno o razlikama mogue (iako ne ni odve precizno) rabiti za njih jedinstvenu oznaku, npr.
faizam (jer je bio prvi). Premda je nacionalsocijalistiki model bio ne samo jai i zloudniji, nego i sustavski
dovren.

Totalitarizam poredak koji to nije

Kod totalitarizma je rije o oznaci poretka koji to, zapravo, i nije, pokreta kojemu je do mirovanja, drave koja
nadilazi - ali i nijee - sve to je o dravi bilo znano pa i zamiljano, drutva koje je skuenije no u bilo kojoj
drugoj verziji koju Moderna uspostavlja (te, zapravo, i ne postoji), ideologije koja, odista postaje "materijalnom
snagom". Ukratko, radi se o radikalnome novumu; pogreno ga je stoga interpretirati u klasinim kategorijama -
bilo filozofijskima (kako to, primjerice, ini Popper) ili pak sociologijskima (to ine brojni marksistiki autori).

Posebno je paradoksalno kada se u praksi faizma nuno radi o neemu toliko novome, jer je njegova legitimacija
orijentirana na prolost, na izvornost, autentinost, navlastitost. Ma koliko Mussolini zazivao stare Rimljane, a
Hitler pra-Germane, injenica jest da totalitarni postav bez radiofonije naprosto nije mogu. Bez novoga
medija govornik je mogao domaiti nekoliko tisua sluatelja (najvei klasini teatar u Efezu mogao je primiti oko
25 000 gledatelja). No, s radijem zapoinje era masovnih medija, razdoblje u kojemu je doista mogue simultano
govoriti itavoj naciji, sinkronizirati doivljaj milijuna u praenju govora nacionalnoga voe.

Upravo je, dakle, prinudno omasovljenje osnova djelovanja totalitarnoga poretka. A to ne znai "samo" sustavnu
zabranu pluralizma u striktno politikome (stranako-izbornom) smislu, nego i dobro znano
ujednaenje (Gleichschaltung) svih (medijskih, znanstvenih, kulturnih, itd.) sastavnica javnosti (koja tako,
zapravo, prestaje biti javnou). Adresat je takva nastojanja puk/narod koji ima postati masom. No, rtva je odista
pojedinac koji prestaje (ak i titularno) biti subjektom, a postaje tvorbenim materijalom novoga, amalgamiranog
ovlatenog subjekta mase (izvorno je znaenje same rijei dalekoseno znakovito: tijesto).

NDH nije bila faistika

Faizam je, dakle, oznaka specifinoga poretka koji namee odgovarajue ideologizirani pokret, a tako nastala
zajednica funkcionira na osnovi omasovljenja (zapravo: ukidanja) individualnih subjekata, posljedino i
drutva u cjelini. Omasovljeni entitet djeluje tako da ukida racionalnost rasprave i odluivanja o javnome dobru
(koja poiva na opreci s posebnom, privatnom racionalnou i intimnom emocionalnou). Umjesto toga zajednici
se namee kolektivna emocionalnost (uz doktrinarno ukidanje privatnosti i intimnosti).

Ba zato mnogim povjesniarima nasuprot Hitler i Mussolini nisu bili diktatori (ija vlast poiva u
bitnome na strahu podanika), nego totalitarni voe (ija mo poiva na promibom posredovanoj ljubavi
masa) a raspolau pritom i enormnom neposredovanom moi, ponajprije za one koji su omasovljene
emocije nekako izbjegli. Upravo stogaustaka NDH nije bila faistika tvorevina ne samo zato to su
mnogi iz nje bjeali u faistiku Italiju. NDH je bila tiranija, diktatura, ili teroristika tvorba, ali ne faistiki
reim, jer u njoj nije bilo omasovljenja. Njezin se poglavnik, uz dva-tri izuzetka, nije kupao u masama (poput
Mussolinija ili Hitlera), nego ih je drao u strahu skriven u sigurnosti ureda.

Konclogori su vaan, ali ne i bitan znak faistikoga totalitarizma (Guantanamo danas svakako sramoti
demokratsku tradiciju SAD, ali ih ne ini totalitarnim reimom). Prisilno omasovljenje je, meutim, bitna
znaajka ovakva ustroja. Ono se i danas zbiva, ali u posve drukijim uvjetima ne samo zbog obvezatnog
pluralizma (ma koliko formalnoga), nego i zbog rastuega cinizma publike (medijima se bitno manje vjeruje no
prije osamdesetak godina Welles i Wells vie ne bi mogli tako lako quasi-dokumentarnom radio-dramom
izazvati opu paniku kao onomad u Chicagu).

Faizam stoga vie nije mogu na djelu su, dakako, razne postfaistike, kriptofaistike, neofaistike, ili
faistofilne skupine ili ideologemi primjeni li se na njih pojam faizma ne samo da e se devalvirati njegov
sadraj, nego, to je bitno, i milijuni njegovih rtava. No, jedinstvo ideologije, pokreta i poretka na ovakvim
osnovama u suvremenome svijetu nije izvodivo (stoga je upitan i sam smisao dananjega antifaizma).
Dodue, poneto od onoga to su faistiki voe htjeli i dalje se dogaa, ali na bitno meki nain uz
suglasje potencijalnih rtava. Ljudi koji dragovoljno odustaju od vlastite pravne zajamene subjektnosti iskusit
e pokatkada neto poput eksperimentalne abe u vodi koju su veoma polagano, gotovo njeno zagrijavali,
sve dok aba nije bila skuhana, a da to i nije primijetila. Za one pak koji pristaju na ablju ulogu faizam, naime, i
nije nuan.