DVA ASPEKTA SUVREMENOG EGZISTENCIJALIZMA

Kako Jean-Paul Sartre i Gabriel Marcel gledaju na temeljne probleme

ljudske egzistencije?
An t e Ku s i
Egzistencijalizam je suvremeni filozofski smjer ija je osnovna postavka
da na svijet, ivot i ovjeka treba gledati iz perspektive individualnoga
J a, a ne nikakvih vjenih i openito vrijednih istina. Egzistencijalizam
znai de valorizaciju openitoga u korist individualnoga, apstraktnoga u
korist konkretnoga, racionalnoga u korist iracionalnoga. Ukratko: deva-
lorizaciju esencije, u smislu neeg openitoga, u korist egzistencije, kao
neega individualno osobnog. Iz takve temeljne postavke proizlaze dale
kosene filozofske implikacije: agmostiki subjektivizam, etiki indivi
dualizam, solipsizam, pesimizam, angairanje po slobodnom izboru. Sve
zbog toga jer: nema nikakvih openito vrijednih istina i paela.
Egzistencijalizam je nastao kao protest protiv tendencija tipiziranja,
izjednai van ja, omasovljavanja, centraliziran ja, koje se na razliitim
podrujima i strukturama (kole, uredi, tvornice, dravni reimi, crkveni
svjetonazori) uvlae u ivot ovjeka. U tom kontekstu egzistencijalizam
eli naglasiti prvenstveno vrijednost ljudske slobode, pa uz ostalo
i nasuprot Freudu, Adleru i slinim istie ikako ne postoji nikakva opa
shema za tumaenje Pojedinca kao izvorne osobnosti.
Egzistencijalizam je oprean esencijalizmu koji u svim svojim oblicima
(platonovskom, augustinskom, aristotelovskom, tomistikom, scijentisti-
kom, fenomenolokom) postavlja neka ogranienja slobodi Pojedinca,
kojega egzistencijalizam u smislu J astva koje je razlino od svake
druge stvari i svakog drugog J a ne doputa svoditi na bilo koji
oblik openitoga. Prihvaajui prvenstvo esencije ili naravi nad poje
dinanom egzistencijom, esencijalizam zastupa openitu vrijednost i oba-
veznost nekih istina i naela. Egzistencijalizam je, protivno tome, usmje
ren na moju- istinu, tj. istinu u kojoj Pojedinac, kao ni na to drugo
nesvediva egzistencija, pronalazi svoj ivotni smisao. Rije egzistirati
znai kod egzistencijalist slobodno i smiono izabrati svoju bit, jer
nikakva istina nije objektivna ni openito vrijedna za ljude.
Treba priznati da egzistencijalizam, sasvim opravdano, naglaava vri
jednost ljudske osobnosti i slobode. Problematinom, meutim, ostaje
njegova postavka o apsolutiziramoj ili niim neuvjetovanoj slobodi Poje
dinca: jer je summa libertas nulla libertas; summum jus
summa injuria. Sloboda shvaena bez konkretnoga J a s njegovim
objektivnim zakonitostima pretvara se u nita, ponitava se, te ne
moe biti postavljena kao apsolutna norma u smislu pozitivne odrednice
