SOCIJALNI RAD SA POJEDINCEM I OBITELJI

Kratak historijski osvrt na razvoj metode rada s pojedincem

Sutina moderne metode rada sa pojedincem je pomo koju socijlani radnik prua klijentu kako bi mogao
razviti svoje vlastite mogunosti i u punoj mjeri se angaovati u savlaivanju vlastitih tekoa. Ovu metodu
rada prvo su razvili ameriki autori pod imenom casework to oznaava rad na pojedinanim sluajevima.
Glavni temelj caseworka je pomo koju pruamo pojedincu zato da on sam kao linost sudjeluje u procesu
svoje vlastite resocijalizacije.

Metod rada s pojedincem u savremenim drutvenim uslovima

Rad s pojedincem kod nas, posmatarano u sklopu cjelokupnih mjera i akcija je jedan od metoda rada.
Socijalna zatita treba da prilazi INDIVIDUALNOJ intervenciji u SVAKOM POJEDINANOM SLUAJU,
gdje poremeeni porodini odnosi dovode do socijalnih problema.

Pojam socijalnog sluaja

Socijalni sluaj odreujemo kao nepovoljno stanje pojedinca bez obzira iz kojih razloga je to nepovoljno stanje
nastupilo, a koje pojedinac bez pomoi drutva ne moe uspjeno rijeiti. Drugim rijeima, za takvu linost
kaemo da je u stanje socijalne potrebe. U stanje socijalne potrebe nalazi se i vaspitno zaputeni maloljetnik koji
se razvija bez organizovanih vaspitnih uticaja, a isto tako dijete bez roditeljskog staranja, kao i staro i iznemoglo
lice o kome se niko drugi ne stara, djeca sa posebnim potrebama, poremeeni odnosi u obitelji itd.

Uzroci nastanka socijalnih sluajeva

1.DRUTVO
2.SAM POJEDINAC
3.SUKOB POJEDINAC SREDINA
Linost ovjeka se neprestano razvija, prima nove uticaje i vri uticaj na okolinu. U tom dinamikom kretanju
linosti i okoline dolazi kod nekih linosti i u nekim situacijama do konflikata sa sobom i okolinom. Ti konflikti
dovode linost u specifian i nepovoljan poloaj koji zahtjeva struni tretman i rjeavanje.
Svrha socijalnog rada je u sutini dvojaka. S jedne strane obuhvata pomo koju treba pruati pojedincu i njegovoj
uoj okolini da bi postala svjesna svoje odgovornosti prema drutvu i prema samoj sebi i da bi postala aktivni
uesnik drutvenog ivota. S druge strane socijalni rad vri posredovanje onih drutvenih sredstava i mogunosti
koje pojedincu ili manjoj grupi prua drutvo u vidu raznih oblika socijalne zatite.
Osnovni uslov za uspjean rad sa pojedincem je mobilizacija linosti i njene ue okoline.
U soc radu koliko je god mogue vie linost treba biti aktivna tj. Da to vie uestvuje u rjeavanju svojih
problema.
Socijalni radnik mora poznavati sve mogunosti koje drutvo daje pojedincima. Nije dovoljno te mogunosti
poznavati samo po obliku, nego mora razumjeti njihovo znaenje, mora znati da svako davanje zahtjeva i
ostvarivanje, jer ako ne ostvarujemo sredstva tada ih ne moemo ni davati.
Metoda socijalnog rada s pojedincem govori nam o nainu pruanja pomoi pojedincu, kako bi on to bolje
razvio svoj odnos prema drutvu i u drutvu, u drutvenim organima i organizacijama. Metodom
socijalnog rada s pojedincem mi struno odreujemo nain rada socijalnog radnika i ukazujemo mu kojih
se metodskih postupaka i tehnika treba da pridrava, kako bi svoj rad uinio to kvalitetnijim, efikasnijim
i profesionalnijim.
Naa metodika socijalnog rada s pojedincem se razvija tek posljednjih 40 godina.



Opta naela i pravila u radu s pojedincem

Za rad s pojedincem vae neka opta naela i pravila.
1. prije svega socijalni radnik prouava klijenta kome je potrebna pomo, pruava odnose tj okolinu u
kojoj klijent ivi i potekoe u koje je zapao. Linost klijenta, okolina u kojoj ivi i razni oblici pomoi
koju mu treba pruiti, za socijalnog radnika treba i da predstavlja cjelinu.
2. upoznavanje klijenta i okoline u kojoj on ivi. U tom prouavanju on postepeno navodi klijenta na
razmiljanje i razumjevanje njegovih vlastitih tekoa. To je poetak aktiviranja klijenta koji treba, ako
postoje uslovi, da sam mobilie svoju okolinu i ostvari drutvenu pomo na koju ima pravo.
3. prouavanje klijenta nije mogue praktino odvajati od mobilisanja i aktiviranja klijenta i okoline.
Klijent pokazuje soc radniku svoje tekoe, probleme i potrebe, a on ih pokuava razmjeti i na njima
zasnovati svoj budui rad. Razgovorom sa klijentom soc radnik pomae klijentu da shvati uzroke
problema i razumije svoje tekoe. To meusobno davanje i primanje mora biti zasnovano na odreenoj
teoriji i to zahtjeva odreeno ivotno iskustvo i praksu.
4. svakog klijenta soc radnik mora posebno upoznati i prihvatiti onakvog kakav je on, sa svim
njegovim dobrim i loim osobinama i uslovima u kojima on ivi. Od samog klijenta i njegovog problema
soc radnik mora zapoeti svoj rad i na tome e zasnovati sve mjere u cilju postizanja punog uspjeha u
radu.
5. prihvatanje linosti onakva kakva ona jeste. To znai da soc radnik mora ocijeniti kako dobre tako i
slabe strane, osobine i sklonosti linosti. Dobre mora razvijati a slabe mora postepeno otklanjati i kod
klijenta razvijati sposobnost da ih on sam moe postepeno otklanjati i pravilno ocijeniti. Negativna
svojstva i osobine ne treba osuivati.
6. soc radnik sarauje sa klijento,m a ne radi umjesto njega. Nepostojanje straha pred moralnom
osudom pomoi e klinetu da se lake priblii soc radniku i da mu povjeri sve ono to je u neposrednoj
vezi sa tim tekoama i problemima.

Pretpostavke za rad socijalnog radnika sa klijentom

1. osnovne mogunosti i pretpostavke za rad soc radnika daje sam klijent sa mnotvom svojih pozitivnih i
negativnih osobina i sklonosti koje posjeduje. Uslovi koje soc radniku prua sam klijent za rjeavanje
njegovih problema su njegove pozitivne i negativne osobine i sklonosti, odnosno njegova linost onakva
kakvu je on upoznao u datom momentu.
2. vana pretpostavka za rad soc radnika nalazi se u uoj okolini klijenta, jer ti uslovi mogu biti povoljni ili
nepovoljni za rjeavanje problema, pa e imati direktnog uticaja na ishod zajdnikog rada.
3. trea pretpostavka za rad soc radnika sa pojedincem je drutvo sa svim izvorima i sredstvima koje prua
pojedincima za njihovu zatitu i ostvarenje odreenih prava.
4. soc radnik mora imati izvjesna svojstva koja mu omoguuju uspostavljanje dobrih odnosa sa klijentom.
Poto neposredno radi sa ljudima on mora prije svega biti komunikativan. Ovaj je uslov neophodan za rad
sa pojedincem. Pored toga on mora vjerovati u ljude i njihov razvoj i optimistiki gledati na mogunosti
svakog ovjeka. On e morati gledati naprijed i u ljudima proicirati ta je dobro i to razvijati. Mora voljeti
ljude i imati elju da im pomogne. U radu sa klijentima mora savladati osjeanje simpatije i antipatije.
Soc radnik mora poznavati bogatstvo ivota, njegovu raznolikost, dinamiku i sve ono to je karakteristino u
jednoj konkretnoj ljudskoj zajednici. Zbog toga soc radnik mora biti kritian prema svojim vlastitim
pogledima, miljenjima i navikama.







Poetak rada sa klijentom

Socijalni rad sa klijentom poinjemo na osnovu molbe ili zahtjeva klijenta za neku vrstu pomoi. Sem njega
zahtjev za pruanje odredjene pomoi moe podnijeti i neko drugi uz saglasnost klijenta i u njegovo ime.
Zahtjev za pruanje pomoi mogu podnijeti u ime klijenta, a bez njegovog pristanka i volje i trea lica ako je
to u interesu samo klijenta ili nekog iz njegove okoline. Zahtjev za pomo dovodi do uspostavljanja kontakta
izmedju klijenta i soc radnika.
Ako je sam klijent traio pomo onda je to soc radniku znaajan oslonac za saradnju s njim. Sama molba
upuuje nas na konstataciju da je klijent spreman na saradnju, da kod njega postoji pozitivna motivacija za
rjeenje sluaja.
Ukoliko neko postavi zahtjev za rjeavanje sluaja mimo njegove volje, onda takva siutacija postavlja soc
radnika u poseban poloaj. To mu namee zadatak da sam uspostavi kontakt s njim. Ve prije razgovora sa
klijentom soc radnik mora prouiti svu dokumentaciju koju ima o njemu.

Uspostavljanje kontakta sa klijentom

Sam momenat uspostavljanja kontakta je veoma delikatan i sloen u psihosocijalnom smislu. Klijent u tom
momentu moe biti u razliitim stanjima: iekivanja, napetosti, straha, indiferentnosti, agresivnosti,
povuenosti itd. Zavisno od toga bie i njegovo ponaanje. Stoga je veoma vano kako emo ga primiti, na
koji nain emo mu se predstaviti, da li emo mu ponuditi da sjedne, kakvu emo stovoriti atmosferu naim
dranjem itd. Zbog svega ovoga sa sigurnou moemo tvrditi da od naina prijema i uspostavljanja kontakta
zavisi cio na daljnji rad.
Osnova za dobar rad soc radnika pri uspostavljanju prvog kontakta je krajnja i dosljedna otvorenost i
iskrenost kako od samog klijenta tako i od soc radnika. Klijent neprestano i detaljno postamta da li soc radnik
zasluuje povjerenje ili ne. Osnovni uslov za dobar poetak rada soc radnika sa klijentom je povjerenje. Soc
radnik treba da ocijeni postavljeni zahtjev, da po mogunosti udje u sutinu stvari i vidi da li je ustanova u
kojoj radi kompetentna da prezume rjeavanje sluaja.
Na dalji rad sa klijentom zasnovan je na primjeni odredjenih metodskih postupaka tehnika i procedura rada.
Ti postupci, tehnike rada i procedure u radu su sljedei:
1. prihvatanje klijenta i prvi razgovor ( informativni razgovor )
2. prouavanje dokumentacije o klijentu u njegovoj okolini
3. saradnja sa drugim strunjacima ( timska i individualna )
4. prouavanje historije ivota klijenta i historije sluaja
5. prouavanje okoline klijenta ( ira i ua okolina klijenta )
6. sinteza svih konstatacija ( socijanla dijagnoza, evaluacija i prognoza )
7. pruanje pomoi klijentu ( socijalna terapija tj tretman )
8. praenje rezultata preduzetih mjera i izmjena terapeutskog tretmana
Prvih pet postupaka koristimo u fazi istraivanja sluaja sa ciljem prikupljanja injenica i upoznavanja
njegovih aspekata. estim postupkom nastojimo doi do tanog odredjenja problema, do njegovog definisanja
i klasifikovanja, a posljednja dva postupka koristimo u fazi rjeavanja problema i njegovog relativnog
zavravanja.

1. PRIHVATANJE KLIJENTA I PRVI INFORMATIVNI RAZGOVOR

Prilikom prvog kontakta sa klijentom koji uspostavljamo samoinicijantivno ili na insistiranje drugih, potrebno
je klijentu detaljno objasniti ko smo, ta radimo, iznijeti mu razloge zbog ega smo doli ili ga pozvali kod
sebe. Poslije toga sistematski vodjenim razgovorom prelazimo na sam problem. U prvom kontaktu sa
klijentom soc radnik ga slua. On se nee potpuno osloniti na molbu ili izjavu klijenta, ve e voditi rauna i
o svojim vlastitim zapaanjima, posmatranjem klijenta kako se dri, govori i sve ono to manifestuje u prvom
susretu. Cilj ovog razgovora jeste da se utvrde osnovni elementi problema i da se u glavnim crtama problem
odredi i definie.
Vano je u toku prvog razgovora stvoriti prijatnu atmosferu sa nekoliko ugodnih rijei i ljubaznim postupkom
osloboditi i ohrabriti klijenta.
Na osnovu prvog razgovora i prvih impresija koje dobijemo o klijentu dajemo prethodnu, odnosno
preliminarnu dijagnozu. Prvu dijagnozu emo dati na kraju ispitivanja sluaja. Preliminarna dijagnoza je
potrebna i neophodna za stvaranje plana u cilju daljeg odravanja kontakta sa klijentom. Prvi razgovor koji
vodimo sa klijentom ima ograniene zadatke: on treba da na prvom mjestu svori uzajamno povjerenje
izmedju klijenta i soc radnika, da razvije spremnost za saradnju i da prihvati osnovne podatke za dalji rad.

2. PROUAVANJE DOKUMENTACIJE

Ukoliko sluba socijalnog rada posjeduje odredjenu dokumentaciju onda e on u procesu prouavanja
problema prii prouavanju dokumentacije tj svega onog to je u pojedinim dokumentima reeno ili
konstatovano o klijentu, njegovom problemu i njegovoj okolini. Soc radnik se prema prouavanju
dokumentacije mora veoma briljivo odnositi. Ni jedan izvor podataka ne smije se smatrati nevanim, ako
elimo da kompletiramo to potpunije sliku o klijentu.
U prouavanju dokumenatacije razlikujemo nekoliko vrsta dokumenata:
1. lina dokumenta pomou kojih utvrdjujemo identitet klijenta ( osobna karta, izvod iz matine knjige
rodjenih, umrlih, svjedoanstva, razna rjeenja, uvjerenja i dr )
2. nalazi i mihljenja drugih srunjaka o klijentu
3. dopisi i izvjetaji drugih ustanova i institucija o klijentu
4. socijalna anamneza ukoliko je drugi soc radnik ranije obradjivao sluaj
5. ostala dokumentacija u dosijeu ( molbe, zahtjevi, izjave stranke idr )

3. SARADNJA SA STRUNJACIMA

esto ni najsavrenije prouavanje problema klijenta nee biti dovljno ako soc radnik radi sam. Zbog toga se
kao imperative namee tijesna saradnja soc radnika sa drugim strunjacima koja moe biti dvojaka
- INDIVIDUALNA
- TIMSKA

- INDIVIDUALNA
Soc radnik e esto osjetiti da klijentu ne moe sam pomoi i njegov problem uspjeno rijeiti. U takvim
situacijama on e traiti saradnju onih strunjaka koji u datom sluaju mogu pomoi u rjeavanju problema
klijenta. Takvi strunjaci su: psiholozi, pedagozi, pravnici, ljekari, defektolozi, medicinske sestre i drugi koji
rade u raznim ustanovama, strunim sluzbama i organizacijama.
Individualna saradnja e u mnogo sluajeva olakati i ubrzati postupak u rjeavanju problema klijenta. Ona se
ostvaruje na taj nain to se sluba socijalnog rada obraa pojedinim strunjacima za davanje miljenja i
nalaza.
saradnja sa psiholozima
ova saradnja bie potrebna u onim situacijama kada treba utvrditi mentalni nivo razvitka klijenta, emocionalni
i socijalni razvoj i zrelost kao i ostale karakteristike njene linosti. Ova saradnja e biti potrebna naroito u
radu sa odgojno zaputenom djecom i omladinom kao i u rjeavanju problema rehabilitacije djece i omladine
ometene u razvoju.
saradnja sa ljekarima
ova e se saradnja ostvarivati u raznim zdravstevenim ustanovama kao to su bolnice, klinike, razne
vanbolnike ustanove itd. Naroito e biti nuna saradnja sa onim ljekarima koji rade u razliitim
savjetovalitima kao to su: savjetovalita za majke i djecu, za mentalnu higijenu, kontracepciju, alkoholiare,
mentalno zdravlje i druge iji se broj svake godine poveava.
saradnja sa pedagozima-defektolozima
bie potrebna u onim situacijama kada soc radnik radi na rjeavanju vaspitnih problema i davanja savjeta
roditeljima ili starateljima djece u vezi sa pojedinim vaspitnim situacijama
- TIMSKA
pored individualne saradnje sa pojedinim strunjacima soc radnik se pojavljuje kao lan tima u velikom broju
sluajeva. Tim je stalna skupina ravnopravnih strunjaka raznih profesija ili specijalnosti u kome svaki lan
ima svoju oznaenu oblast. Timski rad ima niz prednosti u odnosu na individualni rad i saradnju pojedinih
strunjaka. Na prvom mjestu ekipa obogauje strunjake znanjima iz drugih nauka i prakse. Medju lanovima
tima razvija se borba miljenja to je veoma vaan inilac unaprijedjenja rada. Soc radnik treba da naui
umijenost ravnopravnog uzimanja i davanja.
Osnovni lanovi tima u veini ustanova su: psiholog, pedagog, soc radnik, defektolog, pravnik i ljekar. Bitna
karakteristika timskog rada jested da struni tim ini organsku cjelinu koja radi na zajednikom zadatku i u
kojoj svaki njen lan radi dio posla koji je njemu odredjen.
Vana karakteristika timskog rada jeste njegova organizacija. Kao pretpostavke dobre organizacije strunog
tima moemo oznaiti utvrdjivanje problema, zadataka i ciljeva kojima e se tim baviti, a zatim utvrdjivanje
naina i postupaka koji e omoguiti i obezbijediti realizaciju postavljenih zadataka.
Rad tima se odvija u 3 faze:
1. zajedniki prethodni sastanak radi utvrdjivanja zadataka svakog lana i tima kao cjeline. Na ovom
stanstanku utvrdjuje se nain i redoslijed rada i obrade sluajeva.
2. nakon toga dolazi samostalni, individualni rad svakog lana tima radi prikupljanja podataka
3. plenarni sastanak na kome se daje i donosi zajedniko miljenje i nalaz o sluaju kako i mjere koje treba
poduzeti u daljem tretmanu. Na ovom stastanku svaki lan tima iznosi ono do ega je doao u svom
prouavanju. Poslije toga lanovi tima diskutuju o svim aspektima sluaja nakon ega se donosi
zajedniko miljenje i zajedniki prijedlog mjera.

