I (2014) 1, 95117.

aNaFORa

95
Ruica PIHISTAL UDK 82.0
Filozofski fakultet Sveuilita 81'38
Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku Izvorni znanstveni rad
L. Jgera 9, 31 000 Osijek Primljeno: 11. prosinca 2013.
rpsihistal@ffos.hr Prihvaeno: 1. veljae 2014.




UVOD U ALEGORIJU: ALI UD VERBI S, ALI UD
SENSU



Saetak
Nejasan i disperzivan sadraj alegorije kao figure koja jedno kae, a drugo znai s
izvoritem u etimologiji rijei i retorikim definicijama (aliud verbis, aliud sensu),
njezina protejska narav s mogunou preuzimanja razliitih oblika na retoriko-
stilskome, hermeneutikome i knjievno-anrovskome polju te obilna zastupljenost
u estetski obiljeenim knjievnim tekstovima, posebice u kanonskim tekstovima, ali
i u filozofskim i didaktikim spjevovima i traktatima, pa sve do trivijalnih i referen-
cijalnih anrova, izmie pokuajima disciplinarnoga istraivanja alegorije u okviru
samo jednoga znanstvenoga polja. U povijest alegorije upisane su razliite humani-
stike znanstvene paradigme s promjenjivim naglascima, koji se u heuristike svrhe
mogu ralaniti na nekoliko arita: retoriko-stilska faktura alegorije, receptivni
proces itanja/tumaenja alegorije, alegorija kao knjievna vrsta. Slijedom naznae-
nih arita, uz pretraivanje teorijsko-povijesnoga nasljea, ovom se studijom propi-
tuje tropoloki, hermeneutiki i knjievnoteorijski sadraj alegorije i time uvodno
otvara znatno ire istraivako polje.
Kljune rijei: alegorija, tropi, figure, alegorijsko tumaenje, alegorijsko djelo


Uvod

Od hermeneutike prakse do tropa ili figure misli i knjievne vrste, alegorija
kroz troplet grko-rimskoga, idovskoga i kranskoga kulturnoga supstrata
proima cjelokupnu knjievnu kulturu zapadnoga civilizacijskoga kruga od
homerskih poetaka i Biblije do recentne suvremenosti. tovie, na leima je
alegorije golemi teret optereen povijesnim, spekulativnim i kulturnim
nasljeem neprispodobiv opremi ijedne druge stilske figure. Alegorija, ak
ako i zanemarimo njezinu nazonost u likovnim umjetnostima i vizualnim
medijima, ne zapoinje niti zavrava retoriko-stilskim niti knjievnim
okruenjem i u nju su upisane razliite znanstvene paradigme iji su dananji
pravni sljednici barem tri krovne discipline: filozofija, teologija i znanost o
knjievnosti kao grana filologije u irem smislu. Filozofija i teologija vidjele

96
su u alegoriji sve do romantizma mogunost izmirenja s pjesnitvom, koje
prenosi istinu pod koprenom lijepe lai, premda ee orue za potvrdu
vlastite dominacije i mono apologetsko sredstvo, bilo da su posrijedi
slubeno kanonizirana djela (Homerovi i Vergilijevi spjevovi ili Biblija) ili
tekstovi iz starine koje je zbog neudorednoga mitolokoga inventara trebalo
obraniti u kulturi drukijega svjetonazorskoga usmjerenja, kako primjerice
zagovaraju humanisti u brojnim alegorijskim komentarima poganskih pri-
a tijekom 15. i 16. stoljea. Najtee breme predala je alegoriji biblijska her-
meneutika povjerivi joj da kroz poseban alegorijsko-tipoloki odnos izmeu
Staroga i Novoga zavjeta bude tektonska osovina kranskoga Svetoga
pisma.
U znanost o knjievnosti alegorija ulazi s romantiarskom stigmom o
krutoj beivotnosti i suhoparnoj racionalnosti i trebalo joj je gotovo
cijelo stoljee da se oporavi od omalovaavanja kao naivne i didaktine
forme s rigidnom, apstraktnom i vrsto kodificiranom vezom izmeu zna-
enja teksta i onoga to je pisac htio rei. U vladajuim knjievno-
znanstvenim paradigmama 20. stoljea, posebice u ruskom formalizmu i
francuskom strukturalizmu, ignoriranje alegorije povezano je s opim otpo-
rom prema interpretaciji i instanci autora, to je ilo usporedo s pojaanom
usmjerenou na istraivanje struktura, kdova i konvencija kao autonom-
noga predmetnoga podruja znanstvenoga pristupa tekstu. Studija o njema-
koj baroknoj alobnoj igri Waltera Benjamina
1
kao rani znak rehabilita-
cije alegorije ostala je tako nezapaena sve do obnovljenoga zanimanja za
retoriku sredinom 60-ih godina 20. stoljea i konane renesanse alegorije
(usp. Kernev-trajn 2009) u de Manovim dekonstrukcijim alegorijama ita-
nja (de Man 1979). Premda je danas opeprihvaeno da nema nijednoga tek-
sta koji se ne bio mogao itati alegorijski i da je svako razumijevanje oblik
alegorijskoga itanja (usp. Bagi 2012: 2021), alegorija je kao sredstvo
knjievne kritike samo neznatan dio raznolikih praksi alegorijskih tumae-
nja koje se odvijaju pod drugim imenima, kao to je primjerice psiho-
analitika praksa razlikovanja manifestnoga (Trauminhalt) i latentnoga
(Traumgedanke) znaenja sna prema tipinom alegorijskom hermeneuti-
kom modelu razlikovanja doslovnoga i alegorijskoga smisla, etnoloko-
antropoloko tumaenje mitske i religiozno-ritualne grae izmeu udaljenih
naroda zajednikim obrascima vegetacijskih ciklusa i bogova, u emu nije
teko vidjeti preivljavanje alegorijskoga naturalistikoga tumaenja mitova
modificiranih evolucionistikom tezom (Baudy 1998: 253, 259) ili narativ-
na praksa historiografske proze koja razotkriva arbitrarnost vlastita diskurza
(usp. Biti 1997: 5).

1
Benjaminova studija Porijeklo njemake alobne igre (Ursprung des deutschen
Trauerspiels) objavljena je u Berlinu 1928., a napisana 1925. kao postdoktorska ha-
bilitacijska radnja, koja nije prihvaena na Sveuilitu u Frankfurtu. Usp. Benjamin
(1989).
I (2014) 1, 95117. aNaFORa

97
Teorijski opis alegorije slijedei tek naznaene temeljne koordinate
u nunom prelijevanju disciplinarnih granica i krianju raznorodnoga
pojmovlja teko je dovesti do zaokruene cjelovitosti. Pokuat emo stoga u
ovoj studiji, kroz pretraivanje teorijsko-povijesnoga nasljea, ograniiti
opis alegorije na izdvajanje temeljnih odrednica u okviru njezina retoriko-
ga, hermeneutikoga i genolokoga trolista uz neto iscrpnije ekspliciranje
inicijalnih i vezivnih toaka u povijesnome slijedu te zapoeti s povijeu
njezina nazivlja.


1. Povijest termina

1.1. Etimoloka ralamba rijei alegorija (gr. , lat. allgoria,
diversiloquium, alienloquium) upuuje na dva semantiki nosiva dijela:
llos, u znaenju drugi, drukiji, razliit i agor kao korijen glagola
agoreein, u znaenju govoriti javno, u skuptini ili na agori. Veza s in-
vertirajuim llos odreuje znaenje glagola: govoriti drugo/drukije nego
javno. Whitman (1999: 263) upozorava na dva znaenja imenice agora:
agora kao politika skuptina i agora kao trg, sajmite (usp. Fletcher 1995: 2,
Stama 1995: 253, Zlatar 1995: 266, del Bello 2007: 3940). Ta se dvoz-
nanost reflektira i u glagolskim izvedenicama, pa tako isti glagol moe upu-
ivati na slubeni politiki i juridiki kontekst, ali i na svakodnevnu, puku
govornu komunikaciju. Dvoznanost se reflektirala i na podruju teorijske
refleksije, kao i na podruju praktine uporabe. S jedne je stane alegorija
oznaavala govor skriven od oiju javnosti, a s druge govor nerazumljiv
mnotvu. Prvi je naao primjenu u razliitim oblicima politike alegorije
oponirajui govoru kakav se prakticira u skuptini, dok je drugi kroz her-
metiku alegoriju
2
oponirao govoru kakav se izvodi na javnome trgu ili
sajmu. Uz alegoriju kao hermetiki govor vezana je i ideja o alegoriji kao
jedinome/nunome nainu izricanja neizrecivoga, kako ju je formulirao F.
Schlegel: Das Hchste kann man, eben weil es unaussprechlich ist, nur
allegorisch sagen. (navod prema Kurz 1997: 40)
Kao drugi/drukiji govor (inogovor)
3
alegorija je, unato razliitim
pravcima teorijske misli i praktine uporabe, fundamentalno odreena rasto-
janjem izmeu rijei i znaenja.
4
U ovisnosti o tome je li naglasak bio na

2
O hermetikoj alegoriji usp. Bloomfield (1972: 306).
3
Hrvatski retoriari i filolozi prevode alegoriju i kao inokazanje, inorijeije, inokaz,
ali se kao sinonimi za alegoriju rabe i termini prispodoba, prilika i sl. Usp. Petrovi
(1968: 184186), Simeon (1969: 45), Bagi (2012: 21).
4
Allegoria est alieniloquium, aliud enim sonat, aliud intelligitur (Izidor Seviljski,
Etymol. 1, 37, 22.; PL 82: 115B). Vossius (1681) alegoriju naziva diversiloquium
(Commentariorum Rhetoricum IV, 9). Usp. Kurz (1997: 31). Na tom je tragu i M.
Orbiniji u Zrcalu duhovnom (1614): Alegoriko govorenje jest ono, koje inakoje
razumi i inako hoe rijeti nego rijei kau. Usp. Petrovi (1968: 185).