za konkretnost ovjejeg djelovanja i ponaanja.
Budui da ovdje ne kanimo potanko raspravljati o pojedinim pred
stavnicima egzistencijalizma, povui emo paralelu u uenju dvojice
123
glavnijih predstavnika ateistikog i teistikog egzistencijalizma, J earia-
-Paula Sartrea i Gabriela Marcela.
Isto polazite, a dedukcije razliite
Sartre ui da je temeljno uvstvo ovjeka munina. Ta munina
otkriva kako ovjek nije nikakva dovrena bit ili dogotovljena narav.
Upravo stoga: ovjek sm, kao Pojedinac, stvara svoju bit, odreujui
autonomno svoje ivotne ciljeve. Posjedujui svijest, ovjek, tre pour
soi, postoji kao ista sloboda, t. j. kao skup mogunosti, dok su sve
druge stvari u svijetu, kao bia u sebi, tre en soi, bez slobode, dakle
determinirane. Sartre je ateist i materijalist. U zadnjim konsekvenci-
jama, njegova filozofija ukljuuje etiki nihilizam.
Marcel takoer polazi od osjeaja munine, tjeskobe, nezatienosti, uba-
enosti u svijet. Marcel, meutim, prihvaa kranski pogled na svijet
i ivot. On to ini doista s teoretsko-racionalnom nesigurnou o pravom
znaenju vjerskih istina, ali ujedno s raspoloenjem svojevoljnog iv
ljenja po kranskoj nauci. Tu je prisutno naelo: vjeruj, usudi se
vjerovati, ne istrauj razumski. U svojoj analizi ovjejeg osjeanja
munine, Marcel dolazi do otkrivanja nekih novih pozicija u prihva
anju vjerskih i moralnih vrednota spiritualistike usmjerenosti, kao
na pr. do otkria teocentrinosti u uvstvima nade, ljubavi, vjernosti,
nezatienosti, nesigurnosti. U tome je pak prvotna razumsko-teodicej-
ska argumentacija o Bogu zamijenjena uvstvenom usmjerenou prema
Apsolutno Nespoznatljivom, prema onom Transcendentnome pod svim
ovjeku dohvatnim aspektima. Bog nije nikakva logika konsekvencija
iz odreenih premisa, Bog je neto vie od toga apriorna i neophodna
Nazonost; ne smije se zanemariti, jer: Ako se ubije Bog, ubija se
i ovjek; prisustvovali bismo progresivnom raspadanju spiritualnih vred
nota u individualizam, atomizam, hedonizam, utilitarizam.1
Kad e dolazi od Sartrea k Marcelu, i usprkos istom polazitu mu
nine u smislu unutranje nezadovoljivosti Pojedinca, upadaju u oi
goleme razlike meu njima. Slikovito reeno, njihova se uenja odnose
kao: nevjera i vjera, tjeskobnost i nada, rivalstvo i ljubav, osamljenost
i altrocntrizam, nitaVilo i bitak, pesimizam i optimizam.
Nevjera i vjera
Sartre dri da nema Boga i da. ga ne moe biti, jer je ideja Boga
protuslovna.2 Priznati Boga znailo bi, kae Sartre, degradirati se na
razinu predmeta, a to bi ugrozilo slobodu ovjeka kao Pojedinca. Prava
istina nije u priznavanju Boga, nego u tome da je ovjek osuen na
slobodu.3

