UPUTA O GLAZBI U SVETOM BOGOSLUJU

INSTRUCTIO MUSICAM SACRAM

Ovaj crkveni dokument su zajedno izradili liturgiari, crkveni glazbenici, biskupi i predstavnici pastoralnog
klera. Govori o glazbi na taj nain da naglaava njezinu pastoralnu ulogu, tj. aktivno sudjelovanje vjernika u
sveanim liturgijskim slavljima i njihovu duhovnu korist. Umjetnika strana crkvene glazbe se preputa vie
skladateljima, voditeljima i izvoaima. Sastavljena je od uvoda i devet poglavlja.
3.1. Uvod
1. Svetu je glazbu, ukoliko je ona povezana s liturgijskom obnovom, sveti ekumenski II. vatikanski sabor pom-
njivo razmotrio i osvijetlio njenu ulogu u bogosluju. O tom je predmetu iznio vie naela i propisa u Uredbi
o svetom bogosluju, gdje mu je posvetio itavu jednu glavu.
2. U sadanjoj se liturgijskoj obnovi ve poelo provoditi ono to je odredio sveti Sabor. Iz novih su pak propisa
koji se odnose na ureenje svetih obreda i aktivno sudjelovanje vjernika u njima nastala neka pitanja s obzirom
na svetu glazbu i na njenu ulogu u bogosluju. Stoga se ini da ta pitanja treba rijeiti i tako jo bolje osvijetliti
neka naela Uredbe o svetom bogosluju u ovom predmetu.
3. Zato je Vijee za provedbu Uredbe o svetom bogosluju, po naredbi vrhovnog sveenika, skrbno pretreslo
ta pitanja i sastavilo ovu Uputu, koja ne sadri sve zakone o svetoj glazbi, nego donosi samo glavne propise
koji izgledaju da su sada najpotrebniji. Ona je kao neki nastavak i dopuna prve Upute, koju je pripravilo isto
Vijee, a odnosi se na pravilno provoenje Uredbe o svetom bogosluju i koju je ovaj Sveti zbor izdao 26.
rujna 1964.
4. Moemo se nadati da e pastiri dua, glazbenici i vjernici rado prihvatiti i provesti ove propise, pa da e slo-
no uznastojati da se postigne prava svrha svete glazbe, a to je Boja slava i posveenje vjernika.
a) Stoga se svetom glazbom zove ona glazba koja je stvorena za obavljanje bogosluja i koju resi svetost i pra-
vilnost oblika (sv. Pio X, Tra le sollec., 2).
b) Ovdje se pod imenom svete glazbe razumijeva: gregorijansko pjevanje, stara i nova sveta polifonija sa
svojim raznim vrstama, sveta glazba za orgulje i druga doputena glazbala te sveto puko pjevanje, bilo litur-
gijsko, bilo uope vjersko
(br. 4 Upute od 3. IX. 1958.).
3.2.
I. Neki opi propisi
5. Liturgijski in poprima plemenitiji oblik kad se obavlja pjevanjem, kad zareeni slubenici svakog stupnja
vre svoju slubu i kad u njemu sudjeluje puk (l.113 Uredbe). Tim se, naime, oblikom ugodnije izraava mo-
litva, jasnije se oituje otajstvo svetog bogosluja te njegov hijerarhijski i zajednici svojstven znaaj, slonim
se glasom dublje zahvaa jedinstvo srdaca, sjajem se svetih stvari due lake uznose k viim sferama i itavo
slavljenje ljepe iskazuje unaprijed ono bogosluje koje se vri u nebeskom Jeruzalemu.
Neka dakle pastiri dua ustrajno nastoje postii takav oblik bogosluja. Dapae, tu razdiobu slubi i uloga,
koja je posebno svojstvena svetim inima to se obavljaju s pjevanjem, neka prikladno prenose i na druge
obrede bez pjevanja koji se vre s pukom. Naroito neka paze na to da se opskrbe potrebnim i prikladnim slu-
benicima te da se promie djelatno sudjelovanje puka.
Uspjenu pak pripravu svakog liturgijskog obreda, neka pod vodstvom upravitelja crkve, slono vre svi kojih
se to tie s obzirom na obred ili na pastoralnu stranu ili na glazbu.
6. Uz dunu razdiobu i vrenje uloga, kojom svatko, bio sluitelj ili vjernik, vri svoju slubu i ini samo ono
i sve ono to na nj spada prema naravi obreda i prema liturgijskim propisima (l. 28 Uredbe), ispravno ureenje
1
liturgijskog obreda takoer trai da se estito uva smisao i svojstvena narav bilo koje uloge i bilo kojeg pje-
vanja. Da se to postigne, u prvom redu treba da se zaista pjeva sve ono to samo po sebi treba pjevati, i to onim
nainom i oblikom koje trai njihova narav.