98
rijeima ili na znaenju upisana je povijest retorike i hermeneutike ale-
gorijske teorije i prakse: alegorija kao strukturni element i kompozicijska
tehnika govora/teksta te predmet retorike i gramatike i alegorija kao inter-
pretativna tehnika i predmet filozofsko-egzegetike obrade (usp. Whitman
1999: 35, 264, Zlatar 1995: 263).

1.2. Prva, po svemu sudei nepouzdana, potvrda o najranijoj uporabi rijei
alegorija pripisuje se, prema navodu sofista Apolonija iz Tira (1./2. st.),
stoikom filozofu Kleantu
5
(4./3. st. pr. Kr.) koji ju rabi u znaenju herme-
neutikoga termina. No kako nemamo pouzdanih informacija treba li tu rije
pripisati samom Kleantu ili zapisivau Apoloniju, sigurniju potvrdu o upo-
rabi rijei treba potraiti u filozofskim i retorikim spisima nastalim u
posljednjem pretkranskome stoljeu. Meu njima, zanimljivu uporabu rije-
i pronalazimo u najstarijoj poznatoj grkoj zbirci pisama raenoj za kolske
potrebe: Oblici pisama (1. st. pr. Kr./1. st.),
6
gdje se jedan tip pisma naziva
alegorijskim. Pouzdana i obilna uporaba rijei alegorija i njezinih izve-
denica zatjee se u retorikoj raspravi O stilu,
7
jo uvijek nepoznatoga
Demetrija, ije se datiranje smjeta izmeu 1. st. pr. Kr. i 1. st. po. Kr. O
stilistikoj ulozi te figure Demetrije govori na vie mjesta:
8
ona je najpri-
kladnija uzvienome stilu, primjerena je i uglaenome i silovitome sti-
lu te nije preporuljiva samo kod jednostavnoga stila, za koji je karakteri-
stina tedljiva uporaba figura. Okvir retorike definicije alegorije donosi i
retorika rasprava epikurejca Filodema (1. st. pr. Kr.), gdje se alegorija opi-
suje kao trop u bliskoj vezi s metaforom.
Retorike definicije alegorije javljaju se u latinskoj retorikoj tradiciji
poevi od Cicerona (106.43. pr. Kr.). Ciceron spisom Govornik (46. pr.
Kr.) u latinsku retoriku tradiciju unosi grki pojam () opisujui
njime kontinuirani niz metafora: cum fluxerunt continuae plures tralationes
(Orator XXVII, 94), dok u spisu O govorniku (55. pr. Kr.) napominje kako
nizanje metafora omoguuje govorniku rei jedno, a razumjeti drugo: ut
aliud dicatur, aliud intellegendum sit (De oratore III, 41, 166). U Retorici za
Herenija (oko 84. pr. Kr.), alegorija se pod nazivom permutatio ubraja u
figure rijei (exornationes verborum) i opisuje kao: oratio aliud verbis,
aliud sententia demonstrans (Rhet. Her. IV, 34, 46). Prvi je nastup alegorije
kod Kvintilijana (oko 35.oko 96. po. Kr.) vezan uz skupinu tropa. Kvin-
tilijan uz grku posuenicu (allegoria) donosi latinski ekvivalent (inversio) i
definiciju alegorije (aliud verbis, aliud sensu) te primjerom iz Horacija

5
U opisu povijesti termina oslanjamo se na podatke koje iznose Grant (1957: 130,
121123), Rollinson (1981: 21517), Whitman (1999: 264268), Hanson (2002: 37
59).
6
Djelo je pogrjeno pripisano Demetriju iz Falera (4./3. st. pr. Kr.).
7
Usp. Demetrije, O stilu, 99102, 151, 243, 282283, 285286.
8
O stilskoj ulozi figura kod Demetrija usp. Novakovi (1995: 3234).
I (2014) 1, 95117. aNaFORa

99
(Carm. 1, 14) ilustrira prvu vrstu alegorije: onu koja se sastoji od niza meta-
fora (Inst. or. VIII, 6, 44).
Uz retorike, u helenistikome se razdoblju zatjeu i hermeneutike
implikacije pojma. tovie, s prijelazom iz pretkranskoga u prvo kransko
stoljee biljei se u grkoj retorikoj tradiciji zamjena starijega termina
/hypnoia (slutnja, sumnja, aluzija, nagaanje) novijim pojmom
. Izuzme li se primjer Kleanta kao prvi nepouzdani primjer herme-
neutike uporabe termina, prvi je nastup alegorije kao tumaenja vezan uz
praksu alegorijskoga tumaenja Homera. Zatjee ga se kod grkoga geografa
i povjesniara Strabona (1. st. pr. Kr./1. st. po. Kr.) koji u Geografijama s
indignacijom odbacuje ona tumaenja koja Homerove spjevove pretvaraju u
alegoriju (usp. Lamberton 1986: 27). Njemu nasuprot, grki gramatiar
Heraklit (1. st. po. Kr.) svojim djelom Problemi Homerovih spjevova
(Quaestiones Homericae) postaje vodeim predstavnikom apologetske ho-
merske alegoreze. Heraklit ponavlja retoriku definiciju alegorije kao tropa
koji govori jedno, a znai drugo pozivajui se pritom na etimologiju rijei
(usp. Hanson 2002: 3839, 5759, Murrin 1980: 411), ali pojam alegorije
koristi i u znaenju hermeneutikoga termina. Nepuno stoljee kasnije,
filozof i biograf Plutarh (1./2. st. po. Kr.) u spisu De audiendis poetis donosi
eksplicitni podatak o odnosu izmeu dvaju termina: ono to se nekada
nazivalo hypnoia, sada se naziva allegoria, dok u spisu O Izidi i Ozirisu
napominje kako ne eli izjednaiti svoje tumaenje egipatske legende s pro-
stim i primitivnim alegorijskim tumaenjima, po kojima primjerice Had
oznaava tijelo u kojem se dua preputa inima ludila i ekstaze (usp. Han-
son 2002: 39). Isti ambivalentan odnos prema alegoriji kao tumaenju nazo-
an je i kod idovskoga povjesniara Josipa Flavija (oko 37.oko 100. po.
Kr.). S jedne je strane sm spreman do u tanine slijediti alegorijski model
tumaenja,
9
dok u spisu Contra apionem, vjerojatno kao odgovor na pokua-
je suvremenoga oivljavanja poganske religije, alegoriju naziva ispraznim
izumom (usp. Hanson 2002: 39, 60).
Za stabiliziranje hermeneutikoga znaenja termina posebno je
zasluan aleksandrijski idov Filon Aleksandrijski (oko 25. g. pr. Kr.oko
40. g. po. Kr.), koji uz Heraklita pojam alegorija prvi koristi u znaenju
figurativne interpretacije autoritativnoga teksta (usp. Hanson 2002: 39).
Jedan od triju svojih velikih komentara Petoknjija Filon je naslovio Alego-

9
Josip Flavije alegorijski tumai ator saveza u djelu idovske starine (III, 7, 180
187), uvaavajui boje, numerike odnose, vrste tkanine itd. Dijelove atora tumai
kao zemlju, more i nebo, hramski zastor sastavljen od 4 dijela tumai kao 4 ele-
menta, 12 beskvasnih kruhova na stolu i 12 kamenia na odjei velikog svee-
nika usporeuje sa zodijakom, lanenu tkaninu hramskog zastora kao simbol zemlje,
grimizni dio zastora kao more, pojas velikog sveenika kao ocean koji okruuje koz-
mos itd. Usp. Josip Flavije (1995: 9091).

100
rija zakona (Legum allegoriae).
10
Filon nije jedini niti prvi aleksandrijski
idov koji prakticira alegorijsko tumaenje,
11
ali je najzasluniji za prijenos
te metode tumaenja na Stari zavjet, to je presudno utjecalo na kransku
aleksandrijsku kolu, a kasnije i na crkvene oce i skolastike mislioce.
No najodluniju prekretnicu u povijesti alegorije kao hermeneutikoga
termina predstavlja njegova uporaba u Novome zavjetu. Premda se u cijelo-
me Novome zavjetu taj termin zatjee samo u Poslanici Galaanima (Gal 4,
24), pod njegovim e se znakom odvijati patristika i srednjovjekovna prak-
sa tumaenja svetoga teksta, a ve e samo mjesto njegova pojavljivanja biti
dovoljan argument povjesniarima kranske alegoreze da povijest alegorije
kao termina veu uz apostola Pavla, a ne uz Heraklita ili Filona Aleksandrij-
skoga.


2. Trop, figura ili metatrop

2.1. Kao locus classicus za sve budue definicije alegorije ostala je vaea
Kvintilijanova formula:

Allegoria, quam inversionem interpretantur, aut aliud verbis aliud
sensu ostendit, aut etiam interim contrarium. Prius fit genus
plerumque continuatis translationibus, ut

'O navis, referent in mare te novi fluctus: o quid agis? fortiter
accipe portum',

totusque ille Horatii locus, quo navem pro re publica, fluctus et
tempestates pro bellis civilibus, portum pro pace atque concordia
dicit.
(Inst. or. VIII, 6, 44)

Kod alegorije, koju mi prevodimo inversio (izvrtanje, obrtanje) rijei ne
pokazuju pravo znaenje, nego neto drugo, a ponekad i neto sasvim
suprotno. Prva se vrsta sastoji od itavoga niza metafora, npr.:

Lao, mnogi valovi e te opet vratiti na more,
to radi? vrsto se dri luke!

