Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVI, (1999.), br. 1, str.

245261

245

Osvrti, prikazi, recenzije

Prikaz


Sinia Zrinak (ur.)

Globalizacija i socijalna drava

RSP i SSSH, Zagreb, 1998., 266 str.

Zbornik radova Globalizacija i socijalna
drava sadri tekstove koji su ve prije bili
objavljeni u asopisu Revija za socijalnu
politiku u rubrici Na prijevod, osim uvod-
nog teksta Vlade Puljiza, koji je posebno
napisan za ovaj zbornik.
U zborniku su radovi podijeljeni u dva
dijela. U prvom dijelu zbornika nalaze se oni
tekstovi koji se bave razvojem i aktualnim
problemima socijalne drave u svjetskim
razmjerima. U drugom dijelu knjige autori se
bave postkomunistikim zemljama srednje i
istone Europe. Sam urednik u uvodu nagla-
ava vanost objavljivanja zbornika: Vjeru-
jemo da oni mogu pripomoi razvijanju ne
samo akademske ve i seriozne drutvene
rasprave o svim pitanjima aktualnoga dru-
tvenog razvoja. To se moe postii fokusira-
njem pitanja konteksta razvoja socijalne
drave koji nazivamo globalizacijskim. Soci-
jalno pitanje nije samo pitanje pauperiziranih
graana tranzicijskih zemalja, niti samo pita-
nje slabo razvijenih zemalja Treeg svijeta,
niti samo pitanje onih zemalja koje su
donedavno, ponovno tako neprecizno, naziva-
ne azijskim tigrovima, a iji industrijski raz-
voj nije bio ni socijalno ni demokratski ar-
hitektiran. Socijalno pitanje jest danas i kru-
cijalno pitanje tzv. bogatih zemalja (str. 7).
Vlado Puljiz, profesor socijalne politike i
predstojnik Studijskog centra socijalnog rada
Pravnog fakulteta u Zagrebu, u svom tekstu
Globalizacija i socijalna drava (str. 11-34)
iznosi misli o znaenju i aspektima globaliza-
cije kao procesa porasta meuovisnosti svi-
jeta u kljunim domenama ivota (str. 11), o
socijalnoj dravi i promjenama koje su se do-
godile u strukturi zaposlenosti i obitelji, o za-
padnim socijalnim dravama, o postsocijali-
stikim socijalnim dravama, te daje neke
naznake globalne socijalne politike. Puljiz
smatra da je globalizacija donijela mnoge
probleme socijalnim dravama i ugrozila nji-
hove temelje uspostavljene u prvim desetlje-
ima nakon Drugog svjetskog rata. Razvijene
zapadnoeuropske socijalne drave nale su se
pred velikim izazovom. Prilagodbe globalnoj
ekonomskoj i tehnolokoj kompeticiji, (...)
izazvale su restrukturaciju trita rada, soci-
jalnu diferencijaciju i eroziju sustava socijalne
sigurnosti (str. 32). U postsocijalistikim
zemljama velik utjecaj imaju Svjetska banka i
MMF, smatra nadalje Puljiz, koje nastoje
uvesti elemente socijalnog neoliberalizma, s
naglaskom na ciljanu socijalno-zatitnu mreu
i uvoenje trinih elemenata te privatizaciju u
sustave socijalne sigurnosti.
Gosta Esping-Andersen, jedan od najcje-
njenijih teoretiara i istraivaa u podruju
socijalne politike te profesor komparativne
socijalne politike, ija je knjiga The Three
Worlds of Welfare Capitalism prepoznata kao
polazite svakoga teorijskog rada iz podruja
socijalne politike, u ovom se zborniku pojav-
ljuje s dva lanka: Nakon zlatnog doba? Di-
leme socijalne drave u globalnom gospodar-
stvu i Rjeenja s pozitivnim rezultatom u svi-
jetu meuovisnosti. U lanku Nakon zlatnog
doba? Dileme socijalne drave u globalnom
gospodarstvu (str. 37-81) Esping-Andersen
dri da su se u mnogim socijalnim dravama
programi transfera prihoda tijekom proteklih
desetljea izopaili, te su se pretvorili u
poticaj da se ne radi. U dravama kontinen-
talne Europe ova je strategija prije pogorala
nego olakala temeljni problem nezaposleno-
sti. Ona je poveala optereenje trokova
radne snage za sve malobrojniju ukljuenu
radnu snagu, te je na taj nain poveala tro-
kove ulaska za one koji su iskljueni, a
posebice za mlade (str. 76). Esping-Ander-
sen zakljuuje da se gospodarski uinci so-
cijalne drave ne smiju zanemariti. Ali, isto
tako ne smijemo zaboraviti da je jedini valjan

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVI, (1999.), br. 1, str. 245261

246

razlog za promicanje gospodarske uinkovito-
sti postizanje socijalne sigurnosti (str. 77).
U svom drugom lanku (str. 81-97)
Esping-Andersen daje rjeenja s pozitivnim
rezultatom u svijetu meuovisnosti, kako i
sam naslov glasi. Ovaj tekst je uvodni tekst u
zborniku radova Welfare States in Transition.
National Adaptations in Global Economics,
koji obrauje socijalnu politiku u razliitim
dravama. Esping-Andersen se bavi proble-
mom globalnog gospodarstva, problemom
jednakosti i politikim problemima. Ve na
samom poetku autor kae: Vano mjesto u
ovoj studiji zauzimala su tri temeljna proble-
ma. Prvi bi se mogao nazvati problemom
globalnog gospodarstva; drugi se tie granica
i moguih nepoeljnih posljedica redistri-
butivne i egalitarne socijalne drave; trei je u
biti politiki problem stvaranja konsenzusa.
Gdje pronalazimo meuovisnost, je li ona iz-
vorna i, ako jest, mogu li se suprotnosti
pomiriti? (str. 81). Politiki problem dana-
njice, zakljuuje autor, jest kako stvoriti
saveznitvo, za alternativni, postindustrijski
model socijalnog graanstva i egalitarizma.
Slijedi lanak Martina Rhodesa Globali-
zacija i zapadnoeuropske socijalne drave:
Kritika analiza recentnih rasprava (str. 97-
135). Rhodes postavlja nekoliko pitanja: je li
socijalna drava u krizi, to se dogaa sa za-
padnoeuropskim socijalnim dravama, budu-
nost europskih socijalnih drava: postoji li
trei put, te pokuava na njih odgovoriti. Svoje
odgovore na ta pitanja Rhodes naznauje u
objanjavanju etiriju modela socijalne
politike (skandinavski socijaldemokratski
model; liberalni, anglosaksonski model;
korporativni bismarckovski model; junu
varijantu, mislei pri tom na junoeuropsku
varijantu). U svom tekstu Martin Rhodes
raspravlja o istoj temi kao i Gosta Esping-
Andersen, ali na drukiji nain. Martin Rhodes
smatra da se, pretpostavljajui malu
vjerojatnost znaajnih inovacija, u
meunarodnoj sferi postavlja pitanje: gdje
ostaju nacionalni sustavi socijalne zatite. S
jedne strane, kae autor, to ih stavlja u situa-
ciju da se sami bore za prilagodbu uglavnom
neobuzdanim promjenama u globalnoj eko-
nomiji, a s druge strane, to stavlja krhko
uravnoteenu globalnu ekonomiju u kontekst
razmrvljenih socijalnih i politikih sporazuma
unutar drava-nacija. lanak zavrava citatom
J. G. Ruggia: Jesu li vlade konano sposobne
kontrolirati trokove i ojaati fleksibilnost
trita rada, istovremeno ograniavajui te-
melje unutranje ekonomske sigurnosti, treba
tek vidjeti. Ako ne uspiju, to e takoer biti
neuspjeh za liberalni trgovinski meunarodni
poredak (str. 128).
Postmodernizmom i socijalnom politikom
u lanku Postmodernizam i socijalna politika:
malen korak naprijed? (str. 135-159) bave se
Sue Penna i Martin OBrien. Penna i OBrien
objanjavaju razliite pojmove, kao to su
postindustrijalizam, postfordizam, poststruk-
turalizam, postmodernizam. Autori kau da se
ovi pojmovi vrlo esto koriste kao istoznani-
ce, no oni ele pokazati da se ti pojmovi odno-
se na vrlo razliita podruja izuavanja i teo-
rijske orijentacije. Postindustrijalizam i post-
fordizam ukazuju na ukrtanje izmeu global-
noga ekonomskog i geopolitikog restrukturi-
ranja te nacionalnih podjela i nejednakosti
kroz koje se restrukturiranje postie (str.
156). Dok su postindustrijalizam i postfordi-
zam bili zaokupljeni promjenama na politiko-
ekonomskoj razini, poststrukturalizam se bavi
promjenama u diskursu i kulturnim znaenji-
ma. Postmodernizam je opisan manje kao kon-
cept, a vie kao oznaka koja se pridaje
razliitom skupu radova i razvojnih procesa.
Postindustrijski, postfordistiki, poststruktu-
ralistiki i postmodernistiki radovi, zasebno i
u cjelini, pruaju disciplini socijalne politike
alternativne teorijske perspektive i politike
programe radi bavljenja kompleksnou
trenutnog restrukturiranja. Teorijska orua,
razvijena u post raspravama, ukazuju, na nov
nain, na redistributivne probleme u odnosima
izmeu ekonomske eksploatacije i diskrimina-
cije manjinskih grupa te ohrabruju razvoj
inkluzivnijih politikih i socijalno-politikih
programa (str. 157).
Ovim tekstom zavrava prvi dio zbornika,
koji se bavi razvojem i aktualnim problemima
socijalne drave u svjetskim razmjerima.
Drugi dio zbornika Globalizacija i soci-
jalna drava zapoinje lankom Guya Stand-
inga Socijalna zatita u srednjoj i istonoj
Europi: pria o iskliznulim sidrima i potrga-
nim sigurnosnim mreama (str. 163-205).

