Filozofski fakultet u Sarajevu

Odsjek za historiju














MARTIN LUTER
(esej)




















Student: Jasmin osiki



Sarajevo, 2014
2


SADRAJ


Uvod ................................................................................................................................... 3
Martin Luter do raskida sa Rimom ................................................................................ 6
Skuptina u Vormsu ......................................................................................................... 8
Luterova teologija. Organizacija luteranske crkve ....................................................... 8
Uvrivanje i irenje luteranske reformacije .............................................................. 10
Uticaj i naslijee .............................................................................................................. 11
Zakljuak ......................................................................................................................... 13
LITERATURA ................................................................................................................ 14

























3
Uvod

Martin Luter zauzima centralno mjesto u historiji reformacije i svakako jedno od
vanijih u historiji kranstva uope. Uzimajui u obzir znaaj religije u europskom
drutvu XVI stoljea, jasno je da Luterov uticaj ne moemo svesti na podruje crkve i
teologije. Moe se rei da je Luter svojim djelovanjem pokrenuo znaajne historijske
procese i na socijalnom i politikom podruju, sa vrlo konkretnim posljedicama za
formiranje modernog europskog drutva. Otuda proizilazi ogromno zanimanje za lik i
djelo ovog teologa i reformatora, naroito u onim dijelovima Europe gdje je protestantska
konfesija uhvatila korijena.
Znaajnija rasprava o izvornoj grai i literaturi koja se odnosi na djelovanje
Martina Lutera prevazilazila bi predviene okvire ovog rada. Meutim, neophodno je
spomenuti najvanije. Djela koja je sam Luter pisao nezaobilazno su svjedoanstvo o
sazrijevanju njegovih teolokih postavki i o putu kojeg je proao od polemiara u okrilju
katolike crkve do njenog najveeg protivnika. Odlian prijevod njegovih radova na
engleski jezik sa vrijednim komentarima moe se nai u: Luthers Works, 55 volumes, ed.
Jaroslav Pelikan (St. Louis: Concordia/Philadelphia: Fortress Press, 1955-1975).
Historiografska djela o Martinu Luteru su brojna. Za nae govorno podruje znaajna je
knjiga autora ana Delimoa Nastanak i uvrenje reformacije, koja uz vrijedne strune
ocjene donosi i opirnu listu izvora i bibliografskih jedinica od znaaja za historiju
reformacije. Vrlo korisna promiljanja nudi i Oven edvik u svom djelu Istorija
reformacije. U radu je jo konsultirano i opehistorijsko djelo Evropa u esnaestom
stoljeu ko-autora Helmuta Kenigsberga, Derija Boulera i Dorda Mouza. Takoe, radi
ireg i potpunijeg uvida u slojevitu problematiku reformacije konsultirana je i literatura
na engleskom jeziku: The new Cambridge modern history, Vol. II, The Reformation
1520-1559, Second edition, edited by: G. R. Elton (Cambridge University Press 1990) te
The Cambridge Companion to Martin Luther, edited by Donald K. McKim (Cambridge
University Press 2003).
Cilj rada jeste sagledati ulogu Martina Lutera u krupnim dogaajima koji su
obiljeili proces reformacije u Europi, a koji su uslijedili nakon njegovog protesta protiv
prakse prodaje oprotajnica. Rad je koncipiran tako da se duna panja posveti irem
4
drutveno-historijskom kontekstu u kojem se Martin Luter javlja, te da se ukae na
glavne drutvene silnice koje su, osim vjerskih pobuda, uticale na irenje reformacije. U
metodolokom smislu, rad usvaja hronoloki pristup koji je najpodesniji za obradu teme.
Povremeno elaboriranje uih tematskih cjelina ili komparacija odreenih pojava ne
remete glavnu liniju hronolokog izlaganja.
Martin Luter nesumnjivo je bio izvanredan teolog i smjeli borac za vlastita
uvjerenja. Meutim, njegov protest protiv crkve mogao je uzdrmati Europu u tolikoj
mjeri samo zato jer je drutveni kontekst bio konjunkturan sa njegovim pregnuima.