7. Izmeu punog i sveanog oblika liturgijskog obreda u kojima se zaista pjeva to treba pjevati i najjednosta-
vnijeg oblika kod kojeg nema pjevanja moe biti vie stupnjeva, prema tome da li se pjevanju daje vie ili
manje mjesta. Ipak, kad se izabiru dijelovi koji e se pjevati, neka se ispoetka uzmu oni koji su po svojoj
naravi vaniji, naroito oni koje sveenik ili slubenici pjevaju a puk odgovara, ili ih pak imaju pjevati zajedno
sveenik i puk. Ostalo to pjeva samo puk ili samo zbor pjevaa, dodaje se postupno.
8. Kad se god moe vriti izbor osoba za obavljanje liturgijskog ina s pjevanjem, prikladno je da se prednost
dade onima za koje se zna da su vjetiji pjevanju. Na to posebno treba paziti kod sveanijih bogoslunih ina
i kod onih kod kojih treba izvoditi tee napjeve, ili se prenose putem radija ili televizije (br. 95 Upute od 3. IX.
1958.).
Ako se takav izbor ne moe izvriti i sveenik ili slubenik nemaju prikladan glas za pravilno pjevanje, smije
se jedan ili drugi tei dio koji na njih spada izvesti bez pjevanja te ga jasno i glasno recitirati. Ali, neka se to
ne ini samo zbog komotnosti sveenika ili slubenika.
9. U odabiranju vrste svete glazbe, bilo za zbor bilo za puk, treba se obazirati na sposobnosti onih koji trebaju
pjevati. Crkva u bogosluju ne zabranjuje nijednu vrstu svete glazbe, samo ako odgovara duhu dotinog litur-
gijskog ina i naravi njegovih pojedinih dijelova (l. 116 Uredbe) a ne ometa obvezno sudjelovanje puka (l.
28 Uredbe).
10. Kako bi vjernici radije i plodnije sudjelovali u bogosluju, dolikuje da se, koliko je to mogue, oblici bo-
goslunih obreda kao i stupnjevi njihova sudjelovanja zgodno mijenjaju prema sveanosti dana i skupova.
11. Neka se ima pred oima da istinska sveanost liturgijskog ina vie ovisi od dostojnog i pobonog obavljanja
koje se obazire na cjelovitost dotinog liturgijskog ina i koje vri sve njegove dijelove prema njihovoj vlastitoj
naravi negoli od vjetijeg pjevanja i veeg sjaja ceremonije. Ti su koji put poeljni, kad postoje mogunosti da
se izvedu dolino, ali bi bilo protiv istinske sveanosti liturgijskog ina, kad bi oni naveli da se neki sastavni
dio tog ina ispusti, promijeni, obavi nedolino.
12. Samo Apostolskoj Stolici pripada pravo odrediti opa glavna naela koja su kao temelj svete glazbe, i to
prema pravilima iz predaje i naroito prema Uredbi o svetom bogosluju. To ureenje u odreenim granicama
spada takoer i na nadlene krajevne, zakonito ustanovljene, biskupske skupove ili na biskupa (l. 22 Uredbe).
3.3.
II. Tko ima udjela u liturgijskim obredima
13. Liturgijski su ini bogosluje Crkve ili svetog puka koji je okupljen i ureen pod vodstvom biskupa ili sve-
enika (l. 26 i 41-42 Uredbe, l. 28 Uredbe o Crkvi).
U tim inima posebno mjesto dobivaju sveenik i njegovi slubenici zbog primljenog sv. reda, a zbog slube
koju vre ministranti, ita, tuma i oni koji pripadaju pjevakom zboru (l. 29 Uredbe).
14. Skupljenom skupu predsjeda sveenik koji predstavlja Kristovu osobu. Svi treba da pobono sluaju rijei
to ih on pjeva ili glasno govori, kao rijei izreene u ime itavog svetog puka i svih nazonih (l. 33 Uredbe).
15. Vjernici vre svoju liturgijsku ulogu kad pruaju punu, svjesnu i djelatnu suradnju koju trai sama narav
liturgije i na koju, na temelju krtenja, kranski puk ima pravo i dunost (l. 14 Uredbe).
Ovo pak sudjelovanje:
a) u prvom redu treba da bude nutarnje, da naime vjernici svoju pamet usklade s onim to izriu ili sluaju, i
da sudjeluju s nebeskom milosti (l. 11 Uredbe),
2
b) mora biti i izvanjsko, to jest ono koje e kretnjama i dranjem tijela, usklicima, odgovorima i pjevanjem
oitovati nutarnje sudjelovanje (l. 30 Uredbe).
Neka vjernici takoer budu poueni da sluajui ono to slubenici ili zbor pjevaju nastoje nutarnjim sudjelo-
vanjem svoju pamet dizati k Bogu.