10
Za sintetiki prikaz Filonova ivota i djela, kao i objanjenje njegove alegoreze,
usp. agi-Buni (1998: 259266), a o Filonovu utjecaju na Aleksandrijsku kolu,
posebice na Klementa Aleksandrijskoga, usp. Moreschini (2009: 118119).
11
Sm Filon spominje interpretativnu praksu idovskih monakih sljedbi esena i
terapeuta koji se ne zadovoljavaju doslovnim znaenjem Pisma, nego ga tumae uz
pomo alegorije. Usp. Hanson (2002: 45).
I (2014) 1, 95117. aNaFORa

101
Cijela je Horacijeva pjesma alegorija, u kojoj se pod laom
podrazumijeva dravu, a pod valovima i olujama graanske ratove,
a pod lukom mir i slogu.
(Kvintilijan 1985: 272)

Primjerom iz Horacijeva pjesnitva (Carm. I, 14, 1) Kvintlijan meu-
tim opisuje samo jednu vrstu alegorije, onu koja se sastoji od kontinuiranoga
niza metafora. K tomu, jezgra njegove definicije ne zadovoljava uvjete va-
ljanoga definiranja. Formulacija kojom se definira pojam aliud verbis,
aliud sensu ne sadri samo bitne oznake po kojima bi se sadraj definira-
noga pojma razlikovao od sadraja drugih pojmova. Ona je ujedno i nejasna
jer definiens ili pojam uz pomou kojega se definira nije nita jasniji nego
to je to definiendum ili pojam koji se definira. Nita bolje ne stoji ni s defi-
niranjem tropa kao rodnoga pojma alegorije:

Tropos est verbi vel sermonis a propria significatione in aliam cum
virtute mutatio.
(Inst. or. VIII, 6, 1)

Trop je dakle definiran promjenom pravoga znaenja rijei ili iskaza
u drugo znaenje i ne poznaje granicu rijei. Posve nejasnu razliku izmeu
tropa i figura (Inst. or. IX, 1, 4) Kvintilijan je meutim upravo na primjeru
alegorije nastojao svesti na kvantitativni odnos: kao to produena metafora
prelazi u alegoriju, tako i neprekinuti niz tropa prelazi u figuru (Inst. or. IX,
2, 46). Prvi je nastup alegorije kod Kvintilijana vezan dakle uz podruje
tropa,
12
ali e u nastavku uz ironiju koja je najprije pridruena alegoriji
posluiti upravo kao primjer figure misli.
Primjer alegorije potvruje da Kvintilijanov program institucionalizi-
ranja retorikoga znanja u svrhu kolske poduke nije vodio istim i norma-
tivnim retorikim definicijama. Kvintilijan ne mari puno ni za nazivlje tropa
i figura ni za vrste razlikovne toke izmeu dviju skupina (tropi i figure)
koje naelno ipak eli razlikovati.
13
Nizanje tropa i figura provedeno je pre-

12
Na Kvintilijanovoj definiciji poiva Lausbergova podjela tropa na trope rijei
(Wort-Tropus) i trope misli (Gedanken-Tropus), u koje ubraja alegoriju, ironiju,
emfazu, sinegdohu i hiperbolu. I jednu i drugu vrstu tropa Lausberg (1973: 893
910) ubraja u figure gdje se promjena znaenja temelji na naelu per immuta-
tionem. I njegova definicija alegorije (1973: 895), koja ostaje u granicama sup-
stitucijskoga modela, slijedi Kvintilijana: Die Allegorie ist fr den Gedanken, was
die Metapher fr das Einzelwort ist: die Allegorie steht also zum gemeinten Ernstge-
danken in einem Vergleichsverhltnis. Das Verhltnis der Allegorie zur Metapher ist
quantitativ: die Allegorie ist eine in einem ganzen Satz (und darber hinaus)
durchgefhrte Metapher. I kiljanova definicija alegorije, kao i podjela tropa i
figura, oslanja se na Lausberga (kiljan 1992: 75).
13
Sm Kvintilijan (Inst. or. VI, 9, 8) otvoreno iskazuje nemar prema egzaktnom re-
torikom nazivlju, pozivajui se na imena ljudi: kao to i ljudi, ako promijene staro

102
ma asocijativno-metonimijskome planu, iz ega je vidljiv istanan sluh za
tropoloke modalitete, ali mu nedostaje usustavljenost i jasnoa pojmova.
14

Vidljivo je to i tada kada nabraja vrste alegorije: zagonetku, aluziju
(6, 52),
15
ironiju (6, 54), sarkazam, asteizam, antifrazu i poslovicu (6, 57).
16

Osim toga, Kvintilijan uz alegoriju koja se ostvaruje kroz niz metafora
poznaje i alegoriju gdje se uz metaforu javljaju i rijei u doslovnome zna-
enju, kao i alegoriju bez metafore. Najpotpuniji opis alegorije kao niza me-
tafora Kvintilijan donosi na primjeru Horacijeve pjesme. Cijela je Horaci-
jeva pjesma alegorija koja se sastoji od ulananog niza metafora: laa =
drava; valovi i oluje = graanski ratovi; luka = mir i sloga (VIII, 6, 44).
Takva je alegorija ista ili potpuna (tota allegoria). Kvintilijan meutim
donosi i primjer mijeane alegorije (permixta allegoria), kao to je ona u
Ciceronovu govoru (Pro Miltone II, 5), gdje se uz metafore javljaju i rijei
koje se rabe u doslovnome znaenju (VIII, 6, 48). Uz iste i mijeane
alegorije Kvintilijan navodi i primjer iz Vergilijevih Bukolika (IX, 7 i d.),
gdje se alegorija ostvaruje bez metafore (VIII, 6, 46). U sljedeem ulomku
nudi objanjenje: osim osobnoga imena (Menalka ovdje ne oznauje pastira
nego Vergilija), sve se ostale rijei rabe u svome doslovnome znaenju
(VIII, 6, 47).
17

Luka Zima (1880), koji u hrvatsku filologiju unosi prvi usustavljeni retoriki
opis tropa i figura, ipak upozorava na neadekvatnost Kvintilijanove defini-
cije:

Pravo ine oni, koji alegoriju sasvim diele od ironije, jer to je
zajedniko njima, to je zajedniko medju svimi tropi, t.j. da se
rijei u promienjenom znaenju uzimati imaju. A kad bi se pazilo
na etimologiju rijei mogli bi se pod nju s istim pravom
kao ironija i ostali tropi raunati.
(Zima 1880: 28)

ime, ostaju isti, tako e i ukrasna sredstva postizati isti uinak bez obzira zovemo li
ih tropima ili figurama, jer njihova vrijednost ne poiva u njihovim imenima, nego u
uinku koji postiu.
14
O tropolokoj tendenciji u Kvintilijanovu nizanju tropa i figura usp. Haverkamp
(1998: 3132, 3435). Otuda, obrazlae autor, latentno autodekonstrukcijsko naelo
alegorije.
15
O neprekinutom nizu metafora, to govor ini alegorinim i enigmatinim, Kvin-
tilijan govori i ranije. Usp. Inst. or. VIII, 6, 14.
16
Izidor Seviljski (Etym. 1, 37, 22) u vrste alegorije ubraja i karientazam, koji se
tumai kao uporaba sadrajno blaega izraza umjesto onoga s neprilinim ili tabu-
iziranim konotacijama te se vie ili manje dri sinonimom za eufemizam ili litotu.
17
Kurz (1997: 3637) upozorava kako se taj model alegorije, u kojoj se izmiljeno
ime koristi kao pseudonim za realnu osobu, obilno rabio u novijoj njemakoj knji-
evnosti i navodi neke primjere: Klaus Mann, Mephisto Roman einer Karriere; B.
Brecht, Der aufhaltsame Aufstieg des Arturo Ui; G. Grass, Treffen in Telgte etc.
I (2014) 1, 95117. aNaFORa

103
Nefunkcionalnost Kvintilijanove definicije koja rezultira gubitkom razlikov-
nih obiljeja izmeu alegorije i ostalih tropa poiva, kako Zima ispravno
zamjeuje, upravo na etimolokome porijeklu rijei.
18

Latentna autotropoloka snaga alegorije, s podrijetlom u etimologiji
rijei i fiksirana u retorikim definicijama, uinila ju je nekom vrstom meta-
tropa pod kojim su se mogli nesmetano bez jasnih retorikih i lingvistikih
graninika okupljati mnogi drugi tropi/figure koji zapoinju slinou
(metafora), ukljuuju razliitost, a u svojem krajnjem luku vode u suprotnost
(ironija), uz uvjet da udovoljavaju nejasnoj Kvintilijanovoj formuli: aliud
verbis, aliud sensu.