4. PROUAVANJE HISTORIJE IVOTA KLIJENTA I HISTORIJE SLUAJA

Kriterij za utvrdjivanje odstupanja od prosjenog kod klijenta i okoline
Osnovni logiki postupci u prouavanju sluaja su analiza i sinteza. Kompleks problema ralanjujemo na
manje probleme ulazei u sutinu pojedinih problema i veze izmedju njih. Gradju za prouavanje daje nam
sam klijent, zatim njegova sredina, kako sadanja tako i biva, strunjaci s kojima saradjujemo, bilo
individualno ili timski, i pojedini dokumenti koji nam omoguavaju pravilno sagledavanje same linosti.
Sastav odnosno objedinjavanje svega istraenog materijala u jednu cjelinu nazivamo socijalnom anamnezom.
Socijalna anamneza je ira struna obrada sluaja zasnovana na sakupljenom materijalu u fazi prouavanja.
Ustanovljavanje zdravih elemenata kod klijenta i okoline i utvrdjivanje pravih mogunosti rjeavanja odnosno
odstranjivanja negativnih stanja treba da bude na glavni zadatak. Da bi to postigli moramo ustanoviti:
podruje odstupanja
stepen odstupanja
zdrave elemente klijenta i okoline na kojima bi mogli zasnovati na rad na saniranju stanja socijalne
potrebe
analitiki proces omoguuje soc radniku da utvrdi ta je u odnosu na klijenta i na njegovu okolinu prosjeno,
normalno, a ta je negativno, odnosno neuobiajeno ili nenormalno. Mjerilo i kriterij za utvrdjivanje stanja i
stepena odstupanja je ustvari neobiajeno drutveno gledanje na ivot, na shvatanja ljudi o drutvenim
odnosima i uslovima koji se razvijaju u jednom drutvu. Kriterij se uzima na osnovu uobiajenih drutvenih
normi i drutveno prihvatljivog ponaanja u jednoj zajednici.
U odnosu na ovjekovu linost prosjeno i normalno se odredjuje na osnovu kriterija koji su u jednom
drutvu prihvaeni.
Utvrdjivanje odstupanja od prosjenog povezano je sa analizom veih kompleksa. Taj kompleks
ralanjujemo prvo na dva osnovna i velika kompleksa a to je: kompleks ovjek i kompleks sredina.
Kompleks ovjek dalje analiziramo i dalje ralanjujemo na manje komplekse i to:
analiza fizikog stanja linosti
analiza psihikog stanja linosti
analiza socijalnog stanja linosti
analiza ekonomskog stanja linosti
Kompleks sredina predstavlja cjelinu iz koje se ralanjuje kompleks ekonomskog i socijalnog stanja sredine
u drutvu.
Kao dobar pokazatelj odstupanja od prosjenog u drutvu, moemo smatrati odnose pojedinca prema iroj
okolini i status pojedinca u odnosu na okolinu u kojoj ivi. Isto tako podruje na kome se moe pojaviti
odstupanje jeste radno mjesto klijenta.

Znaaj poznavanja historije ivota klijenta; historija sluaja

U radu sa pojedincem i zahvatanju problema jednog klijenta, soc radnik se susree sa potrebom prouavanja
prolosti klijenta. On stupa u kontakt sa klijentima i saradjuje sa njima u razliitim fazama njihovog ivota,
to znai da svaki od tih klijenata ima svoju prolost, svoju historiju koja je prethodila, a u nekim sluajevima
i bitno uticala na njegovo sadanje stanje. Historija ivota je obnavaljanje procesa interakcije vanjskih uticaja,
unutranjeg doivljavanja i vlastite aktivnosti pojedine linosti u prolosti.
Historiju ivota ne ine samo dogadjaji. Za soc radnika takodje su znaajni osjeanja i stavovi klijenta o tim
dogadjajima, njegove reakcije na njih jer se ta osjeanja i te reakcije ponavljaju u ivotu pojedinca u
razliitim dogadjajima pa se iz njih mogu sagledati stalnije crte karaktera stranke.

Nain prouavanja historije ivota

Postoji vie naina prouavanja historije ivota. Jedan od najee primjenjivanih jeste hronoloko
pruavanje. To znai da zahvatamo sve dogadjaje iz ivota klijenta od rodjenja pa do situacije kada je klijentu
potrebna pomo. Hronoloko prouavanje historije ivota sastoji se od sljedeih etapa:
identifikacija sluaja
upoznavanje faze ranog djetinjstva
uzponavanje faze predkolskog uzrasta
upoznavanje faze osnovno-kolskog uzrasta
upoznavanje faze drugog stupnja kolovanja
upoznavajne faze vieg i visokog stupnja obrazovanja
upoznavanje faze psihike zrelosti i ukljuivanja u proizvodni i drutveni ivot
upoznavanje faze starosti

Identifikacija sluaja
Prva faza poinje upoznavanjem sa osnovnim podacima o klijentu: ime i prezime, godine starosti, porodini i
brani status, zanimanje i drugi identifikacioni podaci o klijentu i njegovoj obitelji.
Nakon toga nastojimo saznati u emu je sutina problema kod klijenta i u kom se stepenu razvoja taj problem
sada nalazi. Ovdje vodimo rauna o fizikom, psihikom, ekonomskom i drutvenom poloaju klijenta.

Faza ranog djetinjstva
Ova razvojna faza traje do navrene tree godine ivota. Analiziranjem pojedinih stanja i karakteristika
razvoja utvrdiemo mnoge injenice kao: kako je protekao porod, od kojih je bolesti dijete bolovalo u
djetinjstvu, da li je eljeno ili nije, kada je prohodalo, kada je formiralo prve ( osnovne navike ), da li je
doivjelo neke traume, da li se manifestovala neka razvojna ometenost kao posljedica bolesti i uopte kako je
tekao period razvoja ranog djetinjstva. Razumije se da je za nekog drugog strunjaka ( psihologa ili psihijatra
) ovaj period mnogo znaajniji nego za soc radnika. Za soc radnika mnogo je znaajnije da proui socijalne
prilike i socijalni status djeteta. U tom smislu on istrauje da li je dijete rodjeno u braku, da li je bez roditelja,
da li je jedan od roditelja napustio brak, kakav je bio higijenski i kulturni nivo porodice i u kojoj mjeri je to
uticalo na razvoj djeteta, kakav je bio materijalni poloaj porodice u vrmenu kada se dijete razvijalo itd.


Predkolski period
Ovaj period je veoma znaajan za razvoj linosti djeteta, jer se u tom dobu udaraju temelji buduoj linosti.
Prouavanjem ovog perioda u svim ovim aspektima posluie soc radniku da utvrdi da li su se i u kojoj mjeri
mogli pojaviti u ovom periodu uzroci koji bi imali bitnog uticaja na dalji razvoj linosti.

Osnovno kolovanje
U koli se veoma lako uoava odstupanje kako u psihikom tako i u socijalnom razvoju djeteta. Odstupanja i
stagnacija u razvoju utiu da se dijete nalazi u neravnopravnom poloaju u odnosu na drugu djecu iz svoje
sredine.
Kad prouavamo ovaj period treba da obratimo panju na tekoe koje se pojavljuju u fizikom, psihikom i
socijalnom razvoju djeteta. Takodje moramo sagledati uzroke tih tekoa, kao i uticaje koje je dijete primalo
u tom periodu.

Po zavrenoj petanestoj godini dijete stupa u novu fazu, u fazu mladalatva. Ova faza karakterie se daljim
razvojem u fizikom, psihikom i socijalnom pogledu. Soc radnik treba da poznaje kakva se odstupanja mogu
pojaviti u ovoj fazi jer se u ovom dobu oblikuju kvaliteti linosti. Sem ovoga u dobu mladalatva postoje
izvjesne specifinosti koje posebno karakteriu ovaj period a to su: izbor poziva, tenja ka emancipaciji i
razvitak interesovanja.

Izbor poziva
Izbor poziva je jedan od krupnih koraka u ivotu svake linosti. Nepravilan izbor poziva koji ne odgovara
interesima, eljama i sposobnostima i psihofizikim mogunostima linosti moe da ostavi veoma teke
tragove u daljem razvoju mladog ovjeka.

Pojava interesovanja
U ovom periodu pojavljuju se interesovanja za pojedine probleme kao na primjer: interes za politiku, za
drutveni ivot, za suprotni pol itd. Posebno mjesto pripada pojavi interesovanja za suprotni pol. Od toga u
kakvoj sredini linost ivi zavisi u kom e se intenzitetu javiti interes za suprotni pol. Prerano seksualno
iskustvo, sticanje navike za stalnim mjenjanjem partnera, uestvovanje bez odgovornosti i emocionalne
zrelosti u seksualnim odnosima itd moe se negativno odraziti na linost i negativno uticati na itav
emocionalni ivot.

Tenja za emancipacijom
To je u stvari normalna pojava socijalnog osamostaljivanja. Emancipacija nije nita drugo nego saznanje da je
linost zrela i sposobna za samostalan ivot. Pri prouavanju tenje za emancipacijom treba da obratimo
panju na poloaj linosti u obitelji, odnose u porodici i stav porodice prema linosti koja se eli
emancipovati. Kad zavravamo prouavanje linosti u ovom periodu treba da uoimo gdje su se pojavila
odstupanja i u kom se pravcu ona razvijaju da bi mogli da preduzmemo korake u otklanjanju onoga to je
negativno u razvoju linosti.

Faza zrelosti
Poto je ovo doba pune zrelosti linosti u ovom periodu je lako uoiti izvjesna odstupanja u razvoju. Kad
prouavamo klijenta u ovom periodu onda prije svega prouavamo fiziko stanje i ukoliko ima odstupanja
utvrdjujemo kad su se ova odstupanja pojavila i koji su uzroci. Nas interesuje kakve su posljedice tog
odstupanja u porodici, u socijalnim odnosima linosti, u polnim odnosima, u braku i kako se to stanje
odraava na materijalni i drugi poloaj linosti i porodice.




Socijalni status linosti
Pri prouavanju soc statusa linosti u porodici prvo emo utvrditi stanje odnosa u porodici kako bi se uoila
izvjesna odstupanja i stepen tih odstupanja: kakvi su odnosi medju branim drugovima, kakav je stepen
poremeenosti odnosa medju njima, kakvi su odnosi izmedju roditelja i djece, kakve su emotivne veze medju
lanovima porodice i slino. Obratiemo panju na poloaj klijenta u iroj socijalnoj sredini, kakav je njegov
socijalni poloaj u sredini i u porodici, na random mjestu, medju prijateljima, u drutvenom ivotu itd.
Ukoliko uoimo izvjesna odstupanja treba da ispitamo uzroke tih odstupanja kao i njehove posljedice, kako
bismo mogli otkloniti one uzroke koji su uticali na pojavu tekoa kod linosti.

Starost
To je posljednja faza prouavanja historije ivota. Teko je odrediti kada ta faza poinje ali je injenica da
ona nastupa onda kada se ponu gubiti pojedine bioloke, psihike i socijalne funkcije kod ovjeka. Pri
prouavanju ove faze posebnu panju moramo obratiti na to kako se izvjesna negativna stanja u koja dolazi
klijent odraavaju na psihiki, fiziki i socijalni status. Kad prouavamo socijalni status treba da uporedimo
socijalni status klijenta sa ljudima iz njegove drutvene sredine kako bi se mogli sagledati u kojoj mjeri se
manifestuju izvjesna odstupanja i potekoe, koji su uzroci tim odstupanjima u socijalnom statusu stare
linosti.
Drugi nain prouavanja historije ivota jeste retrospektivno prouavanje tj prouavanje historije od
dogadjaja koji je klijenta doveo u nepovoljno stanje pa unazad dok ne dodjemo do uzroka nastajanja
socijalnog sluaja. Ovakav nain prouavanja historije ivota moemo primjeniti u rjeavanju lakih
sluajeva, a kad je rije o teim i sloenijim sluajevima onda se sluimo hronolokim nainom prouavanja.

Ispitivanja po periodima ivota
Ispitivanje vrimo po periodima ivota: predkolski, kolski period do 15 god, period srednjeg uzrasta od 15
do 18 godina, period od 18 do 25, period od 25 do 65 i period preko 65 godina pa nadalje.

Retrospektivno prouavanje
Retrospektivno prouavanje historije ivota je prouavanje historije od dogaaja koji je jlijenta doveo u
nepovoljno stanje pa unazad dok ne doemo do uzroka nastajanja sluaja.
Ovakav nain prouavanja historije ivota moemo primjeniti u rjeavanju lakih sluajeva, a kada je rije o
teim i sloenijim sluajevima sluimos e hronolokim nainom prouavanja.


Naini izlaganja historije ivota
Prouavanje historije ivota zasniva se prvenstveno na razgovoru izmedju klijenta i soc radnika a manje na
razgovoru sa drugim ljudima iz sadanje i ranije okoline klijenta.
U izlaganju historije ivota soc radniku se prije svega vaan sam ivot klijenta, ali je takodje vano i njegovo
miljenje o injenicama i dogadjajima koji su djelovali na njihovo doivljavanje.
Sa klijentom u prvom razgovoru najprije razgovaramo o njegovom problemu. Tada treba da se postave prvi i
temelji povjerenja izmedju klijenta i soc radnika. Dok klijent iznosi svoju ivotnu historiju nastojimo da mu
to bolje objasnimo i obrazloimo zato ga o tom pitamo, u kakvom bi odnosu i vezi mogli biti raniji
doivljaji sa njegovim potekoama i slino. Soc radnik treba da je oprezan dok klijent izlae historiju ivota,
da ne kritikuje, da ne prua pomo unaprijed dok ga klijent nije jo dovoljno upoznao.
Pri iznoenju historije ivota treba postavljati ira pitanja koja ne ograniavaju odgovor sa da ili sa ne nego
pitanja koja podstiu na ire izlaganje o stvarima koje su vane za razumjevanje problema. U prouavanju
historije ivota moramo maksimalno angairati naa teoretska i praktina znanja iz metodike rada sa
pojedincem, a naroito za vodjenje razgovora. Sva pitanja koja soc ranik postavlja treba da budu u
neposrednoj vezi sa problemom.



Lica koja nam izlau historiju ivota klijenta
Historiju ivota soc radniku obino izlae sam klijent. Medjutim pored samog klijenta ovu historiju mogu
nam izlagati i lica iz okoline. To je sluaj kod maleljetnih, duevno bolesnih i mentalno zaostalih lica,
gluhonijemih i drugo. Izbor lica koja e nam izlagati historiju ivota mora biti veoma oprezan zbog toga to
nam neka lica mogu krivo prikazati historiju ivota klijenta i pokuati da sebe prikau u boljem svjetlu.
Izlagajne historije ivota od strane drugih lica soc radnik treba da usmjerava na ivot samog klijenta.


5. PROUAVANJE OKOLINE KLIJENTA ua i ira okolina

Prouavanjem sredine mi dolazimo do niza podataka o tome gdje klijent ivi i pod kakvim uslovima, iako se
esto podaci o svemu tome dobiju i od samog klijenta. Sve ono to nam klijent ili neka druga osoba kau mi
prihvatamo uslovno i sa izvjesnom rezervom, samo kao putokaz u vlastitom istraivanju sredine. Iskusan soc
radnik e moi ocijeniti kada izlaganje klijenta treba primiti sa rezervom.

Kakav je cilj upoznavanja sredine
Cilj upoznavanja sredine je da sami upoznamo konkretnu sredinu, da uoimo odnose uzmedju klijenta
i sredine i da saznamo uticaje koje ima sredina na klijenta i obratno. U prouavanju sredine treba da
upoznamo poloaj klijenta u sredini. Mi emo napore najprije usmjeriti na porodicu, odnosno na sredinu
koja zamjenjuje porodicu, a zatim na iru sredinu kao to je susjedstvo, kola, radno mjesto itd. Prouavanjem
sredine potrebno je da uoimo i sagledamo kome je pomo stvarno potrebna, da li samom klijentu ili sredini u
kojoj ivi.
Posjetu sredini pripremamo metodiki i u vezi sa problemom klijenta, sa njenim uzrastom itd. Tako npr
razliita e biti priprema ako se radi o posjeti djetetu u porodici, ako se radi o odraslom lanu koji je nosilac
porodinog ivota ili ako se radi o posjeti starom ovjeku koji ivi kao samac i slino. Priprema treba da
obuhvati i plan upoznavanja odnosa koji vladaju u porodici, sa namjerom da se zapaze specifinosti i
odstupanja.

