Professional Documents
Culture Documents
Liturgijska čitanja: Iz 41,13-20; Mt 11,11-15.
U više navrata prorok Izaija naviješta Gospodina kao Otkupitelja svoga naroda,
onoga koji nije samo osloboditelj, zaštitnik, tješitelj i odvjetnik, nego onoga koji
nam je najbliži; onoga koji na sebe preuzima našu povijest i po ljubavi joj vraća
vrijednost, vraćajući i svakomu od nas dostojanstvo Božjega djeteta. "On sebe
dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji
revnuje oko dobrih djela" (Tit 2,14), piše sveti Pavao. Narod je to koji je Božjim
Duhom očišćen od sebičnosti i straha. Samo takav je kadar donositi plodove
dobra.
Živjeti došašće znači uzeti ozbiljno Božju riječ: "Ne boj se!", vjerovati u njegovu
moćnu ljubav i njemu povjeriti svaki strah i nemir. Čovjek, i onda kada na sebe
stavlja oklop lažnih sigurnosti, nosi svijest o vlastitoj slabosti i nestalnosti. Ne
želeći prihvatiti istinsku sigurnost dopušta da njime ovlada strah. Odatle
proizlazi krug težnja za posjedovanjem, za nepravdom i nasiljem. Iz straha se
čovjek skriva pred Bogom, stavlja maske, širi nepovjerenje i smišlja načine
iskrivljavanja istine. Onaj tko ne želi svijet zagaditi strahom i lažima čuje
ohrabrujuću Božju riječ: "Ne boj se, ja ti pomažem".
Kad bismo barem imali više pouzdanja u tu riječ, ozbiljnije ju unijeli u svoje
živote. No, mi smo skloniji od Boga tražiti opravdanja za njegove postupke, pa
čak i buniti se što se stvari ne odvijaju prema našim očekivanjima i mjerilima. U
napasti smo da tražimo lijek svojim nemirima, ne računajući na Boga.
3. Braćo i sestre, puno je ljudi i događaja po kojima nam Bog daje upoznati
dolazak svoga Sina i svoju prisutnost u našemu životu; puno je toga što čitamo u
liku preteče, Ivana Krstitelja, koji je osjećao i upozoravao na prisutnost Mesije;
koji ga je posvjedočio riječju, življenjem i svojom smrću za pravednost. A sve to
iz vjernosti poslanju koje mu je Bog povjerio.
Božja riječ: Ne boj se! u njemu je preživjela dvojbe i kušnje, navale zla i širenje
neistina. Ivan Krstitelj otkriva da je istinska veličina malenost i poniznost; da
prava moć leži u odricanju težnje za moći, u nesebičnosti i služenju, u stavljanju
Boga ispred svih ljudskih opravdanja i mudrosti.
Isus ističe Ivana Krstitelja kao proroka koji je vezan uz Stari zavjet, ali ujedno je
simbol svih svjedoka prošlih vremena koji su budili pitanja, bili osporavani ne
odričući se slobode i istine kao Božjih darova. Onda, kao i danas, istina koja ima
izvorište u Bogu, koja razobličuje dvoličnost moćnih ovoga svijeta, nije olako
prihvaćena. Nastoji se staviti je u redovitost, ukrotiti njenu snagu, prebrisati joj
značenje, prešutjeti važnost i prikazati je kao opasnost za budućnost ljudske
sreće. Na tragu Preteče, o tome svjedoče i danas kršćani i ljudi koji iskrenim
srcem traže i slijede istinu i koji prozivaju nepravdu i gušenje slobode koja
dolazi od Boga. O tome govore desetine milijuna kršćana ubijenih samo u
dvadesetome stoljeću, koje se tako olako naziva naprednim stoljećem.
Braćo i sestre, naša nas povijest s Bogom uči da, ako smo kršćani, ne ćemo moći
izbjeći progonstva, nekad manja, nekad veća; dohvatit će nas poneki bič poruge,
prozivanje, nekorektnost i blaćenja od onih koji svoju istinu mogu glasnije
viknuti, jer imaju dovoljno novca i moći, jer siju strah i ljude ucjenjuju.
Razumljivo je da i nas danas proročka i evanđeoska riječ pita: koliko nas košta
pripadnost Evanđelju; koliku smo cijenu spremni platiti za pošteno življenje i
svjedočenje istine; koliko smo trpjeli ili trpimo zbog ljubavi prema istini?
Čitati taj dio naše povijesti u svjetlu Božje riječi ne će nas kao vjernike odvesti u
površne povijesne prosudbe, nego do onoga na čemu se treba temeljiti radost
ljudi koji žele dobro drugim ljudima i svome narodu.