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVI, (1999.), br. 1, str. 245261

247

Standing kae: Postoje oni koji vjeruju da su
zapadnoeuropski modeli socijalne sigurnosti,
bez obzira na ogranienja koja su uoili za-
padni kritiki analitiari, najbolje rjeenje,
tako da bi se dio rizinih okolnosti trebao
pokriti preko socijalne sigurnosti vezane za
zaposlenost, a svi oni rizici koji nisu vezani za
zaposlenost, bili bi pokriveni univerzalnim
naknadama, dok bi se siromatvo sprjeavalo
ili lijeilo preko socijalne pomoi (str. 200).
Standing smatra da postoje i oni koji misle
kako ovo rjeenje vodi u propast zbog njiho-
ve upitne primjenjivosti na model smanjenog
industrijskog zapoljavanja, zato to se sma-
njuju resursi koji dolaze iz osiguravajuih do-
prinosa, zbog vjerojatnosti da e vei dio re-
sursa morati dolaziti iz opih poreza te zbog
poveanja populacije koja malo doprinosi, a
potrebuje dugotrajne transfere (str. 200). Guy
Standing u svom lanku daje pregled raz-voja
socijalne politike u veini postkomuni-stikih
zemalja.
Slijedi lanak Boba Deacona i Michelle
Hulsoma Nastajanje postkomunistike soci-
jalne politike: uloga meunarodnih agencija
(str. 205-227). U lanku se govori o djelovanju
svjetskih agencija, kao to su Svjetska banka,
Meunarodni monetarni fond, Europska unija,
Vijee Europe, i o njihovu utjecaju na razvoj
socijalne politike u postkomunistikim zem-
ljama. Autori su uvjereni da se proces donoe-
nja politikih odluka u Srednjoj i Istonoj Eu-
ropi, te zemljama biveg Sovjetskog Saveza
rabi kao testno polje za ideje o budunosti
socijalne politike u svijetu. Deacon i Hulse
zakljuuju da je mogue identificirati irok
opseg preskripcija o socijalnoj politici koje
dolaze ili iz jednog od postojeih svjetova so-
cijalnog kapitalizma, ili iz nastajuega post-
fordistikog socijalnog svijeta (str. 225).
Deacon i Hulsom su u ovome radu opisali, na
razini ope socijalne politike i na detaljnoj ra-
zini dohodovne politike, preskripcije koje
uzorku od etiri zemlje srednje i istone Euro-
pe i biveg Sovjetskog Saveza nudi 6 meuna-
rodnih organizacija: MOR, MMF, EU, OECD,
VE i Svjetska banka. Zakljuujemo da je mo-
gue identificirati iroki opseg preskripcija o
socijalnoj politici koje dolaze ili iz jednog od
postojeih svjetova socijalnog kapitalizma ...
ili iz nastajueg postfordistikog socijalnog
svijeta ... Te nastajue svjetove karakterizira-
mo ili kao socijalni liberalizam, tj. liberalizam
sa sigurnosnom mreom, ili kao futuristiki
svijet, unutar je koncept graanskog dohotka
kljuni element. (str. 225)
Posljednji je lanak Reforma socijalnog
sektora u postsocijalistikim zemljama: nor-
mativni pristup (str. 229-265) Janosa Kornaia.
Kornai pie o principima koji nas trebaju vo-
diti u reformi socijalnog sektora. Autor u stu-
diji izlae ukupno devet principa. To su prin-
cipi koji se odnose na fundamentalne vrijed-
nosti, a prezentirani su u poglavlju Etiki po-
stulati (nezavisnost pojedinca i solidarnost).
Poglavlje Poeljna obiljeja institucija i ko-
ordinativnih mehanizama bavi se poeljnim
osobinama institucija reformiranog socijalnog
sektora (natjecanje, inicijative, nova uloga dr-
ave, transparentnost, vremenski zahtjev pro-
grama). Slijedi poglavlje Poeljni alokacijski
omjeri, u kojem Kornai razmatra poeljne
alokacijske omjere u socijalnom sektoru i na-
vodi osmi i deveti princip, skladan rast i odr-
ivo financiranje. Principi od 1 do 9 se nado-
punjuju. to se jedan primjenjuje potpunije, to
je lake primjenjivati drugi, smatra Kornai i
zakljuuje: Devet principa u ovoj studiji nije
vezano ni za koju partiju u Maarskoj ili drug-
dje u postsocijalistikim zemljama. Njih se ne
moe svrstavati na uobiajen nain. Oni nisu
ni lijevi ni desni ili, da upotrijebim ameri-
ku terminologiju, oni se ne podudaraju s
onima to podupiru tradicionalne liberalne ili
konzervativne ideje... Studija se, takoer,
ograuje od hladnokrvnog radikalizma koji bi
poruio sva dostignua socijalne drave i ide-
ologa koji su nekritiki neskloni prema dravi,
a naklonjeni tritu. Skup od devet principa
predstavlja specifinu centristiku poziciju i,
makar je razgranien od ljevice i desnice, crpi
znaajne ideje i prijedloge od obiju (str. 262-
263).
Tekstovi objavljeni u zborniku Globaliza-
cija i socijalna drava u izdanju Revije za so-
cijalnu politiku i Saveza samostalnih sindikata
Hrvatske mogu pomoi razvoju rasprave o
svim pitanjima aktualnog drutvenog razvoja.
Svi radovi su izvorno napisani na engleskom i
prevedeni na hrvatski jezik. Socijalno pitanje,
kao to i sam urednik naglaava, nije samo
pitanje slaborazvijenih zemalja Treega svije-
ta. Socijalno pitanje se dakle ne odnosi samo

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVI, (1999.), br. 1, str. 245261

248

na nerazvijene ili slabo razvijene zemlje ve je
zapravo krucijalno pitanje i tzv. bogatih ze-
malja. Upravo o tome govori injenica da se
za podruje socijalne politike razvija interes
akademske zajednice, a o tome zasigurno
svjedoi i pojava ovog zbornika, koji e dobro
doi ne samo strunjacima i slubama u polju
socijalnog rada nego i studentima socijalnih
znanosti i svima koji se zanimaju za problema-
tiku socijalne drave u suvremenom svijetu.

Ana Paanin

Prikaz


Robert A. Dahl

Poliarhija. Participacija i opozicija

Politika kultura, Zagreb, 1998.
(prijevod: Mijo Pavi, pogovor: Tomo
Jantol)

Robert A. Dahl je ugledni ameriki polito-
log, koji je najvei doprinos dao na podruju
empirijskog istraivanja demokracije, pa ga se
smatra i vodeim suvremenim teoretiarom
demokracije. U veini svojih knjiga Dahl go-
lemi sklop pitanj demokracije promatra s ob-
zirom na moda najvaniji njihov aspekt: od-
nos vladajuih garnitura i opozicije, koji za
Dahla predstavlja svojevrsni lakmus-papir u
istraivanju demokracij (i demokracije uop-
e), kako onom empirijsko-analitikom, tako i
teoretsko-sintetizirajuem. Tako meu njego-
vim djelima nalazimo jedno koje nosi ekspli-
citan naslov Reimi i opozicije, ali i ova knjiga
Poliarhija, koja je na engleskom objavljena
1971., a na hrvatskom se pojavljuje u izdanju
Politike kulture pitanja demokracije raz-
matra unutar toga zadanog okvira.
U dananje vrijeme, kada i one najivlje i
najtemeljitije rasprave o demokraciji sm po-
jam demokracije uzimaju kao samorazumljiv,
Dahlova knjiga predstavlja dragocjeno i pa-
nje vrijedno tivo, budui da zahtijeva i pro-
vodi vraanje sadraju pojma demokracije, i to
ne samo zbog terminoloke preciznosti ve i
zbog konzekvencija koje takvo pojmovno pre-
ciziranje ima za konkretno politiko djelova-
nje.
Demokracija, na nain na koji je Dahl po-
ima, podrazumijeva politiki sustav u kojemu
je jedna od znaajki posvemanja ili gotovo
posvemanja prijemljivost za sve njegove gra-
ane (11). Kao takva, demokracija danas nig-
dje u svijetu ne postoji u istom obliku. No, to
ne znai da se pojam demokracije mora odba-
citi. Naprotiv, demokracija, prema Dahlu, u
smislu ideala, moe posluiti kao osnova za
izmjeru stupnja do kojega se razliiti sustavi
pribliavaju toj teoretskoj granici (12).
Valja imati na umu da cijela Dahlova ar-
gumentacija poiva na jo jednom samoogra-
niavanju razmatranja. Naime, kao i uvodne
napomene i objanjenja vezana za demokra-
ciju, i analize te zakljuci u daljnjem tijeku
knjige odnose se kako Dahl napominje
samo na dravne vladavine (drave, odno-
sno reime), a ne na nie razine upravljanja,
kao to su, primjerice, poduzea, radniki sin-
dikati, opinske uprave, vjerske zajednice ili
obrazovne ustanove.
Postavivi demokraciju taj dostini, ali
jo nedosegnuti ideal kao osnovu po kojoj se
mjeri stupanj demokratinosti nekog reima,
Dahl utvruje jo jedno preciznije mjerilo koje
istie ak i u naslovu ove knjige. Radi se, nai-
me, o dva svojstva demokracije i manje ili vie
demokratiziranih drutava, a to su: participa-
cija kao obuhvatno pravo sudjelovanja u
vlasti, tj. pravo glasa, i opozicija, odnosno
javno osporavanje (contestation) vlasti. Dahl-
ova napomena, vezana za ove sastavnice de-
mokratinosti ili nedemokratinosti pojedinih
reima, skree pozornost na to da ni participa-
cija ni opozicija ne jame same po sebi ili
svaka za sebe visoku demokratinost nekog
reima, to dokazuju primjeri vicarske, u
kojoj enski dio stanovnitva (barem u vrijeme
kada Dahl pie knjigu) nema pravo glasa, ali
se (po mogunosti javnog osporavanja) smatra
visokodemokratiziranom dravom, i primjer
SSSR-a, u kojemu je, dodue, postojalo ope
pravo glasa, ali nikakva mogunost javnog os-
poravanja, to je karakteristika krajnje nede-
mokratiziranih reima (14).