16. Ne moe u svetom bogosluju biti nita sveanije ni ugodnije od skupa u kojem svi svoju vjeru i pobonost
izraavaju pjevanjem. Neka se stoga to sudjelovanje puka koje se oituje pjevanjem skrbno promie na ovaj
nain:
a) Neka u prvom redu obuhvati usklike, odgovore na pozdrave sveenika i slubenika kao i na molitve u obliku
litanija, i osim toga pripjeve i psalme, umetnute verse ili odgovore to se ponavljaju, pa himne i kantike (l. 30
Uredbe).
b) Neka se zgodnom poukom i vjebom puk neprestano postupno privodi sve veem pa i punom sudjelovanju
u onome to spada na nj.
c) Neke pjesme puka - naroito ako vjernici nisu jo dovoljno poueni ili ako se neto pjeva vieglasno - mogu
se prepustiti samom zboru, uz uvjet da se puk ne iskljui od drugih dijelova koji spadaju na nj. Ne smije se
odobriti obiaj da se samom zboru prepusti sve pjevanje itavog proprija i itavog ordinarija, a da se puk
posve iskljui od pjevanja.
17. U svoje doba neka se obdrava i sveta utnja (l. 30 Uredbe). Po njoj vjernici ne samo to se ne smiju sma-
trati strancima i nijemim gledateljima liturgijskog ina nego se nutarnjim raspoloenjem jo jae ukljuuju u
otajstvo koje se slavi. To e raspoloenje potei iz sluanja Boje rijei, iz izvedenih pjesama i molitava, kao
i iz duhovnog sjedinjenja sa sveenikom koji izvodi svoje dijelove.
18. Neka se izmeu vjernika posebnom brigom izvjebaju u svetom pjevanju lanovi vjerskih drutava laika,
da onda oni to uspjenije podravaju i potiu puk u sudjelovanju (br. 19 i 59 Upute od 26. IX. 1964.). Neka
se upuivanje puka u pjevanju vri revno i strpljivo zajedno s liturgijskim odgojem, prema dobi, staleu, nainu
ivota i stupnju vjerske izobrazbe, i to ve od prvih godina odgoja u osnovnim kolama (l. 19 Uredbe; br.
106-108 Upute od 3. IX. 1958.)
19. Zbog liturgijske slube koju vri, posebno treba spomenuti zbor ili glazbenu kapelu ili scholu.
Prema propisima svetog sabora koji se odnosi na liturgijsku obnovu, njihova je zadaa porasla i postala jo
vanijom. Imaju se, naime, brinuti da pravilno izvode dijelove koji na njih spadaju, i to prema razliitim vrstama
pjevanja, kao i da promiu sudjelovanje vjernika u pjevanju.
Stoga:
a) neka takvi zborovi ili kapele ili schole budu, i neka se skrbno njeguju, naroito u stolnicama i drugim veim
crkvama, kao i sjemenitima i u redovnikim odgojnim zavodima,
b) prikladno je da se - makar i maleni - zborovi ustanove i u manjim crkvama.
20. Za sjajniji oblik svetih ina treba sauvati glazbene kapele koje se nalaze u bazilikama, stolnicama, samo-
stanima i drugim veim crkvama, i koje su tijekom stoljea zasluile velike pohvale to su uvale i gajile glaz-
beno blago neprocjenjive vrijednosti. One se upravljaju svojim prihvaenim pravilima koje je pregledao i
odobrio Ordinarij.
Zborovoe tih schola i upravitelji crkava neka ipak nastoje da se puk uvijek pridrui u pjevanju, barem u lakim
dijelovima koje treba da on izvodi.
21. Gdje ne postoji mogunost da se ustanovi niti malen pjevaki zbor, treba se naroito pobrinuti da budu
barem jedan ili dva estito izvjebana pjevaa koji e predvoditi barem jednostavnije napjeve, a puk e onda
sa svoje strane prihvaati. Na taj e nain oni vjernike zgodno voditi i podravati.
3
Dobro bi bilo da takav pjeva bude i u crkvama koje imaju svoje zborove, i to za one obrede kod kojih zbor
ne moe sudjelovati, a ipak dolikuje da se obave nekom sveanou, dakle i pjevanjem.
22. Prema odobrenim obiajima naroda i drugim okolnostima u pjevakim zborovima mogu biti muki i djeca,
ili samo muki, odnosno sama djeca, ili muki i enske, dapae - gdje je zaista takav sluaj - i same enske.
23. Vodei rauna o rasporedu svake pojedine crkve, neka se zbor pjevaa smjesti tako:
a) da se jasno vidi njegov znaaj, to jest da je dio okupljene zajednice vjernika i da ima posebnu ulogu,
b) da lake obavlja svoju liturgijsku slubu (br. 97 Upute od 26. IX. 1964.),
c) da njegovim lanovima bude omogueno puno, tj. sakramentalno sudjelovanje kod mise.