Prouavanje obitelji i savremena gledanja na obitelj
Ako elimo objektivno i svestrano upoznati porodicu moramo prije svega da znamo kakvo je gledanje na
porodicu u savremenom drutvu. Soc radnik mora da poznaje savremenu porodicu, kako bi mogao upoznati
stanje u konkretnoj porodici i uporedjivati to sa porodicom u naem drutvu. Zakljuak je da soc radnik treba
da poznaje veliku vrijednost vrste, emocionalno zdrave i povezane porodice, kao temelj svakom pojedincu
za njegov zdrav i pravilan razvoj.

ta soc radnik prouava u porodici klijenta
Prije svega treba upoznati ekonomski, drutveni i kulturni nivo porodice. U prouavanju materijalnog stanja
porodice soc radnik treba da obrati panju na neke vrlo vane momente. Tako on treba da utvrdi ukupne
prihode porodice i nain obezbjedjenja tih prihoda. Moramo utvrditi broj lanova porodice kao i visinu
prihoda po lanu domainstva. Kao najvaniji pokazatelj materijalnog stanja porodice moramo upoznati
strukturu porodinog budeta tj kako se ukupni prihodi koje porodica ima rasporedjuju.
Spoljni izgled stana takodje je vaan pokazatelj materijalnih prilika i kulturnog nivoa porodice.
Pitanju ishrane takodje emo pokloniti panju.
Dalje nas interesuje zdravstveno stanje u porodici.
U isto vrijeme dok ispitujemo vanjske okolnosti on treba da zapaa unutranju atmosferu u porodici. Treba da
vidi unutranju vrstou porodice, da li je ta porodica povezana u jednu cjelinu, da li je dotini lan koji je na
klijent prihvaen, da li su pogledi lanova porodice na ivot slini, u porodici je vano vaspitanje djece: da li
roditelji vode rauna o vaspitavanju djeteta ili su prema tome indiferentni, da li djecu vaspitavaju suvie
strogo ili je reim u porodici suvie blag i popustljiv.
Na kraju soc radnik ocjenjuje aktivnost itave porodice i njenu drutvenost u odnosu prema drugim ljudima ili
prema drutvu izvan uskog porodinog kruga.
Kako upzonajemo obitelj klijenta
Soc radnik mora biti svjestan da je posjeta porodici klijenta takav zahvat u porodinu intimnu sredinu koji
kod ljudi iz te sredine moe prouzrokovati niz neprijatnosti. Zato porodicu treba posjeivati samo uz njegov
pristank ili uz njegov poziv. Porodicu upoznajemo u njenom domu u razgovoru sa pojedinim lanovima
porodice i zapaanjem svega onoga to ne moemo saznati putem razgovora. Soc radnik treba da prihvati sve
lanove porodice jednako i da sa svima jednako saradjuje. Soc radnik u radu sa pojedincem i porodicom mora
imati u vidu uvijek dvije sfere: sferu pojedinca i sferu porodine zajednice. Osnovni metodski postupci
kojima e se sluiti jesu posmatranje i razgovor. Pod posmatranjem podrazumijevamo plansko, organizavano
i sa jasno odredjenim ciljem posmatranje porodine sredine. Soc radnik mora voditi rauna o tome da njegov
rad s porodicom treba da doprinese integraciji porodice u iru drutvenu sredinu.

Prouavanje ire okoline klijenta
Poznavanje i razumjevanje susjedstva vano je zato to je poloaj porodice koja ivi u skladnim odnosima sa
svojom okolinom na odgovarajuoj razini drugaiji od poloaja one porodice koja je iskljuena iz svoje
okoline. Za porodicu kao cjelinu vana i potrebna je ravnotea sa njenom okolinom. Obilasci i razgovori u
susjedstvu to ih soc radnik vodi mogu da poveaju kritiku i nepovjerenje susjedstva prema porodici. Soc
radnik mora da tei za integracijom porodice u njenu okolinu. Posredno soc radnik posmatra povezanost
porodice sa njenom okolinom pomou pitanja koja postavlja pojedinim lanovima porodice klijenta o
njihovim susjedima, o tome da li susjedi poznaju njegov problem, kako se susjedi medjusobno pomau i tako
dalje.

kola
Slijedea sredina koju soc radnik prouava jeste kola. Prouavanje ove sredine ima za cilj da se utvrdi kakvo
je stanje naeg klijenta u toj sredini, koji su uzroci nastalog stanja, da li u koli postoje i kakve su mogunosti
za preuzimanje odgovarajuih mjera. Prije svega treba da upoznamo kakvo je njegovo ponaanje u toj sredini.
Najvanije je okriti uzroke koji mogu biti u koli kao i van kole, kako bi zajednikom akcijom kolskih
faktora sa drugim faktorima otklonili takva stanja.

Radno mjesto
Posjeta soc radnika radnom mjestu klijenta treba da bude izvedena uvijek sa znanjem klijenta i njegovim
pristankom. Klijentu unaprijed treba objasniti zato je posjeta potrebna i da e biti izvrena u njegovu korist.
Na radnom mjestu soc radnik razgovara sa neposredno pretpostavljenom linou klijenta. U prouavanju
radne sredine obratiemo panju na posao koji klijent obavlja nastojei da uoimo uspjenost s kojom ga
obavlja, kako saradjuje sa pretpostavljenim, potinjenim i sebi ravnim licima u kolektivu, kako se integrirao u
kolektiv, kakav je odnos prema kolektivu i kolektiva prema klijentu, da li ga kolektiv prihvata ili odbacuje,
ima li prijatelja i drugova na radnom mjestu, s kim se sve drui itd. Takodje je vano da li je problem klijenta
u preduzeu poznat ili nije.

Drutvene organizacije
Ako je klijent aktivno ukljuen u neku od drutvenih, humanitarnih, sportskih i dr organizacija, u toku
rjeavanja problema treba razgovarati s pojedinim aktivistima i lanovima te organizacije. U prouavanju
aktivnosti klijenta u drutvenoj organizaciji treba da utvrdimo prije svega ime je klijent motiviran za rad u
toj organizaciji, kakav je stepen njegove aktivnosti, kako prihvata i rjeava povjerene mu zadatke.

Socijalni izvidi
Postoje situacije kada mi izvjesne zahvate u sredini klijenta moramo preduzimati, a da on s tim nije saglasan.
Ovo se odnosi na sluajeve alkoholiara, roditelja koji zanemaruju vaspitanje svoje djece, koji zlostavljaju
lanove porodice itd. Ako naidjemo na ovakav otpor i odbijanje saradnje onda je potrebno da pridjemo
specifinom prouavanju okoline koju nazivamo socijalnim izvidima. Izvidi koje preduzima soc radnik bez
znanja klijenta opravdani su samo onda kada klijent svojim vladanjem ugroava okolinu. U tom sluaju soc
radnik e posjetiti susjedstvo, aktiviste u drutvenim organizacijama i preduzee kako bi zajednikom
akcijom doveli do rjeavanja konkretnog problema. Izvidi su opravdani samo ako doprinose radikalnom
rjeavanju jednog problema zbog kojeg je ugroen klijent ili cijela porodica.


6.SINTEZA SVIH INJENICA (PODATAKA) socijalna dijagnoza, evaluacija i prognoza

itavo ovo prouavanje dobiva svoj smisao tek onda ako pomae soc radniku da svom klijentu prui
adekvatnu pomo u saniranju stanja i rjeavanju problema. Put ka tome je i postupak koji oznaavamo kao
sintezu svih injenica a koja obuhvata
a. odredjivanje problema ( socijalna dijagnoza )
b. ocjenu klijenta i okoline ( evaluaciju klijenta i okoline )
c. miljenje kako se problem moe rijiti ( prognozu )
Analitikim postupkom jedan socijalni sluaj smo ralanili na niz sastavnih elemenata u cilju to detaljnijeg
ispitivanja odnosno analiziranja cjelokupnog stanja. Kada smo sve ovo uinili onda obratnom logikom radnjom
sintezom sastavljamo odabrane injenice i elemente u jednu cjelinu. Analizom smo prikupili obilje injenica i
medju njima neke su bitne, a neke nisu pa prema tome sve te injenice ne treba ujediniti u sintezi. Odredjivanjem
problema ( socijalnom dijagnozom ) treba prikazati kakav je problem u svojoj sutini, kolika je njegova dimenzija
u odnosu na normalno stanje. Socijalna dijagnoza treba da odgovori na sljedea pitanja:
a. u emu je problem koji je doveo klijenta u nepovoljno stanje
b. kako soc radnik gleda na problem

Kriterij po kome emo vriti izbor podataka
Kod izbora podataka moramo voditi rauna da podatke uzimamo po vrijednosti, da ih uzimamo po tome kako su
uslovili sadanji problem i da ih prikaemo po uzrono-posljedinom odnosu jer sinteza treba da pokae uzrok
nastale situacije. Kod izbora podataka naroito treba da pazimo na one momente koji su mogli prouzrokovati
traume kod linosti i na one momente koji su bili presudni za nastali sluaj. Socijalna dijagnoza predstavlja
podlogu za sve kasnije faze u rjeavanju sluaja. Odredjivanje problema u radu sa pojedincem u strunoj
terminologji se oznaava kao soc dijagnoza. Ova dijagnoza je u stvari rezultat loginog procesa aktivnosti soc
radnika sa ciljem da ustanovi sutinu problema. Soc dijagnozom potrebno je problem zahvatiti u cjelini i u svim
njegovim aspektima. Poznavanje injenica pojavljuje se kao uslov za postavljanje dijagnoze i to injenica koje e
biti sredjene i logiki interpretirane. U procesu davanja soc dijagnoze soc radnik prvo utvrdjuje spcifinost
problema, zatim gdje se pojavljuju odstupanja od prosjeka i na kom podruju nastojei da stvori kod sebe
predstavu o podruju oteenja.

Kako dolazimo do soc dijagnoze
Dijagnoza treba da odgovori na pitanje u emu je sutina problema. Ako dalje nastavimo nas e logiki put
dovesti do toga kako se sluaj moe okonati pa time dolazimo do prognoze. Soc dijagnoza odredjuje sutinu
problema na osnovu poznatih, utvrdjenih i analiziranih injenica i njihove strune interpretacije od strane soc
radnika. Soc dijagnoza je struno miljenje soc radnika zasnovano s jedne strane na objektivnom i nepristrasnom
prouavanju i analiziranju injenica, a sa druge stranje na znanjima koja su potrebna za poznavanje i ocjenjivanje
ljudi.

Kako e soc radnik postaviti soc dijagnozu
Ono to je sakupio u toku ispitivanja problema soc radnik uporedjuje sa steenim znanjem iz pojedinih nauka i na
osnovu poznavanja injenica dolazi do odredjivanja sutine problema. Soc dijagnoza je znai struni nalaz soc
radnika koja ima za cilj da to preciznije i strunije odredi problem klijenta u cilju njegovog pravilnog
rjeenja. Pri davanju soc dijagnoze klijenta uvijek posmatramo u jednoj odredjenoj situaciji i zato uvijek treba da
utvrdimo kakvo je njegovo konkretno stanje. Istovremeno soc radnik daje obrazloenje kakvo je njegovo
miljenje o problemu. Da bi soc radnik mogao iztraiti jedan problem i dati strunu ocjenu o tom problemu on
prije svega mora raspolagati solidnim znanjem, treba da zna ta se u drutvu smatra drutveno prihvatljivim, mora
solidno poznavati psihologiju linosti kao i razne patoloke promjene kod linosti, mora poznavati soc
zakonodavstvo, prava i dunosti pojedinih ljudi itd. Medju brojnim kriterijima uspjenog dijagnosticiranja
navodimo sljedee:
1. soc dijagnoza se mora odnositi na vrijedne ciljeve
2. dijagnoza mora biti objektivna
3. mora biti pouzdana
4. mora biti zasnovana na tanim podacima
5. mora biti adekvatna i potpuna
6. dijagnosticiranje moraju vriti adekvatno osposobljeni strunjaci

Ocjena klijenta i njegove okoline ( evaluacija sluaja )
Evaluacijom odgovaramo na sljedea pitanja:
a. kako klijent ocjenjuje svoj problem, situaciju i svoje stanje soc potrebe
b. veoma je vano da soc radnik moe ocijeniti da li je klijent spreman na saradnju
c. sljedei moment koji soc radnik treba da ocijeni je da li je klijent sposoban da uestvuje u rjeavanju svog
problema s obzirom na njegovo fiziko, psihiko i soc stanje
d. bitno pitanje ovjekovog uspjenog funkcionisanja jeste njegova odgovornost prema sebi, drugima i
ivotu
e. vano je prosuditi karakterne osobine klijenta
f. emocionalno voljne osobine klijenta
g. nuno je pravilno ocijeniti analizu okoline i njen uticaj na klijenta
h. u kojoj mjeri klijent uspostavlja saradnju sa okolinom i kakav je kvalitet te saradnje
i. veoma vana jeste i ocjena da li je okolina sposobna i spremna da uestvuje u rjeavanju problema
klijenta

U davanju ocjene o klijentu moramo biti svjesni tekoa u kojima se on nalazi i koje mu onemoguavaju da
pravilno sagleda uzroke tih tekoa. Evaluacija linosti u asu davanja mora biti realna i objektivna zato je u
nekim sluajevima i negativna. Evaluacijom okoline soc radnik odgovara na pitanje kakvi uslovi postoje u
okolini u cilju rjeavanja problema.



Prognoza
Kad smo dali ocjenu klijenta i okoline dolazimo do sljedee faze, a to je prognoza ili miljenje o
mogunostima rjeavanja problema. Miljenje soc radnika treba da obrazloi koje bi mjere bile najadekvatnije
u konkretnom sluaju. Prognozom se pribliavamo konano rjeenju sluaja.

Izrada soc anamneze
Nakon cjelovito proenog problema soc radnik pristupa izradi cjelovitog izvjetaja koga nazivamo soc
anamneza. Soc anamneza je izvjetaj soc radnika o problemu, struna obrada zasnovana na
sakupljenim injenicama i impresijama u fazi prouavanja. Soc anamnezu treba povremeno
nadopunjavati u kasnijim fazama rada sa klijentom zato to se prilike u kojima klijent ivi mjenjaju, a time se
i on sam mijenja. Anamneza vrijedi samo odredjeno vrijeme i nju zato treba upotpunjavati u skladu sa
razvojem klijenta i njegovog problema. Izvjetaji koje soc radnik alje drugim organima moraju sadrati:
1. izvod objektivnih konstatacija o klijentu i to: podaci za identifikaciju, kako je klijent prikazao problem,
vani podaci iz historije ivota klijenta, opis okoline i prilike u kojima klijent ivi, opis radne aktivnosti
klijenta
2. odredjivanje problema ( soc dijagnoza )
3. ocjena klijenta i okoline ( evaluacija )
4. miljenje soc radnika ( prognoza )

Soc anamneza ne smije biti povrna, bezbojna i jednolina nego treba da bude data ivo jasno i pregledno.