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVI, (1999.), br. 1, str. 245261

249

Definirajui tako organon svoga ponajprije
empirijskog istraivanja, Dahl dolazi do naj-
preciznijeg i objedinjujueg pojma svoje
knjige, a to je poliarhija. Poliarhija je, prema
Dahlovoj definiciji, relativno (ali ne-potpuno)
demokratski reim; reim koji obu-hvaa zna-
ajan dio populacije i znaajno je liberaliziran,
tj. izvanredno obuhvatan i veo-ma otvoren
javnom osporavanju (17). Tako-er, na dru-
gom mjestu, Dahl kae da je poli-arhija onaj
reim na razini itave drave u ko-jem je, na
dulje vrijeme, mogunost javnog osporavanja
dostupna velikom dijelu stanovnitva (184).
S obzirom na dosad navedene teme de-
mokraciju, participaciju i opoziciju, te poliar-
hiju Dahl kljuni problem svoje knjige, a to
je proces demokratizacije, saima u tri povi-
jesna preobraaja, koja nisu samo dio povijesti
ovjeanstva ili politikih ustrojstava, ve su i
danas (kao to e, vrlo izgledno, i nadalje biti)
jo uvijek na djelu. Prvi od tih povijesnih pre-
obraaja se tie prelaska hegemonija i oligar-
hija s politikom konkurencijom u gotovo-po-
liarhije; drugi pretpostavlja transformaciju
gotovo-poliarhija u potpune poliarhije; a tre-
im korakom procesa Dahl smatra daljnju de-
mokratizaciju poliarhija (19). Iako za svaku
poliarhiju trei preobraaj predstavlja zadau
koju uvijek treba imati na umu, za veinu dr-
ava u svijetu, pa onda i za temu Dahlove
knjige, najbitnije su prve dvije preobrazbe.
Dahlovo polazite zapravo je pitanje o nainu
preobrazbe reima u kojem protivnici vlasti
nemaju mogunost organiziranog i javnog sup-
rotstavljanja vlasti.
Znanstvenu, analitiku upornost Dahlovog
istraivanja pokazuje poglavlje u kojem on ve
u naslovu postavlja pitanje: Je li poliarhija
uope vana?, to znai: treba li uope i
ako treba, zato ustrajavati u uvijek veem
demokratiziranju nekog reima? Ovo pitanje
zazvuat e poznato hrvatskom itatelju, jer se
svim, ili gotovo svim, graanima Hrvatske ba-
rem latentno postavlja. Zato bismo, naime,
uope mijenjali reime, kada su na koncu svi
isti i kada se zapravo mijenjaju samo strukture
vlasti ili pojedinci u njoj? No, Dahl ovo pita-
nje postavlja samo iz razloga to eli na njega
odgovoriti potvrdno, odnosno na osnovu
empirijski iznaenih rezultata poantirati u
korist poliarhije. Stoga prigovore politikih
pesimista (kakva je, barem kod nas, veina
graana) Dahl otklanja navoenjem konkret-
nih primjera i rezultata istraivanja koji govo-
re u prilog poliarhiji. Upravo u tome krije se
najvea vrijednost Dahlove pozicije: on se ne
zalae za poliarhiju (u smislu zajapurenog
propagiranja i bezrezervne podrke), ve nas-
toji pokazati (i majeutiki dovesti i itatelja do
zakljuka) da je poliarhija korisna i bolja od
drugih, istih ili mijeanih, sistema, kao to su
hegemonija, oligarhija i drugi. Mehanizmi po-
liarhije omoguuju vee liberalne slobode
nego drugi tipovi vlasti, slobode koje su goto-
vo samorazumljivo u civiliziranom svijetu pri-
hvaene kao vrijednosti. Protuprimjere svome
stavu Dahl daje sam kada kae da i potpuna
poliarhija zahtijeva daljnju demokraciju, i da
je poliarhija samo u veini sluajeva i naj-
ee poeljna zamjena za hegemoniju, ovis-
no o konkretnim povijesnim i drugim uvjetima
u pojedinim dravama. Iz tih razloga, poliar-
hija nije niti povijesna nunost (kao da bi sve
hegemonije jednom morale postati poliarhije),
a nije povijesno nuno niti potpuno demokra-
tiziranje poliarhije (ve je mogu ak i obrnuti
smjer kretanja procesa demokratizacije).
Kako je poliarhija zapravo teko ostvariva,
jer se teko sklapaju svi uvjeti koji omoguuju
njezinu uspostavu, Dahl navodi sedam skupo-
va uvjeta, ije posljedice omoguuju ili one-
moguuju stvaranje poliarhije. Tih sedam sku-
pova uvjeta jesu: 1. povijesni tokovi; 2. stu-
panj koncentracije u drutveno-ekonomskom
poretku; 3. stupanj drutveno-ekonomskog
razvitka; 4. problem jednakosti i nejednakosti;
5. subkulturalne podjele; 6. uvjerenja politi-
kih aktivista i 7. dominacija jedne drave nad
drugom, tj. inozemna kontrola. Ovih sedam
toaka predstavlja daljnju strukturu Dahlove
knjige, odnosno teme koje on do zakljunih
poglavlja slijedi i razmatra.
U poglavlju Teorija: saetak i tipologija
(184 i d.), Dahl na osnovi onoga to je naj-
prije empirijski istraeno, a potom iz rezultat
zakljueno pravi tipologiju, te razliite dra-
ve svijeta organizira prema ovim varijablama.
U tom se poglavlju nalazi i saeto objanjenje
njegove metode, razlozi zbog kojih se odluio
ba za nju, te njegova ocjena vlastite metode
rada. Dahl u skladu s nainom svoga rada,
nigdje u knjizi, pa ni u njezinim zakljunim

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVI, (1999.), br. 1, str. 245261

250

poglavljima, ne daje smjele prognoze, jer je
svjestan da se one ne samo ne mogu nikada
dati s potpunom sigurnou nego ni podatci
koje je on koristio nisu dovoljni (188, 220).
No, ipak, u poglavlju koje nosi naslov Post
scriptum, oprezno iznosi neke strategije bu-
dueg razvoja, tj. izvodi zakljuke iz dosada-
nje, kako on kae, openite argumetacije
(koja, valja napomenuti, uope nije openita i
naelna, ve vrlo konkretna), zakljuke koji bi
mogli biti od koristi u buduem praktinom
djelovanju (189). Naime, on kae kako ova
knjiga, a naroito ovo poglavlje, nudi neke
strategije koje bi mogle pomoi zamiljenom
novatoru eljnom da u nekoj zemlji promijeni
reim. No, pritom Dahl ne nudi (niti to moe, s
obzirom na uvijek jedinstvene osobne, nacio-
nalne i povijesne situacije) taktiku eljenog
prijelaza u poliarhiju (195) .
Ovaj bi dio knjige trebao zadovoljiti i one
koji bi mu mogli prigovoriti na dugim anali-
zama, koje zapravo nisu suvie zagledane u
budunost. Dahl je, naime, strogo znanstveno
nainio analizu postojeeg stanja, u kojoj tran-
sparentnima postaju sve prednosti poliarhije
(ali i njezini nedostatci), ostavljajui itatelji-
ma i drugim znanstvenicima da ih dalje razvi-
jaju, ak i na nain domiljanja taktika budu-
eg razvoja. Dahlova Poliarhija, kao svoje-
vrsna abeceda demokracije, nije proroka
knjiga, ali bi za proroke mogla biti korisna. I
ne samo za proroke, koji bi je uostalom teko i
uzeli u obzir, ve i za sve one koji ve odlu-
uju na dravnim razinama, odnosno za sve
one koji mogu i trebaju odluivati, te za sve
one koji bi to htjeli. Naravno da ova preporuka
vrijedi i za nae prilike. Naime, situacija u
kojoj se nalazi naa demokracija (prema
Dahlu: demokracija) vodi nas zakljuku da
bi barem neki dijelovi ove knjige (u kojima
Dahl upozorava na prednosti poliarhije i, to je
jo vanije, na mehanizme kojima se ona moe
uspostaviti i usavriti) bili u izvjesnim krugo-
vima u Hrvatskoj mnogo korisnije tivo od da-
nas tako utjecajnog Huntigtonovog Sukoba ci-
vilizacija.

Hrvoje Juri


Prikaz


Peter J. Euben

Corrupting youth: Political
Education, Democratic Culture, and
Political Theory

Princeton University Press, Princeton,
1997., str. 272

Peter J. Euben, ameriki profesor politi-
kih znanosti na kalifornijskom sveuilitu,
manje je poznat hrvatskoj politolokoj javno-
sti, no u SAD je objavio niz zapaenih radova
o pitanjima demokracije, politike teorije i
politikog obrazovanja (The Tragedy of Poli-
tical Theory: The Road Not Taken, Athenian
Political Thought and the Reconstitution of
American Democracy). I u knjizi Corrupting
youth bavi se istom tematikom, ali to ini na
jedan osobit nain, o emu sam u predgovoru
knjige kae: It does so in a particular if not
peculiar way. Naime, u ovom radu Euben
probleme politike znanosti, demokracije i
politikog obrazovanja, s kojima se susreemo
danas, promatra kroz prizmu prouavanja
Sokratove i Platonove filozofije, analize aten-
ske demokracije, te iitavanja klasinih
grkih drama.
Knjiga je podijeljena u devet poglavlja
koje u zajedniku cjelinu vee tematika
prouavanja sloenih veza i odnosa izmeu
filozofije, demokracije, politike znanosti i
politikog obrazovanja, no i svako poglavlje
moe se itati kao zasebni esej koji obrauje
pojedini specifini problem.
Prvo poglavlje, Imploding the Canon: The
Reform of Education and the War over Cul-
ture, posluilo je Eubenu za izlaganje polazi-
ne toke. Prema autoru, ameriko se drutvo
danas nalazi u jednoj novoj situaciji. U pro-
teklom stoljeu Amerikanci su se uvijek
definirali kao antipod nekoj drugoj ideologiji,
pa su svoj identitet vidjeli kao antitezu milita-
rizmu, faizmu i komunizmu. Zavretkom
hladnog rata problem odreivanja identiteta,
samoidentifikacije, izbio je u prvi plan i stvo-