Kad su u pjevakom zboru i enske, neka se smjesti izvan svetita.
24. Uz glazbeni odgoj treba lanovima pjevakog zbora pruiti i prikladnu liturgijsku i duhovnu pouku tako
da pravilnim izvoenjem svoje liturgijske uloge ne samo pruaju vei sjaj svetom inu i vrlo dobar primjer
vjernicima, nego da iz tog proistjee i duhovno dobro samih lanova.
25. Da se lake postigne ta struna i duhovna izobrazba, neka pomognu dijecezanska, nacionalna i internacio-
nalna drutva za svetu glazbu, a naroito ona to ih je odobrila i vie puta preporuila Apostolska Stolica.
26. Sveenik, zareeni slubenici i ministranti, ita i lanovi pjevakog zbora kao i tuma neka svoje dijelove
izvode na lako shvatljiv nain, tako da puku, kad to trai obred, olakaju odgovaranje i uine ga to prirodnijim.
Dolikuje da sveenik i slubenici bilo kojeg stupnja svoj glas sjedine s glasom skupa vjernika u svemu to
spada na puk (br. 48 Upute od 26. IX. 1964.).
3.4.
III. Pjevanje u svetoj Misi
27. U euharistijskom bogosluju u kojem sudjeluje puk, naroito nedjeljom i blagdanom, prednost treba dati,
koliko je to mogue, pjevanoj Misi, pa i vie puta istoga dana.
28. neka se, prema naslijeenim i postojeim liturgijskim zakonima zadri razlikovanje izmeu sveane, pje-
vane i itane (tihe) Mise, kako je to odredila Uputa od g. 1958. (br. 3). Ipak se s obzirom na pastoralnu korist
za pjevanu Misu predlau razni stupnjevi sudjelovanja tako da se, prema mogunostima svakog pojedinog
skupa, lake moe pjevanjem izvesti sveanije sluenje Mise.
A te stupnjeve treba tako rasporediti da se prvi moe i sam izvoditi, a drugi i trei, bio itav ili djelomice,
nikada bez prvoga. Na taj e se nain vjernici trajno voditi k punom sudjelovanju u pjevanju.
29. Na prvi stupanj spadaju:
a) u obredima ulaza: pozdrav sveenika s odgovorom puka, molitva,
b) u bogosluju rijei: usklici kod evanelja,
c) u bogosluju rtve: prikazna molitva, predslovlje s uvodom i Svet, zavrna doksologija kanona, Gospodnja
molitva s uvodom i dodatkom, Mir Gospodnji, popriesna molitva, obrazac otpusta.
30. Na drugi stupanj spadaju:
a) Gospodine, smiluj se, Slava i Jaganje Boji,
b) Vjerovanje,
c) molitva vjernika
4
31. Na trei stupanj spadaju:
a) pjesme kod ophoda za ulaz i priest,
b) pjesme poslije itanja ili poslanice,
c) Aleluja prije evanelja,
d) prikazna pjesma,
e) odlomci iz Svetog pisma, osim ako ne izgleda da ih je bolje proitati bez pjevanja.
32. Gdje vlada zakoniti obiaj, u nekim krajevima vie puta potvren danim povlasticama, da se kod ulaza,
prikazanja i priesti pjesme iz graduala zamijene drugima, smije se po sudu nadlene krajevne vlasti taj
obiaj zadrati, samo ako se takve pjesme slau s dijelovima Mise s blagdanom ili liturgijskim vremenom. Ta
ista krajevna vlast mora odobriti tekst tih pjesama.
33. Pravo je da skup vjernika po mogunosti sudjeluje u pjevanju proprija, naroito lakim odgovorima i
drugim za nj prikladnim nainom.
Izmeu pjesama proprija posebnu vanost ima pjevanje koje dolazi poslije itanja, izvedeno na nain graduala
ili izmjeninog psalma. To je po svojoj naravi dio bogosluja rijei i stoga za vrijeme njegova izvoenja svi
sjede i sluaju, dapae, po mogunosti i sudjeluju.
34. Pjesme koje spadaju na ordinarij mise a uglazbljene su i pjevaju se vieglasno, moe pjevaki zbor izvoditi
prema uobiajenim propisima, bilo a capella bilo uz pratnju glazbala, samo ako se puk posve ne iskljui od
sudjelovanja u pjevanju.
U drugim sluajevima dijelovi misnog proprija mogu se razdijeliti meu pjevaki zbor i puk, ili meu dva
dijela samoga puka, tako da se izvodi naizmjence stih po stih, ili na koji drugi zgodan nain kojim se obuhvati
vei odlomak sveukupnog teksta. Tada ipak treba imati pred oima sljedee: Vjerovanje, jer je to ispovijest
vjere, dolikuje da svi pjevaju, ili pak na nain koji doputa prikladno sudjelovanje vjernika; Svet kao zavrni
usklik predslovlja uputno je da pjeva sav skup zajedno sa sveenikom; Jaganje Boji moe se ponavljati
toliko puta koliko je potrebno, naroito kod koncelebracije, jer se time prati lomljenje hostija, a pristoji se da
puk sudjeluje kod toga pjevanja barem zavrnim usklikom.