2.3. Opa predodba o alegoriji kao produenoj metafori ili kontinuiranome
nizu metafora, na kojoj poivaju klasine retorike definicije alegorije,
implicitno je pokazala kako je za stabilnu dvostrukost znaenja alegoriji
nedostatna granica rijei. Kvantitativna protenost alegorije u korelaciji je s
njezinom zadanom osobinom:

Moda je da bi se odrala zajedno oba znaenja, tome potreban jedan
in duha, dakle suda, dakle reenica? Jesu li pojmovi doslovnog i
duhovnog znaenja bili definirani u okvirima reenice a ne rijei, ba
zato to se predviala ovakva analiza alegorije.
(Ricur 1981: 71)

Alegoriji je neophodna reenica, sud, zaokruena misao kao podloga iz koje
se kognitivnom rasudbom moe rekonstruirati drugi/drukiji smisao ne
ponitavajui prvi. K tomu, kako razlae grki retoriar Demetrije, govornik
uz pomo alegorije postie vie i na emotivnome planu sluatelja te je ona
kao sredstvo pathosa prikladna silovitome stilu, to je vidljivo na primjeru
Aristotelove izreke u obliku zagonetke (Cvrci e im pjevati s tla.).
19


Da je jednostavno rekao kako e razoriti lokridsku zemlju, ispao bi
osorniji i prizemniji, a ovako se alegorijom koristi kao nekom
koprenom za svoju nakanu. Sve ono to se samo nasluuje izaziva
vei strah jedan daje ovo, drugi ono tumaenje a ono to je
jasno i otvoreno pogledu, poput ljudske golotinje, prirodno izaziva
prezir.
(O stilu, 100)
20


18
Na etimologiju rijei poziva se i Dante u Poslanici Cangrandeu della Scala (Ep.
XIII, 7).
19
Usp. Aristotel, Retorika II, 21, 1395 a 8; III, 11, 1412 a 6. Autorstvo izreke
Aristotel pripisuje Stezihoru.
20
Demetrije takoer preporuuje: [...] ne treba svakom potanko i nadugoko govoriti
ve poneto valja ostaviti i sluatelju da shvati i svojom glavom zakljui. Jer, kad
shvati ono to si ti izostavio, prestaje biti samo sluatelj, i postaje svjedokom u tvoju

104
Kako bi se mogla realizirati stabilna dvostrukost znaenja, alegoriji je neop-
hodan kakav najmanji segment teksta kojemu se moe pripisati relativno
samostalno znaenje. Narativnost ili deskriptivnost alegoriji je imanentna
utoliko vie to se moe koristiti mnemonikim potencijalom tradicionalno-
ga topikoga inventara uz pomo kojega oblikuje poseban sustav indicija
koje vode u dvostruko itanje, koje se u modernim alegorijama (Orwellova
ivotinjska farma, Kafkin Dvorac) moe realizirati kroz metalogiki (usp.
Ricur 1981: 180182) otklon izmeu smisla i stvarnosti.
U krug tipiziranih alegorijskih narativno-deskriptivnih uzoraka ubraja-
ju se san ili vizija,
21
knjiga, kazalite, vrt, otok, zrcalo, putovanje (usp.
Grmaa 2012), posebice hodoae, uz esto krianje narativnoga modela
putovanja/hodoaa uklopljena u deskriptivni uzorak sna ili vizije (usp.
Zlatar 1991: 2224, Stama 1995: 255256, Tambling 2010: 78, Bagi
2012: 1718). Najpoznatiji medijevalni literarni vrt u Romanu o Rui, kamo
pjesnika nosi san, otvara se u koricama knjige. Listanje stranica knjige uje-
dno je i kretanje prostorom vrta u ijem je sreditu savrena Rua, a pred
ogradom vrta uznemirujui personificirani likovi Mrnje, Podlosti i Poude
(Zlatar 1995: 275). Srednjovjekovna alegorijska epika, posluivi se personi-
fikacijom, premjestila je vane dogaaje o kojima vrijedi pripovijedati iz
prostora vidljivoga u prostor nevidljivoga: sna, vizije. Najvanije se bitke
vie ne odvijaju vani, nego u nevidljivoj protenosti ljudske due/psihe:
psihomahija.


3. Alegorijsko tumaenje: od apologije do racionalne kritike mita

3.1. Povijest alegorijskoga tumaenja Homera zapoinje prije Platona i
njegova izgona pjesnika. Platonova kritika Homera kulminacija je rasprave
izmeu filozofije i poezije koja je u Platonovo doba ve stara (Curtius 1998:
222). Ipak, njegova je osuda pjesnika znaajna ne samo kao (kasni) simptom
raskida koji je potom nalagao pomirbu, nego i stoga to je pouzdanim
svjedokom da se praksa alegorijskoga tumaenja pjesnitva sukladno
napadu morala odvijati pod znakom obrane.
Sokratov je napad na poeziju u prvome redu napad s etikoga motrita
(usp. Lamberton 1986: 1619). Ne zauuje stoga to je poetna toka
obrane gramatiara Heraklita, najpoznatijega apologa Homera, bila upravo

korist, i vie ti je naklonjen. Sam se sebi ini otroumnim zbog toga to si mu pruio
priliku da misli. A ako mu sve objanjava kao da je budala to se doimlje kao oma-
lovaavanje sluatelja. (O stilu, 222)
21
Kurz (1997: 4649) donosi pregled alegorijskih djela koja preuzimaju domi-
nantnu alegorijsku temu sna, vizije i putovanja: Put hodoasnika J. Bunyana, Roman
o Rui G. de Lorrisa, Danteova Boanstvena komedija, Planctus Naturae Alana iz
Lillea, Preobrazba F. Kafke, pa sve do Freudova tumaenja snova.
I (2014) 1, 95117. aNaFORa

105
obrana na moralnome planu: ako se Homera ne shvati alegorijski, on po-
staje bezboan i amoralan. U Homeru je stoga prikladnije, tvrdi Heraklit,
vidjeti slikara koji alegorijski odijeva nae iskustvo imenima bogova (usp.
Lamberton 1986: 184, de Lubac 1999: 369).
22
Sokratovska kritika izazvala je
primjeren odgovor koji je ukljuivao obranu prvo na moralnome, a tek po-
tom na estetikome planu, koja e se u punoj mjeri razviti tek u kasnom neo-
platonizmu.
Apologetska se namjera primarno mogla odnositi samo na jedan tip
teksta: na obranu kanonskoga teksta. Tako bi se i povijest apologetske alego-
reze mogla svesti na nekoliko kljunih kanonskih tekstova: Ilijada, Odi-
seja, Eneida i Biblija. Kanonski tekst po naravi ne trpi pogrjeke, protu-
slovlja ili nemoralnost. Apsolutna istinitost i nezabludivost Pisma u kojem
nema nieg suvinog ni proturjenog nije iskljuivo povlastica idovskoga i
kranskoga Pisma. I praksa antike alegoreze ima isti naputak: sve to se na
povrinskoj razini autoritarnoga teksta ini nekoherentnim, proturjenim ili u
sukobu s boanskim ili moralnim uredbama indikator je za nunost ukljui-
vanja alegorijskoga tumaenja kojim se brani njegov kanonski status. Uzrok
je tomu predodba o naravi i funkciji pjesnitva. Drevno pjesnitvo, kao
izvor istine, temelj je iz kojega se u suvremenosti oblikuje kontekst, kanon
ili tradicija. Ono se tako za pobornike najranije poznate tradicije alegorijsko-
ga tumaenja bolje moe opisati terminom Pismo negoli knjievnost ili
literatura (Lamberton 1986: 14).
U interpretaciji Homera, kao najekstenzivnijoj interpretativnoj tradici-
ji antike, presudan je tako koncept koji je ve naslovom istaknuo Lamberton
(1986): Homer the Theologian. Homer kao teolog poetna je i zavrna
argumentacijska toka homerske alegoreze, koja svoje pisane tragove biljei
od predsokratovskoga razdoblja (6. st. pr. Kr.), a potom kroz razliite inter-
pretativne metode antikih filozofskih pravaca svoj puni raspon dostie kod
neoplatonista koji ju prenose u nasljee srednjovjekovlja.

Apologetska se
svrha mogla ostvariti samo kroz projekt pomirbe Platona i Homera, filozofije
i pjesnitva. Znailo je to u konanici sauvati Homerovo mjesto uz Platona
u kanonu onih autora koji mogu pruiti put do istine. U vrijeme konane
konfrontacije kranstva i poganstva (4. st.) ta je tendencija prirodno kulmi-
nirala: kasnoantiki poganski alegoristi moraju obraniti autoritet vlastitih
tekstova kako bi mogli izdrati konkurenciju s kranskim Pismom.





22
Cijela je Odiseja, za Heraklita (Quaest. Hom. 70), koherentna moralna alegori-
ja, a sva su Odisejeva lutanja alegorija kojom se opisuju zla koja prate ljudski i-
vot. Usp. Lamberton (1986: 224), Hanson (2002: 59).