Uzroci reformacije

Uzroci pojave reformacije su mnogobrojni i raznovrsni. Neke zloupotrebe u
onovremenoj crkvi ili procesi u ondanjem drutvu mogu se initi znaajnim razlozima za
pokretanje iroko zasnovanog zahtjeva za promjenom. Meutim, posmatraju li se
odvojeno, niti jedan od razloga ne moe objasniti pojavu reformacije. Na primjer, u crkvi
je i prije bilo isto toliko ogreenja i zloupotreba kao i u doba reformacije, ali to nije
rezultiralo raskidom kakav je donio protestantizam.
1
Raznolikost u srednjovjekovnoj
zapadnoj crkvi ponekad je dosezala granicu hereze, ali formalno jedinstvo crkve nije
dolazilo u pitanje.
2
Pa ni prevlast svjetovne vlasti u odnosu na crkvenu nije pojava
karakteristina samo za period pred pojavu Martina Lutera ona se moe pratiti jo od
smrti pape Bonifacija VII 1303. godine.
3
Izum tamparske prese sredinom 15. stoljea
omoguio je daleko veu dostupnost Biblije europskim svjetovnjacima koji su sada mogli
sami itati i promiljati svete tekstove, bez posredstva crkve.
4
Opet, Erazmo, onako strog
prema sveenstvu i papama svoga vremena, nije priao reformaciji. Takoe, kada je
katolika crkva kroz proces protivreformacije uklonila glavne zloupotrebe u svojim

1
, j, , 1998, 69.
2
Geoffrey R. Elton, The age of the Reformation, (u: The new Cambridge modern history, Volume II, The
Reformation 1520-1559, Second edition, Edited by: G. R. Elton, Cambridge University Press 1990, pp 1-
22), 1.
3
Ibidem, 1-2.
4
. , . , . , , Clio
, 2002, 176.
5
redovima te podigla nivo uenosti, duhovnosti i discipline sveenstva, razne protestantske
vjeroispovijesti nisu teile da se vrate pod okrilje Rima.
5

Uzroke reformacije svakako treba traiti u istovremenom djelovanju svih
pobrojanih drutvenih silnica, ali u posebnom ozraju vjerskih predstava u Europi XV
stoljea. Protestantska teologija koja je naglasak stavljala na opravdanje vjerom,
sveope sveenstvo i vrhovni autoritet Biblije zasigurno je udovoljavala vjerskim
potrebama onoga vremena.
6
Reformacija je bila reakcija na veliku kolektivnu strepnju.
7

Nedae XV stoljea mogle su se objasniti samo grijehom i svaka pogreka poprimila je
lice stvarnoga zla. Umjetnost zapadne Europe XV stoljea na najbolji nain ilustrira
religiozno poimanje ondanjeg ovjeka. Strani sud, pakao i smrt velika su tema
ikonografije kraja srednjeg vijeka, a od poetka XV stoljea javljaju se mrane predstave
plesa mrtvaca (fran. danse macabre).
8
Po uestalosti Pijeta, predstava izmuenog i
iibanog Isusa u naruju Bogorodice koja ga oplakuje, moe se zakljuiti da je kult
Isusovog stradanja i Bogorodiine alosti bio rasprostranjen u zapadnoj Europi.
9

Luterovo uenje o opravdanju vjerom ponudilo je izlaz iz sveope opsjednutosti ljudskim
grijehom i strepnje od Stranog suda.
Ne treba izgubiti iz vida ni zainteresiranost svjetovnih vladara za irenje ili
suzbijanje reformacije radi vlastitih politikih ciljeva,
10
kao ni podrku siromanih
seljakih slojeva Luteru prije seljakog rata 1524-1525. godine.