35. Gospodnju molitvu prikladno izvodi puk zajedno sa sveenikom (br. 48 Upute od 26. IX. 1964.). Ako se
pjeva latinski, neka se za nju upotrijebi ve postojee napjeve; ako se pak pjeva na narodnom jeziku, oblik na-
pjeva treba odobriti krajevna vlast.
36. Nita ne prijei da se u itanim misama pjeva neki dio proprija ili ordinarija. Koji put se moe dapae
izvesti neka druga pjesma na poetku, na prikazanju, kod prieivanja ili na kraju mise. Samo nije dosta da
ta pjesma bude euharistijska, nego se treba slagati s dijelovima mise, s blagdanom ili s liturgijskim vreme-
nom.
3.5.
IV. Pjevanje boanskog asoslova
37. Prema elji Uredbe o svetom bogosluju (l. 99), vrue se preporuuje onima koji boanski asoslov obav-
ljaju u koru ili zajedniki, da ga pjevaju, jer to bolje odgovara naravi te molitve i oznauje veu sveanost i
dublje jedinstvo srdaca u hvaljenju Boga.
Dolikuje da spomenuti pjevaju barem neki dio boanskog asoslova, u prvom redu glavne asove, naime poh-
vale i veernju, barem nedjeljom i blagdanom.
I ostali e klerici koji zbog studija ive zajedno ili se sastaju za duhovne vjebe ili prilikom drugih sastanaka
zgodno posvetiti svoje skupove pjevanjem nekih dijelova asoslova.
5
38. Kod pjevanja boanskog asoslova, uz pravila koja ostaju na snazi za one koji su vezani na kor ili imaju
posebne povlastice, moe se primijeniti naelo postupne, sve vee sveanosti time da se radije pjevaju oni di-
jelovi kojima to po njihovoj naravi vie odgovara da se pjevaju, kao dijalozi, himni, versi i kantici a ostalo se
recitira.
39. Neka se vjernici pozivaju i prikladnom poukom odgajaju da nedjeljom i blagdanom mole neke dijelove
boanskog asoslova, naroito veernju, ili druge asove, prema obiajima mjesta i zajednica. Vjernici, naroito
izobraeniji, neka se zgodnom poukom openito upuuju da u svoje molitve unose psalme, shvaene u kran-
skom smislu, da se tako postupno privedu veoj uporabi i uivanju javne molitve Crkve.
40. Ta e se stvar posebno preporuivati lanovima instituta, koji su zavjetovali evaneoske savjete, da odatle
crpe obilatije blago kojim e promicati svoj duhovni ivot. A dolikuje da oni po mogunosti glavne asove i
pjevaju te tako u punijem smislu sudjeluju u javnoj molitvi Crkve.
41. Prema propisu Uredbe o svetom bogosluju (j. 101,1) treba da klerici prema stoljetnom predanju latinskog
obreda sauvaju latinski jezik kod boanskog asoslova kad ga obavljaju u koru (br. 85 Upute od 26. IX. 1964.).
Budui da ista Uredba o svetom bogosluju (l. 101,2 i 3) predvia da se kod boanskog asoslova vjernici,
redovnice i lanovi drugih instituta koji su zavjetovali evaneoske savjete, a koji nisu klerici, slue narodnim
jezikom, treba se na zgodan nain pobrinuti da se pripreme napjevi koji e se upotrebljavati kod pjevanja bo-
anskog asoslova na narodnom jeziku.
3.6.
V. Sveta glazba u dijeljenju sakramenata i blagoslovina, u posebnim obredima liturgijske godine, u svetoj
slubi Boje rijei te u pobonim i svetim vjebama
42. Budui da bogosluni obredi, po naelu istaknutom od svetog Sabora (l. 27 Uredbe), prema svojoj vlastitoj
naravi treba da se obavljaju zajedniki uz nazoenje i sudjelovanje vjernika te imaju prednost pred onima koji
se obavljaju pojedinano i na neki nain privatno, iz toga nuno slijedi kolika se vanost ima pridavati pje-
vanju, koje je tako prikladno da se njime zgodnije izrazi crkveni znaaj bogosluja.
43. Neki sakramenti i blagoslovine imaju veu vanost u ivotu itave upske zajednice, kao potvrda, sveto
reenje, enidba, posveta crkve ili oltara, sprovod, itd. Stoga neka se po mogunosti vri pjevanjem, da i sve-
anost obreda pridonese veem pastoralnom uspjehu. Neka se ipak skrbno pazi da se pod izlikom sveanosti
u obred ne uvede neto to je samo profano ili manje odgovara bogosluju; to osobito vrijedi kod sklapanja
enidbe.