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVI, (1999.), br. 1, str. 245261

251

rio problem fragmentacije amerikog drutva.
Naime, po Eubenu, danas sve manji broj
Amerikanaca pronalazi svoj identitet u pri-
padnosti graanskom drutvu, a sve ih vie
svoju primarnu identifikaciju nalazi kroz etni-
ki, rasni ili spolni identitet. Izmeu ovih dviju
koncepcija vodi se svojevrsni kulturni rat
koji prijeti da ugrozi stabilnost demokracije.
Kako na ovaj sukob reagira obrazovanje, prije
svega politiko obrazovanje, te kakva bi
openito trebala biti uloga politikog obrazo-
vanja u demokratskim politikim sustavima
pitanja, su o kojima Euben pie u svojoj knjizi.
Corrupting Socrates naslov je drugog po-
glavlja u kojem autor iznosi svoje vienje biti
politikog obrazovanja i izlae argumente koji
dokazuju neophodnost postojanja takvog obra-
zovanja. Pri tome polazi od Platonovog djela
Obrana Sokratova, u kojem Sokrat iznosi
svoju koncepciju o nerefleksivnom, nepro-
miljajuem ivotu kao ivotu nedostojnom
ljudskog ivljenja. Prema Sokratu, samo raz-
miljajui, propitkujui svoj ivot u kontekstu
ivota drugih moi emo razmiljati uope.
Euben smatra da se ova Sokratova koncepcija
misleeg ivljenja moe prenijeti i na poli-
tiko obrazovanje te dri da jezgru politikog
obrazovanja treba initi razvijanje jedne spe-
cifine vrste miljenja koju naziva represen-
tative thinking str. 34-38). Osnovna odlika
ove vrste razmiljanja jest da ovjek pri sa-
gledavanju neke situacije sebi predoi, pre-
zentira, stajalita drugih ljudi. to si vie ra-
zliitih stajalita drugih ljudi moemo predo-
iti dok razmiljamo o nekom problemu, i to
bolje moemo zamisliti kako bi se mi osjeali
na njihovom mjestu, vredniji e biti i na ko-
nani zakljuak, nae miljenje. Promoviranje
ovakova naina razmiljanja po autoru je naj-
sigurniji vodi za politiko obrazovanje graana.
Drugi dio poglavlja donosi argumentaciju
u prilog nunosti politikog obrazovanja za
odravanje stabilne demokracije, to politiko
obrazovanje ini putem razvijanja graanske
kulture koja podrava demokraciju. Demo-
kratsko funkcioniranje drave po Eubenu tako
vie poiva na uspjehu politikog obrazovanja
da stvori podupiruu kulturu, nego na pojedi-
nim institucionalnim aranmanima, kao to su
podjela moi, ili postojanje povelje o ljudskim
pravima.
The Battle of Salamis and the Origins of
Political Theory, tree je poglavlje u kojem
Euben nastavlja eksplikaciju teze o nunosti
postojanja politikog obrazovanja i demokrat-
ske politike kulture za uspjeno funkcionira-
nje demokracije. Kao primjer za to posluio
mu je jedan povijesni dogaaj, pomorska bitka
iz 480.g. prije Krista, u kojoj su se sukobili
helenski savez pod vodstvom Atene i
Perzijanci. Grci su tom prilikom pobijedili
brojano nadmone Perzijance, a Euben ovu
pobjedu objanjava razlikom u politikim
kulturama sukobljenih strana. Perzijanci
smatraju da mo poiva na materijalnoj snazi i
odlunom voi koji donosi sve odluke, dok
Grci imaju drukije poimanje politike u
sreditu kojeg je sloboda pojedinca. Ovdje
sloboda ne znai puku odsutnost tiranije, ve
aktivnu participaciju ljudi u javnom ivotu i
mogunost da se ivi prema zakonima koji se
donose kolektivnom akcijom. Tako je po
Eubenu grka mo bila funkcija grke slobo-
de, to jest demokratske politike kulture.
etvrto poglavlje ima naslov Democratic
Accountabiltiy and Socratic Dialectic, a u
njemu Euben eli pokazati kako nam
ostavtina atenske demokracije moe pomoi
u razmiljanju o vlastitim problemima. Ovu
nam analogiju pokazuje na problemu kontroli-
ranja nositelja vlasti. Dokimasia i euthunai
(str. 92-97) procesi su kojima se u demokrat-
skoj Ateni osiguravala kontrola nad nositelji-
ma vlasti. Svaki se kandidat za neku javnu
slubu prije preuzimanja te slube, kao i
neposredno nakon njezina naputanja, morao
podvrgnuti sudu porote izabrane od strane
naroda. Svaki graanin mogao je biti izabran
ili za porotnika ili za slubenika, to je dovo-
dilo do meusobne odgovornosti. Ovo iroko
ukljuivanje graana u kontrolu nositelja vla-
sti i uspostava institucije odgovornosti na tim
osnovama proces je demokratizacije politike
koji obiljeava Atenu petog stoljea prije
Krista. Dvadeset pet stoljea kasnije politika,
prema Eubenu, ide suprotnim smjerom, smje-
rom svojevrsne elitizacije politike. Graani
modernih drava suoeni su s monim elitama
koje graanima suavaju prostor javne debate
te postupno ele odbaciti instituciju odgovor-
nosti, o emu Euben kae: Indeed, we could
argue that in the narrowing of public space and
discourse, we are witnessing a process that

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVI, (1999.), br. 1, str. 245261

252

precisely reverses the movement toward
democratization that occurred in Athens in the
fifth century B.C. (str. 99)
U petom poglavlju, When There Are Gray
Skies: Aristophanes' Clouds and the Politi-
cal Education of Democratic Citizens, autor
ponovo govori o specifinostima atenske de-
mokracije. Ukazuje na jednu posebnu vrstu
politike edukacije koja je tamo postojala, a to
su grke drame. Ovu tezu objanjava analizom
Aristofanove komedije Oblaci i Sofoklove
tragedije Antigona. Festivali drame pruali su
Grcima prostor i vrijeme da pogledaju na
svoje svakodnevne odluke jasnije nego to to
pritisak svakodnevne politike doputa. Drame
su obraivale razliita politika pitanja koja su
u prolosti bila predmetom rasprave, a
ponovnim sagledavanjem odluka i rezultata tih
odluka pruala se graanima mogunost da
kritiki promisle i ocijene svoje postupke.
Takvim promoviranjem naina miljenja koje
je nuno za demokraciju, drame su, po Eu-
benu, bile jedan od najvanijih politikih edu-
katora Atene.
Antigone and the Languages of Politics
naslov je estog poglavlja u kojem Euben
obrauje, po njemu, jedno od najvanijih pi-
tanja moderne politike, pitanje politikog
jezika i politikog govora. On dri da se u
svakoj vrsti govora javljaju situacije kad ljudi,
koristei isti jezik, razumijevaju potpuno
razliite, ak nepomirljive stvari. Kako je go-
vor, uz akciju, sredinja karakteristika politike,
ova pojava nemogunosti komunikacije bit e
nuna popratna pojava politikih procesa.
Autor kao ilustraciju ponovo uzima dramu
Antigona u kojoj dva glavna lika, Antigona i
Kreont, koristei se istim jezikom, uspo-
stavljaju potpuno razliite, konkurirajue
definicije pojmova kao to su zakon, prijatelj-
stvo, ast, itd. Problem politike komunikacije
u naem vremenu je pojaan tenjama profe-
sionalnih politiara da iskoriste govor kao
sredstvo manipulacije, pa tako oni manipuli-
raju rijeima, a jezik je, na nain kako ga oni
koriste, daleko od toga da bude neutralno
oruje promiljanja.
U sedmom poglavlju, naslovljenom
Oedipean Complexities and Political Science:
Tragedy and the Search for Knowledge, Euben
slijedei svoj pristup o politikoj kulturi kao
osnovnoj determinanti efikasnog funkcionira-
nja demokracije daje kritiku jednoga drugog
pristupa prouavanju politike i demokracije,
teorije racionalnog izbora. I ovaj se put poslu-
io grkom dramom, Sofoklovim Kraljem
Edipom. Glavni lik drame je Edip, kralj Tebe,
ovjek koji svijet oko sebe sagledava racional-
no, a njegova apstraktna i generalizirajua in-
teligencija omoguava mu da uvijek donosi is-
pravne odluke. No on je i ovjek koji zanema-
ruje svoju prolost i svoj identitet, to ga na
koncu vodi traginom kraju. Za Eubena je
Edip simbol mita racionalnosti, a njegove ka-
rakteristike najbolje opisuju odlike pobornika
teorije racionalnog izbora. Teorija racionalnog
izbora vidi ovjeka kao pojedinca, ije pona-
anje je voeno njegovim interesom i svjesnim
izborom, koji posjeduje dobro ustrojeni i or-
ganizirani sustav preferencija i matematikih
vjetina koje mu omoguavaju izraunavanje
najboljeg izbora izmeu moguih alternativa.
Po autoru, ova postavka je neodriva, jer se u
tumaenju ljudskog ponaanja odbacuje uloga
prolosti, zanemaruje tradicija, te minimalizira
ili potpuno odbacuje snaga kulture nekog dru-
tva. Ekonomski pristup analizi politikog
pona-anja, oslanjajui se na metode apstrak-
cije i generalizacije, a odbacujui kulturne
speci-finosti drutva, dao je prikaz svijeta
koji, po Eubenu, u stvarnosti ne postoji.
The Gorgias, Socratic Dialectic, and
the Education of Democratic Citizens naslov
je osmog poglavlja u kojem se autor vraa na
pitanje obrazovanja za demokraciju. Ovdje
eli razmotriti problem modernog obrazovanja
za demokraciju, to jest razlike izmeu politi-
kog i politiziranog obrazovanja, pri emu pod
politiziranim obrazovanjem podrazumijeva
politiku indoktrinaciju. Problem otvara anali-
zom Platonovog dijaloga Gorgija u kojem So-
krat i Gorgija vode raspravu o mogunosti
obrazovanja ovjeka. Za Eubena oni svojim
razlikama u stajalitima predstavljaju paradig-
me razlika obrazovanja i indoktrinacije. Gor-
gija svojim inzistiranjem na tome da postoje
sredstva i metode pomou kojih se svaki gra-
anin moe oblikovati u eljenom obliku,
predstavlja anticipaciju procesa koji se danas
pod krinkom edukacije za demokraciju nude
mladima. Uenici se smatraju pasivnim objek-
tima koje se moe modelirati prema nekom
nacrtu dobrog drutva. to se ui, tko pouava