1 Morando, Saggi su VEsistenzialismo Teologico, Morcelliana, Brescia, 1949.

str. 12 si.
2 J.-P. Sartre, Ltre et le Nant, Str. 708.
3 j.-P. Sartre, LExistentialisme est un humanisme, str. 37.
124
Marcel, u vezi s pitanjem o Bojoj opstojnosti, smatra da Boga ne
moemo dokazati kao posljednji uzrok svijeta, u znanstvenom smislu
rijei uzrok. On dri da u Boga treba vjerovati, odluivi se slobodno
i osobno za vjeru. Problem Boga, u filozofskom smislu, uope ne postoji:
Bog je vjerovana i svemu anticipativna Apsolutna Nazonost. Zbog toga
je i sam izraz problem Boga neto protuslovno i stoga svetogrdno/1
Priznati Boga znai: predati se Njemu i otvoriti se prema Njemu, a ne
razumski ga shvatiti. Vjerodostojmost vjere ne temelji se na razum
skom opravdanju, nego na osobnom doivljavanju vjere, nade i ljubavi
prema Apsolutnome Ti, koje je ve unaprijed nazoni I zvor snage
za mogunost doivljavanja bezuvjetnosti u imima ljubavi i vjernosti
meu ljudima. ak i ateist koji se bezuvjetno zalae za svoje ideale,
makar i nesvijesno doivljava dsjev boanske Apsolutne Nazonosti.5
Tjeskobnost i nada
Sartre posebno istie da je ovjek tjeskoba. Njegova je budunost
neizvjesna, a itavi mu j ivot besmislen. Razlog takve tjeskobe jest
to se ovjek nalazi pred slobodnim odlukama kao potpuno odgovoran,
a nedostaje mu bilo kakvo orijentacion uporite. Ta je tjeskoba trajno
unutranje stanje, jer ovjek mora trajno provjeravati vrijednost svoje
slobode, i to uz stalni osjeaj beznaa i praznine. To raa muninom,
oajanjem. Sve je bezrazlono: iovaj vrt, ovaj grad i ja sm. Kad se
o tome sebi poloi raun, nekonae se prevrne eludac i sve se poinje
nj i hati ... Eto munine!6 Sartre kao moderni Vergil vodi itaoca kroz
svoj pakao: ljubav, seks, mazohizam, sadizam, mrnja, ravnodunost
samo su pokuaji prevladavanja trajnog stanja tjeskobe.
Marcel, meutim, na sve to gleda iz drugog kuta. I sama smrt jest poetak
jedne nove budunosti, kae on. Smrt znai svretak materijalnog bivo-
vanja, ali i osloboenje izvorn osobnosti. Smrt mora biti promatrana
kao odskona daska apsolutnosti nade.7Samo gdje se doivljava smrtni
oaj, tu moe nada razviti svoju silu. Nada, kao neto apsolutno potrebno
za ovjeka, ne moe se rastaviti od vjerovanja. Nada je doivljaj ni od
govor stvorenja na poziv Beskonanog Bia. Dua ivi samo od nade:
Gdje nema nade, sui se dua i ostaje bez snage.8Budui da je nada
mogua samo na razini Mi, to nas ona stavlja u toplinu zajednitva s
drugim ljudima i s Beskonanim Biem. - Marcelove drame s karakte
ristinim naslovima Srce za druge, Boji ovjek, Prema drugome carstvu
poziv su na ivljenje u nai. U ti m dramama prikazan je ovjek dana
njice. Taj je ovjek osamljen, ali je pun enje a zajednicom; oajari
je, ali i spreman prihvatiti duh ljubavi. Sukobljavanje s blinjim tu
predstavlja ujedno sukobe sa samim sobom.

/j G. Marcel, Etre et avoir, str. 176.