7. SOCIJALNA TERAPIJA (TRETMAN)

Uspostavljanjem soc dijagnoze i davanjem miljenja ne zavrava se rad sa klijentom jer poslije toga predstoji
glavni dio posla, a to je pruanje pomoi odnosno soc terapija. Miljenje koje dajemo uz soc dijagnozu samo
je stvaranje odredjenog plana rada u datom trenutku. Pruanje pomoi ili soc terapija je dug proces koi traje
sve dok sluaj sa kojim smo radili nismo na odredjeni nain rijeili. Soc terapija u stvari predstavlja niz mjera
i postupaka za rjeavajne soc sluaja bilo da se radi o mjerama vezanim za klijenta ili za njegovu okolinu. U
rjeavajnu problema nuno moramo voditi rauna o ovjeku kao soc biu i o sredini u kojoj taj ovjek treba i
dalje da ivi i radi. Svi oblici pomoi koju pruamo klijentu u rjeavanju problema razvrstavaju se u 3
grupe i to:
1. socijalna davanja i injenja
2. rad sa okolinom klijenta koju nazivamo indirektnom terapijom
3. rad sa samim klijentom koji oznaavamo kao direktni oblik terapije

Socijalna davanja i injenja i usluge socijalnog rada
Soc terapija u soc radu usmjerena je na prvom mjestu na rjeavanje nepovoljnih stanja, na rjeavajne onih
problema koje klijent ne moe vlastitim snagama da rijei. U rjeavanju problema pomoi emo klijentu da
angauje svoje vlastite snage kako u konkretnom sluaju tako i u kasnijem ivotu. Posebno je znaajno pruiti
pomo u mjenjaju stavova prema svojoj okolini, prema iroj drutvenoj sredini i prema samom sebi. Zadaci
soc terapije su razliiti i svaka teraputska mjera zavisi od konkretnog sluaja. U terapiji polazimo od realnih
mogunosti i klijenta i sredine pa na osnovu toga postavljamo zadatke koji e se moi maksimalno
realizovati. U tim programima i zadacima na prvom mjestu gledamo ta e se moi ostvariti u odnosu na
klijenta a zatim u odnosu na sredinu. Poslije toga procjenjujemo mogunost drutva u ije ime nastupamo i na
osnovu toga odredjujemo stvarne ciljeve i zadatke terapije. Soc terapija predstavlja ukupnost svih naih
napora u rjeavanju problema pa se zbog toga terapija u svakom pojedinom sluaju razlikuje kako u
kvantitetu tako i u kvalitetu mjera. Izbor mjera i postupaka zavisi od klijenta, od njegovih potreba, od potreba
okoline i od interesa zajednice. Etika soc rada zahtjeva da izbor mjera bude u skladu sa interesima klijenta,
interesima okoline i potrebama zajednice. Izbor terapuetskih mjera bazira se na cjelovitom prouavanju
sluaja zatim na soc dijagnozi, prognozi kao i ocjeni. Odredjivanje stepena soc terapije koju provodi soc
radnik proizilazi iz soc anamneze i prognoze i sve ono to prevazilazi nae mogunosti preputamo drugim
strunjacima. Soc pomoi daju prije svega organi i slube soc zatite u optini zatim neke humanitarne
organizacije kao to su crveni kri itd. U radu sa klijentom vrlo esto susreemo zahtjev za pruanje pomoi.
Sam klijent esto puta polazi upravo od zahtjeva za materijalnom pomoi pri tome ne ulazei u uzroke svog
stanja. U nekim sluajevima medjutim klijent ne postavlja zahtjev za nekim oblikom soc pomoi iako se
takva pomo javlja kao neophodna. Mada se materijalnim pomoima u odredjenoj mjeri sanira stanje
moemo rei da e se materijalne prilike rijetko u zadovoljavajuoj mjeri sanirati davanjem samo pomoi te
vrste. Ovo je samo kratkorono rjeenje i zbog toga treba raditi na dugoronom rjeenju problema klijenta. U
ostvarivanju prava na soc pomo korisnik pomoi mora ostvariti izvjesne uslove kao to su starost,
maloljetstvo i nesposobnost samostalnog privredjivanja. Takodje se treba prikazati visina prihoda pomou
uvjerenja o poreskom zaduenju. U ispitivanju uslova da li neki klijent moe ostvariti pravo na soc pomo
treba vidjeti da li ima bliih srodnika koji su po zakonu duni da ga izdravaju. Takodje jedan od uslova
zahtjeva boravak na podruju dotine optine odredjeno vrijeme. to se tie jednokratnih pomoi i kod njih se
trae odredjeni uslovi kao npr iznenadne nesree, elementarne nepogode i sl. Iznosi jednokratne pomoi u
pravilu su neto vei nego iznosi stalnih soc pomoi. U prouavanju prava na soc pomo soc radnik treba da
utvrdi da li postoje druge mogunosti za rjeavanje materijalnih tekoa. On e prije svega da upozna visinu
prihoda klijenta, nain na koji on troi raspoloiva sredstva, ta klijent ima od pokretne i nepokretne imovine,
da li postoje drugi izvori za izdravanje o kojima klijent nije upoznat i da li postoje mogunosti zaposlenja.
Kod ostvarivanja bilo koje vrste soc pomoi soc radnik mora poznavati lokalne propise, kao i mogunosti
pruanja pomoi preko drutvenih organizacija. Danas kod nas razlikujemo nekoliko vrsta soc pomoi: stalne
novane pomoi, jednokratne, pomoi u naturi.

Terapeutski rad sa okolinom klijenta ( soc rad sa obitelji i drugim sredinama ) INDIREKTNI OBLIK
TERAPIJE

Terapeutski rad sa okolinom klijenta spada u poseban oblik soc terapije. Rad sa okolinom klijenta neki autori
nazivaju ( posrednom ) indirektnom terapijom. U soc radu vrlo je znaajno upoznavanje medjusobnih uticaja i
odnosa klijent okolina i obratno. Struan i kvalitetan soc rad nuno pretpostavlja pored upoznavanja i rada
na promjeni klijenta i upozvanje i rad sa njegovom okolinom. Ovaj rad oznaavamo kao soc rad sa porodicom
i on spada u temeljna pitanja soc rada s pojedincem. Soc rad sa porodicom predstavlja medjusobno uslovljenu
i povezanu djelatnost u individualnom soc radu. Zapravo, pojedinca u stanju soc potrebe ne moemo
posmatrati, prouavati, niti njegovo stanje rjeavati bez ukljuivanja u sve te faze i porodice kao ire okoline.
Terapiju samo klijenta pored soc radnika preduzimaju i drugi strunjaci: pedagozi, psiholozi, defektolozi,
psihijatri i dr. medjutim terapija njegove okoline je preteno u djelokrugu soc radnika i u najveem broju
sluajeva e soc radnik raditi na terapiji okoline. U terapiji okoline klijenta moemo u praksi naii na
nekoliko razliitih situacija od kojih e zavisiti stepen naeg angaovanja u terapiji. Prva situacija jeste
kada naim radom zahvatamo relativno negativnog klijenta, a kada je okolina relativno pozitivna. U tim
sluajevima rad sa okolinom bie sasvim neznatan. Druga situacija je kada je klijent relativno pozitivan, a
sredina relativno negativna. U takvim situacijama teite rada bie na terapiji sredine. Trei sluaj je kada
su i klijent i sredina relativno negativni pa e sa podjenakim intenzitetom trebati raditi i sa klijentom i sa
njegovom okolinom.

ta sve podrazumijevamo pod terapijom okoline ( porodice i ire ) klijenta
Tu prije svega ubrajamo terapeutski rad u porodici u kojoj klijent ivi, zatim u koli, ako se radi o djeci i
omladini i radnom mjestu, ako se radi o zaposlenom licu. Pod terapijom okoline podrazumijevamo i
ukljuivanje klijneta u drutveni ivot, u rad drutvenih organizacija, raznih klubova i slino. Pod terapijom
podrazumijevamo i ukljuivanje u domove i zavode u kojima klijenti mogu biti smjeteni. Terapija okoline
sadri u sebi postupke i mjere koje poduzimamo da bi postigli izvjesne promjene u uslovima u kojima klijent
ivi. Rad sa okolinom obino se provodi u dva pravca:
1. zahvatanje sadanje sredine u kojoj klijent ivi i radi
2. zahvatanje i rad na pripremi nove sredine ukoliko se klijent u nju treba da vrati ili ukoliko klijenta
iz stare negativne okoline elimo da izdvojimo
Rad sa okolinom u pravilu poinje od porodice. Soc radnik mora poznavati ekonomski, drutveni i kulturni
nivo porodice klijenta. U rjeavanju problema u porodici moemo jasno sagledati dvije grupe problema
i to:
1. uslovi ivota i rada lanova porodice i porodice kao cjeline
2. stanje pojedinih lanova i medjusobni odnosi
U rjeavanju prve grupe problema treba ii ovim redom: materijalno stanje porodice, troenje sredstava i
raspodjela sredstava medju pojedinim lanovima porodice. Zatim dolaze stambeni problemi, ishrana i pomo
u vodjenju domainstva. Poslije toga rjeavamo probleme zaposlenosti, a ukoliko to nije mogue onda
nastojimo da se dodijeli materijalna pomo kako bi se stanje u porodici poboljalo. Kad je rije o stambenom
problemu esto puta nailazimo na takvo stanje da soc radnik nije u mogunosti da taj problem sam rijei.
Kada se radi o tekoj stambenoj situaciji soc radnik treba da sagleda kakve postoje mogunosti za rjeavanje
problema. Jedan od naina na koji moemo pomoi porodici u ublaavanju stambene situacije jeste pomo u
racionalnom koritenju postojeih prostorija, kao i boljoj higijeni i odravanju stambenih prostorija.
Stambeno pitanje moemo rijeiti na 2 naina i to: radnikalnim rjeenjem tj dodjelom drugog stana i
rjeenjem u postojeim uslovima.
Ishrana je jedan od posebnih problema na ijem rjeavanju treba da radi soc radnik, naroito u porodicama
gdje ima podhranjene, slabo razvijene i rahitine djece. Ako je stanje ovakvo ili ako predvidjamo da e do
toga doi moemo u cilju njegovog ublaavanja ii na dodjelu materijalne pomoi u naturi.
U rjeavanju stanja u porodici vrlo vano mjesto zauzima zdravstveno stanje lanova porodice. U sluajevima
fizike ili psihike bolesti ili oteenja nekog lana porodice, a posebno nosioca porodice, traiemo najbolje
rjeenje, a na prvom mjestu lijeenje i profesionalnu i soc rehabilitaciju.
Pomo soc radnika porodici bie naroito dragocijena u sredjivanju medjusobnih odnosa u porodici i
stvaranju uslova za dublju porodinu harmoniju. U sluajevima kada se radi o naruenim soc odnosima u
porodici moramo birati mjere koje e najbolje doprijenijeti uspostavljanju povoljnog stanja. Da bi preduzeli
korake u cilju saniranja takvog stanja moramo prije svega istraiti uzroke koji su prouzrokovali konkrento
stanje. Odnosi u porodici zasnivaju se na emotivnim vezama medju njenim lanovima. Soc radnik ne moe
svojim radom razvijati emotivne veze tamo gdje ih nema. Medjutim on e svojim radom pomoi pojedinim
lanovima da shvate svoja osjeanja neprijateljstva i antagonizma i da ih ponu usmjeravati u pravcu
tolerancije. Soc radnik je isto tako duan da pojedincima obrazloi znaaj emocionalnog ivota za normalan
razvoj linosti i da ih istovremeno hrabri i stimulira da svoja osjeanja i vanjskim nainom manifestuju.
Kao poseban oblik terapije koju primjenjujemo u radu sa porodicom jeste upuivajne pojedinih lanova
porodice u druge grupe, drutva i zajednice. Ukljuujui u ovakve grupe doprinosi se boljoj ravnotei linosti,
razvijaju se radne navike i pravilan odnos prema zajednici i korisno provodjenje slobodnog vremena. Posebni
zadatak soc radnika jeste uticanje i djelovanje na porodicu u cilju razvijanja pozotivnih moralnih i emotivnih
odnosa medju lanovima porodice.
Rad sa porodicom moe biti individualan i grupni soc rad. U praksi jo uvijek preovladjuje individualni rad
mada grupni rad moe biti plodniji i efikasniji.

Rad sa drugim sredinama
Klijenti sa kojima radimo ive, rade i saradjuju sa drugim sredinama. Na taj nain na rad sa okolinom
proiruje se i na te sredine. Zbog toga je soc radniku potrebno raditi na odstranjivanju negativnog stanja u tim
sredinama.
Prva sredina u kojoj radimo poslije porodice jeste radno mjesto klijenta, a za djecu i omladinu kola. U ovoj
sredini klijent uiva odredjeni status, nalazi se u odredjenim odnosima saradnje sa tom sredinom. Iz tih
sredina mogu proizii pozitivna i negativna saradnja kod klijenta. U radu sa sredinom ponekad emo morati
zatititi pozitivnu sredinu od negativnog uticaja klijenta. Kao poseban oblik posredne terapije ubrajamo i
ukljuivanje klijenta u razne grupe. Ukljuivanjem u takve grupe doprinosi se stvaranju razvnotee kod
linosti na taj nain to se klijent mobilie na pozitivnoj aktivnosti i na taj nain njene unutranje snage na
korisnom poslu utroe. Pri tome treba odgovorne ljude iz takvih organizacija prethodno upoznati sa posebnim
problemima klijenta koga ukljuujemo u dotine grupe.

Na koji nain treba raditi sa sredinom klijenta ?
Najei oblik rada jeste angaovanje pozitivnih inilaca u sredini kako bi se moglo pravilno pomoi
klijentima. Soc radnik e traiti pomo kolektiva u koji je klijent ukljuen ili u koji ga elimo ukljuiti.
Okolina u kojoj klijent ivi moe biti pozitivna ali i indiferentna i nezainteresovana za klijenta. U nekim
sluajevima moe biti ak i neprijateljski raspoloena prema ponaanju klijenta. U tom sluaju potrebno je
mijenjati stavove sredine prema klijentu i to kroz upoznavanje sredine sa stanjem klijenta i uzrocima koji
stoje iza toga. Kada sredina sazna uzroke klijentovog stanja postepeno e mijenjati svoje stavove, prihvatiti
klijenta i na taj nain mu pruiti pomo. U aktiviranju i mobilizaciji radne sredine, naroito se moemo
koristitit ukljuivanjem klijenta u razne oblike aktivnosti koje su razvijene u raznim kolektivima.



Terapeutski rad sa klijentom DIREKTNI OBLIK TERAPIJE
Intenzivan rad sa klijentom potreban je onda kada klijent ima takve probleme koje nije u stanju sam da rijei.
Direktna terapija kojom zahvatamo problem klijenta sadri uz sebe niz postupaka kojima nastojimo rijeiti
njegove probleme i otkloniti negativna stanja. Direktnom terapijom mi prije svega snaimo linost odnosno
stvaramo sposobnost razumjevanja stanja u kome se linost nalazi. Terapeutski rad sa klijentom moemo
podijeliti u 3 faze:
1. poetnu
2. srednju
3. zavrnu
Poetna faza terapeutskog rada sa klijentom treba da bude usmjerena na stvaranje povjerenja i razumjevanja
izmedju socijalnog radnika i klijenta kao i na stvaranju i prihvatanju programa i plana mjera za rjeavanje
sluaja. Soc radnik mora pronai put do klijenta, mora zadobiti njegovo povjerenje. U poetku terapeutskog
rada treba postii da klijent shvati smisao i potrebu stalnog i redovnog kontaktiranja sa soc radnikom. Smisao
terapeutskog rada sa klinentom je u organizovanom radu na odvikavanju od negativnih i na razvijanju
pozitivnih strana njegove linosti. Smatra se da bi se ti kontakti trebali odravati najmanje jednom u 15 dana.
U poetku kontakti i razgovori moraju biti ei a u daljem provodjenju tretmana oni se mogu postepeno
smanjivati ali nikako toliko da se izgubi uvid u rad i aktivnost klijenta. Osnovni instrumenti terapeutskog
rada sa klijentom jesu terapeutski razgovor i savjetovanje koje je u znatnoj mjeri socio-odgojni proces.
Razgovori koje soc radnik vodi sa klijentom imaju u izvjesnoj mjeri psihoterapeutski karakter jer zadiru u
prolost pa takav razgovor od soc radnika zahtijeva dobro poznavanje psihologije i srodnih nauka i dobru
vjetinu u vodjenju razgovora.

Terapeutski intervju
U neposrednom terapeutskom radu sa klijentom primjenjujemo poseban oblik razgovora terapeutski
intervju. On se moe organizaovati na bazi prouavanja historije ivota, i prouavanja okoline klijenta.
Razgovor o historiji ivota u velikoj mjeri moe da doprinese izmjeni odredjenog stanja jer kroz obostranu
aktivnost klijenta i soc radnika u toku iznoenja historije ivota on postaje svjestan odakle potie njegovo
sadanje stanje i tekoe i gdje lee uzroci sadanje situacije. Terapeutskim razgovorom mi pokuavamo
da klijenta orijentiemo na samog sebe kako bi ga osposobili da otklanja ono to mu smeta i to
predstavlja prepreku u njegovoj saradnji sa odredjenom sredinom.