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVI, (1999.), br. 1, str. 245261

253

i kad se neto pouava, strogo je regulirano.
Nasuprot Gorgiji javlja se Sokrat koji, po Eu-
benu, predstavlja dobar primjer onoga to bi
politiko obrazovanje trebalo biti. Sokratovo
vienje ovjeka kao misleeg bia i njegovo
inzistiranje na filozofskoj raspravi Euben pre-
bacuje na prostor modernog obrazovanja, tako
da Sokratovo zagovaranje misleeg ivljenja
prevodi u zagovaranje odgoja mladih za
promiljanje svakodnevnih politikih procesa,
a Sokratovo isticanje rasprave obrazac je po
kojem u politikoj edukaciji mladih istie zna-
enje dijaloga koji je, po njemu, zanemaren.
Posljednje poglavlje pod naslovom The
Protagoras and the Political Education of
Democratic Citizens predstavlja saetak pret-
hodnih dijelova knjige. U ovom poglavlju au-
tor analizira Platonov dijalog Protagora, po
miljenju Eubena najsloenije i najslojevitije
Platonovo djelo, ime eli pokazati svu
sloenost i slojevitost problematike politikog
obrazovanja. ovjek svoju kulturu stjee so-
cijalizacijom, politiku kulturu stjee politi-
kom socijalizacijom, no hoe li ta politika
kultura biti sposobna za podravanje demo-
kracije, ovisi prije svega o sposobnostima
drutva da u okviru politike socijalizacije or-
ganizira efikasno i svrhovito politiko obrazo-
vanje koje e kod graana razviti demokratske
dispozicije. Demokracija je krhka tvorevina, a
obrazovanje je nain da je osnaimo, pa tako
Euben u posljednjoj reenici knjige kae:
democracy is a wager and education the
means of winning it (str. 266).
Corrupting youth knjiga je koja na za-
nimljiv nain tematizira probleme suvremene
politike znanosti, prije svega problem poli-
tikog obrazovanja. Povijesno-filozofska
analiza posluila je Eubenu za razmiljanje o
aktualnim politikim problemima. Autor
problemima koje otvara ne pristupa analitiki,
ve deskriptivno, to proizlazi iz logike same
autorove intencije. Glavni cilj mu nije detaljno
analizirati pojedine probleme, ve ukazi-
vanjem na njih potaknuti dalje rasprave.
Eubenova knjiga moe posluiti kao dobar
putokaz za razmiljanje o poloaju i znaenju
politikog obrazovanja u okviru politike zna-
nosti.
Berto alaj
Prikaz


Stanley A. Renshon

High Hopes The Clinton Presidency
and the Politics of Ambition

New York University Press, New York &
London 1996., str. 402

U meunarodnim krugovima uobiajeno je
da se jo za vrijeme predsjednikog mandata
pojave brojna djela u kojima se analizira,
procjenjuje rad postojeeg efa drave, vred-
nuju njegovi politiki potezi i njihove konze-
kvencije na domaoj i inozemnoj politikoj
sceni, trae potankosti iz njegove biografije i
privatnog ivota, intrigantne za iroku javnost.
Predsjednik i administracija SAD-a dodatno su
interesantni, jer zbog svoga istaknutog po-
litiko-pravnog poloaja i organizacije izvrne
vlasti u SAD-u, predsjednik je stvarni ef dr-
ave koji rukovodi unutarnjom i vanjskom po-
litikom, te donosi odluke koje mogu biti sud-
bonosne za cijelu naciju, a kako se radi o naj-
monijoj dravi svijeta, i meunarodnu zajed-
nicu u cjelini.
Pojaani interes za etrdeset drugog ame-
rikog predsjednika, Billa Clintona, uzroko-
van je svakako njegovim predsjednikim ak-
tivnostima u posthladnoratovskim uvjetima,
ali dijelom i skandalima u koje je upleten.
Djelo High Hopes The Clinton Presi-
dency and the Politics of Ambition nastalo je
nakon to je Bill Clinton po drugi put inaugu-
riran u Bijeloj kui. Od ubojstva Johna F.
Kennedyja, etiri amerika predsjednika
Johnson, Ford, Carter, Bush (ne raunajui
Nixona koji je morao dati ostavku), nisu us-
pjela dobiti drugi mandat. Za razliku od broj-
nih djela o Billu Clintonu, koja su nedavno
preplavila zapadna trita, a bave se uglavnom
njegovim djetinjstvom, kolovanjem i seksu-
alnim skandalima, knjiga High Hopes The
Clinton Presidency and the Politics of Ambi-
tion govori o Clintonovom predsjednikova-
nju. Kroz pet poglavlja: Presidents Psihology
and the Public; The Character of Bill Clinton;

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVI, (1999.), br. 1, str. 245261

254

Growing up, coming of age; The Political
Consequences of Character; Conclusion, autor
provodi neuobiajenu, zanimljivu analizu od-
nosa Clintonova karaktera, ideala, ambicija i
efektivnosti njegove vladavine, uzimajui u
obzir promijenjeno ameriko i internacionalno
ozraje.
Autor smatra da je za vladavinu Billa
Clintona njegova osobnost bitna kao ni za
jednog amerikog predsjednika do sada, jer je
on doao na vlast u prekretnici amerike i
svjetske povijesti, kada su SAD bile suoene s
velikim ekonomskim i socijalnim problemima
te nejedinstvenom, neefikasnom administra-
cijom. Sam naslov knjige High Hopes po
njemu jasno simbolizira to amerika javnost
oekuje od svoga predsjednika, a podnaslov
Politics of Ambition kljuni je element
osobnosti modernoga amerikog predsjednika
Clintona, spremnog da u interesu amerike
nacije adekvatno odgovori na sve novonastale
izazove procesa globalizacije.
Premda su Amerikanci iekivali s opti-
mizmom inauguraciju Billa Clintona, jer im je
njegovo samopouzdanje u predsjednikoj
kampanji dalo naslutiti da je upravo on
adekvatan, efektivan voa koji e se brinuti za
njih, danas su politiki analitiari i javnost
podijeljeni oko ocjene njegove vladavine. Dok
ga jedni hvale i odobravaju njegove politike
poteze, mnogi mu istovremeno ne vjeruju i
vehementno ga odbacuju. Stoga autor smatra
da e Clinton i nakon isteka svoga drugog
mandata najvjerojatnije ostati zapamen kao
najkontroverzniji ameriki predsjednik.
Jedino je Richard Nixon, nastavlja autor,
kojemu je Clinton na neki nain i slian,
uivao tako podijeljeno miljenje javnosti.
Najbitniji uzrok tome autor vidi u samoj pri-
rodi Billa Clintona. Opisujui njegov karakter,
Renshson naglaava Clintonovo lukavstvo,
upornost, angairanost, obrazovanost, sklonost
i talentiranost za politiku, elju za dokaziva-
njem, ambicioznost, odlunost da ostavi
osobni politiki peat, ali i brojne osobne i
politike mrlje i mane iz blie i daljnje
prolosti, koje sve uestalije izviru na povrinu
te ga konstantno prate kroz javni ivot i rad.
Njegovo predsjednikovanje kombinacija je
solidnog, kontinuiranog izvravanja
predsjednikih obveza i kontinuirane bor-be s
njegovim manama i mrljama iz pro-losti.
Opisujui takvo predsjednikovanje, pu-no
neprestanih uspona i padova, autor upo-
trebljava naziv divergentna evolucija pred-
sjednikovanja.
Kontroverznosti, kontradiktornosti Clinto-
novog karaktera ostavljaju traga i u odnosu i
suradnji s lanovima administracije. Njegov
nestrpljiv takmiarski ego, prenaglaena e-
lja za uspjehom, potreba da se neprestano
osjea posebno, te da u Bijeloj kui bude spe-
cijalan esto su zapreke za postizanje potreb-
nog konsenzusa na amerikoj politikoj sceni.
S obzirom na relativno bogato radno iskustvo
u javnim slubama i politiku karijeru prije
inauguracije za efa drave, prema autoru,
Clinton ima iznenaujue malo razumijeva-
nja za suradnike s kojima radi u Uredu, koji ga
okruuju i savjetuju.
S druge pak strane, ocjenjuje li se njegovo
predsjednikovanje po postignutim politikim
rezultatima (ekonomsko blagostanje, suficit
budeta, uspjenost Urugvajske runde prego-
vora GATT-a, uspjenost pregovora oko
NAFTA-e, reforme socijalne i vojne politike,
Haiti, Bosna, nova uloga NATO-a), tada se
Clinton svakako svrstava u red vrlo uspjenih
efova drava za ameriku naciju.
No, za autora sama inteligencija nije do-
voljna za uspjeno vladanje, ak ni tako luka-
vom predsjedniku kao to je Bill Clinton, ve
je za kvalitetno politiko odluivanje i spo-
sobnost da se dobije potrebna podrka Kon-
gresa i javnosti bitan i njegov karakterni in-
tegritet. Stoga se autor bavi Clintonovom
psihologijom i komparira neke odrednice nje-
gova karaktera s postojeim teorijama poli-
tikog vodstva.
Psiholoko-vrijednosni sklop predsjedni-
kovih ideala, ambicija, vjerovanja i najrazlii-
tijih karakternih osobina svakako nije odlu-
ujui za nain njegova vladanja, ali u cjelo-
kupnoj ocjeni mandata moe pomoi boljem
razumijevanju predsjednikovih uspjeha i pro-
maaja.
Zato je djelo High Hopes The Clinton
Presidency and the Politics of Ambition za-
nimljivo ne samo onima koji se profesionalno
bave amerikom politikom scenom, meuod-
nosom predsjednika i politikog sustava, ve i

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVI, (1999.), br. 1, str. 245261

255

irokom krugu itatelja koji e svakako nai
brojne zanimljivosti o predsjednikovanju efa
danas jedine dominantne svjetske sile.
Onima, pak, koje vie interesira sama bio-
grafija Billa Clintona, veza s Hillari Rodham
Clinton, njegove antivijetnamske aktivnosti,
tajni izlet u bivi SSSR, afera Whitewatter,
tijek predsjednike kampanje i usporedba s
nekim potezima protukandidata Busha, prepo-
ruujemo knjigu Clinton Confidential, auto-
ra Georga Carpozia, Emery Dalton Books,
California, 1995.