106
3.2. Prema navodu Diogena Laertija, kao prvi poznati kuditelj Homerovih
lai biljei se Ksenofan iz Kolofona (6./5. st. pr. Kr.) koji se u Rugalicama
prepirao s Homerom i Heziodom:

Svaki in koji je ljudima na sram i osudu
kao krasti, preljubnik biti, jedan drugoga varati
i Homer i Heziod bogovima su dodijelili.
(Predsokratovci, sv. 1, 132)

Nedostojni, tovie sramotni, ini koji se u Homerovim i Heziodovim
priama pripisuju bogovima, kao povod Ksenofanova napada, ujedno su i
poetna toka alegorijskih tumaenja koja e obraniti Homerovu moral-
nost traei drugo znaenje skriveno pod povrinom.
Porfirije (234.304.) u skoliji uz borbu bogova iz Ilijade (usp. Lam-
berton 1986: 32) imenuje Teagena iz Regija (6. st. pr. Kr.) kao prvoga po-
znatoga Homerova tumaa i daje saet opis:

[...] On odreuje borbe, davi vatri imena Apolona, Helija i Hefe-
sta, vodi imena Posejdona i Skamandra, a osim toga mjesecu ime
Artemida, zraku ime Hera i tako dalje. Isto tako ponekad i osnov-
nim stanjima daje ime bogova, mudrosti ime Atena, nerazboritosti
Aresovo, poudi ime Afrodite, umu Hermesa, kako je tome pri-
kladno. Taj nain obrane, drevan, a potjee od Teagena, Reginca,
koji je prvi pisao o Homeru [...].
(Predsokratovci, sv. 1, 49)

Na samome poetku fragmenta Porfirije izvjeuje i o tipu i svrsi tu-
maenja: kako bi se opovrgnule optube o nedolinim opisima bogova, neki
se oslobaaju od doslovnoga izraza, drei da je sve o prirodnim elementima
reeno alegorino.
23

Takav naturalistiki model tumaenja, prema kojemu se prirodnim
elementima daju imena bogova (vatri Apolon, Helije i Hefest; vodi Posejdon
i Skamandar, mjesecu Artemida, zraku Hera), a borba meu bogovima tu-
mai se kao borba meu prirodnim elementima,
24
do krajnosti je doveo Me-

23
Prijevod alegorino predstavlja, dakako, anakronizam, jer se prva obrana Home-
ra jo ne odvija pod terminom alegorije.
24
Takav je model tumaenja, prema kranskim izvorima, prakticirao i Ferekid sa
Sira (6. st. pr. Kr.), uveni grki filozof, udotvorac i mag, poznat pod nadimkom
Teolog. Origen u djelu Contra Celsum (VI, 42) Ferekida povezuje s alegorijskim
tumaenjem svojega protivnika Kelsa, a spominje ga i Klement Aleksandrijski
(Stromata VI, 53), koji Ferekidovo alegorijsko teologiziranje povezuje s Hamo-
vim proroanstvima. Kels (2. st.), predstavnik srednjega platonizma, kao najvaniji i
najozbiljniji teorijski protivnik kranstva u prvom razdoblju, napisao je oko 178.
opirno, danas samo fragmentarno sauvano, djelo protiv kranstva u etiri knjige:
Alethes Logos (Istinita Rije/Logos), koje obilno citira Origen u svojem djelu
I (2014) 1, 95117. aNaFORa

107
trodor iz Lampsaka (4./3. st. pr. Kr.) tumaei Agamemnona kao zrak, Ahi-
leja kao Sunce, Helenu kao Zemlju, Hektora kao Mjesec, Demetru kao jetru,
Dioniza kao slezenu, a Apolona kao u (usp. Predsokratovci, sv. 2, 52).
Usporedo se razvija i model moralnoga ili psiholokoga tumaenja, po ko-
jemu se psiholokim stanjima ili mentalnim moima pridaju imena bogova.
Teagen je, kako izvjeuje Porfirije, mudrosti dao ime Atena, nerazboritosti
Ares, poudi Afrodita, umu Hermes. Apologetska interpretacija Homera i
kod Anaksagore (5. st. pr. Kr.) ide u tom smjeru: teme su Homerove poezije
vrlina i pravda.
U krilu alegorijskoga tumaenja razvija se meutim kao svojevrstan
antipod apologetskim namjerama poseban model alegorijskoga tumaenja
poznat pod nazivom euhemerizam.
25
Kao svojevrsni obrnuti alegorizam, o
kojemu progovara i jedan od sugovornika u Ciceronovu dijalogu De natura
deorum (usp. Rollinson 1981: 45), euhemeristiko je tumaenje racional-
nom kritikom mita u bogovima vidjelo tek divinizirane ljudske junake iz
davne prolosti, to je po rijeima Plutarha bio opasan ateistiki izum koji
je vodio u potpuno bezvjerstvo.
26
Zanimljiva je povijesno-kulturna koinci-
dencija da e se u okviru ranokranskoga polemikoga obrauna (Klement
Rimski, Arnobije, Laktancije, Augustin)
27
s poganskom praksom alego-
rijskoga tumaenja obilno koristiti euhemeristika teza. Ako se s poganskih
bogova skine alegorijska ljuska, iza nje stoje samo obina ljudska bia.
Euhemeristiki je argument znaio konano i neopozivo unitavanje realiteta
poganskih bogova i stoga je u kranskom obraunu s poganskom religijom
iznimno dobrodoao.
28


Contra Celsum, napisanom ezdesetak godina kasnije. Sm je Kels prakticirao ale-
gorijsko tumaenje Homera. Tako primjerice Origen citira njegovo alegorijsko tu-
maenje Ilijade (XV, 1824) i Zeusovo kanjavanje Here i Hefesta: Zeus je bog,
Hera materija, a cijeli je sukob zapravo izvjee o bojem ureenju kaosa. O Kelsu
usp. agi-Buni (1998: 246248). O njegovu alegorijskome tumaenju usp. Hanson
(2002: 5960). Za Origenove reference na Ferekida usp. Predsokratovci, sv. 1, 46
47.
25
Taj je model alegorijskoga tumaenja nazvan prema grkome piscu Euhemeru
(4./3. st. pr. Kr.) koji je u djelu pod nazivom Sveti spis razvio prvu poznatu racio-
nalnu kritiku mita.
26
O euhemerizmu usp. 21. i 23. poglavlje Plutarhova spisa O Izidi i Ozirisu.
27
Usp. primjerice kod Augustina: De civ. Dei VII, 18; VIII, 24. O euhemerizmu u
ranokranskoj alegorezi usp. Rollinson (1981: 6668).
28
Baudy (1998) analizira euhemeristiko tumaenje ranokranskoga apologeta
Firmika Maternusa (4. st.), koji u djelu De errore profanarum religionum upravo
euhemeristikom tezom pobija poganske religije svodei ih na realne kultove u
kojima su obini ljudi aeni kao bogovi. Firmicus provodi kritiku naturalistikoga
modela alegorijskoga tumaenja i donosi zanimljivu tezu: nisu ljudski teolozi,
nego je sm avo naveo ljude da aste prirodne elemente kao bogove, pa je on svo-
jevrsni prvi, zavodniki prateolog i praalegorik.

108
3.3. Alegorijska praksa tumaenja mitova, posebice naturalistiko tuma-
enje, u Plutarhovo je doba opeprihvaena ak i meu prostim pukom. S
druge pak strane naglaeni eklekticizam kasnoantike filozofije s jaanjem
sinkretikih religioznih tendencija na (neo)platonistikoj osnovi otvara nove
prostore alegorijskoj interpretaciji suvremenih religijsko-kultnih praksi.
Tako Origen u polemikome djelu Contra Celsum, izdaan u navodima i
komentarima poganske prakse alegorijskoga tumaenja, donosi obavijesti ne
samo o obiaju alegorijskoga tumaenja Homera i Hezioda nego i o tumae-
nju misterija koje se odnose na Titane i gigante koji navijetaju rat protiv
bogova i misterije kod Egipana koje se odnose na Tifona, Hora i Ozirisa
(usp. Predsokratovci, sv. 1, 46), na to vjerojatno aludira i Josip Flavije koji
u spisu Contra apionem govori o ispraznom izumu alegorije, vidjevi u
njemu opasnost od oivljavanja poganskih religija (usp. Hanson 2002: 39,
60).
Naturalistiko i psiholoko-moralno tumaenje, kao dominantni her-
meneutiki modeli, modificiraju se u znatno kompleksnije uzorke tumaenja
koje svaka filozofska kola opisuje vlastitim terminima. Naturalistiki model
tumaenja, naslijeen iz predsokratovskoga razdoblja, stoici dovode do logi-
noga kraja sa sredinjom temom kozmologije i strukture materijalnoga koz-
mosa. Mitologija se sustavno premjeta u (krunu) kozmologiju, a put od
svoenja bogova na prirodne elemente (Ahil Sunce, Helena Zemlja) ide
u smjeru njihova reduciranja na naela kozmosa. Reduciranje mnotva bogo-
va na jedno boanstvo ide u stoikoj alegorezi usporedo s ukidanjem dis-
tinkcije izmeu boanskih uzroka i prirodnih fenomena (usp. Whitman 1999:
3338). U (srednje)platonikoj i potom u neoplatonikoj tradiciji tumaenje
je usmjereno ponajvie na status due i njezin odnos prema tijelu s nagla-
enom vertikalnom koncepcijom, dok sredinjom temom odnosa mikrokoz-
mosa i makrokozomosa dolazi do modificiranja i ukrtanja psiholoko-
moralnoga i naturalistikoga modela tumaenja prema mistikoj alegoriji
koja e povlateno mjesto imati u Filonovoj alegorezi.
U pogledu metode, vokabulara i hermeneutikoga instrumentarija Fi-
lon Aleksandrijski ne donosi nita novo: filozofsku batinu antike i metode
poganske alegoreze on prenosi na idovsko Pismo. Novum Filonova tuma-
enja vidljiv je s druge strane: on unosi preokret u hijerarhijski odnos izme-
u teksta i tumaenja. Sofisticiranim modelima tumaenja, kako je to kod
stoika, Heraklita ili Plutarha, tumaenje se postavlja u tako nadmoan odnos
spram predmeta tumaenja da dovodi u pitanje integritet samoga teksta:
tumaenje vie nije obrana teksta, ve prostor za ovjeru vlastite doktrine.
Filon, idovski Platon, Ciceron od alegorije (Smalley 1952: 3), unosi
aksiom koji e ostati zakonodavnim za sve interpretativne smjerove
kranske alegoreze: tumaenje uvijek mora sluiti tekstu (Whitman 1999:
61).


