OPTI DIJAGNOSTIKI POSTUPAK

Uvod
Opti dijagnostiki postupak treba sagledati kao neodvojivi dio savremene
integralne rehabilitacije djece sa posebnim potrebama.
Kada se radi o konkretnom djetetu, dijagnostika predstavlja startnu poziciju
uspjenog djelovanja na razvoj cjelokupne linosti djeteta sa posebnim potrebama.
Najvei broj strunjaka smatra da je validna i detaljno uraena dijagnostika, pola
posla uspjenog tretmana. Zbog toga je vrlo vano uoiti i shvatiti neophodnost
pravilnog dijagnostikog postupka.
Sam termin dijagnoza (diagnosis) je njemakog porijekla i znai odluiti ili u
sluaju dijagnosticiranja vjetina ili akt odluivanja. Nadalje, termin dijagnoza moe
se definisati kao akt odreivanja prirode djejeg problema ili odluivanje do koga se
dolo razmatrajui ovaj problem. Termin dijagnoza isto tako moe da znai vjetinu
razlikovanja jednog problema od drugog ili procesa koji odreuju prirodu problema.
Dijagnostiku u rehabilitacionom kontekstu treba posmatrati kao proces koji
nastoji da prevazie ogranienost svih vidova izdvojenih testiranja, procjenjivanja,
ocjenjivanja i prosuivanja stanja sloenog ljudskog bia. Njen osnovni cilj nije da
utvrdi ogranienost, ve mogunost promjena razvitka funkcionalnog karaktera
(biolokog, mentalnog i socijalnog) i opteg unapreenja stanja linosti djeteta sa
posebnim potrebama.
Kako bi se u cjelini sagledala linost djeteta sa posebnim potrebama
neophodan je multidisciplinarni pristup dijagnostikom postupku.

Opta defektoloka dijagnostika
Dijagnostiki pristup u defektologiji uopte moemo podijeliti na onaj opti,
koji primjenjuje svaki defektolog, bez obzira na ue struno usmjerenje, i onaj
specifini, koji se upotrebljava specifino u odnosu na prirodu potekoa, kojim se
pojedini defektolog bavi.
Opti defektoloki dijagnostiki postupak treba da omogui procjenu svih
onih struktura i funkcija preko kojih linost organizuje svoje kontakte s
realitetom svijeta predmeta i svijeta drugih koji ga okruuju.
To podrazumijeva:
- procjenu organizovanosti psihomotorike
- procjenu osjeajnih stavova
- procjenu organizovanosti govora
- procjenu organizovanosti saznajnih funkcija
- procjenu opte informisanosti i kolskih znanja.
Osnovni kriterijum pri izboru dijagnostikog metoda i pri svrstavanju nekog
metoda u defektoloki dijagnostiki postupak je baziran na injenici da se podaci
dobijeni tim pregledom daju opisno, da se pri tom oslanja na kliniko iskustvo i
slobodu donoenja strunog zakljuka od strane samog ispitivaa. Defektolokim
dijagnostikim metodama se nazivaju one metode kojima se procjenjuje funkcija u
odnosu na socijalno polje i na zhtijeve sredine u kojoj se oekuje odvijanje
psihosocijalnog razvoja djeteta.
U toku dijagnostikog postupka neophodno je:
Uspostaviti neposredni susret izmeu ispitivaa i ispitanika
Pokuati na osnovu pitanja utvrditi osnovni problem ispitanika.
Kad je nastao problem.
Kako se manifestuje.
Mogunost ukjluivanja u tretman.
Biti pripremljen na tekoe tokom postupka sa djetetom (dijete ne razumije
ispitivaa, ispitiva ne razumije dijete, dijete je usporeno ili hiperaktivno, panja je
labilna, dijete prua otpor ili je uzdrano).

Tok dijagnostikog postupka:
Praksa ukazuje na neophodnost realizacije jednog uvodnog dijela
dijagnostikog postupka, to u stvari predstavlja prvi susret ispitivaa sa ispitivanom
osobom i njegovim srodnicima ili starateljima ili samo sa ispitanikom.
Anamnestikim postupkom zapravo i poinje dijagnostiki postupak (osnovni
zadatak pri uzimanju anamnestikih podataka jeste da strunjak polazi od datog stanja
injenica, onako kako ih subjekt, s kojim je u kontaktu, moe najbolje opisati, a ne od
teorijskih pretpostavki).
Opservacija ili posmatranje poinje od prvog susreta sa ispitanikom i vri se
takoe u toku uzimanja anamneze kao i u daljem toku dijagnostikog postupka. To je
ustvari metod koji je stalno prisutan, primjenjuje se u toku dijagnostikog postupka ali
i u svim vidovima rehabilitacije.
Nakon uzimanja anamneze, posmatranja ispitanika ili i uz samo posmatranje,
pristupamo pregledu struktura tjelesnosti. Defektolog posmatra tjelesnost u akciji
pokret. Problem tijela u ostvarivanju socijalnih kontakata i u doivljavanju sebe za
sebe samog kao i sebe u odnosu na druge, od neprocijenjivog je znaaja.
Nakon gore navedenog pristupa se sljedeim procjenama:
I procjena organizovanosti psihomotorike
II procjena organizovanosti govora
III procjena organizovanosti saznajnih funkcija

Ne treba zaboraviti da je defektolog lan multidisciplinarnog tima i da je
neophodno da posjeduje dovoljno teorijsko znanje srodnih nauka, kako bi mogao
pravilno razumijeti i primjeniti zakljuke strunjaka srodnih nauka: Kako smo ve
istakli validna i detaljno uraena dijagnostika je pola posla uspjenog tretmana.