5
, op. cit., 69-70.
6
Ibidem, 69.
7
Stogodinji rat, crna kuga, mnogobrojne oskudice, ludilo Karla VI, velika izma, rat Dviju rua, husitski
ratovi, opasnost od Turaka itd., sve je to uzdrmalo duh ljudi. Ibidem, 70-71.
8
Ibidem, 73-74.
9
Ibidem, 75.
10
Dok je u mnogim zemljama protestantski pokret bio povezan sa politikim otporom vladaru strancu, kao
u nekim njemakim kneevinama, vajcarskim gradovima ili Holandiji, dotle su katoliki vladari u
panjolskoj i Francuskoj ve krajem XV, odnosno poetkom XVI stoljea imali presudan uticaj na crkvu u
svojim zemljama. Oven edvik, Istorija reformacije, Novi Sad, 1986, 19-22.
6
Martin Luter do raskida sa Rimom

Martin Luter
11
je sveeniki poziv izabrao sticajem okolnosti. Zatekao se na putu
za vrijeme strane oluje i dao zavjet da e, ukoliko preivi, postati redovnik. Mogao se
odrei zakletve koju je dao iz straha, meutim, pitanje spasenja postalo je predmet
njegove velike strepnje. Bojao se da e umrijeti nedovoljno pripremljen.
12
U
augustinskom samostanu je nastojao da dostigne duhovno savrenstvo, beskompromisno
potujui rigorozna redovnika pravila pobonosti. Pravio je spisak svojih grijeha i
neprestano ih ispovijedao, stoiki je podnosio propisane pokore, ali savjest mu nije bila
mirna. Uvijek je smatrao da se nije dovoljno pokajao.
13
Prouavanjem svetih spisa,
naroito Poslanice sv. Pavla Rimljanima, doao je do teze o opravdanju vjerom, koja e
postati temeljem protestantskog uenja. Vjera je kanal kroz koji milost Spasiteljeva
obasjava izmuene due. Spasenje se ne moe zasluiti ljudskim naporima dobrim
djelima, rtvovanjem, pokorom ili pokajanjem vjernika nego samo Bojom milou
putem vjere.
14

Luterov spis 95 teza o oprotajnicama iz 1517. godine nije zamiljen kao
dramatian protest, niti ih je Luter zakucao na vrata crkve u Vitenbergu.
15
Meutim, teze
su izazvale veliki interes i nanijele su znaajnu tetu kampanji prodaje oprotajnica
kardinala Alberta od Majnca. Kardinal je o ovom sluaju izvijestio Rim traei da se
Luter uutka. Uslijedila je rasprava u kojoj je meritum spora pomjeren od oprotajnica ka
papskom autoritetu i njegovim granicama. Zbog napada na autoritet pape Luter je oktobra
1518. godine, za vrijeme skuptine u Augzburgu, odgovarao pred papskim legatom

11
Roen u Ajzlebenu 10. oktobra 1483. godine, gdje je i umro 18. februara 1546. godine. U periodu 1501-
1505. godine studirao je filozofiju na univerzitetu u Erfurtu. Umjesto da studira pravo to je bila elja
njegovoga oca, 1506. godine prikljuio se redu sv. Augustina u Erfurtu. Godine 1509. dri predavanja u
Erfurtu. Kasnije se vratio u Vitenberg gdje je doktorirao i preuzeo katedru za Teologiju 1512. godine.
Robert W. Scribner, The Reformation movements in Germany, (u: The new Cambridge modern history,
Vol. II, The Reformation 1520-1559, Second edition, edited by: G. R. Elton, Cambridge University Press
1990, pp 69-93), 69-70.
12
, op. cit., 101-102.
13
Oven edvik, op. cit., 33.
14
Svoju teologiju o opravdanju vjerom Luter je razvio u periodu izmeu 1514. i 1518. godine. Ibidem, 34.
15
Vjerovatno je neko iz akademskih ili humanistikih krugova preveo Teze na njemaki jezik, odtampao i
uinio javno dostupnim. Brzo su se rairile meu pismenim i teoloki osvjetenim graanima Vitenberga.
Robert W. Scribner, op. cit., 77.
7
kardinalom Kajetanom. Kajetan je naredio Luteru da povue svoje rijei ili e snositi
posljedice, to je Luter odbio. Zadnji pokuaj izmirenja propao je 1519. godine.
16