5 F. Sawicki, Lebensanschauungen moderner Denker, Paderborn 1952, usp.
poglavlje o G. Marcelu.
0 J.-P. Sartre, La Wause, str. 171.
7 G. Marcel, tre et avoir, str. 135.
s G. Marcel, Homo viator,, stv. 10. :
125
Rivalstvo i ljubav
Za Sartrea je praodnos ovjeka prema ovjeku selekcionirajui rivalitet,
preventivni antagonizam. Kroz pogled (rgard) drugoga, koji mene
pogodi jer o njemu moram voditi rauna ja postajem predmetom
za drugoga, postajem njegov rob, rob obzira, lien svoje slobode.
Bezbrojno mnotvo pogleda, koji su na mene upereni, jest ono sartreovsko
se: Mene se gleda. Na te poglede mi reagiramo strahom, stidom, ili
ponosom, kao i sluenjem. Svim moguim orujima vode ljudi rivalsku
borbu jedni protiv drugih, da drugoga uine svojim predmetom. Ta su
oruja: bjeanje, izoliranje, utnja, lai, laskanje, licemjerstvo, srdanost,
itd. Stid je priznanje da sam ja doista takav predmet kakvim me
drugi hoe uiniti. U drami Iza zatvorenih vrata dezerter Garcin sa-
imlje tu tematiku rijeima: Ne treba nikakve vatre; pakao, to su
blinji!8
Za Marcela se, nasuprot tome, samo u istoj ljubavi, vjernosti i nadi
razvija posebno unutranje duhovno susretanje, osjeaj zbliavanja, kroz
koji se dvije osobe u slobodnoj vezi nau u zajednitvu humanizira-
juega Mi. Biti otvoren za Ti znai: drugome biti predan. Takva
predanost pripada osobnosti kao bitna znaajka. Biti nepredan znai:
biti pun sama sebe, a to prouzrokuje tjeskobu vremenitosti, iz koje
se razvija beznae i oaj. Tek u ljubavi smo sposobni shvatiti ovjeka
kakav je, a ne u razumskim sudovima to ih o nekome stvaramo. Upravo
u tome se i sastoji dubina kranske etike kad zabranjuje suditi i osu
ivati blinjega. Odnos J ablinji nije odnos znanosti, nego osobnog
poziva, uspostavljen na temelju arma koji okruuje osobnost, a ne na
temelju zajednikih ciljeva i miljenja. Upravo stoga imaju djeca i ene
vei arm nego ljudi znanosti, koji su izgubili koprenu onoga to je
uhvatljivo samo kao slutnja.10 Dakle, ne rivalitet, nego zajednitvo!
Ima samo jedna muka, naime: biti sm, kae Marcel. Najpredanija
dua je i najsvetija; ona zna da ne pripada samoj sebi, pa j e time
zatiena od oajanja i samoubojstva.11
Osamljenost i altrocentrizam
S obzirom na socioloko usmjeravanje ovjeka, Sartre dri da se u svemu
mora polaziti od subjektiviteta. Nema nikakva drugog Univerzuma
osim. .. univerzuma ljudskog subjektiviteta, kae on.12 Sama istina, na
taj nain, postaje skroz naskroz ljudska,13tako da pojedinac sm apso
lutno slobodno odreuje svoju narav, stvara svoj svijet, odreuje svoje
vrednote, pa i samoga Boga podreuje sebi. Subjektivitet individuuma
jest u stvari naa polazina toka, naglaava Sartre u knjizi Egzisten
cijalizam je humanizam.u To znai: egzistencija prethodi esenciji, iv
ljenje naravi, nesputanost bilo kakvim determinantama.

J.-P. Sartre, Huis clos, u zadnjem prizoru.