Terapijski modeli socijalnog rada
U teoriji, a i praksi soc rada s pojedicem primjenjuju se i drugi modeli terapijskog rada. Pored Rodersovog
modela savjetovanja poznati su:
1. psihodinamska terapija koja za svoju osnovu ima psihoanalitiki pristup u rjeavanju problema pojedinca
2. bihejvioralna iju osnovu ini teorija uenja pomou koje se neodgovarajue ponaanje pojedinca
pokuava zamijeniti odgovarajuim odnosno socijalno prihvatljivim
3. kognitivna terapija akcent stavlja na znaaj zdravog razuma u ovjekovoj borbi sa ivotnim
problemima. Jedno od stanovita ove terapije bazira se na uvjerenju da su psihiki problemi uslovljeni
pogrenim shvatanjem stvarnosti
4. gestalt terapija poiva na postavci Gestalt psihologije da su doivljaji cjeline neto vie od zbira dijelova

Psihodinamska terapija koja za svoju osnovu uzima psihoanalitiki pristup u rjeavanju problema
pojedinca. Rije je o postupku koji koristi lini odnos izmedju terapeuta i klijenta. Specifinost psihoanalize
je u tome to je njen glavni cilj da dovede u svijest nesvjesne sadraje ponaanja i simptoma. Ono to je
odvaja od drugih psihoterapija je pojam o transferu. Zahvaljujui transferu aktualizacija starih i nerjeenih
problema, ponovljenih u odnosu na sadanje stanje treba da omogui oslobadjanje potisnutih sjeanja vezanih
za ranije konfliktne situacije. Psihodinamski modeli soc rada izvedeni su iz teorijskih postavki psihoanalize.
U najirem znaenju psihodinamska terapija oznaava posebnu vrstu uticaja jedne osobe na drugu
koja se obavlja u uzajamno uspostavljenom dinamikom odnosu. Ue odredjenje istie da je
psihodinamski pristup psihiko djelovanje koje se odvija u odnosu izmedju klijenta i terapeuta, a koje
utie na ublaavanje ili otklanjanje smetnji u njihovom osjeajnom, saznajnom i socijalnom razvoju.
Psihodinamski orijentisana praksa soc rada ukljuuje 3 najvanija aspekta:
1. Procjena podrazumjeva razmatrajne klijentovih prolih i sadanjih naina prevazilaenja problema,
njegovih unutranjih sposobnosti i okolnosti u kojima ivi
2. Intervencija moe biti podravajua koja je usmjerena na sadanje ponaanje, svjesnu misao i
promjenu sredine, a koja ukljuuje uenje i ovladavanje novim vjetinama
3. Odnos izmedju soc radnika i klijenta je odnos izmedju 2 ravnopravna sudionika u rjeavanju
klijentovih potekoa. Klijent je subjekt soc rada kome soc radnik pomae u prevazilaenju njegovih
nepovoljnih stanja

Bihejvioralna terapija
Osnovu ove terapije predstavlja teorija uenja. Avsenk, jedan od najpoznatijih pristalica metode ove
teorije definie je kao pokuaj da se ljudsko ponaanje i emocije usmjere u korisnom pravcu u skladu sa
zakonitostima moderne teorije uenja. I pored varijacija u pristupima i tehnikama bihejvioralne terapije,
postoje neki zajedniki elementi a to su:
- terapijski pristup usmjeren na neki izdvojeni problem u ponaanju i doivljavanju pojedinca
- predmet bavljenja u bihejvioralnoj terapiji je prvenstveno ponanje koje se moe opaati i mjeriti
- bihejvioralna terapija usmjerena je na sadanja stanja i okolnosti
Metode bihejvioralne terapije sastoje se od irokog niza terapijskih tehnika medju kojima su neke efikasnije
od drugih.
Prvi zadatak bihejvioralnog terapeuta je da indetifikuje vjerovatne veze stimulans-odgovor koje se kod
klijenta, u odnosu na problem koji ima, javljaju. Ovaj dio terapijskog procesa naziva se funkcionalnom
analizom. Sem ove tehnike vano je istai jo i sljedee:
- sistematska dezentizacija ( reciprona inhibicija kontrauslovljavanje ). Ova tehnika namijenjena je
uklanjaju fobija
- trening samopouzdanja je najee koriteni metod modifikovanja neprilagodjenog ponaanja
- uenje po uzoru, imitiranjem uzorovog ponaanja takodjer predstavlja korisnu tehniku bihejvioralne
terapije

Kognitivna terapija
Osnovni koncept kognitivinog pristupa podrazumijeva postojanje jednog generalnog kognitivnog mehanizma
koji se umee izmedju stimulansa i reakcije, izmedju percepcije i emocionalnog odgovora. Kognitivni model
pridaje veliki znaaj kogniciji ( razumu ) kao filtru putem kojeg se percipirani dogadjaji u okolini
procjenjuju u smislu da li se oni nas tiu ili ne, a zatim se vrednuju u smislu: prijatno-neprijatno,
dobro-zlo, privlano-neprivlano. Cilj ove terapije je da mijenja pogrene premise, ispravlja greke u
zakljuivanju i usmjerava objektivnoj realnosti. Jedna od definicija kognitivne terapije odredjuje je kao
oblik terapije baziran na uvjerenju da su ivotni problemi uslovljeni pogrenim nainom poimanja
stvarnosti. Cilj terapije je da pomogne klijentu da identifikuje pogrene forme razmiljajna i da ih
zamijeni adekvatnim. Medju poznate oblike kognitivne terapije ubrajaju se
- racionalno emotivna terapija
- Bekova kognitivna terapija

Geshtalt terapija
Osvnovno polazite ove terapije baziramo na uvenoj postavci geshtalt psihologije po kojoj opaaj i
doivljaj cjeline znai neto vie ili bar neto drugo od prostog zbira djelova. Jednostavna definicija
rijei gestalt je cjelina. Kao ciljevi ove terapije navode se:
- postizanje potpunije svijesti o sebi i svojoj okolini, prihvatanje sopstvenih iskustava
- postojanje svijesti o svojim potrebama i sticanje sposobnosti da se one zadovolje bez povrjedjivanja
drugih
- prihvatanje odgovornosti za sopstvene aktivnosti i njihove posljedice
- orjentacija ka promjenama ponaanja

Rodersov model savjetovanja
Savjetovajne je u stvari jedan socio-odgojni proces. Ono ima za cilj da pomogne klijentu da iznese i ispolji
tekoe. Savjetovanje istovremeno jaamo odgovornost kod klijenta za realizovanjem odredjenih rjeenja.
Osnovna tehnika u savjetovanju jeste tehnika objanjavanja i rasvjetljavanja samog problema. U radu sa
klijentom pred nama se nalazi jedan specifian problem koji ga titi. Prvo je momenat da shvati teinu i obim
problema. Ovo je istovremeno i intelektualni i emocionalni proces. Centar naih nastojanja u savjetovanju je
mobilizacija linosti, mobilizacija njenog ja. Sem mobilizacije linosti savjetovanje u sebi sadri i davanje
informacija i analizu spoljnih inilaca koji su u vezi sa nastalim sluajem. Sljedei momenat jeste
usmjeravanje na odredjeni problem, snaenje i jaanje linosti klijenta i njegove sredine. Davanje savjeta u
stvari predstavlja isticanje zahtjeva u blagoj formi da se neto uini. Pri davanju savjeta moramo se
pridravati izvjesnih pravila. Na prvom mjestu treba istai da je osnovna pretpostavka za davanje savjeta
dobar medjusobni odnos. Savjet ne treba davati uopteno, apstraktno, nego uvijek konkrento i vezano za
odredjenu situaciju. Nove zahtjeve i savjete ne treba davati svaki dan. Treba ii polako korak po korak i novi
savjet davati tek onda kada je prethodni usvojen i proveden u djelo. Savjet se nikada ne smije davati u vidu
naredba, savjet treba da bude dat u vidu preporuke. Davanje savjeta i ubjedjivanje ( persuazija ) danas je est
oblik psiholoke pomoi koji se jo moe davati intervenisanjem. U ovom postupku onaj kome se obratilo
za pomo, odabere izvjesne ciljeve koje klijent treba da postigne i nastavlja svoje intervencije sve dok se on
ne pokrene u odredjenom pravcu i ne ispuni odredjene ciljeve.
Intelektualna interpretacija predstavlja pokuaj da se izmjeni neije ponaanje ili otkloni neka unutranja
tegoba racionalnim objanjavanjem uzroka problema. Ona ini znaajan dio psihoanalize. Jedna interpretacija
ima psiholoku i terapeutsku vrijednost samo onda kada onaj kome je data moe da je prihvati, stvarno, bez
prikrivenog otpora.
Novija socio-teraopija razlikuje se od stare prije svega po svom cilju. Cilj savremene terapije je da mu se
pomogne da sazri kako bi lake izlazio na kraj sa postojeim problemima i onim koji e tek da naidju.
Zato se savremeno savjetovanje ne orijentie na akciju za klijenta, ve na pomo za ono to je potrebno
da klijent uini za sebe sam. Druga razlika se sastoji u obraanju panje na emocionalne momente
klijentove situacije.
Trea razlika lei u posveivanju panje aktuelnoj situaciji klijenta i osjeanjima u vezi sa njima, vie
nego prolosti. Prema Rodersovom konceptu terapije savjetovajne i terapija ve tokom svog trajanja
predstavljaju to zrelije ponaanje. Individua se od prvog trenutka ui da bolje osjea i shvata sebe, da jasnije
doivljava ta osjea i eli, da donosi znaajne i manje znaajne ali samostalne odluke.

Faze savjetovanja u individualnoj terapiji po Rodersu
Roders pokuava da na to jednostavniji nain iznese stupnjeve psihoterapeutskog procesa, skree panju na
sljedee: stupnjevi terapeutskog procesa se ne javljaju. Oni uvijek prelaze jedan u drugi uzajamno se prepliu
i prepokrivaju.
1. individua je rijeila da zatrai pomo. Ovaj momenat je jedan od najznaajnijih u svakoj terapiji.
ovjek, kao da na neki nain uzme sebe za ruku i izvri jednu odgovornu akciju: krene da zatrai
pomo za svoje nevolje. Ta akcija svjedoi o vitalnim potrebama subjekta. Ako je odluku o dolasku na
terapiju donio neko drugi, a ne sama individua najvjerovatnije da od terapije nee biti nita: sugestija i
savjet e se moda primiti no najee se ne sprovode u djelo. Ali ako klijent prihvati terapeutsku
situaciju sa linom zainteresovanou tada e i ulagati napore da radi na svojim problemima.
2. terapeutska situacija je definisana ovo definisanje odnosi se prije svega na zahtjev da klijent treba da
bude ve od prvog razgovora na jedan njemu odgovarajui nain obavijeten o tome da terapeut nema
spremne odgovore za sve njegove probleme i da nije dovoljno da ih klijent samo odslua ve da e se
savjetovanja obavljati uz napore samog klijenta i pomo terapeuta, tako da on sam dodje do nekog
rjeenja svojih problema.
3. stvaranje atmosfere slobode izraavanja terapijska situacija zahtjeva atmosferu slobode izraavanja
klijenta svega to osjea u vezi sa onim o emu govori. Ako nas klijent sam ne navede na takav teren
ponekad je potrebno takav teren pronai. Roders naglaava da treba ostvariti takvu atmosferu da klijent
osjeti da je vrijeme koje je za njega rezervisano samo njegovo i da moe da ga upotrijebi za sebe ako to
njemu odgovara. Za ostvarivanje ove atmosfere najbitniji je prijateljski, prihvatajui stav terapeuta koji
sve slua sa podjednakom panjom, ne povladjuje i ne zgraava se, ne prekida.
4. prihvatajne negativnih osjeanja klijenta terapeut prihvata, konstatuje i ini time jasnim klijentova
negativna osjeanja. Posao terapeuta je da mu pomogne da shvati da su ta osjeanja njegova realnost i da
je on zajedno sa svim tim osjeanjima prihvaen od strane terapeuta cio takav kakav je.
5. pojave pozitivnih osjeanja kod klijenta kad klijent izbaci iz sebe svoja glavna negativna osjeanja
poinju se pojavljivati i pozitivna osjeanja. Ona polako uvode klijenta u sazrijevanje.
6. realizacija pozitivnih osjeanja klijenta terapeut konstatuje pozitivna osjeanja na potpuno isti nain
kako je to inio i sa negativnim. Terapeut treba da umije da na isti nain prihvata zrele i nezrele impulse
svog klijenta.
7. pojava uvida bolje rauzmjevanje sebe je jedan od slijedeih vanih stupnjeva terapeutskog procesa,
jedan uvid ve predstavlja malu bazu za dalje sagledavanje i jasnije doivljavanje samog sebe.
8. pojava sve jasnijih odluka i promjena kursa aktivnosti ide u stvari zajedno sa procesom uvidjanja.
Terapeutova funkcija sastoji se u tome da on izloi nekoliko rjeenja ili moguih varijanti izlaska iz takve
situacije ali istovremeno da iskoristi prvu zgodnu priliku da realizuje i prisustvo osjeanja straha koji se
redovno tada javlja u klijentu da nastavi da koraa naprijed.
9. pojava pozitivnih akcija je jedan od najprivlanijih momenata u terapeutskom radu. Pozitivne akcije su
isprva sasvim male ali od neobinog intimnog znaaja za njega zato to on kao rijetko kada do tada osjea
da su one produkt njegove kreacije.
10. podravanje daljih pozitivnih akcija dalji stupnjevi terapije ne traju vie dugo. Kada individua stekne
izvjestan nivo uvida u razne ovlasti svog ponaanja onda se dalji rad sastoji u podupiranju naznaenog
emocionalnog sazrijevanja.
11. integracija pozitivnih akcija za razliku od prvih pojava sada se pozitivne akcije integriu. Sve je
manje strahova, sve se vie uoava povjerenje u samog sebe. Terapeut i klijent komuniciraju na jedan nov
nain: odnos izmedju njih postaje stvarno prijateljski.
12. zavrna faza savjetovanja u ovoj fazi se poinje pojavljivati shvatanje klijenta da e terapija morati da
se zavri. Tada se obino javlja potreba za izvinjavanjem klijenta to je terapeutu oduzeo toliko vremena.
Terapija je cjelovit, izvanredno dinamian i komplikovan proces i kada eli da ga opie mora se suoiti sa
tekoom oko izdvajanja njegovih stupnjeva jer uvijek mora da pojednostavljuje i sematizuje.

Incijalni problemi sa kojima se sree terapeut
Tokom prvog kontakta postavljaju se sljedea kljuna pitanja:
1. da li je klijnet pod stresom ? psihiki stresovi izrastaju najee na konfliktima elja. Prvo pitanje koje
terapeut postavlja sebi u vezi sa klijentom odnosi se na pitanje da li je on pod tekom psihikom tenzijom
kako bi procjenio da li e biti zaista spreman da potrai bolja rjeenja svojih konflikata od onih kojima se
pomogao do tada.
2. sljedee vano pitanje je da li je klijent u stanju da se ponese sa svojim problemom. Terapeut mora
od poetka da odmjerava njegove mogunosti za preduzimanje relativnih akcija u smislu objektivnog
mijenjanja svoje ivotne situacije.
3. moe li idnividua da primi terapeutsku pomo pozitivan odgovor na ovo pitanje je onda kada
individua eli da primi pomo i kad je toga svjesna. Procjenjivanje potrebe za pomoi ide istovremeno sa
procjenjivanjem da li je on pod psihikim stresom.
4. etvrto kljuno pitanje da li je klijent slobodan od kontrole porodice ovo pitanje je neobino vano
pri uzimanju adolescenata na terapiju i kod terapije djece.
Za dobar ishod terapije neobino je vana bar prosjena inteligencija klijenta. Uspjenost ovog tipa terapije
raste to je vea inteligencija.

ta karakterie pravi terapeutski odnos prema klijentu?
a. autentina, nenametljiva, prirodna toplina odnosa predstavlja prvu karakteristiku. Ona omoguuje
kasnije ulaenje u jedan dublji emotivan odnos. To ulaenje u emotivni odnos za terapeuta predstavlja jedan
kontrolisan proces odnosno aktivnu vezu sa odredjenom granicom.
b. neograniena mogunost za izraavanje osjeanja je druga karakteristika terapeutskog procesa.
Terapeutovo prihvatanje apsolutno svega to klijent osjea doprinosi da klijent vremenom pone iznositi sve
to je do tada moda i pred samim sobom skrivao.
c. odsustvo bilo kakve presije i obuzdavanja klijenta predstavlja treu karakteristiku terapeutskog procesa.
Trenirani terapeut uvae se i uspjee da se sauva od unoenja i nametanja svojih elja u terapiji sa
klijentom, uvae se izraavanja svojiih emocionalnih reakcija i nikad nee izraavati svoje moralne stavove,
nee dijetili moralne savjete i drati pridike.

Metode savjetovanja

Dirigovana i nedirigovana metoda ( direktivni i nedirektivni )

U teoriji savjetovanja susreu se ove dvije metode.
Rezlike izmedju ova 2 metoda se ispoljavaju ve u procesu prikupljanja podataka i dijagnosticiranja.
Nain tretiranja takodje je drugaiji: u dirigovanom metodu od klijenta se trai s jedne strane daleko
manje aktivna kooperacija a od terapeuta daleko vie odgovornosti da rijei klijentov sluaj. Iza
terapeutovih napora kod ovog metoda su: klijentov problem, njegovi uzroci i tretman. Metod u velikoj mjeri
poiva na sposobnosti da svog klijenta ubijedi u ono to smatra da je za klijenta dobro. U direktivnoj metodi
savjetodavac je daleko aktivniji. To se ogleda u koliini govora: on 4 do 5 puta vie govori od klijenta, dok u
nedirektivnom savjetovanju terapeut govori upola manje od klijenta. Kod nedirektivnog meroda razgovor
se organizuje tako da klijent pria terapeutu o svom problemu a kod direktivnog metoda savjetodavac
pria klijentu o uzorcima njegovih teskoa i naina kako da rijei problem.
Najoptija razlika izmedju dviju metoda:
Direktivna ide za tim da u potpunosti dri kontrolu savjetovanja i gura klijenta prema cilju koji je
odabrao savjetodavac na osvnou dijagnoze.
Nedirektivnim metodom pomae se klijentu da sam otkrije svoje potencijale i da odluke do kojih sam
dodje moe sa uspjehom sam da sprovede u djelo.
Program nedirektivne metode.
1. sluati klijenta strpljivo i prijateljski sa dozom inteligentne kritinosti
2. ne ispoljavati nikakvu vrstu autoritativnosti
3. ne davati nikakav savjet niti moralni sud
4. nikada se ne uputati u diskusiju o argumentima koje iznosi klijent
5. pitanja postavljati klijentu samo ako mu se time pomae da govori, da mu se pomogne da svoje misli i
osjeanja izrazi preciznije, da se prodiskutuju implicirane pretpostavke onoga to je klijent rekao.

Tok procesa savjetovanja
Svrha terapije sastoji se u tome da se klijent oslobodi da izrazi ona dublja maskirana osjeanja. Klijent je
vodi kroz svoj problem. Terapeut treba da umije da slua. Ali terapeut prije svega slua osjeanja prati
sadraj. Dobro manipulisanje negativnim osjeanjima klijenta predstavlja veliku pomo terapeutskom
procesu. Za otkrivanje ambivalentnih osjeanja terapeut treba da ima posebno izotren sluh i dobru racionalnu
koncentraciju.