44. Isto e tako biti s pjevanjem sveaniji oni obredi koje liturgija tijekom liturgijske godine posebno istie.
Ali jo posebno sveano neka se obavljaju sveti obredi velikog tjedna koji slavljenjem pashalnog otajstva vode
vjernike k tom sreditu liturgijske godine i itave liturgije.
45. Neka se i za liturgiju sakramenata, blagoslovina i posebnih obreda liturgijske godine prirede zgodni napjevi
koji e sveanijim oblikom uzveliati sveanost, takoer i narodnim jezikom, prema propisima nadlene vlasti
i prema mogunostima pojedinih skupova.
46. Za gajenje pobonosti kod vjernika mnogo moe pridonijeti sveta glazba i u svetoj slubi Boje rijei kao
i u pobonim vjebama.
U svetim slubama Boje rijei (br. 37-39 Upute od 26. IX. 1964.) neka se uzme kao primjer iz bogosluja
rijei kod mise (isto tamo, br. 37); a u svim e pobonim i svetim vjebama biti od velike koristi psalmi, djela
svete glazbe uzeta iz njezine stare i novije riznice, puki vjerski napjevi kao i sviranje orgulja i drugih prikladnih
glazbala.
U te se pobone i svete vjebe a naroito u svetu slubu Boje rijei, mogu vrlo zgodno uvrstiti i neka glazbena
djela koja se vie ne nalaze u liturgiji ali mogu pobuivati vjerski duh i poticati na razmatranje svetog otajstva
(v. nie br. 53).
6
3.7.
VI. Jezik u pjevanim liturgijskim obredima i uvanje bogatstva svete glazbe
47. Prema Uredbi o svetom bogosluju, u latinskim obredima treba sauvati latinski jezik, osim gdje postoji
posebna povlastica (l. 36,1).
Budui da e nerijetko uporaba narodnog jezika biti vrlo korisna za puk (l. 36,2) spada na nadlenu kra-
jevnu crkvenu vlast da odredi nain i uporabu narodnog jezika, te da odobri i potvrdi Apostolska Stolica (l.
36,3).
Uz tono obdravanje tih pravila neka se upotrijebi prikladan oblik sudjelovanja koji odgovara mogunostima
svakog pojedinog skupa.
Pastiri e se dua pobrinuti kako bi uz narodni jezik vjernici mogli i latinskim jezikom izgovarati ili pjevati
dijelove misnog ordinarija koji spadaju na njih (l. 54 Uredbe; br. 59 Upute od 26. IX. 1964.).
48. Neka mjesni ordinariji razmisle ne bi li - nakon to je uveden jezik u sluenju Mise - bilo prikladno, naroito
u velikim gradovima, gdje se ee sastaju vjernici raznih jezika, da se jedna Misa, i to pjevana, ili vie njih,
slui na latinskom jeziku.
49. to se tie uporabe latinskog ili narodnog jezika u bogosluju po sjemenitima, neka se obdravaju propisi
Svetoga zbora za sjemenita i sveuilita o liturgijskom odgoju sjemeninih pitomaca.
A lanovi instituta s evaneoskim savjetima neka se u toj stvari dre propisa to ih sadri apostolsko pismo
Sacrificium laudis od 15. VIII. 1966, kao i Uputa o jeziku u asoslovu i u konventualnoj Misi ili onoj koja
se slui kod redovnika to ju je izdao Sveti zbor obreda 23. XI. 1965.
50. U pjevanim liturgijskim slubama na latinskom jeziku:
a) neka gregorijansko pjevanje, vlastito rimskoj liturgiji, ima uz jednake uvjete prvo mjesto (l. 11 Uredbe).
Prikladno je da se upotrijebe njegovi napjevi kako se nalaze u tipinim izdanjima.
b) Dolikuje da se za uporabu u manjim crkvama pripravi i izdanje s jednostavnim napjevima(l. 117 Uredbe).
c) Drugi glazbeni napjevi, jednoglasni i vieglasni, uzeti bilo iz naslijeenog blaga ili iz novih djela, neka se
imaju u asti, gaje i zgodno upotrebljavaju (l. 116 Uredbe).
51. Povrh toga neka pastiri dua, imajui pred oima mjesne okolnosti, pastoralnu korist vjernika i duh svakog
pojedinog jezika, promisle ne bi li se blago svete glazbe, koje je kroz stoljea sastavljeno na latinske tekstove,
osim u latinskim liturgijskim obredima moglo djelomice preuzeti i u ono bogosluje koje se obavlja na narod-
nom jeziku. Nita, naime, ne prijei da se u jednom te istom bogosluju neki dijelovi pjevaju na drugom je-
ziku.