10 Usp. M. Reding, Die Existenzphilosophie, Dsseldorf 1949, str. 116.
11 Usp. G. Marcel, Das Ontologische Geheimnis, str. 487.
12 J.-P. Sartre, LExistentialisme est un humanisme, str. 93.
13 J.-P. Sartre, Ltre et le Nant, str. 270.
14 J.-P. Sartre, LExistentialisme est un humanisme, str. 63.
126
I ovdje se Marcel razilazi o Sartrea. Vjernost samome sebi, kako nagla
ava Marcel, vodila bi egoizmu. Tko je drugome nevjeran, tko zataji
drugoga, zatajuje i samoga sebe, ruei time i svoje vlastito bie. Drugi
je meni potreban za realizaciju moje vlastite osobnosti. Bitak je pri
mamo Mi-bitak. Tragedija dananjeg ovjeka jest u tome to on, kao
pojedinac, gleda na samoga sebe i na druge kao na obini sveanj
vegetativnih, psihikih i socijalnih funkcija. Sto je na pr. slubenik
drugo nego stroj koji funkcionira, koji je od lijenika kontroliran,
smru otpisan, kao teta uknjien? Potrebno je razbuditi ovjeka
iz te bezlinosti na autentini ivot, odgojivi ga za slobodno odluivanje.
Vjernost i ljubav prema drugima neophodne su za ostvarivanje indi
vidualne osobnosti. Prava individualna osobnost ostvaruje se samo u
komunikaciji s drugima. Samo altrocentrika vjernost i ljubav mogu raz
buditi ljude na autentini ivot.15
Nitavilo i bitak
Poznato je da prema Sartreu nema nikakva vieg poretka, vieg ivot
nog cilja, ili opeg pravila koje bi pokazivalo put; ni na nebu ni na
zemlji nema nekog znaka za orijentaciju. Sloboda zahtijeva da se ovjek
mora konano sm odluiti. Nitko mu ne moe nita auktoritativno od
reivati. Budui da je sve skupa besmisleno, beskorisno, nestalno, nevri
jedno sav je ivot besmislen, tama, sveponitavajue Nita. Temelj
takve koncepcije nalazi se u Sartreovu otrom razdvajanju ve spomenutih
bia u sebi i bia za sebe. Ono prvo jest svijet stvari, opredme-
enih bia. Ovo drugo, bie za sebe (tre pour soi), jest svijest, shva
ena u znaenju istog nastajanja, takvog da ne doputa opredmeenost.
Bitnost se ovjeka sastoji u tome da je on svijest ili bie za sebe. To
palk znai ida ovjek uvijek samo postaje i da nikad ne smije biti
opredmeen. Svijest ili bie za sebe u stvari znai: j a sam onaj koji
ponitavam prolost kao opredmeenost, ja sam sadanjost koja razrje
ava svoju prolost, ja sam svoj vlastiti projekt koji gradim budunost.
Svijest se dakle prua u tri dimenzije, u svojoj sveponitavajuoj aktiv
nosti nije vie ono to je bila, jo nije ono to e biti, ni ono to jest.
Bie za sebe nije, ono uvijek postaje, stalno se oblikuje, ono je ista
vremenitost.16 To bie za sebe nije nikakva samostojna supstancija,
nego samo asoviti vremenski odraz bia u sebi i to u smislu da
ga ponitava: Bie-za-sebe stvarno nije nita drugo nego isto ponita
vanje bia-u-sebi.17 Svijest ili bie-za-sebe ustanovljuje u svakom
biu-u-sebi neki manjak i nepotpunost, pa na taj nain u svijet bia
unosi pojam ne-bia. Pod tim vidikom u svijesti bivaju spojeni bie i
ne-bie. Ponitavajui ono bie-u-sebi, svijest ili bie-za-sebe (poka
zuje kako je ovjek u svojoj sri sloboda, t, j. skup mogunosti koje moe
ostvariti. ovjek je, dakle, naiposljetku ono to on sam od sebe uini. Njego
va djela imaju svoj praizvor u njegovoj slobodi, a ne u nikakvim zakonima
ili odredbama odozgor: Stvarnost postoji samo u djelovanju... ovjek