Lidija ehuli

Prikaz


Stanko Nick

Diplomacija metode i tehnike

Barbat, Zagreb 1997.

Posljednjih nekoliko godina obiljeeno je
znaajnom osjetljivou hrvatskog drutva
prema diplomaciji. Budui da je Hrvatska
nakon osamostaljivanja morala stvoriti vlastite
diplomate, 1991. u sklopu Ministarstva
vanjskih poslova Republike Hrvatske poela je
djelovati diplomatska kola, koja je
1995.prerasla u Diplomatsku akademiju; 1994.
objavljena je Politika i diplomacija Radovana
Vukadinovia, 1995. Diplomatsko i
konzularno pravo Svjetlana Berkovia i Di-
plomatski protokol Marija Mikolia, a 1996.
preveden je i rasprodan Felthamov Diplomat-
ski prirunik (Diplomatic Handbook). Nave-
dene knjige pomogle su autoru odrediti okvire
rada i u stanovitoj se mjeri poklapaju s
materijalom knjige Diplomacija metode i
tehnike.
Autor, dr. Stanko Nick, veleposlanik je i
pravni savjetnik u Ministarstvu vanjskih
poslova Republike Hrvatske, a ujedno i pre-
dava na poslijediplomskom studiju meuna-
rodnih odnosa na Fakultetu politikih zna-
nosti, te Diplomatskoj akademiji i vojnom
uilitu Petar Zrinski. U predgovoru je sam
autor objasnio kako je knjiga ponajprije pisana
za polaznike Diplomatske akademije i
studente Fakulteta politikih znanosti, te da je
u tom svojstvu i dobila status udbenika.
Druga joj je namjera da mladim hrvatskim
diplomatskim kadrovima poslui kao praktini
prirunik, te da koristi svima onima koji su po
svojem poslu, hobiju ili osobnom zanimanju
upueni na komuniciranje s inozemstvom i
strancima.
Diplomacija metode i tehnika podijelje-
na je na dva dijela, na sedam glava teksta i
priloge, u kojima se nalaze autentini materi-
jali (note, memorandumi, aide-memoire, pi-
sma ministra, non paper, punomoi, pismo
zahvale, deklaracije, rezolucije, podsjetnik za
pripremu dolaska strane delegacije, podsjetnici
traenja podrke pred izbore, kurirska pisma,
te korespondencija UN na engleskom i
francuskom). Knjiga se bavi diplomacijm kao
vjetinom i diplomacijom kao metodama rada.
Prva glava Diplomacija i diplomati obja-
njava to je to diplomacija, kakav je profil
idealnog diplomata, kakva je koncepcija mo-
derne diplomacije; objanjava razliku profesi-
onalaca i onih drugih, te obrauje lokalne
obiaje i razlike (When in Rome, do as the
Romans do). Na samom poetku, autor nam
razbija iluzije o privlanosti diplomatskog
zvanja i razvija debatu je li bolje da diplo-
mati budu profesionalci ili ne? Dok se u
mnogim amerikim knjigama o diplomaciji
rabe nazivi karijerni i nekarijerni ambasador
ili diplomata, niz autora ne zazire od upotrebe
termina amater, a hrvatski zakon o vanjskim
poslovima sadri pojmove profesionalni i
ugovorni diplomati. Autor je sklon za-
kljuku da je nepravedno i pogreno tvrditi
kako su svi neprofesionalni diplomati a priori
slabiji od svojih kolega koji dolaze iz struke,
budui da amateri imaju neke prednosti nisu
optereeni fabriciranim koncepcijama, otvore-
niji su za nove ideje i fleksibilniji prema oko-
lini. S druge strane, nedostaje im zanat,
poznavanje brojnih pravila igre, spoznaja kako
se u kojoj situaciji postupa lege artis. Ako us-
piju prevladati nedostatke, mogu se koristiti
svojim prednostima, a ako ne od prednosti
nema nita a nedostatak ostaje, pogorava se i

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVI, (1999.), br. 1, str. 245261

256

pretvara u diletantizam, izaziva komplekse i
stvara ozbiljne probleme. Autor spominje i
psiholoki moment: Velika veina normalnih
ljudi ne bi niti pomislila da se, bez ikakvih
kvalifikacija i iskustava, upusti npr. u projek-
tiranje tunela pod kanalom La Manche, pri-
hvatiti komandu nad nuklearnom podmor-
nicom ili svojem djetetu izvriti trepanaciju
lubanje. Niti bi im itko normalan ponudio da
se takvog neeg prime. S druge strane, smatra
se sasvim normalnim da ti isti ljudi upravljaju
meudravnim odnosima, sklapaju meuna-
rodne ugovore, rjeavaju sporove i najizravnije
sudjeluju u odluivanju o stvarima rata i mira
(str 36.) Na kraju, smatra autor, sve se svodi
na jednostavnu podjelu: na dobre i loe
ambasadore, odnosno diplomate.
Organizacija i nain rada ministarstva
vanjskih poslova i diplomatsko-konzularnih
predstavnitva, druga je glava u kojoj nas
autor upoznaje sa sastavom MVP i diplomat-
sko-konzularnih predstavnitva, njihovim
funkcioniranjem i kontaktima; pravilima i
pravcima komuniciranja; praenjem zbivanja u
zemlji primateljici i izvjetavanjem, te od-
nosima u diplomatsko-konzularnom predstav-
nitvu. U ovom poglavlju autor nam objanja-
va pojmove terminus tehnicus koje
upotrebljava u knjizi, a koji nisu uobiajeni u
naoj praksi. Prvi termin su Ujedinjene
nacije. Autor tvrdi da termin Ujedinjeni
narodi nije toan i argumentira ga izvornim
tekstovima Povelje UN i prijevodima koji su
mu bili dostupni We people of the United
Nations; Nous, les peuples des Nations Unis;
itd., koji svi u prijevodu znae: Mi, narodi
Ujedinjenih nacija i u kojima se ne brkaju
pojmovi narod i nacija. Drugi pojam je
ambasador, tj. ambasada, za koje autor
smatara da su ispravni, za razliku od uobia-
jenog veleposlanstvo i veleposlanik. Au-
tor obrazlae da je zadnjih godina, u elji da
govorimo istim hrvatskim, stari naziv
poklisar zamijenjen slovenskim izrazom
veleposlanik, te da on ne vidi razlog da se
jedan meunarodni terminus tehnicus, zamje-
njuje stranom rijeju. Takav je primjer i termin
diplomatski kor, koji je preveden s
francuskog (corps diplomatique diplomatsko
tijelo), a isti smisao imaju i termini koji se
koriste u vanijim europskim jezicima (koji
imaju druge rijei za zbor, tj. pjevaku
druinu). Dr. S. Nick ne vidi razloga zato se u
Hrvatskoj koristi termin diplomatski zbor, a
ne kor.
Trea se glava zove Specifina podruja u
diplomaciji i objanjava ih, i to: vojnu, eko-
nomsku i kulturnu diplomaciju, kao i djelat-
nost ostalih specijalaca atae za rad, atae
za medije, atae za kolstvo, financijski atae,
poljoprivredni atae te religioznu i sportsku
diplomaciju.
U naine i sredstva diplomatskog komuni-
ciranja (glava 4.) spada usmeno komunicira-
nje, telefonski razgovor, pisano komuniciranje
i diplomatska korespondencija. Dok se za us-
menu komunikaciju moe rei da ini samu bit
diplomatskog zanata, pisana komunikacija i
korespondencija tipine su za diplomaciju i
imaju posebno znaenje sa stajalita diplo-
matske tehnike. Stoga nam autor i objanjava
tipove diplomatskog dopisivanja osobno
pismo, slubeno pismo, notu, verbalnu notu ili
notu u treem licu; memorandum, pro memo-
ria i aide-memoire; non-paper (primjeri se
nalaze u prilogu). Znanje stranih jezika smatra
se jednom od vanih oznaka profesionalnog
diplomata, a nepoznavanje jezika moe
uzrokovati velike nesporazume. Autor
odgova-ra na pitanje koliko bi jezika i koje
bi sve jezike dobar diplomata morao
poznavati? Zna-nje jednog jezika nije
dovoljno. Danas je naj-korisnije da prvi strani
jezik bude engleski; izbor drugog jezika ovisi
o afinitetima i struci, ali naelno preporuuje
francuski; za trei strani jezik preporuuje
neki egzotini jezik (kineski, arapski), jezik
susjeda ili korisni ta-lijanski, panjolski ili
njemaki; dok za dalj-nje uenje stranih jezika
nama ogranienja. Vano je da pravi
profesionalac nikad ne prestaje uiti.
Peta glava, Tehnika diplomatskog prego-
varanja, po ocjeni autora, najvaniji je dio
knjige. Diplomatske razgovore i pregovore
karakterizira injenica da sugovornici imaju
uglavnom precizirane instrukcije i unaprijed
zadana stajalita, svoj minimalni i maksimalni
cilj u ijem rasponu se i pokuavaju postii
dogovori. Autor se osvre na Uryevu knjigu,
koja je kod nas prevedena 1994. pod naslovom
Kako izbjei Ne (Getting Past No: Ne-
gotiating with Difficult People), te nas
upoznaje s njegovim stavovima, npr. Najbo-