52. Da bi se ouvalo blago svete glazbe, i da se kako treba promiu novi oblici svetog pjevanja, treba uvelike
cijeniti pouavanje i vjebanje glazbe u sjemenitima, u novicijatima redova obaju spolova i u kolskim do-
movima, kao i u ostalim zavodima i katolikim kolama, a naroito kod viih instituta koji su za to posebno
odreeni (l. 115 Uredbe). U prvom redu neka se promie uenje i uporaba gregorijanskog pjevanja, jer je ono
zbog njemu svojstvenih osobina vaan temelj za gajenje svete glazbe.
53. Djela nove svete glazbe neka se vjerno usklade s iznesenim naelima i propisima. Neka se stoga istiu
oznakama prave svete glazbe a i neka ih mogu pjevati ne samo vei zborovi nego neka odgovaraju i manjim
zborovima te promiu djelatno sudjelovanje cijelog skupa vjernika (l. 121 Uredbe).
A to se tie naslijeenog blaga, neka se najprije iznose oni dijelovi koji odgovaraju zahtjevima obnovljene
svete liturgije; nadalje, neka u toj stvari pravi strunjaci pomno razmisle ne bi li se tim zahtjevima mogli pri-
lagoditi i drugi dijelovi: napokon ostali, koji se ne mogu uskladiti s naravi ili s prikladnim pastoralnim obav-
ljanjem liturgijskog obreda, neka se na zgodan nain prenesu u pobone vjebe, naroito u svete slube Boje
7
rijei (v. gore br. 46).
3.8.
VII. Prireivanje napjeva za tekstove na narodnom jeziku
54. Kod prevoenja onih dijelova koji se imaju uglazbiti, naroito psaltira, neka se strunjaci pobrinu da se na
zgodan nain spoji usklaenost s latinskim tekstom i oblik pukog teksta koji e biti prikladan za pjevanje. U
toj stvari treba uvati duh i zakone svakog pojedinog jezika i imati pred oima narav i posebna svojstva svakog
naroda. U spremanju novih napjeva neka skladatelji umjetnici pomno paze na te tradicije, kao i na zakone
svete glazbe.
Stoga e biti briga nadlena krajevne vlasti da u odboru kojem se povjerava posao oko prevoenja na puki
jezik sudjeluju strunjaci u spomenutim predmetima, kao i u latinskom i u narodnom jeziku, koji e od samog
poetka posla raditi slonim silama.
55. Spada na nadlenu krajevnu vlast odluka mogu li se upotrebljavati puki tekstovi vezani uz glazbene oblike
naslijeene iz prolih stoljea, makar se potpuno i ne slagali sa zakonito odobrenim prijevodima liturgijskih
tekstova.
56. Od napjeva koje treba sastaviti za puke tekstove posebno znaenje imaju oni koji su odreeni za sveenike
i slubenike, bilo da ih sami pjevaju, bilo da ih pjevaju sa skupom vjernika, bilo da ga izvode s njim u obliku
dijaloga. Kod njihova sastavljanja neka glazbenici promisle ne bi li se naslijeeni napjevi iz latinske liturgije,
upotrebljeni u tu svrhu, mogli promijeniti za pjevanje tih tekstova na narodnom jeziku.
57. Nove napjeve za sveenika i slubenike mora odobriti nadlena krajevna vlast (br. 42 Upute od 26. IX.
1964.).
58. Bit e briga nadlenih biskupskih skupova da za jedan te isti jezik koji se upotrebljava u raznim krajevima
bude odobren jedan puki prijevod. Dolikuje da po mogunost bude zajedniki jedan napjev, ili vie njih, i za
dijelove koji spadaju na sveenika i slubenike, kao i za odgovore i usklike puka. Na taj e se nain promicati
zajedniko sudjelovanje onih koji se slue istim jezikom.
59. Glazbenici e se prihvatiti tog novog posla voeni brigom da slijede predaju koja je Crkvi pruila pravo
blago, da ga upotrebljava kod bogosluja. Gledat e na sva djela iz prolosti kao i na njihove vrste i svojstva,
ali e pomnjivo paziti i na nove zakone i potrebe svete liturgije, tako da novi oblici na neki nain organski iz-
rastu iz ve postojeih oblika (l. 23 Uredbe) i da ta nova djela za riznicu crkvene glazbe stvore novi dio koji
nee biti nedostojan onoga iz prolosti.
60. Svakako, novi napjevi za tekstove na narodnom jeziku trebaju biti iskuavani kako bi postigli dovoljnu
zrelost i savrenost. Ali ipak treba izbjegavati da se samo zbog kuanja izvode u crkvi one stvari koje ne prilie
svetosti mjesta, dostojanstvu liturgijskog ina i pobonosti vjernika.