16 Usp. M. Reding, nav. j. str. 116.

16 J.-P. Sartre, LEtre et le Nant, str. 636.
17 J.-P. Sartre, nav. dj. str. 711.
127
nije nita drugo nego svoj vlastiti projekt, kae Sartre u djelu Egzisten
cijalizam je humanizam.18 Orest, glavni junak Muha izjednauje se u
svojoj slobodi sa samim J upiterom: J a nisam, J upitere, ni gospodar ni
sluga. J a sam svoja sloboda. U prkosu protiv Boga, Orest hladnokrvno i.
bez kajanja ubija Egista, uinivi to kao svoje djelo, da bi pokazao
ljudima kako su slobodni.
Kod Marcela nalazimo sasvim drugu usmjerenost ivljenja: ivljenje
ovjeka ne smije se nikada zaustaviti na odreenom stupnju onoga
sum (jesam to jesam!), nego ono mora biti upravljeno na traj ni sur
sum (uvijek vie, prema Uzvienome!). Taj sursum jest kod Marcela
stvaranje vlastite osobnosti kroz ine ljubavi, vjernosti, obavezanosti
prema drugim osobama, prema slobodnom Ti svakog ovjeka i prema
Apsolutnome Ti osobnog Boga, koji jedini moe biti Temeljem za obvezu
korektnog odnoenja prema osobnostima drugih ljudi. ovjek ne ide pre
ma smrti kao sveponitavajuemu Nita, nego kao prijelazu koji je
otvoren za subivstvovanje s Apsolutnim Bitkom. ivot povezan s Apso
lutnim Bitkom kroz neuvjetovanu odn. bezuvjetnu ljubav, nadu i vjer-
nost stvara pravu radost due i donosi unutranje smirenje, U takvom
je ivotu prevladan pesimizam, kao i svaka tjeskoba i nemir. Marcelov
poziv na trajni sursum temelji se na razlikovanju izmeu ovjejeg
biti i imati. O tome je Marcel napisao knjigu. Imati odnosi se na
stvari koje su izvan mene, s kojima ja mogu raspolagati. Svakom ima
ti pripada neko to, koje je posjed odreenoga tko. Mi se privezu-
jemo uz to, nastojimo se izjednaiti s njime, ali uzalud; to nikako ne
ide. to postaje razlog nae tjeskobe. Granini sluaj onoga imati
jest moj odnos prema tijelu; ono me tiranizira prema tome koliko sam
mu privren. Nije Descartesov cogito, nego utjelovljenost polazite
Marcelo ve metafizike. Odnos prema tijelu, meutim, ipak nije pravo
imati, jer ja ne mogu uiniti svoje tijelo predmetom kao neki drugi
izrezak iz stvarnosti. Samom spoznajom ne dohvaam tijelo kao moje,
nego samo kao ovo tijelo. Kao moje tijelo doivljujem ga samo kroz
uvstvo. Tu je izvor Marcelo va iracionalizma: povezanost mog J a i mog
tijela racionalno nikako ne mogu rastaviti. Ne smijem rei: ja sam moje
tijelo, jer to bi bio materijalizam. Ne smijem rei ni da nisam istovjetan
sa svojim tijelom, jer onda moje tijelo ne bi moglo ii skupa s mojim J a.
Problem dua-tijelo po Marcelu je posve izvan kompetencije razuma.
ovjeje imati nije njegovo biti; bi ti je njegova prava Egzi
stencija: ona nije predmet koji bi mogao biti spoznat. Egzistencija se mo
e samo doivjeti. Smisao j e naeg ivota da od onoga to imamo uvi
jek sve vie preuzimamo za svoje biti, za svoju pravu Egzistenciju.
To se dogaa pomou usvajanja, od baratanja ekiem do najveih
stupnjeva u sticanju znanja. U progresivnom usvajanju sastoji se po
stojanje ovjeka ovjekom. Komkretiziranje samoga biti temelji se u
raznolikosti realnih bia.
Suvremeni agiiosticizam odbacuje istraivanje samoga bia, a suvre
meni idealizam proglauje nastojanja u tome smjeru zastarjelom dogma
tizmom. Za suvremenu filozofiju stoga nema nikakva trajnog Esse,