U debati koju je Luter vodio protiv visprenog ortodoksnog polemiara Johana Eka
u Lajpcigu 1519. godine, Ek je vjetim podbadanjima naveo Lutera da prizna kako ni
crkveni sabor nije nepogreiv.
17
U toj raspravi Luter je ikristalizirao jo dvije temeljne
postavke protestantske konfesije: nepogreivost Biblije i samo nje, te jednakost svih
vjernika koja se odraava u sveopem sveenstvu. Luter je rezimirao svoja uvjerenja u
nekoliko kapitalnih rasprava koje je napisao tokom 1520. godine.
18
Teoloke implikacije
ovih rasprava bile su znaajne: svi krani su sveenici, to znai da vjeru i poznavanje
Svetog pisma mogu postii svi ljudi. Zareenje nije sveta tajna, a misa je svedena na
euharistiju (priest) ili Tajnu veeru. Sveenik nije bio taj koji posjeduje mo da izvede
udo hljeba i vina, odnosno crkva nije jedini uvar tijela Kristovog. Postoje samo dvije
svete tajne: krtenje i euharistija (Tajna veera).
19

U ljeto 1520. godine papa je izdao bulu Exsurgu Domine, kojom je osudio
etrdeset jedan Luterov prijedlog kao heretian, naredio vjernicima da spaljuju Luterove
knjige i dao Luteru rok od dva mjeseca da se javno pokaje ili e biti ekskomuniciran.
20
U
vrijeme objavljivanja ove bule, negodovanje protiv rimske crkvene uprave u Njemakoj
sve je oitije. Luter je uivao jaku podrku i sve veu popularnost tako da su vladari,
sveuilita, pa ak i biskupi, nerado doputali da se bula objavi na njihovom podruju.
21

Luterov odgovor bio je jasan. Cijeli univerzitet u Vitenbergu bio je pozvan da prisustvuje
aktu spaljivanja papske bule.
22
Luterova ekskomunikacija objavljena je poetkom 1521.
godine. O stanju u Njemakoj tog vremena svjedoi izvjetaj papskog legata: Devet

16
Luter je po nagovoru njemakog plemia Miltica poetkom 1519. godine napisao papi pismo puno
potovanja prema Svetoj stolici, ali nije povukao nita ranije reeno. Oven edvik, op. cit., 36.
17
Luter je u raspravi ak iskazao simpatije za neke ideje osuenih heretika Husa i Viklifa, naroito za
isticanje jednakosti svih vjernika i kritiku crkvene prakse. . , . ,
. , op. cit., 180.
18
U Pozivu kranskom plemstvu njemakog naroda poziva kneeve, plemstvo i sudije u Njemakoj da se
bore protiv tiranije Rima i prevlasti pape, uz snaan naglasak na sveopem sveenstvu. Babilonsko
suanjstvo crkve prvenstveno se bavi sakramentima preko kojih je Rim potinio cjelokupan kranski ivot
strogom nadzoru hijerarhije. U Slobodi kranina Luter elaborira svoju tezu o opravdanju vjerom i njen
uticaj na duhovni ivot kranina. , op. cit., 110.
19
. , . , . , op. cit., 180-181. Neki naunici navode
da je Luter prihvatao i ispovijest kao trei sakrament. Oven edvik, op. cit., 48.
20
Ibidem, 40.
21
Ibidem.
22
Robert W. Scribner, op. cit., 69.
8
desetina vie Luter kao bojni pokli, a deseta uopte ne mari za njega i vie smrt dvoru
u Rimu!
23