I (2014) 1, 95117. aNaFORa

109
4. Knjievna vrsta ili diskurzivna strategija

4.1. Povijest alegorije kao vrste zapoinje s kranskim latinskim pjesnikom
Prudencijem i spjevom Psihomahija (405). Priom o sedam estokih borbi
koje se vode u dui,
29
od kojih se svaka odnosi na jedan smrtni grijeh, Pru-
dencije je prvi uz pomo personificiranih apstrakcija od alegorije stvorio na-
rativni anr. Proces napredovanja personifikacije prema alegoriji nije samo
odgovor na ope stanje duha iz kojega je kranstvo izraslo (usp. Quilligan
1979: 20). I kao rezultat i kao uzrok promjene, kranstvo je, naglaavajui
ovjekov ivot kao niz unutarnjih bitaka izmeu dobra i zla, prebacilo mje-
sto narativnoga konflikta s vanjskih dogaaja (Hektor i Ahilej) na unutarnja,
psiholoka stanja (Dobro protiv Zla). Kranstvo nije samo pomaknulo mje-
sto narativnoga dogaaja u unutarnju psiholoku dimenziju nego je tu di-
menziju uinilo i povijesno realnom na nain na koji se to nikada prije u po-
vijesti nije dogodilo. Nije iznenaujue, tvrdi Lamberton (1986: 145), ni ka-
da ni u kojem okruenju nastaju egzemplarna alegorijska djela. Pojava in-
tencionalne alegorije u epici presudno je odreena rastuim utjecajem kr-
anstva, dok je s druge strane upravo tradicija alegorijskoga tumaenja (Ho-
mera) odgovorna za njezin nastanak.
30
Model itanja odreuje i generira mo-
del pisanja (usp. Lamberton 1986: 299, 144145). Tradicija alegorijskoga tu-
maenja Homera od krucijalnoga je znaenja za stvaranje modela razmilja-
nja o literaturi i odgovorna je za nastanak alegorije kao vrste. Do Prudencija
alegorija je egzistirala kao figura i kao tumaenje, od Prudencija alegorija
postoji kao narativni anr. Novost koju donosi pojava alegorije u epici sasto-
ji se u injenici da ona nastaje na svjesnoj, ciljano zamiljenoj strukturi zna-
enja slinoj onoj koju su neoplatonisti pronali kod Homera.
Alegorijska epika dovodi do simbioze za klasinu retoriku razliitih
figura: alegorije i personifikacije.
31
Prudencijeva praksa da u ep uvodi nara-

29
U svakom od sedam prizora borbi sudjeluju i historijski (biblijski) dvojnici ap-
straktnih vrlina i poroka. Ve u Prodikovoj prii o Herkulu personificirane moralne
vrjednote ponaaju se, izgledaju i govore kao ljudi. Atanazijev ivot sv. Antuna kr-
anska je psihomahija u kojoj se unutarnji konflikt izmeu dobra i zla premjeta na
vanjski plan preko Antunove borbe s demonima, a personalna razina due ispreplie
se s kozmikom. Atanazijeva psihomahija, po Whitmanu (1999: 76. i d.), ipak jo
nije manifestacija alegorijske forme personifikacije, koja e se ostvariti tek s Pru-
dencijem.
30
Raanje alegorijske literature u kasnoj antici formiralo je temelj za kasniji veliki
alegorijski prilog epskoj tradiciji u Danteovoj Boanstvenoj komediji. injenica je,
zakljuuje Lamberton (1986: 288), da je oko 1300. Vergilije, a ne Homer, vrijedio
kao uzor te da Dante govori na Vergilijeva usta dajui time glas epskoj tradiciji u
kojoj je Vergilije zamijenio Homera, ali bez tradicije alegorijskoga tumaenja Ho-
mera Dante nije mogao zamisliti svoju poemu kao nasljednicu Eneide.
31
Gledite o personifikaciji kao alegoriji pojavljuje se tek u 18. stoljeu. Do tada se
personifikacija i alegorija nalaze na posve odvojenim mjestima, a personifikacija se

110
tivne figure ija imena indiciraju apstraktne pojmove stara je koliko i Ho-
mer. Meutim dok je u ranijoj epskoj tradiciji figura alegorije jedna meu
mnogima, ona je kod Prudencija sredinja i dominira cijelom fikcijom. Tu
vrstu alegorije, prema Lambertonu (1986: 146), ne moemo pronai kod
Homera. Struktura znaenja u potpunosti je drukija. Klju za interpretaciju
nadohvat je ruke, a sekundarna razina znaenja posve je nametljiva. Radnja
samo ukraava apstraktnu ideju i daje joj slikovnu i konkretnu dimenziju.
Prudencijeva je Psihomahija postala uzorom za preobrazbu personifi-
kacije u alegorijsku figuru.
32
Personificirani likovi zdruuju elokvenciju i
mudrost, kasnu antiku i srednjovjekovlje.
33
Sedam slobodnih umijea (septem
artes liberales) u ljudskome obliju iz enciklopedijskoga djela Svadba Mer-
kura i Filologije poganskoga autora Marcijana Kapele (5. st.) ulazi u sred-
njovjekovne kolske prirunike i ukraava proelja srednjovjekovnih crkava,
gospoa Filozofija iz Utjehe filozofije kranskoga latinskoga pjesnika
Boetija (oko 480.525.) meu najpoznatijim je likovima kroz cijeli srednji
vijek. Kao to je Boetijeva Utjeha filozofije bila najitanije djelo u srednjem
vijeku, tako je i Roman o Rui G. de Lorrisa jedno je od rijetkih srednjo-
vjekovnih djela koje e se neprekidno itati do klasicistikoga razdoblja.

4.2. Alegorija kao naziv za knjievnu vrstu koja bi uz alegorijsku epiku
obuhvatila iri korpus knjievnih tekstova pokuala se definirati u okviru
knjievnoznanstvenih studija. Budui da se distinktivna generika obiljeja
alegorije ne mogu izdvojiti prema matrici tradicionalnih genolokih razreda
(lirika/epika/drama, poezija/proza/drama), rjeenje se pokualo pronai u
Fryeovoj teoriji modusa, na ijoj pozadini nastaju utjecajne alegorijske

u klasinim retorikim prirunicima povezuje s figurom sermocinacije i figurom
evidencije ili hipotipoze. Usp. Lausberg (1973: 810819, 820825, 827829). Dok
Kvintilijan poistovjeuje semocinaciju i personifikaciju, jer ne moemo zami-sliti
razgovor, a da u isto vrijeme ne zamislimo i osobe koje ga vode (Inst. or. IX, 2, 31),
Lausberg (1973:826) sermocinaciju ograniuje na figuru kojom se pridaje govor
naravnim osobama, dok se personifikacija moe ostvariti ili kroz utjelovljenje ili
kroz izravni govor. Plett (1973:69) prozopopeju ubraja u mimetike oblike sermo-
cinacije, a Bagi (2012: 245248, 258270, 282) razlikuje personifikaciju, prozopo-
peju i sermocinaciju kao posebne figure.
32
Da bi personifikacija postala alegorijom, nije dovoljan postupak utjelovljenja ap-
strakcije niti je dovoljno apstraktnom i neivom posuditi ljudski glas. Personifikacija
postaje alegorijom cjelovito provedenim postupkom fikcionalizacije, kojim se posti-
e rastojanje izmeu oblika i znaenja. Tek kada se uspostavi dinamiki odnos nape-
tosti izmeu konvergencije i divergencije, izmeu oblika i znaenja, persona postaje
persona ficta i kao takva participira u alegorijskome modusu. Usp. Whitman (1999:
89), Kurz (1997: 57).
33
O personificiranim likovima u srednjovjekovnim teoloko-filozofskim djelima De
universitate mundi Bernarda Silvestrisa ili Planctus Naturae i Anticlaudianus Alana
iz Lillea usp. Zlatar (1995: 276), Curtius (1998:122, 131).
I (2014) 1, 95117. aNaFORa

111
genoloke studije E. Honiga (1966) i A. Fletchera (1995).
34
Takav je pristup
meutim vodio u gotovo nepregledan popis alegorijskih djela od najranijih
vremena do suvremenosti. Pojam simbolikoga modusa bio je oito
preirok da bi se njime mogla opisati relativno koherentna skupina knjiev-
nih djela u kojoj bi broj srodnih crta prevladao nad mnotvom razlikovnih
obiljeja. Honigova teza (1966: 15) kako je alegorija kao anr simboliki
tip utoliko to pripada klasi srodnih fikcionalnih vrsta koje rabe simbole,
kao to su epika, satira ili pastorala, ne nudi mogunost izdvajanja jasnih dis-
tinktivnih obiljeja koja bi jasno upuivala na to to alegorija kao knjievna
vrsta jest, a to nije. Njegova se teza temeljila na pretpostavci o simbolikoj
prirodi alegorije, to je vodilo simplificiranom suprotstavljanju alegorije
univonosti realistike fikcije, zanemarujui pritom ogromne razlike koje
postoje izmeu alegorijskih djela kao to su primjerice srednjovjekovni
Roman o Rui G. de Lorrisa, Kafkin Dvorac, Spenserova Vilinska kraljica ili
Swiftova Gulliverova putovanja, kao i injenicu da se alegorija moe legi-
timno pojaviti u tekstovima subliterarnoga i neliterarnoga statusa.
Fletcher (1995: 220221) pozitivno uporite u odreivanju alegorij-
skih generikih kvaliteta pronalazi u Fryeovoj tezi o alegorijskim djelima
kao tematskim djelima: onima u kojima dominira ideja, misao dinoia
(usp. Frye 1979: 6668). Umjesto usredotoenosti na fabulu, kako je kod
pripovjedakih djela, kod tematskoga se knjievnoga djela itatelj pita
koji je smisao prie. Premda Frye upozorava kako ne postoje ista pripo-
vjedaka, kao ni ista tematska djela, te da je mogue i pripovjedako
djelo tematskom kritikom pretvoriti u parabolu, nudi relativno jasnu raz-
liku:

Sve formalne alegorije imaju, ipso facto, snaan tematski aspekt,
premda ne znai, kao to se esto tvrdi, da e tematska kritika neko
djelo pripovjedake knjievnosti pretvoriti u alegoriju [...]. Prva je
alegorija strukturni element u knjievnosti: ona tamo mora
postojati, a ne moe se dodati samom kritikom interpretacijom.
(Frye 1979: 68)


Nemogunost izdvajanja vrstih distinktivnih generikih kategorija
alegorije, ime se ipak ne opovrgava teza da je ona legitiman knjievni anr,
Quilligan (1979: 1819) oprimjeruje vrstom satire s kojom alegorija iska-
zuje najveu strukturnu srodnost. Odnos izmeu alegorijskoga kao kvalite-
te i alegorije kao anra prispodobiv je odnosu satirikoga i satire. Neka su
djela tako satire, a neka satirika, kao to su i neka djela alegorije, a neka

34
Usp. prva izdanja: N. Frye, Anatomy of Criticism: Four Essays, Princeton, 1957.;
E. Honig, Dark Conceit: The Making of Allegory, Evanston, 1959.; A Fletcher,
Allegory. The Theory of a Symbolic Mode, Ithaca, 1964.

112
alegorijska. Alegorija je tako, kao i satira, legitimni knjievni anr, premda s
ostalim djelima u drugim anrovima moe dijeliti kvalitete koje se mogu
nazvati alegorijskim. Knjievna djela koja se mogu definirati kao alegorije
u anrovskome smislu dvostrukost alegorije kao tropa ostvaruju, prema
Quilliganu (1979: 23), kroz dijalektiki odnos izmeu inicijalnoga teksta ili
prototeksta (preteksta) i novoga teksta. Prototekst meutim ne mora biti
samo tekst u uem smislu, nego ga mogu initi i dogaaji, kako je kod kr-
anske alegorije (usp. Quilligan 1979: 97). itav se svijet moe tumaiti pre-
ma modelu svijeta kao knjige: vidljivo ine njegova slova, dok je prostor
nevidljivoga njegovo znaenje. Bog je u srednjem vijeku zamiljen kao autor
knjige svijeta (usp. Kurz 1997: 4142). Prototekst moe imati kanonski sta-
tus, kakav je za itavoga srednjega vijeka i renesanse Biblija, pri emu novi
tekst potvruje i prisvajajui obnavlja njegov smisao, ali isti prototekst moe
biti izloen i subverzivnim parodijsko-ironijskim osporavanjima.
Prema strukturno ostvarenome modelu dvostrukoga govora, u tipine
alegorijske vrste neovisno o primarnim anrovskim razredima mogu se
ubrojiti jednostavni oblici, kao to su maksime, aforizmi, krilatice (Bagi
2012: 16), poslovice ili zagonetke, a posljednje dvije javljaju se ve na Kvin-
tilijanovu popisu vrsta alegorija. Moemo im pridruiti i basne, posebice
ezopovski tip basana, kao i parabole, premda se alegorijska struktura prvih
temelji na personifikaciji, a alegorijsku strukturu drugih, posebice kada je ri-
je o Isusovim parabolama iz evanelja, treba uvijek iznova dokazivati.
Srednjovjekovne vrste, kao to su prikazanja, moraliteti, peregrinacijski spje-
vovi i prenja, mogle bi se takoer ubrojiti u aksiomatske alegorijske vrste,
uz pastoralu, satiru i parodiju (usp. Kurz 1997: 43, 51). Ne postoji meutim
nijedna knjievna vrsta koja ne bi mogla postati alegorijom,
35
pa ni ona koja
je primarno predstavljaka ili mimetika,
36
dok s druge strane naglaena
kognitivna funkcija alegorije omoguuje njezinu laku primjenu u primarno
neliterarnim anrovima, kao to su primjerice filozofski ili didaktiki
spjevovi ili filozofski i politiki traktati.


Zakljuak

Prvi je nastup alegorije kao prakse vezan uz alegoriju kao tumaenje
prema pisanim svjedoanstvima od 6. st. pr. Kr. kada se javlja pod drugim
nazivom (hypnoia). Alegorija kao termin najprije se javlja u retorikome

35
Stama (1995: 256) izrijekom izdvaja alegorijsku dramu, alegorijsku pastirsku
igru, alegorijsku pjesmu, alegorijsku poslovicu, alegorijski roman, alegorijsku satiru,
alegorijski spjev.
36
Predstavljaka i alegorijska poezija usko su upuene jedna na drugu. Pred-
stavljaka poezija ujedno je i alegorijska, bez obzira na namjeru autora, jer upra-
vo alegorijska mo potkopava i zatamnjuje doslovno znaenje teksta, dok mu mime-
tiko-predstavljaka jami razumijevanje. Usp. Bloomfield (1972: 302).
I (2014) 1, 95117. aNaFORa

113
pojmovniku u posljednjem pretkranskom stoljeu, ali se ve s prvim sto-
ljeem isti termin primjenjuje i na alegoriju kao tumaenje. Pojava alegorije
kao narativne vrste vee se tek uz kraj 4. i poetak 5. stoljea, tonije uz
Prudencijevu Psihomahiju (405), premda e knjievnoznanstvene studije
sredinom 50-ih godina 20. stoljea pojam alegorije kao knjievne vrste otvo-
riti nepreglednom broju primarno razliitih anrova.
Povijest naziva i uporabe rijei svjedoi o iznimnoj kompleksnosti i
trajnome otporu alegorije prema granicama pojedinih znanstvenih disciplina,
koje su je mogle odrati u zadanim okvirima tek uz uvjet svojevrsnoga slje-
pila, zanemarivanja onoga to bi moglo dovesti do rascjepa i disperzije a-
rita. Iz klasino-retorikoga motrita, u okviru supstitucijskoga modela, ale-
gorija se uglavnom definirala u kvantitativnome odnosu prema metafori
kao proirena metafora ili kao ulanani niz metafora ali poslije Pruden-
cijeve Psihomahije alegorija kao narativni anr preuzima personifikaciju kao
vodee kompozicijsko naelo. Kasni nastup narativne alegorije, u odnosu
na dugu povijest alegorije kao retorikoga i hermeneutikoga termina, uzrok
je nesklada izmeu alegorije kao narativnoga anra i klasinih retorikih
definicija koje joj vie ne odgovaraju. Novost koju donosi pojava alegorije u
epici sastoji se u injenici da se ona s jedne strane oslanja na personifikaciji
koju klasina retorika nije ubrajala u alegoriju niti u alegorijske figure, dok s
druge strane nastaje na svjesno zamiljenoj strukturi dvostrukoga znaenja
slinoj onoj koju su neoplatonisti pronali kod Homera. Da paradoks bude
vei, na pojavu intencionalne alegorije kao narativnoga anra presudno je
utjecala praksa alegorijskoga tumaenja Homerovih spjevova koji nisu bili
zamiljeni kao alegorije. Antiki alegoristi ne prave uobiajenu distink-
ciju izmeu onoga to Homer govori (Hera) i onoga to Homer misli
(zrak) to je alegorijski Homer u modernom smislu nego svoje tumae-
nje pokoravaju teleologiji kontroliranoga znaenja sa svrhom obrane kanon-
skoga statusa teksta. Pitanje autorske namjere kao sredinje pitanje pozitivi-
stikih paradigma znanosti o knjievnosti nastojalo je alegorijskim tumae-
njem razumjeti skrivenu namjeru autora odgonetavajui figure teksta, to je
dovelo do pomutnje izmeu stilistikoga i hermeneutikoga aspekta alego-
rije i njezina nepovratna prelijevanja izmeu dvaju razliitih retorikih polja:
elocutio i inventio. Uz pomo dvoznanosti na stilskoj razini (elocutio) do-
prijeti do autorove voluntatis (inventio) postala je nemogua misija u kojoj
su se natjecale brojne filozofske i filoloko-interpretativne kole podvodei
alegoriju svaka pod svoje pojmovno-epistemoloke razrede.
Alegorija je trop prema preinaci znaenja per immutationem, ali pre-
ma diskurzivnoj protenosti ona premauje sve zadane granice bilo koje stil-
ske figure. Kao figura misli alegorija je eo ipso figura reenice (sententiae):
Ona nastaje kad se metafora kroz cielu misao (t.j. kroz sve dielove jedne
izreke) ili jo dalje protee (Zima 1880: 28). Problematino je ovdje upravo
ono jo dalje. Dok je donja granica alegorije limitirana reenicom, gornja
joj je potpuno otvorena i najpotpunije se realizira upravo kada zatvara gra-

114
nice teksta. Ne postoji nijedna knjievna vrsta koja ne bi mogla preuzeti ale-
gorijske diskurzivne strategije, kao to nema niti knjievnoga djela ili jo
dalje bilo kojega teksta koji ne bi mogao biti itan kao alegorija.
Za teorijsko usustavljivanje alegorije u krilu epistemolokoga dualiz-
ma misli i jezika nema odvie sretnih ishoda. Nefunkcionalnost Kvintilija-
nove definicije i nejasna etimologija rijei unaprijed je predodredila sudbinu
alegorije kao svojevrsne retorike slabe misli, predavi joj latentnu (auto)tro-
poloku snagu u stalnom podrivanju i razmicanju zadanih granica. Iz sada-
njega motrita moda je privremeno oslobaajue rjeenje alegoriju opisati
kao figuru itanja, uz uvjet da odustanemo od normativne hermeneutike
koja e priznati samo one interpretacije koje su u suglasju s autorovim naka-
nama. No to je nova tema koja zavrjeuje posebnu uvodnu ralambu.