18 J.-P. Sartre, LExistentialisme est un humanisme, str. 55.

ona priznaje samo asovito Fieri. Marcel ne priznaje ni agnosticizam
ni idealizam. Bie je za Marcela misterij, i kao takvo ono je iz
van kompentencije razuma. Da bih mogao postaviti pitanje o biu kao
filozofskom ili razumskom problemu, ja bih morao stajati izvan tog bia.
To pak nije mogue, jer bie nosi u sebi i sami in moje spoznaje, te
ono ne moe biti objektivirano kao drugi predmeti spoznaje. Pitati o
biu znai pitati o onome J a jesam, gdje je bie i ja nerazdvo
jivo spojeno. Stoga ni Egzistencija, tj. ono najizvornije J astvo, ne moe
postati objektivirana ni u kakvim pojmovnim odreenjima: nema odgo
varajue ideje za Egzistenciju. Egzistencija je neuhvatljiva apsolutna
sadanjost,19kae Marcel. Ona meutim ipak postoji, i mi je osjeamo
u inima ljubavi, vjernosti i nade. No budui da postoji na nain koji ne
spada pod kompetenciju razuma, ona ne spada ni u red filozofskih proble
ma; ona spada u red misterija, kao i sloboda. Problem je kod Marcela
neto preda mnom. Misterij je kod njega ono neto to ne stoji po
sve preda mnom, nego u emu se i j a sm kao zatvoren nala
zim.20 Kod problema se moe govoriti o napredovanju u spoznaji, kod
misterija to nije mogue: problemi se odnose na predmete, misteriji na
ono to nije mogue objektivirati. Za iskustveni doivljaj Egzistencije,
kao misterija, nuno se je otvoriti prema drugim Egzistencijama. Ako bi
se netko zatvorio prema drugim osobnostima, on ne bi mogao nai ni
samoga sebe. Egzistencija zasvijetli samo u dijalogu: u dijalogu sa sa
mim sobom kroz pamenje; u dijalogu s drugima kroz komuniciranje u
ljubavi; u dijalogu s Bogom kroz molitvu. Prema susretu s egzistenci
jalnim Ti vodi nas nada, koja je za duu ono to je disanje za tijelo;
zatim ljubav, koja nas povezuje s blinjim, i vjernost, koja kao
pravo mjesto bia djeluje stvaralaki.
Samo bie kao takvo nikako ne moe biti neki openito vrijedni pred
met spoznaje; ono ne moe biti zamiljeno ni kao statiko ni kao dina
miko, ni kao prirodna nunost ni kao sloboda, ni kao njihov spoj. Bie
jc iznad svih tih razlika, ono ih prekorauje, ono im je transcendentno.
Bie nije misao, ono je iva nazonost. Spoznavanje bia ide uspored
sa stupnjem susretanja sa ivim osobnostima: tek u doivljavanju ivoga
Ti otvara se bie kao takvo. Ali, u tom sluaju, preda mnom vie nije
nikakav predmet ni predodba, nego iva osoba s kojom sam j a u zajed
nitvu, i koja nikako ne moe biti iscrpljena u svojim dubinama. Upravo
na vjernosti kao mjestu bia trebalo bi izgraditi novu ontologiju, tj.
ontologiju bez sumnjive kategorije supstancije,21kae Marcel dovo
dei u pitanje dosadanja polazita u filozofiji religije. Svakako, kod
Marcela je Bie protivno Sartreovu Nita, u svemu nazono, pa ma
kar je razumski nedostupno.
Pesimizam i optimizam
Po Sarterovu se shvaanju bie-za-sebe i bie-u-sebi izmjenino po
nitavaju. Stoga je ljudska stvarnost u svojoj biti tuna, bez mogu-