Skuptina u Vormsu

Luter nije namjeravao osnivati novu crkvu, smatrao je da pripada vjenoj
katolikoj crkvi i da je proiava od kasnije nametnutih nepravilnosti. I protiv njegove
volje, Lutera su od pojavljivanja Teza mnogi smatrali voom napada na Rim, osobu koja
je u potpunosti odraavala tenje njemakog naroda da dokine zloupotrebe rimske crkve.
Nedugo nakon Luterove ekskomunikacije, car Karlo V
24
otvorio je prvu skuptinu
u gradu Vormsu. Car je dozvolio da Luter doe u skuptinu i odbrani svoje stavove. U
njegovom pristustvu, Luter je 18. aprila 1521. godine upitan da li povlai svoje miljenje.
Reformator je odgovorio da ne povlai, osim ako mu se na osnovu Svetog pisma ili
zdravog razuma ne dokae da grijei.
25
Dozvoljeno mu je da napusti skuptinu, koja je
mjesec dana poslije izglasala njegovo stavljanje van zakona. Svjestan opasnosti koja
vreba Lutera, knez-izbornik Fridrih Mudri od Saksonije je organizirao otmicu
reformatora, a potom ga sklonio na sigurno, na imanje u Vartburgu.
26
Ovdje je Luter
zavrio prijevod Novog zavjeta na njemaki jezik.
27


Luterova teologija. Organizacija luteranske crkve

Poslije raskida sa Rimom, bilo je prijeko potrebno razraditi teoloki sistem na
osnovu glavnih teza koje je u raspravama dao Luter. Filip Melanhton, istaknuti Luterov
saradnik, napisao je 1521. godine prvu sistematiziranu protestantsku teologiju Opa
mjesta teologije.
28
Sam Luter zavrio je prijevod Biblije na njemaki jezik 1534. godine i
na taj nain omoguio da Sveto pismo bude dostupno i onima koji se nisu sluili

23
Oven edvik, op. cit., 41.
24
Iako njemaki car, Karlo V nije bio sklon reformaciji. Osnova njegove moi leala je u panskim
posjedima. Ibidem.
25
Ibidem.
26
Izvjesno vrijeme Luter je proveo na vlastelinskom imanju pod imenom Georg. Ibidem, 42.
27
, op. cit., 117.
28
. , . , . , op. cit., 183.
9
latinskim jezikom.
29
Bez detaljnije analize Luterove teologije, potrebno je ipak osvrnuti
se na njegovo uenje o euharistiji, budui da e se upravo na ovom pitanju reformacija
podijeliti u vie zasebnih pravaca. U najkraem, Luter je smatrao da se tokom priesti
deava transupstancijacija, odnosno pretvaranje hljeba i vina u tijelo i krv Isusovo, ali je,
za razliku od katolikog poimanja, smatrao da sveenik u inu transupstancijacije ne igra
nikakvu ulogu.
30
U kalvinistikom razumijevanju priesti, naprimjer, hljeb i vino ni u
jednom trenutku ne postaju Kristovo tijelo i krv.
31

U martu 1522. godine Luter se vratio u Vitenberg. Za vrijeme njegovog odsustva,
u Vitenbergu su se ve desile promjene: priest se dijelila u oba vida, liturgija je
uproena, slike i boni oltari su uklonjeni iz crkve.
32
Luter nije imao jasnu predstavu o
tome kakav oblik e dobiti bogosluba. Za njega je spoljanji crkveni poredak imao
drugorazredan znaaj. Ipak, neki red je morao postojati i Luter se obratio svjetovnim
vlastima. U Pozivu kranskom plemstvu njemakog naroda svjetovnim vladarima je
stavio u dunost da reformiraju crkvu i da je nakon reformiranja nadgledaju.
33