To je prvi važan oslonac koji vrijedi i danas: svatko tko želi biti prepoznat kao
nositelj odgovornosti u društvu, mora biti prepoznat kao čovjek koji ulaže sebe,
koji nema svojih interesa do te mjere da drugi pod njima trpe. Dovoljno je pitati
se: radi čega čovjek želi biti nositelj odgovorne dužnosti u državi; je li u životu
platio osobnom žrtvom svoja uvjerenja; je li ih zanijekao, brzo mijenjao pred
prijetnjom gubitka svojih komocija, što je spreman uložiti za istinu i dobro
drugoga. Bez obzira na slojevitost života dr. Franje Tuđmana, on je sebe uložio
za slobodu drugoga čovjeka i pokazao iznimnu ljubav prema hrvatskomu narodu,
ne niječući slobodu drugima.
6. Proročku riječ o dokidanju straha toliko smo puta tijekom rata protiv Hrvatske
slušali kao utjehu. Bilo je trenutaka sumnje u kojoj je malenost, sićušnost pred
zemaljskim gospodarima dovodila do malodušja. Kada se činilo da nas ništa ne
može izbaviti od potpunoga uništenja, postojali su ljudi koji su sačuvali glas
proroka i Evanđelja te ponavljali: ne bojte se! Sjećam se riječi blagopokojnoga
kardinala Franje Kuharića koji je puno puta ponavljao da je pravo čudo što smo
opstali. I politički i vojno i gospodarski, sve je govorilo protiv obrane prava
naroda i pravednih težnji napaćenih ljudi za vlastitom državom, ali su neprijatelji
bili odneseni vihorom koji su sijali. Predsjednik Tuđman nosio je u sebi tu
dragocjenu klicu otklona od straha.
Osim toga, bilo je to vrijeme prijelaza; ono vrijeme koje je kasnije dobilo ime
'tranzicija'. Takva su vremena s obilježjima nečega što prestaje i s obilježjima
praga, a ona traže ljude brzih i čvrstih odluka, spremnosti na posljedice koje je
teško predvidjeti, biranje suradnika uz rizik da će neki od njih, nažalost, lako
okrenuti leđa. To je vrijeme i ljudi koji se ulaguju; koji žele stvoriti dojmove za
nove pogodnosti; ljudi koji znaju preinačivati životopise, mijenjati partije; ljudi
koji preko noći od progonitelja i provoditelja totalitarističke ideologije postaju
čovjekoljubivi borci za ljudska prava.
U takvome smo vremenu živjeli i s pokojnim Predsjednikom, a i on sam je u sebi
osjetio njegovu težinu, svjestan da ljudi starog totalitarnog i zločinačkog sustava
mogu donijeti nove plodove samo duhovnim obratom. Međutim, to je iznimno
teško, jer se otvorio prostor raznih zloporaba, do nemoralnog stjecanja
materijalnih dobara. Te zloporabe nisu prezale da se na tuđoj žrtvi gradi još veća
nepravda. Posljedice osjećamo do danas, jer se melodija komunističke ideologije
nastavila svirati, ali drugim instrumentima.
7. Bez obzira na sve to, ili, bolje: baš zahvaljujući svemu tome, nosimo
pouzdanje da se od uloženih vrijednosti može živjeti budućnost. Zato molimo za
Domovinu i zahvaljujemo za svaku očitovanu žrtvu, kako stradalnika rata, s
posebnom ljubavlju prema braniteljima-dragovoljcima koji su čista srca branili
tuđe živote, tako i drugih ljudi: političara, svećenika, umjetnika, kulturnih
djelatnika, medicinskoga osoblja, vojnika i policajaca, koji su uz nemale žrtve,
uloženoga znanja i vremena, prenijeli nadu našemu vremenu.
I danas, kada osjećamo da se taj polog žrtve s raznih strana želi razgraditi i da se
dižu zidovi nove tjeskobe i straha, ostaje nam proročka zadaća i odgovornost.
Nije svejedno tko i na koji način obnaša svoje dužnosti u narodu. Ako se
obescijeni nesebičnost, ako se promiče neisplativost ulaganja svoga života u
dobro drugih, nismo dostojni svojih predaka. Kao vjernici znamo da konačni sud
ne daje povijest, nego Bog, gospodar naše povijesti i vječne sreće, onaj koji
pustinju pretvara u cvjetnjak, a sušnu zemlju u izvore. Njega molimo milost za
sve naše pokojne.