19 G. Marcel, Journal Mtaphysique, str. 321.

20 G. Marcel, tre et avoir, str. 145.
21 G. Marcel, Existentialisme chrtien, str. 318.
129
nosti a izie iz stanja nesretnosti,22govori Sartre vi djelu Bie i Nita.
ovjek je beskorisna strastvenost,23 posve slobodni stvaralac svojih
vrednota, ovjek nikada ne moe izabrati zlo: to mi izaberemo, uvijek
je dobro.24Mi ljudi apsolutno slobodno stvaramo u moralu kao i u um-
jetnosti, tako da ne postoji apsolutno nita to mene opravdava ... da
prihvatim ovaj ili onaj red vrednota.25Ljudska sloboda nije dakle ogra
niena nikakvim stalnim redom istin i vrednot, koje bi se kao neto
vjeno vrijedno i obavezno ponudile naem pristanku. No unato sve
mu, budui da nema viega smisla, i ovjek pred tragikom smrti gubi
svoj smisao. Bez ikakva apriornog smisla i vrsta odreenja i ivot
gubi svoju dra i ljepotu. Stoga u Sartreovoj koncepciji svijeta najjae
se istiu pesimistine rijei: apsurdnost, munina, nestalnost, tj eskoba...
M.arcel, naprotiv, prihvaa ivot kao pozitivnu vrednotu, u kojoj su
vjernost, nada i ljubav graditelji onoga sursum o kojemu se govori
u djelu Homo viator. Nada, ljubav i vjernost nemaju nikakav objektivi-
stiki temelj opravdanja; one ga po svojoj naravi transcendiraju. No
budui da transcendiraju objektivirani fakticitet, ovjek se preko njih
stavlja u direktni odnos s Apsolutnim Ti boanske Nazonosti. ivot je
raj, a ne sartreovski pakao, rekao bi Marcel, samo pod uvjetom da
se ivi u ljubavi. L jubav spasava od pesimizma. ivot nije drama koja
se uzbiljuje da se poniti: ne ivi ovjek zato da umre. Marcel smatra,
kao i Sokrat u Fedonu da ovjek mora biti spreman umrijeti; ali smrt
nije unitenje nego prijelaz u bistvovanje u Apsolutnom Biu. I z toga se
vidi da Marcel, unato kriteriju slobodnog odluivanja Egzistencije, od
bacuje radikalnu prizemljenu usvijetnost Sartrea i jo ranije Nietzschea.
Njihovo odbacivanje svake onostranosti i transcendentnog Temelja isku
stvenog svijeta Marcel smatra luciferskim odricanjem.26 (Poslije osude
egzistencijalizma u encikl. Humani generis Pija XII . Marcel ne doputa
da se njegovo uenje naziva kranskim egzistencijalizmom).
Kad je govor o vrednotama, Gabriel Marcel stavlja glavni naglasak
na njihovu konkretizaciju, pledira za opus operantis: Bitnost vrednote
jest u tome da ona poduzima stanovitu aktivnost u odnosu na ivot i do
nekle mu utisne svoj peat.27 Vrednota ukljuuje djelotvornu svijest;
vrednota nije neto apstraktno, nego sobom nosi snagu za rtvu i neu-
straivost, nosi individualne naroitosti konkretne pustolovine, koja je
samo Pojedincu dana da j e doivi, njemu samome i nikom drugome.28
Vrednota je moja individualne sudbina (destine). Nije li to ipak, u
zadnjim konsekvencijama, potpuno subjektiviranje vrednota? Marcel se
spaava od takva subjektiviranja prizivom na Boanski poziv Poje
dincu. Ali kako razlikovati idol od ideala, bogove od Boga ne upavi

22 J.-P. Sartre, Ltre et le Nant, str. 134.

23 J.-P. Sartre, nav. dj. str. 708.
24 J.-P. Sartre, LExistentialisme est un humanisme, str. 25 s.
25 J.-P. Sartre, Ltre et le Nant, str. 76.
28 G. Marcel, Homo viator, str. 255.
27 G. Marcel, nav. dj. str. 197.
28 G. Marcel, nav. dj. str. 191.
130
ni u solispsistiki ni u kolektivistiki subjektivizam?! Marcel se tu, u
nemogunosti da izbjegne alternativu, utjee kao neoborivim normama
vrednoti istine i vrednoti pravde.29 Svaki korak protiv tih vrednota
nije korak naprijed, nego nazad smatra Marcel.
Ukratko: razrijeivi se iznutra od vezanosti uz objekte, probleme i ob
like onoga Imati, ovjek pronalazi svoje istinsko Biti, koje je otvo
reno prema svijetu, prema blinjima i prema Bogu. Bog je onaj koji
mene kao Pojedinca poziva na to otvaranje, i koji mi je u tom cilju do
znaio odreeno mjesto u svijetu i vremenu. Boja me je L jubav pozvala,
i j a odgovaram tom pozivu kroz bezuvjetnost vjernosti i nade kao ozra
ja u meuljudskom ponaanju.30 Na taj se nain kod Marcela javlja
mentalitet vedrine i optimizma nasuprot sartreovskom pesimizmu zbog
sveope besmislenosti.31

23 G. Marcel, nav. dj. str. 34.

30 Usp. G. Marcel, Journal Mtaphysique, str. 228.
31 Usp. J. Lenz, Der moderne deutsche und franzsische Existenzialismus, II
izd. Trier 1951, pogl. o Sartreu i o Marcelu.
131