U reformiranim dravama i gradovima prvi koraci su bili isti: Biblija na
njemakom jeziku je postavljena na propovjedaonicu; asne sestre i redovnici koji su
eljeli slobodu mogli su napustiti samostane; ukinute su nerazumljive liturgije; oduzete su
crkvene nadarbine za sveenike koji su sluili privatne mise ili za izdravanje enskih
samostana koji su se gasili.
34
Po cijelom Carstvu, od Hamburga na sjeveru do Ciriha i
eneve na jugu, gradovi su se rado prihvatali reforme i nadzora nad upama. Crkvena
vijea ili konzistoriji preuzeli su ulogu biskupa.
35
To, meutim, ne znai da je knez dobio
nadzor nad crkvenim uenjem. Njegova uloga bila je administrativno-pravne priorode.
Luter nije imao nita protiv da se dio crkvene nadarbine ili prihoda naputenog samostana
preusmjeri za neodgodive dravne potrebe jer je drava bila u neraskidivoj vezi sa
vjerom. Ipak, bunio se zbog oitih pronevjera.
36


29
Ibidem, 184.
30
Ibidem, 181.
31
, op. cit., 160-161.
32
Oven edvik, op. cit., 43.
33
Nisu li i svjetovni vladari dio sveenstva i svih vjernika, i to dio izdvojen moi koja je od Boga?
. , . , . , op. cit., 182.
34
Oven edvik, op. cit., 47.
35
Obino je bio sastavljen od pravnika i teologa, a imenovao ga je vladar. Konzistorij je sprovodio sve
disciplinske mjere. Ibidem, 50-51.
36
Ibidem, 52.
10
Organizacija luteranske crkve uveliko se oslanjala na pomo svjetovnih vladara ili
gradskih sudija, to e rezultirati znaajnijim uticajem svjetovnjaka na crkvene poslove.
Istovremeno, sekularizacija prevelikih i dotad neiskoritenih crkvenih nadarbina
pozitivno je uticala na ekonomiju reformiranih kneevina i gradova.

Uvrivanje i irenje luteranske reformacije

Do 1521. godine Luter je bio na elu pokreta koji je izvana izgledao kao
jedinstvena akcija dijela njemakog naroda protiv ugnjetavanja od strane Rima. Meutim,
kada se reformacija poela uspjeno stabilizirati, postalo je jasno da pristalice Lutera
imaju razliite ideje o tome u kojem smjeru reformacija treba ii. Luter nije podrao
akcije sitnih osiromaenih plemia iako su bili vatreni luteranci kada su u vjersku
borbu unijeli i elemente patriotizma.
37
Jo vei prijelom u reformaciji izazvao je seljaki
rat 1524.-1525. godine. Luter se ispoetka trudio da izmiri suprotstavljene strane.
38
No,
na vijest o zloinima koje su izvrili seljaci napisao je svoj najkobniji spis Protiv
ubilakih i pljakakih hordi seljaka. U njemu poziva plemie da se saale nad
siromasima koji su bili prisiljeni da se pridrue ustanku, ali da pokolju sve zle na koje
naiu.
39
Luter je 1521. godine bio neprikosnoveni voa irokog pokreta, dok je nakon
seljakog rata bio voa jedne velike stranke. Iz toga je razvidno da je proiavanje vjere
bilo osnovni motiv Luterovog djelovanja.
Teko da se isto moe rei za veinu kneeva koji su prihvatali reformaciju.
Mnogi svjetovni vladari su u reformaciji vidjeli sredstvo pomou kojeg bi mogli ostvariti
veu politiku samostalnost u odnosu na carsku krunu.
40
Iz uvjerenja su Luteru pristupali
istaknuti njemaki humanisti, umjetnici, sitni plemii i naroito urbana buroazija.
41

Reformacija je 1524. godine prihvaena u Nirnbergu, a isto su postupili Erfurt,
Magdeburg, Halbertat, Breslau (Vroclav), Bremen. Godine 1523. biskup Kenigsberga

