udo

U jednom malom, po tradiciji i junatvu uvenom crnogorskom selu, ivijahu ljudi,

krteni, poteni, hrabri,. Imae selo i svog popa a pop popadiju. Ona bjee
divna, radna, odana,, noo, ena sa bradom. Pravom, gustom, mukom
bradom. Ne smetae to nikome, ni popu, ni seljanima. A i zato bi ? Ni prva, ni
poslednja, govorae puk. Kako se ostarjeli pop bliio svojoj konanosti, tako se i
popadijina brada primicala njenom pupku. I jedne jeseni, u isto vrijeme, pred
samu zoru, zalaja pas, riknu krava i kukuriknu kokot. Umrije pop! Oh, boe, ko
de sad krtavati, ko opijelo drati, na slavama se opijati, u jaruge prevrdati. Dobri
na popo, tugovahu seljani. A ko de mene sad hraniti, prute i sira donositi,
rakijom i vinom pojiti, oajavae popadija. Tijelo mu predadoe zemlji a dua ode
na razgovor sa gospodarem. I prooe tri, u knjige zapisana dana, a na pranjavu
seocku ulicu, gle privienja! Eto popa iva! I kao da nita nije bilo, krenu ivot
daljeSeljani ga celivahu u ruku, i njihove mrtve pradae na onaj svijet, ne zahvali
ni hleba ni soli injae se da je pop ak i mlai, mada ne i ljepi nego to bijae
kad umrije. Bi i onih rijetkih, zlobnih, to ga kad prolazae, sumnjiavo, ispod oka
gledahu. Na to bi se , njihov pastir, samo namrgodio, pogladio sijedu bradu i
poeao muda.