Citirani tekstovi

Aristotel. Retorika. Priredio i preveo Marko Vii. Naprijed, Zagreb, 1989.
Augustin, Aurelije. O dravi Bojoj/De civitate Dei, sv. 1. Priredio i preveo
Tomislav Ladan. Kranska sadanjost, Zagreb, 1982.
Ciceron, Marko Tulije. O govorniku. Priredila i prevela i komentirala Gorana
Stepani. Matica hrvatska, Zagreb, 2002.
Dante Alighieri. Gozba. Preveo Pavao Pavlii. Dubrovnik XIX (1976), 12,
7785.
Dante Alighieri. Poslanica Cangrandeu della Scala. Preveo Tomislav Ladan.
Dubrovnik XIX (1976), 12, 109118.
Demetrije. O stilu. Priredila i prevela Marina Bricko. Ar Tresor, Zagreb, 1999.
Predsokratovci, fragmenti, sv. 1. Priredio Hermann Diels. Preveli Zdeslav
Dukat, Veljko Gortan, Stjepan Hosu et al. Naprijed, Zagreb, 1983.
Predsokratovci, fragmenti, sv. 2. Priredio Hermann Diels. Preveli Zdeslav
Dukat, Veljko Gortan, Stjepan Hosu et al. Naprijed, Zagreb, 1983.
Kvintilijan, Marko Fabije (Marcus Fabius Quintilianus). Ausbildung des Red-
ners. Zwlf Bcher. Priredio i preveo Helmut Rahn. Wissenschaftliche
Buchgesellschaft, Darmstadt, 1975.
Kvintilijan, Marko Fabije. Obrazovanje govornika. Preveo Petar Pejinovi.
Veselin Maslea, Novi Sad, 1985.
Plutarh. Izida i Oziris. Prevela Ljiljana ivkovi. Integra, Zagreb, 1993.


Literatura

Bagi, Kreimir. 2012. Rjenik stilskih figura. Zagreb: kolska knjiga.
Baudy, Gerhard. 1998. Ratio physica. Von der apologetischen zur religion-
skritischen Allegorese. U: Allegorie: Konfigurationen von Text, Bild und
Lektre. Eva Horn i Manfred Weinberg, ur. Wiesbaden: Westdeutscher
Verlag, 251260.
I (2014) 1, 95117. aNaFORa

115
Bello, Davide del. 2007. Forgotten Paths: Etymology and the Allegorical
Mindset. Washington, DC: The Catholic University of America Press.
Benjamin, Walter. 1989. Porijeklo njemake alobne igre. Sarajevo: Veselin
Maslea.
Biti, Vladimir. 1997. Pojmovnik suvremene knjievne teorije. Zagreb: Matica
hrvatska.
Bloomfield, Morton W.1972. Allegory as interpretation. New Literary History 3,
301317.
Curtius, Ernst R. 1998. Europska knjievnost i latinsko srednjovjekovlje. Zagreb:
Naprijed.
Fletcher, Angus 1995. Allegory: The Theory of a Symbolic Mode. Ithaca New
York: Cornell University Press.
Frye, Northrop. 1979. Anatomija kritike. Zagreb: Naprijed.
Grant, Robert M. 1957. The Letter and the Spirit. London: S. P. C. K.
Grmaa, Dolores. 2012. Alegorija onostranih putovanja u srednjovjekovnoj knji-
evnosti. Nova Croatica: asopis za hrvatski jezik, knjievnost i kulturu,
6/6, 129169.
Hanson, Richard Patrick Crosland. 2002. Allegory and Event: A Study of the
Sources and Significance of Origen's Interpretation of Scripture.
Louisville London: Westminster John Knox Press.
Haverkamp, Anselm. 1998. Metaphora dis/continua: Figure in de/construction.
Mit einem Kommentar zur Begriffsgeschichte von Quintilian bis
Baumgarten. U: Allegorie: Konfigurationen von Text, Bild und Lektre.
Eva Horn i Manfred Weinberg, ur. Wiesbaden: Westdeutscher Verlag,
2945.
Honig, Edwin. 1966. Dark Conceit. The Making of Allegory. New York: Oxford
University Press.
Josip Flavije. 1995. The Works of Josephus. Hendrickson, Peabody.
Kernev-trajn, Jelka. 2009. Renesansa alegorije. Alegorija, simbol, fragment.
Ljubljana: Intitut za slovensko literaturo in literarne vede.
Kurz, Gerhard. 1997. Metapher, Allegorie, Simbol. Gttingen: Vandenhoeck &
Ruprecht.
Lamberton, Robert. 1986. Homer the Theologian. Neoplatonist Allegorical
Reading and the Growth of the Epic Tradition. Berkeley Los Angeles
London: University of California Press.
Lausberg, Heinrich. 1973. Handbuch der literarischen Rhetorik. Eine Grundle-
gung der Literaturwissenschaft, sv. 12. Mnchen: Max Hueber Verlag.
Lubac, Henri de. 1999. Typologie, Allegorie, geistiger Sinn: Studien zur
Geschichte der christlichen Schriftauslegung. Freiburg: Johannes.
Man, Paul de. 1979. Allegories of Reading: Figural Language in Rousseau,
Nietzsche, Rilke, and Proust. New HavenLondon: Yale University Press.
Moreschini, Claudio. 2009. Povijest patristike filozofije. Zagreb: Kranska
sadanjost.

116
Novakovi, Darko. 1995. Stilska dimenzija figura u antikoj retorikoj tradiciji.
U: Tropi i figure. iva Beni i Dunja Falievac, ur. Zagreb: Zavod za
znanost o knjievnosti, 1151.
Petrovi, Svetozar. 1968. Problem soneta u starijoj hrvatskoj knjievnosti (oblik
i smisao). Rad JAZU, knj. 350., 5303.
Plett, Heinrich F. 1973. Einfhrung in die rhetorische Textanalyse. Hamburg:
Buske.
Quilligan, Maureen. 1979. The Language of Allegory. Defining the Genre.
Ithaca London Cornell University Press.
Ricur, Paul. 1981. iva metafora. Zagreb: GZH.
Rollinson, Philip. 1981. Classical Theories of Allegory and Christian Culture.
Brighton: Harvester Press.
Smalley, Beryl. 1952. The Study of the Bible in the Middle Ages. Oxford: Basil
Blackwell.
Stama, Ante. 1995. Naziv alegorija (enciklopedijske natuknice o pridruenim
pojmovima. U: Tropi i figure. iva Beni i Dunja Falievac, ur. Zagreb:
Zavod za znanost o knjievnosti, 253259.
agi-Buni, Tomislav J. 1998. Povijest kranske literature. Zagreb: Kranska
sadanjost.
kiljan, Dubravko. 1992. Dijalog s antikom. Zagreb: Latina et Graeca.
Tambling, Jeremy. 2010. Allegory. The New Critical Idiom. London: Routledge.
Whitman, Jon. 1999. Allegory. The Dynamics of an Ancient and Medieval
Technique. Cambridge: Harvard University Press.
Zima, Luka. 1880. Figure u naem narodnom pjesnitvu s njihovom teorijom.
Zagreb: JAZU.
Zlatar, Andrea. 1991. Knjiga nad knjigama (Srednjovjekovna knjievnost izme-
u zbornika i sume. Knjievna smotra 83, 1725.
Zlatar, Andrea. 1995. Alegorija: figura, tumaenje, vrsta. U: Tropi i figure. iva
Beni i Dunja Falievac, ur. Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti,
261279.



I (2014) 1, 95117. aNaFORa

117
INTRODUCTION TO ALLEGORY: ALIUD VERBIS, ALIUD SENSU

Summary
Ruica PIHISTAL
Faculty of Humanities and Social Sciences,
Josip Juraj Strossmayer University of Osijek
L. Jgera 9, 31 000 Osijek
rpsihistal@ffos.hr

The unclear and dispersive content of allegory as a figure which presents one thing
in words and another in meaning with its etymology and rhetorical definitions (aliud
verbis, aliud sensu); its protean rhetorical-stylistic, hermeneutic, and generic
character; and its substantial presence in aesthetically rich literary texts, from
canonic texts and philosophical and didactic poems and tractates, all the way to
trivial and referential genres-eludes disciplined investigation of allegory within the
framework of just one scientific field. In the history of allegory there are records of
different humanistic, scientific paradigms with varying emphasis, which for
heuristic purposes can be broken down into several focal points: rhetorical-stylistic
facticity of allegory, receptive process of reading/interpreting allegory, allegory as a
literary type/category. By following the denoted focal points, along with exploring
the theoretical-historical heritage, this study investigates the (figurative) tropolo-
gical, hermeneutic and literary-theoretical content of allegory and thereby begins to
open a significantly broader investigative field.
Keywords: allegory, tropes, figures, allegorical interpretation, allegorical work