61. Posebna se priprema trai od strunjaka kad imaju svetu glazbu prilagoditi u onim krajevima koji posjeduju
vlastitu glazbenu predaju, naroito u misijskim krajevima. Tu se naime radi o zgodnom povezivanju smisla za
sveto bogosluje s duhom, predajama i posebnim znaajkama vlastitim dotinim narodima. Oni koji se time
bave treba da u dovoljnoj mjeri poznaju liturgiju i crkvenu glazbenu predaju, kao i jezik, puko pjevanje i
druge znaajke duha onoga naroda za koji kane izvesti taj posao.
3.9.
VIII. Sveta glazbala
62. Glazbala mogu biti od velike koristi u svetim obredima, bilo da prate pjevanje bilo da sama sviraju.
U latinskoj Crkvi treba uvelike cijeniti orgulje sa sviralama kao tradicionalno glazbalo iji zvuk moe crkve-
nim obredima dodati divan sjaj te srce veoma uzdii k Bogu i k nebeskim stvarima.
8
Dozvoljeno je u bogosluje pripustiti i druga glazbala uz sud i suglasnost nadlene krajevne vlasti, ukoliko su
prilagoena ili se mogu prilagoditi liturgijskoj praksi, odgovaraju dostojanstvu hrama i zaista uzdiu vjernike
(l. 120 Uredbe).
63. U priputanju i upotrebljavanju glazbala treba se obazirati na znaaj i predaju pojedinih naroda. Ali glazbala
koja su po opem sudu i uporabi prikladna samo za svjetovnu glazbu treba svakako ukloniti iz svih liturgijskih
ina i pobonih vjebi (br. 70 Upute od 3. IX. 1958.).
Sva pak glazbala koja se pripuste u bogosluju neka se tako upotrebljavaju da budu u skladu za zahtjevima
svetog ina te pridonesu sjaju bogotovlja i izgradnji vjernika.
64. Glazbala koja prate pjevanje mogu podravati glasove, sudjelovanje uiniti lakim i dublje privesti jedinstvo
skupa. Neka meutim, njihov zvuk ne nadjaa glasove tako da bi se teko shvatio tekst. A neka ne sviraju kad
neki dio glasno izvodi sveenik ili slubenik u svojstvu svoje slube.
65. Orgulje ili drugo zakonito doputeno glazbalo mogu se upotrijebiti kod pjevane ili itane Mise da prate
pjevanje zbora ili puka. Sama glazbala mogu svirati: na poetku, prije nego sveenik pristupi k oltaru, kod pri-
kazanja, kod priesti i na kraju Mise.
Taj se isti propis moe primijeniti i na druge svete ine, kako ve odgovara svakome od njih.
66. Samo sviranje tih glazbala ne doputa se u doau, korizmi svetom trodnevlju i na slubama i Misama za
pokojnike.
67. Svakako treba da orguljai i ostali glazbenici budu ne samo strunjaci u pravilnom sviranju na povjerenom
im glazbalu nego da poznaju unutarnji duh svete liturgije i da su njim proeti te da tako vrei svoju slubu u
svakoj prigodi urese svete obrede prema pravoj naravi njihovih dijelova i promiu sudjelovanje vjernika (v.
gore br. 24-25).
3.10.
IX. Odbori za promicanje svete glazbe
68. Dijecezanski odbori za svetu glazbu od velike su pomoi za njezino promicanje kao i liturgijsko - pastoralnu
djelatnost u biskupiji.
Stoga neka takav odbor, koliko je mogue, bude u svakoj biskupiji i neka radi slono s odborom za svetu li-
turgiju.
esto e biti prikladno da se oba odbora spoje u jedan koji e biti sastavljen od strunjaka u jednom i drugom
predmetu. Na taj nain stvar e lake napredovati.
Veoma se preporuuje da - gdje to izgleda korisnim - vie biskupija imaju jedan odbor koji e u istom kraju
postupati na isti nain, i okupivi snage djelovati uspjenije.
69. Odbor za svetu liturgiju, koji se savjetuje da se prikladno ustanovi kod biskupskih skupova (l. 44 Uredbe),
neka se brine i za svetu glazbu. Stoga treba da se sastoji od onih koji se razumiju u svetu glazbu. Dolikuje da
se taj odbor savjetuje ne samo s dijecezanskim odborima nego i s drugim drutvima koja u tom kraju vode
brigu o glazbi. To isto treba rei i o pastoralno - liturgijskom odboru o kome je govor u istom l. 44 Uredbe.
Ovu je Uputu papa Pavao VI. u audijenciji udijeljenoj 9. veljae 1967. kardinalu Arkadiju M. Larraona, prefektu
Svetog zbora obreda, odobrio i svojim autoritetom potvrdio te ujedno odredio da stupi na snagu 14. svibnja
1967. na dan Duhova.
Ovo ostaje na snazi bez obzira na bilo kakvu protivnu odredbu.
U Rimu, 5. oujka 1967, na nedjelju Laetare.
9