37
Sitni plemii Huten i Zikingen su 1522. godine predvodili napade na zemlje izbornog kneza u Triru s
namjerom da u slobodnoj Njemakoj ire istinsku vjeru. , op. cit., 121.
38
Vlastelinima je rekao da se protiv njih ne diu seljaci, nego sam Bog, dok je pobunjenim seljacima
govorio da ko maem sijee, od maa e poginuti. Ibidem, 122.
39
Oven edvik, op. cit., 44-45.
40
. , . , . , op. cit., 195.
41
Konstanca je 1521. godine odbila primijeniti ukaz iz Vormsa, a 1523. godine isto je postupio i Sabor u
Nirbergu. , op. cit., 112.
11
uspostavio je luteranstvo u svojoj dijacezi. Veliki uitelj Teutonskog reda, Albert
Brandenburki, sekularizovao je svoj red 1525. godine i postao vojvoda pruski. Tada je
reformacija zahvatila priobalne baltike gradove, od Libeka do Rige.
42
Kao odgovor na
obrazovanje saveza kneeva-katolika, Johan Saksonski, nasljednik Fridriha Mudrog,
sklopio je savez 1526. godine sa landgrafom Filipom Hesenskim. Iste godine, Rajhstag u
pajeru odbio je primijeniti ukaz iz Vormsa. Kada je 1529. godine drugi Sabor u pajeru
pokuao opravosnaiti ukaz, est kneeva i etrnaest gradova uloilo je Protest,
43
iz ega
je izvedena zajednika imenica za pristalice reformacije protestanti. Godine 1531.
protestantski kneevi i gradovi sklopili su savez pod imenom malkaldenska liga.
44

Godinu dana nakon Luterove smrti (1546), malkaldenska liga je bila poraena u sukobu
sa Karlom V.
45
Protestantski kneevi su se uz pomo francuskog kralja Anrija II ponovo
latili oruja 1552. godine. Konano, novi njemaki car Ferdinand Habzburki sklopio je
sa protestantima vjerski mir u Augzburgu 1555. godine, kojim je Njemaka podijeljena
izmeu luteranstva i katolianstva prema naelu cuius regio, huius religio.
46
Luter je ve
devet godina bio mrtav, ali luteranstvo je izvojevalo zvanino priznanje od najveeg
protivnika.

Uticaj i naslijee

Luter je svojim primjerom dao poticaja za reformaciju crkve irom europskog
kontinenta. Iako reformatori u nekim dravama nisu u potpunosti preuzimali Luterovo
uenje, teoloki osnov koji je postavio opravdanje vjerom, vrhovni autoritet Svetog
pisma i sveope sveenstvo ine sr svih reformatorskih pokreta u Europi. Vjerska i
politika karta starog kontinenta je po zavretku ovih reformatorskih pregnua dobila
znatno drugaije konture.
Luterovi suvremenici, meu njima i Filip Melanhton, imali su veoma visoko
miljenje o njegovoj teolokoj pronicljivosti i poznavanju Svetog pisma. Nakon Luterove

42
Ibidem.
43
Ibidem.
44
Oven edvik, op. cit., 46.
45
Augzburki Interim od 1548. dozvoljavao je protestantima samo priest u oba vida i brak za sveenike.
. , . , . , op. cit., 239.
46
Time su dvije treine njemakih zemalja postale luteranske. , op. cit., 114.
12
smrti, percepcija njegove linosti kod sljedbenika poprima mitske dimenzije. Matija
Vlai u Magdeburkim centurijama tvrdi da je Luter jedini autentini tuma evanelja
od vremena apostola.
47