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVI, (1999.), br. 1, str. 245261

257

lje to dobar pregovara moe jest da svojeg
sugovornika dovede do njegova minimuma.
U svakom sluaju, da bi dolo do dogovora,
nuan je kompromis, koji na naim geograf-
skim prostorima ima pejorativan prizvuk.
Autor vidi razlog tome u prolim vremenima,
kad je kompromis znaio malograansko za-
stranjivanje, dok su pravi ljudi s partijskim
karakteristikama bili beskompromisni borci.
Sposobnost postizanja kompromisa je znak
duboke ivotne mudrosti i preduvjet za usp-
jeno obavljanje diplomatske aktivnosti. Autor
nam dalje objanjava nain na koji treba voditi
razgovore, kako razgovarati u etiri oka, kako
pregovarati formalno (javno), a kako tajno. No
razgovori nisu uvijek diplomatski, budui da
se koriste pritisci, prijetnje, ucjene, podie se
ton, vrijea, prekida razgovor ili se ak daje
ultimatum. Ali, politika i jest umijee
moguega. Autor nas upoznaje i s najnovijom
sistematizacijom dokumenata iz podruja
meunarodnog prava, koju je pripremila grupa
strunjaka Vijea Europe, a koja razlikuje
sljedea sredstva mirnog rjeavanja sporova:
pregovori i konzultacije, dobre usluge,
posredovanje, mirenje, arbitraa (arbitrani
sudovi i komisije, Stalni arbitrani sud),
sudsko rjeavanje (Meunarodni sud pravde,
ostali sudovi), rjeavanje u okvirima
meunarodnih organizacija (UN i ostale orga-
nizacije), te ostali naini mirnog rjeavanja.
Zakonom o sklapanju i izvravanju meuna-
rodnih ugovora sveobuhvatno je regulirana
ova kompleksna materija sa stajalita temelj-
nih normi meunarodnog ugovornog prava u
Republici Hrvatskoj. Unato obavezi da se
ratificiranog ugovora pridravaju, tijekom ci-
jele povijesti ovjeanstva, a i danas, bilo je
vladara i politiara koji potpisuju svaki ugovor
koji im se ini probitaan, ili ugovor koji ne
mogu ne potpisati, a zatim ne poklanjaju
nikakvu panju onom to su potpisali. Iako
diplomati ne bi trebali biti medijske linosti,
jer suvian publicitet nije dobar za posao koji
diplomati obavljaju, novija praksa prua ne-
mali broj suprotnih primjera.
U ovom odjeljku autor nije mogao da ne
spomene praksu vezanu za hrvatsku diploma-
ciju i diplomaciju u Hrvatskoj. Nakon ive
medijske aktivnosti naih diplomata u
zemljama primateljicama, vratio nam se bu-
merang. itav niz stranih predstavnika, di-
plomatskih i drugih, ne silazi sa stranica naih
novina, daju javne savjete hrvatskoj vladi o
svakom pojedinom aspektu hrvatske politike,
daju intervjue svim medijima u kojima obja-
njavaju to u Hrvatskoj ne valja i tako kre
osnovna pravila lijepoga diplomatskog pona-
anja.
esta glava posveena je Diplomaciji iz-
van slubenih prostorija, najreprezentativni-
jem i najugodnijem aspektu diplomatskog
posla. Autor navodi kako je kod ljudi izvan
struke pojam diplomacije vezan uz luksuzne
aute, sveano odijevanje, svakodnevne prije-
me, koktele i vrtne zabave, balove, otmjene
rukove i veere. Razne protokolarne i dru-
tvene obaveze nerazdvojni su dio posla, a au-
tor nam savjetuje kako uivati u neslubenoj
diplomaciji te da je iskoristimo za obavljanje
posla i postizanje eljena cilja. Daje nam vrlo
praktine podatke, na primjer, kako se odje-
nuti, kakav poklon donijeti i treba li uope
poklon, raspored sjedenja oko stola, teme za
razgovor, o odabiru jela i pia, itd. Na temelju
vlastitih loih iskustva, autor upozorava na
mogunost zatvaranja diplomata u zlatni ka-
vez, u kojem se sve vane informacije dobi-
vaju u diplomatskom koru. No, bitno je da
takve informacije ne smiju biti glavni i jedini
izvor informacija, jer Glavni i osnovni cilj
diplomatskog rada jest i mora biti odravanje
sistematskih, paljivo planiranih, svakodne-
vnih, vrstih veza s visokim ili manje visokim
slubenim predstavnicima zemlje primatelji-
ce (str. 162).
U sedmoj glavi, Multilateralna diplomaci-
ja, priprema i rad meunarodnih konferencija,
autor objanjava razvoj multilateralne
diplomacije, iji je glavni cilj istovremeno i
istovjetno rjeavanje jednog aspekta meu-
narodnih odnosa u irem krugu drava. Autor
ne inzistira na klasificiranju multilateralne
diplomacije, te konstatira da se njome bave
najiskusniji i najkvalitetniji ljudi u diplomat-
skoj slubi svoje zemlje. Odlino znanje
engleskog i francuskog jezika, te poznavanje
jo jednog jezika bitni su preduvjeti za
kvalitetno obavljanje posla. Pri tome, nadodaje
on, mnoge meunarodne organizacije imaju
svoje lingvistike uvjete, a zahtjevi koji se
postavljaju pred predstavnike malih zemalja
mnogo su stroi i ozbiljniji nego oni pred

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVI, (1999.), br. 1, str. 245261

258

kojima stoje predstavnici velikih sila (You
have to be twice as good to be good at all).
Multilatelarac mora biti u stalnom pokretu.
Niti jedna veza, niti jedno poznanstvo nije
suvino, a osobito dobre veze treba njegovati
sa zemljama koje u nekoj meunarodnoj
organizaciji imaju vanu ulogu, nadasve treba
biti u dobrim odnosima sa SAD, koje su glavni
kontributor budetu veine meunarodnih
ogranizacija.
Smatra takoer da knjizi nije potreban
zakljuak, te da treba ostati nedovrena i otvo-
rena, budui da je i njegova osnovna ideja bila
kako proces strunog osposobljavanja i usa-
vravanja diplomata nikada ne prestaje, te da i
najkvalificiraniji imaju to nauiti. ivimo u
vremenu u kojem se, s jedne strane, ide to
veoj specijalizaciji, a s druge strane, osobito
u drutvenim djelatnostima, ima sve vie
amaterizma, neprofesionalnosti i dilentatizma.
Posljedice nestrunosti jednako su vane u
medicini, kao i u diplomaciji, gdje se ne
manifestiraju samo na pojedinca ve na itavo
drutvo i dravu.
Ako ova knjiga pomogne da se izbjegne
makar jedan jedini gaf u naim odnosima sa
svijetom bila je vrijedna pisanja, ocjenu o
njoj autor preputa itateljima i kolegama.
Diplomacija metode i tehnike pisana je s
namjerom da bude udbenik, ali njezina za-
nimljivost prelazi okvire zadane literature.
Knjiga je izuzetno ivopisna i zanimljiva, a i
puna je anegdota i dogodovtina iz diplomat-
skog ivota. Autor nas upoznaje i sa svojim
radom u diplomatskoj slubi, opisujuje vlasti-
ta pozitivna i negativna iskustva i dogodov-
tine, a u prilozima donosi dio svoje diplomat-
ske korespondencije. U samom tekstu autor
esto daje osobne primjedbe, vezane za odre-
ene pojave i situacije. Osnovni smisao Di-
plomacije je kritika diplomatskog amaterizma
i zalaganje za stvaranje kvalitetnog, strunog,
obrazovanog i profesionalnog hrvatskog diplo-
matskog kadra, koji bi uvijek bio spreman za
permanentno usavravanje, kao i uenje na
pogrekama. Knjigu najtoplije preporuujemo.

Lidija Kos-Stanii

Prikaz


Paul Robert Magocsi

Historical Atlas of East Central
Europe

University of Washington Press, Seattle
& London, 1995., str. 218

Povijesni atlas istone sredinje Europe
prvi je sveobuhvatni povijesno geografski pri-
kaz te regije. Premda je taj dio Starog konti-
nenta kroz povijest obilovao politiko-
geografskim previranjima, migracijama sta-
novnitva, oruanim sukobima, veina povje-
sniara te regije preferirala je pisati samo o
vlastitoj zemlji, a sustavno prouavanje povi-
jesti istone sredinje Europe od strane znan-
stvenika izvan tog podruja poinje tek
poetkom 19. stoljea.
Niti jedno od pedeset poglavlja novog at-
lasa ne bavi se iskljuivo samo jednom
zemljom, ve se prikazuju geografske i poli-
tike cjeline koje su bile dominantne i znaaj-
ne u vremenskom periodu koje se obrauje u
tom poglavlju. Autor poinje sa 4. stoljeem
poslije Krista, a zavrava svoj kronoloki pri-
kaz geopolitikom podjelom toga prostora
1992. godine. U nastojanju da to vie izbjeg-
ne sentimentalnu interpretaciju izuzetno bre-
menite, bogate i 1600 godina duge povijesti,
profesor povijesti i politikih znanosti na
Sveuilitu u Torontu, direktor Multikultural-
nog povijesnog drutva u Ontariu (Multicul-
tural History Society of Ontario) i autor broj-
nih knjiga o istonoj sredinjoj Europi, Paul
Robert Magocsi, pripremajui svoje najnovije
tivo, proveo je itav niz novih znanstvenih
istraivanja, projekata, suraujui pritom s
uglednim meunarodnim znanstvenicima i in-
stitutima koji se bave tim dijelom Starog
kontinenta.
Prostor istone sredinje Europe autor je
geografski omeio: ... na sjeveru Baltikom,
na jugu Sredozemnim morem, na zapadu
lingvistikom granicom njemako-talijanskog