Stav klijenta prema terapeutu
U svakom savjetovanju klijent e prije ili poslije poeti da izraava i pozitivna i negativna osjeanja, ne samo
prema terapeutu nego i procesu savjetovanja u cjelini. Bilo da izraava pozitivna ili negativna osjeanja
veoma je vano da reakcija terapeuta ne izaziva nimalo krivice klijentu. Postizanje uvida jasno doivjeti
svoja osjeanja, dugo potiskivana, predstavlja vie nego samo oslobadjanje od njih. Kod njega se tokom
terapije promjeni percepcija samog sebe. Proces uvidanja je teko diskutovati i zbog njegove kompleksnosti i
zbog njegovog stvaranja i trajanja. Formira se dio po dio, dugo, postepeno a izraava mnogo ee akcijama
nego rijeima. Uvid predstavlja promjene i funkcionisanja cijele ovjekove linosti u terapiji, promjene koje
prije svega poivaju na emocijama.




Na ta treba obratiti panju prilikom interpretacije
1. kada terapeut nije siguran da e njegova interpretacija predstavljati pun pogodak ne treba da je izrekne
2. u svakoj interpretaciji treba upotrebljavati klijentove termine simbole
3. najbolje i u interpretiranju osloniti se na stavove koji su od strane klijenta ve realizovani
4. nikad terapeut nee dobiti nita pokuajem argumentovanja svoje interpretacije ako njegovu interpretaciju
klijent nije prihvatio, ali to je vaan podatak za razumjevanje njegove dinamike prihvatanja problema
5. kada je interpretacija stvarno proirila uvid klijenta on e taj uvid spontano primjeniti vrlo brzo na nova
ivotna podruja. Ako do tog proirenja ne dolazi terapeutu treba da bude jasno da je ovom prilikom do
uvida doao samo on, a ne njegov klijent
6. dogadja se da poslije dobrih interpretacija i znaajnih uvida klijent regradira na prevazidjene psiholoke
nivoe i terapeut treba na njih da bude pripremljen
Uvid bi smo mogli najkrae definisati kao novi nain gledanja na stvari ili reorganizaiju perceptivnog polja.

ta zavretak savjetovanja predstavlja klijentu
Uloga terapeuta za zdravo zavravanje savjetovanja je velika. Na prvom mjestu se trai budnost terapeuta
kojom treba da osjeti svaki napredak svog klijenta pa im osjeti jasnije izraavanje svoje samostalnosti da
iznese mogunost zavravanja terapije. Kraj terapije redovno ranije poeli klijent nego terapeut. esto se
dogadja da klijent odjednom pone naglo da se pribliava kraju savjetovanja, da je terapeutu teko da mu
definie sav materijal koji ovaj izbacuje. Tokom posljednjih intervjua klijenti poinju da govore ta je
savjetovanje za njih znailo. Ponekad su to vrlo konfuzne slike u kojima se moe prepoznati sve ono o emu
je do sada bilo govora, a ponekad rjedje on nam upravo na jasan nain izrazi da je on na sebi osjetio sve one
principe kojih smo se drali tokom rada.
Savjetovanje je takva praksa koja koristi nove uvide klijenta da on izgradi ponovo samopouzdanje i da
se osposobi da se sa svim ivotnim situacijama nosi na jedan zdraviji nain, bez podrke terapeuta.




Teorija izbora ( realitetna terapija ) i teorija kontrole po Glaseru
Realitetna terapija kao djelotvoran psihoterapeutski postupak upuuje na realnu pretpostavku da se dosta
ljudskih, drutvenih i psiholokih problema i nevolja moe uspjeno rijeiti po njenim osnovnim principima.
Ta terapija je savjetodavno-psihoterapeutski pristup utemeljen od strane amerikog psihologa i psihijatra
doktora Vilijama Glasera. Sada je ova terapija poznatija kao teorija izbora. To je pozivitan akcijski
usmjeren pristup pomoi ljudima u preuzimanju djelotvornije odgovornosti i kontrole nad ivotom
poevi odmah sada. Temeljni pojam ove terapije je prije svega odgovornost. Moe se definirati kao
sposobnosti za zadovoljavanje svojih potreba na nain da druge ljude ne liavamo mogunosti da i oni
zadovolje svoje potrebe. Glaser smatra da su sva ovjekova obraanja vanjskom svijetu motivirana svrhom
zadovoljavanja osnovnih potreba i to potrebe za preivljavanjem i produenjem vrste te psiholoke potrebe za
pripadanje. Ova terpija ui ljude da prepoznaju ta ele, ta im je potrebno i ta da rade da i ostvare ono
to ele. Savjetnik pomae klijentu da napravi radni plan kako bi na efikasan nain ostvario ono to eli. Kada
govorimo o sutini radnog plana u realitetnoj terapiji moemo rei da se radi o planu koji se moe sprovesti
odnosno teite je na stvarima koje je klijent u stanju da uradi. Realitetna terapija osposobljava klijenta
isticanjem moi da uradi ono to je u skladu sa njegovim mogunostima i sposobnostima.

Rad
Rad je srce realitetne terapije. Za praktiare ove terapije mjenjanje onoga to radimo je klju ka promjeni
onoga to osjeamo i postizanja onoga to elimo.
Kontrola
Da bi spoznali svoje potrebe ivim biima je potrebna kontrola. U samom srcu Glaserove teorija izbora jeste
ideja da jedina osoba koju moemo zaista kontrolisati jesmo mi sami. Veoma je vano raditi ono to je u
naoj kontroli i pri tome postovati prava drugih ljudi da spoznaju svoje potrebe.

Potrebe, elje i ponaanja
Osnovne ljudske potrebe su sljedee:
1. potreba za pripadanjem i ljubav
2. potreba za moi
3. potreba za slobodom
4. potreba za uivanjem, potovanjem i zabavom
5. potreba za sigurnou i preivljavanjem

Pripadanje i ljubav podrazumjevamo davanje i primanje ljubavi, biti dio neega, pripadati grupi, primanje
panje od strane nekoga i slino.
Mo i potovanje podrazumjevamo samopotovanje, potovanje od strane drugih, takmienje,
samopouzdanje, pobjedjivanje.
Sloboda podrazumjevamo prostor, vrijeme samo za sebe, nezavistnost, autonomiju
Uivanje zabava, zadovoljstvo, cijenjenje, smijeh, igra, uenje.
Sigurnost i preivljavanje hrana, dom, zdravlje, sex.

Totalno ponaanje
U bilo koje vrijeme mi obavljamo 4 radnje: radimo, mislimo, osjeamo i tu su svakako fizioloke potrebe.
Ponekad su ove aktivnosti u harmoniji, a esto idu i u razliitim smjerovima. U toku dana se ponaamo na
svaki od ovih naina. Osjeamo, razmiljamo, radimo i tu naravno stalno prisutne fizioloke potrebe. Ovu
kombinaciju nazivamo totalnim ponaanjem. Ako moemo promjeniti jednu od ovih aktivnosti onda imamo
dobru priliku da promjenimo i ostale.

Depresija
U realitetnoj terapiji i teoriji izbora depresija se posmatra kao nain suoavanja sa onim to imamo i sa onim
to elimo. Teorija izbora pod depresijom ne podrazumjeva biti loe raspoloen cijelo vrijeme. Vanije je da
znamo da povratak iz depresije poinje mjenjanjem onoga to elimo ili kako se ponaamo. 4 su stvari koje
nam depresija moe prouzrokovati:
1. ljutnja depresija moe biti sigurna privremena alternativa do ljutnje. Postaje nesigurna kad traje predugo
2. kontrola depresija nam daje izvjesnu kontrolu nad ljudima i situacijama
3. pomo depresija nam prua izvjestan nain pomoi. To moe biti pomo od prijatelja, doktora ili
instititucija
4. izgovor depresija moe biti izgovor za nerad, moe biti nain za izbjegavanje boli

Teorija kontrole
Uspjenu praksu realitetne terapije Glaser utemeljuje sa teorijom kontrole W.T. Powers. Radi se o
efikasnom uenju o samom sebi i pouavanju naih klijenata. Pomae nam da razumijemo ta je vano za
drugu osobu i kako da oboje steknemo mo i vanost u odredjenoj situaciji i na taj nain oboje dobijemo ta
elimo.

Svakome je potrebna kontrola
Teorija kontrole govori i o ljudskom ponaanju naglaavajui samokontrolu. Mi pokuavamo da
kontroliemo nas same, ljude i razne situcije kako bi zadovoljili vlastite potrebe ili dobili ono to elimo, a da
toga nismo ni svjesni. Svakome je potrebna kontrola kako bi uspjeno zadovoljio potrebu za moi,
pripadanjem, slobodom i zabavom.

ta moemo kontrolisati
Postoje 4 aspekta svega to radimo: razmiljanje, rad, osjeaji i fizioloke potrebe. Od ove 4 bihejvioralne
komponente svakog ponaanja 2 su voljne pod naom kontrolom aktivnosti i miljenja. Kontrolu osjeaja i
fiziologije moemo postii samo koritenjem miljena i akcije. Svaka elja je povezana sa 4 psiholoke
potrebe: pripadanje, mo, sloboda, zabava ili bioloka potreba. to je potreba vie ugroena to ovjek vie
usmjerava svoj bihejvioralni sistem da dobije ono to eli. Od ova 4 aspekta jedini koji moemo
kontrolisati je ono to radimo. Bez obzira na to kako se osjeamo mi skoro uvijek imamo neku kontrolu nad
onim to radimo.

Osnovne naznake realitetne terapije ( koraci i principi )
Kako bi smo uspjeno primjenili realitetnu terapiju potrebno ju je aplicirati kroz odgovarajue korake i
principe i ukoliko imamo na umu da se ona sastoji iz 2 komponente:
1. savjetovalinog okruenja
2. specifinih procedura koje vode do promjene u ponaanju

Savjetovalino okruenje
Kako bi smo stvorili podravajue okruenje moramo biti prijateljski nastrojeni i sluati ta klijent govori.
Trebamo traiti snagu kod klijenta, nastojati da je razvijemo i ojaamo radije nego analizirati njegove loe
strane. Strunjakova percepcija moe postati klijentov put gledanja na problem jer nemogue je dozvoliti
klijentu da pria o dogadjajima iz prolosti koje je nemogue promijeniti ali ono to moemo uiniti jeste
raditi u sadanjosti, a istovremeno za budunost. Treba izbjegavati kanjavanje, kritiziranje ili pokuaje
zatite klijenta od prirodnih posljedica njegovog ponaanja.

Procedure koje vode do promjene u ponaanju
Treba obratiti panju na klijentovo ponoanje tj ta on radi, misli i osjea sada. Treba mu pomoi da naui da
su sva naa ponaanja izabrana. Sutina realitetne terapije je pitati da procijeni da li svojim ponaanjem ima
ansu da dobije ono to eli. esti su sluajevi da klijenti odgovore sa ne to znai da je ono kuda ele krenuti
rauzmno ali sadanje ponaanje i aktivnost nee tamo odvesti. U rijetkim situacijama kada je odgovor sa da
znai da klijent ne vidi nita loe u svom ponaajnu ili pravcu kuda ide. Treba zajedniki pratiti plan i teiti da
se klijent i strunjak sloe da plan ima dobre anse da uspije. Ne treba odustati od klijentove sposobnosti da
nadje odgovorniji ivot ak i kada se klijent ne trudi da provede plan. Gledano u cjelini realitetna terapija se
sastoji iz 8 osnovnih koraka.
1. sklopi prijateljstvo sa klijentom treba uspostaviti jedan suportivan odnos jer e jedino tako klijent biti
spreman pogledati istini u oi. Kao praktiari moemo korigirati samo sadanjost i planirati bolju
budunost i ne trebamo se pretjerano baviti prolou jer ipak ne moemo promijeniti ono to se u
prolosti dogodilo. Za prolost pitamo samo onda kada smatramo da e nam ta saznanja pomoi u
planiranju boljeg ponaanja danas i u budunosti. Za realistino savjetovanje takodje je vrlo znaajno da
klijenta ne ispitujemo previe o tome kako se on osjea osim kada su osjeaji vrsto vezani za ono to se
dogadja sada i to planira da e se uiniti u budunosti.
2. dnevna klijentova aktivnost je sljedei korak usmjerenog razgovora. Klijentu postavljamo pitanja tipa ta
si uinio danas ili to planira uiniti u najskorijoj budunosti. Mi moramo voditi klijenta da se suoi sa
injenicom da je on sam izabrao barem jednu tu akcijsku komponentu ponaanja.
3. trei korak usmjerenog razgovora je evaluativno pitanje to poduzima da sebi pomogne. Kada jednom
osoba prihvati injenicu da je ona ta koja je izabrala nain svog ponaanja tada je ona spremna za ovo
pitanje. Ovo je presudna taka usmjerenog razgovora kada ljudi poinju da se mijenjaju nakon to su sami
evaluirali svoje dosadanje ponaanje i uvidjeli da je neefikasno.
4. etvrti korak u struktuitanju razgovora jeste planiranje. Mi moramo pomoi klijentu da naini plan boljeg
naina ivota. U struktuiranju usmjerenog razgovora za ovaj korak treba predvidjeti dosta vremena kako
kod samog izradjivanja plana aktivnosti tako i kod, u suradnji sa klijentom, provjeravanja kako se akcije
predvidjene planom realiziraju i koliko su one realne i dobre. Moramo navesti klijenta da poeli napravi
plan aktivnosti. Izrada plana je slina poduavanju. Kada uvaimo injenicu da ljudi nikada ne naue ono
to ele nauiti, te da poduavanje drugih ima efekta u onim sluajevima kada ljudi elei neto nauiti
nailaze na potekoe tada usmjeravanje na naine pomou kojih mogu doi do eljenih saznanja ima
smisla i efekta. Drugi, trei i etvrti korak mogli bi nazvati koracima odgovornosti.
5. peti korak je obaveza realizacije programa. To je veoma znaajan korak jer pomae klijentu da se
ponovo osjeti odgovornom osobom ali ne samo sebi ve je odgovorna i terapeutu i drugim osoama koje je
vole i brinu se o njoj. Obaveza oslobadja klijenta osjeaja usamljenosti jer ono to on radi ne radi samo za
sebe nego i za one sa kojima saradjuje, a to je prvenstveno savjetnik.
6. esti korak bazira se na neuvaavanju opravdanja za nerealizirane aktivnosti isplaniranog programa. U
ovakvom usmjerenom razgovoru koji nalae obaveze izvravaja planiranih aktivnosti nema mjesta
opravdanjima i izgovorima za neizvreno.
7. sedmi korak upuuje na postupke nekanjavanja ali omoguava klijentu da uoi posljedice svog
ponaanja ukoliko one nisu preopasne za njega i njegovu okolinu. Ovaj oblik savjetovanja je
sveobuhvatno nekritizerski i nekanjavajui. Ako klijenta ni na jedan nain ne kanjavamo i ne
poniavamo onda on nema razloga da nam se opravdava i mi nismo duni da njegova opravdanja
uvaavamo.
8. osmi korak usmjerenog razgovora bazira se na principu nikada ne oajavajte kao savjetnik. Ako cijeli
tok nije dao zadovoljavajue rezultate moemo krenuti ponovo od prvog koraka i uspostaviti kvalitetniji
prijateljski odnos sa klijentom. Svaki savjetnik mora u svom radu upotrijebiti vlastitu kreativnost,
imaginaciju, radnu aktivnost, a prije svega slijediti humanost u akcijama ljudske solidarnosti.

Zakljuak
Bavei se tematikom ljudskog ponaanja i modelom realitetne terapije moe se zakljuiti da je ovo teroija o
ljudskom ponaanju koja smatra da su ljudi ti koji sami biraju ono to ele, a to se bazira na njihovim
potrebama. Tri su kljuna elementa ovog modela ljudskog ponaanja. Percepcija, elja i ponaanje. Teorija se
bazira na ideji da uvijek imamo izbore na nain na koji interpretiramo nae percepcije, stvari koje elimo i
ponaanja koja smo odabrali da dobijemo ono to elimo. Praktiar realitetne terapije je taj koji klijenta
susree sa realnou i pomae mu da zadovolji svoje potrebe. Osnovni zadatak dakle jeste povezati se sa
klijentom i zatim mu pomoi da susretne stvarnost.

8.PRAENJE REZULTATA PODUZETIH MJERA

Dinamika pojedinih vrsta pomoi
U soc radu sa pojedincem potrebno je da se u rjeavanju jednog sluaja uzme vie vrsta pomoi. Za svaki
pojedini sluaj odredjujemo onu vrstu pomoi koja je potrebna dakle pruamo diferenciranu pomo nakon
toga to smo ustanovili diferencijalnu dijagnozu. Drugim rijeima mi klijentu pruamo pomo po mjeri. Ve
pri koncu prvog razgovora klijentu damo prve skromne savjete za savladjivanje tekoa, a zatim mu
pomaemo da bolje razumije svoju prolost. No ta pomo koju pruamo klijentu u poetku naeg rada vie je
pokuaj kako bi mu pomogli u poetku njegovih tekoa. Tek nakon prve preliminarne dijagnoze nae mjere i
savjeti bie sigurniji. Davanje pomoi je rad koji se razvija i pomo mora rasti sa potpunijim istraivanjem i
uspoznavanjem njegovog problema.