U XVI stoljeu, nekoliko teolokih kontroverzi izazvalo je razilaenje meu
Luterovim uenicima, a neke od njih datiraju ak i iz vremena dok je veliki reformator
bio iv. Razrjeenje ovih teolokih razmirica konano je donijela Knjiga sloge 1580.
godine. Zanimljivo je da rjeenje nisu donijeli teolozi, nego odluna intervencija
svjetovnih vladara.
48
Presudna uloga svjetovnih vlasti u rjeavanju pitanja teoloke naravi
potcrtava prevlast vladara u odnosu na luteransku crkvu.
49
Takva praksa logina je
posljedica Luterovog oslanjanja na svjetovne vladare, prije svih Fridriha Mudrog, u borbi
protiv Rima.
Vanost Martina Lutera u religijskoj tradiciji ogleda se u injenici da su crkve
augzburke konfesije ponosno same sebe nazivale luteranskim ve u drugoj polovini
XVI stoljea.
50
Mnogi prosvjetitelji u XVIII stoljeu iskazivali su veliko potovanje za
Martina Lutera. No, inili su to manje iz vjerskih ubjeenja, a vie zbog miljenja da je
bio borac protiv srednjovjekovnog praznovjera, branitelj vjerskih sloboda i kranske
slobode savjesti.
51
U romantiarskom ozraju XIX stoljea, u vrijeme buenja nacionalne
svijesti u Njemakoj, Luter je percipiran kao istinski Nijemac, heroj njemake historije.
52

U geografskom smislu, luteranstvo se iz svog izvorita u centralnoj Njemakoj
proirilo na sjevernu Njemaku, a potom i na Skandinaviju.






47
Hans J. Hillerbrand, The Legacy of Martin Luther, (u: The Cambridge Companion to Martin Luther,
edited by Donald K. McKim, Cambridge University Press 2003, pp 227-239), 228.
48
Ibidem, 232.
49
Na primjer, pruski kralj Fridrih Viljem I izdao je kraljevsku direktivu koja se ticala detalja liturgije u
luteranskom bogosluenju. Ibidem.
50
Ibidem.
51
Neki prosvjetitelji su ga ak smatrali glasnikom i herojem novog doba, tvorcem modernog duha.
Ibidem, 234.
52
Imajui u vidu pruske planove za ujedinjenje Njemake, Luter je bio pogodna osoba za projekciju
njemakog historijskog jedinstva nasuprot razjedinjenosti njemakih dravica u XIX stoljeu. Ibidem.
13
Zakljuak

Martin Luter centralna je linost reformacije. Formulirao je osnovne teze
protestantske teologije, koje su postale temelj i za ostale reformatorske pokrete u Europi.
Osnovni cilj njegovog djelovanja bio je proiavanje istinske vjere od nepravilnosti i
zloupotreba koje su se nakupile tokom vremena. Njegov uspjeh rezultat je posebnih
vjerskih, socijalnih i politikih kretanja u Europi XVI stoljea. U nekom drugom
historijskom kontekstu, Luter bi vjerovatno skonao kao osueni heretik.
Martin Luter svojim je primjerom dao poticaj za reformatorske pokrete irom
Europe. U veoj ili manjoj mjeri, s manje ili vie uspjeha, reformacija je zahvatila cijeli
kontinent i naposljetku znaajno izmjenila vjersku i politiku kartu Europe.




























14
LITERATURA


Geoffrey R. Elton, The age of the Reformation, (u: The new Cambridge modern history,
Vol. II, The Reformation 1520-1559, Second edition, edited by: G. R. Elton, Cambridge
University Press 1990, pp 1-22).

Hans J. Hillerbrand, The Legacy of Martin Luther, (u: The Cambridge Companion to
Martin Luther, edited by Donald K. McKim, Cambridge University Press 2003, pp 227-
239).

. , . , . ,
, Clio , 2002.

Oven edvik, Istorija reformacije, Novi Sad, 1986.

Robert W. Scribner, The Reformation movements in Germany, (u: The new Cambridge
modern history, Vol. II, The Reformation 1520-1559, Second edition, edited by: G. R.
Elton, Cambridge University Press 1990, pp 69-93).

, j, , 1998.