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVI, (1999.), br. 1, str. 245261

259

naroda, te na istoku politikom granicom
biveg SSSR-a.
Tako gledano atlas prikazuje dananju
Poljsku, eku, Slovaku, Maarsku, Ru-
munjsku, Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Her-
cegovinu, Jugoslaviju, Makedoniju, Albaniju,
Bugarsku, i Grku. No, s obzirom na to da su
se velika carstva, kraljevstva, dinastije, mo-
narhije, unije, alijanse i najraznovrsniji krat-
koroni ili dugoroni savezi zemalja na tom
prostoru kroz povijesno razdoblje koje se
obrauje protezali i izvan prvotno zacrtanih
autorovih granica istone sredinje Europe, na
pojedinim kartama u atlasu prikazuje se i
prostor Istone Njemake (Mecklenburg,
Brandenburg, Prusija, Saxonia, Lusatia) Ba-
varska, Austrija, sjevernoistoni dio Italije
(Venecija), dananja Litva, Bjelorusija, dio
Ukrajine, Moldova i dio zapadne Turske.
No za autora je istona sredinja Europa
prostor koji se protee od 10 do 35 stupnja
istone zemljopisne duine. Uzme li se u ob-
zir uvrijeeno geografsko odreenje europskog
kontinenta od 10. stupnja zapadne do 60.
stupnja istone zemljopisne duine (zapadna
obala Islanda, Portugala do gorja Ural), tada se
moe rei da prostor koji se obrauje u atlasu
predstavlja treinu Europe pa bi, smatra autor,
precizniji naziv za taj prostor bio sredinja
Europa. No hladnoratovska politika podjela
na Istonu i Zapadnu Europu te
posthladnoratovske promjene u Istonoj Euro-
pi, nastavlja autor, pridonijele su da se taj
prostor danas sve ee naziva istona
sredinja Europa.
Kao to nema opeprihvaenog, jedinstve-
nog stajalita oko imena i teritorija koji spada
u istonu sredinju Europu, nema ni konsen-
zusa glede regionalne podjele toga prostora.
Uzimajui u obzir povijesne i geografske fak-
tore, autor se dri podjele na tri zone:
1. Sjeverna zona danas biva Istona Nje-
maka, Poljska, Litva, Bjelorusija, Ukrajina
zapadno od rijeke Dnjepar i Moldavija;
2. Alpsko-karpatska zona danas eka, Slo-
vaka, Austrija, Njemaka, Rumunjska,
Slovenija, Hrvatska sjeverno od rijeke
Kupe i Save, te sjeveroistoni dio Italije;
3. Balkan zona poinje juno od rijeke Save
i Dunava i protee se dokle i Sredozemno i
Egejsko more obuhvaa dio Hrvatske
(juno od Kupe i Save) Bosnu i Hercegovi-
nu, Jugoslaviju, Makedoniju, Bugarsku, Al-
baniju, Grku i europski dio Turske.
Autorova deskripcija politikih i adminis-
trativnih promjena u tom dijelu svijeta popra-
ena je sa 89 karata (45 u boji na cijeloj stra-
nici), crtea, 28 tablica. Neprocjenjiva vrijed-
nost novog atlasa je to autor, uz politiko-
administrativne aspekte, daje zanimljive pri-
kaze (popraeno zemljopisnim kartama,
grafikim i tablinim prikazima) ekonomskog
razvoja, obrazovanja, kulture, demografskog
razvoja, vojnih snaga, vjerske strukture, mi-
gracija stanovnitva, etnike strukture u poje-
dinoj administrativno-politikoj cjelini kroz
povijest. Iscrpni podatci o prosjenoj koliini
godinjih padalina po regijama, vegetaciji,
rasprostranjenosti prirodnih bogatstava, mine-
rala, rudaa, kultiviranosti agrarnih povrina,
gustoi naseljenosti, veliini gradova, te kar-
tografski prikazi glavnih trgovakih putova,
plovnih rijeka, eljeznikih i navigacijskih
ruta kroz povijest dodatno e zaintrigirati
svakog itatelja.
Premda se radi o geografski velikom pro-
storu i povijesti bogatoj kronolokim doga-
anjima, svi tekstovi pisani su jednostavnim,
konciznim, irokom krugu itatelja lako pri-
hvatljivim stilom, a olakavajua okolnost je i
injenica da su imena gradova i naselja (koja
su se esto kroz tako dugotrajnu povijest i po
nekoliko puta mijenjala) pisana slubenim na-
zivom zemlje u kojoj se danas nalaze (npr.,
slubeni hrvatski naziv za gradove na terito-
riju Hrvatske). Na nekim se kartama uz sa-
danji naziv grada nalaze i njegova imena kroz
povijest (npr., Dubrovnik Ragusa). Isto na-
elo vrijedi i za rijeke koje teku teritorijem
nekoliko drava. Jedino su gradovi Rimskog i
Bizantskog carstva pisani u klasinoj latinskoj
ili grkoj formi.
Povijesni atlas istone sredinje Europe
nije se mogao pojaviti u boljem trenutku.
Nakon raspada etiri desetljea relativno sta-
bilnog europskog politiko-sigurnosnog susta-
va, jo uvijek se stvara nova politiko-eko-
nomsko-sigurnosna karta Starog kontinenta.
Na prostoru istone sredinje Europe nastale

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVI, (1999.), br. 1, str. 245261

260

su brojne nove samostalne drave, s jo akut-
nim aritima bivih, trenutnih i moguiih
novih nestabilnosti. Mnoge od njih, danas vie
nego prije, pozivaju se na svoje povijesno
naslijee, nastojei uvrstiti svoju novu po-
ziciju u promijenjenom europskom okruenju.
Stoga je najnoviji atlas svakako prijeko
potreban studentima, profesorima, znanstve-
nim istraivaima, ali i korisno, edukativno
tivo novinarima, biznismenima, djelatnicima
dravnih slubi, politiarima i svima onima
koji tee boljem razumijevanju prolosti, sa-
danjosti i budunosti regije, trenutno zvane
istona sredinja Europa. Osim toga, obilna
bibliografija i navedeni izvori koritenih kara-
ta pruaju dodatnu mogunost itatelju da pro-
iri svoje znanje o nekoj tematici ili povije-
snom razdoblju koje ga posebno zanima.
S nestrpljenjem se oekuje nastavak
volumen II. navedenog atlasa, koji e prikazati
najnovija previranja (od 1992. godine) na tom
podruju.

Lidija ehuli

Obavijest


Osnovana Hrvatska udruga za
meunarodne studije

Nakon osamostaljivanja Republike Hrvat-
ske i njezinog punopravnog ukljuivanja u
meunarodnu zajednicu, porastao je interes za
izuavanje meunarodnih odnosa. Polazei od
takvog interesa, na poslijediplomskom studiju
Meunarodni odnosi na Fakultetu politikih
znanosti, u zadnjih nekoliko godina, budui
strunjaci i znanstvenici za ovo podruje imaju
priliku stei nova znanja. Da bi strunjaci i
znanstvenici koji se bave meunarodnim
odnosima, mogli to potpunije ostvarivati
svoje zadae na strunom i znanstvenom
planu, pokrenuta je inicijativa za osnivanjem
udruge koja bi se bavila meunarodnim stu-
dijama. U tome se polo i od iskustva brojnih
drugih europskih drava, gdje takve udruge
postoje i uspjeno djeluju.
Na poticaj Inicijativnog odbora za osniva-
nje udruge, u Zagrebu je na Fakultetu politi-
kih znanosti 2. travnja 1999. godine osnovana
Hrvatska udruga za meunarodne studije
(Croatian International Studies Association).
Na osnivakoj skuptini, nakon to je pri-
hvaen Statut i donesena Odluka o osnivanju
Udruge, izabrani su lanovi tijela Udruge. Za
predsjednika je izabran prof. dr. sc. Radovan
Vukadinovi, redovni profesor Fakulteta poli-
tikih znanosti, a za potpredsjednike prof. dr.
sc. Vlatko Mileta, redovni profesor i dekan
Fakulteta politikih znanosti te general-bojnik
Marinko Krei, pomonik ministra obrane
Republike Hrvatske. Izabrano je i sedam la-
nova Upravnog odbora te tri lana Nadzornog
odbora.
Kako je istaknuto na osnivakoj skuptini,
Hrvatska udruga za meunarodne studije je
Udruga slobodno udruenih graana s podru-
ja Republike Hrvatske, radi ostvarivanja nji-
hovih zajednikih potreba i interesa te aktiv-
nosti na podruju meunarodnih odnosa. Ci-
ljevi Udruge su: okupljanje i povezivanje stru-
njaka koji se bave meunarodnim studijama,
te poticanje i pomo u ostvarivanju njihovih
zajednikih potreba, interesa i aktivnosti na
tom podruju. Udruga e svoje ciljeve ostva-
rivati kroz djelatnosti kao to su:
organiziranje savjetovanja, predavanja, se-
minara, kongresa, tribina i drugih strunih
skupova o problemima meunarodnih odnosa;
strukovno povezivanje, struno i znanstveno
usavravanje lanova;
poticanje studenata dodiplomskog i poslije-
diplomskog studija, te mladih strunjaka da
se bave prouavanjem meunarodnih odno-
sa;
suradnja s drugim istovrsnim udrugama i
organizacijama u inozemstvu, te svim orga-
nizacijama koje e podupirati rad Udruge;
ostvarivanje strune i znanstvene suradnje s
domaim i inozemnim strukovnim udruga-
ma;
izdavanje strunog asopisa i drugih publi-
kacija.
U raspravi na osnivakoj skuptini Hrvat-
ske udruge za meunarodne studije, predloe-

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVI, (1999.), br. 1, str. 245261

261

no je i nekoliko konkretnih inicijativa, kao to
su pokretanje Godinjaka za meunarodne
studije, organiziranje stalne tribine s aktualnim
temama te prezentiranje rada Udruge na
Internetu. Planira se organiziranje rada Udru-
ge i u pojedinim upanijama u kojima za to
postoji interes.
Sinia Tatalovi