Uspjeh individualnog socijalnog rada

Rad sa klijentom moemo zavriti onda kada je u osnovi problem klijenta rijeen. Kada on relativno
zadovljno ivi i kada je u relativno dobrim odnosima sa svojom okolinom. Soc radnik zavrava rad sa
klijentom onda kada on samostalno donosi odluke, kada samostalno bira izmedju razliitih mogunosti, kada
se vlada u skladu sa drutvenim normama i kada ivi tako da je to u korist i njemu i njegovoj sredini.

Program praenja i izmjena terapeutskog postupka

Da bi se dovrio ciklus razmatranja pojedinanih sluajeva potrebno je provjeriti valjanost preduzetog
tretmana. Programom praenja treba obuhvatiti sve aspekte jednog sluaja, nain realizacije programa
zacrtanih mjera, aktivnost klijenta u resocijalizacijskom postupku, mobilizaciji okoline u terapiji
klijenta itd. Ukoliko ovakvom analizom utvrdimo da nai napori i nastojanja u terapeutskom postupku ne
doprinose eljenom poboljanju onda smo prinudjeni da vrimo izmjenu mjera. U radu sa nekim klijentima
pojavie se otpor prema terapeutskim mjerama. Otpor treba analizirati, utvrditi uzroke i nastojati da ga klijent
racionalno shvati, da shvati odbrambene mehanizme prema odredjenoj terapiji. U analiziranju otpora treba
utvrditi motive pruanja otpora jer emo samo tako moi klijenta emocionalno mobilisati u prihvatanju naih
mjera.


Vodjenje administracije u radu sa pojedincem

Administracija u soc radu ima vrlo veliki znaaj a naroito u radu sa pojedincem. Administracija nam slui
kao dokaz o naem radu. Ona slui i drugim organima i slubama kao polazna taka u radu na rjeavanju
pojedinih sluajeva. Njen bi znaaj mogli odrediti na sljedei nain:
1. ona slui kao dokaz o naem izvrenom radu
2. ona je dokazni materijal za istrani ili sudski postupak
3. polazna taka novom soc radniku ili ustanovi
4. regulator nae strunosti i nae prakse
5. materijal za nauna istraivanja i razvoj teorije

Ona treba da bude vodjena na jednostavan nain. Soc radnik se izgradjuje i usavrava na poslu pruavanjem i
analiziranjem soc sluajeva, ispravljanjem svojih greaka i nedostataka u radu na emu izvlai pozitivna
isustva za budui rad. Zbog toga spisi i ostali materijali koje vodimo ne smiju biti samo arhivski materijal ve
i dokumentacija iz koje emo da uimo i mi i drugi soc radnici.

Kao vaan segment edukacije i treninga jeste supervizija u socijalnom radu

O znaaju supervizije u profesionalnom radu svakog pomagaa govore osnovne funkcije supervizije.
Supervizija ima nekoliko komponenti. Ona je:
1. proces uenja
2. podupirui proces
3. nadzorni proces

Supervizija kao proces uenja
Supervizija je interakcijski proces u kojem se maksimalno kriste potencijali za uenje iz problema to ga
iznosi supervizirani. Rezultat supervizije oituje se u neprekidnom podizanju razine znanja i vjetina kojima
se pomaga slui u svakodnevnoj praksi.

Supervizija kao podupirui proces
Podupirua funkcija supervizije stavlja u fokus subjektivna iskustva superviziranog i njegove rekacije na
probleme, ponaanja i odnose s ljudima s kojima se nalazi u profesionalnom kontaktu.

Supervizija kao nadzorini proces
Supervizor ima nadzornu odgovornost. To znai da supervizor zadrava krajnju odgovornost za kvalitet
usluga koje pruaju klijentu.

Kakav treba da bude sadraj dosijea

Poto emo dosije esto upotrebljevati on mora da bude praktian i podesan za svakodnevnu upotrebu.
Omot dosijea treba da bude od tvrdog materijala da se akti ne bi guvali. Na vanjskoj strani omota treba da
bude pregledno napisan naziv ustanove organa, matini broj, ime i prezime klijenta i kratka oznaka sadraja
ili ostali podaci o svakom spisu. Sa unutranje strane omota treba da bude kratak pregled svih dokumenata
dosijea. Dobro je da u popisu imamo jedan obrazac o osnovnim podacima za identifikaciju. To su podaci
koji e nam u radu sa klijentom vrlo esto biti potrebni. Posebno mjesto u dosijeu treba da ima socijalna
anamneza sluaja koji smo obradjivali. U dosijeu takodje treba da imamo i kopije naih dopisa koje smo
slali drugim organima. Dosije treba da sadri list praenja sluaja u kome emo evidentirati sve ono to smo
preduzeli na planu rjeavanja sluaja iz ega treba da se vidi dinamika i intenzitet terapeutskog rada na
rjeavanju sluaja. Zavretak dosijea treba da ima kratke zabiljeke o rjeenju sluaja.

Rehabilitacija kao metod socijalnog rada

Pod terminom rehabilitacija podrazumjevamo uspostavljanje ranijeg stanja. Rehabilitacija i reedukacija su
dva tijesno povezana pojma. Taj pojam je definisan kao povratak u ivot. Kad je rije o povratku u ivot,
znai da je lice ve negdje bilo, neim se zanimalo, imalo svoj poloaj, pa je neto ili sve od toga izgubilo i
sada je na njemu i na nama, na drutvenoj zajednici, na strunim i drugim organima da mu izgubljeno
povratimo. Danas se zapravo u socijalnom radu ide za tim da se licu koje se bilo zbog ega nalo u situaciji da
mu se prui soc zatita, pomogne ne samo u otklanjanju ili poboljanju stanja nego ujedno i za tim da se ta
osoba osposobi u toj mjeri da postane aktivan lan drutvene zajednice. Dakle pod zatitom ne mislimo samo
na pomaganje ve i na rehabilitaciju i resocijalizaciju.

Cilj rehabilitacije

Rehabilitacija treba da osposobi koliko je vie mogue za samostalan ivot i rad lica koja su
onesposobljena usljed raznih oboljenja, ranjavanja, povreda ili urodjenih mana. Cilj rehabilitacije je da
se lice, ma na koji nain onesposobljeno, osposobi za koristan i produktivan ivot. Sem pojma rehabilitacije
susree se i pojam habitacije. Habitacja znai osposobljavanje za ivot i rad djece i omladine ometene u
psihofizikom razvitku.
Pojava problema rehabilitacije

Za pravilno i efikasno funkcionisanje rehabilitacije nije dovoljno samo sagledati probleme ve mora postojati
i odgovarajua materijalna baza za uspjeno sprovodjenje ove slube. Savremeno shvatanje pojma
rehabilitacije ukazuje na potrebu uvaavanja nekih principa kao polaznih osnova u pristupu razmatranja rada i
razvoja, a to su:
1. princip kompleksnosti rehabilitacije
2. princip integriteta u rehabilitaciji
3. princip racionalnosti
4. princip individualizacije
Proces rehabilitacije predstavlja niz sloenih medjusobno i tijesno povezanih aktivnosti. Izostavljanje ili
zanemarivanje bilo koje od ovih djelatnosti dovodi u pitanje itav uspjeh rehabilitacije.

Otkuda proistie potreba shvatanja rehabilitacije kao cjeline

Proces rehabilitacije predstavlja kompleksan niz uzajamnih djelatnosti. Za postizanje uspjeha treba pravilno
iskoristitit i uskladiti djelatnosti na medicinskom, socijalnom, edukativnom i polju profesionalnog
osposobljavanja. Kada se danas govori o rehabilitaciji misli se na medicinsku, profesionalnu, edukativnu i
socijalnu rehabilitaciju. Sve one ine jednu cjelinu. U kompleksnoj rehabilitaciji nuno je ue svih ovih
komponenata jer odsustvo jedne od njih ima presudan uticaj na njeno izvodjenje i uspjeh. Znai da sluaj nije
okonan ili je samo parcijalno rijeen i da su napori drutva i materijanla sredstva neadekvatno utroena.
Kompleksna rehabilitacija se sastoji od: medicinske, profesionalne, edukativne i socijalne.

Medicinska rehabilitacija
Se slui opte medicinskim metodama u svrhu posmatranja i utvrdjivanja stanja tejelsnog i psihikog
razvitka, lijeenja i ouvanja zdravlja. Upravljena je u 2 osnovna pravca. Lijeenje linosti i lijeenje
onesposobljenog dijela tijela. U medicinskoj rehabilitaciji danas se sve vie primjenjuju moderni principi
masovno primjenjujui aktivne pokrete tj medicinsku gimnastiku. Treba podvui lijeenje putem rada. Radna
terapija nije neka posebna metoda lijeenja koja bi imala za cilj da samostalno postigne neki efekat ili da
zamijeni ostale forme lijeenja. Ona je kao i ostale samo jedna forma lijeenja. Osnovni zadaci radne terapije
su:
1. da psihiki utie na rehabilitanta, da ga razonodi te da kod njega probudi interes za radnu aktivnost i
stvori samopouzdanje
2. da pomou podesnih radova vjeba oteene funkcije te da oboljele djelove tijela ponovo uini
sposobnim
3. da rehabilitanta ponovo privikne na rad, da postigne izdrljivost i da mu omogui bre vraanje na posao

Edukativna rehabilitacija
Predstavlja prvu etapu u osposobljavanju ometenih za samostalan ivot. Mora se zasnivati na principu
individualne prilagodjenosti, obuke, osobenostima i karakteristikama rehabilitanta. Ova rehabilitacija ima i
svoje pedagoko-psiholoke aspekte.


Profesionalna rehabilitacija
Edukativna rehabilitacija nije sama sebi dovoljna stoga se na nju nadovezuje profesionalno osposobljavanje
kao aktivnost kojom invalidno lice moemo maksimalno pripremiti za ivot. Osnovni zadatak profesionalne
rehabilitacije sastoji se znai u tome da se invalidno lice osposobi za radin proces. Profesionalna rehabilitacija
treba da da svoj doprinos i da pomogne invalidnom licu da postigne maksimalne spsobnosti za normalan
ivot.

Socijalna rehabilitacija
Svojim tenjama da se ostvari pravilno razumjevanje i prisni obostrano korisni odnosi izmedju drutvene
sredine i lica na rehabilitaciji, soc rehabilitacija predstavlja vrlo vanu kariku, neophodan vid kompleksne
rehabilitacije. Soc rehabilitacija moe biti formalna i stvarna. Formalnom soc rehabilitacijom smatramo
rehabilitaciju koja se zavrava na osposobljavanju pojedinaca za ravnopravno uee u drutvenom ivotu.
Stvarna soc rehabilitacija ukljuuje kako osposobljavanje tako i mogunost izraavanja ponovo steenih
sposobnosti kao i mogunosti koritenja ponovo steenih prava. Soc rehab je obezbjedjenje mogunosti da se
ponovno steene sposobnosti ili prava javno manifestuju i da se ove sposobnosti i prava drutveno
ravnopravno tretiraju.

Mjesto socijalne slube u rehabilitaciji

Mjesto soc radnika nije teko odrediti ako smo sagledali njegovu potrebu u rehabilitaciji. Pokretanje svih
snaga u invalidu i drutvu da se rehabilitacija i resocijalizacija to potpunije izvri cilj je soc rehabilitacije.
Zajednici treba dati osposobljenog ovjeka u ije opsposobljavajne su uloena ogromna sredstva i trud.
Potrebno je i pravilno gledanje na invalida kome je potrebno ukljuivanje u drutvo, u radni proces,
zasnivanje porodice itd, ali mu je potrebno i da bude prihvaen sa razumjevanjem i tretiran bez obzira na
invalidnost. Soc radniku zato nije mjesto samo u ustanovi za rehabilitaciju ve on kao strunjak treba da
mobilie javnost i da radi na boljem razumjevanju ove problematike.

Opti zadaci socijalnog radnika u rehabilitaciji

Dio poslova oekuje soc radnika na svakom mjestu gdje se vri rehabilitacija. im je signaliziran sluaj
invaliditeta soc radnik se susree s njim, esto prvi, ili pak odmah iza ljekara. Rad sa invalidom obuhvata
kako rad s njim samim tako i rad s njegovom porodicom. Soc radnik ima svoje specifine poslove na svim
radnim mjestima gdje se obavlja rehabilitacija.

Socijalni radnik u ustanovama za rehabilitaciju odnosno habilitaciju

U ustanovama za rehabilitaciju soc radnik vri poslove ovisno od kategorije invalida. U radu sa invalidom
pomae mu da se to bre i to lake adaptira na novu sredinu, da ga ukljui u drutvo itd. Pomae mu pri
izboru profesije. Priprema mu zaposlenje pri izlasku iz ustanove i radi na tome da sam invalid odrava
kontakt sa svojom porodicom i irom okolinom.

Socijalni radnik na rehabilitaciji u optini

Otkriti sluaj na vrijeme esto puta znai uspjeno ga rehabilitovati pogotovo kada znamo da se ponekad
porodica iz straha ili stida teko odluuje da sama prijavi sluaj i trai zatitu. esto puta roditelji kriju
invalidnu djecu da se bruka njihove porodice ne bi otkrila. Na taj nain invalidno dijete odraste i tek kad
odraste trai zatitu, ali tada i preostale sposobnosti budu ugaene. Djeca treba da budu pripremljena za
odlazak u zavod tj. da u porodici imaju povoljan tretman. Tako odgajana djeca lake se naviknu na zavodski
ivot, a pogotovo na rad i uenje.

Intervju kao metod socijalnog rada

Vodjenje razgovora je istovremeno i znanje i vjestina koja se moe razvijati i usavravati sticanjem potrebnih
znanja o njegovom vodjenju kao i stalnim vjebanjem u praksi. Zbog toga soc radnici moraju solidno ovladati
ovom vjetinom.
- tipovi i vrste intervjua prema Goodu - Skatesu
1. prema funkciji ( dijagnostiki, terapeutski i istraivaki )
2. prema broju osoba koje u njemu uestvuju ( individualni i grupni )
3. prema ulogama koje su prihvatili ispitiva i ispitanik u odnosu na socio-psiholoki proces interakcije
Prema dr Rakiu intervju moe biti
1. istraivaki
2. kliniki
3. intervju u svrhu savjetovanja
S obzirom na to kako se vodi postoje 3 tipa intervjua
1. standardizovani
2. nestandardizovani
3. mjeoviti
Standardizovani je onaj u kome su pitanja unaprijed formulisana. Nestandardizovani je onaj u kome
intervjuer sam odredjuje tok i pravac intervjua.
U mjeovitom intervjuu postoji lista pitanja o kojima e se razgovarati, ali sadraj i redoslijed pitanja nisu
unaprijeg odredjena. Za soc radnike je od posebnog znaaja informativni intervju koji primjenjujemo u
sakupljanju raznovrsnih informacija i situacija vezanih za klijenta i njegovu okolinu. Prema jednoj
klasifikaciji intervjui se dijele na informativne i terapeutske. U klinikoj psihologiji primjenjuje se tzv.
dubinski intervju u kojem se primjenjuju projektivna pitanja. Intervju je osnovni postupak u soc prouavanju
pojedinanih sluajeva. Razlika izmedju intervjua kojeg vodi soc radnik sa klijentom i sluajnog razgovora
jeste u tome to je ovaj prvi usmjeren prema odredjenom cilju. Stoga kaemo da je intervju u soc radu
vodjenje strunog razgovora sa odredjenim ciljem. Za obavljane strunog razgovora potrebna su 2 lica-soc
radnik i klijent. Svaki od uesnika zauzima u njemu svoj poloaj, jedan trai pomo, a drugi mu je prua. Da
bi oni mogli ostvariti svoje namjere potrebno je da se medju njima uspostavi veza u kojoj e klijent moi da
iznese sutinu svog problema i u kojem e soc radnik uspjeno moi pruiti pomo. Ponekad u tenji da kod
klijenta izazove simpatije prema sebi soc radnik nastoji da klijenta to vie vee za sebe. Da bi ovo izbjegao
soc radnik u toku razgovora mora prema klijentu zauzeti empatian stav tj. mora se nastojati unijeti u poloaj
klijenta. Prema Frojdu empatija kao aktivnost znaajna je kada je rije o razumjevanju onog to je strano
naem egu. Empatija je intelektualna dopuna simaptiji, shvatanje neega to drugi ine tako to sebe
stavljamo u isti poloaj. Empatian stav je stav prihvatanja i razumjevanja. Da bi se ostvarila uspjena
saradnja izmedju soc radnika i klijenta u toku intervjua potrebno je postii
1. da soc radnik dobije povjerenje klijenta i spremnost za saradnju
2. da savlada otpor klijenta prema razgovoru o problemu
3. da je potreba za rjeavanjem problema nastala i pojavila se kod samog klijenta neusiljeno
Poetak razgovora i prihvatajne klijenta

Uspjean poetak razgovora zavisi naroito od onoga ko vodi razgovor, ali isto tako i od sagovornika.
Razgovor e uspjeno poeti ukoliko je soc radnik dobro osposobljen i uvjeban u vodjenju razgovora. I
sagovornik svojim osobinama i karakteristikama djeluje na poetak razgovora. Isto tako na poetak razgovora
djeluje injenica da li je klijent introvertirana ili ekstrovertirana linost. Uspjean poetak razgovora mnogo
zavisi od naina uspostavljanja kontakta kao to su prvo upoznavajne, predstavljanje, nain predstavljanja,
pokazivanje interesa za klijenta itd. Ponekad je razgovor dobro poeti nekom indiferentnom temom, a onda
emo postepeno i neosjetno prei na problem koji nas interesuje. Prvo pitanje esto ima presudan znaaj za
dalji tok razgovora. Zbog toga je dobro da u poetku nastupimo obazrivo, a delikatna pitanja da ostavimo za
kasnije. U poetku razgovora naroito se treba uvati kritike, osude, sasluavanja, donoenja zakljuaka
nabrzinu itd. Na poetku razgovora djeluje i injenica gdje se razgovor vodi. Nepovoljni uslovi mogu oteati
poetak razgovora.

Metodika vodjenja razgovora

Panja soc radnika u razgovoru mora biti upravljena prema samom klijentu. Za vodjenje razgovora soc radnik
unaprijed odredjuje vrijeme. Treba predvidjeti od pola do jednog sata, a za zapisivanje jo toliko. Panja soc
radnika nije posveena klijentu nego onome to on jo mora uiniti. Razgovor mora biti dinamian. To znai
da se mora razvijati od prvih, moda jo nekoliko krutih oblika zbliavanja dviju nepoznatih linosti do sve
sigurnije saradnje medju njima tj. za rjeavanjem problema. Nakon toga to je problem relativno rijeen ili
uklonjen saradnja izmedju soc radnika i klijenta postaje manje intenzivna, sastanci rjedji dok se postepeno ili
potpuno ne prekinu. Razgovor izmedju klijenta i soc radnika mora se razvijati od poznatih stanovita do teih
momenata i razmiljanja koja izazivaju napetost. Pri tome soc radnik pomae klijentu da ih se rastereti i
oslobodi, a zatim se razgovor skree na poputanje zategnutosti i na kraju ustanovljenje zakljuaka to
predstavlja formalni zakljuak razgovora. Razgovor poinje tako da soc radnik klijenta ljubazno primi da mu
se predstavi ukoliko se ranije nisu poznavali. Pristupanje klijentu mora biti jednostavno i toplo, ali ne i
nametljivo. Osnovni zahtjev u intervjuu je ne nametati ga, jer to moe jo vie poveati otpor kod klijenta.
Kada soc radnik razgovara na osnovu molbe tada odmah prelazi na problem jer ga ve poznaje. To se zove
usmjeravanje na problem. Ako soc radnik ima na raspolaganju zahtjev ili najavu razgovora, a ne pozna
problem onda e povesti razgovor o nekom za klijenta interesantnom pitanju i tada e doi do onoga to ga
upravo interesira. To se zove upoznavanje prethodne problematike. Upoznavanje treba da obuhvata onu
funkciju koja obuhvata podruje koje je u vezi sa rjeavanjem konkretnog problema. U toku razgovora treba
se to vie unositi u problem klijenta, a to znai da njegovo prianje treba budno da pratimo. Klijenta treba
pustiti neka pria, neka iznosi svoj problem. Ako ponegdje moramo u intervjuu intervenisati moramo i tu bili
elastini tj. moramo paljivo nastupiti. Posebno je pitanje kako e soc radnik pitanjima usmjeravati razgovor
ka eljenom cilju. Klijenta treba podsticati da razmilja o svim aspektima problema. Soc radnik zajedno sa
klijentom analizira problem i trae zajedno rjeenje.








Kako treba voditi intervju

Voditelj intervjua mora najprije svjesno nastojati da naui razne sloene poteze kod vodjenja intervjua. Oni se
moraju najprije upoznati u teoriji da bi se kasnije u praksi usavrili. Intervju predstavlja interakciju klijenta i
soc radnika u kojoj je aktivnost klijenta propocionalna aktivnosti soc radnika. Ukoliko se soc radnik vie
unosi u ono to mu klijent pria utoliko e to djelovati vie motivirajue na njega u smislu njegovog
mobilisanja u toku razgovora, a i kasnije. Motivacija u intervjuu je znaajan preduslov za stvaranje potrebne
atmosfere u kojoj se voditi intervju. Motivacija na razne naine stimulira, usmjerava i odrava odredjeno
ponaanje. Da bi se klijent u intervjuu mogao motivisati potrebno je da soc radnik solidno poznaje klijenta, da
poznaje psihologiju linosti, da poznaje naine i procedure vodjenja intervjua. Kod klijenta se moe razvijati
spoljanja i unutranja motivacija. Spoljanja motivacija proizilazi iz vanjskih okolnosti i spoljne sredine.
Unutranja motivacija rezultira iz same situacije intervjua u kojoj soc radnik treba da motovirajue djeluje na
klijenta.

Postavlja se pitanje kako se vodi intervju

Intervju se vodi na 3 osnovna naina:
1. postamtranjem klijenta u toku intervjua
2. sluanjem klijenta
3. postavljanjem pitanja

Posmatranje klijenta
Cijelo vrijeme dok vodimo razgovor posmatramo klijenta, a i on nas. U izvjesnom smislu sve to bi se moglo
rei o intervjuu odnosilo bi se na posmatranje. Potrebno je takodje da primjeujemo i ono to klijent ne kae,
da uoimo znaajne praznine u njegovom izlaganju. Kako se soc radnik posmatrati klijenta od prvog
momenta i to: kako se predstavlja i upoznaje sa soc radnikom, kakvo ima dranje, da li je koncentrisan ili
rasijan, gleda li nas pravo u oi ili izbjegava pogled, je li miran ili se stalno vrti i okree. Pri ovome je veoma
vano naglasiti da u procjenjivanju soc radnik ne smije pasti pod uticaj prvog dojma ( halo efekta ).
Posmatranje je vjetina koja se treba nauiti i nju soc radnik mora stalno kod sebe izgradjivati.

Sluanje klijenta
To je takodje jedna vrsta posmatranja. Onaj ko dobro vodi intervju taj istovremeno zna i dobro sluati. I
sluanje je aktivan proces. Ne reagovanje moe izgledati kao pomanjkanje interesa, a to je tetno. Kratke
umjesne primjedbe i pitanja su vrlo korisna. Ako klijent uti u toku razgovora on misli da to vrijeme mora
popuniti nekim pitanjima i primjedbama. Direktno potivanje utnje esto vie pomae. Sluanje onoga to
klijent govori nekada je ve odredjena pomo. Prvi uslov za dobar intervju je, da se pomogne klijentu da kod
njega popusti unutranja napetost da bi se osjeao to prijatnije. U toku izlaganja povremeno treba stavljati
kratke umjesne primjedbe, to klijenta moe da ohrabri. I sluanje kao i posmatranje treba da se ui i stie u
praksi. Sluanjem onoga to klijent govori pomae nam da saznamo ta on misli o svom problemu, kakve su
mu elje, kakve su tekoe. Sluanjem takodje moemo saznati na koji nain se klijent izraava o svom
problemu. Sluanjem soc radnik treba da uje i ono to nije izreeno, to je preutao. Drugim rijeima soc
radnik treba da ita izmedju redova. Takav nain sluanja ima veliki terapeutski znaaj. Soc radnik treba
kod sebe razvijati sposobnost i umjenost aktivnog sluanja. Aktivno sluati znai sluati ta klijent govori,
stalno mu davati doznanja da smo zainteresovani za ono to nam pria.

Postavljanje pitanja
Je veoma vano u vodjenju intervjua zbog ega se postavljaju pitanja i ta se eli njima dobiti od toga zavisi i
formulacija pitanja. Pitanja u intervjuu imaju dvostruku funkciju:
1. da se cijljevi pomou pitanja prilagode mogunosti shvatanja i razumijevanja klijenta
2. da pomou pitanja soc radnik postigne to vei stepen motivacije klijenta
Nain na koji postavljamo pitanja, ton i formulacija u velikoj mjeri doprinose ovome. Vaan je sam sadraj
pitanja, naime da u pitajnu nema optuivanja, nepovjerenja te da pitanja nisu dvosmislena. Pitanjima ne treba
izraavati znatielju i radoznalost za neke periode ivota klijenta niti insistirati pitanjima na neemu to za
njega nije prijatno da se sazna i otkrije. Ispravno je pravilo da treba pitati iz 2 razloga:
1. da se dobije obavjetenje ( informacija ) o problemu
2. da bi upravili razgovor od nekorisnih na korisne stvari i time razvili motivaciju klijenta
Ovdje spadaju ona pitanja koja treba da podstaknu klijenta kada neodluno stane. Prednost imaju pitanja koja
navode na opiran odgovor, a nikako ona koja daju mogunost odgovora sa da ili ne. U postavljanju pitanja
tempo-brzinu treba prilagoditi klijentu. Sporost u postavljanju pitanja daje utisak pomanjkanja interesa i
razumjevanja, a brzim postavljanjem pitanja klijenta moemo zbuniti i tako stvoriti utisak da nas ne interesuje
ono to nam ima rei. Ne treba postavljati vie pitanja u jednom pitanju jer obino dobijemo odgovor samo na
posljednje pitanje. Lina pitanja mogu biti poetak blieg odnosa soc radnika i klijenta. On eli da sazna
kakav je ovjek soc radnik i da li je njegov u skladu sa onim to soc radnik manifestuje ili ne. Najbolje je na
ta pitanja odgovarati iskreno i istinito. Pri postavljanju pitanja uvijek moramo znati ta pitanje znai za
klijenta, kakve e reakcije ovo izazvati kod njega. Pitanjima treba da upoznamo sistem standarda i vrijednosti
kod klijenta kako bi mogli djelovati na promjenu stavova ponaanja.

Govor i jezik u intervjuu

Sa pitanjima su tijesno povezane i primjedbe soc radnika. Ponekad je razlika samo u naglasku i zavisno od
toga primjedba dobije svoje odredjeno mjesto. No i pitanja i primjedbe imaju odredjena pravila. Soc radnik
treba da stavlja primjedbe i postavlja pitanja i da klijenta tako navede na razgovor i da ga ohrabri. Soc radnik
treba da pazi na nain izraavanja. On treba da misli logino i da govori jezikom kojim ga klijent razumije.
Jezik mora biti ist bez stranih rijei i provincijalizma, izraajan, ubjedljiv i jasan.

Dinamika daljih razgovora

Ni jedan od razgovora u nizu ne smije biti nepripremljen. Prije razgovora treba pronai dokumentaciju ako
postoji i prouiti je. Takodje treba prouiti ono to smo ranije zabiljeili iz razgovora. Svaki razgovor treba da
je samo faza u naoj aktivnosti sa klijentom. Upravo zato svaki je razgovor upravljen postepenom rjeavanju
problema. Razgovor utvrdjuje odnos klijenta i soc radnika, utvrdjuje njihovo medjusobno povjerenje. Takav
e razgovor biti onda ako soc radnik u toku razgovora i dalje bude pomagao klijentu, a ne da se prisjea ta je
ranije govorio. Tako se vode svi razgovori koje soc radnik ima sa klijentom. I u daljim razgovorima soc
radnik postavlja pitanja koja klijenta sve vie pribliavaju njegovom problemu. Klijent mora biti uvjeren da
pridonosi raiavanju situacije jer e se samo tako odluiti za predloeni nain rjeavanja. Svaki razgovor
zavrava soc radnik ustanovljavanjem onoga to se dogodilo.

Uslovi za uspjeno vodjenje intervjua

Da bi se intervju uspjeno vodio moraju se ispuniti odredjeni uslovi. Ti uslovi su sljedei:
1. mjesto vodjenja intervjua
2. biljeenje razgovora

Mjesto vodjenja razgovora
Mjesto u kojem se vodi intervju moe da ima bitnog uticaja na rezultate razgovora. Vano je da se razgovori
vode u ugodnoj atmosferi u kojoj nema napetosti. Razgovor moe da se vodi ili u stanu klijenta ili u
slubenim prostorijama soc radnika ali i na drugom za to pogodnom mjestu. Razgovori koji se vode u stanu
potrebni su iz 2 razloga: da bi se soc radnik lake upoznao sa okolinom klijenta, a nekada su potrebni i iz
razloga to se klijent ne moe odvojiti od kue. Takvi razgovori manje su internzivni i manje se njima postie.
Klijent je u svojoj okolini manje skoncentrisan. Za rjeavanje problema klijenta preporuuju se razgovori u
kancelariji soc radnika. Klijent se tako mobilie na saradnju. Prostorija treba da je prijatna, udobna, a nikako
raskona. Stolice treba da su jednake i za klijenta i za soc radnika. iroki sto izmedju soc radnika i klijenta
nije podesan. U tim prostorijama ne treba telefon ili bar telefonske razgovore ne obavljati za vrijeme
obavljanja intervjua.


Biljeenje
Drugi uslov koji omoguuje uspjeno vodjenje razgovora je biljeenje. Za zapisivanje soc radnik treba da ima
biljenicu. Zapisuju se samo kljune take i one injenice koje se teko pamte kao: adresu, datum rodjenja,
mjesto stalnog boravka i sl., a to e pomoi da prikaz razgovora bude cjelovit. Kljune take jesu teme koje
su u razgovoru rjeavali soc radnik i klijent ( kolovanje, lini dohodak, brani odnosi i sl). Ako u toku
razgovora biljeimo vie nego to smo morali klijenta moemo omesti u izlaganju. Pisanje takodje smanjuje
panju soc radnika. Soc radnik treba to vie da upamti bez zapisivanja. Mogu se zapisati samo neki vani
podaci i momenti koje emo obraditi kasnije.

Zavravanje razgovora
Razgovor sa klijentom treba na odredjen nain zavriti. Poto se svaki razgovor vodi sa odredjenim ciljem u
toku vodjenja razgovora moramo se postepeno pribliavati tom cilju. Na kraju obavljenog razgovora soc
radnik uz saglasnost klijenta formulie zakljuke. Odmah iza toga treba rezervirati neko vrijeme da se
razgovor registruje i to onako kako je tekao. Razgovor evidentiramo u obliku dnevnika i upotrebljavamo
pripovjedaki nain u treem licu ( npr otac je ispriao o sinu sljedee). Dinamika medjusobnih odnosa
treba vie puta da se predoi u citatima. To osobito treba da su u razgovoru nastale emocionalne situacije,
utnja, pla, provala ljutnje i sl. Citati su podesni i onda kada pokazuju poseban nain izraavanja klijenta (
argon ). Dobro i briljivo zapisivanje vana je pomo u radu sa klijentom. Soc radnik nee dobro raditi ako
se osloni na pamenje. Nekada je potrebno sluaj klijenta predati drugom soc radniku pa je dobro da ima
neto i zapisano.

Kako se ponaa socijalni radnik
On mora biti uvijek pripravan da diskutuje sa klijentom. Pri tome treba voditi rauna da sa klijentom treba
razgovarati na istom nivou. U toku diskuje soc radnik treba da potuje miljenje klijenta. Ako je miljenje
klijenta u suprotnosti sa ubjedjenjem soc radnika treba ga postepeno mijenjati. U analizi svog miljenja i
miljenja klijenta on trai da uoi razlike i dodirne take. Diskusiju emo uguiti ako elimo da nametnemo
nae miljenje klijentu. Nasuprot ovome dolazi i do trenutka utanja-utnje. utnja nije uvijek negativan
predznak za razgovor, ona moe kod klijenta da dovede do razmiljanja pa ako je to sluaj onda utnju ne
treba prekidati, jer kada klijent razmisli on e odgovoriti. Tako emo dolaziti u kontakt sa klijentima koji
mnogo priaju bez reda i esto i o drugim stvarima koje nisu u vezi sa stvarima koje nas interesuju. Takve
razgovorljive klijente treba medjupitanjima vraati na predmet razgovora. Deava se da klijent u razgovoru
preskae s predmeta na predmet. Razlozi za ovakav nain razgovora mogu biti razliiti, pokazivanje moe biti
posljedica asocijacija i to ga podsjea na neke stvari prilikom razgovora. Preskakanja mogu znaiti
izbjegavanje razgovora o toj stvari. Preskakanje moe da se dozvoli ali se kasnije vraa na interesantnu
injenicu koja je ranije izbjegnuta. Ponekad se klijent vraa stalno na jedan predmet i navodi da se o njemu
razgovara. To je posljedica toga to je panja klijenta usmjerena na jedan predmet. Na ovu okolnost treba
paziti jer ovo stvarno moe biti centralni problem. Takvo vraanje moe biti posljedica nesigurnosti. Soc
radnik je duan da mu pomogne kako da predje na drugu temu razgovora. Neki ljudi izraavaju esto samo
pozitivna osjeanja, saglaavaju se i odobravaju miljenje soc radnika, oni ne protivrjee. Ovi ljudi su esto
plaljivi i skloni su da se prilagode. Ovakve klijente treba podstai na razmiljanje, ukazati da i razliita
miljenja mogu biti korisna. I agresivnost je takodje jedna od situacija u razgovoru. Tu treba znati da je
agresivnost obino posljedica osjeaja manje vrijednosti. Ako klijent vidi da napad na soc radnika ne
uspjeva, da ga ne dovodi u odbrambeni poloaj, onda e pravilnim i mirnim stavom soc radnika agresivnost
nestati. esto iz takvog stanja slijedi depresija, klijent klone i poslije toga osjeti potrebu za saradnjom. U
razgovoru treba sauvati hladnokrvnost i nipoto ne padati u afektivna stanja.